Predanje o Tripku Gurišu, mogućem pretku Vožda Karađorđa

Piše: Saradnik portala Poreklo Ranko Bubanja

Pri kraju XVII vijeka, u Rovcima, u Veljem Dubokom živi knez, čuveni ratnik i domaćin, Tripko Guriš Vojinović (Knežević). Prema brojnim predanjima turski krvopija, visok preko dva metra, mršav, tamnog tena, u ramenima povijen, neustrašiv, veliki junak, i po pričanju starih ljudi – pamtiša, predak Vožda Karađorđa. Kuća mu se nalazila u Solištici na izbrešku povrh škole u Veljem Dubokom, gdje i danas postoje tragovi temelja, jer na tom mjestu do sada nije podizana nikakva zgrada.

Turci su se plašili Tripka jer ih je napadao, ubijao i stoku im plijenio; oni su mu i dali nadimak Guriš(tur. güriş – rvanje, guresci – rvač). Imao je kćerku, sinove i desetinu unuka. Držao je nekoliko slugu, čobana iz Veljeg Dubokog, Cerovice i Uskoka. Četovao je sve do Kolašina, Šavnika i Nikšića.

Po kazivanju, na putu prema manastiru Morača, Tripko Guriš naiđe na tursku zasjedu i padne im u ruke. Vezanog, Turci su ga proveli pored Manastira. Kod jednog su vinograda zastali da se odmore, i dok su jeli grožđe turski aga reče:

– Dadnite i tome krmku jedan grozd!

Svezanih ruku, Tripko Guriš je uz grozd zubima grizao i konop. Kada se oslobodio, hitro otme pušku od jednog Turčina, puca i ubije drugog koji mu je stao na put kud je trebalo da bježi, i srećno umakne.

Nekoliko godina kasnije, 1733, iz Kolašina se spremi 12 Turaka na čelu sa buljubašom i kapetanom Bećir agom (po nekima, Murat agom) Mušovićem, a možda i Đurđevićem, i dođu u Moraču da od igumana Luke traže blago.

U početku na lijepo, pa kada nije uspjelo, Bećir aga naredi igumanu da im preda Nemanjića blago, blago župana Miroslava i Vukana, zaprijetivši da će ga ubiti; manastir su opljačkali, a nekim freskama su iskopali oči, što se i sada poznaje.

Vidjevši da mučenjem neće uspjeti, Bećir aga podviknu:

– Kuni Vlaški kaurine!

Iguman shvati da će ga Turci umoriti, a manastir zapaliti, pa se dosjeti i reče:

– Turci, age, neću da vas kunem – izusti u mukama – za spas Manastira i svog života reći ću gdje se krije Nemanjića blago. Sklonjeno je u kamena Rovca; zakopano je u lučevoj ćeliji, a čuva ga Tripko Guriš, potomak kneza Vukića koji je Manastir i obnovio.

– Idite i da Bog da konačili kod Tripka Guriša! – kleli su kaluđeri.

Uvjereni da su od igumana Luke izvukli ono što su htjeli, Turci prestanu da ga tuku, spreme se, i sa komordžijama se upute u Velje Duboko. Posle deset sati hoda, naveče, stignu na konak kod Tripka Guriša. Predanje kazuje da ih je dočekao s osmjehom vuka i pogledom hajduka; uveo ih je u kuću i pitao kakva ih je sreća ili nesreća dovela.

Bećir aga objasni da ih je iguman zamolio da dođu i preuzmu manastirsko blago; narediše mu da za večeru što prije zakolje jalove ovce i dovede nevjeste i djevojke na konak.

Tripko shvati zašto ih je iguman poslao – obavijesti ih da mu je stoka u planini, da je sinove već poslao da donesu ”ljutog pića”, i da će im za jelo pripremiti ono što se u domu zateklo – dodade da će sluge brzo dognati ovce i goveda, da mogu da ostanu koliko god žele, da se osjećaju kao kod svoje kuće i da jedva čeka da im ”preda” manastirsko blago.

