Stanovništvo sela Mogorić (Lika) po prezimenima od 1712. do 2012. godine

PIŠE: Saradnik portala Poreklo Zorka Korica-Aćimović, Novi Sad

M O G O R I Ć
Lika

Stanovništvo Mogorića po prezimenima od 1712. do 2012. godine

Mogorić

Tekst o poreklu prezimena stanovništva Mogorića napisan je povodom 20. godišnjice obeležavanja progona Srba iz Hrvatske, „demokratskom“ vojnom akcijom „Oluja“, ali i povodom 70. godišnjice oslobođenja od fašizma, u kome su stradali i žitelji Mogorića:  poginuli borci partizanskih jedinica, žrtve genocida ustaškog fašističkog terora u NDH 1941. – 1945. godine. Isto ili veoma slično je bilo i u drugim srpskim naseljima u NDH. Vinovnici stradanja – „ljudi vetrovnjaci“ u crnom nisu kažnjeni!

–  Po slovenskom narodnom predanju postoje „ljudi vetrovnjaci“ (vetrenjaci) koji mogu doleteti iznenada noću ili u ranu zoru i srušiti odžake, uništiti ognjište. To su ćutljiva, podmukla stvorenja. Izbegavati ih i ne ljutiti! Ali, kako ih izbeći u snu!? Pospani ljudi su se naglo probudili- naletom uz zveket oružja nekih „ljudi vetrovnjaka“, koji su se vratili posle pola veka! Jedva su izbegli da im se vekovni odžak- zaštitnik ne sruči na glavu, krenuli su kolonama, iako im se ognjište gasi!

–  Po legendi katoličke crkve iz 13. veka, u noći između 4. i 5. kolovoza 352 godine, papi Liberiju se prikazala Velika Gospa i kazala da joj podignu crkvu gde će se sutradan zabeleti sneg. Na jednom od 7 rimskih brežuljaka, gde se pojavila snežna oluja, podignuta je crkva. To je od 4 najveća bazilika u Rimu- „Santa Maria Maggiore“. U narodu se slavi kao „Gospa Snježna“. Bazilika pleni svojom monumentalnošću, najlepša je od svih katoličkih crava, uteha je za vernike. U toj bazilici služili su svoju prvu misu neki duhovni velikani 20. veka. Jedan od katoličkih „velikana“, koji je u bazilici „Santa Maria Maggiore“, služio svoju prvu misu bio je Alojzije Stepinac, hrvatski katolički „velikan“, nadbiskup i kardinal. Prozvan je blaženi i mučenik. Oduševljavao se formiranjem NDH, u kojoj je kao nadbiskup znao je za nicanje logora smrti. U to vreme pokršteno je preko 250.000 Srba.  Zbog saradnje sa fašistima, osuđen je 1946. godine na kaznu zatvora od 16.godina.

–  Daleke 1716. godine, 5 kolovoza, digla se snežna oluja kod Petrovaradina, koju je u noći između 4. i 5. avgusta objavila Sveta Gospa. Od jake snežne oluje, promrzla je turska vojska, što je iskoristio austrijski vojkovođa princ Eugen Savojski i noću, iza leđa napao Turke. Pobedio ih je i okupirao Beograd. U znak zahvalnosti Svetoj Gospi, u Petrovaradinu je podignuta katolička crkva „Snježna Gospa“, koja i danas, iako obnavljana, podseća na prohujala vremena.

–  Marta 1942. godine u Beloj Crkvi formirana je dobrovoljačka SS divizija “Princ Eugen”. U njenom sastavu je bilo oko 20.000 folksdojčera, podunavskih švaba Kraljevine Jugoslavije. To je bila najozlogašenija fašistička vojna formacija u Juoslaviji u Drugom svetskom ratu. Osnovana je kao dobrovoljačka, a kasnije su njene ratne gubitke popunjavali mobilizacijom folksdojčera, verovatno i onih koji se nisu odazvali Trećem rajhu. Od mnogo operacija u kojima je učesvovala divizija “Princ Eugen”dve su imale naziv oluja. “ZIMSKOM OLUJOM”, januara 1945. godine, izvršen je protivnapad SS trupa na sovjetske i partizanske oslobodilačke snage na Sremskom frontu (Operacija je nazvana po fašističkoj velikoj operaciji “ZIMSKA OLUJA” na Staljingrad 1942. godine, u kojoj su Sile osovine doživele neuspeh). U maju 1945. godine, u fašističkoj operaciji “MAJSKA OLUJA” divizija “Princ Eugen” je učestvovala u Slavoniji (Virovitički mostobran) i okolini Sarajeva. Sa Divizijom “Princ Eugen” protiv oslobodilaca od fašizma, ratovale su ustaško-domobranske snage NDH. Divizija se predala oslobodiocima 11. maja 1945. godine.

–  Uoči „Snježne Gospe“ 4. kolovoza (avgusta) 1995. godine u 4 sata počela je vojno-policijska operacija hrvatske države „Oluja“ nad srpskim krajevima na području Lika, Kordun, Banije i severnog dela Dalmacije. Na Dan Snježne Gospe, 5. kolovoza 1995. godine, sa vojskom, a bez borbe, ušao je u Knin general Ante Gotovina, a u isto vreme u Srbiju su pristizale ogromne kolone izbeglica iz „demokratske“ Republike Hrvatske.

–  Na Preobraženje (katoličko), 6. kolovoza 1995. uz nastavljeno granatiranje izbegličkih kolona, „ljudi vertovnjaci“ su već osećali preobraženje SVOJE domovine bez Srba. Na srpskim opljačkanim, popaljenim i srušenim kućama mogle su se videti grafiti: „Hrvatsko vlasništvo“ , „Ustaška bojna „Zagi i Gugi“ , „Srbe na vrbe!“ itd. U Knin je došao „otac nacije“ Franjo Tuđman. Srbi su mu bili „remetilači faktor“, kao „Ocu domovine“ Anti Starčeviću, iz Žitnika kod Gospića,“naučniku“ipolitičaru.
–  U 18 sati, 7. kolovoza 1995, dok su se još kretale izbegličke kolone iznemoglih, gladnih i žednih Srba prema matici Srbiji, objavljeno je da je operacija „Oluja“ završena. Istočna Slavonija, Baranja i Zapadni Srem nije tada zauzela hrvatska vojska, već je to područje integrisano u Hrvatsku Erdutskim sporazumom koji je trajao od novembra 1995. do januara 1998. godine, pod upravom UN. Nestala je Republika Srpska Krajina, skoro da je opustelo u Hrvatskoj sve što je srpsko. Krajina se nije mogla sama odbraniti. Imala je oko 35.000 vojnika, Hrvatska je imala 135.000, dobila je zeleno svetlo nekih zemalja Zapada, a pomagao joj je penzionisani vojni kadar Pentagona. „Pobedila“ je uz nesmetano kršenje embarga za uvoz oružja, uz prisustvo Ujedinjenih nacija, koje su „štitile“ Zonu Krajina.

LIKA, istorija, stanovništvo.

Najveći deo Like se nalazi u Ličko-senjskoj, a manji u Karlovačkoj županiji. Ime Lika potiče od grčke reči lykos –vuk. Međutim, keltski leik (tečnost) i latinski liquor (zemlja sa puno vode) označavaju njene prirodne karakteristike, iako su reke i potoci, uglavnom, ponornice. Lika je kontinentala, brdska visoravan na jugozapadnom delu Hrvatske. Prosečna nadmorska visina je 500-700 metara. Najviša planina u Lici i Hrvatskoj je Velebit (Vaganski vrh ima 1758 m).

Pogled na Velebit
Pogled na Velebit
Gradina, Mogorić
Gradina, Mogorić

 

Klima je kontinetalna. Ima više reka, pritoka i jezera. Lika i Kovačica protiču kroz Mogorić. Lepotu Velebita su opisali mnogi pesnici, ali velebitske jame su se pročule u Drugom svetskom ratu, jer su u njih bacane na hiljade Srba, Jevreja, Roma i Hrvata koji su se suprotstavljali vlasti NDH.

Neki podaci o broju Srba na teritoriji koja danas pripada Republici Hrvatskoj

Početkom 20. veka (1910. g.) na teritoriji koju sada čini Republika Hrvatska, bilo je 24 % Srba (autonomna Hrvatska pod mađarskom upravom); u Kraljevini Jugoslaviji 1931. godine bilo je 12,25% ( 581.663); u FNRJ, 1948. godine 543.795; u SFRJ 1971. godine 14% (626,879); 1991. godine 12,2% (581.663) i 2001. g. 4,5% (201.631), i 2011. godine bilo je je 4,36% ( 186.633) Srba.

Hrvati i Srbi na prostoru Like 

Postoje tragovi naseljavanja Like iz bakarnog, bronzanog i gvozdenog doba. Tu su živeli Iliri, Japodi, Kelti, zatim Grci i Rimljani, koji su osvojili Liku i Krbavu u 1. veku pre.n. ere. Raspadom rimskog carstva je došlo do seobe naroda. Naseljavali su se slovenska plemena Srbi i Hrvati. Osnovali su plemenske župe Gacku, Krbavu i Liku, kasnije župe Bužane, Hotuča, Lapac, Plase idr. O naseljavanju Like Slovenima više istoričara dalo je svoje mišljenje. Po Konstantinu Jirečeku, Srbi se na ovom prostoru spominju u periodu 818-822. godine. Ali, pravoslavni hramovi su postojali početkom 14. veka, manastrir Krupa 1317, Krka 1345. i Dragović 1395. godine (u 16. veku je bilo preko 20 pravoslavnih crkava u selima u okolini Knina i Benkovca). Organizovano doseljavanje Srba je bilo u vreme kralja Dragutina, koji je bio ugarski zet (kralja Stefana prvog), zatim u vreme despota Stefana Lazarevića i despota Đurđa Brankovića. Kada se hrvatski ban Urlih Celjski oženio ćerkom Đurđa Brankovića, Katarinom (15 v.), Srbi su se masovnije naseljavali na prostore oko Zagreba. Kasnije su mnoge porodice primile katoličku veru, najčešće prisilno i vremenom pretvarane u Hrvate. Porodicama nekadašnjih Srba ostala su samo prezimena.
Ime Hrvati spominje se prvi put u jednoj ispravi kneza Trpimira, marta 852. godine, gde se navodi da je Trpimir „pomoću božjom knez Hrvata“. Dušan Balać, sinđel Dimitrije Gornjekarlovačkog veličanstva (1943.g.), između ostalog, navodi: „…kao što veli grčki istoričar Konstantin Porfirogenit, da su se Hrvati doselili kao jedno pleme u kome je upravljala jedna porodica sa petoro braće i dve sestre. To potvrđuje u 13. veku i Toma arhiđakon splitski. Oni se naseljavaju zapadno od Kupe, docnije se množe pa se među njima javlja dvanajst većih plemenskih grupa. Međutim, srpska plemena dolaze na Balkan u već formiranim zajednicama, koje tokom 6-8 veka naseljavaju skoro celo Balkansko poluostrvo, spuštaju se na jug čak i na Grčki Peloponez, na istok do Crnog mora, na zapadu do reke Kupe“.
Međutim, od devedesetih godina prošlog veka niču nova shvatanja i teorije u kojima se navode novija tumačenja o poreklu i naseljavanju Slovena, Srba i Hrvata na šire područje. Neka shvatanja se oslanjaju na novije DNK analize, a među njima ima pristupa u tumačenju s aspekta nacionalne pripadnosti pisca određenog teksta, istraživača, teoretičara. Na primer mišljenje da su srpski geni stari oko 12.000 godina, da osim naroda Finske i velike Britanije, drugi narodi Evrope imaju do 60 % srpskog gena, da su Hrvati potomci Srba, da Rusi potiču od Srba. Ali, postoje mišljenja da je narod hrvatski star preko 4.000 godina, da Hrvati potiču od Iranaca ( što su neki mislili i ranije) i Avganistanaca, Germana itd., da su staraosedeoci Hrvati, Srbi došljaci ili obrnuto. Čak se može naći i mišljenje da Sloveni potiču od Srba itd. Nauka će verovatno dati svoje mišljenje u genetici, a pošto se autorkin pristup u toj oblasti ne može biti kompententan, ovde se ne navodi.

