Priča o belegu Jovice Milutinovića u selu Sanković

2. maj 2014.

komentara: 0

Članak objavljen u Glasniku Međuopštinskog istorijskog arhiva Valjevo, br. 25, 1990. godine, str. 46-47

 

Kameni spomenik – beleg veličine 0,40 h 0,50 h 2,00 m smešten u kolubarskom selu Sankoviću podigao je knez Jovica Milutinović u rodnom mestu. Na njemu je ispisana posveta i imena Jovicinih predaka sve do sredine XV stoleća. S obzirom da se narod u onim teškim vremenima robovanja skoro isključivo oslanjao na pamćenje, skloni smo da verujemo u tačnost činjenica zapisanih na ovom neobičnom i jedinstvenom spomeniku.

Zahvaljujući Jovicinoj dalekovidosti i očuvanosti belega saznali smo imena predaka zaslužnog i uticajnog učesnika u burnim zbivanjima srpske revolucije od 1804. do 1835. godine. Posle ovog saznanja knez Jovica Milutinović spada u grupu retkih ličnosti, a možda je i jedini čiji pradedovi su poznati tako duboko u prošlost. Na osnovu ovog popisa doznajemo da je osam srpskih naraštaja proživelo u turskom ropstvu. Dakle, najstariji Radul rođen je pred propast srpske srednjovekovne države, a njegov potomak u osmom kolenu knez Jovica borio se za povraćaj izgubljene slobode. Prema ovom izvoru, porodica Jovice Milutinovića pripadala je sitnom plemstvu koje je zadržalo posede sve do pred kraj XVI veka. To su bile hrišćanske spahije koje se gube početkom XVII stoleća.

belegTekst na ovom spomeniku glasi:

„Privledeniu svetloga i čestitoga kna

za srbskago Miloša

Obrenoviča, postavi

sia ovaj beleg, ovde rodu

i otečestvu knez Jovice Milutinoviča

1832 leta

za spomen Radulu i

Savku, Savko rodi Vojina

1518. leto, Voin rodi Petra

Petar bist spaia u vreme svoje.

i ostavi spailuk sinu ego Ilipi,

od Ilipe oteše turci, zovu se Anči,

Ilia rodi Milina, Milin bi u vreme

svoe knez, Milin rodi

Vasu, Vasa rodi Milutina

Milutin rodi i Jovicu

Jovica bist činovnik

pri svetlosti Obrenoviča,

Jovica rodi Marka, Simu Iovana

Jovica imadioše

7 svoje braće i post

ovaj beleg za večni

spomen leto 1832

Aprilia

21. den. 

_____________________________

Slovo o Sankoviću

Reč na promociji šeste sveske Godišnjaka „Selo Sanković” na Mišićevim danima 16. jula 2004.

Piše: Aleksandar Loma

 

Godišnjak “Selo Sanković” je zaista poseban fenomen u našoj publicistici. Jedan vek nas deli od vremena kada je Kolubarom prošao Ljubomir Pavlović i zabeležio, prema uputstvima Jovana Cvijića, podatke koji su se prelili u poglavlje njegove knjige posvećeno ovome selu. Dragoceni antropogeografski opisi Cvijićevih učenika dugo su ostajali gotovo jedini znak pažnje koji je srpska nauka posvetila selima. A sela su za to vreme naglo propadala, nekontrolisanim prelivanjem svoga stanovništva u gradove, postepeno se pretvarajući u neku vrstu staračkih domova u prirodi i vikend-naselja svojih bivših meštana.

