Crnogorska nacionalnost kroz učenje Ernesta Renana

Piše: Branko Novakov Medojević

Odavno smo se na ovom jugoslovenskom prostoru (moderniji izraz je Zapadni Balkan ali ću ipak koristiti ovaj raniji, prisniji izraz) zaboravili na pojam: marksistički pogled na svijet. Da li je u praksi tako bilo? Najbrže je išlo sa preobraćanjem društvene i državne svojine u privatnu. Sa drugim nasleđima je išlo, i još uvijek ide, dosta sporije. Uistinu, malo je ko znao za izvorno Marksovo učenje, bezgranično smo vjerovali našim vođama koji su nas vodili u besklasno društvo a sa njim, između ostalog, i ”riješenim nacionalnim pitanjem”. Tek sada imamo saznanje da je dosta Marksovih  načela loše prevedeno na ruski jezik. To se naročito odnosi na njegova učenja po pitanju crkve. Ako smo, a vjerovatno jesmo, sa ruskog prevodili Marksizam, ne možemo govoriti o njegovoj izvornosti.

Marksom se sada sve više bave ”bastioni kapitalizma” u nadi da će naći izlaz iz postojećih ekonomskih problema. Problem nacija je kod njih davno riješen. Ponekad nam to i nije jasno pa kad se tamo pojavi, makar i mali problem, pokušavamo ga odgonetnuti sa našom, stečenom ”marksističkom” svijesti.

Ovdje ću se baviti pitanjem stvaranja nacija na prostoru Jugoslavije, sa posebnim osvrtom na Crnu Goru, kroz prizmu Ernesta Renana¹⁾ (1823-1892), autora teorije o modernoj naciji, kod nas više poznatijeg kao autora knjige ”Život Isusov”.

Iskustva zapadnih zemalja

Kad je Renan konstatovao da su nacije nešto novo u istoriji ljudskog roda, Francuska, Njemačka, Italija i Španija su tada, po svemu bile nacionalne države. Tada je postavio pitanje: zašto i Turska nije postala takva država. Ako je osnovna odlika ove četiri pomenute države spajanje različitih etničkih grupa u jednu naciju, prepoznatljivu kao Francusku, Njemačku, Italijansku ili Špansku, zašto to nije pošlo za rukom Turskoj koja je u to vrijeme, u svom sastavu imala Slovene, Grke i Jermene, na evropskom dijelu svoje teritorije. Dva su, po njegovom učenju, osnovna razloga da ne bude tako:

1. U pomenute četiri države osvajači su preuzeli religiju osvojenih, što nije bio slučaj sa Turcima, oni su drugima nametali svoju vjeru.

2. Osvajanjem teritorija, osvajači su zaboravili svoj jezik. Sa sobom su poveli mali broj žena koje su rađale djecu samo vođama. Većini su djecu rađale žene koje su zatekli na osvojenim teritorijama i koje su svoj jezik i kulturu nametnule potomstvu. Dolaskom na evropsko tle, Turci su sa pokorenim narodom živjeli jedni pored drugih, ne miješajući se međusobno.

Ovaj drugi razlog se, u slučaju Engleske nije mogao primijeniti jer su Saksonci kao osvajači poveli svoje žene sa sobom. Kelti su pobjegli i latinski jezik nije postao dominantan na tom prostoru.

Po Renanu, kalup kako se formira osnova za pravljenje nacije je onaj koji su nametnuli Germani kao osvajači: jedinstvo etničkih grupa se postiže nasiljem, dok je ključni činilac u stvaranju nacije, po svemu – zaborav. Francuska nacija je postala od nekoliko različitih etničkig grupa. Još u njegovo vrijeme se nije moglo naći ni 10 francuskih porodica koje su mogle dokazati svoje franačko porijeklo. I svaki dokaz takve vrste bi, u stvari, bio pogrešan zbog viševjekovnog miješanja stanovništva.

U Austrougarskoj monarhiji, do zbližavanja Mađara i Slovena u mađarskom dijelu nije došlo iz razloga što su ih Habzburgovci, zarad očuvanja kontrole vlasti, neprekidno držali razdvojene, često ih međusobno suprostavljajući.

Jedinstvo prilikom stvaranja francuske nacije je postignuto uz pomoć vladajuće dinastije, u Holandiji, Švajcarskoj i Belgiji  je to bila volja stanovništva na zasebnim teritorijama, u Italiji i Njemačkoj je bila u pitanju opšta svijest. Italija se ujedinila porazima, dok se Turska raspala pobjedama: svaki poraz je promovisao ideju Italije, svaka pobjeda je nagovještavala raspad Turske. Unija Engleske, Velsa, Škotske i Sjeverne Irske je takođe dinastijska činjenica. Italija je čekala dugo da bi postala nacionalna država. Ni jedna od vladajućih kuća se nije mogla nametnuti kao centar jedinstva. To je pošlo za rukom kući Savoja sa Sardinije, ostrva koje jedva da je bilo italijansko. Švajcarska i SAD su se same stvorile i nemaju dinastijsku osnovu.

