Srbljaci u Gornjem Polimlju

7. mart 2013.

komentara: 30

Portal Poreklo objavljuje studiju dr Milisava Lutovca o nazivu i poreklu Srbljaka, kao i njihovom odnosu sa plemenom Vasojevići

 

Pre dvadeset i pet godina, uvaženi profesor i naučnik g. Tih. R. ‘Đorđević, postavio je pitanje u prvoj svesci Glasnika geografskog društva: „Ko su to Srbljaci?” On je očevidno postaknut na ovo, što se ime Srbljaci pominje u nekoliko radova o Vasojevićima. Koliko nam je poznato, o tom pitanju nije ništa više rečeno do sada. Ni noviji radovi nisu pružili ni malo više svetlosti. Pored naziva Srbljak u oblasti današnjih Vasojevića, javlja se i ime Ašanin, koje je u neku ruku postalo sinoiim ovog prvog izraza. Pošto su i jedan i drugi naziv do sada pogrešno tumačeni, čak i od onih koji se bave knjigom, mi ćemo po- kušati da u ovom članku unesemo bar nešto više svetlosti o postanku oba imena. Ali da se dođe do boljih objašnjenja moramo se osvrnuti na etničku prošlost oblasti u kojoj sada žive Srbljaci odnosno Ašani.

Gornje Polimlje, gde danas žive Srbljaci, bilo je sve do kraja prve polovine sedamnaestog veka gusto naseljeno. To potvrđuje opis skadarskog sandžaka od Marjana Bolice iz 1614. godine, kojem je pripadao i jedan deo ove oblasti. Kad je u Plavsko-Gusinjskoj oblasti i u susednim predelima bilo tako gusto naseljeno staro srpsko stanovništvo, može se sa sigurnošću to reći i za susednu beransku kotlinu, koja nije obuhvaćena pomenutim opisom. To srpsko stanovništvo naglo je proređeno posle katastrofe od 1651. godine, kada je budimaljski episkop Pajsije odrt, a sveštenstvo poklano ili razagnato. Ono sveta što je tada ostalo dokončale su dve poznate seobe, tako da je oko 1737. godine ova oblast gotovo sasvim opustela. Tom prilikom je spaljen i manastir Šudikova, a po narodnom predanju i manastir Đurđevi Stubovi, kod današnjih Berana, nije „pevao“ baš u to doba punih trideset godina.

Od kraja sedamnestog veka počinju se spuštati i naseljavati na opustela mesta razna brdska i crnogorska bratstva. Naseljavanje se nije vršilo u masi, no pojedinačno i postepeno. Ovaj kraj postaje u to doba neka vrsta vratnice, kroz koju se kreće stanovništvo iz Brda i Crne Gore, da se preko Pešteri razlije po Šumadiji i Pomoravlju. Pri prolazu neke su se porodice zadržale kraće vreme u današnjim Vasojevićima i beranskoj kotlini, a zatim išli dalje. Sa ovima se katkada kretalo ponešto i od onih ostataka starog, odnosno ranije doseljenog stanovništza. Ono sveta što je ostalo nastanjivalo se na begovsku zemlju, seljakajući se u početku iz mesta u mesto po celoj oblasti. Taj ostatak brđanskih i crnogorskih bratstava, koja pamte svoje poreklo, vreme dolaska i uzroke seobe, Vasojevići su nazvali Srbljacima. Dakle, Srbljacima se nazivaju oni Srbi pravoslavne i muslimanske vere, koji ne vode poreklo od Vasa, rodonačelnika svih Vasojevića. Ma iz koje srpske oblasti došao Srbin da se naseli u Vasojeviće, on je za Vasojevića Srblja ; što znači po narodnom shvatalju, onaj koji nije Vasojević.

To ime Srbljaci su dobili mnogo ranije, a ne posle prelaska Vasojevića u limsku dolinu, kao što tvrdi g. Vešović i drugi vasojevićki ispitivači. Ovo nije teško utvrditi. Poznato je iz pomenutog opisa M. Bolice, da su Vasojevići živeli oko 1614. godine u Lijevoj Rijeci kao organizovano pleme koje je brojalo 90 kuća. Zna se i to, da oni nisu prešli iz svoje matice ireko Komova pre 1700. godine. Kako je Lijeva Rijeka u susedstvu sa Polimljem, u kojem je pre prelaska Vasojevića u ovu oblast živelo srpsko stanovništvo, ovi su ne samo znali jedni za druge, nego bili, bez svake sumnje, u tešnjim odnosima. Sem toga, Lijeva Rijeka je tada pripadala budimaljskoj episkoiiji, te je sasvim prirodno da su njeni stanovnici i preko nje imali veze sa polimskim. Još tada su, dakle, Vasojevići nazivali svoje prekokomske susede Srbljacima.

