Srbi u Kneževim Vinogradima (Baranja)

21. maj 2015.

komentara: 13

Zavičaj - sela i gradovi

Kneževi Vinogradi (mađ. Herczegszöllös) su varošica i središte istoimene opštine u Baranji, Hrvatska. Do nove teritorijalne organizacije u Hrvatskoj, područje Kneževih Vinograda nalazilo se u okviru opštine Beli Manastir.

Danas je opština Kneževi Vinogradi jedinica lokalne samouprave u sastavu Osječko-baranjske županije i predstavlja prostor od 248,77 km², što čini 6% ukupne površine županije.

Geografski položaj

Prostor Kneževih Vinograda pripada krajnjem severoistočnom delu Republike Hrvatske, odnosno njegovoj prirodno-geografskoj celini, Baranji. U okviru prostora Baranje, Kneževi Vinogradi se nalaze na njenom istoku i deo su parka prirode Kopački rit.

Sedište opštine Kneževih Vinograda nalazi se na dvadeset petom kilometru od glavnog administrativnog centra Osječko-baranjske županije grada Osijeka i na desetom kilometaru od grada Belog Manastira. Dvadeset šest kilometara deli Kneževe Vinograde od granice sa Republikom Mađarskom i petnaest kilometara od granice sa Republikom Srbijom.

Opštinu Kneževi Vinogradi, pored njenog administrativnog središta, čini još osam naselja: Karanac, Zmajevac, Suza, Kotlina, Kamenac, Mirkovac, Jasenovac i Sokolovac.

Istorija naselja

Istorija Kneževih Vinograda seže u daleku prošlost. Još u starom veku, kada se na ovim prostorima protezao Rimski limes, ovde je postojala kolonija Donatium, a ime mesta prvi put se spominje u pisanom obliku 1341. godine pod nazivom Vilucu de Zeleus.

Vemenom naselje menja nazive u Zeleus, Zewievs, da bi za vreme vladavine Habzburgovaca dobilo naziv Hercegh Solos.

Kneževi Vinogradi 1533. godine ulaze u sastav poseda srpskog kneza Stefana Štiljanovića i od tada se ustaljuje naziv Herceg Suljoš (Herczegszöllös). Taj naziv usvojili su i Turci, pa su tako prema popisu iz 1687. godine Kneževi Vinogradi upisani pod novim imenom.

Srbi martolosi 1565. godine naseljavaju Kneževe Vinograde i broj Srba se tako povećava. Drugi talas martologa koji naseljavaju Kneževe Vinograde bio je 1593. godine, a poslednji Srbi martolosi došli su u ovo mesto 1619. godine.

Kneževi Vinogradi su 1697. godine ušli u sastav Beljskog vlastelinstva austrijskog princa i vojskovođe Evgenija Savojskog. Karlovačkim mirom iz 1699. godine Turci su i zvanično izgubili Baranju, a Kneževi Vinogradi su ušli u sastav Ugarske kraljevine u kojoj ostaju sve do 1918. godine.

Sredinom osamnaestog veka, 1742. godine u Kneževim Vinogradima osnovana je parohija. Te godine je podignuta i prva pravoslavna crkva u selu, crkva Svetog Arhiđakona Stefana, a 1768. godine austrijska carica Marija Terezija izdaje dozvolu za gradnju novog pravoslavnog hrama posvećenog Vavedenju Presvete Bogorodice, po uslovima Ugarskog veća.

Godine 1770. u Kneževe Vinograde doseljavaju se Nemci, a dve godine kasnije osniva se prva srpska škola. Početkom dvadesetih godina 19. veka u Kneževim Vinogradima postoji poštanska stanica na putu Osek – Subotica, tu stanuje vlastelinski sudac, službenik i inspektor vlastelinstva. U selu je i veliki ambar za žito i rade dva podruma za vino.

Početak dvadesetog veka u Kneževim Vinogradima obeležen je izgradnjom pruge normalnog koloseka, koja je povezivala Beli Manastir i Batinu Skelu na Dunavu. Pruga će biti u funkciji sve do 1967. godine kada će je nove vlasti proglasiti nerentabilnom i zajedno sa stotinama kilometara drugih pruga razmontirati. O njenom postojanju danas svedoči još stara zgrada železničke stanice i nasip na kome se nekada nalazila železnička infrastruktura.

Značajniji broj srpskih domaćinstava beleži se već sredinom 18. veka, pa je tako na Popisu stanovništva iz 1751. godine, u selu je bilo 46 srpskih domova, a prema Popisu stanovništva iz 1846. u selu je živelo 632 Srba. Tri decenije kasnije, na popisu iz 1878. godine u selu je popisano 112 srpskih kuća u kojima je živeo 921 stanovnik.

Na osnovu poslednjeg popisa vernika, objavljenog u Prvom šematizmu Eparhije osečko-poljske i baranjske iz 2009. godine, broj domova i vernika po naseljima bio je sledeći: u Kneževim Vinogradima popisano je u 140 pravoslavnih domova 354 duše, u Pustarama u 15 kuća popisano je 27 duša. Ukupno je popisano 155 domova sa 381 dušom.

Religija

U Kneževim Vinogradima postoje tri verske zajednice: protestantska, pravoslavna i rimokatolička. Opština Kneževi Vinogradi broji trinaest crkava: šest protestantskih, pet rimokatoličkih i dve pravoslavne.

Najstarija crkva u Kneževim Vinogradima i u celoj Baranji je sadašnja protestasntska crkva, podignuta u XI veku u romaničkom stilu, a dograđivana u XIII i XIV veku u vreme gotike. Od 1576. godine postaje protestantska. Ponovo je dograđena 1803. godine i danas se nalazi pod zaštitom države i čini spomenik kulture.

Pravoslavna crkva datira iz 1742. godine kada se i prvi put spominje, a Kneževi Vinogradi su te iste godine postali parohija. Prva crkva bila je posvećena Svetom Arhiđakonu Stefanu. Nova crkva posvećena Vavedenju Presvete Bogorodice sagrađena je 1775. godine na predlog Verske komisije Ugarskog namesničkog veća i uz dozvolu carice Marije Terezije. Crkva je građena kao jednobrodna građevina sa polukružnom apsidom i dvospratnim zvonikom iznad zapadnog portala, u kasnobaroknom stilu sa elementima klasicizma. Ikonostas datira iz druge polovine XVIII veka. Od 1777. godine vode se crkvene matice venčanih i umrilih, a od 1778. godine crkvene matice krštenih. Crkvenu opštinu Kneževi Vinogradi čine još sela: Suza, Zmajevac, Batina i Grabovac, a parohija je od 1991. godine u sastavu Osječkopoljske i baranjske eparhije.

