Vesti: Mahmut Buštalija se vratio pravoslavlju

26. februar 2014.

komentara: 6

Ugledni beogradski ekonomista Mahmut Bušatlija potvrdio je za “Vesti” da se vratio pravoslavlju, nakon 500 godina, koliko je njegova porodica provela u islamskoj veri.

Krštenje Mahmuta Bušatlije
Krštenje Mahmuta Bušatlije

– Vratio sam se korenima nakon pet vekova, koliko dugo smo bili islamizirana porodica. Ne mislim da je to nešto neobično, jer sam se vratio tamo gde smo ranije pripadali – izjavio je ekskluzivno za Vesti Bušatlija, jedan od najcenjenijih ekonomskih stručnjaka za strane investicije u Srbiji.

Potomak Stanka Skender-bega Crnojevića i Mahmut-paše Bušatlije vratio se na Sretenje Gospodnje, 15. februara, u pravoslavnu veru. On je, kako je saopšteno iz Mitropolije crnogorsko-primorske, na krštenju dobio ime Stanko, a taj sveti čin primio je u cetinjskoj crkvi na Ćipuru, na grobu Ivana Crnojevića. Krštenje je obavio sekretar EUO Mitropolije crnogorsko-primorske, arhijerejski protoprezviter cetinjski otac Obren Jovanović.

[box type=”info” head=”Pašina glava uz Petra Cetinjskog”]
Mahmut-paša Bušatlija
Mahmut-paša Bušatlija

– Kao mitropolit crnogorski danas sam prvi put shvatio onaj blagoslov Svetoga Petra Cetinjskoga posle bitke na Krusima 1796. godine, kada su mu Crnogorci doneli glavu Mahmut-paše Bušatlije. I kada je uzeo njegovu glavu u svoje ruke, između ostalog je rekao: “Kada bi oni koji su u ovom dunjaluku znali čija je ovo glava, zaridali bi i u crno se obukli. Ovu glavu, pod mojim prokletstvom, da čuvate, i da se niko ne usudi da je skrnavi”. I od tada, do danas, glava Mahmut-paše Bušatlije se čuva u cetinjskom manastiru, pored ćivota Svetoga Petra Cetinjskog – kazao je mitropolit crnogorsko-primorski.[/box]

Nakon krštenja mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije, miropomazao je Stanka.

– Ceo čin obavljen je u crkvici na Ćipuru, a mitropolit crnogorsko-primorski Amfilofije je moj kum. Inače sam bio i ostao komunista i veliki poklonik ideala francuske revolucije i pariske komune, čija je ideja slična hrišćanstvu – kaže dr Bušatlija.

U liturgijskoj besedi na Sretenje Gospodnje, mitropolit Amfilohije je podsetio da je Stanko Crnojević pre pet stotina godina došao kao sandžak-beg na Cetinje.

– Danas, na ovaj divni praznik, njegov potomak je primio Sveto prosvećenjije na grobu svoga praoca Ivana Crnojevića, u onom manastiru koji je podigao Ivan Crnojević. U manastiru koji je bio i ostao duhovno ognjište, svetilište i prosvetilište ovoga grada i ovoga naroda. Obasjan svetlošću, istinom i ljubavlju božjom, Mahmut se vratio svome domu, svojoj svetinji – rekao je Amfilohije.

IZVOR:vesti-online.com

Komentari (6)

Odgovorite

6 komentara

  1. Sta reci? Busatlija je normalan covjek. Mesa Selimovic i Camil Sijaric ostavili su pisani trag o svom srpskom porijeklu. Da su mu korjeni srpski, znao je i Skender-beg Kulenovic (autor pjesme “Stojanka – majka Knezopoljka). Danas se kao Srbi izjasnjavaju, pored ostalih, Emir Kusturica, muzicar Asim Sarvan, psihijatar i bivsi narodni poslanik Smajo Sabotic, poznati sportista Emir Bekric, …

  2. Zaboravih da pomenem istoricara Saliha Selimovica (Tesanj, 1944). Marta prosle godine, Biljana Zivkovic objavila je dvije verzije intervjua s tim casnim naucnikom. Duzu verziju intervjua sa prof. Selimovicem, pod naslovom MUSLIMANI PRE I POSLE DOLASKA TURAKA NA BALKAN, mozete naci na informativnom portalu ‘Vestinet.rs’. Kraca verzija recenog teksta objavljena je u “Pecatu” 8. III 2013.