Odnos prema selu kretao se u rasponu od potpunog nipodaštavanja, do stare latinske izreke “selo hvali, u gradu živi”. Danas se u zapadnoj Evropi dosećaju da njihovi seljaci ne mogu konkurisati američkim farmerima, i sve je izraženija težnja ka povratku samodovoljnom seoskom gazdinstvu, koje gaji pomalo od svačega, trudi se oko očuvanja autohtonih sorti, nastoji na što manjoj upotrebi hemijskih sredstava i u stanju je da višak svojih proizvoda proda po višoj tržišnoj ceni pod firmom zdrave hrane. Istovremeno, tamo je kvalitet života u seoskim sredinama u pogledu saobraćajnih veza, snabdevanja i dr. sasvim približan onome u gradu, a u pogledu životne sredine i bolji od njega. Mi smo, čak i u situaciji kada su nam gradovi prepuni fabričkih radnika koji već godinama životare bez posla, daleko od takve ekonomsko-političke i socijalne strategije. Utoliko treba toplije pozdraviti svaki pokušaj “ideološkog proboja” na planu rehabilitacije srpskoga sela. Jedan takav pokušaj bio je Odbor za izučavanje sela koji je pri SANU osnovao Radomir Lukić i serija monografija o pojedinim selima koju je taj odbor izdao. Najnoviji poduhvat na tom polju, svežiji, originalniji, i, po mom mišljenju, izgledniji, predstavlja zbornik “Selo Sanković”.

Šesta sveska godišnjaka Selo Sanković

Listajući njegova dosad objavljena godišta i gledajući ih na gomili, čovek se i nehotice zapita, šta je to što Sanković izdvaja od desetina i stotina drugih sela u valjevskom kraju, i od hiljada i desetina hiljada širom Srbije i što čini da mu se u jednom već znatnom kontinuitetu posvećuje tolika pažnja – osim ako to nije okolnost, što je upravo ono iznedrilo Zdravka Rankovića, čoveka koji je tokom više od deset poslednjih godina, na širem planu valjevskog kraja i dobrog dela severozapadne Srbije, već obilato posvedočio svoje izuzetno pregalaštvo i redak smisao za lokalnu istoriografiju i posebno za zanemarene i zaboravljene seoske zajednice. O tome svedoče pre svega obimni i sadržajem bogati tomovi kalendara “Kolubara”, odnosno “Valjevac”, kao i njegovo posebno izdanje iz 1993. tematski posvećeno zapadnosrbijanskom selu.

Ne poričući, nego, naprotiv, ističući Zdravkovu zaslugu za afirmaciju njegovog rodnog sela, ja bih ipak dodao da, sa druge strane, ono samo zaslužuje takvu predanost i vernost. Baveći se svojim istraživanjima upoznao sam, kroz literaturu, bar po imenu, gotovo sva sela širom srpskih zemalja, dosta njih sam i prošao, i mislim da poznajem dobar deo materijalnih starina i nematerijalnih tradicija koje čine specifičnim pojedine srpske krajeve i pojedina naselja u njima. To me na neki način kvalifikuje da prosudim da Sanković ipak jeste na neki način poseban.

Povod za takvu tvrdnju pruža natpis na belegu kneza Jovice u Sankoviću iz 1832, koji prosleđuje istorijat njegove porodice unatrag u prošlost preko trista godina. To je jedinstven primer istorijskog pamćenja kod Srba, kod kojih je viševekovno ropstvo pod Turcima pokidalo kontinuitete plemićkih tradicija i uništilo pisane dokumente o njima. Nije toliko bitno da li su, i u kojoj meri, podaci sa ovog natpisa tačni; važno je da oni svedoče da je, sto sedamdeset godina pre pokretanja zbornika “Selo Sanković”, u ovom selu postojala jedna za naše prilike izuzetna svest o značaju lokalne istorije. Zdravko, na neki način, ima prethodnika u svom zemljaku knezu Jovici.