Lika pod Turcima

Turci su zauzimali Liku nakon pada Bosne (1463.) i Krbavske bitke (1493.), masovnije su osvajali zemljišta između Une i Velebita 1514. godine, 1521 pao je Beograd. Posle Mohačke bitke, 1526. godine u kojoj su Turci pobedili Mađare, turska vojska krenula je prema Jadranskom moru, prodrla u Liku. “ Turci „…Odatle provale u proljeće, 1527. godine u Krbavu i Liku, gdje bez krvi osvoje i one krajeve koje još nijesu bili pritisli, jer one krajeve na Uni i Uncu osvojili su Turci još prije. Tada osvoje Turci gradove: Udbinu, Mrsinj, Bunić, Pišač, Komić, onda u Lici: Raduč, Lovinjac, Mogorić, Gračac, Kanižu, Ribnik, Novi, Jablanac do mora u Podgorju, Perušić, Kosinj i sve do Prozora kod Otočca. Od Otočca je išla međa turske carevine neđe na Plitvice pa na Korenicu…“ (Manojlo Grbić, Karkovačko vladičanstvo, str.16). Padom Klise 1537. formiraju Kliški sandžak u kome su delom bile Lika ( područje Gračaca i Udbine) i Krbava, kasnije Lički sandžak ( 1580. g.). Doselili su muslimansko stanovništvo, ali „ historiografski nije sporno da turska vlast osim muslimana u pograničnim područjima prema katoličkim državama naseljavaju prije svega pravoslavno stanovništvo. Pri tome je manje važno to koliko je ono pouzdano u odnosu prema turskim vlastima, a više da bude u vjerskoj opreci sa susjedima sa druge strane“ (Drago Roksandić, Srbi u Hrvatskoj…, str.42.). U prostoru od Drave do Jadranskog mora naseljeno je brojno srpsko stanovništvo, tako da se pobrđe zapadne Slavonije zvalo Mala Vlaška, a podrućje Like i krbave i Severne Dalmacije zvalo se Morlakija.
Svaki sandžak je imao sandžakbega. Sedište je bilo u Kninu i Udbini. Prvi lički sandžakbeg bio je krajišnik Arnaud Mehmed Memi-beg, koga su zvali Mustaj-beg Lički. Bilo je više begova, u okolini Mogorića, u Ploči, bio je zloglasni Pločanin Alija. Prostor sela Ploče i okoline, naselio je srpskim stanovništvom Ferhad- paša Sokolović (1575-77), ali naselio je i druge delove Like. „ Na Krbavskom području tom prilikom naseljeni su Podlapac, na ličkom Lovinac, Vranik, Raduč, Medak, Ribnik, obadva Novaka, obadvije Barlete, oba grada Vrepca i dva grada Mogorića, sa zapadne strane ispod Velebita Počitelj i sjevernije otuda obadva Smiljana, u Bušanima Široki Turanj (kasnije Široka Kula!), Štitar i Perušić..“ (S. Pavičić).
Po prvom turskom popisu 1528. godine u Kliškom sandžaku navode raju, kao ratarsko stanovništvo, i vlasi (eflaci) – stočari, koji su zbog pokretljivosti martolozi..Pravno svi su bili raja, iako se zadržala vlaška, stoćarska organizacija. Turci su dozvoljavali da se obavlja bogosluženje pravoslavnih i katolika, ali nisu dozvoljavali da se dižu nove crkve. Turska vlast nad Likom trajala je do austro-turskog rata 1683- 1699. godine. Posle odlaska Turaka Lika i Krbava su imale 700 srpskih kuća, već sledeće, 1699. godine, Srbi su imali 1.400 kuća, Bunjevci 160, a Hrvati i Kranjci 250 kuća.

Lika u Austriji i Austrougarskoj

Vojna Krajina

Formiranje Vojne Krajine (granice) je počelo u 15. veku, a trajala je do 1881. godine. Zbog zaštite svojih teritorija Austrija je od 16-17 veka planski naseljavala graničare, naročito Srbe. Austrija je uvela nove oblike upravne vlasti. Bila je pod upravom Karlovačkog generalata (do ukidanja 1881.). Lički distrikt (Lika i Krbava) je imao 12 kapetanija, 4 porkulabije sa oko 25.000 stanovnika. Lika je imala 9 kapetanija, 3 porkulabije sa oko 16.000 stanovnika. Kapetaniju Vrebac su činili Vrebac i Mogorić.

Međutim, bilo je u više navrata pružanja otpora Ličana novom strogom vojnom režimu, naročito 1746. godine, jer su u pobedi austrijske monarhije nad Turcima, značajniju ulogu imali i Krajišnici, naročito Srbi, što navodi i više istoričara i poznavalaca prilika. Na primer, Sinđel Dimitrije Dušan Balać (1943.): “Oslobođenje Like i Krbave od Turaka ima se s punim pravom pripisati Srbima…jer, posle propasti Turaka pod Bečom, udare s tri strane na Turke: 1/ Iz Dalmacije pod vojvodstvom proslavljenih srpskih junaka Stojana Jankovića i Ilije Smiljanića (1684.) sa preko 20.000 vojske; 2/ Srbi iz Turske Like pod vojvodstvom proslavljenih srpskih junaka: Radoša, Jovana, Mijajla, Save, Maroje, Vuka, Vučka sa preko 12.000 vojnika; Srbi iz Krbave pod vojvodstvom proslavljenih srpskih junaka: Dobrivoja Kneževića i Predoja Zaklana, oba iz Bunića. Ovaj ustanak Srba protiv Turaka pomagala je i Mletačka Republika… I Herberštajn (Austrija) podigne Srbe iz Žumberka, Gomirja, Plaškog, i one iz Primorske krajine, te 1685. g. udari na Turke…Tako naša dika – LIKA- bi oslobođena.“ Već 1689. godine turski sandžaci su prepušteni sami sebi. Po oslobođenju od Turaka, u Lici je ostalo dosta Srba koji su se doselili u tursko vreme. Novi su se doseljavali iz Dalmacije, ali neki su se vraćali jer su tu živeli do dolaska Turaka. U prvo vreme graničari se nisu sukobljavali po verskoj ni po osnovi pripadnosti narodu, iako je bilo naselja u kojima su živeli pripadnici hrvatskog i srpskog naroda, ali u nekim naseljima je većinsko stanovništvo bilo srpsko ili hratsko. Sukobi su bili sa hrvatskim feudalcima, jer se feudalci nisu mirili sa privilegijama graničara, kojima su imali veća prava od hrvatskih kmetova. Bečki dvor je davao graničarima privilegije, zbog zaštite sopstvenih interesa.

Vojna Krajina 1750. godine
Vojna Krajina 1750. godine

 

Republika Srpska Krajina 1991-1995
Republika Srpska Krajina 1991-1995

 

U Privilegiji iz 1532. godine (Ferdinand 1.), između ostalog, napisano je: „ Da oni sa svojim porodicama uživaju slobodno 20 godina, bez ikakva poreza i tereta, sve one zemlje koje im je odredio za naseljenje baron Jurišić; Da će njihovi kapetani ili vojvode ako skupe pod svoje zapovedništvo po 200 momaka, dobivati godišnje plate po 50 rajnskih forinti…“

Na svoju zemlju su naselili Srbe Nikola Zrinjski i Štefan Frankopan, knez Krčki (16 vek), i takođe im izdali Privilegiju. Hrvatski sabor je 1629. godine doneo „Vlaški zakon“ po kome su Krajišnici bili obavezni da učestvuju u izgradnji svih vojnih utvrđenja i da su se muškarci iznad 18 godina morali odazvati pozivu na odbranu. Tome se suprotstavio Bečki dvor i 1630. godine izdao tzv „Srpski ustav – Statut Valachorum“, kojim su Srbi dobili lokalnu samoupravu, svoje opštinske sudove i vrhovni sud, slobodu vere, pravo izbora arhiepiskopa i crkvene vlasti. Beč nije ispunio zahtev Hrvata da Vojna Krajina bude pod banskom (hrvatskom) vlašću. Bečkom Privilegijom car Leopold je omogućio da Arsenije 3. Čarnojević postane poglavar pravoslavne crkve u austrijskom carstvu. Karlovci su postali prvo sedište Srpske eparhije. Zatim je sledila kraljeva privilegija 1695., pa Marije Terezije je 1745. godine. Obrazovala je Dvorsku komisiju za srpska pitanja, Dvorsku deputaciju (1747.). „Mi ćemo naš srpski narod, dokle god ostane u vernosti i u dužnoj pokornosti prema namanajmilosrdnije štititi, držati u uživanju privilegija, što su od Nas i od naših predaka najm ilosrdnije podeljene i potvrđene, a po smislu i po razumevanju ovoga Našeg najmilostivijega Reskripta…“ ( D. Roksandić, isto, str. 48).

Beč je doneo više zakona vezanih za Vojnu Krajinu. Dozvolila se gradnja i popravka pravoslavnih hramova, zidanje škola itd. Međutim, u Deklaraciji od 1779. g., prenaglašavao se podređeni status srpskih krajišnika, odnosno pravoslavaca. Bilo je propisano ponašanje pravoslavaca u mestima u kojima su živeli sa katolicima. Pravoslavci su morali slaviti neke veće katoličke praznike, na primer Božić. Kada su bili drugi katolički praznici, morali su zatvarati svoje radnje (radionice, dućane). Zavetne pravoslavne praznike mogli su slaviti uz dozvolu mitropolita, a ovaj od Dvorske vlasti.

Krajišnici su početkom 19. veka, kao „slobodni seljaci“ plaćali oko 16 neposrednih i 11 posrednih poreza, a uz sve obaveze prema oficirima, pukovnijama itd.Uz to, oni nisu mnogo koštali austrijsku vlast, jer su živeli od svoga rada na imanjima. Uz to, krajiška prava su dobro koštala Srbe- ginuli su za interes Beča. Istovremeno su bili izloženi germanizaciji, mađarizaciji i hrvatizaciji, odnosno pokatoličenju. Ali javljala se i ideja o građanskim pravima i ujedinjenju slovenskog naroda. Budila se nacionalna svet, težnja za nacionalne i samostalne države, ali i ukidanje feudalnih odnosa.

Ilirizam (1835-1848.) je okupio hrvatske i srpske intelektualce, kojih je u Zagrebu bilo mnogo (iako se ilirizam kod Srba javio još krajem 17. veka). Otpor mađarizaciji su pokazivali Hrvati i Srbi. Na izborima 1848. godine u Hrvatski sabor su ušli Srbi u većem broju. Međutim, posle revolucije 1848. godine, koja je ugušena, građanska klasa Hrvata se sukobljavala oko toga da li će biti pod austrijskom ili ugarskom vlašću. U isto vreme, javljao se izraženiji otpor nekih hrvatskih intelektualaca približavanju Hrvata i Srba, u čemu su potpomagani iz Beča.

Ante Starčević, osnivač (sa Eugenom Kvatrenikom) „Stranke prava“ (1861), je preko stranke i u svojim „delima“ iznosio stavove protiv Beča i Budimpešte, ali i protiv ujedinjenja južnih Slovena. Posebno se okomio na Srbe u Austriji i Austrougarskoj, jer ih je smatrao „remetilačkim“ i „opstruktivnim“ faktorom za razvoj hrvatskog naroda i hrvatske države. Kada je 1867. godine stvorena Austrougarska, i kada je 1868. podstignuta Nagodba između Ugarske i Hrvatske, u kojoj je dominirala Ugarska (Pešta), položaj Srba se pogoršavao. Uvedena je ošta vojna obaveza, a posle deset godina ukinuta je Vojna Krajina (1881.). Može se razumeti što se Starčević „Otac domovine“ zalagao za stvaranje samostalne države Hrvatske, jer Hrvati nisu imali svoju samostalnu državu, osim u kraćem periodu, i vreme kneza (kralja) Tomislava u 10. veku. Ali otvoreno je raspirivao rasistički stav prema Srbima, izražavao srbofobiju.

U to vreme je Vojna Krajina imala oko 500.000 stanovnika, od toga sa znatno većim postotkom Srba. U Ličkoj regimenti je bilo 70 % Srba, u Banskoj 62%. Navodio je da se Srba treba osloboditi. Već u naslovu svoga „dela“ rasistički karakteriše Srbe „Pasmina slavoserbska po Hervatskoj“ (1876.), što znači da ih smatra nižim bićima, robovima, jer latinski sklavus i servus, znače rob, sluga. Uporedo piše o vrednosti svoga naroda: „Nijedan danas živući narod Evrope nejma u svojoj prošlosi većje veličanstvo negoli ima narod hervatski… Narod hervatski neće terpiti da ta sušanjska pasmina oskvernjuje svetu zemlju Hervatah….Nečistu pasminu ili Srbe valja trebiti i istrebiti po rasnim zakonima i iz preventivnih razloga odbrane čovečanstva od rastućih pasmina i ne obazirući se na zahteve i zakonske pravne norme“. Dok su Starčević i njegovi istomišljenici i sledbenici iznosili pogrde o Srbima, vršilo se prekrštavanje Srba, a uz pomoć Austrougarske, Srbi su intenzivno tražili svoja prava. Hrvatski sabor je 1887. godine potvrdio autonomiju pravoslavne crkve i škole, i upotrebu ćirilice u školama, u srpskoj štampi, ali je realizacija išla teško i sporo.