Domaćica ispeče i prinese vratav hljeb i skorup, a Tripko medovinu. Gladni i umorni, Turci navale na piće i vruću pšeničnu pogaču. Nešto od hljeba, nešto od medovine ”Turci padnu glavom bez uzglavlja”. Dobri domaćini Tripko i njegovi valjatni sinovi i sinovci odmah ih razmjestiše na spavanje, a zatim ih, onako pijane i ošamućene, počnu sjeći sjekirama, njihovim noževima i sabljama. Tripko ubi Bećir agu, a momci ostale Turke.

Jedan Turčin osjeti pogibiju, ustade i pobježe preko sela. Prestravljen i mamuran, nije pogodio put odakle su došli, no pođe uz vrletne i neprohodne Drenovače, bacajući usput oružje. Preko Liješnja je stigao u Kolašin da obavijesti kako su se proveli u Morači i Rovcima.

Predanje dodaje da su čobani poslije godinu dana našli nož i opremu, koju je onaj Turčin, pentrajući se uz Drenovače izgubio.

Znajući da mu u selu Velje Duboko nema opstanka, Tripko Guriš riješi da se iseli. Briga o mnogočlanoj porodici primorala ga je da mijenja mjesto boravka, krsnu slavu, ime, prezime, a da zametne trag, ukrivao je i druga obilježja koja su ga mogla odati, pa se stoga izgubilo i sjećanje o njemu i njegovom junaštvu.

Dva mu se sina nasele u Dragovoljiće, u Župu blizu Nikšića, a on s ostalima pođe u Kuče, u Doljane, a onda u Vranj, u Klimente. U Župi su braća Petar i Marko ubrzo doznali da su im kolašinski Turci na tragu – odmah su se sklonili u Bjelopavliće. Tamo su se kratko zadržali; otuda u bratstvu Bubanja i postoji jedno predanje da su porijeklom iz Bjelopavlića. Put su nastavili prema Podgorici, jer se Tripko i ostatak porodice već nalazio u Kučima – na Zlatici i Doljanima.

Bježeći od osvete, Guriš se kasnije doselio u Vasojeviće, u Lijevu Rijeku, a zatim u Kralje, ali su ga stalne borbe s Turcima otjerale dalje, u današnje selo Bubanje, gdje je od jednog njegovog sina nastalo bratstvo Bubanja. Po pričanju, Guriš je i tamo nekog ubio zbog čega je i sam glavom platio.

Pamti se da je Tripko Guriš imao: Petronija–Petra, Marka, Jovana (pominju se u epskoj pjesmi), zatim Antonija, Simona, Radaka i Mitra, takođe i kćerku, hromu Živanu–Žižu.

Žiža nije mogla da bježi iz Veljeg Dubokog; docnije su za nju dolazila braća iz Župe, ali ona ljuta nije htjela da pođe tamo, već se udala za nekog uskoka, kovača Iliju, koji se zbog krvne osvete nastanio u Veljem Dubokom, u selu Višnje. Od njih su Žižići.

Petar se skućio u Bubanjama, Antonije u Crnči–Gurešići, a Markova porodica je prešla u islam i danas su to Šabotići. Četvorica su se odselili u Srbiju – i od jednog je (Jovana), kako stari pričaju, Karađorđe.

Predanje dalje kaže da Tripko Guriš potiče od vojvode Vojina iz Vučitrna, a po nekim, od onih Vojinovića koji su upravljali Podrinjem.