Po Renanu, prve moderne nacije postaju krajem 18. vijeka kada se čovjek poslije vijekova poniženja vratio duhu antike, osjećanja samopoštovanja i ideji prava. Tada će se i riječi ”domovina” i ”građanin” vratiti iz davnih antičkih vremena. Nacija će biti ono što je ostalo i poslije prestanka vlasti dinastija, što se desilo u Francuska poslije 1789. godine.

Na jugoslovenskom prostoru će se još dugo poslije Renana čekati na formiranje nacija u pravom smislu te riječi. Taj proces još uvijek nije završen.

Ono što ne može presudno uticati na stvaranje nacije

Po Renanu, za stvaranje nacije ne može presudno uticati: etničko porijeklo, jezik, vjera, geografski položaj i materijalni interes.

Etničko porijeklo na Zapadu nije imalo presudnu ulogu u stvaranju nacija. Francuska je keltska, iberijska i germanska. Njemačka je germanska, slovenska i keltska. Italija je galska, etrurska, palazgijska i grčka. Britanija je mješavina keltske i germanske krvi.

Kada je riječ o etničkom porijeklu, na jugoslovenskom prostoru još uvijek traju rasprave, još se nije raskrstilo sa mitovima. Po istorijskim činjenicama, u zadnje vrijeme i preko genetike, dokazano je da su i prije dolaska Slovena, na ovim prostorima živjeli i drugi narodi koji su se sa njima, u velikoj mjeri miješali. Po svemu, miješanjem će od Slovena ostati genetski prepoznatljiv neznatan procenat gena i jezik kao zabluda da smo 100% Sloveni. ”Zaslugu” za ovo treba tražiti u postojanju veoma pokretljivih Vlaha stočara koji su se kretali od Grčke do Alpa i nazad i koji su znatno, ako ne i presudno uticali na prenošenje običaja i jezika. ”Teoretičari” stvaranja sadašnjih nacija se apriori odriču ovih starosjedilaca, prisvajajući ih u svoje etničke korpuse iako se vrlo dobro zna da je njihova slavizacija, po dubrovačkim dokumentima, počela tek 1396. godine. Možda su i nesvjesno Sloveni u Ilirskom pokretu sredinom 19. vijeka postavili tezu o jugoslovenskim narodima kao potomcima ilirskih plemena i tražili da se buduća država zove Ilirija. Buduće vrijeme će pokazati koliko su bili u pravu. Pokretanje rešavanja ovog pitanja u bivšoj državi je počelo 1961. godine sa sarajevskim Simpozijumom o srednjovjekovnom katunu, da bi se završilo ”mlakim”nastavkom 1973. :”Vlasi u 15. i 16.vijeku”. Kasnije pokušaje istoričara sa naučnm dokazima nadvikali su ”istoričari” nacionalisti, u tobožnjoj odbrani čistote svoje nacije. Zar bi se  prihvatanjem dokaza ugrozila veličina bilo koje nacije?

Jezik takođe ne može presudno uticati na stvaranje nacije. ”Postoji nešto u čovjeku što je jače od jezika a to njegova volja. On je razumno i moralno biće i prije nego se zatvori u neki jezik. Jezik poziva ljude na ujedinjenje ali ih ne sili da to učine”, reći će Renan. SAD i Engleska, Španija i Latinska Amerika, govore istim jezikom ali nijesu iste nacije. Nasuprot tome, Švajcarska ima tri jezika. To je volja Švajcaraca da, usprkos razlici u jeziku žive zajedno i da budu ponosni što su Švajcarci. Jezici su istorijske forme koje nam vrlo malo govore o porijeklu. Prusi su do prije nekoliko vijekova govorili slovenski.

Pripadnici jugoslovenskih nacija su odbacili i ovaj princip u stvaranju jedinstvene nacije iako je srpskohrvatskim jezikom govorilo velika većina stanovništva, a slovenački i makedonski jezik bili razumljivi za većinsko govorno područje. Osim toga, ovaj jezik je standardizovan sredinom 19. vijeka, dakle prije stvaranja nezavisnih nacionalnih država. Isto kao što su engleski i njemački, i ovaj jezik je bio policentričan a njegovo bogatstvo se ogledalo i u dva načina pisanja. Dakle, stanovnici prostora budućih Jugoslavija nijesu definisali svoj identitet na osnovu jezičkih granica. Tada je postotak nepismenih iznosio oko 90%. Zašto je prepoznavanje svog identiteta raslo i sa povećanjem pismenosti?

Vjera isto tako ne može presudno uticati na formiranje jedne nacije. Religija je imala veze sa samim postojanjem društvene grupe koja je, sama po sebi, bila produžetak porodice. Vjera i običaji su bili porodična tradicija. Još u Renanovo vrijeme u masama nije bilo jednakih vjerovanja, svaka osoba je vjerovala i praktikovala vjeru na svoj način, onako kako misli i želi. Nije postojala državna religija. Čovjek je mogao biti Francuz, Englez ili Njemac i biti katolik, protestant, ortodoksni Jevrej ili uopšte ne biti vjernik. Vjera je na Zapadu odavno postala stvar pojedinca i tiče se savjesti svakog ponaosob. Religija koja je na početku 19. vijeka u stvaranju Belgije odigrala važnu ulogu, prestala je biti jedan od elemenata koji određuje granice među ljudima.

