20. februar 1908. – Umro pisac Simo Matavulj, član Srpske kraljevske akademije, jedan od najistaknutijih predstavnika srpskog realizma.
Rođen je u Šibeniku, 12. septembra 1852, kao jedno od petoro dece šibenskog trgovca Stevana Matavulja i Simeune Matavulj. U Šibeniku je završio osnovnu školu na italijanskom i srpskom jeziku, kao i nižu gimnaziju. Zatim odlazi u manastir Krupu kod svoga strica, igumana Serafima, ali, izgubivši volju za manastirskim životom, odlazi u zadarsku učiteljsku školu, koju završava 1871. godine.
Do prelaza u Crnu Goru, 1881., on je učitelj u raznim dalmatinskim selima i nastavnik pomorske škole u Herceg Novom. U Crnoj Gori je bio nastavnik gimnazije, nadzornik škola, urednik službenih novina i nastavnik kneževe dece. Putovao je u Milano i Pariz kao vođa jedne grupe crnogorskih mladića koji su odlazili na školovanje. Tom prilikom je u Parizu ostao nekoliko meseci.
U Srbiju prelazi 1887. godine (najpre u Zaječar, a potom u Beograd), gde radi kao nastavnik gimnazije i činovnik presbiroa. U Crnu Goru odlazi još jedan put da bi bio učitelj kneževima Danilu i Mirku, ali se ubrzo vraća u Srbiju. Umro je u Beogradu 20. februara 1908. Bio je redovni član Srpske kraljevske akademije od 30. januara 1904.
Matavulj se u književnosti prvi put javlja na Cetinju u službenim crnogorskim novinama sa jednom istorijskom pričom, koju je napisao povodom veridbe kneza Petra Karađorđevića sa kneginjom Zorkom, a na podsticaj i prema kazivanju samoga kneza Nikole. Zatim je prešao na originalno stvaranje i do smrti radio vrlo živo na pripoveci i romanu.
Napisao je oko sedamdeset pripovedaka i novela, mahom objavljenih u zasebnim zbirkama, kao: „Iz Crne Gore i Primorja“, „Iz primorskog života“, „Iz beogradskog života“, „Iz raznijeh krajeva“, „S mora i s planine“, „Sa Jadrana“, „Primorska obličja“, „Beogradske priče“, „Život i nemirne duše“, pored još nekoliko pripovedaka objavljenih u posebnim izdanjima. Napisao je i dva romana: „Uskok“ i „Bakonja fra Brne“.
Pored toga, Matavulj je ostavio i nekoliko svezaka putopisa, uspomena i književnih članaka razne sadržine („Boka i Bokelji“, „Deset godina u Mavritaniji“ itd.). Najznačajnije mu je delo iz te oblasti „Bilješke jednog pisca“, vrsta autobiografije, pisana živim, plastičnim stilom i pronicljivim posmatračkim darom. Matavulj je još napisao i dve drame: „3avjet“ i „Na slavi“, — prva sa predmetom iz dubrovačkog, a druga iz beogradskog života.
On je i prevodio sa stranih jezika, najviše sa francuskog: „Na vodi“ od Mopasana, „San“ od Zole, „Pučanin kao vlastelin“ i „Mizantrop“ od Molijera, „Zimske priče“ od Vogiea.
Po prirodi trezven i oprezan duh, Matavulj je počeo da piše tek u zrelijim godinama. On je postupno ali energično izgrađivao svoj talenat, trudeći se da nedostatke svoga uskog školovanja nadoknadi ličnim usavršavanjem. On čita ne samo francuske i italijanske književnike već i naučnike i mislioce. Pored velikog književnog obrazovanja, kojim je nadmašio sve ranije pripovedače, on stiče i široko poznavanje istorije i filozofije. Ukoliko se više širio vidik njegova saznanja i njegovo životno iskustvo, utoliko je puštao maha svome talentu. U svoje vreme, Matavulj je bio jedan od najobrazovanijih i „najevropskijih“ srpskih pisaca.
Do njega, naši se pisci nikada nisu sasvim otrgli od romantičarskih sklonosti; tek je Matavulj potpun i čist realista. On je u pripoveci dosledno sproveo ideje evropskog književnog realizma, trudeći se da hladno i objektivno opisuje život, bez uzbuđenja i tendencija, uvek na osnovi obrazaca iz stvarnog života. Tako je Matavulj stvorio najbogatiju i najraznovrsniju galeriju nacionalnih tipova, oštro i tačno izvajanih prema životu.
Dok su ostali srpski pripovedači prikazivali život samo u uskom vidiku svoga kraja, Matavulj opisuje razne srpske krajeve i ljude iz raznih društvenih slojeva. On opisuje Dalmaciju kao i Crnu Goru i Beograd, seljake i mornare kao i građane i intelektualce. Najbolja su mu dela „Uskok“ i „Bakonja fra Brne“. U prvom slika patrijarhalni moral i viteštvo gorštaka iz crnogorskog krša, a u drugom primorske seljake i franjevce jednog katoličkog manastira iz Primorja, na osnovi ličnih utisaka i uspomena iz svoga đakovanja u manastiru. „Bakonja fra Brne“ je pisan vedrim i dobrodušnim humorom, sa diskretnom podrugljivošću prema svetim ljudima, no bez sarkazma i tendencija, slično postupku Anatola Fransa, čija je dela cenio i koga je i lično poznavao. To je njegovo najbolje delo, prepuno humora, živopisnosti i pronicljive psihologije. To je, ujedno, i jedan od najboljih romana srpske književnosti.
Najpoznatija njegova pripovetka je„Pilipenda“, koja opisuje unijaćenje Srba iz Petrovog polja u Dalmaciji.
Komentari (0)