U uvodu prve sveske Zdravko Ranković osvrće se na postanak imena Sanković. On tu dopunjava studiju Mila Nedeljkovića, objavljenu u istoj svesci, podatkom da je u Valjevu 1434. godine živeo Dubrovčanin Stipko Sanković i pita se može li se sa tim ili nekim od drugih istorijski poznatih nosilaca prezimena Sanković dovesti u vezu nastanak ovog sela. Ova njegova ideja može se potkrepiti zapažanjem, koje sam pre 16 godina izneo na stranicama “Napreda” u sklopu svojih razmišljanja o postanku Valjeva i njegovog imena. U okolini Valjeva, a, dodajmo, i u blizini Sankovića, ima sela i lokaliteta čija se imena podudaraju sa prezimenima dubrovačkih i kotorskih vlasteoskih porodica: takva su Zarube, Šušeoka, Krivošija. I ime sela Paštrić moglo bi biti u vezi sa Paštrovićima u južnom Primorju. U jednom drugom napisu povezao sam ime brda u Paštriću naspram manastira Ribnice Vlahovo sa primorskim, prvenstveno dubrovačkim kultom Sv. Vlaha – Vlasija, čiji dan pada sasvim blizu (samo pet dana posle) Petrovih veriga, koje slavi ribnička crkva.

Interesantno da je Sanković povezan sa manastirom Ribnicom preko ličnosti Jovice Milutinovića, koji je na oba mesta ostavio veoma zanimljive natpise. Ja uzimam sebi slobodu da vas podsetim na njihove tekstove. Navodim tekst sa već pomenutog belega iz Sankovića koji je prvi objavio Tihomir Dražić 1991. u kalendaru “Kolubara”, a pet godina docnije, uz podroban komentar, Božidar Krstanović, u “Saopštenjima” Republičkog zavoda za zaštitu spomenika kulture (27-28 /1995-96, str. 153-163):

Pri vladjeniju svijetloga i čestitoga kneza srbskago Miloša Obrenoviča postavi sja sej beleg zdje rodu i otečestvu k(neza) Jovice Milutinoviča 1832. lje(to) za spomen Radulu i Savku. Savko rodi Vojina, 1518. ljeto, Vojin rodi Petra, Petar bist spaija u vreme svoje i ostavi spailuk sinu jego Iliji, od Ilije oteše Turci, zovu se Jajići. Ilija rodi Milina, Milin bi u vreme svoje knez, Milin rodi Vasu, Vasa rodi Milutina, Milutin rodi Jovicu, Jovica bist činovnik pri svjetlosti Obrenoviča. Jovica rodi Marka, Simu, Jovana. Jovica imadijaše 7 svoje braće i postavi sej beleg za vječni spomen, ljeto 1832, aprilija 21 den.

Ista imena i istu godinu srećemo u nešto ranijem natpisu iz 1823. u ženskoj priprati man. Ribnice koji je ubrzo nakon njegovog nastanka prepisao Joakim Vujić:

(ZN 4026o): Siju svjatuju obitelj na slavu i pohvalu svjatomu apostolu Petru i Pavlu vozdruziše dva brata Savko i Radul i sin jego Vojin na 1518. go. A pri vladjeniju verhovnago gospodara i knjaza serbskago Miloša Obrenoviča obnovi ju bl(agorodni) g(ospodin) knez Jovica Milutinovič iz sela Sankovića, i Pet(a)r brat jego i Marko sin jego na pohvalu i spomen rodu svojemu na 1823. go. meseca aprilija 22.

Interesantno je da je Jovičin ktitorski natpis iz Ribnice datiran 22. aprila, na Cveti, 1823, a onaj iz Sankovića devet godina kasnije i jedan dan ranije, na Lazarevu Subotu 21. aprila 1832. Po LJ. Pavloviću (KP 929), Jovičina familija Kneževići slave Sv. Nikolu.

U ribničkoj priprati Joakim Vujić je video i ispisao još jedan natpis:

(ZN 4027o): Blagoslovenijem otca i pospješenijem sina i soveršenijem svjatago duha, az Hristu rab Vukdrag Velimirovič obrjetoh svjatuju obitelj svjatih slavnih apostolov Petra i Pavla zapustjevšu, podzidah i popisah jeliko vozmogoh ot bogodannago mi stežanija. Soverših ljeto 7050 (=1542!) s trudom i pomoščiju kneza Jovice Milutinoviča iz sela Sankovića.