U isto vreme kada su neki Hrvati raspravljali o srpskom  pitanju, odnosno kada se razrađivala ideja o mogućnosti čišćenju hrvatskog prostora od Srba, Nikola Tesla, Ličanin svetskog značaja, 2. juna 1892. godine, u Beogradu, pred studentima Visoke škole je izjavio:

Ako budem imao sreće da ostvarim neke od svojih ideja, to će biti dobročinstvo za celo čovečanstvo. Ako se u tome nade ispune, najslađa misao biće mi ta da je to delo jednog Srbina! „
„Ja sam, kao što vidite i čujete, ostao Srbin i preko mora, gde se ispitivanjem bavim. To isto treba da budete i vi i da svojim znanjem i radom podižete slavu srpstva u svijetu!“

Otvorenije negodovanje Hrvata prema Srbima nastupilo je kada je Ugarska vlada 1912. godine ukinula autonomna prava Srba, a posle atentata na Ferdinanda u Sarajevu 1914. godine, Srbi su okarakterisani kao “veleizdajnički narod”. Na zagrebačkom trgu, Ivo Frank je pozvao na obračun sa Srbima. Po mnogim gradovima na  organizovane su antisrpske demonstracije ( Zagreb, Zadar, Đakovo, Petrinje, Virovitica, Bjelovar itd.), skrnavljena su groblja, zabranjena ćirilica, zabranjivani su srpski listovi, verbalno su vređani Srbi, ali vređani su i progonjeni i Hrvati koji su bili projugoslovenki orjentisani.
U tom perodu (1910). na teritoriji nekadašnje Vojne Krajine je živelo 649.453 Srba, 1921. godine 658.769, i na teritoriji Dalmacije 106.132, ukupno 764.901 Srba.
Raspadom Austrougarske 1918. godine Lika je ušla u sastav Kraljevine Srba Hrvata i Slovenaca (Kraljevina Jugoslavija). Ličko-krbavska banovina je ukinuta 1922. godine i Lika je postala deo Primorsko-krajiške oblasti, a 1929. je ušla u sastav Savske banovine, 1939., u sasatv Banovine Hrvatske. Bila je pod okupacijom NDH 1941-1945. godine. Na osnovu  ”literature” oca domovine, Ante Starčevića, NDH je novim zakonima počela istrebljenje Srba, Jevreja, ali i neposlušnih Hrvata. Prvi logori genocida nad Srbima, Jevrejima, Ciganima i neposlušnim Hrvatima, formirani su Lici – Gospić, Jadovno, zatim Jasenovac, Zenica, Tenja, Stara Gradiška, Đakovo, ali NDH je bila jedina država koja je imala koncentracioni logor za decu (predškolskog uzrasta) Jastrebarsko.

Od vremena osnivanja DF Jugosavije (FNRJ, SFRJ) Lika je administrativno pripadala SR Hrvatskoj.

Privreda Like

Ličko polje
Ličko polje

Od ukupne površine Like bilo je samo oko 8,5% produktivnih površina. Obradivih površina je 795,5 km², pašnjaci su na 1.561, 9 km². Lika je pogodna za stočarstvo, ratarstvo i povrtarstvo, bogata je šumom. Bila je razvijena drvno-prerađivačka i građevinska industrija. U vreme Austrije kroz Liku su prolazila tri puta. Liku je preko Velebita do Senja povezivala Jozefinska cesta. Od Gospića do Karlobaga je izgrađena Karolinska cesta ( asfaltirana 1968.g.). Železnička pruga koja prolazi kroz Liku, koja povezuje Vrhovine, Gospić i Gračac, dovršena je 1925. godine. Ali, Lika nije bila industrijski razvijena u odnosu na ostale delove SR Hrvatske. Postojalo je mišljenje da su tome doprinosili i politički razlozi, da su se zanemarivali oni krajevi Like u kojima je živelo srpsko stanovništvo, zbog učešća u oslobođenju protiv fašizma. Poslednji rat je dopineo razaranju upravo tih delova Like koji su ostali bez stanovništva.

Tuneli kroz Velebit kod Svetog Roka, 2012.
Tuneli kroz Velebit kod Svetog Roka, 2012.
Autoput kroz Gmajine, 2012.
Autoput kroz Gmajine, 2012.

 

MOGORIĆ
položaj naselja, planine, brda, glavice, vode

Mogorić se nalazi u medačkom polju, na nadmorskoj visini od 599 metara. Udaljen je od Gospića 23 kilometra, od Gračaca 36, a od Lovinca 16 kilometara. Severozapadno od sela je Pavlovac Vrebački, jugoistočno Ploča i severno Ličko Srednjogorje. Do Smiljana, rodnog mesta srpskog i svetskog velikana, Nikole Tesle je oko 20 kilometara.
Mogorić je naselje skoro kvadratnog oblika, obuhvata 10 sa 10 kvadratnih metara. Nalazi se u podnožju Velebita, koji je bogat šumama, dolinama, potocima, izvorima, pećinama, florom i faunom. U Kraljevini Jugoslaviji, 1928. godine, Štirovača i Paklenica su proglašene nacionalnim parkovima… U Mogoriću je brdo Jerkovača (647m), u blizini je, takođe poznati, Zir. Selo ima više glavica: Zebinjača, Crkvina, Grabova, Koričina, Popovića itd. Poznatije pećine su: Vujića pećina, Pirovište (Muštoplaca), Pećina Popovića, Pečurina, Pećina Kneževića, Čelina pećina, Vasina jama, Bezdana jama Ciganska pećina i druge. Iz Drugog svetskog rata su poznate Jerkovača, Zebinjača i pećine. Pred sam rat, u selo su dolazile ustaše i hapsile ljude. Da bi se ljudi sačuvali, naročito oni koji su u to vreme radili na njivama, sa Jerkovače je davan znak za opasnost od dolaska neprijatelja. Pećine, osim što su prirodne lepote ovog mesta, u ratu su služile za zbegove, jer su ustaše i Italijani, svake godone napadali selo, dolazili iznenada, pljačkali, palili kuće, i meštane ubijali, klali, bacali u vatru. Pošto je Gospić bio glavno središte za Italijane i Ustaše, osim Mogorića, često su napadali i uništavali okolna sela i ljude.
Iz poslednjeg rata poznati su „Maslenica“ i „Medački džep“. U operaciji hrvatske vojske Maslenica, januara 1993. godine, ubijeno je 490 Srba. Septembra iste godine, operacijom hrvatske vojske Medački džep, napadnuta su srpska sela oko Gospića-Divoselo, Čitluk, Počitelj, opljačkana su i uništena. Poginulo je 90 Srba.

Kovačica zimi
Kovačica zimi
Centar Mogorića zimi, foto: D. Korica
Centar Mogorića zimi, foto: D. Korica

Nastanak i ime sela

Mogorić je naselje, formirano oko ušća potoka Kovačice u Jadovu. Izvor (vrelo) Jadove se nalazi u selu Ploča, kod Pločanskog klanca, kod visokih stena i litica brda Gakuša, na 729 metara nadmorske visine. U Ploči Jadova ima krivudav pravac, skoro obavije selo i dalje teče prema Donjoj Ploči i Mogoriću. Jadova svojim tokom od 41,2 km povezuje više sela: Ploču, Mogorić, Pavlovac, Zavođe, Vrebac i Barlete. To je najduža pritoka reke Like, u koju se uliva kod Kulice. Na području mogorićkog atara u Jadovu utiče i potok Pločica. Na severnom delu, ispod Srednjogorja, u Jadovu se uliva više voda. Reka Jadova, potoci Kovačica i Pločica kao i druge vode iz izvora, naročito u severnom delu Jadove, koje teku prema Jadovi su ponornice. Kada padnu jesenje kiše, napune se korita vodom, a leti se voda povuče, ponire. Nedostatak vode je prestavljao veliki problem stanovništvu, koje je pravilo šterne u koje se salivala kišnica.
Postoji više mitova kako je nastalo ime reke Jadove. Na primer: U vreme turske vladavine nad Likom, Alaga-beg Vrebo imao je sina, koji je često u igri odlazio na reku. Jednoga dana, igrajući se, utopio se. Od tuge za sinom, begovica je svakoga dana odlazila na reku i za sinom plakala, jadikovala, jadovala, i seljani prozvaše reku Jadova (Jaruga, Milava). U Mogoriću je na Kovačici i Lici bilo više vodenica, koje su bile u vlasništvu više meštana. Bilo je i više mostova, ali pošto je selo „demokratijom Hrvatske države“ opustelo, malo ko ih koristi, zasuti su kamenom ili obrasli travom i paprati (bujad).

Selo je dobilo ime po lozi plemena Mogorović, koja je kasnije kao plemićka loza bila raširena po celoj Lici. Selo je prvobitno nosilio ime Mogorović. Kao Mogorić zapisano je u turskom popisu tvrđava 1577. godine, kao grad u kome je izgrađena tvrđava za odbranu. Ostaci tog utvrđenja i danas nose naziv Gradina. Međutim, i pre ovog turskog popisa, neke porodice iz plemena Mogorović su selo nazivale Mogorić. Pre tuskog osvajanja, osim sela Mogorović, na tom prostoru, postojala su naselja: Slivnik, Zeba, Zir. Sačuvane su zidine nekadašnje crkve, koje se zovu Crkvina.

Loza Mogorovića je bila raširena i na prostoru oko Gospića (nekadašnji Grad Novi): Belaj (Bilaj), Medak i Mogorić. Naselja su obezbeđivali utvrđenjima. Ali, prvi podaci o tom plemenu su iz 1248. godine. Tada su imali poseban status – „nobilium status Mogorovih“. U periodu od 1250. do 1360. godine iz ove loze je bilo više župana, sudija i drugih viđenijih ljudi. Bili su „meju plemenitim ljudmi Mogorovići stola kraljeva u Lici“ (S. Pavičić).

U 16. veku ( 1510.g.) bilo je oko 300 domova sa 1500 članova. Ova plemićka loza imala je svoje pečate i grbove. Ali, za Mogoroviće se zna još u 10-13 veku. Po nekima, Mogorovići su poreklom od Zadra. Jugoistočno od Počitelja, kod Metka (nedaleko od Mogorića), u 15 veku, Niko Mogorović je podigao crkvu sa nazivom „Crkva Sveti Ivan na Gori“. Imala je imanja u tri sela. „Vjerovatno je ona bila zavjetna crkva toga plemena, crkva njihova krsnog sveca, te je Sv. Ivan bio krsna slava plemena Mogorovića…“ (Stjepan Pavičić, str 34). U okolini ove crkve živeli su Srbi (vlasi). Ako je crkva bila u okruženju Srba (vlaha), a u tom kraju Like u širem području živeli su Srbi, ne zna se tačno od kada, i ako je Sveti Ivan bio Krsna slava plemena Mogorovića, može se postaviti pitanje, da li su Mogorovići bili Srbi pravoslavne ili Srbi katoličke vere, odnosno Srbi pretvoreni u Hrvate, jer je pokatoličenje bio neprekidni proces. Jer, sačuvani su mnogi istorijski podaci o tome kako su u pokršetnim naseljima, krajevima, pokršteni Srbi i dalje slavili svoje krsne slave i druge verske praznike. Pravoslavne crkve Sveti Jovan vremenom su menjaale ime načešće prisilom, u Sveti Ivan, postajući katoličke bogomolje. Do danas su se sačuvali ornamenti u obliku komada ploča, koji, moguće je, potiču od te crkve.

Stanovništvo

Po nekim izvorima Srbi su osnovali naselje pre turskih osvajanja ovih krajeva, po nekima u vreme turskih osvajanja, a nekima i pre i posle turskih osvajanja. U ovim krajevima češće i masovnije naseljavanja Srba organizovao Ferhad paša Sokolović, koji je istovremeno naseljavao i muslimane. Međutim, oslobođenjem Like od Turaka, kraće vreme je bio pust. Austrijske vasti su doseljavale krajišnike, naročito Srbe- od Brinja, Smiljana, Obrovca, Knina, Bukovice, Grahova i Gornjeg Pounja itd. (sledi širi tekst)

Privreda

O težim uslovima za razvoj privrede u Lici i Mogoriću, još u periodu Karlovačkog generalata, 1835. godine, možemo naći potkrepljujuće podatke: “ Ova Krajina nije baš prikladna za zemljoradnju. Stijene Velebita sad su u najvišim područjima gole, jer su tu šume nepažljivo opustošene. Iako se još po srednjim vrletima mogu naći šume, a gdjegdje poneki pašnjaci, ipak čak i u dolinama, na pješčanoj ili vapnenačkoj podlozi, bolje obradivo tlo duboko je samo nekoliko pedalja.
U neplodnoj Lici često pedalj-dva humusa jedva skriva vapnenačko stijenje ili pješčano tlo, a pojas od 1462 jutra (nazvan Rudojica- dolina između Ploče, Metka i Mogorića) obrastao je samo s paprati. Posve je drugačije područje Zrmanja, Korenica, Krbava…Krajišnik gnoji samo zemlju ili vrt u blizini kuće (zvan potkućnica) i zasije ih kupusom i krumpirom, a kad ima potrebna gnojiva, odna gnoji i polja u blizini, koja se svake godine zasiju kukuruzom…“ (Drago Roksandić, isto)
Glavne priredne grane stanovništva sela vekovima su bile stočarstvo i slabije zemljoradnja. Posle Drugog svetskog rata, otvaranjem industrijskih postrojenja, stanovništvo se zapošljavalo u Gospiću i drugim gradovima, tako da je i ovde bilo seljaka-industrijskih radnika, ljudi koji su bili zaposleni u državnim fabrikama i ustanovama, a kod kuće su se dalje bavili poljoprivredom. Neki su putovali, a mnogi su se preselili u gradove… Putne veze su bile loše, što je, izgleda, bilo karakteristuično za saobraćaj područja u Htvatskoj u kojima su živeli Srbi. Sada je selo autoputem povezano sa Dalmacijom. Do Gornje Ploče je 3,7 kilometara, a odatle se ide autoputem do tunela Sveti Rok, kojim se ispod Velebita stiže do Maslenice u Dalmaciji. Izgrađen je i vodovod, ali slabo se koristi- nema ko!