Različna su tumačenja imena Srbljak. Jedni tvrde, da taj naziv označava ne baš pravog Srbina nego nešto slično kao na primer: Arnautaš, Grkoman itd. Drugi opet misle da ovo ime nosi u sebi klasno obeležje, koje potseća na srednjevekovne „Sebre — robove“ ili potištenu tursku raju. Po našem mišljenju i jedno i drugo tumačenje je pogrešno. Ime Srbljak je stariji naziv. Njime su, kao što je ranije rečeno, Vasojevići, još dok su bili u svojoj prekokomskoj kolevci, nazivali Srbe starosedeoce u dolini Lima. Budući organizovani plemenski, Vasojevići su, kao i ostali Brđani, pretpostavljali do skoro plemensko ime srpskom i crnogorskom. Međutim, starije stanovništvo limske doline nije imalo sličnog plemenskog imena, sem opšteg, Srbi ili Srbljaci. Taj naziv starijeg stanovništva preneli su docnije Vasojevići i na onaj mozaik brđanskih bratstava, plemenski neorganizovanih, a nastanjenih baš u onoj oblasti gde su pre njih živeli stari Srbljaci. Da se naziv Srbljaci zaista odnosi na ranije stanovništvo i, da ovo ime znači što i srpsko, ima dovoljno dokaza i u literaturi. Ono po Novakoviću odgovara starom nazivu Srbljak. U Srpskom rečiiku od Vuka Karadžića, pored Srbin stoji i reč Srbljak, kao sinonim ove prve. I bogoslužbena knjiga „Srbljak”, koja sadrži službe srpskim svecima, potseća na ovo ime. Sem toga, naziv Srbljak očuvan je i u nekim drugim oblastima, i to baš za staro srpsko stanovništvo, kao što je slučaj sa muslimanskim stočarima u Hercegovini. Po ispitivanjima Tih. R. Đorđevića, i stanovnici Homolja nazivaju se takođe Srbljacima. „U Žagubici u kojoj je stanovništvo srpsko i rumunsko, redovno se za Srbe kaže, da su Srbljaci”. Ovo stanovništvo, po saopštenjima pisca, došlo je od Bijelog Polja i Sjenice.

Interesantno je, što se ime Srbljaci odnosi, ili se odnosilo na starije srpsko stanovništvo, koje živi u oblasti gde je formirana prva srpska država i njeno etničko jezgro, ili na one iseljenike iz. iste oblasti, kao što je slučaj sa stanovništvom u Homolju. I činjenica, što ovi Srbljaci žive u dodiru sa suprotnim etničkim elementima: sa organizovanim plemenima, doseljenim planincima ili sa stanovništvom drugih narodnosti, nije takođe bez interesa za čuvanje ovog starog naziva. Iz svega ovoga može se roditi dosta sigurna misao, da je ime Srbljak bilo opšte u Staroj Raškoj, ili bar u jednom njenom velikom delu, gde i danas taj naziv još živi. To staro srpsko stanovništvo, delom je iseljeno, a delom razbijeno u manje grupe novijim dinarskim doseljenicima, ili asimilovano. Negde je na njih ostala samo uspomena u imenu kao što je slučaj u Gornjem Polimlju, gde je bez svake sumnje bilo kontinuiteta između starijeg i današnjeg stanovništva.