Hronologija ovih natpisa hramlje. Po sankovačkom, Savkov sin Vojinrodio se 1518, a po prvom ribničkom te iste godine je sa ocem i stricem podigao ribničku crkvu. Još je veća zbrka sa drugim ribničkim natpisom. On je, očito, prepis starog ktitorskog natpisa obnovitelja Vukdraga Velimirovića iz 1542, ali mu je na kraj pridodat ktitor nedavne obnove Jovica Milutinović kao da je Vukdragov savremenik. Moramo se takođe pitati o pogodnosti za podizanje crkve 1518, kada je ovaj kraj bio poprište ratnih operacija koje su se završile 1521. padom Beograda, i za njenu obnovu 1542, pre obnove Pećke patrijaršije.

Sa druge strane, imena Vukdragi Velimirmogla bi biti odraz sećanja na predtursko doba. Vlkdragse zvao čelnik koji je, u prvoj polovini XIV v., podigao crkvu u Dićima, a Velimirje vlastelin kome legenda pripisuje ruševine u Ključu, dok spahije braća Velimirovićiiz Jabučja podižu sredinom XVI veka Bogovađu, kako saznajemo iz zapisa Hadži-Ruvima, nastalih verovatno prema nekadašnjem ktitorskom natpisu ili možda osnivačkoj povelji.

Što se tiče sankovačkog i prvog ribničkog natpisa, njima u osnovi očito leži zajednička tradicija. Postavlja se pitanje njenog porekla i njene autentičnosti. Jovičin rodoslov na sankovačkom natpisu postavlja hronološke probleme. Ako računamo po trideset godina za jedno pokolenje i krenemo od Vojinovogrođenja 1518. do Jovičinogvremena, ostajemo kratki za stotinak godina. Još kraći smo ako dopustimo da je Vojin 1518. već bio odrastao čovek. Stoga se za ovu genealogiju može dopustiti da se bar delom zasniva na usmenom predanju, koje je inače sklono sažimanjima i izostavljanjima. Ipak, iz poređenja sankovačkog i prvog ribničkog natpisa, a naročito iz njihove nesaglasnosti oko događaja 1518. godine, izlazi da su oba morala imati zajednički pisani predložak, danas izgubljen, koji je bio znatno stariji od doba njihovog nastanka i nije se tada mogao jednoznačno čitati i tumačiti. Da li je to bio neki ktitorski ili nadgrobni natpis, ili porodična čitulja ili neki drugi dokument, možemo danas samo nagađati. Najverovatnije da se radi o nekom natpisu ili zapisu iz manastira Ribnice. Slično kombinovanje podataka iz starih povelja i ktitorskih natpisa srećemo u dva zapisa Hadži-Ruvima, iz Bogovađe i iz Voljavče. Možda smemo dopustiti da je on i u Ribnici ostavio neki sličan zapis, koji je posle iskoristio Jovica Milutinović da potkrepi svoje plemenito poreklo.

Ta mogućnost, da je imena svojih predaka Jovica Milutinović crpao ne iz žive usmene tradicije, nego iz nekog starog teksta, dopušta nam da u novom svetlu sagledamo ideju koju je u istom tekstu iz prve sveske izneo Zdravko Ranković. On tamo pretpostavlja da je ime Sankoviću moglo doći od Jovičinog rodonačelnika Savka. No jezičkim putem teško je od Savkovići moglo nastati Sanković(i). Pre će biti obratno. U staroj ćirilici slova V i N vrlo liče jedno na drugo, pa je neko pred kim je, krajem XVIII ili početkom XIX veka, stajao pretpostavljeni stari tekst gde se pominjao Sanko lako mogao ovo tada već izobičajeno ime pročitati kao Savko.