Rimokatolička župna crkva Svetog Arhangela Mihajla građena je u klasičnom stilu, ali ne postoje tačni podaci kada je sagrađena. Župa je osnovana 1851. godine, a crkva je obnovljena 1840. godine. Kor crkve je dozidan 1857. godine i time je završena njena izgradnja, a taj oblik je zadržala do danas. Crkva je potpuno obnovljena 2004. godine.

[toggle title=”PORODICE POPISANE 1696. I 1702. GODINE”]

Babos, Balogh, Bosnack, Buczer, Csabes (2x), Czifia, Ember, Fejes (5x), Ferka, Kocti, Lankai, Lenard, Moricz, Palis, Suba, Szabo (2x), Szombo, Szücs, Thot, Thoth, Tossa, Varga (1696); Boczo, Bokovicz, Cristan, Czöcsis, Ember, Fehess (4x), Ferfy, Firka, Giperman, Kaczi, Kolaczovicz, Koriz, Lankai, Lenyart, Miho, Misly, Moricz, Paczil, Protal, Puczer, Racz (2x), Suba, Szücz, Tosso (1702).

IZVOR: Claus Heinrich Gattermann, Die Baranya in den Jahren 1686 bis 1713, Göttingen, 2005, str. 32o-321[/toggle]

KNEŽEVI VINOGRADI U POPISIMA OD 1711/1713. DO 2001. GODINE

DOMAĆINSTVA POPISANA 1711/1713. GODINE

Bardi, Ember, Erdös, Fejes (3x), Ferko, Fülep, Gasi, Hegedüs, Kacsi, Kovács, Moyses, Nagy, Suba, Szabo, Szücs, Tosa, Tot, Varga, Bacsvanin, Jersia, Pavoacz (2x), Radics, Ravics, Szabó, Sztojko, Szujin, Tersics.

IZVOR: Claus Heinrich Gattermann, Die Baranya in den Jahren 1686 bis 1713, Göttingen, 2005, str. 32o-321

POPIS SISTEMATSKE KOMISIJE IZ 1715. GODINE

Mathias Fejer, Joannes Suba, Stephanus Szücs, Stephanus Varga, Joannes Kocsi, Nicolaus Pazi, Franciscus Tobi, Mathias Szabo, Joannes Moises, Mathias Fejes, Joannes Bardi, Stephanus Erdős, Joannes Fileph, Joannes Ember, Michael Tosa, Jonas Kovacs, Stephanus Fejes, Janko Pavacs, Pejo Radics, Mihalylo Tersia, Misko Bugarin, Janko Szabo, Joko Szabo, Manuelo Szabo, Stojan Pavacs, Csiro Bacsvanin, Mitar Radics, Miat Dorozon, Miat Prekogatya, Mirko Prekogatya.

IZVOR:Az 1715. évi országos összeírás

POPIS SISTEMATSKE KOMISIJE IZ 1720. GODINE

Joannes Suba, Matheus Tejes, Stephanus Szücs, Stephanus Varga, Joannes Kacsy, Joannes Varga, Joannes Szabo, Joannes Moises, Mathias Fejes, Joannes Bardy, Stephanus Erdös, Joannes Phileph, Michael Tosa, Joannes Ember, Jonas Kovacs, Stephanus Tejes, Pejo Radicz, Mihalylo Tertia, Misko Bugarin, Janko Szabo, Joko Szabo, Osztoja Pavácz, Czvio Bacsvanin, Mitar Radicz, Simon Szabo, Stephanus Nagy, Matheas Toth, Joannes Tejes, Stephanus Moises.

IZVOR: Az 1720. évi országos összeírás

POPISANI U KNEŽEVIM VINOGRADIMA 1766. GODINE

Banko Davic, Bardy Janos, Bereczka Janos, Dobi Janos, Ember Istvany, Ember Mihaly, Erdos Dani, Erdos Istvany, Erdos Miklos, Feies Jancsi, Fejes Janos, Fejes Mathe, Fejes Mihaly, Fejes Miklos, Fejes Pista Jancsi, Fejes Samu, Gyorgy Ferencz, Hegedus Istok, Horvath Janos, Kacsy Istvany, Kacsy Janosone, Kantor Jancsi, Kantor Janos, Kovacs Andras, Kovacs Janos, Markos Janos, Meszar Gyrka, Molnar Mihaly, Moses Jancsi, Ory Jancsi, Palinkas Gyrka, Palis Janos, Palko Andras, Rettfalusi Janos, Suba Andras, Suba Istok, Szabo Istok, Szabo Jancsi, Szabo Mathe, Szabo Miklos, Thott Istok, Thott Janos, Thott Miklos, Tihany Janos, Varga Janos, Antunov Petar, Antunov Tyiro, Atyimov Kerszta, Babics Jovicza, Bekfalacz Arszenia, Bekfalacz Pavao, Bekfalacz Petar, Bessity Jovan, Bosnyak Filip, Bosnyak Gligoria, Bosnyak Lazo, Bosukcsanin Joviza, Bosukcsanin Nikola, Bosukcsanin Pavao, Bugarin Jovan, Csordas Janko, Domasetov Marko, Dragojlov Proka, Dragojlov Riszta, Gasparov Antun, Gecsanin Gyragy, Golubkovich Gyuragy, Golubkovih Illia, Ivanovics Ignatia, Janics Mihajlo, Janics Petar, Janics Radovan, Katics Illia, Katics Nikola, Katics Radivoj, Kollar Gajo, Kollar Rado, Lazity Atanaczko, Lazity Szava, Lazity Timo, Lazity Vuk, Lengaich Gruiza, Lozanovich Mihajlo, Lozanovich Nikola, Lozanovich Pantelia, Luboevich Tyiro, Meczanovich Riszto, Miatov Filip, Miatovics Vuk, Mille Ignacz, Milossev Filip, Milossev Petar, Pauvacz Sztevan, Pauvacz Todor, Pecsulich Andria, Pecsulich Petar, Popovich Ivan, Popovich Theodor, Poznanov Jovan, Poznanov Nitics, Radich Izsak, Radis Bozso, Radics Ivan, Radics Kerszta, Radics Petar, Radics Szimo, Radoszavlyev Josef, Saracz Sztojan, Szigetlia Mato, Szigetlia Miso, Szrupan Mihajlo, Sztanich Illia, Sztanich Kojo, Sztanity Jovan, Sztanity Sztevan, Sztanivukovich Cvio, Sztanojlov Lazo, Sztanojlov Zaria, Sztanojlovich Stevan, Sztrainich Arszenia, Vaszilovich Nitics, Vukovics Vid, Szombergcsanin Nikola, Csizmar Franyo, Kovach Gyro, Kovacs Jovo, Kovacs Marczi, To Csinalo Janko.