Ime Srbljak, koje je do skoro imalo u Vasojevićima pogrdno značenje, ranije je bilo čak i pohvalno. U stihu, sigurno uzetom iz narodne poezije, kaže se za Srbljake:

Ovaki je adet u Srbljaka
U Srbljaka na glasu junaka

Pogrdnost imena Srbljak došla je u raznim krajevima pod različnim okolnostima. U Vasojevićima, ono je moglo dobiti taj smisao još dok je ovo pleme bilo u svojoj matici, Lijevoj Rijeci, a nije nemogućno, i docnije, iosle dolaska u neposredniji dodir sa današnjim Srbljacima. U prvom slučaju, Vasojević planinac gledao je na Srbljaka ratara sa visine svoje planine. On ga je smatrao za mekšeg i uopšte slabijeg, kao što je i danas redovna pojava u oblastima gde jedan pored drugoga žive planinci i ravničari. U drugom slučaju Vasojević je gledao na mala srbljačka bratstva, neorganizovana i lišena plemenske zaštite i podrške, kao na nešto niže od sebe i po poreklu i po vrednosti, iako u stvari većina ovih vode poreklo od najboljih rodova u Brdima i u Crnoj Gori. I ovo ime, koje u početku nije godilo nevasojevićkim bratstvima, čestom upotrebom i dužim navikama izgubilo je prvobitno pogrdno značenje. Sva ta bratstva počela su se u odnosima sa Vasojevićima nazivati tim zajedničkim imenom, što je u stvari bilo prva etapa za stvaranje srbljačkog ili ašanskog plemena kao protivteže vasojevićkom.

I naziv Ašani, koji smo uzgredno spomenuli, često se prepleće u ovoj oblasti sa imenom Srbljaci. U beranskoj kotlini (Hasu) Ašanin znači što i Srbljak. Sasvim je jasno da ovaj naziv dolazi od predeonog imena Has, ali se ovo pogrešno tumači, a sa tim i poreklo ranijeg, a vrlo često i današljeg stanovništva ovog predela. Ima Vasojevića koji veruju da je ovde ranije živelo neko stočarsko pleme Ašani, slični onim neslovenskim stočarima, koji se susreću po planinama i u dolinama Pomoravlja i Povardarja. Kao jedan od dokaza za ovo tvrđenje, mnogi pominju neka bratstva van ove oblasti, koja sebe zovu Ašanima. Zaista postoje bratstva u Uskocima, u Vranešu, ia Kovrenu i Metohiji (Mojstir), koja se prezivaju tako; ali to nisu stari Ašani stranog porekla, već bratonoška bratstva, koja su neko vreme živela u Hasu, pa se docnije zbog krvi iselila kao i mnoga druga. Tamo, u svom novom zavičaju, prozvali su ih po mestu odakle su doseljeni, što je vrlo čest slučaj u našem narodu. I dr Vešović poveo se donekle za ovim pogrešnim mišljenjem, kada kaže, da su možda ovde živeli takvi Ašani i da je ime Has ostalo kao uspomena na njih. Međutim, potpuno je poznato da naziv has ima sasvim drugo značenje. Hasovi su bili dobra cara, carske porodice, vezira ili koje druge značajne ličnosti. Takvih hasova bilo je po celoj našoj zemlji, za prvo doba turske vladavine. Između ostalih da pomenemo Đakovački Has u Metohiji i Azbukovicu (As Bukovica), predeo u Severnoj Srbiji. Has kod današnjih Berana, „Ravni Has“ „pitomi”, „gizdavi“ i gusinjski, kako se često naziva u narodnim pesmama, bio je, bez svake sumnje, sultanov posed, jer su carski posedi bili uvek plodne zemlje, koje su davale velike prihode. O tome govori i narodno predanje. U narodu se priča, da je ovaj has pripadao, jedni kažu caru Dušanu, drugi turskom sultanu, i da je jedan od ovih prilikom obilaska ovoga kraja, zanet njegovom plodnošću i lepotom izrekao ove stihove:

Hasu ravni moj Misiru mali,
Da te nnsu brda opkolila
U tebe bi presto načinio

Predeo Has se javlja pod ovim imenom vrlo rano. Dva srpska kaluđera, Pavle i Damnjan, u pismu Papi, decembra 1597. godine, pored ostalih predela pominju i ovaj Has. U jednoj školskoj diplomi sveštenika Ilije Jovanovića — Lutovca izdatoj u Beogradu 1847, kaže se da je on rodom iz predela Hasa u Hercegovini. I 1858. godine, prilikom pokrštavanja nekih Vasojevića u selu Ržanici, beranski Has se pominje kao knežina. On je i ranije, pre dolaska današnjeg stanovništva, u stvari to i bio. Knezove aške pomilje narodna pesma u borbi sa Turcima.