Kada se tiče vjere može se reći da je ona odigrala jednu od presudnih, ako ne i presudnu ulogu u stvaranju nacija na jugoslovenskom prostoru. Biti Hrvat značilo je i znači biti katolik, biti Srbin značilo je i znači biti pravoslavac. Slučajevi pojave Srba katolika u Dubrovniku ili muslimana Hrvata ili Srba, brzo su nestali energičnim crkvenim i političkom akcijama. Vjera je postala temelj nacije, nasuprot iskustvima Zapada. U slučaju da se slijedilo evropsko iskustvo, pravoslavci u Hrvatskoj bi bili Hrvati pravoslavne vjere, po svemu bi morali biti ravnopravni sa Hrvatima katolicima. Isto načelo bi važilo u Srbiji kada su u pitanju muslimani, današnji Bošnjaci i Muslimani ili Bunjevci. SFRJ se, nasuprot tome, čuvala staljinističkim, kominternovskim principima, pravljenjem vještačke ravnoteže, čak i formiranjem muslimanske nacije 1971.godine.

Geografski položaj takođe ne može bitno uticati na stvaranje nacije. Rijeke su, kroz istoriju ljudskog roda, vodile mase naprijed, dok su ih planine zaustavljale. Na Zapadu, to nije uticalo na stvaranje nacija, nadjačao je duhovni princip. Nacija je, po Renanu, u prvom redu rezultat složenih istorijskih zapleta, to je duhovna porodica a ne grupa ljudi određena oblikom reljefa zemlje.

U SFRJ je geografski položaj republika (u jednoj republici i pokrajina) napravljen tako kako bi se stvorila harmonična cjelina u kojoj po nacionalnom pitanju u tim, tako stvorenim republikama ne bi trebalo, niti smjelo da dođe do prevlasti bilo koje od njih.

Renan u svoje vrijeme nije prepoznavao ni jednu od jugoslovenskih nacija. Njihovo formiranje je bilo tek u začetku. Srbija i Crna Gora su nezavisnost, na manjim teritorijijama od današnjih, dobile 1878. godine. Hrvati su se u mađarskom (okolina Zagreba, Slavonija i Rijeka) i austrijskom (Dalmacija) dijelu Austrougarske monarhije politički borili za posebnost. Slovenci su tada, takođe bili dio monarhije pod austrijskom upravom. Ostali dijelovi kasnije Jugoslavije su bili dio Turske, s tim što je Bosna i Hercegovina od 1878. godine bila okupirana od strane Austrougarske.

Naciju ne čine ni sami interesi. Oni su prvenstveno polje djelovanja ugovora o trgovini, dok nacionalnost ima drugu, sentimentalnu stranu: to je duša i tijelo zajedno.

Renan i Crnogorci

Kada se treći dio predavanja Ernesta Renana¹⁾ koji je održao na Sorboni 1882. godine u vezi pojma nacije preslika na događaje pedesetak godina kasnije, tj. izlaska u javnost teorija o opravdanosti postojanja crnogorske nacije, dolazi se do zanimljivih zapažanja.

Renan kaže: ”Nacija je duša, duhovni princip. Dvije stvari koje su zapravo jedna, predstavljaju tu dušu ili duhovni princip. Jedna je zajedničko posjedovanje bogatog naslijeđa sjećanja, druga je današnji pristanak, želja za zajedničkim životom, volja da se stalno održava vrijednost naslijeđa koju je čovjek primio u nepodijeljenom obliku.”

Do formiranja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca 1918. godine, u Crnoj Gori skoro da nije bilo stanovnika, pa bio on i druge vjere osim pravoslavne, da sebe nije smatrao Srbinom. Želja za ujedinjenjem dvije države, Srbije i Crne Gore je nošena narodnom voljom a posebno se iskazala tokom Balkanskih ratova. Vlada Crne Gore je krajem 1913. godine smatrala da se postepeno, u etapama treba stvarati unija na političkom, vojnom i ekonomskom polju. Sa tim predlogom se išlo prema Beogradu a početkom 1914.godine su u tom smislu izmijenjena pisma između dva kralja. Po tadašnjem ministru inostranih poslova Crne Gore, Petru Plamencu²⁾, inicijativa za ujedinjenje je bila crnogorska, dolazila je od kralja Nikole i njegove vlade a pobude su ”bile čiste i uzvišene”. Srbijanski kralj je ”učinio nemio dojam na one koji su u Crnoj Gori na ovom pitanju iskreno i bratski sarađivali” svojim odgovorom da bi uzor unije trebala biti tadašnja njemačka carevina sa upozorenjem da se po tom pitanju nastupa oprezno jer su Austrougari ”vrlo surevnjivi na ovakve stvari”. U međuvremenu se desio atentat u Sarajevu koji je prekinuo dalje pregovore u vezi unije.

