Kalati, selo kojeg više nema

28. septembar 2014.

komentara: 23

Piše: Saradnik portala Poreklo Milan Jokić

Selo Kalati se nalazi uz bosansku varošicu Kulen Vakuf u opštini Bihać. Kalati se nalaze na prostranoj visoravni na lijevoj obali Une omeđeno sa jugoistočne strane starim makadamskim putem koji povezuje Kulen Vakuf sa selom Boričevcom u Lici, sa sjeverozapadne strane republičkom, a danas državnom granicom između Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske.

Selo je razbijenog tipa, podijeljeno po zaseocima, odnosno po porodičnim zadrugama. Selo se još dijeli na Donje i Gornje Kalati, a ta dva kraja opet na više omanjih porodičnih grupa. Te porodične grupe su: Novakovići, Inđići, Komljeni, Pilipovići, Rajići, Matijevići, Kovačevići, Pemci i druge…

U selu su kuće podizane bez ikakvog reda, u najčešćem slučaju na kontaktu šumskog pokrivača i obradivog prostora dviju različitih površina. Kuće su najčešće rađene na strmom terenu (iznad uvala, dolina) i dužinom okrenute u pravcu nagiba terena. Pod uticajem klimatskih faktora vodilo se računa da se grade u zavjetrini s krovom visokim i strmim. U stari tip kuća spadaju i one koje su izgrađivane od drveta (brvnare) u kombinaciji sa kamenim podzidom. Njih su potisnule kuće ozidane od kamena krečnjaka (zidanice), a u novije vrijeme i kuće zidane betonskim blokom, a pokrivane crijepom i limom.

Kalati su izmješane sa šumskim pokrivačem, livadama i obradivim površinama. Između Kalati i Buševića prostire se Dubrava sa šumskim pokrivačem hrasta, lijeske, gloga, graba, jasena, javora. Do sela Kalati se dolazi starim makadaskim putem iz Kulen Vakufa koji ide kroz “Drage” i prestavlja granicu između sela Kalati i Ostrovice. Taj put povezuje Donji Lapac i Kulen Vakuf, a ide preko Boričevca (kroz Pištalsku Dragu). Iz sredine Kalati vodi seoski put u tri pravca: Boričevac, Mišljenovac i Bušević. Preko Dubrave iz Klise vode smjerom istok -zapad tri puta: turski, brđanski i Kliški. Dio puta od kuće Jokić Stanka pa do farme i škole u Kalatima je asvaltiran. Svaki zaseok Kalati je bio povezan sporednim putem sa susjednim zaseocima, sa njivama, pašnjacima i sa glavnim seoskim putem.

Selo Kalati graniči sa Boričevcom, Ostrovicom, Mišljenovcom, Klisom, Buševićem.

Najveći dio stanovništva Kalati su činili Srbi ali u selu je bilo izmješano (63,3 odsto) srpsko i (36,7 odsto) hrvatsko stanovništvo. Zajedno su živjeli, radili, dijelili dobro i zlo kalajski Srbi i Hrvati sve do početka Drugog svjetskog rata, kada je proradila zla krv i formirana nova ustaška vlast koja je počela da zatire i uništava goloruke i nevine Srbe ne samo Kalati već i drugih kulenvakufskih i ličkih sela.

Na Kalatima su živjele sljedeće srpske porodice:

Grahovac, Medić, Komljen, Ćujić, Pilipović, Rajić, Novaković, Pemac, Inđić, Tintor, Končar, Matijević, Grbić, Kovačević, Starčević, Rašeta, Knežević, Japalak, Karanović, Jamadžija.

Kada pišemo o Srbima Kalati, važno je i spomenuti par srpskih porodica koje su pripadale pod selo Ostrovicu, a bile su vezane sa Kalatima kako rodbinski, tako i na druge načine jer su u Ostrovici bili manjina. Ostrovica je inače selo sa većinskim muslimanskim stanovništvom.