Has beranski je prema tome bio u nekom pogledu posebna upravna jedinica u ovoj oblasti. Zbog toga i zbog svoga geografskog položaja i drugih osobitih uslova, pogodnih za formiranje zasebne etničke grupice, i njegovo stanovništvo je dobilo naročito obeležje. Njih su Vasojevići i uopšte svi planinci nazivali Ašanima. A pošto je Has prvobitno bio naseljen samo Srbljacima, to je i ime Ašanin u ovom predelu dobilo ono značenje koje i Srbljak. Srbljak je, moglo bi se reći, širi pojam, a Ašanin uži za obeležavanje nevasojevićkih bratstava. Ali u mnogim slučajevima, osobito kada se govori o nevasojevićkom stanovništvu beranske kotline, ovi se nazivi mogu zameniti jedan drugim.

Što se tiče Vasojevića, može se sa sigurnošću primiti mišljenje V. Ćorovića, da su oii tek po dolasku u tešnji dodir sa Srbljacima, koji su se nazivali samo Srbima, počeli češće upotrebvljavati taj opšti naziv, kao zajedničku oznaku i za sebe i za Srbljake.

Odnosi između Srbljaka i Vasojevića. Kakvi su bili odnosi između starijeg stanovništva u dolini Lima i Vasojevića, ne može se sigurno utvrditi, jer o tome nema nikakvih pisanih podataka, a tradicija nije sigurna u koliko je ima. Tek otkako su Vasojevići prešli preko komovskog razvođa u sliv Lima, zna se nešto više o tim dodirima sa Srbljacima i o životu jednih i drugih. Kao sva. planinska plemena koja se bave stočarstvom i Vasojevići su bili zavojevači. Nastanjivali su se silom na zauzeto zemljište, ali sasvim postepeno kao i malisorska plemena, nikada ne kidajući vezu sa maticom; lagano su oni potiskivali tek naseljene Brđane — Srbljake, i ne toliko fizičkom silom koliko rđavim postupcima. Samim tim, što sva ova raznorodna srbljačka bratstva nisu bila u početku organizovana kao celina, može se lakše objasniti brzo nadiranje Vasojevića. Ali se ipak ni svi Srbljaci nisu lako potčinjavali. I oni su sa sobom preneli svu borbenost i sav ponos svojih plemena. U mnogim slučajevima, i uprkos velike sile, davali su snažan otpor, naročito zadružne porodice i ona bratstva koja su održavala tešnje veze sa svojim plemenskim maticima u susedstvu Vasojevića. Naprotiv, brojem slabija bratstva podnosila su mnoge nasrtaje vasojevićke, koji su izvođeni na dosta grub način. Jedni su se Vasojevići, na primer, idući ia četovanje u muslimanske krajeve: Rožaje, Bihor, Rugovu, Plavsko-Gusinjsku okolinu i Kolašin, pri prolazu kroz srbljačka sela, snabdevali hranom („brašnjenikom”). Bilo je slučajeva da su ovakve čete, neuspevši da nešto zaplene od Turaka, napale i na stado kojeg slabijeg Srbljaka (Andrija Jovićević u svome delu: Plavsko-Gusinjska Okolina, Velaka, Polimilje i Njekular, pominje slične slučajeve. Na jednom mestu on kaže, da su se mezgaljani (Šekularci) iselili zbog vasojevićkog zuluma. Ljevorečani su ovima pravili razne pakosti: napadali su ih i otimali im stoku. Jedan put im „Ljevorečani zakolju čobanina, pa sa glavom u torbi dođu na konak u oca zaklanog deteta. Kada su domaći vidjeli glavu svoga djeteta, napadnu Ljevorečane po noći i ubiju njih pet, pa uteku u Rugovu, a zatim u Peć, odakle ih paša Mahmudbegović preseli u Goraždevac). 