Mnogo knjiga i novinskih natpisa u kojima se na najgori način predstavlja tadašnja crnogorska vlast je napisano, kralj Nikola je predstavljen kao najveći antisrbin. Na žalost, ta propagananda čiji je tvorac Nikola Pašić i dan danas živi. Zajedničko posjedovanje bogatog naslijeđa sjećanja je postojalo i u Srbiji i u Crnoj Gori. Ma gdje se borba vodila, narod je smatrao svojom, mnogo zajedničkih bitaka je utkano u ovo naslijeđe. Srbija je za narod Crne Gore bila ”obećana zemlja”, beskonačne su kolone stizale u Srbiju i prenosile svoje duhovno naslijeđe. To je bilo vrijeme kada se i najveći mrzitelji Srbije iz Crne Gore nijesu drugačije deklarisali nego kao Srbi. Klicu mržnje između dva dijela istog naroda je posijao upravo Nikola Pašić čiji se spomenik ponosno šepuri na jednom od najvećih beogradskih trgova od 1998.godine.

Iako potpuno nespremna za rat, Crna Gora po austrougarskom ultimatumu Srbiji daje na znanje ”da smo gotovi u svakoj prilici, da sa braćom dijelimo kako dobro tako i zlo”. Međutim, ulaskom Britanije u rat, odnos srbijanske vlasti na čelu sa kasnijim ”velikim vezirom”, Pašićem se, prema Crnoj Gori drastično promijenio. Od savezničke pomoći, Pašić srbijanskom vojniku za hranu, odijelo i obuću daje po 7 dinara dnevno, dok crnogorskom, za te iste potrebe daje 1,5 dinara. Novac koji su jugoslovenski radnici preko tadašnjeg konzula u Americi, Mihaila Pupina, slali crnogorskom Crvenom krstu, nikada nije stigao na odredište, Pašić ga je zadržao kod sebe. Tražio je i dobio da srbijanski generalštabni oficir uđe u sastav crnogorske Vrhovne komande i to kao načelnik štaba. Osim toga, tražio je i dobio da 2/3 crnogorske vojske ide u Sandžak, da brani bokove i pozadinu pri odstupanju srbijanske vojske. Tako je ova vojska branila front koji je bio dugačak preko 500 km. Njeni uspjesi, a stigli su nadomak Sarajeva, objavljivani su kod saveznika kao uspjesi Srbijanske vojske, za domaće potrebe je to bilo zabranjeno pod izgovorom da se ne odaje kretanje vojske neprijatelju. Zauzimanje Skadra od strane crnogorske vojske pod nagovorom Pašića, bio je totalni politički promašaj. Tadašnji srbijanski delegat u crnogorskoj Vrhovnoj komandi, šef štaba, general Božo Janković, kao moralan čovjek, podnosi ostavku. Na njegovo mjesto dolazi pukovnik Petar Pešić koji oduzima kralju Nikoli svu vlast za komandu nad crnogorskom vojskom.

Pri povlačenju srbijanske vojske niz dolinu Vardara nikome iz srbijanske vlade ne pada na pamet Crna Gora, sve dok Bugari ne prepriječe prolaz. Tada vojvoda Putnik, preko Petra Pešića od kralja Nikole ”traži bratsku pomoć u nevolji”, na šta se ovaj obraća Pešiću riječima: ”Vojska je moja, komanda je tvoja. Upotrijebi vojsku kako najbolje znaš u interesu srpske stvari.” Pešić tada crnogorsku vojsku iz Hercegovine, sa Drine i iz Albanije šalje u Srbiju čime je omogućena odstupnica srbijanskoj vojsci za cijelo vrijeme prelaza preko Kosova i Metohije i Crne Gore. Pošto u vojnim magacinima nije bilo ništa od hrane, vojsku su hranili crnogorski seljaci.

Krajem 1915. godine, u Lješ, Skadar i Podgoricu su stigli srbijanska Vlada, bolesni kralj Petar, regent Aleksandar, generali Mišić i Stepanović sa 63.000 vojnika. 26. i 27. decembra te godine, na Crnu Goru od Sandžaka i prema Lovćenu kreće 136.000 dobro obučenih austrougarskih vojnika. Odnos napadača i branilaca je bio: na Lovćenu 12:1, na Grahovu 4:1 a u Sandžaku 2:1. Poslije 4 dana borbe sa gladnim i od topovske paljdbe izbezumljenih crnogorskih vojnika, Njemci preko Kuka, koji je branilo 700 boraca, stižu na Cetinje, 01.januara 1916.godine. Još dok Kuk nije bio pao, pukovnik Pešić lažno obavještava kralja Nikolu o njegovom zauzeću i uvjerava predsjednika crnogorske vlade Mijuškovića o sigurnoj njemačkoj pobjedi. Njih dvojica pokušavaju primorati kralja Nikolu da traži primirje, što ovaj energično odbija. Pišu akt o primirju, kralj Nikola iz njega izbacuje sve što miriše na mir ali oni u tam aktu ne prihvataju ove izmjene i kao takvog predaju Austrougarima. Kada je poslije desetak godina pukovnik, tada general Pešić objavio falsifikat ovog akta, nije znao da je sačuvan njegov original. Zato je, kao komentar na ovo ostalo: ”General Pešić ne bi smio dalje ostati u vojsci u koju ulaze Crnogorci. Njegov današnji položaj je u kontradikciji sa čašću Crne Gore, tog vjekovnog borca za srpsku stvar…” Po odstupanju crnogorske Vrhovne komande u Podgoricu, dva dana prije nego je neprijatelj stigao na Cetinje, pukovnik Pešić sprema odsudnu bitku na Carevom Lazu za koju na raspolaganju ima 2.000 Kuča i Bratonožića i 2.000 sa Lovćena pristiglih Cetinjana Lovćenskog odreda, vojsku bez i jednog topa, sa vrlo malo municije. Protiv sebe su imali 46.000 do zuba naoružanih vojnika. Poslije rata je izjavljivao da mu je ova bitka trebala kako bi u Crnoj Gori zaustavio što duže neprijatelja ”kako ne bi u Arbaniji zarobio 80.000 srbijanskih vojnika.” Sve što je ovaj čovjek radio bilo je po Pašićevim instrukcijama. Kasnije je i priznao da je svrha bila ”da se Crnogorci ne nađu na Solunskom frontu, tu uza Srbijance i da kralj Nikola ne uđe u domovinu uza srbijanskog kralja Petra.”

