Rodići – priča o jednoj porodici

Piše: Siniša Jerković, urednik Srpskog DNK projekta

Uvod

Pokušaćemo ovim tekstom ispričati priču o Rodićima, srpskoj, krajiškoj porodici, koja danas, slično ostalim krajiškim porodicama, živi na gotovo svakom dijelu zemaljske kugle. Teško je pratiti trag porodičnog porijekla krajiških porodica. Ostalo je malo pisanih izvora, a predanja su nesigurna. Ovo je, u neku ruku, i razumljivo, jer je istorija Krajine zapravo istorija neprekidnog ratovanja, preseljavanja i stradanja. Ipak, šturi istorijski podaci, poneka porodična legenda ili stari defter,  mogu da pomognu da se sklopi mozaik porodičnog porijekla. U posljednje vrijeme, genetička istraživanja su doprinijela da se pronalaze nove veze između porodica, a time se i porijeklo svake od njih, sagledava iz potpuno novog ugla. Vidjećemo u nastavku, šta su genetička istraživanja pokazala u slučaju porijekla porodice Rodić.

Na samom početku, da vidimo šta je dosad rečeno i napisano o Rodićima.

Predanja

O Rodićima su najviše pisali Milan Karanović i Petar Rađenović, sveštenici, antropogeografi i saradnici Jovana Cvijića u Bosanskoj Krajini. Ova dvojica istraživača su u svojim studijama, izdatim u okviru edicije Naselja Srpskih zemalja , na osnovu uputstava samog Cvijića, istražili i antropogeografski obradili veći dio Bosanske Krajine. Kao sveštenici, predanja su bilježili u stalnom kontaktu sa narodom iz kog su i sami poticali.

Milan Karanović je u svom radu „Pounje u Bosanskoj Krajini“[1] o Rodićima napisao sljedeće:

„Jako pada u oči zbog plodnosti i naglog množenja najveća grupa rodova u Bosanskoj Krajini, Lici i Sjevernoj Dalmaciji- Rodić-Stojsavljević (izgovaraju i Stošljević). Ima ih u ovoj oblasti sa 19 prezimena i sačuvano je predanje da su „samo jedno“. To su Rodići 36 k. u 20 naselja, Stojsavljevići 36 k. u 10 naselja, Novakovići 38 k. u 13 naselja, Stupari 22 k. u 5 naselja, Đumići 18 k. u 7 naselja, Umićevići 18 k. u 4 naselja, Todići 4k. u 2 naselja, Starčevići 8 k. u 6 naselja, Dajići 11 k. u 2 naselja, Milinovići 13 k. u 6 naselja, Radoševići 20 k. u 8 naselja, Budimiri 8 k. u 4 naselja, Milanovići 7k u 4 naselja, Vajagići 48 k. u 9 naselja, Sudčevići 5k. u 5 n., Tomčići 4k. u 2n., Makivići 5k. , Lukići 1k. i Ćuge 3k. Svega 305 kuća i svi slave sv. Arhangela Mihaila. Zakopina im je za svu Bosansku krajinu Plavno-Popina na Tromeđi. Odatle su se osipali po svoj oblasti.“

 „Petar Rađenović u ljetopisu trubarsko-osredačke parohije piše o njihovu poreklu ovo: Rodići su najmnogobrojnije pleme u Trubaru. Porijeklom su iz Hercegovine, te su odatle naselili najpre u Bjelaj (između Petrovca i Kulen Vakufa). Tu nešto skrive pa su morali ispred turske vlasti pobjeći uPlavno u Dalmaciju. Proživivši neko vrijeme u Plavnu, pođu opet u Bosnu, ali nisu htjeli zalaziti dublje, nego se zadrže blizu granice u selu Trubaru i to na dva mjesta: u Dugopolju i pod Vučijakom. Dolovi u to doba nisu bili nimalo naseljeni. Priča dovodi Rodiće u rodbinsku vezu sa još šest plemena, koja u okolici što s ovu što s onu stranu granice žive.Ta priča kaže da je iz Hercegovine prije 150-200 godina doselila jedna porodica u ove krajeve bilo u Bjelaj ili u Plavno. Bio je to otac sa 9 sinova vrlo bogat i siguran. Šest sinova poženi kad je koji dospijevao za ženidbu, a jednog, koji je bio sitan i „žmanjičav“, nije mislio ni ženiti. Najstarijega snahe prozovu „Rodom“, te su od njega postali Rodići, drugome je ime Petar („Pejo“), te su od njega potekli Pejići, jednom je opet ime bilo Luka i otuda su Lukići, jednom Novak te od njega vode porijeklo Novakovići, za jednim je bila žena Stoja, te su se po njoj prozvali Stojsavljevići, a ženu jednog prozovu Đuma (valjda joj je bilo ime Đurđija) te od nje postanu Đumići, od Tadije Tadići, a od Milana Milanovići. Ali kako je stari otac ove sedmorice bio bogat i sve mu išlo od ruke, odluči oženiti i onog malog sina, koji je već bio pristario, nebi li i njega blagoslovio, kad su oni ostali tako sretni. Šta smisli to i učini.Kad to narod spazi, stane govoriti: „a, eno ga gdje je oženio starčića“. I od tog starčića postadoše Starčevići.Tako priča. Uistinu, sva ta plemena žive ovuda u blizini, što u Bosni, što u Dalmaciji, i sva služe jedno krsno ime sv. Aranđela.“

„ Prota Simo Stojanović u Prijedoru zabeležio je u „Bijografiji žiteljstva parohije marinske“ koja je pisana 1894 g. ovo o porijeklu ove velike grupe rodova: „ Vid Rodić, otac Mijin, stanovnik sela Dragotinje pripovjedao mi je da su se njegovi stari zvali Krivokuće, a to onda kad su stanovali na Bjelaju niže Petrovca, iz toga uzroka što je čoban im bio ljutit na subašu, te jednom idući sa blagom ubije kurjaka i odmah izvadi iz njega zrno u toj namjeri da će s njime ubiti zulumćara subašu.On tako kaže svojim ukućanima i ovi ga stanu odvraćati. On ih ne htjedne poslušati, nego kad su pozvani seljani na begluk, onda je i on morao ići sa sestrom da begluči, ali nije htio ići bez puške nabijene. Kad je subaša po svome adetu počeo tući ljude i žene redom, tako dođe i do njegove sestre za koju je on molio i odvraćao. Ali ovaj zlikovac kako to nije htjeo ni da čuje, ovaj za pušku iza pojasa, te ti svog subašu po srijed srijedi pogodi i od toga časa pobijegne s porodicom pod ruku drugoga kapetana u sela: Trubar, Tiškovac, Dugopolje. Prije raseljenja bilo je njih devet braće i bilo je jednom ime Toma i prozovu se Tomazevići, drugom Tadija te Tadići, trećem Novak i ostanu Novakovići, četvrtom Stojan te Stojslavići, petom Bude te ostanu Budimiri, šestom tepajući „starčina“ te Starčevići, sedmom Milan te Milanovići, osmom Vuk, od njega Vukelići ostanu, devetom Luka te Lukići, a od Rode prozovu se Rodići. Svi slavimo jedno krsno ime sv. Arhanđela Mihaila. Doselili smo poslije bune Knježopoljačke na dvije godine (1860) na Jutrogoštu zemlju Osme Cepića. Gavro, moj rođeni brat , odseli malo niže u zvani Smrdeljac, a ja odselim na današnje kućište na kom su bili prije mene kovač Marin, Jovo Brdar, crni Malbašić, a sami su od sebe preselili, jer se onda moglo kućište izabrati i mijenjati jer nije bilo stješnjeno kao sad“.

 „Obe se priče uglavnom slažu, samo je to moralo biti pre 150-200 godina. U nekoliko istu priču ispričao mi je i starac  Damjan Rodić (75g) iz Trubara pod Uilicom planinom. Samo on dodaje da su od „Macedonije“ krenuli na Hercegovinu pre 400 godina. Tu su jedno vrijeme stajali, dok nisu njih 6 braće pobili neke Turke, kad su im na kuću napali, i pobegli pre 300 godina u Dalmaciju i panu na Plavno. Iz Plavna isele na Popinu pod brdo Poštak pre 250 godina. Bila je veli tada pusta Popina. Pre 130 g. doseli jedan u Trubar. Jedan sveštenik Stojsavljević iz Dalmacije reče mi 1922. na dalmatinskom Kosovu da su njegovi stari od nekakve „Crne Vode“ kod Prilepa doselili u Vrljiku.“

Petar Rađenović u svom radu „Unac“[2] za Rodiće piše sledeće:

„R o d i ć i. Ovo je najsnažniji i najbujniji rod u celoj oblasti. Samo pod ovim prezimenom ima ih u oblasti 176 kuća, a pod izvedenim prezimenom 60 kuća. Izvedena im prezimena, čijih pretstavnika ima u oblasti ovo su: Tadić, Malbašić, Tomazović, Novaković, Stojsavljević i Đumić. Rodići su dolazili u oblast Unca u razna doba, najstariji pre 200—250 godina, ostali u toku docnijeg vremena i u više navrata posle ove prve seobe. Predanje o njihovoj prošlosti zabeležio sam još 1908 godine i uneo ga u Letopis parohije trubarske. To prenosim sada ovde: (dalje se navodi dio teksta koji je naveo i  Karanović, a koji je prenesen u gornjim redovima.prim.aut.) Različita predanja o prošlosti jednoga roda, ukoliko su drukčija jedno od drugog, govore o sasvim drugim događajima i prošlosti roda, o kojima ona druga predanja nisu ništa upamtila. Stoga to ne treba uzimati kao protivurečnost nego kao uzajamno dopunjavanje.“

I Rađenović i Karanović su prenosili i zapisivali predanja koja su čuli usmeno od pripadnika ovog roda na više mjesta u Krajini. Vidimo da se predanja, u dobroj mjeri, podudaraju, ali, uprkos  tome, predanja nisu istorijski potvrđene činjenice i zato im moramo prilaziti sa velikom oprezom. Ipak, važno je iz gore navedenih činjenica, izvući zajedničke momente, a oni su sledeći:

• zajedničko porijeklo sledećih krajiških porodica koje slave Aranđelovdan: Rodić, Stoj(i)savljević-Stošljević-Stojslavić, Novaković, Stupar, Đumić, Umićević, Todić-Tadić, Starčević, Dajić, Milinović, Radošević, Budimir, Milanović, Vajagić, Su(d)čević, Tom(i)čić, Makivić, Lukić, Ćuga, Tomazević, Vukelić, Pejić
• staro rodovsko ime svih ovih porodica bi moglo da bude: Krivokuće
• najstarije mjesto porijekla je „Macedonija“ tačnije „Crna Voda kod Prilepa“
• preseljavanje u Hercegovinu i u Vrliku u Dalmaciji pre „400 godina“ tj. oko 1600.godine (možda se pod Vrlikom može podrazumjevati Hercegovina)
• preseljavanje u Bjelajsko polje ubrzo nakon toga
• prelazak iz Bjelajskog Polja u Dalmaciju, u Plavno, pre 300 godina, oko 1700.godine
• povratak iz Dalmacije u Bosnu, u oblast Unca i Tromeđe, prije 150-200 godina, oko 1800.godine
• raseljavanje sa Tromeđe po svoj Bosanskoj Krajini- Pounju, Podgrmeču, Potkozarju

Navešćemo još jedan izvor, zasnovan na narodnim predanjima koji potvrđuje prethodno navedeno. Radi se o studiji sveštenika Save Nakićenovića, „Kninska krajina“[3]. U studiji je obrađeno i stanovništvo sela Plavna, za koje stoji napisano:

„Plemena ima u Plavnu 45, i su svi, osim dva, doseljeni iz Bosne.“

Izdvojili smo ona plemena u Plavnu koja slave Aranđelovdan, a doseljena su iz Bosne:

Bjelinić, (3), slave Sv. Arhangela Mihajla;

Bojanić, (8), slave Sv. Arhangela Mihajla;

Rodić, (13), koje zovu Rakić ali i Skalanovići, slave Sv. Arhangela Mihajla;

Rusić, (25), koje zovu Veštrovići, slave Sv. Arhangela Mihajla;

Ćumić, (6), slave Sv. Arhangela Mihajla;

Novaković, (3), slave Sv. Arhangela Mihajla;

Starčević, (3), slave Sv. Arhangela Mihajla;

Stojaković, (17), slave Sv. Arhaigela Mihajla;

Kao što vidimo, u Plavnu se pored Rodića pominju još tri prezimena iz predanja u Bosanskoj Krajini, a to su: Đumići, Starčevići i Novakovići. Ovo bi značilo da su ta prezimena , kao i Rodići formirana još u Bjelasjkom polju ili neposredno po dolasku u Plavno krajem 17.vijeka. I ostala plavanjska prezimena koja slave Aranđelovdan, a koje navodi Nakićenović,  bi mogla pripadati rodu Rodića: Bjelinići, Bojanići, Rusići i Stojakovići.