  3. Vid Malivuk,
    Nevesinje

    SRPSKI PLEMIĆ IZ ISLAMA U PRAVOSLAVLJE

    Da li znate ljudi svekoliki,
    Srbima se s neba znak ukaza,
    A ukaza na Sretenje Bož’je,
    A to beše petnaestog dana,
    U mesecu februaru hladnom,
    Dvehiljade leta četrn’estog,
    U Cetinjskoj crkvi na Ćipuru.
    Prijatno joj zvona zazvoniše,
    Oko crkve Srbi okupljeni,
    Svako lice osmeh ukrasio,
    Svako srce igra od radosti,
    A iz grla momčadije brojne
    I iz grla prelepijeh moma,
    Srpske pesme umilno se viju,
    I ptice ih u gorama čuju.
    Pred crkvu je častan čovek stig’o,
    Glavom lično Mahmut Bušatlija,
    Poznat jeste u celome svetu,
    Vešt je poslu kad se novac broji,
    A za gradnje velikih mostova,
    Il’ dvoraca čuvenih vladara.
    Pred crkvom se Mahmut zaustavi,
    Oko njega mali unučići –
    Sve dečica islamskih imena,
    Jedan ime Mehmedovo nosi,
    A drugom je tursko ime Selim,
    Devojčica krasna je Fikreta,
    A do nje je i prelepa Fata.
    Sad se njima Mahmut obratio,
    Te božanski ‘vako prozborio:
    „Unučići, predraga dečice,
    Kada kročim ja u crkvu svetu,
    Vratiću se korenima svojim,
    Korenima zlatom optočenim,
    Od kojih smo bili otrgnuti,
    Otrgnuti pet vekova dugih,
    Od kad nam je davni predak Stanko,
    Mor’o uzet veru Muhameda
    I ostavit’ svoju dragu veru,
    Svoju veru srpsku pravoslavnu.
    I mor’o je, moja deco draga,
    Ostaviti svoju Krsnu Slavu,
    Krsnu Slavu Svetoga Jovana.
    A naš predak, taj nesrećni Stanko,
    Drugi izbor nije ni imao –
    Turci su mu zemlju zauzeli,
    Kojom on je trebao vladati,
    Jer je rođen kao Crnojević.
    Porodica vladarska mu bila,
    Al’ Srbijom on zavlad’o nije,
    Jer mu Papa pomoć’ nije slao,
    Niti koja zemlja katolička,
    No je svaka Turke pomagala,
    Da bi Turci mogli zavladati,
    Zavladati svakom srpskom zemljom.
    A Mlečani, crn im obraz bio,
    S Turcima su Srbiju lomili!
    Porobili otoke jadranske
    I gradove Kotorskog zaliva,
    Pa su jošte oteli i Skadar,
    Sveti Skadar prestonicu srpsku,
    U kojoj su cari carevali,
    Srpski cari sedamsto godina.
    E tako je naš kukavni predak,
    Predak Stanko ostao nemoćan.
    Da bi spas’o i narod i porod,
    Prihvati se vere muslimanske.
    Posle njega stasaše potomci,
    A svaki je turskoga imena.
    Mnogi od njih beše i veziri
    I veziri, paše i begovi,
    Među njima znan je paša bio,
    Taj čuveni Mahmut Bušatlija,
    Bio jeste najslavniji paša,
    Ali su ga Srbi pobedili,
    A u teškoj bici na Krusima.
    To je bilo hiljadusedamsto
    Devedeset i šeste godine.
    Tad mu glavu Srbi odsekoše
    I pružiše Petru Cetinjskom,
    Sveti Petar suze je prolio,
    Jer je znao ko je Mahmut paša –
    Da je Mahmut roda plemenitog,
    Iz vladarske kuće Crnojević’.
    Zbog te muke u nesreći srpskoj,
    Jer se Srbi međusobno kolju,
    Proli suze Petar sa Cetinja,
    Proli suze, pomoli se Bogu –
    Da se Srbi slože i pomire,
    Bez obzira vere koje li su.
    Moja deco, unučići dragi,
    Znajte ovo i pamtite dobro –
    Od vremena Crnojević Stanka,
    Kada primi veru Muhameda,
    To je bilo u šesnestom veku,
    Četrn’esta godina nastala,
    Poput njega, mnogi drugi Srbi,
    Moradoše veru promeniti,
    Ostaviti zlatnu pravoslavnu,
    Zaboravit’ svoju Krsnu Slavu,
    Te ikone svojih svetitelja
    Samo čuvat’ negde zamotane,
    Na tavanu, il’ podrumu mračnom.