Aleksa Šantić Povratak, 1913.:

“Mrem…sa mojih njiva eno drugi žanje…
Tamo više nema stare kuće moje—
Pod očevim krovom strana čeljad stoje,
I šljemena srpskih sve je manje, manje…”

Đuro Basarić i Božo Korica na paši ovaca, 2012.
Đuro Basarić i Božo Korica na paši ovaca, 2012.
Jela Korica, Krčevine
Jela Korica, Krčevine

Kultura ( verovanje, obrazovanje, običaji )

Mogorićani su zadržali iskonske srpske radne običaje (mobe, pozajmice), a posle stočarsko-zemljoradničkih poslova, kao zabavu i odmor, zadržali su razne društvene igre – kolikanje, kozanje, bacanje kamena s ramena, rvanje, skok u dalji vis, gađanje iz praćke, hodanje na rakljama, igra sa piljcima, bućanje, mišanj ali i nadmetanje u svirci na tamburici, ponegde gusle, frulu itd. Upražnjavali su se srpski običaji pri rođenju deteta, odrastanja dece, venčanju, smrti. Naravno u tim običajima su se susretali elementi običaja naroda sa kojima su živeli. U nacionalno ili verski mešovitim brakovima, mešoviti su i običaji. Više tih običaja je isprepleteno i teško je odgonetnuti uvek kome narodu od starina pripada određeni elemenat.
U selima su se prožimali razni oblici sujeverja u svakodnevnim životnim situacijama. Odnos prema pravoslavnoj veri se menjao, već prema političkim prilikama. Specifičnost je u tome što od Drugog svetskog rata u selu nije postojala pravoslavna crkva, pa su se crkveni običaji manje upražnjavali, jer se moralo ići u Medak. Takođe se mora naglasiti, da je u selu stradalo mnogo ljudi u Drugom svetskom ratu, pa se više pažnje obraćalo pričama iz rata o ratu, o poginulima, a neki ljudi su raskidali sa verovanjem u Boga itd. Od devedesetih godina prošlog veka vraćali su se potisnuti verski običaji, istovremeno kada je počela nova briga opstanka u selu, Lici.

Parohijsko zvanje u Mogoriću osnovano je 1730. godine. Tada su ustrojene i matične knjige rođenih, venčanih i umrlih. Pravoslavna Crkva u Mogoriću je podignuta 1744. godine u zaseoku Ilinac. Obnovljena je 1766. godine. Prvi sveštenik je bio Todor Milojević, iz čije porodice je bilo više sveštenika… Pred Drugi svetski rat u Mogoriću je službovao paroh Uroš S. Rajčević, iz Malog Harona, opština Gračac. Završio je bogosloviju, rukopoložen u Šibeniku 1937. godine i postavljen za paroha u Mogoriću. Ustaške vlasti su ga uhapsile juna 1941. godine, mučile u zatvoru u Gospiću, a na Vidovdan 1941. godine ubile su ga nad jamom Jadovno. U dogovoru sa ustašama, Italijani su 1942. godine granatama porušili mogorićku crkvu, 1949. godine su je vlasti u Gospiću temeljnije srušile. Nikada nije obnovljena. Duže vremena se prenose priče o potrebi popravke i da su za to prikupljena određena materijalna sredstva.

Osnovna škola je sagrađena 1873. godine pod nazivom „Opća pučka učiona“, koja je radila u prostoriji predviđenoj za parohijski stan. Sagrađena je od mekog materijala i drveta, bez pravih prozora i vrata. Koliko se zna, prvi učitelj je bio Petar Vurdelja (1873- 1877.). Dva puta je popravljana (1894. i 1909.), i trajala je do 1941. godine, kada su je vlasti NDH porušile. Škola je posle rata obnovljena, radilo se u dve zgrade, jer je još uvek bilo dovoljno učenika. Pošto je Mogorić selo razbacanog tipa, dolazak učenika iz raznih zaseoka je bio naporan i opasan. Međutim, poslednja generacija učenika Osnovne osmogodišnje škole „Smilja Pokrajac“ u Mogoriću završila je školovanje juna 1994/1995. godine.

Mogorić,-školaškola,-Mogorić

Školske zgrade u Mogoriću 2011.godine
Po prvom austrijskom popisu stanovništva na prostorima Like i Krbave, 1712. godine u Mogoriću je bilo 66 domova sa 715 duša („vlahaških duša“). To su bili prvi konkretniji pisani podaci o selu. Pred Drugi svetski rat, 1941. godine selo je imalo 2.000 stanovnika, uglavnom, Srba. Tri veka posle toga, u leto 2011. godine, pojedinačnim popisivanjem, u selu je bilo manje od 100 ljudi, staračke populacije Srba.

Stanovništvo u Mogoriću po prezimenima 1712. godine

Popis Like i Krbave 1712. godine

U prvom austrijskom popisu Like i Krbave 1712. godine, dati su prilično detaljni podaci u popisu u svakom mestu: ime i prezime starešine doma (domaćinstva), nazivi lokaliteta i veličina poseda. Popisani su muškarci iznad 16 godina, sposobni za vojsku. Ženski članovi porodica (domova) nisu detaljno popisivani, što i nije bilo neobično za to vreme. Od 37 naselja Like i Krbave, Mogorić je na 13. mestu po broju stanovnika, a od naselja do 1.000 stanovnika, Mogorić je bio na 4. mestu, obeležen je kao veće vlaško selo. Podaci su delimično na latinskom, nemačkom, hrvatskom, srpskom jeziku. Opisana su vlaška /dalje čitati srpska!/, bunjevačka, katolička naselja, ali i naselja sa „novokriišćanima“-pokatoličeni muslimani.
U naselju Mogorić je postojao porkulab, knez sela, zastavnik i 2 pravoslavna popa. Bilo je 39 prezimena. Najviše je bilo seljana sa prezimenom Radaković, Korica, Margaretić- po 7, Basarić 4, Čanković 3, po 2 Đaković, Borković, Teorić, Milojević, Ljubičić itd. Isto prezime je napisano na više načina. Na primer prezimena Korica (Koricha, Koricza), Radaković (Radakovich, Radakouicz, Radakouich, Radakouick), Basarić ( Bassarich, Basanich ) itd. Ovde su napisana prezimena i imena onako kako su napisana knjizi, ali po azbučnom redu.

Objašnjenje: Pošto je Mogorić, kao i druga srpska sela u Hrvatskoj, opusteo, radi jasnije zabeleške koja je porodica po prezimenu kada živela, navodi se ime starešine domaćinstva, a u zagradi broj članova. Ako je više porodica istog prezimena, navedeno je određeno prezime i ime starešine svakog doma (domaćinstva) i broj članova. Za 1712. godinu navedena su imana i prezimena onako kako je u knjizi Karl Kaser: Popis Like i Krbave, 1712.

Bassanich Radoj (5); Basarich Vuchko (3); Bassarich Nouak (3); Milos (5); Banieglau Radonia (14); Bobanouich Jouan (5); Borkouich Juan (3); Radota (4); Bolieuerkouicz Ognan (3); Verlinich Boroie (4); Vuchkouicz Radiuoi (5); Guoich Stanisau (5); Guosdenouicz Jouan (1); Diakonich Vukosau (4); Diakouicz Petar (10); Juan (10); Diakonicz Todor (5); Dragich (5), Radota (12), Stanoie (10); Zaklanouicz Nicola (4); Illijch Vochich (12); Illich Radasin ( 14); Jastich Koio (3); Kernaich Nicola (8); Koricha Veselin (4), Vuk ( 5), Vukoman (3), Jouan (3), Maroie (4), Ostoja (4), Stipan (8); Koricza Vujasin (3); Kouchar Janko (6); Krauich Radan (2); Kuaijch Toma (4); Kuduzouich Milosau (2); Lazich Saua (8); Liubichih Jouan (4), Milouan (9); Margaretich Vukman ( 3), Vukobrat (4), Vukouoi ( 3), Raduan (2), Simo (5), Millin(7) Stanisa (3); Matkouich Radosau (1); Millanouich Nicola (3); Millin Zoden (4); Milkouich Vukosau (5); Poliancha Paula (2); Miloieuich Vuleta (10), Janko (3); Radakouich Bogdan ( 8); Radakouicz Radiuoi (5), Filip (7); Radakouich, Janko (3), Milanko (10); Radakouick Radoicza ( 6); Stijn Todor (3); Stoisalieuich Vlaisau (3); Tepsich Dragosau (1); Teoricha Stanisa (4); Teorichia Toma ( 6); Ferkić Jovan (10); Cankouich Nicola (5), Juan (7), Marko (1).

Broj stanovnika u selu se povećavao, tako da je npr. 1905. godine selo imalo 2.600 stanovnika u 500 domova. Posle Prvog svetskog rata se broj smanjio na 1.740 u 300 domova, pa se povećao, te je 1941. godine bilo u 330 domova oko 2.000 stanovnika.

Stanovništvo u Mogoriću po prezimenima 1941. godine

Pred Drugi svetski rat u Mogoriću je bilo više zaseoka: Čankovići, Rošići, Šabani, Vujići, Bumeštrovići, Borkovići, Vrkići, Trnova, Milojevići-Vurdelje ( Ilići, Lazići, Čankovići), Ilinac itd. Bilo je 29 prezimena. Najviše je bilo porodica sa prezimenom Radaković (70), Korica (48), Đaković (35), Maljković (26), Basarić (24), Kričković (19), Ilić (18), Milojević (15), Čanković (14) itd. To su sve starosedelačka prezimena od prvog popisa, osim Kričković, koje nije zabeleženo popisom 1712. godine.

Objašnjenje: znak – u kosoj zagradi /-/ znači nepoznato ime oca, znak – u okrugloj zagradi (-) znači da je nepoznata godina rođenja. Na primer: prezime, ime oca, ime starešine doma(ćinstva), njegov nadimak, i godina rođenja. Na primer, sa prezimenom Banjeglav je 4 doma(ćinstva), Basarić 24 domaćinstava itd.