Interesantno je da Nakićenović za Rodiće u Plavnu navodi i porodične nadimke-Skalanović odnosno Rakić. Ovi nadimci se ne pominju među Rodićima u Bosanskoj Krajini, tako da su, vjerovatno, lokalna varijanta nadimaka za porodicu Rodić u selu Plavnu.

O psihičkim i fizičkim osobinama

Milan Karanović je u svom radu[4], obradio i psihološke i fizičke karakteristike pojedinih rodova. Njegove zabilješke u tom smislu su više stvar utiska i neposrednog posmatranja nego metodološki utvrđene činjenice, no kako god, dobro je da se i takvi momenti prenesu.

O fizičkom tipu Rodića, Karanović je tako zapisao:

„Otvorenije su kompleksije najveća grupa rodova , koji su porijeklom s Juga Rodić-Stojsavljević i Lalić-Prica…Pominjana je plodnost grupe rodova Rodić-Stojsavljević „

A primjetio je i neke njihove psihičke osobine:

„Pada u oči njihova sposobnost da se prilagode svakoj sredini, oportuni su u politici i vole vlast po svaku cenu, dobri su trgovci. Majka dvaju najistaknutijih trgovaca u ovoj oblasti iz ovog su roda.“

Gornjim odlomcima smo obuhvatili sav predanjski dio izvora za porijeklo Rodića. U narednom poglavlju vidjećemo kako pomenuta predanja prolaze kroz „istorijsko sito“.

Rodići kroz istoriju

Makedonija

Najstarije mjesto porijekla, koje je navedeno u predanjima Rodića, je Makedonija, tačnije grad Prilep i „Crna Voda kod Prilepa“.

Grad Prilep nalazi se u južnoj Makedoniji, oko 130 km južno do Skoplja, jedan je od većih gradova istorijske pokrajine Pelagonije. Sloveni su oblast Prilepa naselili još u 7.vijeku, a pod slovenskim imenom Prilep, grad se spominje 1019. godine u jednoj grčkoj povelji. Za vrijeme Dušana 1334. godine, grad je ušao u sastav Srpskog kraljevstva. Nakon smrti cara Dušana, oblast oko grada i sam grad Prilep pripada Mrnjavčevićima. Poznat je kao stono mjesto Kraljevića Marka, koji je utvrdio prilepsku tvrđavu, poznatu kao Markovi kuli. Nakon pogibije Kraljevića Marka 1395. godine, grad su zauzeli Turci. Kao Prilip, Prelip, Prilep grad se pominje u mnogim narodnim pjesmama i to gotovo uvijek kao „bijeli grad Kraljevića Marka“.

                                                                                    Grad Kraljevića Marka kod Prilepa[5]

Vezano za našu temu, potrebno bi bilo naglasiti tri momenta koja bi mogla da pokažu eventualnu vezu gore navedenih predanja o porijeklu Rodića i oblasti Prilepa u Makedoniji, sa rezervom dakako, jer još uvijek govorimo u kategoriji predanja, a ne potvrđenih istorijskih činjenica :

• glavni i najveći riječni tok, koji teče kroz oblast Pelagoniju, samim tim i područje Prilepa, je Crna Reka. Ako ovaj podatak uporedimo sa predanjem Rodića iz Krajine da potiču od nekakve „Crne vode“ kod Prilepa, moramo konstatovati, ako ništa drugo,  bar čudnu podudarnost

• u neposrednoj blizini Prilepa, a u slivu Crne Reke, nalazi se opština i staro naselje Krivogaštani, koje je spomenuto prvi put kao Krivogaštaneh[6] još u povelji Cara Dušana manastiru Treskavcu iz 14.vijeka. Petar Skok pišući o etimologiji imenice „kuća“ zaključio je sljedeće: „Prema tome je kuća značila prvobitno »skrovište,(ili) njegovalište«. Stcslav. kpšta značilo je i »šator«, slov. koča »Hütte«. Glas u nastao je iz nazala p: kasta, slov. koča,stcslav. kcšta. Nema veze sa kut, kako se prema Miklošiču često tvrdi (v.).[7]“ U lokalnim nazivima, stanovnici ovog sela se spominju još i kao Krivograđani. Ukoliko uzmemo u obzir Skokovu etimologiju gdje bugarski oblik, koji je i najbliži makedonskom, za imenicu „kuća“ glasi kašta (fonetski) kao i činjenicu da bi se naziv „grad“ u prenesenom smislu mogao shvatiti i kao „kuća“ toponim Krivogaštani-Krivograđani bismo mogli prevesti kao Krivokuće. Već smo naveli predanje Rodića u Krajini da im je najstarije prezime bilo Krivokuće. Ovo prezime je možda otkrivalo vezu sa prilepskim naseljem Krivogaštanima.
• najstariji i najznačajniji manastir Prilepa, koji se nalazi u samoj prilepskoj tvrđavi je manastir Sv.Arhangela Mihaila. Manastir na tom mjestu se nalazio još u 10.vijeku, a kasnije su ga obnovili kralj Vukašin i Kraljević Marko u 14.vijeku, koji su, kao ktitori i prikazani na manastirskoj fresci. Starina i važnost manastira govore i o poštovanju svetog Arhangela Mihaila u prilepskom kraju. Da li krsnu slavu Rodića Aranđelovdan možemo povezati sa istorijom ovog prilepskog manastira?

Hercegovina

Druga stanica Rodića, koju nam predanja otkrivaju, je Hercegovina. Nema sumnje, da je pominjanje Hercegovine u predanjima srpskih porodica dosta prisutno, ali isto tako, i da je Hercegovina dosta široko shvaćen pojam. Pod Hercegovinom se, nerijetko, u predanjima, podrazumjevaju i krajevi koji ne pripadaju Hercegovini u današnjem smislu. Češće se pod Hercegovinom podrazumjeva prostor, koji je nekad,  Hercegovina ili Zemlja Hercega Šćepana, obuhvatala, a to je- sjeverozapadna Crna Gora, današnja Hercegovina, jugozapadna Srbija, gornje Podrinje. Taj prostor se označavao i terminom- Stara Hercegovina. U nekim slučajevima, pojam Hercegovine se protezao i preko njenih granica, pa se pod Hercegovinom podrazumjevala i Romanija, zapadna Bosna i oblast oko rijeke Cetine.

Ne možemo danas znati gdje su u Hercegovini Rodići boravili prije nego što su došli u Krajinu, niti da li se možda pod Hercegovinom podrazumjevala i oblast Vrlike u Dalmaciji, što takođe nije isključeno.

Ono što je mnogo interesantnije jeste, da moguće kretanje srpskih porodica iz Makedonije, preko Hercegovine do Krajine ima utemeljenja u istorijskim podacima. Još za vrijeme srpske srednjovjekovne države, a kasnije i bosanske, u Hercegovini se spominje jedna specifična grupa srpskog stanovništva poznata kao hercegovački vlasi. Za razliku od ratarskog, srpskog stanovništva, vlasi su se bavili stočarstvom, imali su unutrašnju samoupravu, nisu podlegali feudalnim obavezama i teritorijalno su najviše bili koncentrisani upravo u Hercegovini. Dubrovački arhivski izvori iz 14. i 15. vijeka puni su podataka o hercegovačkim vlasima gdje se oni spominju kao ratnici, kiridžije (prevoznici robe u unutrašnjost), ali nerijetko i kao trgovci, pa i razbojnici. Njihova čvrsta, socijalna struktura, koja je obezbjeđivala sigurnost i samostalnost, bila je primamljiva i ratarskom stanovništvu, pa je veći broj odredbi zakona srpskih vladara tog perioda sadržavao i odrednicu o zabrani sklapanja brakova između ratarskog i stočarskog stanovništva.[8] Iako je, vjerovatno,etničku osnovu ovom vlaškom stanovništvu dalo staro, balkansko, romansko stanovništvo, nema sumnje da je priliv slovenskog stanovništva u njega bio stalan i da su vlasi Hercegovine bili ništa manje Sloveni, u odnosu na slovensku sredinu u kojoj su živjeli. Ono što ih je jasno izdvajalo, bio je, svakako, povoljniji socijalni položaj. Srpski istoričari su, proučavajući ove vlahe, ukazali i na neka njihova migratorna kretanja[9]. Za dobar dio hercegovačkih vlaha nalazilo se porijeklo upravo u istočnim dijelovima srpskog carstva- Kosovu, Metohiji i Makedoniji. Tako se za vlahe Žuroviće pretpostavlja da su porijeklom iz Žura kod Prizrena, za Riđane da su iz Ohrida- (Oh)riđani, za veliku grupu vlaha Mirilovića kod Bileće da su iz Makedonije, za Banjane da su iz Metohije i sl.

Neke savremene hercegovačke porodice, Kapori na primjer, koji svoje porijeklo vežu za  vlahe Miriloviće, jasno su sačuvali predanja o porijeklu iz Makedonije[10].

Pokretanje srpskog stanovništva iz Makedonije u Hercegovinu, moglo je uslijediti i nakon prvih turskih osvajanja na istoku Balkana- Maričke bitke 1371. godine, mada je moguće da je stočarskih migracija bilo i prije tog perioda, još za vrijeme Nemanjića.

Da li je moguće prepostaviti da su preci Rodića bili dio nekog starog plemena koje je pratilo ovaj migratorni obrazac Makedonija- Hercegovina?

Danas u Hercegovini nema porodica sa prezimenom Rodić. Mi ne znamo, doduše, da li je prezime Rodić i postojalo u tako davnoj prošlosti.[11] Da je nekih Rodića ipak bilo u Hercegovini opominje i lokalitet Rodićevina u selu Do u Popovu Polju kraj Trebinja i spomen tamošnje, izumrle porodice Rodić.[12]

Takođe, u okolini Konjica, na Neretvi i danas postoji selo Rodići.

Od porodica u Krajini , koje se navode kao srodne Rodićima, u Hercegovini pronalazimo samo Starčeviće, za koje se kaže:

„STARČEVIĆ (p). stara gatačka porodica “s Miholjača”. Daljom su starinom iz Krtola u Boki kotorskoj. Rod su sa Lučićima, Milovićima i Okiljevićima. Raselili su se u okolinu Sarajeva. U Gacku je ostala “samo jedna porodica” .“[13]

Nažalost, ne možemo potvrditi da su hercegovački Starčevići na bilo koji način povezani sa krajiškim Starčevićima.

Niti prezime Krivokuća, koje se spominje kao najstarije prezime Rodića, nismo našli u Hercegovini, ali jesmo u Crnoj Gori, koja se u predanjima o porijeklu  često izjednačava sa Hercegovinom.

Naime, Krivokuće se spominju kao staro izumrlo bratstvo u Dobrskom selu u Riječkoj nahiji u Crnoj Gori. U tom selu i danas postoji lokalitet Krivokućina zidina.

Krivokuća ima i u ivanjičkom kraju u Srbiju, u mjestu Ravna gora, a jedan od vođa srpskih ustanika Prvog Srpskog ustanka u smederevskom kraju bio je i Stojko Krivokuća. Od pomenutog Stojka su Jovanovići-Krivokuće iz Osipaonice kod Smedereva. Za njih se kaže “ Jovanovići[14] (Krivokuće 4 k., Sv. Arhanđel). Doselio se deda Stojko Krivokuća od Kruševca.“

Interesantno je da ove, smederevske Krivokuće slave Aranđelovdan, kao i krajiški Rodići, ali poklapanje slave je nedovoljan argument da bi se ustanovila veza između ovih porodica.

Turci su osvojili najveći dio Hercegovine 1465. i odmah po osvajanju, nastojali su privući vlaško, srpsko stanovništvo na svoju stranu, nudeći im očuvanje privilegija koje su uživali i u srednjevjekovnoj srpskoj državi. Tako, u prvom turskom popisu Hercegovine iz 1477, navodi se jasno kakav je poreski položaj imala glavnina srpskog naroda u Hercegovini. [15] Turcima je srpsko, vlaško, ratovanju vično stanovništvo  trebalo, prije svega, kao vojna snaga, i upravo zbog toga su mu i ostavili stare privilegije. U narednom periodu, kako se turska granica pomjerala sve više ka zapadu, prema Dalmaciji i Lici, tako su se i Srbi-graničari sa svojim porodicama naseljavali u tim krajevima i postajali glavni populacijski element onog što će se u narednim vijekovima nazvati Krajinom. I preci Rodića su , nema sumnje, bili u tom opštem srpskom talasu.

Krajina

Ako je istorija Rodića do dolaska u Krajinu nejasna, puna prepostavki i nesigurnih tumačenja, to je, čini se, krajiški put Rodića, od 16. vijeka pa naovamo, jasniji i lakše ga je ispratiti. Međutim, i u toj, krajiškoj istoriji Rodića, ima dosta praznina koje se nekad moraju popuniti pretpostavkama i najvjerovatnijim mogućim rješenjima. Počećemo od  pregleda prvih lokacija na kojima se Rodići pominju u Krajini.