IZVOR:MOL, Theresianisches Urbarium 1767

POPIS VLASNIKA ZEMLJE IZ 1828. GODINE

Georgius Panvacz, Josephus Muller, Nicolaus Jankovics, Nicolaus Radojasics, Georgius Atyimo, Maximilianus Panvacz, Lazarus Popovics, Joannes Jankovics, Vid. Vinko Mihajlovics, Georgius Jovanovics, Adamus Czizmar, Nicolaus Bugaind, Andreas Kocsis, Michael Panvacz, Stephanus ?Bereczka, Andreas Mate, Joannes Mate, Samuel Kantor, Franciscus Biro, Joannes Bognar, Samuel Dani, Alexander Erdos, Andreas Palko, Josephus Tobi, Josephus Foldvari, Josephus Varga, Mathias Kacsi, Andreas Kacsi, Petrus Szabo, Stephanus Resz, Jonas Bardi, Joannes Toth, Stephanus Erdos, Stephanus Kovacs, Elias Moyses, David Kozar, Josephus Fejes, Stephanus Suba, Josephus Suba, Stephanus Tobi, Andreas Hirx, Matheus Suba, Andreas Tasi, Joannes Palko, Elias Molnar, Michael Molnar, Joannes Kacsi, Andreas Szor, Samuel Kozar, David Fejes, Georgius, Josephus, Nicolaus, Alexander Kovacs, Franciscus Polgar, Georgius Tanaczko, Joannes Bardi, Nicolaus Pista, Joannes Varga, Franciscus Kacsi, Jonas Varga, Stephanus Moyses, David Varga, Mathias Pista, Andreas Szablar, Andreas Csizmar, Nicolaus Erdos, Joannes Tobi, Joannes Erdosi, Josephus Erdosi,Stephanus Palko, Franciscus Kovacs, Joannes Kozar, Ladislaus Jonas, Joannes Tormas, Nicolaus Ember, Stephanus Pozoszlai, Josephus Fejes, Josephus Szabo, Joannes Kovacs, Joannes Fejes, Joannes Palis, Stephanus Suba, David Gyor, Andreas Gyor, David Banyo, Alexander Ember, Michael Meszar, Michael Ember, Stephanus Ember, Stephanus Dani, Joannes Dani, Michael Kacsi, Alexander Fejes, Josephus Pista, Michael Gatai, Joannes Varga, Joannes Bardi, Adamus Bardi, Josephus Bardi, Joannes Csipan, Stephanus Kacsi, Michael Varga, Samuel Markus, Mathias Cserko, Georgius Muits, Joannes Jaksa, Nicolaus Kiss, Nicolaus Kucsi, Joannes Kantor, Michael Grajkalics, Franciscus Banyo, Ignatius Babics, Franciscus Gyor, Andreas Bozsics, Stephanus Bardi, Stephanus Erdos, Josephus Erdos, Andreas Csizmar, Josephus Haubprucker, Josephus Lukacs, Joannes Kulics, Adamus Varga, Stephanus Zarka, Vidua Josephi Ember, Joannes Erdelyi, Stephanus Imre, Martinus Toth, Stephanus Stojanovics, Stephanus Matkovics, Paulus Csizmar, Andreas Menedek, Josephus Duisi, Mathias Pantesics, Mathias Raucher, James Frics, Thomas Adamecz, Georgius Popovics, Josephus Ranilovics, Andreas Markovics, Joannes Demetrovics, Marcus Szegetlin, Basilius Prokir, Michael Stanojlovics, Georgius Lukasics, Timotheus Pits, Josephus Benics, Salesius Lengaits, Joannes Rabb, Josephus Stanics, Sigmundus Vukovics, Georgius Stanajlov, Joannes Pecsulin, Lazarus Drugutlov, Stnaislaus Osztoja, Philippus Stanics, Joannes Macsanin, Georgius Petsulin, Adamus Hatics, Philippus Horvath, Nicolaus Drenovacz, Georgius Rudics, Franciscus Babies, Matheus Farkas, Georgius Sztojakov, Joannes Bosnyak, Thaddus Metzanov, Joannes Paulesics, Alexius Stanics, Simeon Lubovics, Josephus Szeglin, Lazarus Radics, Joannes Lipovacz, Zacharias Lazics, Joannes Katits, Paulus Petrovics, Basilius Lozanov, Simeon Atymiov, Michael Radics, Ladislaus Szegellin, Stephanus Bosnyak, Maximilianus Lenyaits, Christophorus Dragojlov, Athanasius Mihajlovics, Georgius Pecsulin, Lucas Csizmar, Andreas Stojanovics, Emanuel Nosztovics, Coelestinus Righ, Stephanus Kovacs, Franciscus Szombathelyi, Athanasius Jankovics, Simeon Lazics, Lucas Danillo, Georgius Despotovics, Vid. Timothei Stanojlov, Josephus Zablar, Josephus Birk, Andreas Radics, Stephanus Bozits, Arsenius Ivanovics, Josephus Zsivkovics, Theodorus Bosnyak, Cusmanus Dragojlov, Michael Bekfalutz, Josephus Stanojlov, Georgius Radics, Theodorus Ignacz, Gregorius Szombathely, Arzenius Metzanov, Mathias Bosnyak, Theodorus Bozsecsanin, Georgius Fabri, Stephanus Szobeczki, Michael Novak, Joannes Fundt, Petrus Borsecsanin, Michael Atzko, Sophronius Pandur, Nicolaus Horvath, Josephus Dugovics, Joannes Rommer, Michael Dragojlov, Georgius Prokin, Martinus Szeglin, Paulus Szabo, Andreas Keszthelyi, Mathias Kovacsics, Gothardus Kobetics, Joannes Kollarics, Joannes Lubovics, Georgius Zsivkovics, Petrus Lovak, Paulus Bekfalutz, Joannes Sarics, Paulus Szegetlin, Josephus Romer, Josephus Szabo, Mathias Hajek, Josephus Bonner, Gabriel Popovis, Lazarus Popovics, Josephus Imre, Joannes Zsivkovics, Paulus Stuglics, Andreas Koncz, Joannes Kratafila, Mathias Borsucsanin, Michael Schneider, Josephus Studer, Martinus Szablar, Vidua Michaelis Toth, Andreas Palko, Maximilianus Lubovics, Mathias Pinter, Michael Meszaros, Joannes Horvath, Vid. Martini. Nemeth, Stephanus Voros, Conradus Kratafila, Simeon Pits, Joannes Katona, Matheus Szavrits, Paulus Kardos, Georgius Varga, Petrus Tobi, Joannes Tapolozai, Michael Molnar, Josephus Csapo, Josephus Nagy.

