Poreklo prezimena, selo Kameno (Herceg Novi) Reviewed by Momizat on . Poreklo prezimena sela Kameno, opština Herceg Novi. Stanje iz 1913. godine   Poreklo rodova    Mandić Bratstveničko predanje obavještava o dolasku Mandića iz Poreklo prezimena sela Kameno, opština Herceg Novi. Stanje iz 1913. godine   Poreklo rodova    Mandić Bratstveničko predanje obavještava o dolasku Mandića iz Rating:
You Are Here: Home » Zavičaj - sela i gradovi » Poreklo prezimena, selo Kameno (Herceg Novi)

Poreklo prezimena, selo Kameno (Herceg Novi)

Poreklo prezimena sela Kameno, opština Herceg Novi. Stanje iz 1913. godine

 

Poreklo rodova 

 

Mandić

Bratstveničko predanje obavještava o dolasku Mandića iz Gornje Morače u 1687. godini. Mandići slave Mioljice. Dr J. Erdeljanović pominje Mandiće u Bati u Cucama kao staro bratstvo dajući mnoštvo detalja iz tradicije. J. Erdeljanović vezuje Mandiće uz bratstvo Pištignjat i obavještava o Mandićima u raseljenju u Nikšićima i Orahovcu u Boki, gdje ih u vrijeme istraživanja S. Nakićenovića nema. Za nas je interesantno predanje koje bilježi isti autor o bjekstvu jednoga Pištignjata iz Bate u selo Grab pod Orjenom u 18. vijeku, te vezivanje „povelikog bratstva Pištignjata“ u Zupcima sa ovom osobom iz predanja. Ovo bratstvo, prema J. Erdeljanoviću slavi Jovan-dan (7 januara). – J. Erdeljanović, Stara Crna Gora, Beograd, 1978, s. 628, 629. Isti istraživač pominje Mandiće u Markovini pod planinom Lastvom, u selu Kruškovac, kao i u Donjoj Markovini.

U istočnoj Hercegovini, Mandići se pominju u Dulićima u Gacku i Poljicama gdje slave Jovan-dan. – O. Đ. Kozić, n. d, s. 1230.

U Kamenom se Mandići vezuju za dosta zbijeni zaseok pod krupnim grebenom Dobroštice. Ovaj živopisni zaseok pokazuje izgled tipične Dedijerove varoši u karstu, sa uzanim, kratkim ulicama između gusto raspoređenih kuća okupljenih u rodovske agregate.

Knez Gavrilo Mandić pominje se 1753. Njegov se otac zvao Jovan, a stric Ilija.

 

Rašović, Rašo

S. Nakićenović u svome djelu „Boka“ izostavlja Rašoviće iako u vrijeme njegovih istraživanja oni stoje u ovome selu. – n. d, s. 457, 458, 459. Rašovići i danas žive u Kamenom. Po starini prezivali se Rašo.

Rašovića kuće leže u odlomku Mandići.

Pored Kamenoga, Rašovići se vezuju uz Sasoviće, gdje su uključeni u popise druge polovice 18. vijeka. S. Nakićenović obavještava o njihovu nadimku „Burlice“, te porijeklu iz Korjenića, iz Nudola, 1692. godine. Rodovsko prednje govori o devetorici braće Burlica koji se raseljavali. Prema S. Nakićenoviću, sasovićki Rašovići slave Sv. Arhangela Mihaila. – n. d, s. 477.

U Cucini u Šumi trebinjskoj ovo je najstariji rod gdje slave Šćepan-dan. O. Đ. Kozić, n. d, s. 1186.

Note od Ratiševine za 1763. uključuju Damjana Rašovića, dok 1772, u popisu stoji Jovo. U popisnoj godini 1790. javljaju se Jovo i Mitar.

 

Vernjak

Kod J. Erdeljanovića ne nalazimo obavještenja o ovome prezimenu, ali ovaj istraživač pominje, u raspravi o negdašnjim Vlasima, nekoliko toponima koje bi, po njegovu mišljenju, trebalo vezati uz ove nomade, i među ovim, u Bjelicama (Tomići) toponim „Verna“. U vrijeme istraživanja S. Nakićenovića nema ih u Kamenom.

 

Ajčević

Rodovsko predanje govori o porijeklu Ajčevića iz Popova 1692. godine. Slave, kao i Mandići, Mioljice. – S. Nakićenović, n. d, s. 458. Kuće Ajčevića leže u odlomku Mandići.