Vrlika i Bjelaj

Bjelajsko polje kod današnjeg Bosanskog Petrovca u srednjem vijeku bilo je granično područje između bosanske i ugarske države. Neki istoričari ovu teritoriju uključuju u hrvatsku županiju Pset.[16] Poljem je dominirao tvrdi grad Bilaj, koji je i za turskog vakta ostao snažan administrativni centar sa tvrđavom . Nema tačnih podataka o tome kada je Bilaj pao pod Turke.

Kreševljaković[17] vjeruje da je Bilaj pao pod Turke prije 1577. Godine. Na osnovu popisa kliškog sandžaka iz 1550.[18] možemo zaključiti da je grad Bilaj pao prije 1550. Jer se u tom popisu pominje kao pusto stanište-mezra. Po nekim drugim izvorima grad Bilaj je došao pod osmansku vlast u periodu 1530-1537. godine.[19] Tako se u popisu unesena sljedeća naselja koja „pripadaju Bilaju“, a u okviru nahije Unac:

Džemat kneza Vujina, vojvode:

Mezre Bužanj i Bilaj[20], pripadaju Uncu,

Selak, sin Vukića

Milan, sin Vukića

Borisal, sin Mokčića

Miran, sin Radula

Mezra Zakriže u Bilaju, pripada Uncu:

Radojina, sin Vukašina

Cvetko, sin Radivoja

Vukdrag, sin Cvetka

Radivoj, sin Živka

Vučko, sin Radosava

Mezra Sušani[21] u Bilaju,pripada Uncu:

Vukdrag, sin Kajića

Vujica, sin Vukića

Brajilo, sin Tomaša

Tomaš, sin Radoja

Mezra Drinić[22] u Bilaju, pripada Uncu:

Radoje, sin Vukice

Vojko, sin Vukice

Selo Orašje[23] u Bilaju, pripada Uncu:

Todor, sin Radiše

Ivko, sin Radiča

Mezra Bučić[24] u Bilaju pripada Uncu:

Gilić, sin Radobrada

Vuk, sin Radojine

Petri, sin Dragića

Mezra Lozičan u Bilaju, pripada Uncu:

Đurica, sin Miljahne

Pavel, sin Velinčića

Radoje, sin Vukašina

Mile, sin Radivoja

Cvetko, sin Vukmana

Džemat kneza Andrijaša, sina Milana

Mezra Kašići u Bilaju, pripada Uncu:

Dobrosav Vukšić

Strahinja, sin Branka

Miloš, sin Vraneša

Mezra Belić u Bilaju, pripada Uncu:

Vukašin, sin Lalošića

Dragiša, sin Vujice

Turski popisivač je tom prilikom opisao i stanovništvo koje je 1550. naseljavalo Unac i Bjelaj:

„Ovdje je nastanjena 141 kuća Vlaha nevjernika. Na osnovu starog deftera upisani su pod filuriju. Spomenute zemlje nalaze se na prijelazu, na graničnom području. Nevjernici koji tamo stanuju izabrali su između sebe čuvare koji će čuvati i štiti vilajet i stalno se brinuti o granici. Onima koji budu stražari, ostali treba od sebe da plaćaju svake godine po 50 akči od svake kuće.Sada kada su zatražili da kao naknadu za tu službu budu oslobođeni i rasterećeni svih vanrednih i pošto se shvatilo da je njihova služba čuvanja i zaštite granice korisna za vilajet, u novi je defter upisano na izloženi način. Dokle god budu ustrajni u svojoj službi i dokle god obavještavaju čim saznaju za pokrete i napade prokletih neprijatelja, neka su oslobođeni svih vanrednih nameta, gradnje tvrđava, opravke tvrđava, davanj za prenos pošte i hrane za vojsku i davanja djece u janjičare.“[25]

Problem sa turskim popisima, u svrhu istraživanja porijekla porodica, je u tome što u njima, po pravilu, a za razliku od austrijskih ili mletačkih popisa, nisu zabilježena prezimena pojedinaca. Takav je slučaj i sa gornjim popisom Kliškog sandžaka. Preci Rodića su mogli biti među gore popisanim pojedincima, jer nam ostali podaci govore da su se u pomenutom periodu nalazili na popisivanom području, ali mi ih ne možemo jasno identifikovati, jer prezimena nisu upisana.

Iz gore iznesenog, vidi se da su Srbi, koji su oko 1550. godine živjeli na Bjelajskom Polju, bili  u vlaškom statusu, tj. bili su oslobođeni uobičajenih nameta pružajući zauzvrat usluge čuvanja granice između Turaka i Austrijanaca. A granica se nalazila neposredno kod Bjelaja, jer je obližnji Bihać 1550.godine još uvijek bio u austrijskim rukama. Ne zadugo.

Period  16. vijeka bio je zlatni period srpsko-turskih odnosa. Srbi su nakon pada glavnine srpskih zemalja polovinom 15. vijeka, počeli da prihvataju realnost i stavljaju se u službu novih gospodara, Turaka. Mnogi mladi Srbi odvedeni u janjičare, vremenom su uspjevali da na osmanskom dvoru dođu do visokih položaja. Nakon dobro poznatog Bajice Nenadića tj. Mehmed-Paše Sokolovića, turskom politikom dugo vremena upravljaće mnogi islamizovani Srbi-janjičari. Srpska Crkva će 1557. obnoviti svoju samostalnost kao Pećka Patrijaršija, stavivši pod svoju jurisdikciju ogroman prostor na kom su Srbi, pod turskom vlašću, živjeli- od Makedonije do Budima, od Dalmacije do Banata. Veliki broj Srba iz Stare Hercegovine naseliće upravo granične teritorije Turskog Carstva prema Austrijancima i Mlecima,  na području današnje Krajine. Nema sumnje da su se ti Srbi iz Hercegovine selili zajedno sa svojim islamizovanim srodnicima koji su postajali paše i sandžakbegovi i upravljali velikim područjima u Krajini i vodili ratove sa nevjernicima. Tako je Ferhad-Paša Sokolović, srodnik Mehmed-Pašin, postao kliški sandžakbeg, pa bosanski beglerbeg, prenijevši i svoju prestonicu iz Travnika u Banja Luku. Zajedno sa narodom preselio se i crkveni poglavar Srba zapadnih strana- mitropolit dabrobosanski, koji je stolovao u manastiru Banja kod Priboja na Limu. On je  1578. godine za novu stolicu mitropolije izabrao manastir Rmanj kod današnjeg Drvara i dodao svojoj tituli nazive „…kliški i cijele Dalmacije“, postavši istovremeno egzarh srpskog Patrijarha za Dalmaciju. Oko 1590. godine na čelo bosanskog pašaluka dolazi još jedan Srbin iz Hercegovine, iz plemena Predojevića- Hasan-Paša. On će, u okolini Bihaća, naseliti mnoge svoje srodnike i sunarodnike iz Hercegovine, sa kojima će 1592. i osvojiti Bihać. S obzirom na to da je paša Predojević bio i sam rođen u Krajini, u selu Lušci Palanka kod Sanskog Mosta, bio je već druga generacija Srba doseljenih na područje Krajine u 16. vijeku. Pored ovih srpskih doseljenika iz Hercegovine, među srpskim življem tog perioda u Krajini, bilo je i dosta starih, srpskih, bosanskih porodica, najviše skoncentrisanih u oblasti Zmijanja.

Preci Rodića su , sudeći po onome što nam sva predanja govore, bili u grupi Srba koja je  u 16. vijeku doseljena u Krajinu iz Stare Hercegovine. I sam Karanović kada srpsko, krajiško stanovništvo dijeli na one koji su starosjedilačkog porijekla (živjeli na području Krajine i prije dolaska Turaka) i one koji su doseljenici sa Juga i Jugoistoka, Rodiće svrstava u drugu grupu-grupu doseljenika. Pitanje je: kada su preci Rodići mogli doseliti na Bjelajsko polje?

Da bi odgovorili ispravno na ovo pitanje, moramo uzeti u obzir i predanja porodica, koje su srodne Rodićima, a jedna takva, velika porodica su i Stojisavljevići. Stojisavljevići su posebno brojni u Lici, u mjestu Velikoj Popini, na bosansko-ličko-dalmatinskoj granici, odakle su se najviše raseljavali po Bosanskoj Krajini. Međutim, najstariji pomen Stojisavljevića imamo u Cetinskoj Krajini, na području Vrlike, tačnije u selu Otišiću. Po predanju tamošnjih Stojisavljevića, oni su doseljeni u Otišić još početkom 16.vijeka, među prvim naseljenicima vrličkog kraja. Aleksandar Bačko, koji je obrađivao porijeklo dalmatinskih porodica[26], smatra da su Stojisavljevići došli u Dalmaciju, kad i Rodići- 1692.godine preko Plavna. Međutim u Plavnu se Stojisavljevići ne pominju, a isto tako dalmatinska grana Stojisavljevića ne zna ništa o porijeklu iz Bjelajskog Polja, već govori o direktnom svom dolasku sa istoka (iz Makedonije) u Vrliku. Harambaša Stojisavljević iz Otišića spominje se u izvorima oko raspodjele zemlje u Dabru-Biteliću u Sinjskoj Krajini još 1698.[27] Čini se da su Stojsavljevići zaista mogli biti naseljeni u Otišiću i ranije, možda čak i u 16.vijeku, kako predanje kaže.

Još jedan detalj ide u prilog ovakvom stanovištu. Naime, 1627. zabilježena je seoba jedne grupe bunjevačkih porodica koje su, iz sjeverne Dalmacije, koja je tad bila pod turskom upravom, prešli na područje Liča u hrvatskom Primorju, na austrijsku teritoriju. U toj seobi učestvovale su sljedeće porodice[28]: Blaževići, Deranje, Filipovići, Jovanovići, Krpani, Pavelići, Pavličevići, Peričići, Prpići, Radoševići, Starčevići, Šojati, Tomići, Tomičići, Tomljenovići i Vukelići. Iako su ove porodice bile katoličke, o  etničkoj pripadnosti ove grupe porodice jasno  svjedočanstvo je ostavio njihov knez Marko Prpić u službenoj zapisci, kada je svjedočeći pod zakletvom pred austrijskim vlastima 1681.godine, dao podatke o svojoj nacionalnoj pripadnosti. U spis je uneseno- „Marcus Perpich de Kernpothi Rascianus“[29] . Erdeljanović[30] za neke od ovih porodica smatra da su bile pravoslavne, a da su tek prelaskom u Liku prešle na katoličku vjeru. To se može reći za: Filipoviće, Jovanoviće, Radoševiće, Starčeviće, Vukeliće. Za nas je interesantno da se u istoj grupi preseljenika iz sjeverne Dalmacije u Liku u prvoj polovini 17.vijeka nalaze porodice koje su , po predanju, pripadale rodu Rodića i međusobno bile povezane, a to su porodice: Radošević, Starčević, Tomičić i Vukelić.

Uzimajući u obzir predanje Stojsavljevića iz Otišića o njihovom ranom doseljavanju u Sjevernu Dalmaciju, kao i grupu porodica, koja je, u prvoj polovini 17.vijeka, iz Sjeverne Dalmacije prešla u Liku, a istog je porijekla sa Rodićima, čini nam se da je doseljavanje ovog velikog roda na područje Bosanske Krajine moglo da se odvija po sljedećem scenariju:

Slično mnogim srpskim porodicama, koje su, sa Turcima, u povlaštenom vlaškom statusu, iz Hercegovine preseljavale na područje Krajine, šira plemenska grupa Krivokuća[31] doselila se na područje sjeverne Dalmacije, u dolinu Cetine, vrlički kraj. Turci su zauzeli Vrliku 1522. godine, pa su i prvi srpski doseljenici mogli doći ubrzo nakon toga. Moguće je da su već u Vrlici postojala formirana neka prezimena u okviru ovog roda: Rodići, Stojsavljevići, Radoševići, Starčevići, Vukelići. Jedan dio ovog roda, Rodići i moguće Starčevići,  polovinom ili krajem 16. vijeka iz Vrlike će preseliti na Bjelajsko polje. Drugi dio roda je ostao u sjevernoj Dalmaciji, da bi se Starčevići, Radoševići, Vukelići, Tomičići 1627. pridružili grupi srpskih porodica katoličke vjere, koja se odselila u Lič u hrvatskom Primorju. Moguće je da je jedan dio roda već u sjevernoj Dalmaciji prešao na katoličku vjeru. Da bi to moglo biti tačno, govori i postajanje pripadnika ovog roda među bunjevačkom populacijom u sjevernoj Bačkoj koja je takođe, polovinom 17.vijeka odselila iz Dalmacije. Tako među Bunjevcima u Bačkoj već od 1686. nalazimo: Vukeliće i  Radoš(ević)e.

Odgovor na pitanje, koje smo postavili na početku, glasio bi: preci Rodića su na Bjelajsko polje mogli doseliti u periodu od 1540. do 1692, ali je najvjerovatnije da su doselili oko 1550. godine iz vrličkog kraja u Dalmaciji.