U Ostrovici su živjele sljedeće srpske porodice:

Jokić, Bjelić, Dimić, Pilja, Zorić, Majstorović, Potkonjak.

Neke od ostrovičkih i kalajskih porodica su doselili na Kalati poslije II svjetskog rata,pa tako se ne smatraju za starosjedioce ta dva sela. Na primjer iz sela Plavna kod Knina doselio se Blagoje Japalak na kućište Ćujića koji su zatrani od ustaša 1941.godine. A isto tako na Ostrovicu su doselili Pilje iz ličkog sela Brotnje, a Zorići iz Panića Drage (Boboljusaka kod Drvara). Obe porodice su doselile na imanja Hrvata koji su svoje posjede prodali i odselili za Slavoniju.

A što se tiče hrvatskog stanovništva Kalati ono je uglavnom tu naseljeno iz Boričevca i iz Like.

Hrvatske porodice iz sela Kalati su bile:

Ivezić, Ivaniš, Šikić, Pavelić, Đakalović, Dragičević, Pavičić, Babić.

Skoro sve hrvatske porodice iz Kalati su sa velikim zadovoljstvom i radošću dočekale osnivanje Nezavisne Države Hrvatske i osnivanje nove ustaške vlasti kojoj su se i pridvorili. Tako da je hrvatsko stanovništvo iseljeno sa Kalati i povuklo se zajedno sa ustaškom i domobranskom vojskom u Kulen Vakuf pa u Bihać i iz Bihaća u Hrvatsku, ponajviše u Slavoniju. Tako da poslije Drugog svjetskog rata nije bilo više Hrvata u Kalatima. Ostala su njihova kućišta koja su se s vremenom i drugim faktorima raspadala i urušavala. Njihove posjede je kasnije prisvojilo državno dobro a i sami stanovnici sela Kalati i okoline.

Iako je hrvatsko stanovništvo Kalati bilo većinom pridvoreno ustašama bilo je i onih svijetlih primjera koji su ostali ljudi i u najgorim vremenima, i koji nisu uprljali svoje ruke sa srpskom krvi. Ali, na žalost, takvih je bilo jako malo, no ipak ih je bilo. Kada spominjemo Kalajske Hrvate treba se i dodati slijedeće – u Kliškom Poljicu takođe je bilo nekoliko hrvatskih porodica a to su bile Hodak i Došen. Isto tako i na Ostrovici je bilo Hrvata Markovinovića, Pavičića i drugih.

Hrvati Kalati su pripadali Župi Boričevac, a Srbi parohiji Kulenvakufskoj, odnosno crkvi Vaznesenja Gospodnjeg koja se nalazila u Kulen Vakufu.

Kalajski Srbi su u selu imali tri groblja u koja su se sahranjivali a to su: Novakovića groblje, Pilipovića groblje i Komljenova Glavica. U susjednoj Ostrovici nije bilo pravoslavnog groblja pa tako su se Ostrovički Srbi kopali na Komljenovu Glavicu, na Kalatima. U novije vrijeme kod kuća Dimića na privatnoj zemlji osnovano je omanje groblje sa par grobova porodice Dimić. Neki su čak svoje mrtve pokopavali i kod crkve u Kulen Vakufu.

U Kalatima nije bilo vjerskih objekata ni hrvatskih, ni srpskih.

Kalati u novije vrijeme prepoznajemo po stočnoj farmi koja je napravljena 1986-87. godine u sredini sela kod kuća Rajića i Tintora.

Takođe selo je imalo i školu do 4 razreda koja je radila do 1966-67. godine, nakon toga je zatvorena, a đaci iz Kalati su morali da pješače do škole u Kulen Vakuf. U kalajskoj školi su predavali kao učitelji: Muho Kadić, Nikica Ilić, Dobrila Cvjetničanin, Mišo Pavičević, Slobodan Pavičević, Dara Majstorović, Dobrila Kerkez i drugi.