O imenu Sanko pisali su opširno Jovan Erdeljanović i Mile Nedeljković. Ono je karakteristično za naše zapadne krajeve. U staro doba pisalo se i sa poluglasom Sý nko, te će biti u vezi sa san, sna. Imena na -ko obično nastaju skraćivanjem dvočlanih imena, Vlatko od Vladimir i sl. Od starih imena koja sadrže reč san poznato mi je samo Snovid, posvedočeno u srednjem veku kod zapadnih i istočnih Slovena. Da li je Sankoposredan dokaz da se ono nekad davalo i na delu južnoslovenske teritorije, teško je reći.

Ako je Radulov brat i Vojinovotac iz Jovičinih natpisa ustvari zvao Sanko, a ne Savko, selo se po njemu moglo prozvati Sankovići jedino ako uzmemo da je živeo krajem XV veka, tj. da mu je sin Vojin već bio odrastao 1518, a ne da se tada tek rodio. Naime, sva je prilika da se pod ovim imenom selo javlja već 1528. godine. Doduše, taj Sanko nije morao biti prvi nosilac tog imena u porodici; selo je moglo poneti ime i po njegovom dedi – ako već ne dopustimo da je preneseno sa zapada, iz južne Hercegovine, kako to pretpostavlja Mile Nedeljković, ili iz Dubrovnika, prema pomenutoj pretpostavci Zdravka Rankovića.

Pomenuli smo turske deftere. Oni predstavljaju izvor koji nam može pružiti najranije i najvrednije podatke o selima valjevskog kraja, pa i o Sankoviću. Na žalost, popisi Valjevske nahije dosad nisu objavljeni. Ja raspolažem samo imenima sela koja su u tri popisa XVI v. pročitale pok. Dušanka Bojanić i Ema Miljković.

U prvom popisu iz 1528, koji mi je čitala Ema Miljković, ovo ime nije sigurno zabeleženo niti precizno pročitano. Sela se ređaju ovako: Bajevac, Stepanja, Žabari, Zarube, Klenova, onda jedno čije se ime ne čita jasno: Vuković ili Bukovik (ima u Ravnju), pa naše snnjynlj (?)2, onda Dolnje Brestje (poznato je od početka XIV v. Brestje na Savi, današnji potes Breska u Krtinskoj), Borak, verovatno današnji Mali Borak i Radljevo.

U drugom popisu iz 1536. pok. Dušanka Bojanić pročitala mi je “Minkoviće”. Prethodna sela su Krčmar, “Gologlava”, dan. Gola Glava, neidentifikovana “Braževa”, pa naše, pa neidentifikovani “Pajac” ili “Pajince” (mogao bi biti Bajevac), Zvizdar, Šušeoka.

Tek u trećem popisu iz 1560. Ema Miljković čita relativno pouzdano snknjylj “Sanković(i)”. Kontekst je sledeći: Šušeoka, Strmovo, Papkovac (u Prnjavoru), Popadić, Tulari (1. ime radnycynæ ), Maljević 49, pa to što se može čitati Sanković(i), “Božava”, očito isto što i “Braževa” iz prethodnog popisa, Zvizdar. I Dušanka Bojanić čitala je u istom popisu “Sankoviće” ili “Mankoviće” između “Malavika” tj. Maljevića i “Požave”, možda Paljuva.

Iz sedamnaestog veka ne raspolažemo zapisima našeg toponima. Srećemo ga ponovo u pisanim izvorima tek u doba austrijske okupacije Srbije.

U popisu sela Valjevske episkopije zabeležen je 1735. Sankovič? Naselja se tu ovako ređaju: Valjevo, Divci, Degurić, Ravni, Lelići, Golubac, Osečenica, Vlajkovci, Maljevići, Han, Ključ, Sanković, Kacapa, Markova Crkva, Ratkovci, Jabuč(j)e…

