Poreklo prezimena, selo Lekići (Podgorica)

20. mart 2013.

komentara: 0

Poreklo stanovništva sela Lekići, grad Podgorica (Crna Gora). Prema studiji Pavla S. Radusinovića „Stanovništvo i naselja zetske ravnice od najstarijeg do novijeg doba, druga knjiga“ iz 1991. godine

 

Ovo donjolješansko selo nalazi se u graničnoj zoni stare Crne Gore prema Lješkopolju. Prostirući se podnožjem Bogomolje, Lekićke strane i Rašeze, zahvata ravnicu do desne obale Sitnice i graniči se atarima Farmaka i Gornjih Kokota, s jedne i lješkopoljskih sela Donjih Kokota i Grbavaca, s druge strane. Krakom dugim 2 km, izgrađenim 1935. godine, povezano je sa putem Podgorica — Cetinje, tako da je od prvog grada bilo udaljeno oko 10 km, a od mjesnog središta u Donjoj Gorici oko 6 km. Sa južne strane atar sela graniči se sa Grbavcima; počevši od Divana ka istočnoj strani, granica dalje vodi Moračom do ušća Sitnice, a zatim Sitnicom do tzv. Kokotskog puta (koji razdvaja atare Lekića i Farmaka), te njime do Gornjeg mostića na potoku zvanom Lisica. Ovim potokom ide do njegovog izvora, a zatim brdima Debeli brijeg, Rašeza, Bogomolja, Lekićka strana do Divana. Tako uokviren atar je (zapad — istok) dug 3 km, širok (sjever — jug) 1 km i zahvata 3 km2 površine.

Veoma pogodni prirodni uslovi, blizina dviju rijeka, zatim davne i značajne komunikacije preko ovog dijela Zetske ravnice i blizina takvih središta kao što su stara Duklja, Ribnica, odnosno Podgorica, te Žabljak i Vranjanski manastir, uključiv i relativno rane pomene susjednih Grbavaca, Šteka, Bera i drugih mjesta — ukazuju na relativno veliku starost i ovog naselja. Iako o tome nemamo konkretnih podataka, indikativno je napomenuti da je blisko selo Grbavci sa mahalama: Ponari (7 kuća), Skupo (12), Petrići (19) prema turskom defteru iz 1523. godine — imalo ukupno 62 kuće. Tome treba dodati podatke M. Bolice iz 1614. godine — da su pored navedenih, prvih Stanjevića, drugi Stanjevichi overo Cochotte imali 62 kuće sa 127 vojnika.  Iz ovoga bi slijedila moguća pretpostavka da su, poslije raseljavanja ovdašnjih Stanjevića, ovo mjesto preuzeli u agaluk Lekići, poznati kao jako muslimansko bratstvo, po kojemu je umjesto starog, naselje dobilo novo ime. Uglavnom, svi podaci iz turskih deftera ukazuju na znatnu naseljenost ovog dijela Zetske ravnice koji se graniči sa starom Crnom Gorom. Ovome idu u prilog brojne stare sakralne građevine koje se ovdje naprosto ređaju od sela do sela. Temelje takve građevine i obdjelano kamenje nalazimo i u ataru ovog sela, na obali Sitnice. Jedna fina isklesana čeona rozeta sa ostataka ovog, prije bi se reklo manastira nego crkve, ugrađena je kasnije u donjokokotsku crkvu koja se nalazi naspram njega. Potezom od ostataka tog manastira do manjeg uzvišenja na kome se nalazi tzv. Crnojevića grad, zvani Divan, pruža se plodna ravnica koja je mogla biti manastirski posjed. Zauzevši ovu zemlju, Turci su manastir najvjerovatnije rano porušili. Osim njega, u sredini sela vidni su nešto veći ostaci crkve (po predanju gradila je kraljica Jelena). Po prilici, od njenog rušenja do tridesetih godina ovoga vijeka kod nje se niko nije sahranjivao, nego su Lekići do tada iznosili svoje pokojnike pred crkvu na Gornjim Kokotima.

Koliko su Turci i muslimani bili zainteresovani za posjedovanje ovih krajeva, govore i Erdeljanovićevi navodi prema kojima su, kako smo pomenuli, »jedanput još prije bitke na Carevom lazu glavari na Cetinju ugovorili da se poturčenjaci i dalje ćeraju, te je tada i knez Milo okupio Lješnjane i opalio turska sela Lekiće, Farmake i Stanjeviće«.

