Portal Poreklo objavljuje tekst mladog istoričara Nemanje Devića o Vuku Brankoviću, kojim on daje jedan drugi pogled na ovu ličnost iz srpske istorije.
Njegovo ime sinonim je za izdaju i simbolizuje sudar činjenice i mita u razumevanju prošlosti. Ko je zapravo bio Vuk Branković?
Vuk Branković je rođen oko 1345. u staroj, uglednoj porodici koja, prema predanju potiče od prvih Nemanjića. Unuk je Mladena, župana kralja Milutina i vojvode Stefana Dečanskog. Sin je Branka Mladenovića, Dušanovog namesnika u Ohridu. Na jednoj fresci (slika gore) u ohridskoj crkvi Bogorodice Perivlepte, odmah do poslednjeg srpskog cara, prva je predstava i jedini sačuvan portret Vuka Brankovića. Star je na njoj oko 18 godina, stasit, krupnih očiju i duge riđe kose, sa oreolom oko glave. Godine 1365. Vuk se sa porodicom vratio iz Ohrida na svoju baštinu na Kosovu. Njihova je zemlja zahvatala prostranu oblast sa središtem u Drenici. Dvojica braće rano su se zamonašila, pa se Vuk pojavio kao naslednik i pretendent.
Vukov uspon započinje u vreme raspada srpskog carstva. Mladi vlastelin je oko 1371. oženio Maru, kći gospodara moravske Srbije Lazara Hrebeljanovića. U isto vreme pada i srpski poraz na Marici i propast najuticajnijih Mrnjavčevića. Slom najmoćnijih velikaša južno od današnje makedonsko-srpske granice bilo je šansa za mladog vlastelina. Do tada poznat više po poreklu nego po moći, Vuk je koristio šansu da proširi svoju oblast. Od Balšića je uzeo Prizren, a od kralja Marka Skoplje.
Njegov tast, knez Lazar zadobio je podršku crkve, proširio svoju oblast i okupio srpske feudalne gospodare. Bitno se izmenila i Vukova pozicija kao kneževog zeta. Vodio je samostalnu unutrašnju i spoljnu politiku i kovao svoj novac.
Srednjovekovni novac Vuka Brankovića
Kosovska bitka odigrala se 15. juna 1389. na Vukovoj zemlji. O njoj je premalo pouzdanih istorijskih izvora. Obe strane pretrpele su velike gubitke, a stradala oba vladara – i srpski knez Lazar i osmanski emir Murat. Momčilo Spremić je ocenjivao da je u Kosovskom boju stradao ceo jedan naraštaj. Posledice su bile nesagledive. Bitka je odredila budućnost srednjovekovne države, koja je sedamdeset godina kasnije pala u ropstvo, ali i srpskog naroda, čiji se identitet temeljio na osveti kosovskih rana i oslobođenju oblasti koja je oglašena kolevkom državnosti. Njeni motivi – pričešće i večera, heroji i žrtva, izdaja – bili su podloga za nacionalni ep. Vuk Branković, koji je izgleda zapovedao jednim krilom u boju sa Turcima, preživeo je bitku. Koliko sutradan postao je najmoćniji srpski gospodar. Narodno predanje mu to nikada nije oprostilo.
Preživevši boj, Vuk se, kao i množina drugih velikaša, upustio u nov poduhvat proširenja svoje oblasti. Značajno je uvećao teritoriju, delom i na račun Lazarevića, a onda proširio i titulaturu, dodajući svome imenu vladarsko ime Stefan. Time je ugrozio kult i tekovine kosovskog cara – mučenika, što je bilo tek početak stvaranja negativnih konotacija u vezi sa njegovim imenom. U toj borbi za prvenstvo, gde je možda smatrao i da treba da preuzme nasleđe i ulogu Lazara koji je ostavio maloletne potomke, Vuk nije bio gori od ostalih velikaša. Ubrzo posle kneževe pogibije, preminuo je i patrijarh Spiridon, Vukov prijatelj i zaštitnik. Novoizabrani patrijarh Danilo bio je naklonjen Lazarevićima. On je Lazareve ostatke preneo iz Vukovog sedišta Prištine u manastir Ravanicu, kanonizovao ga i time, stvaranjem nove svetorodne loze, legalizovao položaj njegovih sinova – Lazarevića – kao naslednika prestola.