Ostalo je upamćeno da je prvu i jedinu crnogorsku kapitulaciju potpisala srbijanska ruka, ruka srbijanskog pukovnika Petra Pešića. Kralj Nikola je 06.januara 1916.godine, pri napuštanju Crne Gore zanavijek, sa vrata skinuo orden Danilovog krsta I stepena i poklonio ga ”najvećem srpskom vojskovođi” Stepi Stepanoviću.

Ovim i kasnijim događajima oko Podgoričke skupštine, ustanka koji je uslijedio brisanjem crnogorske države, krvavom podjelom na bjelaše i zelenaše, kasnije na četnike i partizane, uzrok je bilo sjeme zla koje je posijano opisanim događajima, sjeme zla čiji protagonisti su bili Nikola Pašić i njegovi izvršioci. Danas da gotovo i nema rasprava na ovu temu. Ivan Negrišorac u Letopisu Matice srpske X-XI 2012., knj.490, br.4-5 (”Istraga predaka: Sociopatogeni činioci u procesu formiranja crnogorske nacije”), kao protagonistu ”sijanja klice zla” označava Milovana Đilasa. Istina je samo da je Crnogorska nacija nastala klijanjem i razvojem mržnje, a raste, i dalje će rasti sa nepotpunim i neargumentovanim napadima iz Srbije.

Renan dalje kaže: ”Nacija je, kao i pojedinac, kulminacija prošlih događaja, žrtava i predanosti. Od svih kultova, ovaj naših predaka je najlegitimniji, jer preci su nas učinili onakvim kakvi smo.”

Kada se ova misao primijeni na danas postojeću crnogorsku naciju, to je, u stvari, kulminacija događaja između dva rata, rođenih iz opisane klice mržnje. Da li je legitiman kult predaka koji su se zadojili ovom mržnjom, zanemarujući neuporedivo jači i dugotrajniji kult ostalih predaka koji se nijesu zadojili tom mržnjom? Koje, kolike i čije žrtve su prinijete na oltar ove nove nacije ? Zašto se neprekidno ove žrtve pominju kao žrtve podnijete u ime crnogorske nacionalnosti kada se vrlo dobro zna da su podnijete u ime crnogorske državnosti, koju, u ovim našim vremenima, niko normalan ne osporava.

Koristeći nezadovoljstvo napravljeno nepriznavanjem crnogorske države i izbjegavanjem ranije dogovorenog priznanja SSSR-a od strane Pašića i dvora³⁾, Staljin pravi plan o stvaranju velikog broja balkanskih radničko-seljačkih republika. Kominterna priprema teren a Komunistička partija Jugoslavije, na svom III Kongresu 1926.godine u Beču promoviše novu naciju – crnogorsku⁴⁾. Do rata se ova ideja razvija po partijskim dokumentima da bi tokom rata utihnula. Čak, šta više, Josip Broz⁵⁾ će decembra 1942.godine napisati da su crnogorske partizanske jedinice ”sastavljene gotovo isključivo od Srba”. Međuratno vrijeme su, po ovom pitanju, obilježili veliki borci za crnogorsku stvar: Savić Marković Štedimlija i njegov duhovni otac Sekula Drljević, djelujući iz Zagreba. Drljević će ostati upamćen po tome što je 1918.godine bio veliki zagovornik ideje ujedinjenja dvije srpske države da bi, nezadovoljan foteljom koju je dobio za svoje ”zasluge”, postao najveći mrzitelj Srbije i prvi koji apriori prihvata Staljinovo gledište po pitanju crnogorske nacije. Poznat je i po govoru održanom na Cetinju⁶⁾, 1941.godine ”oslobođenom” dolaskom italijanske vojske. Tada se energično založio da Crna Gora ”bude ukopčana u novi evropski sistem koji izgrađuju dva evropska savremenika i njihove nepobjedive armije”. Savremenicima, Hitleru i Musoliniju su tada, sa Cetinja upućeni i pozdravni telegrami. Sličnost sa ovovremenim događajima se ogleda u potenciranju na crnogorskoj posebnosti i značaju ”veza sa rimskom civilizacijom”, kao i dekoru koji su činile tri zastave, dvije italijanske i jedna, ”slavna, stara crnogorska zastava sa crvenim poljem na kome je dvoglavi orao i kruna Petrovića”.