Banjeglav /-/ Nikola (-); /-/ Dane-Ćolin (-); /-/ Jovo (-); /-/ Novo (-)
Basarić /Jove/ Stojan (1893.); /Jove/ Mile (1901.); /Nikole/ Dane (-); /Bože/ Novo; /-/ Jovo-Joveta (1872.); /-/ Marija (1871.); /Petra/ Nikola (1870.); /Dane-Dancel; /- / Đuro (1894.); /-/ Jovo-Joveta (1872.); /Maksima/ Mile (1898.); /-/ Dmitar– Jovetin (-); /-/ Milanko (1894.); /-/ Nikola (-); /-/ Janja (-); /-/ Novo-Novčin (-); /-/ Trivun (-); /-/ Nikola (1898.); /-/ Đurađ (-); /-/ Novcel-Božurov (1898.); /-/ Nikola, /-/ Pera (-), Basarić /-/ Mile (-), /-/ Sava (-), /-/ Nikola (-), /-/ Dragojla (-)
Borić /Dušana/ Đuro-Dutle (1911.);  (Tome) Ilija (-); /Jove/ Nikola-Crni (1902.); /Samuila/ Nikola (1893.); /Samuila/ Mane (-); /Petra/ Đurađ (-); /Tome/ Nikola-Bećo (1875.); /Petra/ Đurađ (-); /-/ Jovo- Pekar (-); /Toma/ Isak (1887.)
Borković /Luke/ Dane (-); /-/ Nikola- Nikoljaš (-); /Petra/ Đuro (1918); /-/ Jeka (1865.); /-/ Milan (1892); /-/ Bogdan (1898.)
Vrkić /Stojana/ Dane (1886.); /-/ Boja –Bojica (1886.); /-/ Stojan –Točo (-)
Vurdelja /-/ Boja Nikolićeva (-); /-/ Đuro-Đukan (-); /-/ Marija (-); /-/ Stojan (-); /-/ Dmitar -Tomanov (1911.); /-/ Petar-Pandur (-)
Vučković /Jovana/ Dane (1867.); /Kuzmana/ Dmitar (1871.); /Jovana/ Sofija (1875.); /-/ Stojan (1864.); /-/ Damjan-Daco (1877.); /Damjana/ Nikola (1905.); /Save/ Petar (1906.); /Gene/ Nikola (1920.)
Dragosavac /-/ Tomo (-)
Đaković /Jovana/ Dane (1875.); /Jovana/ Todor (1871.); /Jovana/ Mićo (1865.); /Filipa/ Lazo (1882.); /Tome/ Rade (1988.); /Mile/ Dane (1898.); /-/ Mile (1865.); /-/ Jovo (1865.); /-/ Sava (1886.); /Steve/ Ilija (1888); /Marka/ Miloš (1906.); / Nikole/ Vujo (1894.); /Nikole/ Toma (1896.); /Marka/ Miloš (1906.); / Nikole/ Vujo (1894.); /Nikole/ Toma (1896.); /Đure/ Mane (1888.); /Đure/ Mile (1868.); /-/ Vaso (1871); /-/ Soka (1888); /Đure/ Mićo (1888); /-/ Mihajlo (1885); /-/ Anđa (1885); /-/ Mane (1875); /-/ Vujo (1881.); /Nikole/Toma (1892.); /Bogdana/ Jovo (1870.); /Ise/ Ilija-Bojaga (1905.); /Ise/ Mile (1908.); /Tome/ Marko (-); /Dane/ Nikola (1910.); /Dane/ Janko (1896.); /Spasoja/ Stojan (-); /Mile/ Anđa (1921.)
Zaklan /Mane/ Milan (1913.); /-/ Mile (-); /-/ Petar-Supetar (1920.); /-/ Božo-Boćan (-)
Ilić /Staniše) Mile (1903.); /Bože/ Mane (1912.); /-/ Mika (-); /-/ Milanko (-); /Stojana/ Sava (1907.); /Milutina/ Mane (-); /-/ Jovo (-); /-/ Sava (1906.); /-/ Koka (-); /-/ Milan-Puškar; /-/ Milanko (-); /-/ Jovo (-), /-/ Nikola-Nikica (-), /-/ Sava (1911.), /-/ Mile (-), /-/ Tomo (-), /-/ Dane (1885.), /Mile / Janko (1904.); /Stojana / Milan (1903.)
Korać /Petra / Đuran (1901)
Korica /-/ Stojan (-); /-/ Jovo –Joviša (-); /-/ Mile-Milelica; /Petar/ Đuro (1904.); /Mile/ Rade-Lulica (1907); /Petar/ Đuro (1904.); /Pavle/ Mile (1900.); /-/ Janko (-); /-/ Iso-Isega (-); /-/ Stojan (-); /(Bože/ Nikola-Đulikan; /-/ Jovanka (-); / Mile/ Stojan (1880.); /Simo/ Božo-Šimunov (1909.); /Simo/ Stevan (1913); /-/ Novo-Brkinov (1870.); /Ilija/ Milanko-Icain (1900.); /Ilija / Đuro (1900.); / Ilija / Stojan-Kozar (1896.); /Božo/ Mile-Mitailo (-); /-/ Milanko-Šarac (1885.); /-/ Sava-Ćavo (1854.); /Jovo/ Nikola-Nidža (-); /Nove/ Staniša (1892.); /-/ Dragić-Milketa (-); /Janka/ Mile-Milkan; /-/ Janko-Janež (1855.); /Save/ Petar-Šepo (1908.); /-/ Petar (1897.); /-/ Milica-Koričinka (1894.); /-/ Janko-Jana (1898.); /-/ Janko-Šuster (1896.); /-/ Nikola-Kolja (1899.); /Mile/ Stojan-Stoleta (1894.); /Janka/ Rade (-); /-/ Božo–Božur (-); /-/ Ilija-Ićman (-); /-/ Pera (1873); /Raje/ Petar-Pekan (-)
Kričković /Dane / Božo-Mićulica (1886.); /Dane/ Petar (1894.); /-/ Jeka –Ješka (1870.); /Jovo/ Božo-Boškan (1906.); /Damjana/ Milija (1901.); /Dane/ Rade-Inače (1895.); /Bože/ Stojan-Stolina (1887.); /Gavre / Jovo-Jovina (1870.), /Mile/ Stevan-Miljkov (-), /Jove/ Dane-Danja (1898.), /Jove/ Sava (1908), /-/ Dušan-Duja (-); /-/ Dmitar- Dmitrija (-); /Petra/ Lazo (-); /Petra/ Janko (1907.); /-/ Nikola-Nikica (1920.); Janja-Arambašina (1904.); /-/ Petar-Perija (1907.); /-/ Anica (1913.)
Kravić /Dane/ Maša (1871.); /Dane/ Nikola-Nidžo (1897.); /-/ Vaso-Vasentar (1865.); /Jove/ Milan-Miš (1910); / Staniše/ Smiljana (1909.); /Dane/ Mile-Mijo (1882.); /Dane/ Jovo- Bačvar (1899.)
Krnjajić /Joce/ Miloš (1922.); /Joce/ Branko (1920.)
Kuduz /-/ Ilija (-)
Lazić /Mile/ Sava-Savcan (-); /-/ Mile-Mišajko (-); /-/ Marija-Maca (1901.); /Jove /Mane (1908.), /-/ Janko (-); /Jakova/ Mile; /Jakova/ Stojan (1910.)
Maljković /-/ Jeka (-); /Nikole/ Božo (1907.); /-/ Đuro- Đukilo (1909.); /-/ Božo-Božurica (1889.); /-/ Toma (1912.); /-/ Mane (1912.); /-/ Mile (1900.); /-/ Lazo (1900.); /-/ Tanasije-Tanać (1914.); /-/ Mika (1870); /-/ Joja (1890.); /-/ Smiljana (1866.); /-/ Dane (1889.); /-/ Mane (1898.); /-/ Nikola (1850.); /-/ Milanko (1889.); /-/ Nikola (1899.); /-/ Tanasije (-); /-/ Dmitar (1900.); /-/ Jovo (1885.); /-/ Siba (1881); /-/ Staniša (1882.); /-/ Petar (1860.); /-/ Dmitar (1894.); /-/ Božica (-); /-/ Pera (1897.)
Margaretić /-/ Tomo (1909.); /-/ Božo (1911.); /-/ Jovica (-)
Milojević /-/ Sava-Sadžo (1907); /Mane/ Đuro-Đurlaj (1905); /Dmitra/ Đuro-Đurt (1900); /-/ Boja (1880.), /-/ Marko (-); /-/ Jovo-Jojić (-); /-/ Božo-Boškan (1901); /-/ Mile –Ravajlov (-); /-/ Todor-Ravajlov (-); /Bože/ Bogdan (1903.); /Rade/ Stojan (1912.); /-/ Kata –Katura (-); /-/ Sava-Sadžo (1907.); /Bože/ Soka-Krtičina (-)
Oklopdžija /-/ Milka– Pekasova (1871.)
Panjković /-/ Mile (-)
Radaković /-/ Boja (-); /Nikole/ Iso (1897.); /Nikole / Đuro-Đurin (1888.); /-/ Božo-Rošić (1875.); /Ilije/ Dane (1900); /-/ Ana (1875?); /Bože/ Petar (1896); /-/ Boja (-); /Nikole/ Iso (1897); /Nikole / Đuro-Đurin (1888.); /-/ Božo-Rošić (1875.); /Ilije/ Dane (1900.); /-/ Ana (1875?); /Bože/ Petar (1896.); /-/ Dane (1875.); /-/Jovo –Šaban (1880.); /Save/ Jovo (1904.); /-/ Mane –Manjuš (1875.); /Bože /Stanko (1900.); /-/ Nikola-Nica (1912.); /Paje/ Mile-Mija (1904.); /Ljate/ Mile (1900.); /- / Dane (-), / Mile/ Nikola-Ninac (-); /Milanka/ Nikola-Niko; /Milanka/ Stevo (1903.); /Laze / Đuro (1905.); /-/ Janko –Vinde (-); /-/ Ana (1874); /-/ Jovo-Delija (1870); /-/ Petar (-); /Jovo/ Perica (-), /Nove/ Stojan (1909.); /Ilije/ Bojana (1871.); /-/ Petar-Pekija (1880.); /-/ Todor-Todina (1867.); /Jove / Nikola (1890.); /Save/ Jeka-Sarelina (1895.); /-/ Milka (1897.); /Petra/ Stojan –Stole Kedžić (1906.); /Bože / Nikola-Nitalj (1893); /Bože/ Bogdan (1903.); /Bože/ Stojan-Ćola (-); /Mile / Sava-Janin (1896.); /Save/ Tanasija –Daco (1896.); /Save / Petar-Peko (1900.); /Dane/ Milka-Bikeša (1894.); /Jovo/ Jandrija-Jandrijca (1866.); /-/ Mika-Špičanka (-); /Petra/ Božo– Kedžić (1906.); /Petra/ Milanko (1908.); /Petra / Vaso ( 1904.); /-/ Nikola-Polda (-); /-/ Đuro (1890.); /Đure/ Nikola (1906.); /Tome/ Mile (-); /-/ Petar-Pepa Špica (-); /Nikole/ Milan- Bakin (1926.); /-/ Milan-Miža (1928.); /Dmitra/ Sava (1895.); /Dmitra/ Janko (1987.); /-/ Mika – Lakina (1892.); /Luina/ Jovo (1872.); /-/ Vaja-Vajka (-); /-/ Jandre (1841.); /Laze/ Nikola (1911); /Lazo/ Milan (1909.); /Bože/ Nikola (1908.); /-/ Božo-Boćan (-); /Tome/ – Đuro (1872.)
Rajčetić /-/ Uroš, pop (1913.)
Stoisavljević /Milivoja/ Nikola (1878.); /Milivoja/ Sava (1888.); /-/ Jeka (-)
Tomaš /Šimuna/ Simo (1874.); /Sime/ Mile (-); /-/ Ilija (1918.); /-/ Milan (1920.)
Čanković /Jovana/ Ilija (1894.); /Jovana/ Dane (1905.); /Koje/ Stevan (1877.); /Ilije/ Miloš (1914.); /Koje/ Stevan (1877.); /Ilije/ Miloš (1914.); /Dmitra/ Đuro (1888.); /-/ Stojan, /-/ Mile (-); /Jove/ Miloš (1914); /-/ Lazo (1873.); /-/ Petar (1912.); /-/ Mile-Mićkan (1912.); /-/ Milutin (1911.)
Džodan /-/ Mile Radin (1894.); /Rade/ Dragaja (1898.); (-) Mara (1938.); /-/ Rade (-); /-/ Lazo (1904.)
Škorić /-/ Dušan (-)
egzodusegzodus-krajišnika

“Demokratske” metode “demokratske” Republike Hrvatske krajem 20. veka.
Aooj Liko žali li te ikoo, žali, bome, žali bome, malo i velikoo!

Stanovništvo Mogorića po prezimenima u period od 1991. do 1995. godine

Tabela br. 1. Zbirni podaci o stanovništvu u Mogoriću u periodu 1991. do 1995. godine

Zaseok19911995Razlika
Buljmize138113-25
Ilinac248200-48
Krčevin8267-16
Gornji Mogorić???
Zeba ??23?
Ukupno468393-75

Broj stanovništva i porodica (domova) u Mogoriću u periodu 1991 do avgusta 1995. godine nije bilo lako zabeležiti, jer su u tom periodu ljudi odlazili, naročito mlađi, a evidencija je, po sećanju Mogorićana, rađena 2011. godine (za monografiju Mogorić). Po pričama Mogorićana, tada je opet zavladao strah i neizvesnost. Ljudi su mogli očekivati napade posle proterivanja Srba iz zapadne Slavonije (iznenada noću). Vraćale su se priče na ozlogašenu Nezavisnu Državu Hrvatsku 1941-1945. godine. I pod napadima granata krenule su kolone Srba 1995. godine. Za Gornji Mogorić podaci nisu sakupljeni, u i Zebi je 1995. bilo 23. ljudi. Godine 1991. bilo je 468, a 1995. godine bilo je 393 meštana.
Navode se prezimena porodica: Basarić, Borković, Vučković, Đaković, Zaklan, Korica, Kuduz, Maljković, Milojević, Radaković, Borić, Kričković, Korać, Vrkić, Tomaš, Aman, Japić, Kuduz

Porodice u Mogoriću po prezimenima 2001. godine

Evidenciju i popis mogorićkog stanovništva 2001. godine je vodio i izvršio tadašnji predsednik Mjesne zajednice Korica Petar- Luličin iz Krčevina, koji je poznavao prilike u selu, iako je do tada živeo u Ličkom Osiku i Zagrebu. Obišao je sve kuće i po zaseocima evidentirao podatke o svakom pojedincu koji je tada živeo u selu. Navodio je prezime i ime, nadimak, godinu rođenja, broj lične karte, kućni broj i zaseok sela, tako da su navedeni podaci pouzdani. Septembra 2001. godine, u selu je živelo 125 ljudi u 66 kuća.
Basarić Dmitar Novcelov (1933.); Borić Gojko Sarkin (1930); Đurađ Đuro Dudin (1911.)
Borković Bogdan Bogde Zekin (1941); Đuro (1931.); Vurdelja Milica (1933.); Milka Branjina (1922.); Vučković Draga Dujanova (1956.); Đaković Mirko Lackov (1928.); Petar Percan (1943.); Mika Dušanova (1924.); Dušan Duško (1943.); Slobodan Čmigo (1924.); Milan Kresina (1935.); Bogdan Ljubičić (1947.); Nikola Nika (1935.); Marinko Markan (1952.); Đukić Ilić Mileva Nikičina (1938.); Zaklan Zorka Supetrova (1920.); Zoroje Milorad Mišo sigurant (1934.); Ivančević Dmitar Cukin (1930.); Bogdan Japić (1954.); Ilić Petar Peća (1940.); Đuro Mladin (1927.); Anica Osmanova (1938.); Nikola Nina Ćićin (1935.); Dmitar Lazin (1948.); Nikola Mejo (1937.); Korać Mika Dmicijin (1928.); Korica Milka Milja (1919.); Milan Boćanov (1947.); Petar Perica Luličin ( 1930.); Stevan Šusterov (1937.); Jovo Radišić (1930.); Dragan Lazikin (1957.); Kravić Mane Maniša (1923.); Kričković Petar Perica (1925.); Đuro Stolinin (1924.); Maljković Milka Stoletova (1933.); Nada Bikanova (1950.); Dragica Ilčegina (1939.); Milojević Mladen (1950.); Milorad Mile Đurlaj (1932.); Anđelija Anđa (1939.); Radaković Milka Đure Ilića (1930.); Nikola Niko Jocin (1940.); Milica Mica Jojina (1930.); Momčilo Momina (1925.); Đuro Đuđo (1927.); Branko Brancel (1914.); Sava Stevin (1937.); Miloš Mićo Milevin (1947.); Sava Savica Ninčev (1940.); Jovan Petkov (1937.); Milan Rođo (1933.); Jovo Jović (1932.); Janja Đurina (1911.); Milan Janjušić (1933.); Gojko Petrićev (1958.); Anđelija Anđica (1934.); Brano Janjin (1936.); Milan Bikin Miža (1928.); Jeka Kedžić (1915.); Branko Branja (1931.); Milka Čarugina (1928.); Anđa Božicina (1930.); Nikola Nića (1912.); Ugarković Dragica Draga Nini (1929.); Džodan Dušan Dragijin (1934.); Borka Nikoličina (1920.); Čanković Milanko Papa (1934.).
Liko majko, rodna grudo moja, sva su sela popaljena tvoja!
Liko, majko kad ću doći u te, da ponovim one stare pute!