Stanovništvo Kalati se bavilo isključivo stočarstvom jer prirodni uslovi za razvoj ove grane poljoprivrede bili su dosta povoljniji nego za zemljoradnju. Ali svakako se dosta zemlje i obrađivalo. Stočni fond Kalati je bio prilično velik, držale su se krave, ovce, koze, konji, svinje i druga sitna i krupna stoka. Ne odvajajući se od poljoprivrede proizvodnje pojedini članovi domaćinstva usput su se bavili izradom raznih predmeta neophodnih za život i rad svog domaćinstva. Tako su, na primjer, stariji i vještiji muškarci u toku zime pripremali od drveta razne predmete i alate (vile, grablje, držala za motike, sjekire, krampove, kosišta, tobalice i razne dijelove za plug i drljaču).

Krojenjem i šivanjem mahom su se bavile žene. U široj okolici bio je poznat krojač Marko Inđić sa Kalati. Veoma značajne su bile i usluge koje su pružali mlinari: Jovoi Gojko Rajič, Simoi Trivun Novaković iz Kalati, te Božo i Rade Grbić, Kojo Majstorović i Dušan Blanuša iz Kestenovca ,Jovica Prtina iz Štrbaca u vlastitim mlinovima na Uni i njenoj pritoci Ostrovici.

U međuratnom periodu kada su se sastali omladinci sa završenom osnovnom školom krenuli su najviše uz pomoć Srpskog društva „Privrednik” na izučavanje raznih zanata. Pa su tako iz Kalati izučili zanat: Mile D. Komljen, poslastičar, Dragoljub D. Komljen, trgovac, Simo Inđić, dimnjačar, i još mnogi drugi.

Početkom 20. vijeka otpočeo je i proces iseljavanja stanovništva iz Kalati i susjednih sela. To iseljavanje je okončano kolonizacijom ali uvjek je bilo pojedniačnih slučajeva iseljavanja iz Kalati koji su napuštali svoje selo iz ekonomskih razloga i u potrazi za boljim uslovima života. Mnogi su u potrazi za zaradom najviše odlazili u Ameriku i druge evropske zemlje, ali i u neke druge krajeve bivše nam države Jugoslavije. Pa je tako pred Drugi svjetski rat ispitivanje pokazalo da su iz Kalati bila zaposlena 33 radnika u inostranstvu. Izvjestan broj tih ljudi se vraćao kući i sa tim zarađenim novcem pravio bolju kuću, kupovinom zemlje proširivao svoj posjed i podmirivao razne kućne potrebe, ali neki su i trajno ostajali u tuđini ne vrativši se nikad u svoje selo.

Na primjer ustanovljeno je da su iz Kalati odselila sljedeća domaćinstva:

Lazo Pemac (Bačka), Savo Inđić (Banat), Kojo Pemac (Bačka), Lako Inđić (Banat), Ilija Pilipović (Banat), Obrad Komljen(Bihać), Marko Ivaniš (Bihać), Jovo Novaković (Risovac), Marko Medić (Zlopoljac) i još mnogi drugi.

Pitanje kolonizacije je postalo aktuelno naručito prvih junskih dana 1945. godine kada su organi nove državne vlasti, komunisti počeli da razmatraju problem agrarne reforme i kolonizacije. Već krajem avgusta 1945. godine donesen je i Zakon o agrarnoj reformi i kolonizaciji. Prve grupe kolonista, poslije izvršenih priprema i određivanja reona za naseljavanje, krenule su na put u septembru 1945. godine. Selilo se u grupama sve do 1946. godine, a bilo je i pojedinaca koji su i kasnije stizali. Prema planu kolonizacije domaćinstva iz Kalati naselila se u Vojvodini, u ova mjesta: Nakovo, Kikinda, Banatsko Veliko Selo, Vršac, Apatin. Većinom su kolonizirana ona domaćinstva koja su pretrpila velike ljudske gubitke u stravičnim pokoljima koja su se desila na samom početku rata 1941. godine.

Kolonizirane porodice sa Kalati su:

Grbić, Inđić, Kovačević, Komljen, Končar, Matijević, Novaković, Pilipović, Rajić, Rašeta, Tintor i Starčević.