 

Bulut

S. Nakićenović obavještava o porijeklu Buluta iz Korjenića 1692, te da slave Nikolj-dan. – n. d, s. 458. I ovaj se kamenski rod vezuje uz odlomak Mandići.

 

Savčić

U vrijeme istraživanja S. Nakićenovića, nema Savčića u Kamenom.

 

Stijepčić

Prema tradicionalnim obavještenjima Stijepčići doseljeni iz Zubaca 1692. godine, a slave Sv. Arhangela Mihaila. – n. d, s. 458. U 1717. se pominje Marko Stijepčić koji trguje sa Maltežaninom Giovani Batista Sarti. Ovo prezime autohtoni Kamenjani izgovaraju „Stijočić“ (za množinu), a katkad, „Stiječić“, (za jedninu). Kuće Stijepčića leže na osami, blizu grobaljske crkve Sv. Nikole.

Stijepčići se, pored Kamenoga, tradicionalno vezuju uz naselje Sušćepan, gdje se nazivaju i Bigani. Stari Stijepčići obavjestili su S. Nakićenovića o prelasku iz Mojdeža u Sušćepan koncem 19. vijeka. I Bigani slave Sv. Arhangela Mihaila. – S. Nakićenović, n. d, s. 490.

U noti od Trebesina (sa Sušćepanom) iz 1758. popisan je Đuro Stiječić; u popisnoj godini 1763.: Đuro Stijepčić; u 1772.: takođe Đuro; u 1777, 1778, 1789, 1790. i 1793, Stijepčići nisu uključeni prezimenom da bi tek u noti od Sušćepana iz 1793. bio popisan Đuro Stijevčić.

Sušćepljanski Stijepčići se ukopavaju kod crkve Sv. Stefana koja u svojem najranijem arheološki dokazanom opusu pripada 10. vijeku. Ova je predromanička građevina tako među značajnim starinama na širem prostoru Sutorine na kojemu se naročito istaknuto poštovao kult Sv. Arhiđakona Stefana.

 

Šurbat

U vrijeme S. Nakićenovića nema ih u Kamenom. U raspravi „Uspomene o negdašnjim Vlasima na bjeloškom zemljištu“, dr J. Erdeljanović navodi toponime koje vezuje uz vlaško stanovništvo i među njima, toponim „Šura“ o kojem pobliže kaže: „Šura je ime za strane ispod visa Željidruga. Ovakvog topografskog imena nisam našao više nigde kod Južnih Slovena a ni kod njihovih romanskih i arbanaških suseda. Ima npr. naziv Šuranj za zemlje i seoce u Milovićima u Boki i Šuranj za zemlje u Škaljarima u Boki“. – n. d, s. 274.

 

Obradović

Za Obradoviće S. Nakićenović veli da su iz Crne Gore 1687, te kako slave Mi trov-dan. – n. d, s. 458. Dr J. Erdeljanović, među starim ćeklićkim bratstvima pominje Obradoviće i to na temelju toponomastičkih podataka. Puno više informacija o ovome prezimenu može se naći u djelu dr J. Dedjera „Hercegovina“, gdje se pominju u Donjem Hrasnom u Crnoglavu (20 kuća) i to da su starinom iz Crne Gore davno doseljeni u Dubrave, odakle još u 17. vijeku u Hrasno, – n. d, s. 278, kao i u Bjelojevićima u Hercegovini gdje stigli iz Hrasnog. – n. d, s. 292.

Konačno, isti istraživač ih pominje u Hodbini kod Mostara. – s. 245. Popis stanovništva konavoskih sela iz 1673/74, uključuje Obradoviće u Stravči, Dunavama i Čilipima. – S. M. Kočan, n. d, s. 17-19. Obradovića kuće leže u istočnom dijelu kamenske zastrte uvale, uz pristranke brda, u okviru krupne grupe kuća obrazovanih od nekolika rodovska i porodična agregata. Kuće su u ovome zaseoku razastrte u izraziti niz.

 

Mišković

S. Nakićenović je obavješten o porijeklu Miškovića iz Korjenića 1692, te kako slave Đurđev-dan. – n. d, s. 459. Dr J. Erdeljanović pominje Miškoviće u Lješanskoj nahiji u Krusama, selu pod Busovnikom, gdje bilježi tri kuće Miškovića. n. d, s. 173. Međutim, O. Đ. Kozić, obavještava o Miškovićima u Dražin dolu, da su starinom iz Dabarskog polja u Hercegovini, te da slave Sv. Klimentija, a ranije Sv. Nikolu. – n. d, s.1170, kao i u Desin-selu gdje se zovu i Ukropine, a ovdje porijeklom iz Ljekove u Površi. Zaista, ovi Miškovići slave Nikolj-dan. s. 1178.