IZVOR: Martha Remer Connor, GERMANS & HUNGARIANS 1882. Land Census Baranya County Hungary, Las Vegas, 1991, str. 120-122

DOMAĆINSTVA POPISANA U CRKVENOM PROTOKOLU IZ 1906. GODINE

Andrić, Andrićević, Aćimović (Nikoljdan, 16h), Banac (Jovandan), Bekvalac (Nikoljdan i Aranđelovdan, 3h), Božić (Nikoljdan, 3h), Božučanin (Jovandan, 3h), Bojanin, Bošković (Đurđevdan), Bošnjak (Ilindan i Nikoljdan, 2h), Bugarin (Časne Verige, 4h), Grujić, Damjanović (Đurđevdan), Dragojlov (Đurđevdan, 3h), Dragojlović, Đukić (Jovandan), Ignjac (Aranđelovdan), Jocković (Nikoljdan), Katić (Nikoljdan, 3h), Lazić (Nikoljdan), Lengaić (Jovandan, 6h), Lozanov (Trifundan, 6h), Ljubović, Ljubojević (Nikoljdan, 5h), Marjanović (Nikoljdan), Marković, (Nikoljdan, 2h), Mecanov (Đurđevdan, 10h), Mečanin (Ilindan, 3h), Mijatov (Đurđevdan i Jovandan, 3h), Miletić (Nikoljdan, 6h), Mirković (Nikoljdan, 2h), Nedeljković, Patarac (Ilindan), Petlovac (Nikoljdan), Petrović (Jovandan, 3h), Pečujlija (Nikoljdan, 4h), Pešić (Jovandan), Popović (Đurđevdan, 4h), Prekodravac (Đurđevdan), Prokić (Đurđevdan, 5h), Radić (Ilindan i Nikoljdan, 7h), Segetlija (Đurđevdan, 4h), Stanić (Aranđelovdan, 4h), Stanojlov (Trifundan, 4h), Stojakov (Đurđevdan), Stojanović (2h), Stojkov (Đurđevdan), Stojković (Đurđevdan), Strajinić (Nikoljdan), Tovjanin (Markovdan, 3h), Horvat (Đurđevdan).

Spisku nedostaju podaci za prvih sedam popisanih domaćinstava, koji su inače dostupni, i mogu se proveriti u Parohijskom domu Parohije kneževovinogradske.

IZVOR:Domovni protokol pravoslavnog srpskog parohijskog zvanja u Herceg Suljošu za god. 1906.

POPIS STANOVNIŠTVA 2001. GODINE

Abrišin, Aćimović, Adam, Adamović, Aladić, Alberković, Andrašec, Andrić, Anđelić, Arnuš, Babić, Bagarić, Bago, Bajerle, Bajsić, Baksa Aćimović, Balog, Bandov, Banović, Barčan, Barić, Bartoš, Barukčić, Batinić, Bede, Bejteš, Bekvalac, Beljak, Beljić, Beredić, Bister, Bjelica, Blanuša, Bode, Bognar, Bogosanović, Bogović, Bolmanović, Borbelj, Borić, Bošković, Bošnjak, Božić, Brvić, Bukta, Burča, Camai, Cikovac, Csondor, Cvijić, Cvitan, Čapo, Čarapar, Čegrlj, Čevrljanović, Čiš, Čizmar, Čolić, Čosić, Ćulibrk, Dadić, Dalmatin, Damjanović, Dani, Danilović, Dasović, Davidović, Deak, Dedić, Deneš, Deronjić, Despinić, Dobrovac, Dodlek, Dostan, Dragojlov, Dragosavac, Dumančić, Durić, Dušanić, Dvornić, Džambas, Đenadija, Đokić, Đurić, Đurković, Ember, Ergarac, Ernst, Ertner, Farago, Farkaš, Feher, Feješ, Ferenc, Francuz, Friedl, Fulir, Gabor, gamoš, Garić, Gašić, Gligorić, Gljivica, Gnjatović, Gojkić, Gombar, Gović, Grah, Grahovac, Grbeša, Grbenar, Grgurek, Grković, Grnja, Grujić, Gubica, Haček, Hajcman, Hajdarović, Hajdžanović, Haner, Hazenauer, Hegeduš, Hibert, Hibl, Horvat, Huj, Ignjac, Ignjatović, Ilić, Ilišković, Imre, Ivančić, Ivanić, Ivšić, Jagar, Jajčanić, Jakeljić, Jakoša, Jakovčić, Jakovljević, Jambrošić, Jambrušić, Janković, Janjić, Jeremić, Jerković, Jezernik, Jokić,Jovanović, Jožef, Juhas, Jukić, Jularić, Juran, Jurčec, Jurilj, Jurišić, Jurjević, Jurković, Jurošević, Kecenberg, Kači, Kajtaz, Kajtazi, Kalanjoš, Kalem, Kandecki, Kanisek, Kašanin, Katić, Kecman, Kedveš, Kekez, Keler, Kelić, Kenji, Keresteš, Keri, Kerovec, Kesegi, Kesler, Kereš, Kiš, Klajić, Klement, Klešček, Kliba, Knežević, Kobedić, Kobia, Kobilja, Koči, Kolar, Kolarić, Komaromi, Konc, Končar, Kondor, Kontrec, Kosič, Kostić, Kotarac, Kovač, Kovačević, Kovačić, Kovjanić, Krajcar, Kramarić, Kremer, Krencer, Krezić, Krstić, Kucelj, Kućančanin, Kuhar, Kuprešak, Kuruc, Kuštro, Kuzman, Kuzmanović, Larinović Leleta, Lazar, Lazarević, Lerinc, Lončar, Lovak, Lovrenčić, Lovrić, Lozančić, Lozančić Bagarušić, Lozančić Bogarušić, Lozanov, Lukacs, Lukač, Lukačević, Lukić, Luković, Ljubojević, Ljubović, Majstrenko, Makovec, Maksimović, Malivuk, Mamuzić, Marić, Marinković, Marinović, Marjanović, Marković, Marodi, Maršo, Martić, Marušić, Matić, Matijević, Matoković, Mecanov, Medved, Međeši, Mesaroš, Seszaroš, Mihajlović, Mihaljević, Mihaković, Mijanović, Mijatović, Mikec, Mikolčić, Mikuš, Milanović, Miler, Miletić, Milić, Milosavljević, Miljković, Mirković, Miščević, Mišić, Mišković, Mitrović, Molnar, Moric, Morvai, Mostečak, Mošić, Musa, Nađ, Nađ Pejaković, Nedeljković, Nedić, Nikolić, Nikolin, Novak, Novaković, Ostojić, Ožvalt, Paić, Palko, Pandža, Panđa, Papež, Pavlinović, Pavlošić, Pavlović, Pečujlija, Peho, Pejaković, Pejić, Pentek, Peraković, Perišić, Perković, Peršić, Petković, Petlovac, Petričević, Petrović, Piliši, Pintar, Pinjuh, Piršl, Plavšin, Pleš, Pogač, Polančec, Popović, Prekodravac, Prgomet, Priselac, Prokić, Pukšec, Putnik, Radanović, Radić, Rikert, Ristić, Romer, Rošta, Sabljak, Sabo, Sabolčić, Sabolek, Sakić, Sarka, Sekulić, Serdar, Sič, Sili, Simić, Sivić, Slavuljica, Sliško, Sombathelji, Sombothelji, Spajić, Spasojević, Stanić, Stanojlov, Stjepanović, Stojaković, Stojanović, Stojković, Strašek, Sučić, Svalina, Šajnović, Šakić, Šalajić, Šarkezi, Šašlić, Šegota, Šeremešić, Šermešić, Šileš, Šimek, Šimić, Šimon, Šimunović, Šipec, Škvorc, Šmrčković, Šmudla, Šoja, Šoja Rikert, Šoš, Šoštarić, Špoljarić, Šremf, Štadler, šuba, Šujdović, Šukurma, Tadić, Talvizer, Tamaš, Tarnai, Tatai, Terzić, Tibor, Tiborc, Todorović, Tomaš, Tomašić, Tomić, Tonković, Toprek, Tot, Toth, Tovjanin, Trbović, Trivunčić, Trtanj, Tuškanović, Tutić, Ujić, Umićević, Ursić, Ursić Molnar, Usodi, Vakanjac, Varga, Vaš, Vaštag, Velemirović, Veselinović, Vidaković, Vidović, Vilić, Viljevac, Vince, Vodenski, Vojković, Vojnović, Vranka, Vratović, vučenović, Vučić, Vugrinec, Vujinić, Vukadinović, Vukmanov, Vukoičić, Vuković, Zdunić, Zima, Zundanović, Žemljić, Žilinski, Žinić, Živković, Žulec, Župan.