Kolonizacijom i stradanjem stanovništva od strane ustaša prepolovio se broj stanovnika Kalati. Kada spominjemo i pišemo o Kalatima, ne može a da se ne spomene zvjerski zločin koji je počinjen 1941. godine nad srpskim stanovništvom. Zvjerski je mučeno i ubijeno po nekim izvorima 221 lice, a tačan broj žrtava koje su nastradale u Kalatima nikada nije utvrđen. Možda nije tadašnjoj novoformiranoj vlasti bilo u interesu da se zna tačan broj ili možda je pak i nešto drugo u pitanju, to će ostati vječita zagonetka. Znaju jame, ponori i kalajska mučenička zemlja šta su Srba progutali tog krvavog ljeta 1941.godine. Da zlo bude još veće u klanju i zatiranju kalajskih i ostrovičkih Srba isticale su se njihove do juče komšije, kumovi, prijatelji Hrvati i Muslimani. Pa tako iz Kalati i susjednih sela u hvatanju i ubijanju Srba isticali su se: Hodak Marko, Štrkljević Ale, Burzić Avdo, Ivaniš Jure, Pavelić Nikola, Pavelić Ivan, Šikić Joso, Šikić Ilija, Babić Blaž, Ivezić Ivan (ustaški povjerenik za Kalati), Pavičić Marko i drugi.

Svjedočenje o tipičnom genocidu koji su ustaše sprovodile nad srpskim narodom iz Kalati potvrđuju brojne neoborive činjenice. Nije bilo ni jedne porodice iz koje nije neko stradao, poubijano je preko 220 nevinih stanovnika među kojima je bilo 99 djece ispod 15 godina, spaljeno je 113 kuća i 460 gospodarskih zgrada,opljačkana cjelokupna imovina i uništen stočni fond. Tako da su Kalati poslije tog sistematskog uništenja bile jedno veliko zgarište i groblje. Zauvjek su se ugasila mnoga ognjišta na Kalatima a i zatrane su mnoge porodice.

Neke od njih ću navesti ovdje:

Bjelić (Perice) Marko, Bjelić (Luke) Mara, Inđić (Jovana) Deva, Novaković Ilija – Rus, Knežević (Nikole) Kojo, Komljen (Bože) Milica, Matijević (Stevana) Đuro, Matijević (Jovice) Đukan, Matijević (Stevana) Jovo, Matijević ( Luke) Jovo Ćujić ( Đurana ) Boja, Ćujić (Laze) Milicai još mnoge druge.K alati se poslije tih zločina nikad više nisu u cijelosti obnovile i oporavile. Svakako da se život nastavio ali rane i miris krvi i baruta ostaće vječno urezan u sjećanjima onih koji su preživjeli ta zla vremena. A nama potomcima ostalo je u amanet da spominjemo i pričamo o tim događajima, da se oni ne bi zaboravili jer ako zaboravimo može da nam se i ponovi isto.

A kada bi pisali o Kalatima u posljednjih dvadesetak godina ne bi imali šta da napišemo. Od sela je ostao samo naziv, po koja zidina i porušena groblja. Ostala je jedino čitava škola, stočna farma i imanje Rajić Đukana. Trafo-stanica je odnešena, bandere posječene, kuće devastirane, sve je to današnja slika Kalati. Srpsko stanovništvo Kalati je živjelo i bilo u selu do Avgusta 1995.godine kada je protjerano od strane hrvatsko-muslimanskih snaga. Narod je opet morao da prođe kroz strašan period rata koji se dogodio u Bosni i Hrvatskoj.

Danas su Kalaćani raseljeni širom svijeta od Srbije pa do Kanade. Za povratak na rodna ognjišta se nisu odlučivali jer nisu ni imali uslova za to. Kuće nisu obnavljane, a i donacije poslije rata su zaobišle Kalajske ruševine. Ostaje na nama mlađim generacijama da se nadamo da će budućnost dati neku novu šansu danas spaljenim i porušenim Kalatima.