Razmješteno u ravnici, pored dosta zbijene glavnine — Gornjih sa 16 i Donjih sa 7 kuća, selo ima i podvojen zaselak, zvani Tijesak sa 5 kuća. Od svih tih 28 kuća, koliko ih je selo imalo 1941. godine, prizemnih je bilo 19, a na izbi-konobi 9. Oko njih su se nalazili pomoćni objekti, tako da je samo pojata bilo 19. Sva domaćinstva su se isključivo koristila ognjištem. Blagodareći povoljnom položaju naselja, kuće su zasebno, odnosno komotno locirane, tako da je njihova neposredna okolina bila funkcionalno uobličena dvorištima i dodatnim objektima. Erdeljanović je (1910/11) u selu Gornji Kokoti sa Lekićima evidentirao 33 kuće. Mećutim, 1925. godine samo Lekići su imali 25 domova sa 112 stanovnika, a 1941. bilo ih je 28 sa 143 stanovnika i 1948. godine 26 dom. i 133 stanovnika. Tokom rata (1941—45) poginulo je, umrlo i nestalo 11 lica. Do balkanskih ratova, radi zarade u Ameriku je išlo 11 lica, a u mećuratnom periodu jedno; iz oba perioda nijesu se vratila 2 lica. U drugom periodu iselila su se i 3 domaćinstva sa 9 članova, i to po jedno u Metohiju, Zetu i Podgoricu.

 

Porijeklo familija sela Lekići

Godine 1941. u selu su živjeli:

Lakovići (12 dom.), Novakovići (8), Stojanovići (5) i Vukčevići (3). Prva tri bratstva su od tri brata — Laka, Novaka i Stojana (oca Miloša), koji su živjeli na Gornjim Kokotima. Od njihovog četvrtog brata Peja su Pejovići, koj i žive u matičnom selu.

Ova četiri bratstva su tzv. Kukavčevići, koji su daljom starinom iz Velestova, a zvali su se Popovići. Na Gornje Kokote doselili su se unatrag oko 280 godina. Kako izgled,a Kukavčevići su na Gornjim Kokotima bili izloženi dvostrukom pritisku — Jačem od Turaka, ali i znatnom od Desića koji su živjeli izmeću Goljemada i Gornjih Kokota. Kukavčevići ne samo što su odolijevali prvima i stalno težili da se spuste ka Lekićima, u čemu su najzad postepeno uspjeli, nego su uticali i na iseljavanje starih Desića. I. Peličić smatra da su oni bili Lješkopoljci (Boljevići, Radovići), »a računamo po tome što su se ovoga puta Desići naselili u mjesto Lapoviće kod Vukovaca, gdje su izumrli*. (Istorijski institut SRCG, f. 92).

Nekoliko porodica prvih prezimena doselilo se u Lekiće drugom polovinom prošlog vijeka. U isto vrijeme iz Lješanske nahije doselile su se tri porodice Vukčevića. Pred njihov dolazak u Lekićima je živjelo nekoliko (7-8) muslimanskih porodica (Piranića i Smajovića) koje su kao i Lekići, mada manje od njih, bili posjednici ovdašnje zemlje.

Prva tri bratstva, zvana Kukavčevići, kojima pripadaju i Pejovići, često su se prije doseljenja u Lekiće sukobljavala sa lekićkim muslimanima, u namjeri da se tu stalno zadrže. Muslimani su se tome suprotstavljali, katkada im paleći pojate i ljetinu. Kasnije su, mećutim, počeli da im prodaju svoju imovinu i, najzad, napuštajući selo, da ustupaju zemlju novodoseljenicima.

Kao izmeću dvije paralele — podnožja lekićkih strana i Sitnice — prostiru se veoma plodne površine zaposjednute i obrađene zemlje. One su bili glavni posjedi muslimana Lekića, koje su još u njihovo vrijeme umnogome korišćene za uzgoj prvoklasnog duvana. Tu tradiciju su manje-više, sve do novijeg vremena nastavili i novodoseljenici. Osim duvana znatno su uzgajane žitarice, a dobar dio je držan pod livadama. Nešto kasnije i vinogradarstvo se počelo više razvijati. Dosta obilna »paša« za pčele, osobito po brdskim stranama iznad sela, davala je dobru osnovu za razvoj pčelarstva »domaćeg tipa«.

Prirodni uslovi ovog relativno bogatog sela pružaju dosta dobru osnovu i za razvoj stočarstva. Neki vlasnici su držali i do 100 grla sitne i 10 krupne stoke. Rodne godine su na pitomim livadama davale dosta sijena i dobru pašu, a ljeti su se ovce, uz poznate uslove, davale na pasišta Žijeva, Mokre i Komova. Uoči zadnjeg rata činila je to većina ovdašnjih domaćinstava.

Seoska komunica zahvata goletni kamenjar Bogomolje i Lekićkih i Rašeskih strana. Njeno korišćenje je bilo neograničeno. Isto tako selo se znatno koristilo ribolovom na Sitnici i Lisici. Određene grupe domaćinstava su imali zajednička lovišta, podijeljena na tzv. »jazove« – kojih je bilo do dvadesetak. Pravo na takav ribolov moglo je i da se proda, kao i svako drugo vlasništvo. U potoku Lioica bilo je, na primjer, 17 dijelova. Pojedini dio imale su po 3—4 i više porodica.

Seoska solidarnost je i ovdje, u oblicima sličnim onima u prethodnim selima, bila veoma zastupljena.

 

IZVOR: Pavle S. Radusinović,  “Stanovništvo i naselja zetske ravnice od najstarijeg do novijeg doba, druga knjiga“ iz 1991. godine

Komentari (0)

Odgovorite

Trenutno nema komentara. Budite prvi i ostavite komentar.