Poreklo stanovništva sela Vukovci, grad Podgorica (Crna Gora). Prema studiji Pavla S. Radusinovića „Stanovništvo i naselja zetske ravnice od najstarijeg do novijeg doba, druga knjiga“ iz 1991. godine
Nalazeći se na desnoj obali Morače, između Grbavaca i Ponara sa jedne i Goričana sa druge shrane, ovo selo je u prošlosti imalo delikatan i značajan položaj. Kroz njegov atar je još od ranog srednjeg vijeka prolazio put od područja Žabljaka i zapadnog dijela Skadarskog jezera, uključivši Gornje blato, koji je preko Ponara, uz desnu obalu Morače, vodio prema Grbavcima, dolini Sitnice i Lješkopolju. Naselje se, upravo, razvilo na njegovom neposrednom zapadnom domaku. U ovom dijelu obodne zone Zetske ravnice ono je zajedno sa Ponarima i Grbavcima činilo dio prelaznog područja donjozetske ravnice prema staroj Crnoj Gori u zaleću; Selo se prostire rubnom podgorinskom zonom Vukovačkog polja, i to jednim većim dijelom njenim sjevernim i manjim južnim krajem. Prvi se naziva Gornje, a drugi Donje selo u čijem sastavu je i zaselak Potoci. Gornje je poniže Crkovne glavice, a Donje podno Veljeg stola. Izuzev šgo je na istoku prema Morači atar sela otvoren, sa svih ostalih strana je okružen brdima. Na jugu su Lijepa ploča i Velji sto, na zapadu Oblun, a izmeću njega i Veljeg stola je Lapovačko oko. Sjevernu stranu okružavaju Markova glavica, Mali i Velji Miljan, Probišnici i Miranglavica na Morači. Ova strana je uveliko golorudinasta. Poput grbavačkih gora, i vukovačko brdsko zaleđe predstavlja krečnjačku i znatno karsifikovanu prelaznu zonu prema Skadarskom jezeru, odnosno Gornjem blatu. U njoj se, između ostalih kraških pojava, javlja i jedna vrsta estavele, koja se, nadolazeći u vrijeme porasta nivoa Gornjeg blata, pretvara u jezerce i plavi okolno zemljište. Tada na poplavljenim njivama nanosi štetu usjevima. To je u stvari Donjolivadsko oko. Na drugoj strani prema Morači, koja na ovom, donjem dijelu toka protiče kroz svoju relativno razgranatu aluvijalnu ravan, takoće u vrijeme visokog povodnja dolazi do poplava. U tom dijelu atara, zvanom Šarike i Vrbiš, kao i u onom brdskom (Gomila, Lijepa ploča, Ljuteza, Sjenokos, Oblun, Kabija, Mala i Velika orlovina) prostiru se seoske komunice, te zajedno sa njima čitav atar sela zahvata površinu od 1266 hektara, odnosno 12,6 km2.
Logično je pretpostaviti da je na ovom prostoru, u neposrednoj blizini Skadarskog jezera od najranijih vremena postojalo naselje. Na to ukazuju nedavni nalazi na brdu Oblunu, gdje je pronaćeno »utvrćenje s ostacima ,kiklopskih’ kvadera u temeljima i jednom srušenom srednjovjekovnom crkvicom. Utvrćenje je identifikovano kao Obolon, pod kojim imenom je i spomenuto u Ljetopisu popa Dukljanina… On dominira nad velikim prostranstvom sjeverne obale Labeatskog (Skadarskog) jezera i zaleća — Vukovačkog polja, Zete i Lješkopolja«.
U srednjem vijeku (1336) na užem prostoru samoga naselja bila je podignuta crkva sv. Trojice, odnosno »u ono doba manastir«, koji je porušen u vrijeme Ćuprilićevog pohoda na Crnu Goru. Crkva je obnovljena 1888. godine, a zatim od 1909. do 1922. godine povećana i dovedena u današnje stanje.
Nedaleko od sela, na drugoj strani prema jezeru, nalazilo se naselje Skupo, koje je kasnije, izdizanjem vode u Gornjem blatu, raseljeno. Ono je, kako smo naveli, prema turskim defterima iz 1521. i 1523. godine imalo 14, odnosno 12 kuća. Ovo selo je, kako se pamti, prije preseljavanja na današnje uže područje Vukovaca imalo 32 kuće. Smatra se da je, iz već navedenih razloga, do preseljenja došlo krajem XVI vijeka. Stoga se u Boličinom popisu (1614) selo ne pominje pod današnjim imenom. Umjesto njega, dva puta se navode Goričani, čiji atar je svakako obuhvatao najveći dio današnjeg vukovačkog prostora. Ukazuje na to i priličan broj kuća (33 sa 70 vojnika u prvom i 67 dom. sa 130 vojnika u drugom pomenu) u Goričanima te 1614. godine. Preseljenjem iz Skupog, ne samo. što je naselje dobilo sadašnje ime, nego se još više proširilo i uvećalo. Sudeći po redosljedu sela, u Boličinom popisu može se uočiti da su prvopomenuti Goričani, navedeni odmah poslije Grbavaca, u stvari današnji Vukovci.