PRILOG: Fotografije (foto Milan Jokić)

Panorama Kalati, snimljeno 24. septembra 2014. godine
Panorama Kalati, snimljeno 24. septembra 2014. godine
Ostaci srpskih kuća u selu Kalati, snimljeno 13. jula 2014. godine
Ostaci srpskih kuća u selu Kalati, snimljeno 13. jula 2014. godine
Razrušeno Pilipovića groblje u selu Kalati, snimljeno 13. jula 2014. godine
Razrušeno Pilipovića groblje u selu Kalati, snimljeno 13. jula 2014. godine
Četvororazredna škola u selu Kalatima, snimljeno 13. jula 2014. godine
Četvororazredna škola u selu Kalatima, snimljeno 13. jula 2014. godine
Krstovi u groblju na Komljenovoj Glavici, selo Kalati, snimljeno 13.j ula 2014. godine
Krstovi u groblju na Komljenovoj Glavici, selo Kalati, snimljeno 13. jula 2014. godine

Komentari (23)

Odgovorite

23 komentara

  1. Joksim

    A radio je u sistemu ništa nas ne može “iznenaditi” ONO i DSZ – teritorijalna odbrana, i na kraju vojni odsek. Kao pripadnik nacionalne manjine bio je zaštićen u svakom pogledu.

  2. Joksim

    Branislave, imena nisu važna.
    Naravno bio je Pemac, tj. Čeh poreklom.

  3. Joksim

    Branislave, urednik je sve objasnio. U navedenom primeru nije reč o prezimenu, već o zajedničkom nazivu za Čehe.

  4. Marija Pemac Sreckovic

    PEMAC MARKO I DJUKA
    Ostavicu deo mail-a iz prepiske sa urednikom ovog sajta, mozda nekom bude nesto iz ovoga poznato a svima od koristi. Ko su roditelji Marka Pemca mi nismo uspeli da saznamo.
    Nama su poznati sledeći podaci koji su vezani za našeg dedu Marka i babu Đuku. Oni su imali 13~toro dece od kojih je naš deda Kosta namlađe dete. Rodila ga je majka u svojoj 56 ili 54 godini života 6. maja 1916. u selu Kalati. Deda Kosta (Marka) je sa svojih 11 godina tačnije 1927 godine otišao preko Privrednika u Mačvu na zanat. Bio je u mačvanskom Prnjavoru i Lešnici. Treću godinu zanata je završio u Senti i Crvenki, tu je ostao do kraja drugog sv. rata. Zaposlio se na železnici kao pružni radnik. Oženio se sa Smiljom devojačko Munćan, iz Kikinde 1949 god. sa kojom je imao 4 dece. Jovanku 1950-2002 rođ u Vršcu, Anđelija rođ 1952 u Tomaševcu, Jovan  rođ u 1954 u Zrenjaninu i Kostu rođ 1956 u Banatskom Velikom Selu. Venčani kum  mu je bio Novaković (možda Milan) staro kumstvo iz sela Kalati. Za života deda Kosta je napredovao i bio šef železničkih stanica, Vršac, Tomaševac, Banatsko Veliko Selo i Pancevo gde je zavrsio visoko obrazovanje. Na pančevačkom groblju je i sahranjen  oktobra 1984 god.

    Stariji sin deda Koste, Jovan 1954 sa suprugom Milicom ( Bujaković) ima dvoje dece Mariju (koja vam piše) i sina Kostu. Sin od Jovana, Kosta  rođ 1987 u Beogradu ima sina Stefana rođ. 2016 god. 

    Mlađi sin deda Koste ima dve ćerke Draganu i Dijanu.