Druga grupa Vasojevića, još manje hrabrih i čovečnijih od prvih, tumarala je kao kakva aramija od sela do sela, iz kuće u kuću, tražeći od pojedinih da im se zgotovi što lepše jelo. I pored dobre gozbe, dešavalo se da ovakvi „gosti“ odnesu nešto što im se svidelo u kući i da za to i ne upitaju domaćina. Pravljene su razne smicalice, da se stvori bar kakav povod za pljačku. Ovakvi postupci su učinili, da se iseli veliki deo pravoslavnog življa iz Bihora, gde su dolazile vasojevićke čete, radi pljačke. Pop Bogdan Lalević i Ivan Protiću svome delu Vasojevići u turskoj granici, zabeležili su slične primere. Oni na jednom mestu kažu: „Bilo je slučajeva da Vasojević uzme Ašaninu i ženu i ovaj nije smeo ništa preduzeti. A već za konja, vola, ništa nije bilo prirodnije nego ih Ašaninu oteti“.

Da li su Vasojevići pojedinim Ašanima otimali i žene, ne možemo sa sigurnošću reći. Zbog velike osetljivosti, koja je u tom pogledu jako naglašena kod svih Brđana, pa i kod duhom pajslabijeg njihovog čoveka, teško je ovome potpuno verovati. Možda je bilo i takvih slučajeva, ali su se oni sigurno završavali krvlju, ili seobom. Naprotiv, bile su mnogo češće pojave prisilne ženidbe Srbljaka sa vasojevićkim devojkama.

Ovakav postupak davanja devojaka onima koje su oni u početku omalovažavali slaže se donekle i sa shvatanjem brđanskog sveta, da devojku treba dati „vaganoviću” tj. onome ko je imućan, a uzeti od „kućevića“;

Postupak pri takvoj ženidbi bio je vrlo jednostavan. Dođe otac, brat ili koji bliži srodnik devojke, kao namernik ili neželjeni gost u kuću gde želi dati svoju odivu. Pošto se najedu i napiju, ispale puške kroz prozor, proprativši pucanj čestitkama i rečima, da je taj i taj tu ili tu devojku dao za toga ili toga momka. Posle toga izabranik kome je devojka namenjena, morao se sa tim pomiriti, iz obzira; prema svojoj zadruzi, koja bi se inače morala iseliti iz toga kraja, a ovaj „za uzeti obraz“ dobiti zemlju.

Ovakvi postupci naveli su Ašane, odnosno Srbljake, da se žale protiv Vasojevića i u Beograd i na Cetinje. U pismu, koje je Knez Aleksandar Karađorđević uputio vladici Radu 28. oktobra 1851. godine, kaže se između ostalog i ovo: „Dva Srbina iz Hasa kod predela Vasojevića došli su mi ovo dana s molbom i jadikovanjem protivu Vasojevića. Oni čuda protivu tih ljudi pripovedaju. Kažu da im oni ne daju mira, da ji svaki čas napastuju, globe i ubijaju, žene im otimaju i nebrojno čislo drugi im zala čine“ itd. Dalje se u pismu kaže, da je Knez bio „tronut jadikovanjima”. U pomenutom delu o Vasojevićima, sasvim je netačno tumačeno ovo pismo. Vešović tamo kaže, da je bilo nečega grubog i oštrog u držanju Vasojevića prema Srbljacima, ali samo u onim slučajevima, „ako bi ko potkazao vasojevićke čete Turcima ili ih zaveo u nepriliku”, ili što ovi „nisu pokazivali ratobornosti u borbama sa Turcima i vodili više računa o interesima celine.”

Koliko se može saznati, ovakvi slučajevi u narodu nisu poznati. I Vasojevići kao i Srbljaci nisu mogli to potvrditi. Zajedno su oni bili, kažu, u svim borbama i četničkim pohodima otkako se zna. Domaće razmirice su ostavljane na stranu čim bi se pojavio spoljni neprijatelj. Što se tiče ubojitosti, Srbljaci su se trudili da ne izostanu iza Vasojevića. Ima primera gde su oni bili i hrabriji. Kao krajišnici Srbljaci su, a docnije i doseljeni Vasojevići bili uvek na udaru. U svakodnevnoj borbi i na večitoj straži, prema Rugovi i drugim muslimanskim predelima istrajali su Srbljaci (Zagrađani i u opšte Poličani, Dapsićani, Petnjičani, Kaludrani, Zagorani, Rovčani, Šekularci, Veličani i Gornjoseljani ranije), i drugi, sve do oslobođenja ispod Turaka 1912 g., dok su Vasojevići iz Lijeve Rijeke i ispod Komova dolazili samo u pljačku. Ali je srbljačka slava sasvim iz razumljivih razloga zasenjavana vasojevićkom. Mnogi tvrde da im je junaštvo oduzimano i pojedini podvizi drugima pripisivani. I Velimirović, u svome putopisu „Na Komovima“ to naglašuje; kaže, da Vasojevići Srbljacima „čak i junaštvo otimaju i kite se tuđim perjem“. Bez svake sumnje, bilo je i ovakvih slučajeva, kao i drugde, gde pleme nije potpuno homogeno.

