23. marta 1391. – Umro Tvrtko I Kotromanić. Uspeo je da postane kralj Srba, Bosne, Pomorja i Zapadnih strana, a krunisan je i za kralja Srbije (tada je sebi dodao ime Stefan, dinastičko ime svih Nemanjića, i titulu Kralja Srba, Bosne, Primorja i Humske zemlje) iako nikada nije uspostavio potpunu vlast u Srbiji.
Rođen je 1338. kao sin Vladislava Kotromanića i Jelene Šubić. Tvrtko je postao ban Bosne 1353, u svojoj petnaestoj godini, posle smrti Stefana II Kotromanića.
Prve godine po stričevoj smrti pomagao mu je otac, a po očevoj smrti 1354. godine podršku mu je davala njegova energična majka. Tvrtko dolazi na vlast u vreme velikih borbi, koje je mađarski kralj Lajoš Veliki vodio protiv Mlečana oko poseda u Dalmaciji. Kao mađarski vazal, Tvrtko je vršio 1355. godine u Dalmaciji, zajedno sa majkom, pritisak na dalmatinske gradove da se okrenu protiv Mlečana. Bez obzira na to, Mađari nisu bili zadovoljni njegovim držanjem, i prisilili su ga u leto 1357. godine da im ustupi Hum do Neretve, kao miraz uz Jelisavetu, ćerku Stefana II, a ženu kralja Lajoša.
Mađari su 1363. dva puta slali vojsku na Tvrtka i oba puta su poraženi: Prvu, koju je vodio kralj Lajoš, pod gradom Sokolom; Drugu pod gradom Srebrenikom.
Posle ovih pobeda, Tvrtko je pokušao da ojača centralnu vlast, što je 1366. godine izazvalo pobunu vlastele. Na čelu pobune stao je njegov mlađi brat Vuk. Pokret se pretvorio u otvorenu pobunu koja je početkom proleća 1366. godine proterala Tvrtka i njegovu majku iz Bosne, a za novog bana postavila Vuka.
Zbog ovih događaja Tvrtko se obratio za pomoć mađarskom kralju i uz njegovu pomoć se vratio u zemlju i na vlast. Tokom 1366. i 1367. godine Tvrtko je uspeo da smiri celu zemlju, a njegov brat Vuk je pobegao u Dubrovnik. Posle je Vuk pokušao da protiv Tvrtka pokrene papsku kuriju i preko nje mađarski dvor, ali u tome nije imao uspeha.
Smrću srpskog cara Uroša 1371. godine izumrla je muška linija dinastije Nemanjića. Pogibijom kralja Vukašina u bici na Marici 1371. godine nestalo je stvarnog gospodara Srbije. Posle ovih događaja, koji su imali dalekosežne posledice za celo Srpstvo, Tvrtko je pokazao pretenzije na presto Srbije. Tražio je krunu Srbije na osnovu toga što je bio unuk Jelisavete, ćerke kralja Dragutina, koja je bila udata za njegovog dedu Stefana Kotromana, te je bio Nemanjić po ženskoj liniji.
Tvrtko je sa knezom Lazarom bio u dobrim odnosima. U to vreme knez Lazar bio je gospodar Moravske Srbije i isto kao Tvrtko sused moćnog i agresivnog župana Nikole Altomanovića, čija se vlast širila od Rudnika do Jadranskog mora, duž Drine, Gacka, Bileće i Trebinja. Nikola Altomanović je u pobuni vlastele u Bosni direktno pomagao Tvrtkovog brata Vuka, borio se sa Dubrovčanima, a samom Lazaru oteo je Rudnik. Imao je pretenzije, da se dočepa Prizrena i da bude glavni gospodar srpskih zemalja. Udruženim snagama Tvrtko i knez Lazar porazili su Nikolu Altomanovića i uništili njegovu vlast 1373. godine.
Deleći njegovu baštinu, ban Bosne je pripojio svojoj državi podrinjski deo Altomanovićevih zemalja. Kao gospodar jednog dela nekadašnjih nemanjićkih poseda, Tvrtko se smatrao jedinim legitimnim nastavljačem njihovih državnih tradicija u šta ga je uveravao i njegov logoteta Vlatko. Zbog toga se Tvrtko u jesen 1377. godine (najverovatnije na Mitrovdan) krunisao dvostrukim (sugubim) vencem za kralja Srba, Bosne, Primorja i Zapadnih strana u manastiru Mileševa u kome su počivale mošti svetog Save, osnivača Srpske pravoslavne crkve. Tom prilikom je svom narodnom imenu dodao ono koje su simbolički nosili svi nemanjićki vladari – Stefan. Njegovo krunisanje priznali su najistaknutiji srpski gospodari, priznali su ga Dubrovčani i Mlečani, i on je, uzdignuvši se u jerarhiju vladara, usvojio zvanja i ceremonijal nemanjićkog dvora, učvrstio vlast u Bosni.