IZVOR: Franjo Maletić, Petar Šimunović, Hrvatski prezimenik – pučanstvo Republike Hrvatske na početku 21. stoljeća, Zagreb, 2008, str. 448-449

SPISAK SVEŠTENIKA U KNEŽEVIM VINOGRADIMA OD 1755. GODINE DO DANAS

Teodor Popović (1755-1767), Adam Popović (1791-1809), Teodor Popović (1798-1824), Simeon Popović (1824-), Jovan Čatarević (1824-1825), Andrej Knežević (1825-1830), Matej Parabak (1830-1832), Petar Parabak (1832-1858), Pavle Kostović (1858-), Pavle Kalajdžić (1858-1859), Pavle Kostović (1859-1860), Radoslav Andrić (1860-1911), Sergije Janković (1911), Milutin Čupić (1912-1921), Svetislav Zundanović (1921-1922), Dušan Andrić (1922-1938), Stevan Izbradić (1938-1955), Ljubomir Mecanović (1955-1982), Ljubomir Radić (1982-1998), Dragan Vukadinović (1999-2002), Nenad Kesonja (2002-2006), Slobodan Poznanović (2006-2013), Dragan Vukadinović (2013-2014), Stevan Kuveždanin (2014-).

Imena sveštenika od 1860. godine preuzeta su sa zvaničnih stranica Opštine Kneževi Vinogradi.

IZVOR: Milan Dujmov, Lista sveštenika Srpske pravoslavne eparhije Budimske, Budimpešta, 2013, str. 76

Avatar photo

Autor članka:
Branko Todorović

Član Društva srpskih rodoslovaca "Poreklo" od 2014. godine. Predsednik Odbora za heraldiku i glavni urednik Foruma Poreklo.

Naredni članak:
Prethodni članak:

Komentari (13)

Odgovorite

13 komentara

  1. 22. maj 2015. u 08:23

    Nebojša Babić

    Pozdrav Defendore!

    Evo jednog bogatog izvora za stanovništvo Baranje:

    https://docs.google.com/file/d/0B3ma9plMXxAENTlia2F5RUZKeWc/edit?pli=1

    (Stanovništvo i gospodarstvo Baranje 1766. i 1824. godine – Stjepan Sršan)

    Odgovori

  2. 25. decembar 2015. u 20:38

    Branko Todorović

    Kao što je gore pomenuto, matične knjige u Kneževim Vinogradima vode se od 1777. godine, tim je interesantnije spomenuti popis ispovedanih domaćina iz 1735. godine, koji je sproveo vladika budimski, a kada je popisana cela nekadašnja Mohačkopoljska eparhija, kada su u Suljošu popisana sledeća prezimena: Stanoilovъ, Lюboevъ, Stanič, Boѧničъ, Pečulia, Miloš iz Apare, Radičъ, Mihailovъ, Tadiičъ, Lenčaia, Gruičinъ, Lazičъ, Ignatiinъ, Vukovacъ, Iankovičъ, Todorovičъ, Katičъ, Petrovъ, Prekogača, Bogičъ, Ćono i Radotin, te Vemenac, Bačvanin i Božučanin.

    Tom je kao napomena dodano da se tom prilikom u Suljošu ispovedilo domaćina 54, domaćica 48, braće i sinova 13, kćeri i snaja 25, slugu 2, ukupno 142 pravoslavna Hrišćana, a broj pravoslavnih domova iznosio je ukupno trideset (prema popisu iz 1731. godine).

    Nešto više o popisu ispovedanih iz 1735. godine, pisao je Maksim Ludajić u Srpskom sionu 1859. godine, a koji se može naći u Digitalnoj biblioteci Univerzitetske biblioteke Svetozar Marković.

    Odgovori

  3. 7. jun 2018. u 17:05

    Vojislav Ananić

    Karanac, Kneževi Vinogradi

    Karanac se nalazi u općini Kneževi Vinogradi, u Osječko-baranjskoj županiji na 114 metra nadmorske visine i prostire se na površini od 20,72 km². Prema popisu iz 2011. godine, u Karancu živi 928 stanovnika. Stanovništvo je relativno najviše hrvatsko (41%), te srpsko (33%) i mađarsko (22%). Okolna naselja: Kamenac, Kneževi Vinogradi, Kozarac, Kotlina, Popovac, Beli Manastir, Jasenovac, Mitrovac, Branjin Vrh i Branjina.

