Poreklo stanovništva sela Donji Kokoti, grad Podgorica (Crna Gora). Prema studiji Pavla S. Radusinovića “Stanovništvo i naselja zetske ravnice od najstarijeg do novijeg doba, druga knjiga” iz 1991. godine
Donji Kokoti zahvataju dio lješkopoljske ravnice koji se od cetinjskog puta ugaono pruža izmeću Sitnice i Morače. Sva ta tri činioca — bliska povezanost sa ovim putem i granični izlazak na dvije rijeke, čine njihov geografski položaj veoma povoljnim. Vezujući krak sa cetinjskim putem je ustvari glavni put u ovom selu; prolazeći ljegovom sredinom, predstavljao je dio onoga puta koji je od Bjelopavlića, u prvom redu Spuža, vodio preko Daljma, lješkopoljskog luga i Donje Gorice ka ušću Sitnice u Moraču, te dalje preko Grbavaca, Vukovaca i Ponara prema Žabljaku. U doba Turaka, kao vjerovatno i ranije, posebno u vrijeme Crnojevića, taj put je bio jedna od značajnih saobraćajnica izmeću doline rijeke Zete i Donje Zete, odnosno Skadarskog jezera. Prema tome, središnji donjokokotski put može se smatrati dijelom jednog od nekadašnjih takozvanih »spuških puteva«. Samo naselje se upravo vremenom oko ljega aglomeriralo.
Njegov atar ima oblik ravnostranog trougla, čije su dvije strane Morača i Sitnica koje ga zatvaraju sa istočne, južne i zapadne strane. Sa sjeverne strane granicu čini atarska linija prema Donjoj Gorici, koja izvjesno predstavlja zamišljenu liniju od mosta na Sitnici u pravcu Dajbabskog manastira, na suprotnoj obali Morače. Tom zamišljenom linijom vodio je seoski put kojim su ljudi iz ovog i dotičnih sela išli u mlin, obično ljeti, kada Sitnica presuši i njene vodenice prestanu sa radom. Tako uokviren, atar ovog sela zahvata oko 5,2 km2.
Otprilike jednu trećinu te površine zahvatala je seoska komunica, koja se prostirala između obradivog dijela atara i Morače. Njeni pojedini dijelovi, zavisno od lokacije, kvaliteta zemljišta i ispaše, imali su svoje nazive, kao: Velje polje, Mujov potok, Malo polje i dr. Odvojeno od ove komunice, u južnom dijelu atara nalazila se manja komunica (10 hektara) koja je služila za ispašu sitne stoke pribrežnih domaćinstava. Mjestimično, duž desne obale Morače, rećaju se oveće pećine (potkapine), koje su u vrijeme podnevnih vrućina korišćene za stočna plandišta. Skoro svako domaćinstvo, koje je imalo više od dvadesetak ovaca, imalo je svoje plandište. Seoske komunice za ovo, ranije siromašno selo, bile su od velike koristi.
Stočarstvo je, pored zemljoradnje, bilo osnovno zanimanje stanovništva. Malo je bilo domaćinstava koja su imala manje od 20 ovaca. Bogatija su u prosjeku imala 40—80, a jedno je (Jole Vulev Asanović) imalo 520 ovaca (1941. god.). Ovdašnje zemljište je porozno i dosta posno, tako da je bez stajskog ćubriva gotovo jalovo i neupotrebljivo. Izuzetak je činio uzani pojas pored Morače (dug oko 2 km i širok 200 m) gdje je zemlja dosta plodna. Ova dionica, zvana Velji trn, bila je izdi jeljena na manje parcele tako da je skoro svako domaćinstvo imalo po jednu, veličine od 18 do 56 ari. Ovo zemljište davalo je dobre prinose u pšenici i kukuruzu i činilo osnovni izvor prihoda u žitaricama za stanovništvo sela.2 Čitav atar bio je, kao i sada, podijeljen prema nazivima za pojedine komplekse. To su: Crkvine, Pognojice, Tukovine, Popovine, Debele Sadine, Police, Trnski put i Sitnice. Ovdje treba dodati da je selo imalo svoja imanja i na prostranom platou, zvanom Gornji lug, izmeću Crvene stijene, Komana i Daljma. Neka domaćinstva imala su tamo livade i do dva hektara, druga u prosjeku po 2—3 rala. Pošto se sakupi sijeno sa tih i drugih parcela, tamo se izgonila stoka. Svako je na svojoj parceli imao tor za stoku, a ona se napasala gdje stigne, kao na komunici. Ona je to u stvari i bila — poslije kosidbe — opšta lješkopoljska komunica.