Pojedini Srbljaci bili su jedno vreme i duhovni vođi čitavog Hasa. Reči popa Vukašina i kapetana popa Josifa sa Zagrađa, slušala je cela oblast, i Vasojević kao i Srbljak. Njihov naslednik pop Mina, pretstavljao je istu vrednost, samo što je on, kako Vasojevići tvrde, bio „veliki Srbljak”, zbog čega je izgleda i nastradao. Iz srbljačkih bratstava su gotovo i svi ostali sveštenici kraja, koji su kao svuda u ono doba bili sa drugim prvacima na čelu svakog pokreta za oslobođenje.

Dakle, razlog za rđavo postupanje Vasojevića prema Srbljacima u prošlosti, ne potiče iz neke urođene plemenske mržnje, a još ‘manje ‘kakve izmišljene neratobornosti ovih poslednjih. Ti odnosi su veran ekonomsko-socijalni izraz onoga doba, kada su sva brdska i crnogorska plemena vodila neprestane borbe oko planina i u njima otsecali glave jedni drugima, kao da su bili krvni i najzakletiji neprijatelji. Šta više, takve su se svađe događale između pojedinih grana istog plemena. Ovo je važilo i za onaj mozaik brđanskih bratstava, koja se nisu mogla u svakoj prilici odbraniti od onih koji su napadali svakog koji je bio slabiji. Ticalo se to i Vasojevića. Za ovo tvrđenje dovoljan je dokaz, što ni jednom jačem srbljačkom bratstvu nije učinjeno nikakvo nasilje, ako je i bilo takvih pokušaja svršili su se sa neuspehom, a često i krvavo. Prema tome, Vasojevići su u to doba rđavo postupali samo sa onima koji su bili brojno slabi i neotporni. Sa jačim srbljačkim bratstvima, oni su se vrlo rado orođavali, družili i išli zajedno u četovanje i plen na neprijateljsku stoku.

Iz sličnih uzroka proizašli su i pojmovi o superiornosti Vasojevića nad Srbljacima. Takvi primeri nisu retki između doseljenih osvajača i slabijih starosedeoca, odnosno manjine. Gotovo ista pojava zapaža se i u onim naseljima, gde su Srbljaci mnogobrojniji od Vasojevića. U ovom slučaju i Srbljaci smatraju Vasojeviće, ako ne nižim po rođenju, ono bar nešto gorim i slabijim od sebe.

Srbljaci su morali dosta trpeti u ta besudna vremena, kako narod označava to doba, kada nije bilo sigurnosti ni za koga, a najmanje za onoga ko je bio slab. To stanje je izmenjeno tek u toku druge polovine devetnaestog veka, kada je Vasojevićima zavladao, pod uticajem državne misli sa Cetinja, znameniti vojvoda Miljan Vukov, čovek širokih shvatanja, koji je osetio potrebu da celo pleme, i Srbljaci i Vasojevići, bude što solidarnije. To se moglo postići samo pravičnošću. S toga je on uz pripomoć svojih saradnika zaveo red i pravicu, ukoliko se u to doba moglo učiniti, a u zajednici sa serdarom Jolem Piletićem, izaslanikom kneza Danila, organizovao je i pravosuđe. Postavljeni su osam kapetana za celu oblast, od kojih su trojica bili Srbljaci. Svaki je kapetan sudio u svom kraju, a teže poslove svi zajedno. Nas ovde osobito interesuje činjenica, da je Srbljak kapetan-pop Josif Mihailović sa Zagrađa bio nadležan u suđenju i na onih pet do šest kuća srbljačkih koje žive ispod samih Komova. Počev od tada, nije se moglo lako rešavati ni jedno pitanje koje se ticalo Srbljaka, da u njemu ne učestvuje srbljački predstavnik. Ali se i dalje osećao podređeniji položaj Srbljaka i njihova borba sa Vasojevićima za postizanje ravnopravnosti nije prestajala. Pred sami Balkanski rat 1912. godine Srbljaci u turskoj granici, obrazovali su tako zvani „Aški odbor“, čiji je zadatak bio, da, pored opštih, vodi brigu i o posebnim interesima Ašana, odnosno Srbljaka.