Bjelajska kula[32]

Kao što smo ranije potvrdili, predanje Rodića i njima srodnih porodica govori o starijem prezimenu Krivokuće i mjestu življenja na Bjelajskom polju, prije odlaska u dalmatinsko Plavno krajem 17.vijeka. Na Bjelajskom polju postoji lokalitet Krivokuće, blaga uzvisina koja dijeli Medeno od Bjelajsko Polja u blizini današnjih sela: Medeno Polje, Cimeše, Bjelajski Vaganac.[33] Ovo bi veoma lako moglo biti mjesto gdje su preci Rodića živjeli do 1692. Godine, prije odlaska u Plavno.

Plavno

Hasan Paša Predojević je uz pomoć svojih sunarodnika Srba uspio osvojiti Bihać 1592. godine, ali se već naredne, 1593. godine, prilikom pokušaja osvajanja Siska, udavio u nabujaloj Kupi. Bihać je bio poslednji, osvojeni, turski grad u Evropi, i tursko carstvo je ušlo u dugi period stagnacije i nazadovanja, koje će potrajati sve do velikog turskog poraza pod Bečom 1683. godine. Godine 1594. izbija srpski ustanak u Banatu koji su Turci krvavo ugušili, a za opomenu Srbima, poturica Sinan-paša , na Vračaru, u Beogradu, spalio je mošti Svetog Save. Sa tim činom, simbolično i suštinski, mir između Srba i Turaka je bio zauvijek narušen.

Život pod Turcima, iako u početku povoljan, bez velikih feudalnih tereta, postajao je za Srbe sve teži kako su Turci počeli gubiti ratove i ostajati bez ratnog plijena, bez osvajanja novih zemalja i bogatstava. Poražene turske spahije vraćale su se sa evropskih ratišta i svoj gnjev iskaljivale, prije svega, na svojim hrišćanskim podanicima. Srbi su bili unekoliko zaštićeni vlaškim statusom, ali su Turci nastojali da taj status ili u potpunosti ukinu ili da ga bar obesmisle, uvođenjem novih dažbina. Možemo samo pretpostaviti težinu položaja pravoslavnih Srba tog perioda, teškoću da sačuvaju živote sopstvenih porodica i da iz, manje više, slobodnog statusa pređu u status podređenih iliti raje. Mnoga porodična predanja, pa i ona porodice Rodić, govore upravo o toj dramatičnoj promjeni  položaja Srba pod Turcima. Poseban izazov za Srbe u Krajini, pa i na Bjelajskom Polju, postaju četovanja uskoka iz Ravnih Kotara. Ti srpski prebjezi u mletačke krajeve, organizovani u ratničke grupe, za glavni cilj će imati destabilizaciju granice Mletačke republike i Turaka. Kroz čitav 17. vijek, istorija Srba u Bosanskoj Krajini je krvava istorija stalnih sukoba. Uskoci upadaju na tursku teritoriju, podbunjuju narod protiv Turaka, nerijetko ga i silom odvode, nakon čega obično slijede turske osvete nad preostalom rajom. Narod se zaista nalazio u položaju između čekića i nakovnja. Mlečani su, na taj način, osvajali dio po dio teritorije kontinentalne Dalmacije, a uskoci, poznati u mletačkim izvorima i kao Morlaci, upadali su sve dublje i dublje u dubinu turske teritorije. Tako su došli i do Bjelajskog Polja. Boško Desnica je u svom tekstu „Kako je naseljen kraj od Plavna do Žegara“[34] opisao detaljno ovu seobu Bjelajaca u Dalmaciju pa ćemo je prenijeti u originalnom obliku:

„Kad su Mlečići za Morejskog rata, u postepenom prodiranju u dalmatinsku unutrašnjost, osvojili Knin (septembra 1688) i time istisnuli Turke i iz zadnjeg kuta gornjodalmatinskog kopna, Kninska je krajina, a naročito njen sjeverozapadni dio, bila potpuno opustjela. Narod, koji je za zadnjeg mira (1670-1683) bio naselio taj kraj, za novog se rata ponovo razbjegao, bilo

da se spustio u primorje i ušao u mletačko podaništvo, bilo da se sa starim gospodarima, Turcima, povukao dublje u unutrašnjost. Kad je, u proljeće 1692, na upravu Dalmacije došao generalni proveditor Danijel Dolfin [Daniel Dolfin], kljast kandijski veteran pun iskustva i energije, mletački posjed u Dalmaciji bio je na sjeverozapadnoj granici dobio novog opasnog susjeda, ćesara, koji je, i pored savezništva, bio Mlečićima u najvišoj mjeri podozriv. Osvojivši Liku u ljetu 1689, ćesarevci su, pozivajući se na tezu da je Lika dio mađarske kraljevine a da je rijeka Zrmanja prirodna granica Like, bili počeli da, bez uvijanja, svojataju sve krajeve sjeverno od Zrmanje, iako su Mlečići bili prvi u te krajeve prodrli i iz njih izagnali Turke. Time je čitavo velebitsko podgorje od Lukova do Jesenica i sva desna obala Zrmanje sa Zvonigradom postajala predmet austrijskih pretenzija na štetu saveznika. Nasuprot tim pretenzijama Mlečići su isticali utovor o savezu i tvrdnji da je planina Velebit, a ne rijeka Zrmanja granica među Likom i Dalmacijom, a ujedno su nastojali da na spornom prostoru izvrše što viši broj posjedovnih djela, na koja bi se, u svoje vrijeme, mogli da pozovu na dokaz vlasništva stečena uzukapijom. Opustjela Kninska krajina mogla je, u tim prilikama, da bezobzirnom savezniku bude mamac za jedan akt nasilne okupacije. Od takvog su akta Mlečići strepeli, pa je, iz predostrožnosti, trebalo da se rupa otvorena u granici bez odlaganja zatisne. Pusti kraj trebalo je čim prije naseliti i naseliti gusto, elementom koji he biti vjeran duždu i dovoljno ratoboran da se opre svakom pokušaju nasilja. Bosna je oduvijek bila veliki rezervoar koji je davao ljudsku prinovu opustošenoj i raseljenoj Dalmaciji. Dolfin nije po sopstvenom iskustvu poznavao narod iz te oblasti a još manje njegova svojstva u svakom pojedinom kraju, ali je zato imao u svojoj službi glavare vlaških uskoka, koji su u nebrojenim upadima i racijama po Bosni bili stekli savršeno poznavanje i zemlje i naroda. Nema sumnje da su ti glavari svrnuli providurovu pažnju na kraj čiji je živalj imao uslove koji su se za tu priliku tražili. Taj je kraj bio Bjelaj i njegovo polje u zapadnoj Bosni. Bacivši oko na Bjelajce, Dolfin je usvojio postupak uobičajen kod mletačkih vlasti kad se radilo o domamljivanju naroda na svoju teritoriju: počeo je da ih uznemiruje pljačkaškim pohodima svojih Morlaka. U to je doba turska sila bila toliko malaksala da je bila nemoćna da zaštiti svoje podanike na periferijama carstva. Zapuštenim od države i upućenim na samopomoć, Bjelajcima nije ostajalo drugog sredstva da se spasu od pljačke i pustošenja nego otkup mira od Morlaka i obaveza na harač. To, mećutim, Dolfinu nije bilo dovoljno: on je Bjelajce trebao, da njihovom živom i jeftinom snagom zaposjedne praznu granicu prema ćesarevoj Lici. Umjetnik u mićenju i obmanjivanju, kao svi njegovi sunarodnici, Dolfin je, bez muke, preko poglavica svojih Morlaka, zadobio za sebe bjelajske knezove i sklonuo ih na seobu u mletački kraj. Na 21. marta 1692. Dolfin je sa knezovima Pavlom Đurićem, Nikolom Pirićem i Todorom Zorićem sklopio pismeni ugovor u kojem su se ovi obavezali da će se zakrviti s Turcima i sa svojim narodom ostaviti staru postojbinu i preći u mletačko podanstvo, dok se Dolfin sa svoje strane, u ime mletačke vlade, obvezivao ustupiti tom narodu sve zemlje, pašnjake, gajeve i vode u selima Plavno, Zrmanja, Paćene, Oton i Mokropo-lje. Specijalno za sebe knezovi su izdejstvovali obećanje plata i mjesečnih potpora u hljebu. Kad je uredio tako stvar sa knezovima, Dolfin je pristupio izvoćenju svoje osnove. Da omogući i zaštiti seobu, on je, koncem maja 1692, krenuo sve Morlake iz Kotara, Šibenika, Drniša i Knina, pod voćstvom Franja Posedarskog, Zaviše Jankovića i Andrije Butkovića, na pohod u zapadnu Bosnu. Ova je narodna vojska pregazila Unu nedaleko od izvora i nenadno upala u Bosnu i, dok je Janković sa konjicom zašavši duboko u zaleđe pustošio kraj oko Ripča i Bihaća, ostali su uskoci udarili na malobrojne bjelajske Turke, zatvorene u dizdarevoj kuli i prisilili ih na predaju. Kroz to su knezovi digli narod na polazak i, poplavivši sela, usjeve, šume, praćeni vojskom, koja je vukla nekoliko stotina zarobljene turske čeljadi i nekoliko desetina odsječenih glava na prikaz Dolfinu, početkom juna 1692. stigli njih 5.000 na broju od kojih 1.300 sposobno za oružje, sa stokom i svom pokretnom imovinom u novu postojbinu.

U ispunjenju preuzetih obaveza, Dolfin je 6. Jula 1692. odredio svakom od spomenute trojice knezova platu od 10 dukata i jednu mjeru hljeba na mjesec; 7. Jula udjelio je doseljenicima investituru na sela Plavno, Zrmanja, Pađene, Mokropolje i Oton; a 14. avgusta dozvolio knezu Nikoli Piriću upotrebu kule Muhamed-bega Durakbegovića u Plavnom…1. decembra 1692. Bjelajci već, za sami mjesečni hljeb, postavljaju pograničnu stražu, koja pokriva i Zadarski kotar i Kninsku krajinu, a l l . avgusta slijedeće godine knez Pavao Đurić već je poginuo u jednom okršaju „u službi duždevoj”.

Naseljavanje Plavna i Zrmanjske doline bilo je definitivno: narod u tom kraju nije se od tada više pomicao ni mijenjao. Današnji su Plavanjci, Otonjani,Pađenci, Mokropoljci i Erveničani potomci ovih Bjelajaca koje je tu naselio u ljetu 1692. g. mletački proveditor Danijel Dolfin.“

Preci Rodića su učestvovali u gore opisanom događanju i zajedno sa ostalim bjelajskim porodicama su 1692. doselili u Plavno, pod mletačku upravu. A ta uprava nije bila ni ugodna ni pravedna. Kroz cijeli 18.vijek, srpski narod u Dalmaciji, trpio je česte godine gladi, vjerskog prozelitizma katoličke Crkve, progone i zatvaranja od strane mletačkih vlasti i nerijetko  obijest i tlačenje sopstvenih knezova i serdara, koji su se izdvajali od naroda u sloj sam po sebi. Već 1704. godine izbija poznata Kuridžina buna, u kojoj su vođe pohvatane i osuđene na dugogodišnje robije, a dosta naroda je, tom prilikom, prebjeglo u Liku. Oko 1771-1774. veliki broj Srba iz Dalmacije, od gladi i represija odseljavao je u Bosnu, Banat, pa i u Poljsku.

Raseljavanja sa Tromeđe

Samo selo Plavno nalazi se u blizini ličke i bosanske granice. Otuda i ne čudi da su Rodići iz Plavna počeli da se „vraćaju“ u Bosnu, nedugo po iseljavanju sa Bjelajskog polja. Rod nije više migrirao grupno, već su se iseljavale pojedine porodice, što govori o rastakanju starog sistema velikih, vlaških grupa organizovanih poput plemena. Zanimljivo je da i pored blizine ličke granice, plavanjski Rodići nisu iseljavali u austrijsku Liku. Bilo ih je samo u Srbu, ali Srb je sve do 1791. bio izvan Like tj. pripadao je Turcima u Bosni. Da bismo stekli puni uvid kako je teklo ponovno naseljavanje Bosanske Krajine Rodićima, izlistaćemo dijelove iz studija već pomenutih istraživača, Rađenovića i Karanovića.

UNAC

Krenućemo od oblasti Unca, gdje su se Rodići iz Plavna najprije iselili, gdje ih ima najviše i odakle su se najviše raseljavali po ostaloj Krajini. Petar Rađenović u Uncu[35] Rodiće je našao u sledećim naseljima, sa predanjima o porijeklu:

Očigrije

Rodići, 1 k. slavi Aranđelovdan. Doveo pre 75g. Jusufbeg Kulenović Iliju Rodića iz Trubara u svoju pilanu i napravio mu mlin.