PRILOG:

Tripko Guriš i Bećir aga
(oko 1734)

U bijelom Kolašinu gradu,
usred ljeta, o Ilinu danu
otvori se od grada kapija
a izađe turska seratlija,
na đogatu sav u čistom zlatu
po imenu aga Bećir – aga,
i sa njime dvadeset Turaka
kolašinskih aga i begova,
na atima i na paripima
pod štucama i pod miždracima,
Hoće Turci da obiđu raju
na krajinu u Moraču Donju
i Manastir, lavru Nemanjića.
Da od raje i danak naplate,
upozore na pokornost raju
i na vjernost otomanskom carstvu.
Da potraže manastirsko blago
i ostalo što im bude drago.
Turci hladnu Taru pregaziše,
na Crkvinu ravnu izađoše,
a otole niz Moraču Donju
ka bijeloj lavri Nemanjića.
Pred Manastir stignuli su Turci.
Kada su se dobro odmorili,
manastirske rakije napili,
Turci zovu iguman Gavrila,
da se javi agi Bećir – agi.
Bećir – aga reče Igumanu:
‘Čuj me, dobro, crni kaluđere,
donesi nam Nemanjića blago
i sve stvari pozlaćene zlatom!
Ako li nam to donijet nećeš,
vjera moja tako mi pomogla,
na muke ćeš ispustiti dušu
pa ti neće koristiti blago.
No ćemo ti život oduzeti
a Manastir do temelja sravnit.
Iguman se poče Agi kleti:
da on blaga nikakvoga nema,
no je blago nestanulo davno,
manastir se sa blagom obnavlja.
Rasrdi se aga Bećir – aga
pa izvadi trostruku kandžiju
s obje strane puca od olova,
s njom udara i bije Gavrila:
‘Kazuj more crni kaluđere,
gde si skrio Nemanjića blago?
Ako kažeš spasio si glavu
i rušenje sjajnog Manastira.
Gavrilo se poče kleti krivo:
da je blago u Velje Duboko,
Tamo ima lučeva ćelija,
u ćeliji smješteno je blago.
Ima više sto pedest ljeta
od kada je Manastir obnovljen
od Vukića kneza sa Liješnja.
Knez ostavi preostalo blago
na amanet njegovu potomstvu
da ga čuvaju za potrebe crkve.
Tek je prošlo dvadeset godina
od kada je Manastir prekriven,
iguman ga prekri Mihailo
i od tada ne troši se blago.
Tripko Guriš sada blago čuva.
Pa te molim aga Bećir aga,
ti pokupi komordžije mlade
s njima ajde u Velje Duboko
te pokupi Nemanjića blago.
Sa Gurišem postupajte divno
dokle blago od njega uzmete,
a poslije kako vam je drago.
Kad je Aga saslušao Gavrila
to je njemu ubjedljivo bilo
pa ne može jutro iščekati
da što prije u Duboko krene.
Kada svanu i sunce ogranu,
spremiše se kolašinski Turci,
pokupiše komordžije mlade
i uzeše Kostu ciganina
da im pute i bogaze kaže.
Manastir su napustili Turci,
okrenuše brdu Jasenovi,
na Liješnje izađoše ravno
i stigoše u Velje Duboko
na bijelu Guriševu kulu.
Tu su Turci na konak panuli,
no Guriša doma ne bijaše,
na Utlicu pošo je planinu
da obiđe ovce i čobane.
Napada se boje od Turaka,
da mu Turci ne plijene ovce.
Na kulu je Guriševa ljuba,
ljubazno je dočekala Turke
u kuću ih smjesti da odmore
sa jelom ih posluži i pićem.
Pita ljubu agu Bećir – aga:
gde je Guriš te ga doma nema.
Guriševa objasni mu ljuba:
da je pošo gore u planinu
da obiđe ovce i čobane
pa će sina za njega poslati
da što prije sa planine dođe.
Dijete je brzo požurilo,
na Utlicu kad stiže planinu,
on Gurišu sve kako je kaza.
Kad je Guriš razumio sina,
skoči junak na noge lagane
te sinove skupi i sinovce
i reče im šta je i kako je:
U Duboko da su stigli Turci
od bijela Kolašina grada.
Pred njima je aga Bećir – aga
zlo se neko veliko priprema.
Potrebno je preduhitrit Turke:
‘Ja ću poći da napijem Turke
lakše ćemo pjane savladati,
vi dođite a ne prilazitete
dokle Turci ne legnu spavati’.
Pa naredi svojim sinovima:
Petroniju, Marku i Jovanu
da se dobro za napad pripreme,
a ostali da čuvaju ovce.
‘Još uzmite Paja i Novaka
više nama ne treba družine’.
Otole je Guriš okrenuo,
brzo stiže na svoje dvorove.
Guriš Turke ljubazno pozdravi,
oni njega bolje dočekaše
pa zajedno piti nastaviše.
Turke služi Guriševa ljuba,
svakome se osmjehuje redom,
da što bolje ponapije Turke.
Aga gleda Guriševu ljubu,
dobro mu se dopada i sviđa.
Guriš reče svojoj vjernoj ljubi
da pripremi večeru za Turke.
Donio je jagnjećega mesa,
i reče joj da ne čuju Turci,
da ispeče vratovu pogaču
da što bolje ošamute Turke.
Reče Tripku aga Bećir aga:
‘Mi smo jutros iz Morače Donje,
u Manastir na konak smo bili
kod Gavrila, vašeg igumana.
Iguman je tebe pozdravio
da nam predaš manastirsko blago
koje čuvaš toliko godina.
Tebe ćemo dobro nagraditi
na usluge dobre zahvaliti
i postati dobri prijatelji’.
Guriš nato agi odgovara:
Srećno bilo aga Bećir – aga
za mene je dobra olakšica,
da ne čuvam manastirsko blago.
Sjutra ćemo pripremiti blago
pa nosite sređno vama bilo.
Sad možemo Turci nastaviti
da pijemo da se veselimo,
ne do sjutra, nego mjesec dana.
Kad Guriša razumješe Turci,
od radosti piti nastaviše.
Žedni bili pa se ponapili.
Postaviše Turcima večeru:
debeloga jagnjećega mesa
i pogaču vratove pšenice.
Okrenuše na veselje Turci.
Tada reče aga Bećir – aga:
‘Donesite gusle javorove
i dajte ih Kosti ciganinu
neka pjeva što je Agi drago.
Hoće Aga da veseli društvo
i da stvara uslov od sevdaha’.
Kosta uze gusle javorove
i započe uz gusle pjevati:
‘Zdravo da si aga Bećir – aga,
zdravo da se u Kolašin vratiš
i poćeraš manastirsko blago’.
Rasrdi se aga Bećir – aga
pa doviknu Kosti Ciganinu,
udari ga trostrukom kandžijom,
na oči mu suze natjerao.
‘Pjevaj pjesmu kaursko kopile,
zdravo da si aga Bećir – aga,
manastirsko pokupio blago
i ljubio Guriševu ljubu,
ta je pjesma mome srcu draga’.
Počeše se opijati Turci
od žežene šljivove rakije
i pogače vratove pšenice.
Turci mnogi pjani popadaše,
još se drži aga Bećir – aga
i nagoni Kostu Ciganina
da mu pjesmu nastavi pjevati.
Kosta uze gusle javorove
ne šće pjesmu koju aga traži,
nego poče Bećir – agu kleti:
‘Živ ne bio aga Bećir – aga
ne vraćo se Kolašinu gradu,
nit dobio Nemanjića blago,
nit ljubio Guriševu ljubu,
no ti pukla crna pogibija
kao što će noćas akobogda’.
Naljuti se aga Bećir – aga,
trže sablju da Kostu ubije.
Tripko Guriš agu ufatio
istrže mu sablju okovanu
sa njom Agi posjekao je glavu.
To pijane ne uplaši Turke.
U to doba Tripku pomoć dođe,
uleđeše momčad Gurišića
i na Turke juriš učinješe
te Turcima posjekoše glave.
Kada Guriš sve posječe Turke,
stade mislit šta će i kako će
u Duboko ne smije ostati
od Turaka starijeh krvnika
već otseli svoju porodicu
u nahiju, u Vasojeviće.

IZVOR: D. Vuković, Glasovi junačke prošlosti, Kolašin, 1973. str. 31.