Glavica Zabinjača
Glavica Zabinjača

 

mogoric-1Mogoric-2Mogoric-3Mogoric-4Mogoric-5Mogoric-6Mogoric-7
Liko, majko mi te ostavismo, al`te nikad` ne zaboravismo!

Susret Mogorićana u restoranu "Zavičaj" u Novom Sadu, 2011.
Susret Mogorićana u restoranu “Zavičaj” kod Novog Sada 2011

Porodice u Mogoriću po prezimenima 2011. godine

Prebrojavanje prisutnih žitelja u selu izvršeno je u leto i jesen 2011. godine. Bilo je samo dvoje dece od 8 i 6 godina. Najstarija meštanka, samica imala je 94 godine. Inače, posle zbega vratilo se ili zadržalo, uglavnom, starije stanovništvo. Od 94 stanovnika, oko 30 su samci i samice (16 muškaraca i 13 žena), i 19 starijih bračnih parova.

Basarić Đuro Dmicijin (1926.); Borić Soka Branka Bećina (1921.); Gojko Sarkin (1939.)
Borković Bogdan Zekin (1941.); Vurdelja Milica Stolina (1933.); Vučković Draga Dujanova (1956.); Zaklan Miroslav (1947.); Zoroje Milorad-Ćumarkov (1934.); Đaković Mane Mirko (1952); Bogdan (1947.); Miloš Mićan (1939.); Zorka Zora (1941.) Anka Anica (1927.); Milka Milkica (1965.); Petar Percan (1936.); Mirko Lajinov (1928.); Ivančević Ankica-Žuta (1954.); Dmitar iz Počitelja (1930.); Ilić  Nikola-Mejo Puškarov (1937.); Mileva (1938.); Jeka Laze Kokina (1926.); Nikola-Nina (1935.), Đuro Mladin (1927.); Petar-Peća (1940.); Korica Božo (1947.); Milan Boćanov (1946.); Danica-Danka Stevanova (1939.); Dragan (1957.); Jovo- Jovo Lazinkin (1947.); Jovo-Jovo Radišić (1930.); Petar- Perica Luličin (1930.); Draga (1950.); Gojko Miljin (1944.); Kravić Sara-Bika (1919.); Milka Ilčegina (1938); Milka Stoletina (1934.); Maljković Dragica Petričina (1933.); Milojević Mladen Krtičin (1950.); Novković Marinko (1944.); Radaković Anđa (-); Milan-Miža (1928); Milan-Mićo Kedžić (1944. ); Anđelija-Anđa Brdarska (1934.); Gojko Kenturin (1956.); Milan-Janjušić (1933.); Jovo-Jović (1931.); Milka Čarugina (1928.); Branko-Branja Mikastin (1931.); Dušan Dujo Ćosić (1946.); Sava Savica Petkov (1940.); ing. Miloš-Mićo Danjin (1947.); Sava (1937.); Dušanka-Brancelova (1948.); Milan Nićin (1944.); Nikola- Niko (1940.); Milica Mica (1930.); Tomaš Branko Pekar (1938.); Čanković Milanko; Mićo (1934.); Čuturilo Mile (1958.); Džodan Mira Dragajina (1941.)

Učešće i stradanja Mogorićana u ratovima

U Prvom svetskom ratu, iz Mogorića je u srpskoj vojsci poginulo 14 dobrovoljaca U austrougarskoj vojski poginula su 39 mobilisana meštanina. Jedan broj je otišao u pečalbarenje u Francusku, Kanadu, Južnu Ameriku, SAD itd. Posle Prvog svetskog rata broj stanovnika Mogorića se znatno smanjio, tako da je 1921. godine bilo 1.769 stanovnika u oko 300 domova.

Međugorje
Međugorje

Smanjio se broj prezimena od 39 na 30, što znači da se povećavao broj porodica unatar jednog prezimena. Bilo je više porodica sa prezimenima Radaković ( 63), Korica (48), Đaković (35), Maljković (26), Basarić (24), Ilić (19), Milojević (13), Čanković (12), Borić ( 10) i Kričković ( 10) itd.
U Drugom svetskom ratu, u period 1941-45.godine, za ustaše, Italijane i Nemce, Mogorić je bio posebno značajno selo, jer su u njemu formirane: 1941. “Mogorićka partizanska četa”, Štab bataljona “Velebit” koji je objedinjavao komandu nad Pločanskom, Radučkom i Mogorićkom četom. Oktobra 1941. godine, umesto Bataljona “Velebit” formiran je “Prvi lički partizanski odred Velebit”, sastavljen od 4 bataljona, koji je u jesen 1942, godine ušao u sastav “Treće ličke brigade”, formirane u Mogoriću. Tu je formiran i MNOO, Komanda mesta Mogorić-Medak, Kotarski odbor civilne vlasti za Gospić (oktobra 1941.), Viši civilni sud za kotar Gospić (novembar 1941.), Komanda područja, Saniteska služba (1942.). Svi ti organizacioni oblici su formirani na osnovu zahteva Okružnog komiteta za Liku, ali i na osnovu odluka Mogorićana.  Prvi napadi ustaša na Mogorić bili su početkom leta 1941., pre ustanka u Hrvatskoj (Srb, 27. jula 1941.). Ustaše su naišle prema selu i ubile Korica Nikolu-Kolju iz Krčevina, ali ne u selu da se nebi čuo pucanj. Napad na Mogorić 1942. godine trajao je dva sata, Italijani i ustaše su aretiljerijom srušili crkvu i školu, približavali su se selu, ali kada su prišli na 50 metara, borci su otvorili vatru, a kod “Jovića mosta” su se sukobili prsa u prsa. Međutim, marta 1943. godine, novembra i decembra 1944. godine, selo je opet napadnuto. U svakom naletu neprijatelja, selo je opljačkano, spaljivano i stanovništvo koje nije bilo po zbegovima u šumama i pećinama, uništavano. Tada su Mogorić prozvali “Mala Moskva” i „Gvozdeni Mogorić“ zbog toga što su partizani uspevali da se odbrane od daleko nadmoćnijeg neprijatelja.

Jovića most
Jovića most

 

 

U toku Drugog svetskog rata u partizanskim jedinicama iz Mogorića je poginulo 110 boraca.  Stevan Korica-Lola je 1953. godine proglašen Narodnim herojem.
U selu su bile 122 žrtve fašističkog terora, ubijeno je, zaklano, spaljeno 44 dece do 15 godina. U zarobljeništvu u Italiji i Nemačkoj bilo je 43 Mogorićana: Banjeglav (1) Basarić (2),Borić (1), Borković (2), Vurdelja (2), Vučković (1), Đaković (6), Ilić (4), Korica (5), Margaretić (1), Maljković (9), Milojević (2), Radaković (6), Džodan (1).
Na celom području Like ubijeno je oko 15.000 Srba, od toga 6 568 žena. Više od trećine je ubijeno u koncentracionom logoru Gospić i jami Jadovno. Iz drugih krajeva je ubijeno 82.000, ukupno 87.550 Srba. U medačkoj opštini, kojoj pripada Mogorić, ubijeno je 847 ljudi (488m+359ž).
U krugu logora smrti Jadovno je Smiljan, rodno mesto Nikole Tesle. Masovni pokolj smiljanskih Srba ustaše su počele na Svetog Iliju 1941. godine. Zaklano je i zapaljeno 27 novorođenčadi, još bez imena, 127 dece do 15 godina, 352 osobe od 16 do 80 godina. Šestoro smiljančana, sa još 24 osobe, obešeni su marta 1945. godine na bandere, drveče i putokaze, neki u blizini Tesline rodne kuće. Ustaše su spalile i srušile rodnu kuću- parohijski dom kao i crkvu Svetog Petra i Pavla u kojoj je kršten Tesla, i gde je služio njegov otac Milutin.
U toku od 50 godina zajedničkom životu Hrvata i Srba u SFR Jugoslaviji , od učinjenih ustaških zločina, praštalo se u interesu „bratstva jedunstva“. Od devedesetih godina prošlog veka sećanja na ustaški genocid su se vraćala, od 1995. godine Srbi su opet stradali i proterani. Ne može se zabioraviti!
Selo je smanjivalo stanovništvo i planskom državnom kolonizacijom u Srbiju- Vojvodinu. Posle istorijske distance i događaja od devedesetih godina, može li se zaključiti da je kolonizacijom 1945. godine planirano čišćenje etničkog prostora teritorije Hrvatske. Na primer, kolonizovano 37 domaćinstava sa 209 članova srpskog stanovništva u Prigrevicu (Apatin): Objašnjenje: U zagradi je naveden broj članova:

Basarć B.Trifun (5); Đaković T.Marko (6); V. Milanko (5); M. Mile (7); J. Rade (5); M. ud.Stana (5); Zaklan M. Ud. Janja ( 6); Ilić M. Đuro (11); J. Marija (4); S. Mile (5); M. Nikola (7); Korica J. Mile (5); T. Mile (6); J. Milka (4); R. ud. Milka (9); D. Nikola (2); J. Nikola (6); S. Nikola (7); Kravić M. ud. Jaga (5) ;Lazić J. Mile (5); Maljković T. Dmitar (4); T. Mile (9); N. Milica (5); M. Stojan (2); Milojević B. Dane (6); Radaković M. Bojana (8); D. Janko (9); J. ud. Jelena (6); P. Mane (5); Đ. Milica (3); M. Milica (5); J. ud. Milka (4); M. Milica (3); L. Nikola (6); Čanković G. ud. Jelena (5); I. Miloš (6); Đ. Steva (6). Od 1991. do 2001. godine stradalo je 25 Mogorićana. Hrvatska vojska je 1995. godine kod prevoja Sveti Alan ubila 11 Mogorićana, čije su grobnice otkrivene tek 2007. i 2008. godine, eshumirani su posle 8-9 godina.

U Prvom i Drugom svetskom ratu, stradalo je 309 Mogorićana, 25 u poslednjem ratu, ukupno 334 stanovnika Mogorića (nedostaju podaci za ratne zarobljenike po stranim logorima).
Po podacima do kojih se tragalo na više načina, do 2011. godine vratilo se u selo, preminulo i sahranjeno u Mogoriću 17, a preminulo je i sahranjeno u izbeglištvu u Srbiji oko 30 ljudi. Nedosaju podaci za one koji su otišli u druge krajeve sveta (Australija, SAD, Kanada i razne zemlje Evrope itd.

 

Centar Mogorića posle Oluje 1995, foto: M. Zaklan
Centar Mogorića posle Oluje 1995, foto: M. Zaklan

 

Centar Mogorića, zadruga, 2012.
Centar Mogorića, zadruga, 2012.
Uništena Spomen-ploča palim borcima u Mogoriću
Uništena Spomen-ploča palim borcima u Mogoriću
Obnovljen Spomen-dom u Mogoriću, 2012.
Obnovljen Spomen-dom u Mogoriću, 2012.