    Danas – Nekoć

    1. Horvat – Horvat
    2. Kovač – Malinić
    3. Malinić – Musa
    4. Todorović – Burić
    5. Antić – Kerovec
    6. Ristić – Lazarević
    7. Lazarević – Livazović
    8. Sokač – Milinović
    9. Kukić – Todorović
    10. Marković – Andrejević
    11. Stanojević – Antić
    12. Grujić – Balog
    13. Simić – Barat
    14. Štrbac – Bencek
    15. Božić – Bilić
    16. Lovrenčić – Bošnjak
    17. Ovčar – Božić
    18. Barat – Carić
    19. Damjanić – Dadić
    20. Dokletal – Farkaš

    Odgovori

  4. 11. jun 2018. u 16:34

    Vojislav Ananić

    BARANJA

    Nakon velikog i teškog turskog poraza kod Nagy-Harsanya, 12. je rujna 1687. godine austrijska carska vojska, u čijem su sastavu bile mađarske i hrvatske čete, oslobodila Baranju od osmanske vlasti. No kad je još i utvrđen i jak Osijek došao u vlast carevaca, 29. rujna 1687. godine, baranjsko područje postaje sigurno od daljnjih turskih ratova. Carska vojska i dalje oslobađa područje u istočnoj Hrvatskoj, a najznačajniji carski vojskovođa je princ Eugen od Savoje.
    Oslobođena su područja došla pod upravu Bečkoga dvora, koji ih daje svojoj Komori (riznici) na upravu. Tako su i područja u južnoj Baranji, koja nisu imala živog vlasnika, pripala Bečkom dvoru. Komora je popisala sav živi i mrtvi posjedovni inventar i odredila stanovništvu visinu poreza te uvodila upravu.
    Za svoje brojne vojne uspjehe, a osobito za pobjedu nad osmanskom vojskom kod Sente, 11. rujna 1697. godine, princ je Eugen Savojski od austrijskoga cara 24. prosinca 1698. godine dobio lijep, ali prilično devastiran posjed u južnoj Baranji. Taj je posjed nazvan Beije po mjestu uprave Bellyu (Bilju). Stoga treba ispraviti godinu osnivanja beljskoga posjeda; uzimana je godina oslobođenja Baranje od turske vlasti (1687.). Naime, nakon pobjede princa Eugena kod Sente krajem 1697. godine, car je 24. prosinca 1698. godine službeno darovao posjed Belje princu Eugenu Savojskom.
    Posjed su činila poluprazna sela, a mnoga su stara hrvatska i mađarska naselja bila spojena. Beljski je posjed obuhvaćao mjesta Bilje (Bellye), Batina (Kis Keoszeg), Branjin Vrh (Barangavar), Beli Manastir (Pel Monostor), Branjina (Kisfaluđ), Duboševica (Daltjok), Gajić (Herczeg Marok), Grabovac (AIbertfalu), Kamenac (Keb), Kopačevo (Kopacs), Kozarac (Keskenđ), Kneževi Vinogradi (Herceg-Szollos), Kotlina (Sepse), Luč (Lucs), Petlovac (Sz. Istuan), Popovac (Baan), Podravlje (Eugengfalu), Podolje (Bodolga), Suza (Csuza), Šumarina (Benge), Topolje (Iszep), Vardarac (Darocz), Lug (Lasko), Zmajevac (Vorosmarth), te još nekoliko mjesta u Mađarskoj. Vlasnik je beljskog posjeda princ Eugen Savojski na svoje imanje postavio upravitelja koji je počeo s organizacijom posjeda na zapadnoeuropski način. Središte i upravu posjeda smjestio je u blizinu snažnoga Osijeka, u Bilje, gdje je 1702. godine podigao utvrđeni dvorac. Posjed je podijelio na gospodarske okruge (biljski, branjinvrški, zmajevački i vilanjski). Odmah su se počela obnavljati sela i naseljavati novi stanovnici, osobito sa zapada. Tako je na sjevernoj obali Drave, s druge strane Osijeka, njemačkim doseljenicima naseljeno današnje Podravlje (tada zvano Eugenidorf ili Eugenifalu). Nove su se plodne površine u Baranji dobivale krčenjem šuma, isušivanjem močvara i zaštitom od poplavnih voda.
    Prestankom rata, početkom 18. stoljeća, na te se prostore vratila sigurnost, a beljski se posjed obnavlja i izgrađuje na temeljima zapadnoeuropskih dostignuća. Tomu su osobito doprinosili činovnici i stručnjaci Vlastelinstva, kao i stanovništvo došio sa zapada.
    Drugi posjed u hrvatskoj Baranji koji je 1918. godine postao sastavnim dijelom beljskoga bio je darđanski. On je obuhvaćao mjesta Dardu, Baranjsko Petrovo Selo (Petarda), Karanac (Karancs), Jagodnjak (Kacsfalu), Bolman, Šumarinu (Benge), Torjance (Torjanc), više mjesta u Mađarskoj te nekoliko pustara.
    Prvi su posjednici bili generali Johann i Friedrich Veterani, no od 1749. godine taj je posjed dobio grof Eszterhazy, da bi ga 1842. godine kupio knez Schaumburg Lippe. Iako je i darđanski posjed imao sličnu prošlost kao i beljski, ipak nije bio razvijen kao beljski.
    Nakon smrti prvog posjednika princa Eugena, općepriznatog viteza u Europi (Beč, 21. travanj 1736.), posjed je pripao kraljici Elizabeti od koje ga je naslijedila kraljica Marija Terezija. Posjedom je upravljala Bečka komora do 1775. godine kada ga iznajmljuje na devet godina. To razdoblje nije bilo osobito produktivno, niti se mnogo ulagalo u posjed zbog poznatih zakupničkih odnosa. Ipak treba navesti da je za to vrijeme organizirana crkvena uprava, da se stanovništvo koje su činili Hrvati, Mađari, Nijemci i Srbi, konsolidiraio. Bili su to najvećim dijelom pripadnici katoličke vjere, zatim pravoslavne i reformirane.