Dalje, Renan još kaže: ”Nacija je solidarnost na višem nivou a čini je osjećaj žrtve koju je čovjek podnio u prošlosti i one koje tek namjerava podnijeti u budućnosti.”

Nigdje se ne potencira na žrtvama koje su podnijeli crnogorski komunisti, prije i za vrijeme II svjetskog rata kako bi se ostvario nacionalni program.

Teze Milovana Đilasa koje je objavio 01. maja 1945.godine⁷⁾ su se pretvorile u uvrštavanje crnogorske nacije u prvi Ustav FNRJ, donešen 31.01.1946.godine. Smatra se utemeljivačem nove nacije. Završio je zadatak koji je KPJ dobila od Kominterne, iako u opravdanosti tog čina nema mnogo ni Staljinovih načela: ”Nacija je istorijski formirana, stabilna zajednica ljudi, ponikla na bazi zajedničkog jezika, teritorije, ekonomskog života i psihičke konstitucije koja se ispoljava u zajednici kulture.” Te 1945. godine, po neposrednom povratku iz Moskve, Đilas je bio sasvim jasan: ”Iz činjenice da su Srbi i Crnogorci jednog porijekla, građanski teoretičari i sitnoburžoaski političari, koji ne shvataju suštinu nacionalnog pitanja i zakona formiranja nacija, izvukli su zaključak o jednoj naciji, zaključak koji je u stvari bio ideološka osnova i opravdanje hegemonizma…Proces formiranja crnogorske nacije i dan-danji traje, a u ovome ratu posebna crnogorska individualnost, ispoljavanje nacionalne svijesti i nacionalne osobitosti, najoštrije su došli do izraza. Ovaj rat, u izvjesnom smislu, označava kulminacionu tačku procesa formiranja Crnogoraca u posebnu naciju…Mi komunisti nijesmo za federalnu Crnu Goru ni iz kakvih ‘političkih’ razloga niti mi cijepamo srpstvo. Mi smo za to jer smo uvjereni, jer znamo da to hoće crnogorski narod, a on to hoće jer se osjeća, jer jeste nešto posebno, posebni, drugčiji ‘Srbi’ od svih Srba – Crnogorci. A tradicionalno srpstvo cijepaju oni koji su htjeli da ga uprljaju saradnjom sa okupatorom, koji pričaju o Srbima i Crnogorcima kao o jednom narodu…” Ko se, poslije ovakvih riječi, mogao u Crnoj Gori javno izjašnjavati kao Srbin? Kome to u dokumentima za nacionalnost nije pisalo: Crnogorska?

Primjer kako se dekretom uređuje nacionalno pitanje je naredba Glavnog narodnooslobodilačkog odbora Vojvodine iz 1945.godine⁸⁾ , upućena svim Okružnim odborima: ”Naređuje se da sve Bunjevce i Šokce imadete tretirati isključivo kao Hrvate, bez obzira na njihovu izjavu”

Kasnijim odlaskom u Zapadnu Evropu i Ameriku, Đilas odbacuje svoje teze o ”pravljenju nacija”. Tako će 1971.godine⁹⁾ izjaviti: ”Crna Gora je kažnjena statusom posebne republike i izmišljanjem posebne crnogorske nacije”. Godine 1988. će napisati¹⁰⁾ : ”Baš sam ja ponajprije pozvan svojim položajem u oblasti ideje i vlasti, izvršio neodrživa teorijska obrazloženja crnogorske nacije. Ali ni tada nijesam mislio da Crnogorci nijesu Srbi – varejetet srpske narodnosti, kao što i danas mislim da je još opravdana njihova administrativna posebnost.” Godinu dana kasnije¹¹⁾ će reći ”da su se Crnogorci formirali u naciju što je besmisleno s naučne tačke gledišta” i ”etnički se može govoriti samo o lokalitetu, koji imate u svim nacijama kao, recimo u Srbiji, Šumadija se razlikuje od Mačve, a da ne govorimo o Nišu, Leskovcu i Istočnoj Srbiji”. Godine 1993. daje izjavu¹²⁾ : ”Mene su optuživali da sam tvorac crnogorske nacije. To je koještarija! Naciju ne može niko stvoriti. Ja sam u Partiji krajem onog rata bio umjeren po pitanju crnogorske nacije”. Izjava: ”Naciju ne može niko stvoriti” je izvrdavanje činjenica, kukavičko bježanje iz vremena kada je partijska direktiva bila jača od bilo kog zakona, pa i života. Da li je Đilas krajem rata bio ”umjeren” po pitanju crnogorske nacije a poslije rata dobio ”direktivu” da to sprovede, ostaće tajna.

Drugi, veliki partijski kadar iz Crne Gore, Ivan Milutinović će 14.07.1944. godine, na III zasijedanju Crnogorske antifašističke skupštine narodnog oslobođenja, u Kolašinu,  reći: ”Postavlja se pitanje: da li crnogorstvo umanjuje ili isključuje srpstvo? Drugovi, ko nije dobar Crnogorac, taj nije ni dobar Srbin…Crnogorci i Srbijanci su narod jednog plemena.”