 

Remetić

S. Nakićenović ne pominje Remetiće u Kamenom. U ovome selu, u to vrijeme živi jedna starica prezimenom Remetić. Ipak, ovaj istraživač, na temelju podataka iz katastra Kamenog iz 1726, pominje Damjana Remetića čije je potomstvo iselilo u Ameriku. – n. d, s. 459.

 

Stanovčić

S. Nakićenović pominje Stanovčiće da su iz Zubaca 1693, te da slave Sv. Georgija.

Moguće je da je i ovo prezime izvedeno iz nekog ličnog imena. Kuće Stanovčića u Kamenom leže i danas i po starini na dva mjesta, u blizini odlomka Kujačić Radović-Obradović, gdje po starini stajala jedna kuća, i u blizini odlomka Bronzići-Vukovići, gdje takođe stajala jedna kuća. Petar Stanovčić iz Kamenoga posjedovao je 1825. brod tipa brigantin. – P. Šerović, Nekoliko podataka o pomorstvu hercegnovske opštine XVIII i XIX v, Pomorski muzej Kotor, Godišnjak II – 1953, Kotor, 1953.

 

Raković

Nema ih početkom vijeka u Kamenome. Ovo prezime ne pamte ni najstariji Kamenjani.

 

Radović

S. Nakićenović je obavješten o porijeklu Radovića iz Bjelopavlića 1687, ali daje i pogrešni podatak o slavi Radovića kako slave Đurđev-dan. -n. d, s. 458. Ovaj podatak nije tačan, jer kamenski Radovići slave Jovan-dan. Neobičnost greške je u činjenici da je ovo bratstvo veoma ugledno a to je jedina počinjena greška u pitanju slava kamenskih rodova i porodica. Skloni smo vjerovanju da je neko pogrešno obavjestio S. Nakićenovića o slavi Radovića u Kamenom kojenije spadalo u parohiju ovoga istraživača.

Ovo veliko bratstvo rašireno je i u Hercegovini i Crnoj Gori. Kako obavještava dr J. Dedjer, Radovići žive u Brataču u nevesinjskom srezu, a starinom iz Kuča odakle bježali u Riđane. Ovi Radovići slave Nikolj-dan. – n. d, s. 213. Zanimljivo je da ih pominje u Željuši pod Veležom i to da su od bratstva Avramovića iz Bjelica u Crnoj Gori. – s. 249.

O raširenosti ovoga bratstva u Staroj Crnoj Gori obavještava dr J. Erdeljanović u svome krupnome djelu „Stara Crna Gora“. Autor Radoviće pominje u Lješanskoj nahiji u Gracu, – n. d, s. 170, u Gluhom dolu, – s. 196, u Riječkoj nahiji u Kosijerima, – s. 178, u Bajicama, – s. 121, u Njegušima, – s. 124, u Stubici u Gornjim Pješivcima gdje ih vezuje uz bratstvo Nikčevića, – s. 152, u Sotonićima na južnim padinama Bjelasice, – s. 198, u Limljanima u Crmnici u njenom Donjem kraju kao starinarski elemenat koji se istražio. – s. 292. Isti autor pominje Radoviće u Hercegovini kao i predanje hercegovačkih Radovića prema kojemu su oni iseljenici iz Kuča, porijeklom od kučkih Drekalovića n. d, s. 687.