 

STANOVNIŠTVO U MOGORIĆU U PERIODU OD 1712- DO 2012. GODINE

Tabela br. 2. Tabelarni prikaz prezimena stanovništva Mogorića u periodu od 1712 do 2012. godine

Godina
1712.1900.1925.1941.1991/952001.2012.
1.BasarićBasarićBasarićBasarićBasarićBasarićBasarićSmiljan
2.BanjrglavBanjeglavBanjeglavBanjeglavSmiljan
3.BorkovićBorkovićBorkovićBorkovićBorkovićBorkovićBorkovićBileća
4.VučkovićVučkovićVučkovićVučkovićVučkovićVučkovićVučkovićSvračkovo s.
5.ĐakovićĐakovićĐakovićĐakovićĐakovićĐakovićĐakovićKnin
6.ZaklanovićZaklanZaklanZaklanZaklanZaklanBunić
7.IlićIlićIlićIlićOtočac
8.KrnjajićKrnjajić
9.KoricaKoricaKoricaKoricaKoricaKoricaKoricaDalm;Bos.
10.KravićKravićKravićKravićKravićKravić Srbija
11KuduzovićKuduzKuduzovićKuduzKuduzVrebac;
12.LazićLazićLazićLazićKosovo
13.MargaretićMargaretićMargaretićVrebac
14. MaljkovićMaljkovićMaljkovićMaljkovićMaljkovićMaljkovićMaljkovićSmiljan
15MilojevićMilojevićMilojevićMilojevićMilojevićMilojevićMilojevićKordun
16.RadakovićRadakovićRadakovićRadakovićRadakovićRadakovićRadakovićKnin
17.StanisavljevićStanisavljevićStanisavljevićOrahovica
18.ČankovićČankovićČankovićČankovićČankovićČankovićObrovac; V. Krupa
19.DžodanDžodanDžodanDžodanKorenica
20.VurdeljaVurdeljaVurdeljaVurdeljaVurdeljaSv.Selo
21.BorićBorićBorićBorićBorićBorićBrinje, Senj
22.KričkovićKričkovićKričkovićKričkovićKričkov.Pavlovac
23.KoraćKoraćKoraćKoraćPod.Slat.
24.VrkićVrkićVrkićVrkić
25.TomašTomašTomašTomašSrbija; Vrebac
26.ZorojeZorojeVrebac
27.IvančevićIvančević
28.AmanAmanAmanŠvajcarska.
U.37222029172220
U.71517001778.2.00038312594
G.1712.1900.1925.1941.1991/95.2001.2012.Odakle su

 

Prezimena koja su bila samo 1712. godine su: Bobanović, Boliverković, Verlinić (Kostajnica), Gvojić (Švračkovo selo), Gvozdenović (Dobro selo), Dragić, Jastić, Kvojić, Končar (Vrhovine), Ljubičić (Bosna ili Banija), Matković (Zadar), Milanović (Karlovac), Poljanić, Stijić, Tepšić (G. Stupica), Teorić, Teorišija, Ferkić; 1925: Grgić.

Prezimena samo 1941.: Panjković, Oklopdžija (Medak), Škorić, Dragosavac (Bruvno), Rajčević; Japić (1991.); Aman od 1991. (Švajcarska)

Prezimena samo 2001. : Đukić, Ugarković (Brinje); 2012.: Čuturilo  (Bruvno); Novković  (Pavlovac).
Na osnovu dostupnih izvora, u periodu od 300 godina, Mogorić (Gospić) u Lici je pravo srpsko selo. Po prvom austrijskom popisu stanovništva 1712. godine, selo je imalo 67 domova sa 712 stanovnika (37 prezimena), 1900. godine, bilo je 1.700 stanovnika (22 prezimena). Posle pet godina bilo je oko 2.600 stanovnika u 500 domova. U Kraljevini Srba Hrvata i Slovenaca (1925.) bilo je 1.778 stanovnika u 300 domova ( 20 prezimena). U Kraljevini Jugoslaviji, 1941. godine, Mogorić je imao oko 2.000 stanovnika u 330 domova (29 prezimena). Od popisa stanovništva u FNRJ 1948. godine, kada je Mogorić imao 1.230 stanovnika u 226 domova, broj stanovništva se neprekidno smanjivao: 940 (1961g.), 764 (1971g.), 562 (1981g.), 383 stanovnika (1991.), 125 (2001.) i 94 stanovnika 2011. godine. U tristogodišnjem periodu postojalo je u selu oko 58 prezimena. Može se videti u tabeli da je najviše prezimena bilo 1712. godine (37), zatim 1941. godine (29). Od 1712. godine, kontinuirano su živele porodice sa prezimenima: Basarić, Borković, Vučković, Đaković, Zaklan, Korica, Kravić, Maljković, Milojević i Radaković. Starije porodice su i Vurdelja, Borić, Džodan, Ilić, Kričković, Korać, Lazić, Banjeglav.
Neophodno je uzeti u obzir napuštanje sela mlađih stanovnika iz ekonomskih razloga, što je bila karakteristika seoskih područja SFRJ, ali masovnije napuštanje stanovnika, uglavnom, iz srpskih sela počelo je planiranim državnim kolonizacijama posle Prvog i Drugog svetskog rata. Ali, od devedesetih godina prošlog veka ljudi su masovno odlazili u Srbiju, 1995. godine je srpsko stanovništvo proterano. U treće zemlje je otišlo oko 46.000, umrlo je preko 40.000 izbeglica.
Utočište prognanih i izbeglih u Republici Srbiji

Posle Drugog svetskog rata (1951. g.) usvojena je “Konvencija o izbeglicama”. Zbog priliva izbeglica iz svih krajeva bivše SFRJ, od devedestih godina prošlog veka, Srbija je 1992. godine oformila Komesarijat za izbeglice, koji je preuzeo obavezu evidencije i zbrinjavanja izbeglica, raseljenih i ugroženih ratom, 2002. godine sačinila je program- Nacionalna strategija za rešavanje pitanja izbeglih i interno raseljenih lica.
Od 1991. godine u Srbiji je našlo utočište zbog ugroženosti ratom oko 850.000 ljudi. Od toga je bilo 610.000 izbeglica i 240.000 (drugih) onih koji nisu imali status izbeglica, a našli su utočište u Srbiji. Po evidenciji Komesarijata, 1996.godine bilo je 553.937 izbeglica i bez statusa izbeglištva 79.791 ljudi, 2001. bilo je 337.131 izbeglica i 74.849 drugih. Godine 2005. od 145.685 ljudi, bilo je 104.246 izbeglica, a 2009. godine 97.000 izbeglica, od toga 75% iz Hrvatske. Po oceni Visokog komesarijata UN, Srbija spada u pet zemalja u svetu sa dugotrajnom izbegličkom krizom, po broju izbeglih i raseljenih lica je prva u Evropi. Međutim, sada se suočava sa novih talasima izbeglica sa Bliskog istoka, što ne može biti problem samo Srbije.
Republika Hrvatska je 1998. godine je sačinila Program povratka i zbrinjavanja prognanih, izbeglica i raseljenih lica Hrvatske. Međutim, povratak Srba u svoje domove, na imanja itd. je još uvek neizvestan. U izveštajima Hrvatske navodi se mnogo veći broj povratnika, ali za to ne postoji mogućnost provere, a nerealni su podaci broja povratnika, jer ne odgovaraju evidenciji u Srbiji, koja je i primila izbeglice.

Slavljenje vojnih operacija kojima su prognani Srbi iz Hrvatske i presude Međunarodnih sudova

Na dvadesetogodišnjicu “Bljeska i “Oluje”, u Okučanima, 1. maja 2015. godine, kada se proslavljala operacija “Bljesak” niko od predstavnika vlasti Hrvatske nije spomenuo egzodus Srba, ali istakli su: ”Zajedništvo smo prebrodili u “Bljesku”, kasnije u “Oluji”, oslobodivši Hrvatsku na putu za članstvo u EU i NATO zajedništvom ćemo je povesti na put blagostanja”. Ironija je proterivanjem oko četvrt miliona svojih stanovnika osećati i očekivati blagostanje! “Bljeskom” je iz Zapadne Slavonije, koja je bila pod zaštitom UN, 1991, godine, proterano je 67.000, ubijeno je 283 Srba. Vratilo se samo manje od 2.000 ljudi. Za to nije niko odgovarao!?
Za vojno-policijsku operacija “Oluja”, predviđena su dva dana proslave, 4 avgusta u Kninu i 5. Avgusta i vojna parada u Zagrebu, u čijim redovima su hrvatske vlasti predvidele i vojnike NATO alijanse. .U odboru za obeležavanje “Oluje” su hrvatski generali koji su odgovorni za egzodus Srba iz Hrvatske “Olujom”, Ante Gotovina i Mladen Markač.
Haški sud je 15. aprila 2011. godine osudio generala Antu Gotovinu, na 24 i Mladena Markača na 18 godina zatvora “…za učešće u zločinačkom poduhvatu kojim je predvodio Franjo Tuđman”. Ali, na prigovor žalbenog veća, novembra 2012. godine, poništena je prvostepena presuda, optuženi su oslobođeni. Trojica, od 5 sudija, njihove akcije nisu procenili genocidom, odnosno nije se videla namera hrvatskih vlasti da unište Srbe, što je nužan uslov za genocid, Znači, procenjeno je da generali vojnom akcijom nisu imali nameru da unište krajiške Srbe kao etničku grupu, a sud nije interesovalo što su ih prognali.

Moral- pravda – pravo ?!

Od petorice, dvojica sudija su bila protiv ukidanja prvostepene presude Haškog suda. Njihovo izdvojeno mišljenje je sastavni deo presude. Nekadašnji predsednik Haškog tribunala, italijanski sudija gospodin Fausto Pokar, svoju protivnost oslobađanju osuđenih obrazložio je: “Fundamentalno se protivim celoj žalbenoj presudi, koja je protivna bilo kakvom osećanju za pravdu”. Istog dana “oslobođeni” su svečano dočekani u Zagrebu i Hrvatskoj. Na TV snimcima se videlo masovno histerično uzbuđenje građana- iznuđene pravde!”
Bosna i Hercegovina (bez Republike Srpske) je 1993. godine podnela tužbu Međunarodnom sudu pravde protiv Savezne Republike Jugoslavije (Srbija i Crna Gora) za genocid na teritoriji BIH, jer je “…isplanirala, pripremila, skovala zavjeru, podsticala, ohrabrivala i pomagala, postrekavala i počinila” u cilju etničkog čišćenja. Saslušanje je izvedeno 2006. godine, a 2007. godine je izrečena presuda. Srbija nije proglašena odgovornom za počinjen genocid u Srebrenici, ali je odgovorna jer je prekršila konvenciju o genocidu time što nije učinila sve što je bilo u njenoj moći da spreči genocid, a potom nije kaznila ni predala počinioce Haškom tribunal. Srbija je marta 2010. godine usvojila Deklaraciju o Srebrnici, kojom najoštrije osuđuje zločin nad bošnjačkim stanovništvom Srebrenice u julu 1995. godine na način utvrđen presudom MSP. Izrazila je saučešće i izvinjenje porodicama žrtava zbog toga što nije učinjeno sve da se genocid u Srebrnici spreči.
Hrvatska je 1999. godine, posle čišćenja prostora od Srba, sistemom “napad je najbolja odbrana”, podnela Tužbu MSP protiv Srbije, takođe za genocid. Srbija je podnela kontratužbu tek 2010. godine. Usmena rasparava je završena 1. aprila 2014., a 2. februara 2015. presuda je označena konačnom. Tužbe su odbačene. Države nemaju pravo žalbe i obavezne su da po presudi postupe.
Jula 2015. godine, Velika Britanija je sačinila “Rezoluciju o Srebenici” koju je podnela Savetu bezvednosti UN. U predlogu Rezolucije se pozivala na presudu MSP 2007. godine. Pošto 8. jula na Savetu Bezbednosti Ujedinjenih nacija nije postignut konsenzus među članicama, na kome su insistirale Kina i Rusija, Rusija je bila protiv takve rezolucije i uložila je veto. U obrazloženju je ambasador Rusije u UN, Vitalij Čurkin, između ostalog, kazao: “Nacrt koji je iznela Britanija je nekonstruktivan, i konfrontativan i politički motivisan. Sadržavao je značajna iskrivljavanja čiji je rezultat da se krivica za ono što se dogodilo svaljuje samo na jedan narod, što bi izazvalo, da se optužuje samo jedan narod.” Takođe je naveo da se Rusija zalaže da se istraže svi zločini nad svima u BIH. “Više stotina Srba je moralo da napusti svoje domove, može se zaključiti da su Srbi patili kao i drugi, ako ne i više.”