Posle smrti kralja Lajoša Velikog 1382, mađarska kraljica, da bi za sebe pridobila Tvrtka, ustupa mu grad Kotor 1385. godine. Tvrtko je naročito išao za tim, da Bosna dobije svoj izlaz na more i da se odvoji zavisnosti od dubrovačke luke. Zbog toga je on 1382. godine podigao grad Novi kao utvrđeno pristanište kraljevine Bosne. Prvobitno mu je dao ime Sveti Stefan u slavu i spomen Svetog Prvomučenika Stefana, ali je grad posle nekog vremena grad dobio naziv Novi. Sa pojavom prvih trgovačkih brodova, koji su počeli pristizati u tek osnovano naselje i prenositi so, nastaju prve teškoće. Dubrovnik, koji smatra trgovinu i prenos soli svojim monopolom, novu Tvrtkovu tvrđavu shvata kao opasnu privrednu konkurenciju. Lokacija za podizanje grada odabrana je pažljivo i prema potrebama Tvrtkove države. Lokalitet određen za podizanje grada nalazio se na severnoj strani ulaza u zaliv Boka kotorske u župi Dračevici. Gradnja prve tvrđave započela je krajem maja 1382. godine, a završena je septembra iste godine. Prvo utvrđenje nalazilo se na samoj obali Topaljskog zaliva. Lokacija gradskog terena bila je povoljna za odbranu od eventualnog napadača, što je u tom periodu bio značajan faktor. Pored toga, u neposrednoj blizini grada postojali su povoljni uslovi za pristanak brodova i gradnju luke. U blizini grada na rečici Sutorini podignut je trg soli sa skladištima, a prve lađe natovarene solju dolaze već u avgustu 1382, što je za novi grad značilo i početak njegovog života. Novi je podignut sa tačno definisanim ciljem i namenom, a to je da bude trg soli.
Dobitkom Kotora 1385. Tvrtko se nije zadovoljio, nego se zanosio mišlju da dobije celu Dalmaciju. Kao prvi grad zauzima Klis 1387. ognjište Šubićeve porodice. Njegove akcije omeli su za izvesno vreme napadi Osmanlija na Srbiju i Bosnu. Jedna turska vojska bila je poražena 1388. kod Bileće. U bici na Kosovu polju 1389. Tvrtko šalje u pomoć knezu Lazaru jedan deo vojske predvođen vojvodom Vlatkom Vukovićem, pobednikom u bici kod Bileće. Vojvoda Vlatko je po povratku iz bitke izvestio Tvrtka da je pobeda bila na hrišćanskoj strani. Nema nikakve sumnje da je Tvrtko ušao u rat sa Turcima koji je doveo do bitke na Kosovu, kao srpski kralj, obavezan da štiti zemlje roditelja i praroditelja svojih, gospode srpske. Kralj Tvrtko je bio potpuno ubeđen da je njegova vojska i vojska srpskih oblasnih gospodara na Kosovu Polju izvojevala veliku pobedu. U tom smislu Tvrtko je slao pisma hrišćanskim državama, javljajući radosnu vest o svom velikom trijumfu. Ostao je sačuvan odgovor Firence, stilizovan od poznatog humaniste Koluča Salutatija, u kome se hvale i slave – kraljevstvo Bosna, kojem je zapalo da bije tako slavnu bitku i zadobije toliku pobedu, junaci koji su ubili Murata i kralj koga je posvetila tako slavna pobeda kojoj se uspomena nikad neće izbrisati.
U leto 1390. godine Tvrtku se pokoravaju gradovi Split, Trogir, Šibenik i ostrva Brač, Hvar i Korčula. Tvrtko je stvarno vladao dalmatinskim gradovima, osim Zadra (Mlečani su odbili da mu pruže pomoć) i najvećim delom primorja republike Hrvatske. Njegova država je obuhvatala najveći deo istočne jadranske obale: od Zadra do Bokokotorskog zaliva, iskuljučujući, razume se, Dubrovnik, koji je i dalje bio pod vrhovnom vlašću ugarskog kralja. Posle toga je svoju titulu promenio u kralj Raške, Bosne, Dalmacije, Hrvatske i Primorja, sa kojom se prvi put javlja 10. jula 1390. godine.
Tvrtko je bio oženjen bugarskom princezom Dorotejom, a nasledio ga je njegov sin Ostoja Kotromanić.
IZVOR: RTS, Vikipedija
Komentari (0)