Veliko Očijevo

Rodići, 20k slave Aranđelovdan. Doselili ovamo iz Dugopolja na desetak godina pre Tankosića (oko 1800). Došli tada braća Ćiro i Jovan, utekli i oni od vojske. Nekoliko godina iza njih doselio i Stevan Rodić iz Plavna. Od njih trojice svi su ovi današnji Rodići ovde. Pre bune (1875) selili Rodići odavde u Knešpolje, a posle rata 1914-1918 na Kosovo i u Banat.

Trninića brijeg

Rodići 1k. slavi Aranđelovdan doselio iz Tiškovca po okupaciji (1879)

Trubar

Rodići 71 k. slave Aranđelovdan. Žive u tri grupe: Pod Vučijakom 19 k. u Trubaru 7k. i u dolovima i Dugopolju 45 k. Kad su doselili pod Ujilicu, u Dragopolju, zateku tu dve kuće: nekog Raku i Konja. Ovi htjeli da im ne daju nastaniti se ovdje. Rodići se pobiju s njima i nadbiju ih, te ovi moradoše se krenuti odavde i odu nekuda dalje. I sada se Vrelo u Dugopolju zove Rakino vrelo. U Dolove su preselili Rodići pre kojih 100 godina, a u Trubar (kraj) pre 70 godina.Selili su odavde u Knešpolje više puta, i pre i posle bune. Jedni su pre bune odselili u Crvljivicu.

Malo Očijevo

Rodići 3k. slave Aranđelovdan, doselio im predak Dmitar iz Dugopolja u isto vreme kad i Tankosići.

Drvar Selo

Rodići 11 k. slave Aranđelovdan. Doselili iz Tiškovca pre bune. Bili u ovom mestu Stošići pa preselili u „Bosnu“ (preko Grmeča).

Drvar Grad

Rodići 3k. slave Aranđelovdan. Doselili iz Plavna pre 100 g.

Donje Vrtoče

Rodići 10 k. slave Aranđelovdan. Preselili iz Trubara pre 80 g. Bili najpre svi u župi. Posle se jedan odeli i iziđe na Podove.

Gornje Vrtoče

Rodići 12 k. slave Aranđelovdan. Doselili iz Plavna pre 80 g. Bili najpre u župi pa posle izišli na Kamenicu.

Begluci

Rodići 7 k. slave Aranđelovdan. Dve kuće su im od Rodića na Cvjetniću i došli su ovamo na nekoliko godina pred bunu. Ostali su od Rodića u Trubaru, iz Dolova. Ovi su još ranije doselili ovamo.

Bastasi

Rodići, 2k. slave Aranđelovdan. Prešli amo iz Dugopolja nakon okupacije (1879)

Osreci

Rodići, 13 k. slave Aranđelovdan. Oni su od Rodića u Trubaru, i to onih ispod Vučijaka. Jedan im se ogranak bio povratio natrag u Trubar, zatim na Krčko Brdo, gde su danas Đilasi, pa onda opet ovamo na Osredke. tome seljakanju kriva je donekle obesna ćud begova koji su olako bacali kmeta sa kućišta, a s druge strane kriva je tome i nemirna narav porodičnog starešine ovih Rodića koji je za malu stvar napuštao jedno kućište i selio na drugo

Veliki Cvjetnić

Rodići,  6 k. slave Aranđelovdan. Nisu svi od jedne iste grane. Šest kuća njihovih vode porijeklo od privotka koji je pre 70 g. priveden u kuću Pilipovića iz Begluka. Dve kuće su potomci Marka Rodića koji je pre 70-80 godina doselio iz Drenovca Tiškovca.

Šipovljani

Rodići 9k. na dva mesta, slave Aranđelovdan. Doselili ovamo iz Tiškovca pre 100g. „kada se još davala devetina i beglučenje“. U Tiškovcu im se tri puta hiljadile ovce. Odbrajali ono što je preko hiljade i odbijali u Ujilicu. Izašli na 70 čeljadi. Otešnjalo im tamo pa se počeli raseljavati, jedni došli ovde drugi produžili u Lušce. Bili ovde najpre na Misijama. Držali su po 500 ovaca i po 40 goveda i konja. Posle još jedanput menjali kućište.

BJELAJSKO POLJE

Patar Rađenović je u svom radu Bjelajsko Polje i Bravsko[36] takođe obradio Rodiće u nekoliko mjesta. Interesantno je da su se ovi Rodići, praktično vratili na ono mjesto odakle su njihovi preci vijek ranije otišli u Dalmaciju.

Bara, Petrovac

Rodić –dve kuće. Slave Aranđelovdan. Praded današnjih Rodića došao ovamo iz Rupa, više Skradine pre 130 godina. Otuda izišao za ovdašnjim „turmarima“  kiridžijama. Po rodnoj kući bio je katolik. Ovde primio pravoslavnu veru.[37]

Bukovača, Petrovac

Rodić (Lončar)- jedna kuća u Budžaku dve na Avali. Slave Aranđelovdan. Doselili pre 120 godina iz Osredaka.

POUNJE

Rodići su se raseljavali i po Pounju, pa ih je u svom radu Pounje u Bosanskoj Krajini[38] opisao Milan Karanović:

Banjani, Krupa

Rodići, iz Like prije 1850. Slave Aranđelovdan.

Matavazi, Krupa

iz Like iz Popine poslije 1879. Rodić Aranđelovdan

Perna Krupa,

sa Tromeđe 1850-1879, Rodić Aranđelovdan

Hašani Krupa,

iz Like poslije 1879. Rodić Aranđelovdan

Gornja Gata Bihać,

iz Sadilovca Kordun poslije 1879. Rodić Aranđelovdan

Šematizam SPC Mitropolije dabrobosanske iz 1882.[39] Rodiće sa slavom Aranđelovdan nalazi, pored gore pobrojanih,  i u sljedećim mjestima.

Dubički protoprezviterat

Brekinja, Dubica

Dvorište, Dubica

Novi Varošica, Dubica

Čitluk, Dubica

Svodna, Dubica

Sanski protoprezviterat

Oštra Luka, Sanski Most

Umci, Sanski Most

Prijedorski protoprezviterat

Prijedor, Prijedor

Rakeljić, Prijedor

Iz priloženog se vidi da se radi, uglavnom, o području doline rijeke Sane i Potkozarja. Rodići su se ove krajeve doselili prateći osnovni, migracijski pravac krajiških porodica iz gornje Krajine, u periodu 1850-1879.godine. Uostalom, to potvrđuju i predanja Rodića, koja govore o naseljavanju Potkozarja iz pravca Tromeđe, Unca i Bjelajskog polja.

Kordun i Banija

Na Baniji Rodića je bilo u značajnijem broju u Vrginmostu, dok su na prostoru Korduna bili skoncentrisani na graničnom području Plitvičkih jezera i Slunja- u Sadilovcu i Rodić Poljani.

Rodići se, doduše, pominju u spisku srpskih porodica u Budačkom još 1725.[40] ali ih u kasnijim popisima tog mjesta nema. Budački na Kordunu, naseljen je još 1686. srpskim porodicama iz Bosanske Krajine. Moguće je da je neka grupa Rodića sa Bjelajskog Polja, prešla na austrijsku teritoriju,u Budački, kada je glavnina  ostalih Rodića prešla u Plavno.

Za pomenuto područje sjeveroistočno od Plitvičkih Jezera, poznato je iz istorijskih izvora da je naseljeno u periodu neposredno uz izbijanje Laudonovog rata 1789-1791. i da je u tom periodu veliki broj srpskih porodica iz graničnog pojasa, uz dolinu rijeke Une, prešao na austrijsku teritoriju. U području Sadilovca i Rodić Poljane ima još porodica, koje poput Rodića, imaju svoje prezimenjake na području Tromeđe, pa su se preci kordunaških Rodića doselili, sasvim vjerovatno, sa Tromeđe u periodu oko 1790.godine.

Po svoj prilici, u istoj seobi je jedan dio porodice Rodić odselio sjevernije na područje Petrove gore, u Vrginmost. Za vrijeme Laudonovog rata popunjavana su i pusta mjesta po Baniji i Kordunu, a sa obzirom na to da Vrginmosta kao naselja nema u popisu 1768. godine i da se pominje prvi put u popisu 1800.godine, vjerovatno je i samo naselje nastalo od doseljenika upravo u periodu od 1768-1800. Srbi su na područje Banije, Korduna i Like prelazili sa svojim sveštenstvom, koje je uključivano u organizaciju Gornjokarlovačke eparhije Karlovačke mitropolije, dok su oni vični boju uključivani u postojeće jedinice austrijske vojske.[41]

Baron Gavrilo Rodić

Vjerovatno nema boljeg primjera kako je, zahvaljujući ličnom talentu i sposobnostima, vjerno služeći caru i monarhiji, jedan Srbin, sin običnog krajiškog podoficira, uspio da se poppne do samog vrha ondašnjeg austrijskog društva, kao što je to bio slučaj sa  baronom Gavrilo Rodićem (Gabriel Joseph Freiherr fon Rodich ). [42]

Za barona Rodića zna se da je rođen 13. decemra 1812. godine u Vrginmostu, u porodici nižeg oficira Jovana Rodića. Već sa četrnaest godina odlazi u kadetsku školu u Gracu. Njegova vojna karijera stabilno napreduje, a Rodić učestvuje u gotovo svim ratovima Habsburške Monarhije u 19.vijeku. Ključna prekretnica za Rodića nastupa u revolucionarnoj 1848. godini kada se nalazi u štabu bana Jelačića, čiji je ađutant i glavni pomoćnik. Već u toku ovog rata Rodić napreduje od čina kapetana do  čina potpukovnika, a 1850. dobija i austrijsku plemićku titulu „viteza“. 1860-tih dobija čin generala i titulu barona. Učestvuje  u prusko-austrijskim i u italijansko-austrijskim ratovima. Za zasluge u bici kod sela Kustoca u Lombardiji, austrijski car Franjo Josif I, odlikovao ga je 1866. godine ordenom Marije Terezije. Rodić je 1870. godine imenovan Namjesnikom krunske (austrijske ) pokrajine Dalmacije. Rodićev dolazak u Dalmaciju nije bio slučajan. 1869. godine izbio je u Boki Kotorskoj ustanak Srba-Bokelja i Krivošijana, zbog obavezne regrutacije koju su propisale austrijske vlasti. Ustanak se naglo proširio, a austrijski vojni i civilni zapovjednici su prijekim sudovima i drugim nepopularnim mjerama stvar dodatno pogoršali. Iz tog razloga, bečki dvor je u Boku poslao Barona Gavrila Rodića, svog među svoje, stavivši ga istovremeno u veoma delikatnu situaciju da upotrijebi oružje protiv vlastitog naroda. Rodić je, pre polaska, obavjestio cara da smatra da naredba o regrutaciji treba biti povučena, a da to treba izvesti tako da to ne izgleda kao slabost monarhije prema ustanicima. I upravo će u ovoj situaciji sva sposobnost, talent i domišljatost Rodićeva doći do punog izražaja. Kako su tekli ti pregovori Rodića sa ustanicima opisano je u radu „Crna gora i Bokeljski ustanak 1869.godine“[43]:

„Rodić je, potom, krenuo na Krivošije, 3. januara 1870. godine, da lično pregovara sa ustanicima, i to bez posrednika i tumača.

Ustanici su i tom prilikom ostali kod svojih predhodnih zahtjeva koji su generalu već bili poznati: Bokelji odbijaju služiti u redovnoj vojsci, a regrutacija se neće vršiti u Boki, i dalje će nositi oružje i narodno odijelo. Zahtijevali su takođe da se da potpuna amnestija za sve ustanike i pomoć za obnovu popaljenih kuća i ostale ratom oštećene imovine. Rodić je prihvatio ove uslove, ali je tražio da ustanici javno izjave da se kaju zbog oružane pobune, da izjave i potvrde svoju vjernost caru i da polože oružje, jer će im samo u tom slučaju moći izaći u susret.

Ustanici, međutim, nijesu htjeli da se odreknu oružja. Ipak, uz zajedničku popustljivost našlo se “kompromisno” rješenje da se oružje “položi”. Ustanici su, naime, simbolično svoje puške spustili na zemlju, i, opet ih uzeli, navodno, radi lične bezbjednosti. Bilo je dogovoreno da se taj sporazum drži u tajnosti.