    Za vrijeme urbarijalne regulacije 1767. godine bilo je beljsko imanje (kao jedino na čitavom prostoru Zadunavlja) pod komorskom upravom; susjedno darđansko imanje evidentirano je tada kao pripadajuće nasljednicima grofa Kšrolya Eszterhšzyja.
    U skladu s navedenim općim kriterijima kategorizacije feudalnih zemljoposjeda po veličini, među dvadesetak baranjskih imanja nalazimo vlastelinstvo Belje na drugom mjestu, a vlastelinstvo Darda na šestom mjestu.
    U doba terezijanske regulacije najveći opseg posjeda u Baranjskoj županiji držao je knez Kšroly Batthyšny (s 3.280 podložnika, 1.368 i 12/32 sel. i 48.918 jut. kosa urb. zemlj.); više od darđanskog imanja imao je kod svjetovnih posjednika – na petom mjestu veličinskog redoslijeda – knez Miklos Eszterhšzy (sa 1.407 podložnika, 636 i ll/32sel. te 22.892 jut./kos. urb. zemlj.). Najkrupnije baranjske crkvene posjede – na trećem, četvrtom, sedmom i devetom mjestu ukupnog veličinskog redoslijeda – držali su tada: opatija Pecsvar (s 1.680 podložnika, 1172.04/32 sel. i 38.595 jut./kos. urb. zemlj.), zatim pečuška biskupija (sa 1.619 podložnika, 684.25/32 sel. i 23.313 jut./kos. urb. zemlj.), pečuški kaptol (s 977 podložnika, 478.03/32 sel. i 17.525 jut./kos. urb. zemlj.) i pečuška stolna crkva (s 423 podložnika, 233.04/32 sel. i 8.426jut./kos. urb. zemlj.).
    Az urbćres birtokoiszonyok Magyarorszđgon M. Terćzia korđban. Dunžntdl, Buđapest 1970. 1. tom, p. 96-97.
    Povijesni slijed vlasničkih odnosa kod beljskog i darđanskog veleposjeda od kraja 17. st., kao i razvoj vlastelinskog gospodarstva na tlu baranjskog trokuta u razdoblju kasnog feudalizma (do 1848./49.), reljefno su prikazani u prilozima mađarskih historiografa. Pritom treba napose spomenuti prikaz koji je dao Peter RAJCZI o pravnom uređenju/djelovanju beljskog i darđanskog imanja, te prilog u kojem Magdolna KISS ocrtava (s obzirom na život podložnog seljaštva) aktivnost vlastelinskih
    čimbenika kod ovih dvaju veleposjeda dunavsko-dravskog međurječja Baranje.
    Stoga ćemo ovdje ukazati na bitne značajke zemljoposjednika Belja i Darde do sredine 19. st., osobito s obzirom na njihovu ulogu u nastojanjima oko unapređivanja gospodarske organizacije.
    Nakon što je princ Eugen Savojski (kao vojskovođa u habsburškoj službi) 1697. godine kod Sente pobjedio turske snage, za iskazane mu je zasluge car Leopold I u vidu feudalnog posjeda dodijelio baranjske krajeve što se od ušća Drave protežu pokraj Dunava uzvodno prema sjeveru. Ondje je zatim Savojski podigao dvorac u Bilju, koji postaje – i tijekom više od jednog stoljeća ostaje – upravnim središtem veleposjeda. Krug naseobina njegovih feudalnih podložnika doseže isprva dvadesetak, a kasnije gotovo tridesetak većih i manjih seoskih naselja (općina). Uz tradicionalno prisutno hrvatsko i mađarsko stanovništvo, te nove srbijanske naseljenike, uskoro se u te krajeve doseljuju njemački žitelji i osnivaju vlastite nove seoske općine (uživajući pritom pogodnosti tzv. slobodnog podložništva, s pravom seljenja). Kako je princ Eugen Savojski umro 1736. godine bez nasljednika, beljski veleposjed preuzimaju komorske vlasti i sve do 1780. godine drže ga pod svojom upravom (povremeno putem zakupnika). Tada je vlastelinstvo pripalo članovima nadvojvodskog roda Habsburgovaca, te se oni izravnim ili neizravnim nasljeđivanjem smjenjuju do raspada Austro-Ugarske Monarhije na kraju Prvog svjetskog rata 1918. godine. Znatnu djelatnost oko poboljšanja vlastelinskog gospodarstva razvijao je u doba konjunkture napoleonskih ratova početkom 19. stoljeća princ Albert Sasko-Tešenski (suprug habsburške nadvojvotkinje Marije Kristine). Sljedeći posjednik, nadvojvoda Karl Ludwig pretvorio je beljsko imanje u fidelkomis; također je 1827. godine podigao dvorac u Kneževu kao vlastelinsko sjedište koje ujedno postaje novo upravno središte ovog kasnofeudalnog, a zatim kapitalističkog veleposjeda.
    Na vlastelinstvu Darda – što se razvilo na baranjskom tlu, uzduž lijeve obale rijeke Drave – kao prvi feudalni zemljoposjednici javljaju se Johann i Friedrich Veterani: imanje su stekli dijelom zaslugama za bečki Dvor, a dijelom novčanom kupovinom. Od 1749. godine preuzimaju taj veleposjed darovnicom carice Marije Terezije članovi mađarskog velikaškog roda Eszterhazy i raspolažu njime skoro stotinu godina. Nešto prije sloma feudalnog sustava, prelazi darđansko imanje (1842.) kupnjom u ruke knezova Schaumburg-Lippe. 0 okviru toga zemljoposjeda nalazi se također starosjedilačko hrvatsko i mađarsko žiteljstvo, uz novo doseljeno srbijansko/srpsko i njemačko stanovništvo. Brojnošću naselja i žitelja zaostaje ipak vlastelinstvo Darda za opsegom koji iskazuje susjedno Belje, te doseže oko dvadesetak seoskih općina.