A. Jovićević je 1925. godine u selu evidentirao 72 kuće. Međutim, prema zvaničnim podacima te godine selo je imalo 76 domaćinstava sa 310 stanovnika, a 1941. godine 96 prvih i 490 drugih.
Osam godina kasnije (1948) selo je imalo 110 domaćinstava sa 510 stanovnika.
Od svih 96 kuća (1941) samo ih je osam bilo na sprat, tj. na konobi, a ostale su bile prizemne, među kojima mnoge bez patosa. U pogledu njihove opreme i unutrašnjih izgleda, stanje je manje-više bilo kao u prethodnim selima. I ovdje položaj kuća karakteriše njihova mjestimična zbijenost sa omanjim dvorištima i isto tako malim zbijenim pomoćnim objektima. Prema njima se od glavnog seoskog puta razgranavaju prilazni puteljci. Gustinom kuća naročito se odlikuje Gornje selo. Imovinski potesi razmješteni su u polju, poneki i izvjesno udaljeni. Njihovi kompleksi su u znatnoj mjeri zadržali bratstvenički raspored. Dobrim dijelom prisojno položeni pružali su povoljne uslove za vinogradarstvo, koje je ovdje nešto više nego u drugim selima Zete odranije bilo razvijeno. Stočarstvo je, analogno Grbavcima, takoće bilo dosta zastupljeno. I ovdje se ono na istim osnovama temeljilo: na livadama, posjedima u donjozetskim lugovima i komunicama.
Porijeklo familija sela Vukovci
Godine 1941. u selu su živjeli:
Popovići (21 dom.), Radičevići (20), Đurovići (19), Perazići (12), Lazovići (10), Nokovići (8), Peličići (1), Mugoši (2), Šuškavčevići (1) i Dragovići (1).
Popovići, Đurovići, Lazovići, Nokovići i Dragovići su od jednog roda zvanog Lambuljići, čiji preci su poslije kosovskog boja doselili u Grude, a potom u ovo selo. Svi slave sv. Nikolu i mećusobno se sve do novijeg vremena nijesu ženili.
Popovići su nazvani po popovima, kojih je u tom bratstvu bilo sve do četrdeoetih godina ovoga vijeka. Bivalo ih je jednovremeno po trojica-četvorica i popovali su u selima od Vranjine do Kokota.
Rodonačelnik Lambuljića (Labo) imao je, po predanju, tri sina; jedan se iselio u Dalmaciju i od njega su, smatra se, Kvekići, a drugi se poturčio. Od ovog su, kasnije istraženi, Katanići i Afinići. „Kada je poturčeni brat došao iz Podgorice u Vukovce, braća su ga ubila. To mjesto i danas pokazuju i zovu ga “určinov grob.“
Od Labovog pastorka iz drugog braka, koji se zvao Andrija, nastali su Andrići. Oni su se docnije prozvali Radičevići.
O porijeklu Perazića već smo govorili. Peličići su iz Balabana, a daljom starinom iz Banjana (Prilikom doseljenja jedan od dva brata se poturčio i od njega su Alivodići. Peličići su rod i sa Lisičićima, koji su od njihovog trećeg brata). U Vukovce su se doselili prije oko 120 godina.
Mugoše se ovdje smatraju starosjediocima i isti su rod onima u Donjoj Gorici.
Takvim se smatraju i Šuškavčevići, doseljeni iz Zagarača od tamošnjih Musterovića.
Do 1862. godine u ovom selu je bilo muslimana. Te godine, mećutim, kada su Vukovci i Ponari stali uz Crnu Goru, oni su se zbog nesigurnosti preselili u Spuž. Istovremeno Vukovci i Ponari sve više bivaju vezani za Crnu Goru, postajući značajni punktovi pojačanih oslobodilačkih uticaja i poduhvata sa Cetinja. Mada i prije, ali naročito otada, ova sela održavaju stalne veze izmeću Cetinja i ostalih krajeva Zete.
Za ovo selo je karakteristično da je priličan broj mještana išao radi zarade u druge zemlje. U periodu 1879—1914. godine takvih je bilo 18; samo 7 ih se nije vratilo. U mećuratnom periodu iselila su se 4 domaćinstva. Tokom rata (1941—45) poginulo je 7 i umrlo 12 oosba.
Poznati kao jedno od starih kulturnih (duhovnih) središta u Zeti, preko čijih su sveštenih lica održavane veze sa Vranjanskim manastirom i Cetinjskom mitropolijom, Vukovčani su, posebno popovsko bratstvo Popovići, bili na glasu kako u Zeti tako i u Lješkopolju. Pored ostalog, i zbog toga je selo, držeći se tradicionalnih poruka, održavalo i njegovalo našu poznatu patrijarhalnu solidarnost.
IZVOR: Pavle S. Radusinović, “Stanovništvo i naselja zetske ravnice od najstarijeg do novijeg doba, druga knjiga“ iz 1991. godine
Komentari (0)