Preranom smrti Milutinovića i ”revidiranjem” Đilasovog stava o crnogorskoj naciji, postavlja se pitanje: koje su to snage u Crnoj Gori ili izvan nje širile i jačale ideju o, po svemu, ovoj posebnoj naciji? Možda odgovor leži u Đilasovoj izjavi Mondu⁹ 1971.godine o vlastima u Titogradu poslije rata koja je ”dovedena još za vrijeme rata a to stanje traje i danas, baš jedna partikularistička klika, u stvarnosti u Crnoj Gori, nazvana zelenaškom”.

Do Brionskog plenuma 1966.godine se o ovoj temi nije javno govorilo ali se u đačkim udžbenicima, partijskim i drugim dokumentima sprovodilo usađivanje nove crnogorske posebnosti.  Intenziviranje naročito dolazi do izražaja dolaskom Veselina Đuranovića na čelo crnogorskih komunista 1968.godine. On se prethodno proslavio partijskim zadatkom da u opštini Andrijevica prevede tamošnje Srbe u Crnogorce koji nije uspješno završio ali jeste ukinuto postojanje ove opštine. Đilasova potka o srpskom porijeklu Crnogoraca i stvaranju nacije u borbenim okršajima NOB-a, je bila nedovoljna. Moralo se izbrisati sve što je i mirisalo na srpstvo a početak vratiti u davna, zaboravljena vremena o kojima ima najviše predanja. Idealan prostor za manipulacije. Te, 1968.godine se pokreće veliki projekat da se sa kulturne strane obasja crnogorska nacija. Organizuje se simpozijum¹³⁾ sa temom: ”Crnogorska kultura i putevi njenog razvoja”. ”Gosti” su bili najviši crnogorski funkcioneri. Đuranović će posebno naglasiti: ”Kada je riječ o crnogorskoj nacionalnoj individualnosti, u posljednje vrijeme su objektivno prisutna nastojanja sa različitih strana, maltene sa zahtjevom da se otvori rasprava o crnogorskom nacionalnom pitanju u starim relacijama, ili, ako ne to, onda da se stvori idejna atmosfera za švercovanje buržoaske interpretacije toga pitanja.”

Nakon ovog događaja, na posao su prionuli ”stručnjaci” za falsifikovanje i iskrivljavanje činjenica. Čak se i pjesnik Branko Banjević, izdavanjem Njegoševih manjih pjesama, u knjizi¹⁴⁾ ”Plam u plamu”, poslužio prevarom izbacujući stihove gdje se pominju Srbi. Đački udžbenici su se očistili od svega što je i asociralo na crnogorsko srpstvo. Krajem šezdesetih se uz tezu: ”Piši kao što zboriš” pojavljuje Vojislav P. Vukčević, ideolog tzv. crnogorskog jezika koji je odobrenje za sprovođenje ove ideje imao od vrha jugoslovenskih komunista . Interesantno je da se pojam ”crnogorski jezik” prvi put pojavljuje u ”Glasu Crnogorca” koji obavještava javnost o zasijedanju crnogorkog sabora kojem su prisustvovale italijanske okupacione vlasti na Petrovdan 1941.godine: ”Po završenom zasijedanju Sabora, njegova ekselencija Macolini pozdravio je narodne predstavnike usklikom: Živjela Crna Gora, na crnogorskom jeziku, što je izazvalo nove uzvike oduševljenja”.

Ako se uzme u obzir da američka, kanadska, švajcarska, austrijska, australijska nacija govore jezikom kojim govore i druge nacije, ova konstatacija se, u slučaju novokomponovanog jezika i ne obrazlaže. Tvrdoglavo se išlo utabanim staljinističkim stazama i stiglo do uvođenja ovog jezika kao službenog u Ustav Crne Gore, 2007.godine.

Kada je Radosav Rotković tužio Ustavnom sudu SFRJ izdavače iz Beograda koji su djela Njegoša, Ljubiše i Miljanova svrstavali u srpsku književnost, razvila se polemika: da li ova književnost može biti zajednička do perioda II svjetskog rata ili ne. Ta dilema je ostala i danas, bez obzira što Njegoš u svojim djelima poslije riječi Bog, najviše upotrebljava riječ Srbi.

Savo Brković, 1974.godine, svojom knjigom ”O postanku i razvoju crnogorske nacije”, Špiro Kulišić 1980., knjigom ”O etnogenezi Crnogoraca” i Dragoje Živković, 1989. i 1992.godine, sa ”Istorijom crnogorskog naroda” postavljaju teorijsku podlogu opravdanosti postojanja crnogorske samobitnosti ali pri tome ne prezaju ni od najobičnijih falsifikata. Komentar u svijetu uglednog istoričara po pitanju srednjeg vijeka, Sima Ćirković je bio: ”Aferim” i konstatacija za Živkovićevo djelo da je to ”najveći sumrak istoriografije u nas poslije II svjetskog rata”. Jedan te isti narod koji je naseljavao šest oblasti u srednjem vijeku: Rašku, Bosnu, Paganiju, Zahumlje, Travuniju i Duklju, odjednom to više nije jer se u jednoj nesvakidašnjoj rečenici Konstantina Porfirogenita ”pronašlo” izvorište novog, posebnog identiteta koji će postati osnov za sva buduća teoretisanja, sa posebnim naglaskom na okupaciju od strane Nemanjića. Izjava Dragoja Živkovića da su Crnogorci koji su živjeli u 18. i 19. vijeku i koji su sebe smatrali Srbima, ”ljudi pomućene svijesti o svom porijeklu”, najviše govori o njegovoj svijesti. Odbrana od ”srpske navale” na Crnu Goru se, možda najbolje odražava u ”jadanju” Vojislava P. Nikčevića: ” Nije mi jasno u ime kojih se to načela u socijalističkom društvu brane stavovi građanskih nauka, pa čak i grubo napadaju napredni ljudi, borci za novu, marksističku nauku.”