Kosovska bitka
Za razliku od Lazarevića koji su brzo postali lojalni Turcima uprkos porodičnoj tragediji, Vuk im se uspešno suprotstavljao. Ipak, Turci su 1392. zauzeli Skoplje i Vuk je naposletku postao njihov vazal. Međutim, izbegavao je nametane obaveze. Nije se pojavio u Seru 1394, na sastanku vazala koji je sazvao sultan Bajazit. Nije učestvovao u bici na Rovinama 1395. ni kod Nikopolja naredne godine. Bajazit je ubrzo započeo pohod protiv njega. Vuk je pružio otpor, ali je u jesen 1396. poražen. Bačen je u tamnicu, gde je ostao do kraja života. „Šta je sve preživeo u turskoj tamnici, to je samo on znao. U njoj je i umro već 6. oktobra 1397.“ Iza sebe je ostavio tri sina. Jedan od njih, potonji despot, Đurađ Branković nasledio je svog ujaka Stefana Lazarevića i vladao Srbijom skoro do kraja njenog postojanja u srednjem veku. Da je Vuk zaista bio izdajnik na Kosovu, teško da bi despot Stefan posinio Đurđa i odredio ga za naslednika.
Kako to da je Vuk Branković u narodnom predanju postao izdajnik? Nijedan izvor iz prvih vekova posle Kosovske bitke ne pominje njegovu izdaju. Govorilo se tek o neslozi među srpskim velikašima, koja je bila evidentna. Prvi ga kao izdajnika imenuje tek Mavro Orbin, 1601. godine, u spisu „Kraljevstvo Slovena“. Tokom XVII veka mit o Brankovićevoj izdaji na Kosovu postaje opšte mesto. Od tada, uglavnom kroz epske pesme, motiv izdaje kao opomena potonjim narodnim vođama, biva zastupljen i u XIX veku. Narodni pesnik je uz gusle popevao: „Bog ubio Vuka Brankovića, on izdade tasta na Kosovu i odvede dvanaest hiljada, pobratime, ljutih oklopnika“.
Mitologizacija prošlosti, dijalog kneginje Milice i Vuka Brankovića
Tezu o Brankovićevoj izdaji prvi su opovrgli predstavnici kritičkog pravca u srpskoj istoriografiji – Ilarion Ruvarac i Ljubomir Kovačević. Nezavisno jedan od drugog, tokom 1888. godine, prvi u svom delu „O knezu Lazaru“, a drugi u studiji „Vuk Branković“, ustanovili su da Branković nije bio izdajnik u Boju. Ljubomir Kovačević je studiozno iščitavao niz povelja, zapisa i svih ostalih izvora koji bi mu pomogli u sklapanju mozaika o oklevetanom velikašu. U romantičarskim pogledima, kako u učenoj javnosti, tako i u narodu, ove su tvrdnje dočekane na nož. Viševekovni mit nije se dao lako srušiti. Kovačević je uzrok za klevetanje Vuka Brankovića video u „ponositosti predaka“, koji su kao razlog za gubitak bitke na Kosovu navodili srpsku neslogu, a ne tursku nadmoć. U savremenim tumačenjima računa se i s tim da je Vuku Brankoviću pripisana odgovornost bosanskog vojvode Vlatka Vukovića, koji je sa svojom vojskom napustio bojište, kao i odgovornost Vuka Lazarevića, koji se 1409. u borbi za prevlast protiv brata Stefana oslonio i na turske odrede. Narodni gnev i kletva tako su se bezrazložno izlili na Vuka Brankovića.
Povodom obeležavanja 600-godišnjice Kosovske bitke 1989. sniman je film čije se replike pamte i koji je presudno uticao na formiranje nove narodne svesti. Na osnovu mita, Branković je ponovo prikazan kao negativna ličnost. Sudar činjenica i mita neprekidno prati poglede na srpsku prošlost. U ovom slučaju mit jeste štetan. Etiketa „nacionalnog izdajnika“ prišivala se i kasnije mnogim osvedočenim rodoljubima. Budući da se na osnovu istorijskih izvora zna prava uloga Vuka Brankovića, trebalo bi mu se na pravi način i odužiti. Da bi se jedna velika i duga nepravda ispravila, ovim tekstom predlažem da srpski vlastelin, koji je predvodio otpor tuđinu i umro u ropstvu, dobije ulicu u srpskoj prestonici. U realizaciji te ideje nam, valjda, ništa ne stoji na putu. To je i simboličan test o sazrevanju naše nacionalne svesti.
BELEŠKA O AUTORU:
Nemanja Dević, istoričar. U saradnji sa Institutom za savremenu istoriju, naukom počeo da se bavi kao maturant gimnazije. Obavio je na terenu iscrpna istraživanja žrtava Drugog svetskog rata u Šumadiji. Autor je većeg broja publicističkih tekstova, ali i naučnih radova, među kojima se izdvajaju i tri monografije. Za svoj rad nagrađen je sa više priznanja. Sfere interesovanja vezane su mu za nacionalnu istoriju novog veka i savremenog doba, srpsko društvo i kulturu.
IZVOR: Srpski akademski krug
Komentari (0)