Najozbiljniji doprinos predanju kamenskih Radovića, te uopšte hercegovačkih Radovića o porijeklu sa arbanaških strana, leži u pominjanoj rekonstrukciji stare rukopisne knjige Radovića u Kamenome, koju je načinio Rade M. Radović, a koja govori upravo o starini Radovića, prije 1389. Evo što stoji u ovoj rekonstrukciji Rada Radovića: „Do poslednjeg svjetskog rata koji je počeo kod nas u proljeće 1941. g. posjedovao sam jednu veliku (od 4-5 kilog. ) knjigu, koju je bio ispisao moj pok. đed Jokan (koji je umro 1867 g. )… U njoj je bila ispisana istorija našeg plemena (Radovića u Kameno) kao i drugih nekih plemena odakle su došli i drugo, u nekoliko njegova biografija i doživljaji. Pomenuta knjiga je izgorjela sa dosta drugih starinskih knjiga i istorijskih dokumenata još iz vremena mletačke vladavine Bokom… „; „Sada nastavljam o našem plemenu Radovića u Kameno: dva brata Petar i Milija došli s iz Bjelopavlića (Crna Gora) i potomci su čuvenog Bijelog Pavla koji je rodom izDukađina (Albanija). Negdje malo poslije istoričke bitke i poraza Srba u boju sa Turcima na Kosovu polju god. 1389, on se bio zavadio radi nečega, kao mladić, sa nekim Arnautom i ubio ga, i radi toga je morao bježati da spasi život i došao je u današnje Bjelopavliće (koje se tada nijesu tako zvale). Srbi starosjedioci su ga dobro primili, pošto je bio dobro razvijen, pošten i pametan, tu se ubrzo oženio pa su ga izabrali za glavara i arambašu jer su često imali okršaje sa Arnautima i Turcima koji su poslije pobjede na Kosovu polju postali silniji. Pavle je nosio odjelo kao ostali Srbi u mjestu, ali kapu je zadržao i nosio cijelog života malu bijelu kao i danas što nose Arnauti, te su ga njegovi mještani u novoj postojbini zvali Bijeli Pavle (po bijeloj kapici).Po tome su poslije njegove smrti i prozvani današnji Bjelopavlići, koji su danas naseljeni većinom njegovim potomcima. Pavle je imao šest sinova, bili su svi napisani (ispisana imena u originalnom rukopisu Jokana Radovića, prim. autora) ali se sjećam samo dvanajstarija Rada i Đura, od Rada su potomci Radovići, a od Đura Đurovići, tako su i ostali svi prozvani po imenu svoga oca.

Godine 1687 – kada je Mletačka republika osvajala Hercegnovi od Turaka koji su bili strah i trepet za mletačko brodovlje na Jadranu od njihovog gusarstva i pljačke, zatražili su pomoć svih hrišćanskih naroda iz Crne Gore, Hercegovine i Dalmacije. Tako su pomenuta dva brata Radovića došli iz Bjelopavlića sa 200 – boraca (kojim su oni zapovjedali kao vojvode) u pomoć Mlečićima kao hrišćanima protiv vječnog hrišćanskog neprijatelja i zulu(m)ćara Turčina. U isto vrijeme došli su iz Hercegovine nekoliko stotina boraca sa vojvodama Savom Kujačićem i Savom Anđelićem i(z) Korjenića (Anđelić je poginuo, grob mu je kod Mračeve crkve u Ratiševinu). Crnogorci i Hercegovci su se sakrili (potajili) u Tajno brdo u Jalovu gradinu dno Košarica, pošto su dobili preko kurira obavjest da iz Trebinja dolazi preko Zubaca i Bjelotine Topal-paša sa 4000 – vojnika u pomoć veziru od Hercegnovoga, preko Kamenog, Kotobilja, i Poda, da spriječi napad na grad sa sjeverne strane. Kada su naljegli ispod Tajnoga brda i Jalove gradine, ne nadajući se nikakvoj vojsci, ni zasjedi, išli su kao krda ovaca bez ikakvog reda, pjevajući i urlajući (noć je bila). Srbi iz Tajnog brda i Jalove gradine zapucali su iz pušaka i dosta ih prorijedili, u isto vrijeme digli i sa isukanim noževima polećeli među njih, i onako zbunjene od prvih pucnjeva iz pušaka, prestrašeni okrenuli su se natrag bježeći bez ikakva reda. Srbi su ih gonili do Mokrina, inešto noževima (pa i kamenjem), i od prvih pucnjeva puščanih potukli 500 -. Ostali su utekli sa svojim zapovjednikom Topal-pašom (poderani) istim putem kojim su i došli u Trebinje, ostavivši Srbima 12 – barjaka, preko 500 pušaka i ostale opreme. Po svršetku bitke naši su se povratili i postavili u Tajno brdo jedan mali odred da stražari da se ne bi povratili Turci. Ostali su pošli u pravcu Novoga da što prije stignu i jave o pobjedi njihovoj na Kameno, i da pomognu obsadi da prisile vezira na predaju, što se ustvari drugi dan i dogodilo. Kad je vezir vidio da mu ne dolazi pomoć kojoj se nadao, nego još veći pritisak obsade, poslao je parlamentarca sa bijelom zastavom, i najavio predaju grada mletačkom komandantu Jerolimu Kornelu…“

„Pošto se mletačka vlas utvrdila u Hercegnovi i okolici, koja se tada zvala provanija Dračevica, odlikovala je mnoge Srbe koji su se istakli u borbi, a osobito vojvode, sa plemićkom titulom i grbovima kao naslijedni plemići koji su se u narodu zvali „blagorodni“, tako su i oba brataRadovića, Petar i Milija, odlikovani grbom i plemićkom titulom. A dali su im po želji njihovoj zemlju u Kameno gdje nas eto ima i danas. Milija je neko vrijeme stanovao u Milin pećini kod Jasenove doline dok je sagradio kuću“.