    Izvor: Stanovništvo i gospodarstvo Baranje 1776. i 1824. godine, Osijek, 2002.

    Odgovori

  5. 13. jun 2018. u 17:15

    Vojislav Ananić

    O Baranji

    Hrvatska regija Baranja prirodni je nastavak mađarske županije Baranye koji je poslije trianonske podjele mađarskoga kraljevstva pripao Kraljevini SHS. Isprva je dijelila sudbinu s Vojvodinom, da bi tek ustrojem avnojevskih granica Hrvatske ušla u njezin sastav.
    Geografski gledano, Baranja obuhvaća trokut površine 1147 km2, čije dvije stranice čine rijeke Drava i Dunav, dok se na sjeveru njena granica podudara s državnom granicom Republike Hrvatske i Republike Mađarske. U administrativnoj podjeli Republike Hrvatske, ona je dio Osječko-baranjske županije, kao nekadašnja općina Beli Manastir. Danas se u njezinu sastavu nalazi grad Beli Manastir, te općine Bilje, Čeminac, Darda, Draž, Jagodnjak, Kneževi Vinogradi, Petlovac i Popovac. Naselja Tvrđavica i Podravlje, premda smještena na području Baranje, dio su grada Osijeka. Većinsko je stanovništvo hrvatsko, a značajan je i broj Mađara i Srba, te, u manjoj količini, Nijemaca.
    Geografska osnova Baranje je ravničarska, brežuljkasto se područje nalazi uz granicu s Mađarskom (Bansko brdo, 243 m). Na jugoistoku, u međurječju Drave i Dunava, nalazi se močvarno plavno područje Kopač(evs)ki rit. Zbog čestih plavljenja, došlo je do niza mjera regulacije toka dviju rijeka. 
    Nekadašnji bogati šumski pokrov danas je znatno reduciran jer su šume krčene radi dobivanja obradivih područja. Često se nekadašnje vegetacijsko stanje može vidjeti upravo u pojedinim toponimima.
    Baranjska naselja i stanovništvo
    Najstarija se naselja spominju u XII stoljeću (Branjin Vrh), ostala u XIII i XIV stoljeću. Naseljenost Baranje, međutim, datira još iz neolitika. Kasnije je u sastavu rimske provincije Panonije, zatim avarsko-slavenske države. U IX stoljeću dolaze Mađari, koji jezično asimiliraju lokalno slavensko stanovništvo. Od 1526. do 1687. Baranjom vladaju Turci, u čije se doba u Baranji naselilo dosta srpskog stanovništva (mađarski ih izvori bilježe kao Racok, vjerojatno prema imenu Raške). Mađarsko se stanovništvo u to doba uglavnom grupiralo uz Dunav i na području Banskog brda jer je središnjom Baranjom vodila glavna turska prometnica Carigrad-Beč. Taj je dio Baranje stoga ostao relativno pust i neobrađen. Nakon povlačenja Turaka u Baranju se naseljava hrvatsko šokačko stanovništvo s područja istočne Bosne (okolica Srebrenice), a pod vodstvom Arsenija Čarnojevića u Baranju dolazi i drugi val Srba, početkom 18. stoljeća (Velika seoba Srba). Od 1720. raste i broj Nijemaca, uglavnom iz Austrije, Porajnja i Bavarske. Njih je počeo naseljavati princ Eugen Savojski, nekadašnji feudalni gospodar dvorca Belja, te je tada i većina današnje hrvatske Baranje ustrojena kao vlastelinstvo Belje. Kasnije je to vlastelinstvo većinom prešlo u državne ruke, postavši isprva državnim dobrom, a kasnije poljoprivrednim kombinatom.
    Za vrijeme prve Jugoslavije u Baranji se naselila i omanja skupina Kozaka, koji su bježeći pred Oktobarskom revolucijom dospjeli u Jugoslaviju, te se zaposlili na imanjima ‘Belja’. Takva se miješana slika baranjskog stanovništva zadržava sve do poslije Drugoga svjetskog rata, kada se njemačko stanovništvo uglavnom iseljava, a na njegovo mjesto dolaze Hrvati i Srbi iz siromašnijih predjela Hrvatske (Dalmatinska zagora, Banovina, Hrvatsko zagorje, Međimurje).
    Šarolikost stanovništva odrazila se i u imenima baranjskih mjesta, pustara i salaša. Gotovo svako mjesto (osim najnovijih naselja) ima tri imena – hrvatsko/srpsko, mađarsko i njemačko. Budući da se srpska imena podudaraju s hrvatskima, ne treba ih smatrati posebnom skupinom.
    U ovom ćemo radu pokušati dati pregled hrvatskih i mađarskih (tek ponegdje i njemačkih) imena današnjih baranjskih naselja, kao i nekolicine još postojećih pustara. Količina toponimije mađarskoga porijekla u Baranji je golema, posebice kada je riječ o nazivima pojedinih predjela, livada, šuma i bžuljaka, no takav bi zadatak prelazio granice ovoga rada, stoga ćemo se u njemu ograničiti na ojkonimiju.

    Izvor: Usporedni pregled hrvatskih i mađarskih baranjskih ojkonima, Krešomir Međeral – Sučević, Zagreb, 2006.

    Odgovori

  6. 13. jun 2018. u 17:25

    Vojislav Ananić

    Baranjsko Petrovo Selo (Petarda) – selo zapadno od Petlovca

    Izgleda da je selo dobilo ime po lokalnom vlastelinu, na čijem se posjedu nalazilo. Starije verzije mađarskog imena zapisuju se kao Peturd (1276.) i Peterd (1332., u oba slučaja s tipičnim deminutivnim sufiksom -d), a oblik Petarda, vjerojatno prema hrvatskom obliku osobnog imena, prvi se puta spominje 1554.
    Hrvatsko je ime usto dobilo i pridjev Baranjsko, kako bi se razlikovalo od ostalih Petrovih sela, kojih u Hrvatskoj ima još nekoliko.

    Izvor: Usporedni pregled hrvatskih i mađarskih baranjskih ojkonima, Krešimir Međeral – Sučević, Zagreb, 2006.

    Odgovori

  7. 13. jun 2018. u 17:33

    Vojislav Ananić

    Batina (KiskSszeg) – selo istočno-jugoistočno od Draža

    Hrvatsko ime Batina dolazi od imena naselja Battyan (1305./1342. Bathyan: Gy5rffy 1: 710), koje se nalazilo na drugoj obali Dunava, na području današnjeg Bezdana (ranije rimski Batincum). Dva su mjesta bila povezana battyanskom skelom (stoga se gdjegdje mjesto još naziva i Batina Skela).
    Mađarsko ime dolazi od riječi ko ‘kamen’ i szeg ‘ugao, kut; rub’, vjerojatno se pritom misli na visoku obalu Dunava, budući da se ovdje obronak Banskoga Brda strmo ruši u Dunav. Ispred njih je dodan pridjev kis- ‘malen’, kako bi se razlikovalo od grada Ko’szega u zapadnoj Mađarskoj.
    Kao pustara lokalitet se spominje još 1591., iako se godinom osnutka mjesta smatra 1720. godina. U rimsko doba, ovdje se nalazilo naselje na limesu, nazvano Ad Militare.

    Izvor: Usporedni pregled hrvatskih i mađarskih baranjskih ojkonima, Krešimir Međeral – Sučević, Zagreb, 2006.

    Odgovori

  8. 14. jun 2018. u 05:23

    Vojislav Ananić

    Draž (Darazs) – mjesto sjeverno-sjeverozapadno od Zmajevca
    Toponim je slavenskog porijekla, možda od osobnog imena. Prvi se puta spominje 1263. Bilo kakvo objašnjavanje preko mađarskog apelativa darazs ‘osa’ može biti samo pučka etimologija.

    Izvor: Usporedni pregled hrvatskih i mađarskih baranjskih ojkonima, Krešimir Međeral – Sučević, Zagreb, 2006.

    Odgovori

  9. 14. jun 2018. u 05:35

    Vojislav Ananić

    Grabovac (Albertfalu) – selo južno-jugoistočno od Kneževih Vinograda
    Hrvatsko ime prema apelativu grab. Mađarsko i njemačko (Albertsdorf) prema imenu saskog nadvojvode Alberta Kazimira Augusta.

    Izvor: Usporedni pregled hrvatskih i mađarskih baranjskih ojkonima, Krešimir Međeral – Sučević, Zagreb, 2006.

    Odgovori

  10. 14. jun 2018. u 05:47

    Vojislav Ananić

    Jasenovac (Občlpuszta) – pustara južno-jugoistočno od Kneževih Vinograda
    Hrvatski naziv od apelativa jasen. Mađarski od imenice obol ‘udubina, šupljina’ i sufiksa puszta, koji označava da se radi o pustari.

    Kamenac (Kb) – selo sjeverozapadno od Kneževih Vinograda
    Od mađarske riječi ćb ‘kamen’. Mjesto je podignuto u južnom podnožju 243 m visokog brežuljka K^hegy “Kameno brdo’. Hrvatsko je ime prijevod mađarskoga.

    Izvor: Usporedni pregled hrvatskih i mađarskih baranjskih ojkonima, Krešimir Međeral – Sučević, Zagreb, 2006.

    Odgovori
1 2