Evo kako je tada tekao razgovor carskog generala i izaslanika Rodića, kome je dat zadatak mirenja ustanika i krivošijskih prvaka, ljudi iste krvi i jezika:

”Rodićev glas gromko ali srdito odjeknu: ‘A, đe ste vi, odmetnici i hajduci, koji zapucaste na cara svoja?!’ A Milan Radoičić, ustanički vojvoda iz Gornjih Krivošija, još srditije odgovori Rodiću: ‘Mi nijesmo odmetnici, nego branioci svoje svetinje, svojih vazdašnjih, vjekovnih prava i sloboda, koje smo od pradjedova naslijedili!’ Tada će carski general blaže: ‘I ja sam Srbin pravoslavne vjere, i ja sam bio drag svojim roditeljima, pa su me dali u službu caru!’ Milan mu odgovori: ‘Što su te roditelji dali u militar, to su oni morali, kao i svi koji su pošli cara da traže, a mi nijesmo cara tražili, nego on nas… Obećavate nam, gospodine generale, ej, valati ti. Po tu cijenu nećemo mi vladičanstva ni vladike, pa da nam i patrijašiju obećate. No, pozdravi cara i kaži mu da ga molimo da u naša vazdašnja prava ne dira, inače, ćemo svi izginuti, pa neće imati koga od Krivošijana u soldate tražiti.”…

Ne želeći da potpuno radi na svoju ruku, iako je imao sva ovlašćenja Rodić je, istoga dana, poslije dogovora sa ustanicima, tražio saglasnost od ministra grofa Tafea jer, kako je sam izjavio ”… neću da trpim nikakve pakosti iza svojih leđa”.

Zato je tražio promjenu stanja. U telegramu upućenom vladi on je svoj zahtjev ovako definisao:

”… Mislim da služim državnim interesima, ako Vas najsrdačnije zamolim da preporučite kod NJ. veličanstva da milostivo dodijeli svoju amnestiju. Istovremeno molim što brže telegrafski ovlaštenje da smijem isporučeno oružje ponovo predati narodu, jer mu je, kako se zna, potrebno. Na kraju molim pozitivno odlaganje sprovođenja domobranskog zakona do daljnjeg, jer bi se bez ove najviše koncesije jedva mogle izbjeći štetne dalekosežne posljedice.”…

Kada je 7. januara primio i ovu saglasnost Rodić je pristupio pripremama za definitivno sklapanje mira sa ustanicima.

U utorak 11. januara 1870. godine Rodić je došao, sa svojom pratnjom u Knezlaz i tom prilikom definitivno zaključio mir. Ustanici su simbolično položili oružje na zemlju, i to samo puške, dok su ostalo oružje i noževe držali, kao obično, pri pojasu. General Rodić je u tom trenutku objavio carsku amnestiju i pomilovanje za sve ustanike.

U svom dnevniku, vođenom na njemačkom jeziku, Rodić je opisao ove događaje, na srpskom jeziku, ovim riječima:

”… Na Grebenu dočekao me nadporučnik Vučković. Otišli smo naprijed. Postepeno se Krivošijani okupljaju u Knezlazu. Stigao sam. Oni su se poređali amfitetralno, u polukrugu. Glavari stoje na cesti, pristupam im i pozivam ostale da se pridruže. Stari Milan Radoičić stoji preda mnom, podsjećam ga na naš zadnji sastanak. Nastupa pauza. On se priprema da govori. Konačno izvlači spis, pisan ćirilicom, koji daje drugom Krivošijanu, navodno Samardžiću, da ga pročita. Kada je to završio, rečem da je to sasvim dobro i da sada treba da priznaju da su ipak, pogriješili, jer su se pobunili protiv c.k. četa i protiv NJ.Veličanstva. Nakon toga, proglašavam carsku amnestiju i neposredno potom pozivam ih, u ime iste careve milosti, da opet uzmu oružje na samoodbranu.”

Ruski istoričar V. N. Kondrajev je o tim događanjima zapisao:

„Poslije sastanka u Gornjim Mainama, s obzirom da je već bio sklopljen mir u Krivošijama, Rodić je 19. januara uputio iscrpan izvještaj Beču, a u svoj lični dnevnik ćirilicom, tačnije staroslovenskim alfabetom, zapisao je sljedeće:

”… Svatoje Bogojavljenije. Hvala Bogu da je tim mir u Boki sočinjen i sa milosti Božjom i Njegovog veličanstva, kao što želim, preporod postojašnjeg reda i budište pojavio: nitko sretniji nego što sam ja…”

Ovaj mali zapis slovenskom azbukom, u dnevniku vođenom na njemačkom jeziku, očito, potvrđuje da je Rodić iskreno saosjećao sa ovim ”dobrim i hrabrim narodom”, kao što sam kaže. On je bio radostan što je doprinio prekidu neprijateljstva i krvoprolića u Boki i što je okončao narodne patnje i stradanja, i što je najvažnije, on ustanike nije ponizio nego im je dao punu satifakciju pobjednika i time uvećao njihov ugled i njihovu herojsku borbu u očima evropske javnosti.“

U tom periodu, u Dalmaciji je došlo do sukoba unutar Narodne Stranke (koja je objedinavala i Srbe i Hrvate) i formiranja posebne Srpske stranke. Mnogi istraživači smatraju Rodića ključnom osobom koja je doprinijela da se formira posebna Srpska stranka u Dalmaciji.[44] Izdvajanje Srba u Dalmaciji od Narodna Stranke, koja je promovisala ujedinjenje Dalmacije sa Hrvatskom i Slavonijom, odgovaralo je doduše i bečkom dvoru, pa je teško reći sa kojih pozicija je baron Rodić ovdje nastupao. Ono što je ostalo zabilježeno jeste da je on „kao vjerni sin pravoslavne crkve“ podržavao rad srpskih kulturnih društava i Crkve u Dalmaciji i bio veoma blizak sa srpskim političarima Stefanom Mitrovim Ljubišom, vladikom Kneževićim i Simićem. Na Rodićevu inicijativu je 1873. godine podignut i parohijski dom pri srpskoj crkvi u Metkoviću.

1. godine Baron Rodić se vraća u Beč, gdje se iste godine penzioniše. Umire u Beču 21. decembra 1890. godine u 78.godini.

Ostali Rodići plemići

Pored generala i barona Gavrila Rodića, na području Banije i Korduna pominju se u 18. i 19.vijeku još dvije porodice Rodić koje su, na osnovu vojnih zasluga, dobile plemstvo i grb. Radi se o Danilu Rodiću[45] koji je plemstvo dobio za zasluge prilikom austrijskog zauzimanja Berlina 1757. godine. Takođe spominje se i Ćiril Rodić[46], oficir Treće ogulinske regimente, koji je plemstvo dobio 1816. godine, a plemstvo je potvrđeno i njegovim sinovima: Stevanu, Maksimu, Josifu i Jovanu. Iako izvori ne govore ništa o vezi Danila i Ćirila, sama činjenica da im je prilikom dodjele plemstva potvrđen istovjetan grb (na slici dole) govori da se radilo o istoj porodici Rodić.

Prilikom dodjele plemstva Gavrilu Rodiću, naglašeno je da se radi „jednoj drugoj grani porodice Rodić“[47], što u jednu ruku potvrđuje da se radi o različitim granama, ali istom rodu.

Mogli bismo pretpostaviti da su Danilovi ili Ćirilovi preci od onih Rodića koji se spominju kao srpski doseljenici iz Bosanske Krajine u Budačkom, 1725.

 Šeme migracija Rodića

Genetički rezultati Rodića

Kao što smo u uvodu napomenuli, priči o Rodićima dodajemo još jedan aspekt, omogućen u posljednjim decenijama ubrzanim razvojem nauke, a to je sagledavanje istorije roda Rodić analizom njihovih genetičkih rezultata. U ovom trenutku imamo rezultate samo jednog testiranog Rodića- radi se o pripadniku ovog roda iz Kamenice/Vrtoča kod Drvara, što, u neku ruku, zbog ograničenosti uzorka, ne dopušta izvođenje epohalnih zaključaka, ali svakako pomaže da istoriju ove porodice drugačije sagledamo. Pomoću testiranja  Y-hromozoma možemo otkriti daleko porijeklo i neprekinutu liniju svojih predaka po muškoj liniji nasljeđivanja. Skup pojedinaca koji dijele zajedničko porijeklo, bilo po muškoj bilo po ženskoj liniji nasljeđivanja, zovemo haplogrupom.  Trenutno je definisano oko 20 osnovnih haplogrupa u populacijama širom svijeta. Neke haplogrupe se mogu povezati sa pojedinim etničkim grupama, a druge su opet raspršene po različitim narodima, pa i rasama. Međutim, svaka haplogrupa ima svoju specifičnu genezu i obrasce migracija, pomoću kojih možemo da otkrijemo i dalju i bližu istoriju njenih pripadnika. Šta su nam pokazali rezultati testiranja za pomenutog Rodića?

Pokazali su da testirani Rodić pripada haplogrupi I2a Dinaric North[48], mlađoj grani osnovne haplogrupe I.  Haplogrupa I je, sudeći po dosadašnjim istraživanjima[49],  nasleđe paleolitskog čovjeka u Evropi. Iz osnovne haplogrupe I razviće se , u dugoj praistoriji i istoriji Evrope, mnoštvo grana i ogranka. Neke od tih grana će zauvijek izumrijeti, a neke će opstati do naših dana, doživljavajući nerijetko nagli demografski rast u skorijoj istoriji.  Jedna od takvih grana, koja je upravo „demografski eksplodirala“ u posljednjih 2000 godina jeste i haplogrupa kojoj pripadaju Rodići- I2a Dinaric. Ova haplogrupa učestvovala je negdje na prelazu  između dva milenijuma u etnogenezi Slovena, na prostoru Ukrajine, Poljske i Belorusije. Slovenska plemena će zatim ovu haplogrupu, u svojim migracijama u 6. i 7. vijeku, donijeti na Balkan, gdje je i danas brojna među gotovo svim slovenskim , a u manjoj mjeri i neslovenskim narodima.[50] Ukupna starost haplogrupe  I2a Dinaric procjenjuje se na 2500 godina[51], odnosno prije 2500 godina je živio čovjek od kog su nastali svi današnji I2a Dinaric. Kod Srba je ova haplogrupa  pojedinačno najzastupljenija haplogrupa i po većini istraživanja, rađenih među Srbima, obuhvata trećinu srpske populacije. Međutim i unutar ove opšte, slovenske I2a Dinaric haplogrupe postoje još specifičnije, mlađe grane. Varijanta I2a Dinaric South je mlađi ogranak haplogrupe I2a Dinaric North. Pripadnost varijanti I2a Dinaric North određena je vrijednošću 20 na markeru 448, dok pripadnost varijanti  I2a Dinaric South određuje vrijednost 19 na istom tom markeru. Varijanta I2a Dinaric South  karakteristična je za područje zapadnog Balkana i područje dinarskih planina,  dok je Dinaric North više zastupljen među Slovenima Makedonije, Bugarske i Grčke.

Testirani Rodić je uradio STR[52] test na 17 markera. Njegovi rezultati su prikazani  u tabeli ispod:

Na osnovu prediktora [53] zaključujemo da Rodić pripada haplogrupi I2a Dinaric, a na osnovu vrijednosti 20 na markeru 448, vidimo da Rodić pripada  I2a Dinaric North podgrani ove haplogrupe.

Na osnovu testiranih 17 markera teško je sa velikom sigurnošću govoriti o srodnosti haplotipova, jer za neko određenije poređenje potrebno je bar 37 ili 67 testiranih markera. Provjerili smo da li se haplotip Rodića poklapa sa nekim postojećim haplotipovima u dostupnim, javnim bazama haplotipova. U Srpskom DNK projektu[54] , gdje su sabrani rezultati većine testiranih sa područja bivše Jugoslavije, Rodić nema potpuno poklapanje ni sa jednim testiranim. Međutim blizak je trima haplotipovima (3 različita markera na 16) i to : Kljajiću iz Korenice u Lici, Vranješeviću iz Botajice kod Modriče i Miletiću iz Ribara kod Kruševca. Zanimljivo je da testirani Vranješevići iz Modriče slave Aranđelovdan kao i Rodići, i znaju da su u Botajicu doselili iz Bosanske Krajine. Takođe testirani Miletići, u Ribare kod Kruševca su doselili iz Makedonije. U FTDNA I2a Projektu[55] nismo našli puno poklapanje za Rodiće, ali smo našli jedan blizak haplotip grčke porodice Ksenos sa ostrva Zakintosa koji se od Rodića razlikuje u dva od testiranih 16 markera. U velikoj internacionalnoj bazi y search[56], dvije porodice pokazuje sličnost, ne i puno poklapanje sa Rodićevim haplotipom, a to je porodica Šternfelt (Sternfelt)  iz Latvije i Višnjevski (Wisnewski) iz Poljske. Iz ovih najbližih poklapanja jasno je da porijeklo Rodića treba tražiti u slovenskom etničkom krugu, pa čak i u slučajevima kada se radi o Grcima ili Latvijcima, jer su svi ti narodi imali značajne uplive slovenskog stanovništva.

Mogli bismo se sada vratiti na početno predanje Rodića o porijeklu iz Makedonije. Ima li to predanje ikakvo uporište u genetičkim rezultatima? Moramo odmah odgovoriti da ima i da je mogućnost o porijeklu iz Makedonije, bar u kontekstu genetičkih rezultata, veoma moguća.