Kuće u selu su, uglavnom, porećane pored glavnog seoskog puta, udaljene od njega od 15 do 50 m. Bliže putu, graćene su iz više razloga, ali najviše zbog toga — »da se što manje zemlje uzme pod nogom«. Stoga poredak kuća ostavlja utisak njihove »drumske cjeline«. Ipak, zbog njegove dužine, selo čine dva dijela — Doši i Gornji kraj. Gornji kraj zahvata dio sela do kuće Jolja Bućova Asanovića. Kuće pak južno od nje, do seoske komunice, činile su Donji kraj. Ukupan broj kuća 1941. godine iznosio je 62. One su najvećim dijelom bile prizemne i jednolične, sa obično jednim ulazom i jednim, najčešće omanjim, prozorom. Prosječna dužina kuća kretala se od 7 do 15 m, a širina 5—6 m. Veličina im je zavisila od imovne moći vlasnika i broja članova domaćinstva. Najviše ih je bilo od kamena, ozidanih u malteru. Osam ih je bilo ozidano bez maltera (tzv. suvomeće), dok su dvije bile izraćene od pruća i kukuruzine — šaše. Kuća na sprat, pak, bilo je svega 7. U njima je (sa spoljnim stepeništem) gornji dio služio za stanovanje, a donji za stoku. Taj gornji dio kuće se bezmalo ni u čemu nije razlikovao (po svom unutrapnjem izgledu i komforu) od prizemnih kuća. I u njima je, uglavnom, bila jedna prostorija sa ognjištem. Samo su dvije kuće pored ognjišta imale šporet, a samo tri po jednu sobu, odvojenu od dijela u kojem se ložilo. Te sobe su se zvale kamare. Prednost kuća na sprat ogledala se u tome što su bile popatošene daskama i što je u njima, s obzirom na prisustvo stoke u donjem dijelu, bilo toplije.
Pored izbi, pretežno su postojale i omanje staje za stoku. Domaćinstva koja ih nijesu imala, držala su stoku u kući. Dio kuće bi se pregradio ljesama od ovčjeg tora, a kreveti za čeljad grupisali bliže ognjištu.
Oko polovine domaćinstava imalo je svinjce, a ostali su svinje držali u stajama i izbama. Posebnih živinarnika nije bilo.
Selo nije imalo svoje šume, a moglo bi se reći ni voćnjaka. Svako domaćinstvo je pored kuće imalo poneku murvu. Tu i tamo, po seoskom ataru štrčala je poneka smokva, tako da je atar sela, gledan u cjelini, izgledao vrlo siromašan. Imanja su bila veće parcele, izdvojene dračevim plotovima. Mećutim, polovina domaćinstava imala je parcele zasaćene veoma kvalitetnom vinovom lozom, na kojima su se mjestimično nalazila stabla smokava. Te parcele nijesu bile veće od 5 do 10 ari, ali su one za ono vrijeme predstavljale znatan izvor prihoda i pričinjavale ne malo zado- voljstvo vlasnicima. Nalazile su se podno brda, na prostoru između Farmaka i Lekića, odnosno njihovog zaseoka Tijeska. Taj voćarski kompleks na kome su svoje parcele imali i stanovnici ostalih pribrežnih sela, poznat je pod nazivom Carine.