Iz ove borbe sa Vasojevićima rodio se duh solidarnosti kod svih Srbljaka koji je postepeno dolazio do sve većeg izražaja. Njih su najpre približile nevolje; sjedinile potrebe za odbranu; zatim su primili nametnuto srbljačko ili ašansko ime za svoje, kao nešto zajedničko što ih čvršće spaja u jednu celinu. Pod tim okolnostima se mogla i javiti misao, koja se kod nekih Srbljaka čuje, da oni vode poreklo od Asa, koji je bio brat Vasa, rodonačelnika Vasojevića. Tim se podsvesno želi kazati da su svi Srbljaci jedno pleme ravno Vasojevićima i po junaštvu i po drugim vrednostima. Ma koliko ovo verovanje bilo naivno, ipak je interesantno. Tu se jasno vidi, da se pleme može formirati pod izvesnim okolnostima i oko neke izmišljene ličnosti ili kakvog nametnutog imena, kao što je slučaj sa današnjim Srbljacima u Gornjem Polimlju.

Iako su se Vasojevići i Srbljaci izjednačili i fizički i psihički pod uticajem stalnog dodira i rodbinskih veza, koje su već odavna obostrano premrežile celo pleme, ipak se još i sada oseća izvesan antagonizam između njih. Istina, on slabi, kao i plemensko uređenje, pod uticajem novog doba i mlađih generacija, ali još pokatkad izbije na površinu što je posledica dvestagodišnje borbe, tradicija, a možda i atavizma dalekih predaka.

 

AUTOR: Dr Milisav V. Lutovac, Glasnik Etnografskog muzeja u Beogradu

 

IZVORI:

1) Dr R. V. Vešović: Pleme Vasojevići, Sarajevo 1935 god.

2) Pop Bogdan Lalević : Vasojevići u turskoj granici (Neselja knj. III, str. 703). —

3) St. Novaković: Nekoliko težih pitanja srpske istorije (Godišnjica N. Čupića knj. XXXI, str. 5).

5) J. Dedijer: Hercegovina (Naselja VI, str. 174).

6) Tih. R. Đorđević: Ko su to Srbljaci. Glasnnk Srpskog geografskog društva, sv. I, str. 12.1.

7) Vuk S. Karadžić, Srpski rečnik, kod reči Srbljak.

8  Glasnik Zemaljskog Muzeja za Bosnu i Hercegovinu (1909) sveska 1—2, str, 50.

9) V. Ćorović: Istorija Jugoslovena, str. 25.

 

Komentari (30)

Odgovorite

30 komentara

  1. Nebojša Babić

    Gorane, ne sviđa mi se vaš svađalački ton i omalovažavanje svega što se nije u skladu sa vašim mišljenjem, i ne bih dalje da se upuštam s vama u neka dokazivanja. Skidam kapu. Imate svoje mišljenje i svoja tumačenja, pa – nek vam budu. Nisam toliko mlad i dokon da se trošim na ovakve rasprave…

  2. Goran

    Uz svo postovanje gosp.Babicu,nevidim koje su to moje received Vama bile svadja.Samo Sam Vam rekao da netumacite izjave ili stavove na pogresan nacin.Ako poznajete istoriju Berana I Asana Vi napisite Vase stavove I saznanja uz kulturne I objektivne komentare,nepristrasne I od mene Koji Sam profesor istorije u srednjoj skoli,ili nekog drugog poznavaoca istorije Iz Berana.Pa I ako neznate neke podatke nemojte se ljutiti.Istorija se uci celog zivota.I svakako ste mnogo vise I tacnije napisali od tog Joksima Koji Vas brani a I nerazume o cemu se govori.

  3. AS

    Pozdrav,zanima me poreklo Pajovica iz sela Polokce,opstina Novi Pazar,slava Lazareva subota.Prema podacima Petra Petrovica u knjizi Raska,doseljeni su iz Lima,zeleo bih da znam vise i tacnije podatke o tome,hvala unapred ?