Ono što ide u prilog ovakvoj tezi, jeste činjenica da je varijanta I2a Dinaric North tipična upravo za Slovene Makedonije, Bugarske i Grčke, dok je na zapadnom Balkanu dominantnija varijanta I2a Dinaric South. Trebamo imati na umu da su slovenska plemena koja su u 6. i 7. vijeku doselila na Balkan bila prilično brojna i da su naselila mnoge oblasti centralnog Balkana, Makedonije i Grčke, pa čak i sami Peloponez. Bliskost haplotipa Rodića sa srpskom porodicom Miletić, koja je porijeklom iz Makedonije i grčkom porodicom Ksenos, dovodi nas do pretpostavke da su preci Rodića mogli pripadati nekom od slovenskih plemena koja su u tom periodu naselila centralni Balkan. Neka od tih plemena nisu zabilježena u izvorima, a neka su poimenice popisana. Tako se na području Makedonije i Grčke, govori o slovenskim plemenima: Smoljanima, Dregovićima, Vajunitima, Velegezitima, Berzitima, Strumljanima, Rinhinima i na Peloponezu još i Milincima i Jezercima.

S obzirom na predanje Rodića o porijeklu iz Prilepa, trebalo bi obratiti pažnju na jedno slovensko pleme koje je u izvorima živjelo na području Pelagonije i jugozapadne Makedonije. Radi se o Berzitima. Neki autori Berzite smatraju slovenskim plemenom koje je imalo kontinuitet postojanja na sjeveru i jugu[57] slovenskog svijeta. Mnogi istraživači i plemensku grupu Brsjaka u današnjoj Makedoniji izjednačavaju sa ovim plemenom. Tako Cvijić za Brsjake piše[58]:

“Ali u početku Srednjega veka, neposredno posle slovenske najezde na Poluostrvu, istorijski spomenici pominju kao plemena Brsjake, Dragoviće i druge u slivu Vardara i Crnoga Drima. Ime Brsjaci održalo se i do danas u zapadnoj Makedoniji.”

Tomo Smiljanić Bradina u svom radu „Pleme Brsjaci“ iz 1931. godine piše[59]:

“Pleme Brsjaci došlo je na Balkansko poluostrvo zajedno sa svima ostalim srpskim plemenima. Njega spominje još Konstantin Porfirogenit u svome delu: De administrando imperio. Brsjaci se naseljavaju u okolini Soluna još u VII stoleću i stvaraju tamo naseobinu Srbiju. Ostaci te naseobine vide se po varoši Srbici, danas Selfidži ili Servia, na reci Bistrici. Ali Brsjaci, posle uzaludnih pokušaja da zauzmu Solun, povlače se ka severu i nastanjuju se između Bitolja i Ohrida. Bizantinski pisci pišu: Berezitaos, Berzitas, jer ne mogu da transkribuju naše samoglasno r. To isto čine i drugi slovenski pisci, koji nemaju takvo r, recima Rusi pišu: Borsjaci, Bursjaci, Bersjaci.

Pitanje je sada, jesu li današnji Brsjaci potomci tih starih Brsjaka? Radi rešenja ovoga pitanja obilazio sam skoro tri meseca oblasti u kojima su danas naseljeni najčistiji Brsjaci. I evo do kojih sam rezultata došao:

Ime Brsjak i Brsjaci(za žene Brsjačka i Brsjački) dolazi od složene reči brst+jadci (oni koji jedu brst, koji brste). Kako su Brsjaci u isto vreme i zemljoradnici i stočari te kako su imali velika stada koza, oni su svoja stada vodili po šumama i tamo su sekli grane da bi im koze brstile. To su činili naročito u proleće. I danas Brsjaci »kase šumu«, te prave lisnike za zimu. Mogu se  danas videti čitave padine, gde je šuma »pokošena« te liči na pokošenu livadu. Naročito tako »kose« neke vrste cerovog i rastovog drveća: lapar, blagunj i dr. Brsjaci se dalje i danas često susreću po šumama i putevima sa prikačenam sekirom o ruci. Tom sekirom on krči šumu, pravi brst za koze i brani se od divljači. Prema tome ime im dolazi od načina ishrane njihave stoke. Neki hoće da kažu da su čak i ljudi u gladnim godinama jeli brst.

Po Miklošiću ime im dolazi od reči breza= betula, lit. beržas, lit. berze; u sl.breza = vaeea maeulis, sparsa, brezast. Po svemu prvo zanimanje – stočarstvo.

Mijaci kažu za Brsjake da su jako prosti. Oni kažu: “Prost kao Brsjak ili “ovo je brsjačka rabota«. Brsjaci, se smatraju kao jaki i radeni ljudi. Oni nisu tako okretni kao Mijaci, ali su izdržljivi i od reči. Inače Brsjaci su jako veseli ljudi i održavaju svoje stare običaje.

Po psihičkim osobinama Brsjaci čine sastavni deo violentnog dinarskog psihičkog tipa. To dokazuju, pored ostaloga, i svojim mnogobrojnim pobunama.Po telesnim ·osobinama možemo da zapazimo u glavnome tri tipa: jedan pravi dinarski čovek i njemu pripada starinci Brsjaci…”

Kako vidimo iz gornjih navoda, Brsjaci, po svim svojim etnološkim osobinama predstavljaju staro slovensko stanovništvo Makedonije. Da li i pleme Rodića dolazi iz ovog etničkog kruga? Sasvim moguće.

Završno razmatranje

Priča o Rodićima nas je dovela do 20.vijeka i novih seoba koje su se u njemu desile. Odmah na početku 20.vijeka, u godinama do Prvog svjetskog rata i Rodići su, kao i ostali krajiški Srbi, pokušali da nađu sreću u dalekoj Americi. Nakon Prvog Svjetskog Rata , mnogi Rodići, kao solunski dobrovoljci, naseljeni su u Vojvodini, a seobe u Vojvodinu će se nastaviti i nakon Drugog Svjetskog rata tokom tzv. Osme ofanzive. Novi ratovi 90-tih će i ono malo Rodića što je ostalo u Krajini, zauvijek rasuti po cijelom svijetu. Većina mjesta u Krajini, u kojima su živjeli Rodići, a koje smo opisali u ovoj knjizi, danas je pusta i nenaseljena. Čini se da su neprestane seobe postale sudbina ne samo Rodića, već srpskog naroda uopšte.

Iako nismo uspjeli da sva predanja o porijeklu porodice Rodić u potpunosti i sasvim sigurno potvrdimo, ipak smo kroz iznesene podatke i nove momente koje je pružilo genetičko istraživanje, pokazali da svako od tih predanja ima šansu da se smatra vjerovatnim. Šta je ono što bi se ukratko, na kraju, moglo reći o porijeklu Rodića? Na osnovu genetičkih rezultata, moglo bi se reći da su preci Rodića slovenskog porijekla i da su na Balkan došli u opštoj slovenskoj seobi u 6. i 7.vijeku. Kojem su slovenskom plemenu pripadali, u ovom trenutku ne znamo, ali ako pratimo liniju njihovog predanja o prapostojbini u Makedoniji u oblasti Prilepa, mogli bismo pretpostaviti da su  pripadali slovenskom plemenu  Berzita-Brsjaka koje pomenutu teritoriju naseljava u kontinuitetu od srednjeg vijeka. Proširenje genetičke baze testiranih pojedinaca možda nam jednog dana pruži mogućnost da genetički profilišemo sva slovenska plemena, pa i preciznije odgovorimo na ovo pitanje. Pripadnost Rodića haplogrupi I2a Dinaric North, koja je tipičnija za slovensko stanovništvo centralnog nego zapadnog Balkana, takođe upućuje na prostor Makedonije kao mjesta porijekla. Dalje smo pokazali da su migracije srpskog stanovništva iz Makedonije, Hercegovine u Krajinu bile opšta pojava i da Rodići nisu jedina porodica koja ima predanja o porijeklu iz istočnih dijelova srednjovjekovne srpske države. Na kraju smo, na osnovu nekoliko izvora, ukrštanjem podataka, pokušali da otkrijemo kako se razgranavala i raseljavala porodica Rodić u samoj Krajini i da kretanja Rodića povežemo sa drugim porodicama šireg roda Rodić-Stojisavljević, od kojih su pojedini katolički rodovi iseljavali u Hrvatsko Primorje i Bačku u 17.vijeku. Novovjekovne migracije Rodića lakše je pratiti jer su one praktično sve, bar od 1692. pokretane iz jednog centra-matice, a to je- dalmatinsko Plavno. Demografska ekspanzija Rodića koji su, za samo dva vijeka, uspjeli da nasele velike prostore Krajine, od Unca, Potkozarja do Banije i Korduna, bila je jasna i ranim istraživačima koji su prepoznali plodnost ovog roda. Istraživači su prepoznali i dar koji su Rodići imali za trgovinu i politiku i spominju je kao prirodnu nadarenost. Samo lična sposobnost i talenat doveli su Gavrila Rodića, od sina običnog srpskog krajišnika do titule barona i generala austrijske vojske. Na kraju, možemo slobodno reći da smo pisanjem ove kratke istorije Rodića opisali zapravo i dobar dio istorije krajiških Srba. Rodići su svojim trajanjem, na nemirnom krajiškom tlu, preživjeli sva stradanja, uspone i padove običnog krajiškog čovjeka, i što je najbitnije, a što se jedino računa, opstali do danas.

Literatura

Alekseev  Sergeй, Slavяnskaя Evropa V – VI vv., Moskva 2008

Aličić S. Ahmed, Poimenični popis sandžaka vilajeta Hercegovina, Orijentalni institut u Sarajevu, 1985.

Bačko Aleksandar, Porodice dalmatinskih Srba, Zbornik za srpsku etnografiju i istoriju, knjiga 2, Beograd 2008.

Bojničić Ivan,Der Adel von Kroatien und Slavonien, Siebmacher’s grosses und allgemeines Wappenbuch Nirnberg 1899

Vego Marko, Naselja bosanske srednjovjekovne države, Sarajevo, 1957, str.11

Grbić Manojlo, Karlovačko vladičanstvo, Knjiga prva, Karlovac 1891.

Grgurević Tomislav, Bokeljski ustanak Crna gora i Bokeljski ustanak 1869.godine, Feljton iz lista Republika 2007.

Grupa autora, Simpozijum o srednjovjekovnom katunu održan 24. i 25. Novembra 1961., Posebna izdanja (Naučno društvo Bosne i Hercegovine)2 , Sarajevo 1963.

Dabić Vojin, Vojna Krajina- Karlovački generalat (1530-1746) str.107, Beograd 2000

Dedijer Jefto, Bilećke Rudine, Naselja srpskih zemalja (knjiga 2) – SEZ (knjiga V), Srpska kraljevska akademija, Beograd 1903.

Desnica Boško, Stojan Janković i uskočka Dalmacija, Srpska književna zadruga, Beograd 1991.

Drobnjaković M. Borivoje ,Smederevsko Podunavlje i Jasenica, Naselja i poreklo stanovništva (knjiga 19) – SEZ (knjiga XXXIV), Srpska kraljevska akademija, Zemun 1925.

Erdeljanović Jovan, O poreklu Bunjevaca, Posebna izdanja knjiga 79, Srpska Kraljevska Akademija, Beograd 1930.

Karanović Milan, Pounje u Bosanskoj Krajini, Naselja i poreklo stanovništva (knjiga 20) – SEZ (knjiga XXXV) Srpska kraljevska akademija Beograd 1925

Klaić Vjekoslav, Županija Pset (Pesenta) i pleme Kolunić, Vjesnik Arheološkog muzeja u Zagrebu, Sv 15. Br.1 Siječanj 1928.

Kreševljaković Hamdija, Stari bosanski gradovi, Naše starine I, Sarajevo, 1953., 7-45

Milićević Risto, Hercegovačka prezimena, Beograd 2005.

Nakićenović Savo, Kninska Krajina, izd. Nikola Pašić, Beograd 2004

Pavičić Stjepan, Seobe i naselja u Lici, Zbornik za narodni život i običaje južnih Slavena, Knjiga 41, Antropogeografska istraživanja III, JAZU, Zagreb 1962.

Rađenović Petar, Bjelajsko Polje i Bravsko, Naselja i poreklo stanovništva (knjiga 20) – SEZ (knjiga XXXV) Srpska kraljevska akademija Beograd 1925

Rađenović Petar, Unac, Naselja i poreklo stanovništva (knjiga 30) – SEZ (knjiga LVI), Beograd 1948.

Rajčić Tihomir, Srpski nacionalni pokret u Dalmaciji u XIX stoljeću, Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, Br.47 Novembar 2005.

Skok Petar, Etimologijski rečnik hrvatskoga ili srpskoga  jezika, JAZU, Zagreb 1971, str. 221-222

Smiljanić-Bradina Tomo, Pleme Brsjaci, Narodna starina, V.10 br.25 1931, Zagreb

Soldo Josip, Etničke promjene i migracije stanovništva u sinjskoj krajini krajem 17. i početkom 18. stoljeća, Zbornik Cetinske krajine 4, Sinj 1989.