U popisu komorskih sela Valjevskog distrikta iz 1738. Sanković je – kao Stankoviz – upisan između Šušeoke i Žabara.3 Taj oblik možda je prosto greška zapisivača, ili je proistekao iz tradicije, koju početkom XX veka beleži Ljuba Pavlović, da se selo prozvalo po prvom doseljeniku Boži Stankoviću, ako već sama ta tradicija nije iskonstruisana na osnovu istog zapisa (koji se tamo navodi). U svakom slučaju, i pre i docnije ovo ime piše se isključivo Sanković i to je svakako izvorni oblik imena. I u turskom popisu iz 1743. Radmila Tričković čita “Sanković” uz Radobić (koji se, koliko znam, tu prvi put pominje), blizu Mračića, verovatno Mrčića, čije se ime u tom obliku čita i u popisima XVI veka. Koliko god turski zapisi bili neprecizni u pogledu predaje naših imena, početno st- se u njima oštro razlikuje od početnog s-, jer dobija ispred jedan poseban znak kojim se olakšava čitanje suglasničke grupe, i ne može biti sumnje da se u XVI veku selo zvalo Sanković, a ne Stanković. Uostalom, nema primera da se u izgovoru početno st- uprostilo u s-. To se dešava samo na kraju reči: čuje se, u narodu, pos, mas, ali posta, masti.

Vidimo da se Sanković pominje uz sela Šušeoka, Maljević, Žabari i u turskim popisima XVI veka i u izvorima iz doba austrijske vladavine. Ta podudarnost potvrđuje ispravnost čitanja imena ovoga sela u turskim popisima. Već danas dakle, nema sumnje, da Sanković ima najmanje petsto godina dugu istoriju, i da su navodi na natpisima Jovice Milutinovića u skladu sa podacima turskih izvora, po kojima su i selo Sanković i manastir Ribnica postojali u XVI veku (sa Ribnicom Olga Zirojević identifikuje manastir Sv. Petra u Valjevskoj nahiji, što je, s obzirom na jedinstvenost takve posvete crkve u ovom delu Srbije, sigurna identifikacija).

Mogu samo i u ovoj prilici apelovati da se sve učini kako bi se turski defteri Valjevske nahije u potpunosti i što pouzdanije objavili. Osim imena sela, od kojih su mnoga dosad neidentifikovana, oni sadrže dragocene podatke o privredi, kako se to može doznati iz priloga Eme Miljković zborniku povodom šesto godina prvog pomena Valjeva, a takođe i o stanovništvu, jer se po selima popisuju i imena kućnih starešina. Postoji, dakle, šansa da se jednog dana u njima prepoznaju i imena ličnosti iz natpisa Jovice Milutinovića: Savka ili Sanka, Radula, Vojina, Vukdraga Velimirovića i da se time potvrdi dubina istorijskog sećanja koje nam ti natpisi prenose.

Valja navesti jedno pre skoro sto trideset godina učinjeno zapažanje Milana Đ. Milićevića, koji u svom opisu Kneževine Srbije piše o Valjevcima:

Zgodno namešteni geografskim položajem svoga okruga, prilično živosni imovinom na tako rodnoj zemlji, oni su imali dosta crkava, manastira, i ljudi koji su se bavili mišlju, pa je sve to pomagalo da se u njih razvija svest, i da se zažiže osećanje za bolju sudbinu svoje zemlje i naroda. Tako se, na priliku, u selu Mionici, priča za događaje iz doba Cara Lazara kao da su juče bili.