U donjem kraju sela, stotinak metara udaljeno od kuća, nalazi se crkva sv. Nikole sa grobljem. Oko crkve je prostrano zemljište (oko 1 hektar), koje su crkvi, kao zadužbinu, darivali pojedini mještani. Selo nije imalo školu nego su ćaci pohaćali pomenutu školu u Donjoj Gorici, udaljenu oko 4 km. Na mostu na Sitnici postojao je han. Mada je bio u ataru ovog sela, smatrao se farmačkim, jer je njegov vlasnik (B. S. Vukčević) bio iz tog sela.
Od posebne važnosti za ovo selo bila je rijeka Sitnica. Uzvodno od seoskog atara, udaljeno oko 100 m od mosta, bila je pregrađena visokim zidom (4 m) zvanim meća. Nju su podigli vlasnici mlina na farmačkoj strani. Ona je bila i brana za ribu koja je iz Skadarskog jezera, radi mriješćenja, dolazila Moračom u Sitnicu. Zato je Sitnica, nizvodno od mosta do ušća, bila pregraćena na gotovo svakih 100 metara. Pregrade su bile napravljene od željeznih i drvenih kolčeva i pruća. Odolijevale su vodi zato što je kroz njih proticala, ali su bile sigurne brane za ribu, izuzimajući uske otvore (široke 80 sš) pri kamenom postolju na obali, zvanim »sjeća«. Lijeva obala Sitnice pripadala je Donjim Kokotima, a desna Lekićima i pojedinim domaćinstvima sela Gornjih Kokota. Te sjeće ili lovišta bile su privatno, lično ili grupno vlasništvo. Svaka je imala svoj naziv (Djalačka, Rakita, Kamakeć, Čungor, Vir, Samotuk, Baba, Tulje i dr.). Sitnica je, inače, bila veoma bogata ribom, osobito ukljevom i skobaljem i s jesneni jeguljom. Zimi i ranim proljećem na pojedinim mjestima bi se, recimo, za jednu noć ulovilo po 15—20.000 skobalja. Inače, prosječan ulov bio je od 3 do 8.000 skobalja u toku dana i noći na pojedinim lovištima. Zbog prihoda ubiranih ovim putem, vrijednost na primjer, 1/4 lovišta računala se kao vrijednost 1/4 mlina.
Godine 1925. Jovićević je u selu evidentirao 56 kuća. Mećutim, prema zvaničnom popisu iz te godine, selo je imalo 79 domaćinstava sa 375 stanovnika, a prema podacima iz ankete za 1941. godinu, u 62 kuće živjelo je 352 stanovnika. Osam godina kasnije (1948), broj prvih bio je 65, a drugih 303. U periodu 1941—1945. godine u selu je poginulo 19, a umrlo 11 lica (uključiv i dvoje djece, poginulih od naćene bombe). Jedna porodica se doselila sa Kosmeta; tamo se bila preselila 1922. godine. Iseljenih u ratnom periodu nije bilo; istina, desetak njih ostalo je da živi u mjestu boravka, ali su se i oni docnije kao penzioneri dobrim dijelom vratili u selo. Do balkanskih ratova na rad u Ameriku išlo je 17 lica; samo jedan od njih se nije vratio, a jedan je produžio da radi do 1925. godine. Svi ti povratnici vratili su se jedno- vremeno uoči balkanskog rata, kao dobrovoljci. Nakon 1918. godine dva lica su išla u Australiju, a jedno u Ameriku; dvojica su se vratila (do 1941), a jedan je ostao u Australiji.
Porijeklo stanovništva sela Donji Kokoti
Godine 1941. u selu su živjeli: Miranovići (39 dom.), Asanovići (18), Uskokovići (3) i Vukčevići (2).
Miranovići se smatraju jednim od najstarijih bratstava u Zetskoj ravnici, doseljenih poslije kosovskog boja. Doselilo ih se sedmoro braće, od kojih su dvojica umrla bez poroda. Do nedavno su njihovi stariji ljudi znali da nabroje po 12—13 pasova unatrag. Ovdje su se, kako izgleda, doselili s prezimenom Tujkovići i dosta dugo ga zadržali. U selu se i sada jedan kompleks zemljišta naziva Tujkovine. Miranovića, prema ispitivanjima A. Jovićevića i I. Peličića, ima u Grblju, gdje su zadržali staro prezime. Tamo su se našli sticajem prilika, bolje reći privatnih porodičnih razloga i vremenom se veoma istakli. Od njih se u Grblju početkom prošlog vijeka pominje knez Tujković.