    Naš nemoćni Stanko Crnojević,
    Tačno dana Gospodnjeg Sretenja,
    Primio je veru Muhameda,
    Te mu danas pomoći moramo.
    A njemu je pomoć neophodna,
    Jer je čezn’o on za verom svojom
    I za Slavom Svetoga Jovana.
    Zato ćemo mi na mestu ovom,
    U Cetinjskoj crkvi na Ćipuru,
    Gde su kosti našeg slavnog pretka,
    Našeg pretka Ive Crnojević’,
    Koji Turke jeste pobeđiv’o,
    U savezu sa rođakom svojim,
    Sa vitezom srpskoga kolena,
    A sa slavnim begom Skenderbegom.
    Ovde ćemo na grobu Ivana,
    Vratiti se veri prađedovskoj
    I uzeti svoju Krsnu Slavu,
    Svoju slavu Svetoga Jovana,
    A mi ćemo i imena srpska,
    Odabrati i dičit’ se njima,
    Sveti otac Jovanović Obren,
    Uneće ih u matične knjige,
    Te će krasit’ i potomke vaše,
    A potomke roda nam srpskoga“.
    Tako reče Mahmut Bušatlija,
    Tako reče i u crkvu kroči,
    Na pragu se odmah prekrstio,
    A lice mu suze pokvasiše,
    Milosnice – suze radosnice!
    Krst podiže otac Jovanović,
    A u Crkvi ukaza se svetlost,
    A ta svetlost bez izvora beše.
    Božasnka je, to je bilo jasno,
    Jer je svima srce ispunila,
    Ispunila i srećom i snagom.
    Kako ne bi srećom ispunila,
    Otuđeni vraćaju se Srpstvu!
    Tu odluku na Cetinju slavnom,
    A u svetoj crkvi na Ćipuru,
    Blagoslovi mitropolit dobri,
    Mitropolit cele Crne Gore
    I Primorja na Jadranskom moru,
    Glavom lično to je Amfilohij,
    Iz čuvene kuće Radovića,
    Koji brani i narod i crkvu,
    Srpsku crkvu pravoslavnu hoće,
    Hoće dušman potpuno rasrbit’,
    Al’ to ne da junak Amfilohij.
    On podiže krsta pravoslavna,
    Blagosilja Mahmut Bušatliju
    I reče mu da viš’ Mahmut nije,
    Nego da će dični Stanko biti,
    A prezime biće mu predačko,
    Crnojević zvaće se od danas,
    Kako su se i vladari zvali,
    A vladari stare zemlje srpske.
    Amfilohij opet krst podiže,
    A podiže nad dečicom zlatnom.
    Uputi im reči čarobnice,
    Koje deca rado saslušala,
    A posebno sjajni dečak Mehmed,
    Čije ime danas se promeni,
    Promenjeno, te će Miloš biti,
    To je ime najvećeg junaka,
    A slavnoga viteza Srbije,
    Koji ubi turskog car Murata,
    A u teškom boju na Kosovu.
    I Selim se mali obradova,
    Amfilohij njega obavesti,
    Da od danas Ilija će biti,
    To je ime iz vremena drevnih,
    Jer i Skadar zvao je se Ilij,
    Drugo ime bilo mu je Troja.
    A Fikreta mala poskakuje,
    Raduje se svom imenu novom,
    Amfilohij darova joj ime –
    Leposava ona će se zvati,
    Što će svaki Srbin razumeti,
    Jer se nije moglo naslutiti,
    Šta na turskom značiše Fikreta.
    Mala Fata zapevuši tiho,
    Iznenadi sve prisutne ona,
    Kad poljubi ruku svešteniku,
    A i ruku Mitropolitovu,
    Pa uz pesmu, prozbori im ona:
    „Jedna baka meni govorila,
    Da joj majka Srpkinja je bila,
    A došla je iz bosanske Foče,
    Ime njeno bilo je Jelica.
    Hoću, eto, da Jelica budem“.
    Amfilohij pomilova dete,
    I suze mu kanuše iz oka
    Iznad glave krst joj podigao,
    Jelica se svemu radovala,
    Te zapeva tiho i predivno,
    Zapevala „O Jelo, Jelena…“
    U Cetinjskoj crkvi na Ćipuru.
    Prijatno joj zvona zazvoniše,
    Oko crkve Srbi okupljeni,
    Svako lice osmeh ukrasio,
    Svako srce igra od radosti,
    A iz grla momčadije brojne
    I iz grla prelepijeh moma,
    Srpske pesme umilno se viju,
    I ptice ih u gorama čuju.