Solovjev A., Odabrani spomenici srpskog prava od XII do kraja XV veka, POVELJA KRALJA STEFANA II MILUTINA O OSNIVANJU MANASTIRA SV. STEFANA U BANJSKOJ 1314-1316. GODINE, str. 89-99. Preveo V. Mošin, Beograd, 1926

Spaho DŽ.Fehim i Aličić S. Ahmed, Opširni popis kliškog sandžaka iz 1550.godine, Orijentalni institut u Sarajevu, 2007.

Trifunovski F.Jovan, Bitoljsko-prilepska kotlina,Naselja i poreklo stanovništva knj.45,  SEZ XCIX, SANU, Beograd 1998

Cvijić Jovan, Balkansko poluostrvo i južnoslovenske zemlje, Beograd 1922.

Šematizam pravoslavne mitropolije i arhidijeceze dabro-bosanske za 1882. godinu, Sarajevo 1882.

von Wurzbach Constantin, Biographisches Lexikon des Kaiserthums Oesterreich, Wien 1891.

Gothaisches Genealogisches Taschenbuch der Freiherrlichen Häuser auf das Jahr 1865. Funfzehnter Jahrgang.

Semino O, Passarino G, Oefner PJ et al: The genetic legacy of Paleolithic Homo sapiens sapiens in extant Europeans: a Y chromosome perspective. Science 2000

http://www.hprg.com/hapest5/hapest5a/hapest5.htm

http://poreklo.rs/srpski-dnk-projekat/tabela-pojedinacne-grupe/?grp-filter=I2%20DN

https://www.familytreedna.com/public/I2aHapGroup/default.aspx?section=yresults

http://www.ysearch.org/

[1] Karanović Milan, Pounje u Bosanskoj Krajini, Naselja i poreklo stanovništva (knjiga 20) – SEZ (knjiga XXXV) Srpska kraljevska akademija Beograd 1925

[2] Rađenović Petar, Unac, Naselja i poreklo stanovništva (knjiga 30) – SEZ (knjiga LVI), Beograd 1948.

[3] Nakićenović Savo prota Kninska Krajina, izd. Nikola Pašić, Beograd 2004

[4] Karanović Milan, Pounje u Bosanskoj Krajini, Naselja i poreklo stanovništva (knjiga 20) – SEZ (knjiga XXXV) Srpska kraljevska akademija Beograd 1925

[5] http://www.exploringmacedonia.com/content/top%20image%20markovi%20kuli.jpg

[6] Trifunovski F.Jovan, Bitoljsko-prilepska kotlina,Naselja i poreklo stanovništva knj.45,  SEZ XCIX, SANU, Beograd 1998

[7] Skok Petar, Etimologijski rečnik hrvatskoga ili srpskoga  jezika, JAZU, Zagreb 1971, str. 221-222

[8] „Srbin da se ne ženi među Vlasima. Ako se pak oženi bez znanja igumana, da se uhvati i sveže i on i Vlah od koga bude uzeo ženu, te da se vrati silom opet na očevo mesto…“

Solovjev A., Odabrani spomenici srpskog prava od XII do kraja XV veka, POVELJA KRALJA STEFANA II MILUTINA O OSNIVANJU MANASTIRA SV. STEFANA U BANJSKOJ 1314-1316. GODINE, str. 89-99. Preveo V. Mošin, Beograd, 1926

[9] Grupa autora, Simpozijum o srednjovjekovnom katunu održan 24. i 25. Novembra 1961., Posebna izdanja (Naučno društvo Bosne i Hercegovine)2 , Sarajevo 1963.

[10] Dedijer Jefto, Bilećke Rudine, Naselja srpskih zemalja (knjiga 2) – SEZ (knjiga V), Srpska kraljevska akademija, Beograd 1903.

[11] Postoje doduše neka hercegovačka prezimena koja su postojala u Hercegovini i kao takva su prenesena u krajinu: Mirilovići, Predojevići, Ljubibratići

[12] Milićević Risto, Hercegovačka prezimena, Beograd 2005.

[13] Isto

[14] Drobnjaković M. Borivoje ,Smederevsko Podunavlje i Jasenica, Naselja i poreklo stanovništva (knjiga 19) – SEZ (knjiga XXXIV), Srpska kraljevska akademija, Zemun 1925.

[15] „Zakon džemata skupine vlaha vilajeta Hercegovine je slijedeći: Na dan koji je poznat pod imenom Đurđevdan ( Hizir Iljas ) svake godine daju s kuće po jednu filuriju i po jednu ovcu s janjetom ili njenu vrijednost od dvanaest akči, po jednog ovna ili njegovu vrijednost od petnaest akči, dalje daju na svakih pedeset kuća dva ovna ili njegova vrijednost od šezdeset akči, te na svakih pedeset kuća po jednu čergu ( šator ) ili njenu vrijednost od stotinu akči, osim toga, kada je rat, izdvajaju na svakih deset kuća po jednog eskindžiju koji također ide u rat. Kada ispune ovo što je spomenuto, oprošteni su i oslobođeni ostalih nameta.“ Aličić S. Ahmed, Poimenični popis sandžaka vilajeta Hercegovina, Orijentalni institut u Sarajevu, 1985.

[16] Klaić Vjekoslav, Županija Pset (Pesenta) i pleme Kolunić, Vjesnik Arheološkog muzeja u Zagrebu, Sv 15. Br.1 Siječanj 1928.

[17] Kreševljaković Hamdija, Stari bosanski gradovi, Naše starine I, Sarajevo, 1953., 7-45

[18] Spaho DŽ.Fehim i Aličić S. Ahmed, Opširni popis kliškog sandžaka iz 1550.godine, Orijentalni institut u Sarajevu, 2007.

[19] Vego Marko, Naselja bosanske srednjovjekovne države, Sarajevo, 1957, str.11

[20] Vjerovatno današnja sela Bjelaj i Busije

[21] Moguće današnja petrovačka Suvaja

[22] Današnje selo Drinić

[23] Moguće naselje Orašac ili Oraško brdo

[24] Moguće današnja Bukovača

[25] Spaho DŽ.Fehim i Aličić S. Ahmed, Opširni popis kliškog sandžaka iz 1550.godine, Orijentalni institut u Sarajevu, 2007.

[26] Bačko Aleksandar, Porodice dalmatinskih Srba, Zbornik za srpsku etnografiju i istoriju, knjiga 2, Beograd 2008

[27] Soldo Josip, Etničke promjene i migracije stanovništva u sinjskoj krajini krajem 17. i početkom 18. stoljeća, Zbornik Cetinske krajine 4, Sinj 1989.

[28] Pavičić Stjepan, Seobe i naselja u Lici, Zbornik za narodni život i običaje južnih Slavena, Knjiga 41, Antropogeografska istraživanja III, JAZU, Zagreb 1962.

[29] Dabić Vojin, Vojna Krajina- Karlovački generalat (1530-1746) str.107, Beograd 2000

[30] Erdeljanović Jovan, O poreklu Bunjevaca, Posebna izdanja knjiga 79, Srpska Kraljevska Akademija, Beograd 1930.

[31] Ovdje naziv Krivokuće koristimo da bi jednim imenom objedinili čitavo „pleme“, a ne zato što smo sigurni da je naziv Krivokuće zaista bio njihovo zajedničko ime(prim.aut.)

[32] fotografija preuzeta sa http://www.pticica.com/slike/bjelajska-kula/717058          http://s2.pticica.com/foto/0000717058_m_0_omsese.jpg

[33] Rađenović Petar, Bjelajsko Polje i Bravsko, Naselja i poreklo stanovništva (knjiga 20) – SEZ (knjiga XXXV) Srpska kraljevska akademija Beograd 1925

[34] Desnica Boško, Stojan Janković i uskočka Dalmacija, Srpska književna zadruga, Beograd 1991.

[35] Rađenović Petar, Unac, Naselja i poreklo stanovništva (knjiga 30) – SEZ (knjiga LVI), Beograd 1948.

[36] Rađenović Petar, Bjelajsko Polje i Bravsko, Naselja i poreklo stanovništva (knjiga 20) – SEZ (knjiga XXXV) Srpska kraljevska akademija Beograd 1925

[37] Interesantno je ovo pominjanje katoličkih Rodića iz Skradina, pogotovo što slave istu slavu kao i pravoslavni Rodići-Aranđelovdan. I danas u Dalmaciji, u okolini Splita ima katoličkih Rodića. Nemamo dovoljno podataka da uspostavimo ovu vezu. Sem ako katolički Rodići u Dalmaciji nisu potomci vrličkih pripadnika ovog roda, koje smo spominjali u prethodnim poglavljima. (prim.aut.)

[38] Karanović Milan, Pounje u Bosanskoj Krajini, Naselja i poreklo stanovništva (knjiga 20) – SEZ (knjiga XXXV) Srpska kraljevska akademija Beograd 1925

[39] Šematizam pravoslavne mitropolije i arhidijeceze dabro-bosanske za 1882. godinu, Sarajevo 1882.

[40] Dabić Vojin, Vojna Krajina- Karlovački generalat (1530-1746), Beograd 2000

[41] Grbić Manojlo, Karlovačko vladičanstvo, Knjiga prva, Karlovac 1891.

[42] Slična je situacija bila sa austrijskim feldmaršalom Emanuelom (Manojlom) Cvetičaninom, koji je poticao iz srpske porodice sa Tromeđe (iz Cvjetnića kod Drvara)

[43] Grgurević Tomislav, Bokeljski ustanak Crna gora i Bokeljski ustanak 1869.godine, Feljton iz lista Republika 2007.

[44] Rajčić Tihomir, Srpski nacionalni pokret u Dalmaciji u XIX stoljeću, Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, Br.47 Novembar 2005.

[45] von Wurzbach Constantin, Biographisches Lexikon des Kaiserthums Oesterreich, Wien 1891.

[46] Bojničić Ivan,Der Adel von Kroatien und Slavonien, Siebmacher’s grosses und allgemeines Wappenbuch Nirnberg 1899

[47] misli se u odnosu na Kirila, Gothaisches Genealogisches Taschenbuch der Freiherrlichen Häuser auf das Jahr 1865. Funfzehnter Jahrgang.

[48] označavanje haplogrupa se vrši na osnovu usvojenih standarda ISOGG (International Society of Genetic Genealogy), ali nerijetko istaknuti istraživači „krste“ haplogrupe i njihove grane koje su definisali. Haplogrupu I2a Dinaric North definisao je američki naučnik Keneth Nordvedt. Naziv Dinaric se odnosio na lokaciju visoke učestalosti ove haplogrupe u regionu Dinarida, a oznaka North je oznaka grane haplogrupe Dinaric koja je karakteristična za prostor sjevernod Karpata. Haplogrupa I2a Dinaric North pripada glavnoj haplogrupi I o kojoj više može da se pročita

[49] Semino O, Passarino G, Oefner PJ et al: The genetic legacy of Paleolithic Homo sapiens sapiens in extant Europeans: a Y chromosome perspective. Science 2000;

[50] Procenti kod slovenskih naroda

[51] Kljosov i Nordtvedt

[52] Više o str testu

[53]http://www.hprg.com/hapest5/hapest5a/hapest5.htm Prediktori su aplikacije koje na osnovu vrijednosti STR markera, sa stepenom vjerovatnosti, određuju pripadnost određenim haplogrupama

[54]http://poreklo.rs/srpski-dnk-projekat/tabela-pojedinacne-grupe/?grp-filter=I2%20DN

[55]https://www.familytreedna.com/public/I2aHapGroup/default.aspx?section=yresults

[56]http://www.ysearch.org/

[57] Alekseev  Sergeй, Slavяnskaя Evropa V – VI vv., Moskva 2008,str.151

„V svяzi s dregovičami v grečeskih istočnikah upominaetsя plemя βερζιται (berziči? ot *Ьeggъ ‘bereg’ ili *bъreza’bereza’). Bavarskiй geograf upominaet sredi vostočnoslavяnskih plemen Fresiti -povidimomu, teh že berzičeй (točnee, ih sorodičeй). Skoree vsego plemena dregovičeй (Bavarskim geografom ne upominaemыh) i berzičeй sostavlяli nekuю obщnostь, v kotoroй poperemenno lidirovali. Pripяtsko-gorыnskaя gruppa poseleniй, otčasti zahodящaя v bolota k юgu ot Pripяti, sootvetstvuet эtim dvum plemenam. Dregovičeй sleduet pomeщatь togda na юžnыh zaboločennыh

zemlяh, berzičeй – po beregu Pripяti.“

[58] Smiljanić-Bradina Tomo, Pleme Brsjaci, Narodna starina, V.10 br.25 1931, Zagreb

[59] Cvijić Jovan, Balkansko poluostrvo i južnoslovenske zemlje, Beograd 1922.

____________________

Zahvaljujemo Olji Rodić koja je inicirala ovo istraživanje o Rodićima.