Generacija mladih komunista koja je došla na vlast u tzv. Antibirokratskoj revoluciji 1989.godine, zadojena saznanjima iz ” Titovog pionira” u kome su Srbi uništili i original ”Ljetopisa popa Dukljanina” i mnogo kulturnih spomenika, nastavila je sa rasrbljivanjem Crnogoraca. U Ustav se uvodi novi jezik. Neki Crnogorci koji su do skoro u crkve zatvarali stoku, od skoro postaju veliki vjernici, neće da opšte sa Bogom preko ”srpskih popova”, hoće, i vlast im, mimo crkvenih zakona priznaje novu crkvu. Nastaje hajka na ćirilicu, čak se i prvi dnevni list ”prijebača” na latinicu. Tradicija u ovom slučaju ne znači ništa. Ko su to Đurađ Crnojević, štampar Makarije, Božidar Vuković Podgoričanin? Šta je to Miroslavljevo jevanđelje? Ko su ”posrbice” i kako se, i kod vlasti i u običnom govoru razvila teza da su u Crnoj Gori samo četnici Srbi? Na skupovima i proslavama osvajanja vlasti se kliče  italijanskim okupacionim  sloganom: ”Viva vero Montenegro”.  Koliko ima naziva firmi, udruženja, društava da u nazivu ima ovo italijansko ime Crne Gore? Turska ulaganja u razvoj Crne Gore nijesu beznačajna ali nigdje nema naziva ”Karadag”. Vlast po oprobanom komunističkom naslijeđu svjesno veže pojam države za pojam nacije. Promoviše se tobožnje ”demokratsko pravo izjašnjavanja” ali uz prethodno medijsko prevaspitavanje, mobilisanje u zaštiti navodnih nacionalnih i državnih interesa koje ”neko” hoće da ugrozi.

Renan još kaže: ”Mnoštvo ljudi zdrave pameti i toplog srca stvara vrstu moralne svijesti koju zovemo nacija. Dokle god ta moralna svijest dokazuje svoju snagu žrtvama, koja iziskuje odricanje od pojedinačnog za napredak zajednice, ona je legitimna i ima pravo na postojanje”.

Da li su u Crnoj Gori postojali i da li postoje ”ljudi zdrave pameti i toplog srca” koji su pravili i prave crnogorsku naciju? Koje su to žrtve podnijeli da bi usrećili državu i naciju? Čega su se to odrekli da bi Crna Gora bila napredna?

Da li je danas došlo vrijeme za drugačije, ne samo komunističko viđenje nastanka nacija ? Da li su komunistički ideološki temelji zidova u Crnoj Gori tvrđi od Berlinskog zida? Kada će se pronaći novi argumenti za postojanje i po drugim mjerilima, ne samo kominternovskim? Jer, ta mjerila i ti argumenti su davno prevaziđeni.

AUTOR: Saradnik portala Poreklo Branko Novakov Medojević

———————————————————

IZVORI: 

¹⁾ Ernest Renan, Qu’est-ce qu’une nation?, predavanje na Sorboni 1882.godine

²⁾ Časopis Nova Evropa, Kapitulacija Crne Gore, knj.XIII, Zagreb 1926.godine

³⁾ Vuk Vinaver, KPJ i Mala Antanta (1920-1938), Istorijski časopis 1971.godine

⁴⁾ Pregled istorije SKJ, Beograd 1963.godine

⁵⁾ Josip Broz Tito, Nacionalno pitanje u Jugoslaviji u svetlu NOB-a, list Proleter, decembar 1942.godine

⁶⁾ Nedjeljnik Glas Crnogorca, br.9, Cetinje 1941.godine

⁷⁾ Milovan Đilas, O crnogorskom nacionalnom pitanju, Borba 01.05.1945.godine

⁸⁾ Aleksandar Raič, Nacionalna zajednica Bunjevaca i Statut AP Vojvodine, Bunjevačke novine, br. 56, Subotica 2010.godine

⁹⁾ List Le Monde, Paris 30.12.1971.godine

¹⁰⁾ Milovan Đilas, Njegoš, pjesnik, vladar i vladika, Beograd-Ljubljana 1988.godine

¹¹⁾ Momčilo Đorgović, Đilas, vjernik i jeretik, Beograd 1989.godine

¹²⁾ List Politika ekspres, 23.11.1993.godine

¹³⁾ Dnevni list Pobjeda, Titograd 30.01.1968.godine

¹⁴⁾ Branko Banjević, Plam u plamu, Titograd 1969.godine