Treba, mećutim, napomenuti da je u ovoj sredini postojalo i muslimansko prezime Tujkovići. Kao što je poznato »Venecija je nagradila kučkog vojvodu Ilika Drekalovića, koji je na sastanku u Doljanima 1658. godane ubio Džafer-agu Tujkovića. Vijest o njegovoj smrti primljena je u Veneciji sa vidnim olakšanjem.« (Istorija Crne Gore, 3, t. 1, Titograd, 1975, str. 141). Ipak, po onome što je R. Kovijanić na osnovu nalaza u kotorskim spomenicima napisao o Tujkovićima u Grblju, prije bi se moglo zaključiti da su oni iz Zete, tj. u ovom slučaju iz Donjih Kokota. Kovijanić kaže: »Poznato je staro bratstvo Tujkovići u Grblju, koje je knežini Tujkovićima dalo niz knezova. Nakićenović kaže da su oni starosjedioci. Po kazivanju prof. Nikole Tujkovića, prema porodičnom predanju i njegovom proučavanju, oni su starinom iz Zete, gdje postoji naselje Tujkovina, a tamo su došli od Kosova. To ne isključuje pretpostavku da su Tujkovići iz Njeguša, koji se pominju u prvoj polovini XVI vijeka, isti rod sa Tujkovićima u Grblju. Iz raspoloživog dokumenta vidi se da su njeguški Tujkovići imali veze sa Radem iz Zete. Tujko iz Grblja pominje se 1460. godine u mletačkim izvorima.« (R. Kovijanić, Pomeni crnogorskih plemena u kotorskim spomenicima (XIV— XVI vijek), knj. I, Cetinje, 1963, str. 98, 107).
Neke indikacije ukazuju da je ovdje i prije dolaska Miranovića bilo neko naselje. Na domaku Sitnice, u metehu Markoči, vidni su ostaci kućišta (krupno obraćeno kamenje i klakoberina). Na južnom dijelu sela, kako je zapazio I. Peličić, »biće da je od tog starog stanovništva ostala jedna gomila, na kojoj su kasnije ovdašnji muslimani podigli groblje, koje nije od predavno, najdalje iz XVII vijeka«.
Miranovići su, inače, dosta naroćeni i naseljeni po Zeti i Lješkopolju. Otuda se i javljaju njihovi brojni ogranci: Asanovići, Kovačevići, Nikovići, Ćirkovići, Bućovići.
Asanovići, kao rod i braća sa Miranovićima, nazvali su se novim prezimenom po svom pretku Asanu, po prilici prvom polovinom prošlog vijeka. Tačnije rečeno, otada su se počeli kazivati po njemu, a tek docnije su se prozvali sadašnjim prezimenom. A. Jovićević je o tome zapisao sljedeće: »O nazivu Asanovića priča se — dva brata Miranovića, koji su živjeli u Botunu, ubiju jednog Osmanagića i tako osvete krv koju su im dugovali. Braća uteku, ali ih potjera sustigne, i da bi se spasili, dogovore se da se umiješaju u Turke i da jedan zove onog drugog Asan, a onaj ovoga Ibrahim. I tako se spasu i uteku kod braće u Donje Kokote. I zbog toga potomstvo Asanovo nazvano je Asanovićima«.
Uskokovići i Vukčevići doseljeni su krajem prošlog vijeka iz Lješanske nahije.
Do uoči osloboćenja od Turaka, u selu su živjele i muslimanske porodice: Pašići, Galičići i Mujadževići. I. Peličić smatra da su i oni bili ogranci Miranovića.
IZVOR: Pavle S. Radusinović, “Stanovništvo i naselja zetske ravnice od najstarijeg do novijeg doba, druga knjiga” iz 1991. godine
Komentari (0)