Sledi poznata priča o tri imena Mionice koju sam komentarisao u svom prilogu u zborniku “Mionica”. I na primerima legendi iz Ključa i Berkovca potvrđuje se živost srednjovekovnih tradicija u narodu donje Kolubare. Toga ne bi moglo biti bez kontinuiteta stanovništva. Prema antropogeografskim podacima Ljube Pavlovića, broj starinaca bi i ovde, kao i u većem delu Srbije, bio srazmerno mali, desetak posto. Ako je ta procena, zasnovana na porodičnim tradicijama o doseljavanju, i tačna, to ne znači da su u istoj srazmeri jezik, običaji i predanja došljaka, pretežno iz dinarskih krajeva, potisli starosedelačke tradicije. Doseljavanja su se odvijala postepeno, uz asimilaciju doseljenika od strane starosedelaca. Pored istorijskih sećanja, o tome svedoči i dijalekat. U njemu je otkrivena crta velike starine i značaja za slavistiku uopšte: čuvanje staroga glasa “jata”. Naročiti značaj u tom pogledu ima monografija našeg istaknutog dijalektologa Slobodana Remetića. U vezi sa čuvanjem jata stoje i sporadični ikavizmi. Jedan od njih beleži Zdravko Ranković u popisu sankovačkih toponima objavljenom u najnovijoj, šestoj svesci: Ocik. To je isto što i ods(ij)ek. Dokaz da se “jat” na ovom terenu dugo čuvao pruža i varijantnost Meonica pored Mionica, o kojoj sam pisao u pomenutom radu. Ovom prilikom ukazao bih na jedan zapis nastao 1761. u manastiru Ribnici:

Sija knjiga glagoljemaja i božestvenaja glagoljema okto(ih) monastira Hribnice i arhimandrita Arsenija. I tade beše zlo u Ribnice, i ne smimo da sedimo u monastiru veče krijemo se po šumi, i beše zao gospodar ot Beograda nami, Madžar Asan.

U ovom zapisu tamo gde je “jat” bio kratak, jekavski sjedimo, bješe imamo ekavski refleks: sedimo, beše, a gde je on dug, kao u jek. smijemo, čita se ikavski oblik smimo. Biće da se tu ne radi ni o pravoj ekavštini ni o ikavštini, nego o nezamenjenom “jatu”, koji se izgovarao otvorenije kad je kratak i pisao kao e, a zatvorenije kad je dug, i tada se pisao kao i. U svakom slučaju, taj “jat” nije na ovo tle donesen sa strane, nego predstavlja osobinu predmigracionih govora severne Srbije u pojasu od Drine do Velike Morave, dakle ostatak iz srednjeg veka, kao što je to i pomenuto porodično predanje kneza Jovice vezana za ista mesta, Sanković i Ribnicu. Ovaj kraj oskudeva u materijalnim ostacima prošlosti i nema u njemu praktično nijedne očuvane srednjovekovne građevine, ali se ovde kao malo gde nematerijalne tradicije pokazuju trajnijim od kamena.

Zaključiću da nije slučajna pojava ovaj godišnjak, niti njegov pokretač i urednik, Sankovčanin i Valjevac Zdravko Ranković. On je uzorni izdanak svoga zavičaja i dostojan potomak kneza Jovice, a mi mu samo možemo poželeti da svoje pregnuće nastavi u godinama koje dolaze, da sveske posvećene Sankoviću i dalje izlaze, dajući podsticaj i primer za ugled drugima, jer mnogo je zaboravljenog i zanemarenog nasleđa širom Srbije.

Napomene:

1 Dovde je naše razmišljanje blisko pretpostavkama B. Krstanovića iznetim u gorepomenutom članku. Ono što Krstanovića u daljem rezonovanju vodi u zabludu jeste njegovo ubeđenje da je Sanković nastao tek početkom XVIII veka i da se prvobitno zvao Stanković, koje se razbija o svedočanstva turskih izvora XVI veka, na koja ćemo se ovde osvrnuti.

2 Predajem ova čitanja služeći se latiničnom transkripcijom arapskog pisma koju je predložio Mitar Pešikan.

3 Iako je ovaj spisak u originalu, objavljenom u dodatku knjige J. Langer, Serbien unter der kaiserlichen Regierung 1717-1739 (Mittheilungen des k. k. Kriegsarchivs, n. F., Bd. III), Wien 1889, str. 246, datiran desetim majem 1738, LJ. Pavlović (“Kolubara i Podgorina” 477 i d.) i za njim Krstanović odnekud ga stavljaju u 1721. godinu.

4 LJ. Stojanović, Stari srpski zapisi i natpisi br. 10303.

Komentari (0)

Odgovorite

Trenutno nema komentara. Budite prvi i ostavite komentar.