    Nevesinje, 18. april 7522 (2014)

  4. rex

    Pesma je fenomenalna i u dahu sam je procitao. Imam utisak kao da sam licno prisustvovao samom krstenju.

  5. VID MALIVUK,
    iz Nevesinja

    ZVONKO KUNE ĐEDA MATU

    Budite se moje gusle mile,
    Ispratite ovu pesmu svetu,
    Koja peva o junaku dičnom,
    A junaku iz Cebare sela,
    Iz tog sela u ponosnoj Bosni,
    Nedaleko od čuvenog Duvna.
    Taj je junak Zvonko Mlinariću,
    Koji škole završi visoke,
    A završi baš u gradu Rimu,
    Gde ga posl’o katolički fratar,
    Fratar Jozo iz duvanjske crkve.
    Kad se Zvonko domu povratio,
    Otiš’o je do svog fratra Joze
    I ovako njemu je zborio.
    „Ao, Jozo šta sam pročitao,
    Pročitao u knjigama rimskim,
    Koje tamo čvrsto su složene,
    A složene u arhivi pape,
    Toga pape poglavara našeg,
    Poglavara katolika sveta.
    U knjizi sam zapise našao,
    Da mi ovde u ponosnoj Bosni,
    Koji jesmo vere katoličke,
    Da Hrvati mi nikakvi nismo,
    Nego da smo Srbi od koljena,
    Uprav’ Srbi kao što su drugi,
    Kao što su Srbi pravoslavni,
    A i Srbi vere muslimanske.
    Oče Jozo, kad sam ovo sazno’o,
    Tada sam se i zla prisetio,
    Kad su naši oci i đedovi,
    U hiljadu devetoj stotini
    Četrdeset i prvoj godini,
    Klali svaku srpsku porodicu,
    A u mome selu u Cebari.
    Srpskoj deci nisu opraštali,
    A klali su svako u kolevci,
    Ili klali, il’ su ih bacali,
    U Brišničku jamu preduboku.
    Tad se setih i svog đeda Mate,
    Koji baci u Brišničku jamu,
    Baci dičnog Radeta Zelena
    I ženu mu baš predivnu Stanu,
    A još baci šestoro im dece,
    Po imenu Maru i Milevu,
    A još baci i Stanku i Branku,
    Među njima Ružu lepoticu,
    A uz ove četiri sestrice,
    Đed mi Mate, proklete mu ruke,
    Strmoglavi u duboku jamu,
    Strmoglavi i Stevu i Peru,
    A to beše deca ponajmlađa,
    Stevi beše godinica šesta,
    Peri samo godina četvrta.
    Sve to beše na dan Vidovdana,
    Na dan srpskog sveca omiljenog.
    Toga dana u selu Cebari,
    U Cebari gde sam i ja rođen,
    Katolici, s njima muslimani,
    Ubili su sto trideset Srba,
    Među njima i najmlađu decu,
    Tri’est devet do godina deset!
    Slušaj mene poštovani Jozo,
    Za svu pomoć koju meni pruži,
    Do Boga se tebi zahvaljujem,
    Al’ pred Bogom iskren moram biti.
    Ja od danas viš’ katolik nisam,
    Nit’ ću sebe viš’ Hrvatom zvati,
    Jer su moji prađedovi bili,
    A bili su vere pravoslavne,
    Te su znali da su Srbi čisti,
    Čisti Srbi od vremena prvog.
    Zato kunem i svog đeda Matu,
    Što on pobi tu nejačku decu,
    Pobi decu Radete Zelena,
    A đed mi je vrlo dobro znao,
    Da je i on roda srpskog bio,
    Njegov đed je, to je dobro znao,
    Bio Krstan – Srbin pravoslavni.
    Kad je Krstan pao u nevolje,
    Stig’o do njeg’ fratar katolički,
    Dao mu je i brašna i soli,
    Zato mor’o crkvu promeniti,
    Ostaviti veru pravoslavnu
    I prihvatit’ veru katoličku.
    Oče Jozo, još ti jednom hvala,
    Al’ da znadeš sve je Bogu jasno,
    Đeda Matu stigla je i kazna,
    A ta kazna samo je od Boga.
    Kad je Mate obišao mesto,
    Gde je bila kuća Zelenova,
    Tamo bilo šipražje izraslo,
    E tu ga je kazna sačekala.
    Nogom stao na zmiju poskoka,
    Koja ga je ugrizla za nogu,
    Od otrova Mate je premin’o,
    Bilo je to na dan Vidovdana,
    A hiljadu devete stotine,
    Sedamdeset i prve godine.
    Oče Jozo, još ću da ti kažem,
    Da katolik više biti neću,
    Nit’ ću sebe viš’ Hrvatom zvati,
    Vrati ću se veri prađedovskoj,
    Prag ću preći crkve pravoslavne,
    Kako su ga preci prelazili,
    Moji preci Srbi pravoslavni.

    Nevesinje, 22. mart 7523 (2015)

  6. Za ime Boga, zemljaci – pa svi smo iz jednog naroda. Pa zar 21. stoleće (kad se ima u vidu pismenost) ne obezbeđuje da to znamo i da odbacimo kolonijalne namete o izmišljenim nesrpskim narodima – na srpskim zemljama? Jedan mi Jarčević prešao u katolike, jedan u islamsku veru – i sad smo pripadnici tri različita naroda. Pa, zar nas ne nervira prihvatanje takve gluposti? Daj osvestite se svi moji srodnici – svih veroispovesti. Naši preci su postavili temelje civilizacije, s pismenošću, a tad su se svi zvali Srbi. Pa, zar će se muslimani i katolici odreći svojih predaka – utemeljivača pismenosti i civilizacije?