    Deda Kosta (Marko) je za vreme zanata  dva puta išao da obiđe svoje roditelje. Prvi put je zatekao žive roditelje dok je  drugi put je bila živa samo majka. Pre služenja vojnog roka oko 1936/1937 ( služio u Mariboru) obišao svoje u Kalatima. Roditelji mu nisu bili živi ali je zatekao porodicu rođenog brata Jovana (07,07,1902 rođ Kalati do 1986 ). Posle vojske se vratio u Sentu ili Crvenku i nastavio da radi na železnici gde je  dočekao kraj drugog svetskog rata. Jula/ avgusta 1941 godine u železničkoj uniformi sa nemačkim papirima krenuo je da vidi šta se dešava sa rođacima u selu Kalati. Kada je sišao sa voza i krenuo gore prema selu sreo je stariju sestru, ne znamo ime tačno, koja mu je rekla da je Jovan otišao za Srbiju a da gore nikako neide jer će izgibiti glavu i da je gore veliki pokolj nego da se vrati odakle je i došao. Deda Kosta je tako i uradio.

    Kada se rat završio deda Kosta (Marko) Pemac je preko crvenog krsta našao  Jovana (Marka) Pemca svog  rođenog brata.  Jovan (Marko) Pemac 1902-1986 je bio oženjen sa Stojom (devojačko Vujanović) 1900-1975/6 i sa njom je imao 6-toro dece svi rođeni u selu Kalati a svi su došli u Srem 1941 god. Anđa  rođ. 1929 (udata za Kresoja Dušana u Banatskom Velikom selu), Soka rođ 1930-2010 ( udata za Kovačević Srećka u Sremu selo Ašanja), Mileva rođ 1933 ( umrla mlada nije se udavala), sin Dušan rođ 1937 -1992  (sahranjen u selu Ašanja)  imao je dve ćerke Vesnu i Svetlanu, ćerka  Đurđevka 1939-1992 i đerka Mara 1941 umrla sa nepunih godinu dana.

    Koliko se moj otac seća, Jovan (Kosta) Pemac njegov otac Kosta (Marko) Pemac je imao saznanja da je njegova rođena sestra Soka udata Gak živela u Borovom selu, a rođena sestra Mika u Banatskom Velikom selu. Gore pomenuti Jovan (Marko) Pemac je rođen 07,07,1902 na Ivandan ali nije dobio ime Ivan zato sto je neko od dece već nosio to ime. Takođe deda Jovan (Marko) Pemac je obeležavao Mratindan tj 24,11.  O ostalih dvetoro dece nemamo nikakva saznanja. Jovan Marko Pemac je pričao da su poreklom od Šašića iz Crne Gore i da je tada prebeglo njih petorica. Četvoro je ostalo u Dalmaciji a Ćira Šašić je prešao preko Velebita i došao u Vojnu krajnu. Kažu bio je vojnik AU vojske i da je učestvovao u borbama u Pemskoj oblasti u Češkoj pa je odatle zadržao nadimak Pemac kao prezime.

    Jovan Kosta Pemac seća se da je Jovan Marka Pemac ostao poslednji na ognjištu i da je uoči početka rata prodao svo imanje sem kuce i okućnice gde su sahranjeni roditelji Marko i Đuka ( možda još neko). Sa tim novcem on je krenuo za Srbiju, nije uspeo da uđe u Beograd zbog bombardovanja i ostao je u Sremu gde je u selu Ašanja kupio zemlju i tu je živeo do kraja života. Jovan Kosta Pemac se seća da je 1970/1980 god. u našu kuću dolazio Luka Pemac da zamoli Kostu Marka Pemca i Jovana Marka Pemca da mu ustupe- prepišu imanje koje se vodilo na Jovana Marka Pemca što su oni nakon nekoliko susreta i učinili. Kako Jovan Kosta Pemac kaže Luka im je bio dalji rođak i video ga je nekoliko puta i zna da mu je sin Novica pogimuo kao vojno lice u saobraćaju.

  5. Ivanis

    Sve je to lijepo napisano osim da su hrvatske porodice”otisle”. Oni su protjerani na cijelom tom sirem podrucju od Martin broda do Bosanskog Petrovca uz krvavi pir, a narocito svecenicki red, od njih nitko nije prezivio pogrom.