 

Vitalij Čurkin
Vitalij Čurkin, ambasador u UN, ulaže veto protiv britanske Rezolucije o Srebrenici, 8.jula 2015

Samo posle sat vremena od uloženog ruskog veta u Savetu Bezbednosti UN, Predstavnički dom američkog Kongresa usvojio je Rezoluciju o Srebrenici u kojoj su naveli da su masovno ubistvo 8 hiljada muslimana počinili Srbi u julu 1995. godine i da je to bila “najstravičnija epizoda rata 1992-1995, koji je okončan podelom Bosne na dva polunezavisna entiteta.” Reč genocid se spominje 14 puta. Kadija te tuži-kadija ti sudi! Sutradan je Evropski parament, na predlog Ivana Jakovčića iz Hrvatske, usvojio Rezoluciju o Srebrenici u kojoj je istaknuto da su genocid nad 8.000 muslimana učinile “snage bosanskih Srba pod komandom generala Ratka Mladića, uz učešće paravojnih i neregularnih jedinica”. Iako američka i evropska rezolucija nisu obavezujuće, ipak, mogu doprinositi formiranju javnog mnjenja o kolektivnoj krivici srpskog naroda i tako pojačavati napetosti u regionu. To se veoma brzo i isplaniralo. Na obeležavanju dvadesetogodišnjice zločina nad muslimanima u Srebrnici, 11 jula 2015. godine, na poziv vlade BIH, odazvao se Aleksandar Vučić, predsednik Vlade Srbije. Oko 13 sati doživeo je pokušaj ubistva. Zaštitile su ga policijske snage Republike Srpske, iako je za to ingerencija BIH. Posle 11 dana od tog, na poziv Aleksandra Vučića, u Beogradu su bili članovi Predsedništva BIH. Konstatovali su da zbog krhke situacije u region mora biti stvarano veće poverenje između Srba, Bošnjaka i Hrvata, jer nema drugog izlaza do dobrosusedstva, da se treba se okrenuti budućnosti kroz zajednička ulaganja u privredu. Do sada od zvaničnih organa BIH nema nikakvih zvaničnih izjava o rezultatima istrage.
Genocid se mora osuditi bilo gde da se desi i nad kolikim bojem žrtava,  vinovnici moraju da se  imenuju i najstrožije osude. Srbija je javno iskazala i pokazala svoj stav o tome, zalažući se za mir u regionu. Ali, gde su Rezolucije i osude za srpske žrtve u ovim sukobima?!
Tek što je Republika Srbija smanjila posledice izbegličke krize zbog rata na teritoriji bivše Jugoslavije, naročito zbog proterivanja Srba iz Hrvatske, nisu je mimoišli novi izbeglički problemi. Svakodnevno kroz nju prolaze izbeglice iz Sirije, Iraka i Avganistana i drugih  zemalja u kojima su ratni sukobi. Preko Srbije žele u Evropsku uniju. Republika Srbija se trudi da zbrine pridošle izbeglice, ali ukoliko joj se ne pomogne,  neće moći sama da se izbori  sa prilivom tolikog broja ljudi. Može u Evropskoj unici nastupiti izbeglička katastrofa. Kolone nezbrinutih sa Blistog istoka su nezaustavljive, ne vrede granične žičane ograde! Koje poteze će preduzeti Ujedinjene nacije i međunarodne humanitarne organizacije i zajednice, pokazaće vreme.

izbeglice s Bliskog istoka
izbeglice s Bliskog istoka

Izvori:

www.scribd.com Manojlo Grbić, Karlovačko vladičanstvo, Štamparija Karla Hauptfelda 1891, str. 16

Stjepan Pavičić, Seobe i naselja u Lici, Izdavački zavod Jugoslavenske akademije  znanosti, Zagreb, 1962

www.krajinaforce.com Sinđel Dimitrije Dušan Balać: Istorija prava srpskog naroda na krajeve: Dalmaciju, Krbavu, Liku, Gorski Kotar, Žumberak, Lordun, Baniju, Slavoniju, izdao Srpski narodni savez, Vidovdan 1943. Štamparija A Srbobran Pitsburg, Pa, USA/VII

www.hrčak.srce.hr,hrvatski/file/86932 Izvorni znastveni rad Ivo Goldštajn, 1985. O Tomi slavu i njegovom dobu PDF

https://books.google.com Drago Roksandić, Srbi u Hrvatskoj  od 15 stoleća do naših dana, Vjesnik, Zagreb, 1991.

Korica-Aćimović Zorica, Prigrevica, Apatin, Odbor za proučavanje sela, SANU, beograd, 1997.

Karl Kaser:  Popis Like i  Krbave 1712. godine, Srpsko kulturno društvo Prosvjeta, Zagreb, 2003.

Zorka Korica-Aćimović, Davorka B. Radaković, Mogorić, Lika, Gradska biblioteka, Novi Sad, 2013. (Foto: D. B. Radaković).

Komentari (6)

Odgovorite

6 komentara

  1. PV

    Da li tekstu ovakvog tona stvarno mesto na ovom sajtu?

  2. vojislav ananić

    Selo Mogorić, istorija i ljudi

    POSTAVIO ADMINISTRATOR1 • 8. JANUARA 2015.

    Selo Mogorić osnovano je na mestu gde su nekad živeli delovi plemena Mogorovića. Prvi podaci o ovom plemenu, kako piše Dušan Uzelac u u knjizi „Lika i Srbi medačke opštine“, potiču iz 1248. godine, a spomenici o njima datiraju iz 15. i 16. veka. Procenjuje da su Mogorovići tada imali preko 300 kuća sa oko 1.500 čeljadi.
    Inače, Mogorovići su od 9. do 13. veka živeli kod Zadra, a kad su provalili Mongoli u te krajeve, oni su se pomerili u Liku. Nisu slovenskog već uralsko-altajskog porekla.
    Naselje Mogorić se razvilo oko ušća potoka Kovačice u Jadovu. Tu je na brežuljku u 15. veku Niko Mogorović podigao utvrđenje ispod koga je bila sazidana hrišćanska bogomolja. Još i danas na litici postoje ostaci tog utvrđenja i oko njega komadi ploča sa tragovima ornamenata koji verovatno potiču od te bogomolje. Ime naselja Mogorić javilo se u popisu ličkih tvrđava iz 1577. godine.
    Iz straha od Turaka, stari Mogorićani su još 1514. počeli da napuštaju svoj zavičaj. Od proleća 1527., kada su turske čete ovladale Likom, pa sve do 1577., u Mogoriću nije bilo žive duše. Te godine Ferhad Paša Sokolović postavio je svoje posade u stare mogorićke gradove, a nešto kasnije je počeo oko njih naseljavati muslimane i hrišćansku raju u kojoj je dominiralo srpsko stanovništvo, dovedeno sa dinarskog područja. Oni su kasnije prebegavali na austrijsku stranu i borili se protiv Turaka. U vreme povlačenja Turaka iz Like 1689. godine, u Mogoriću nije bilo Srba. Naselje je ostalo pusto sve do 1697. godine, kada su austrijske vlasti na njegovo područje dovele manji deo Srba oko Brinja i Smiljana, a najveći od Obrovca, Knina, Bukovice, zatim gornjeg Pounja i Grahova.
    U popisu stanovništva iz 1700. godine, u Mogoriću je bilo zabeleženo 100 srpskih kuća (sa Pločom), a u popisu od 1701. godine 66 porodica sa 520 čeljadi.
    Prema popisu od 1712. u naselju su se zatekle sledeće porodice:
    Bobanovići, Boljevrkovići, Borkovići, Čankovići, Đakovići, Džodani, Ferkići, Gajići, Gvojići, Jankovići, Justići, Korice, Kravići, Krmići, Kuduzi, Ljubičići, Margaretići, Medakovići, Milanovići, Milivojevići, Radakovići, Stojisavljevići, Tepšići, Vrlići, Vučkovići i Zaklani. Sve ove porodice su došle od Obrovca, Knina, Bukovice, Pounja i Grahova, dok su porodice Basarića, Banjeglava i Maljkovića došle od Brinja i Smiljana, a na to su područje svojevremeno prebegle sa Krbavskog polja. U vreme doseljavanja i adaptacije u Mogoriću, neke doseljene porodice dislocirale su se u Komić i Bruvno.
    Od 1712. stanje se menjalo. Neke porodice su odselile, a neke su izumrle.
    Odselili su se:
    Bobanovići, kojih danas ima oko Benkovca i u Biogradu na Moru;
    Vrlinići su se nastanili u D. Hrastovcu kod Kostajnice;
    Gajići su po svoj prilici otišli u Ploču;
    Gvozdenovići u Dobroselo;
    Gvojići u Svračkovo Selo;
    Jankovići u Lešće i Ramljane;
    Ljubičići u D. Hrastovac;
    Džapići u Doljane i danas se prezivaju Džapo;
    Milanovića ima u Drenovcu, Jasikovcu, G. Lapcu, Vranovači, Vrelu koreničkom i Vrpilima; Miljkovića u Ploči;
    Poljaka u Podlapači i Šibuljini;
    Tepšića u Gornjoj i Donjoj Stupnici i Gornjem Sjeničku.
    Boljevrkovići su izumrli (poslednji je bio Rade, koji je umro 13. 5. 1878. godine).
    Posle 1712. u Mogorić su se doselile porodice:
    Borići, iz Jezerana,
    Vurdelje, iz Svračkovog Sela,
    Koraći, iz Visuća,
    Kričkovići, Margaretići i Toma, iz Vrepca,
    Lazići, iz Ploče,
    Dukovci, iz Ribnika, koji su se kasnije tamo vratili i
    Todorčevići, koji su pobijeni zbog bajanja stoke.
    Oko 1900. godine u mogorićkim zaseocima živele su sledeće porodice:
    U Buljmizama: Banjeglavi, Basarići, Dukovci, Đakovići, Korice, Kuduzi, Krnjajići, Maljkovići, Maoduši, Radakovići, Tomaši, Vučkovići i Zaklani;
    U Ilincu: Korice, Kravići, Kričkovići i Radakovići;
    U Zebi: Borkovići, Đurkovići, Lazići, Margaretići, Milojevići, Korice, Kričkovići, Radakovići, Vrkići i Vurdelje;
    U Gornjem Mogoriću: Čankovići, Džodani, Ilići i Radakovići
    U Krčevinama: Borići, Korice, Radakovići i Stoisavljevići.

    IZVOR: Dušan Uzelac, knjiga „Lika i Srbi medačke opštine“ (str. 227-231)

  3. Vojislav Ananić

    Mogorić

    Mogorić nije nastanjen odmah u prvom naseljavanju Like između 1689. i 1696. Glavinić navodi da tvrđava u tom selu još stoji, da na tome tlu nema stanovnika. Već je u popisu od 1700. u Mogoriću zabilježeno 100 srpskih kuća, ali je krajiški popis od 1701. u tom selu našao samo 66 porodica sa 520-tero čeljadi. Tome drugome broju odgovara i onaj iz krajiškoga popisa od 1712. U njemu se donosi ovakvo stanje naselja u selu:
    Banjeglav 22; danas 3 k., Basarići 9, 6, 4, 11; 16 k., Bobanovići 9, Boljevrkovići 7, Borkovići 11, 6; 3 k., Čankovići 12; 11 k., Đakovići 12, 16, 16; 27 k., Džodan 11; 3 k., Ferkići 20, Gajići 23, Gvojići 11, 8, Ilići 21, 26; 19 k., Jankovići 2, Justići (?) 7, Korice 8, 8, 9, 12, 8, 14, 7, 6, 16, 8; 47 k., Kravići 7; 7 k., Krmići 13, Kuduzi 5; 1 k., Ljubičići 17, Maljkovići 20, 9; 22 k., Margaretići 5, 7, 6, 6, 11, 15, 7; 2 k., Vrlići 8, Zaklani 10; 5 k., Medakovići 15, Milanovići 8, Milojevići 14, 8; 13 k., Radakovići 19, 20, 15, 7, 22, 9, 8, 12; 58 k., Stojisavljevići 7; 2 k., Tepšići 3, Vučkovići 8; 8 k., ukupno: 711 čeljadi.
    Naseljenici na mogorićkom području naselili su pored samoga staroga sela i zaselke: Buljmize, Ilinac, Krčevine, Ljubičiće, Zaklanovu Varoš i Zebu. Čim su doselili, oni su nastanili i područje staroga sela Ploče. Stoga je i nastala ona razlika u broju kuća od 100 iz 1700. i 66 iz 1701. Mogoričani su dali u prvim godinama 18 st. nešto naseljenika i susjednim selima Bruvnu i Komiću, koja su nastajala u to vrijeme. Osim Basarića, Banjeglava i Maljkovića, koji su došli od Smiljana, odnosno od Brinja, sve su mogorićke porodice podrijetlom ili od Obrovca, Bukovice i Knina ili iz desnoga gornjega Pounja i Grahova

    Izvor: ZBORNIK ZA NARODNI ŽIVOT I OBIČAJE JUŽNIH SLAVENA, Z A G R E B, 19 6 2-Stjepan Pavičić, Seobe i naselja u Lici

  4. Luka P.

    Prezime Čanković postoji i u Zemuniku kod Zadra. Ovo prezime prvi put se pominje 1754. (1756.) godine u katastru Zemunika. Tom prilikom žitelji Zemunika popisani su u dve grupe sa nazivima “Arbanasi” i “Seljaci”. Zbunjujuće je, ali ovo prezime pominje se u obe grupe. Nema podataka o veroispovesti. Podaci o ovom prezimenu nalaze se u maticama 19. veka Pravoslavne crkve Sv. Georgija u Smokoviću, ali i Rimokatoličke crkve Sv. Katarine u Zemuniku. Tako je u matici rođenih (crkva Sv. Georgija) od 7.1.1882. upisano rođenje Stefana, od oca Petra Članka rođ. u Mogoriću (prebiva u Zemuniku) i majke Anice Maričić iz Zemunika. U rubrici “Veroispovest” upisano je: Oboje pravoslavni. U matici umrlih (14/26.1.1885.) iste crkve ovaj Petar upisan je kao Petar Čanković (Članak) iz Mogorića u Lici od oca Stojana Čankovića i majke Joke (prezime nije upisano). U maticama crkve Sv. Katarine postoji više podataka o Čankovićima iz Zemunika. O ovome, kao i o više prezimena parohije smokovićke pisao sam kratko i u knjizi “Smoković na vjetrometini istorije”