U ovoj pećini, prema svjedočenju Danice Rada Bronzić rođene Radović, kao i Dušana Rada Radovića, ima i voda kapavica.

Vidjeli smo kako je o porijeklu kamenskih Radovića i događajima u 1687. pisao Jokan Radović iz Kamenog. Teško može biti sumnje u tačnost kazivanja Jokana Radovića u uništenoj rukopisnoj knjizi Jokanovoj, koja je mogla nastati na početku 19. vijeka. Jokan nije mogao znati o događajima o kojima piše G. Corner u svojim pismima Duždu a koji govori o sukobu sa Turcima pod Novim. No, nipošto ne nalazimo da izvještaji generalnog providura, samo zato što ne pominju okršaj na Kamenom kao okršaj sa nastupajućim Topal-pašom, ili zato što uopšte ne pominju okršaj na Kamenom, protivriječe svjedočenju Jokana Radovića koji je mogao biti unuk nekoga od protagonosta.

Ova je porodica, i to upravo porodica Petra Radovića, poznata po čuvenim narodnim vidarima (Rade: 1879-1961, Milo: 1837-1927, Jokan: ?-1867). Jokan Radović je upamćen kao veliki dobrotvor sela jer je, kao knez kamenski, organizovao otkup Kamenske planine od nasljednika Ivana Burovića.

Kako smo vidjeli, Radovići u drugoj polovici 18. vijeka u svojemu selu ne figuriraju kao knezovi, ali 1734. se pominje serdar Radović u Kamenome.[287] Radovići se ukopavaju kod crkve Sv. Stefana, gdje iza apside, leže četiri stare grobnice, i na jednoj plitko urezani grb.

Radovići se na teritoriji Dračevice vezuju uz topaljsko selo Ratiševinu. U noti od soli iz 1758, upisani su Nikola i Gavrilo Radović; u popisnoj godini 1763. takođe Nikola i Gavrilo; dok u 1771. Gavrilo Radović figurira kao knez sela, a uz njega se pominje Sava;[290] u noti iz 1772. takođe su popisani Gavrilo i Sava;  u 1778. pored Save i Gavrila javlja se Marko; u 1789. popisani su Marko, Todor, Mitar i Gavrilo; i 1793. takođe Marko, Todor, Gavrilo i Mitar. Nije neosnovano posmatrati ratiševljanske Radoviće kao familiju od visokog uticaja u svome selu iz jednostavnog razloga što u 18. vijeku najviši značaj za život sela Ratiševina nosi rod Sabljičića koji daju sveštenike i glavare, a Radović ipak neko vrijeme obavlja dužnost kneza.

Ratiševljanski Radovići se tradicionalno ukopavaju kod crkve Sv. Trojice u Ratiševini-Mojdežu.

 

Čorlaja

S. Nakićenović ih ne pominje jer ih u vrijeme njegovih istraživanja nema u Kamenom. Ovo prezime ne pamte ni najstariji Kamenjani. Dr J. Dedjer pominje upravo ovo prezime u svome djelu „Hercegovina“: Gaćine i Čorlije u najstarije porodice. Kad su te porodice same živjele u Kačnju na Mekoj grudi ne bijaše nikakvih naselja, tuda bijahu samo jesenje i zimske torine Gaćina i Čorlija“. – n. d, s. 193.

Isti autor ih pominje u Koritima, -s. 198, kao i u Čanju u nevesinjskom srezu da su sa Meke grude. – s. 231. Čalije su staro bratstvo u Bajicama. Ovo je takođe hercegovački rod. – J. Erdeljanović, n. d, s. 255, 256. Skloni smo, konačno, vjerovanju, da je ovo jedno odstarinarskih prezimena u selu Kameno, prije Morejskog rata.

 

Jovović

S. Nakićenović je zabilježio predanje o porijeklu Jovovića iz Nevesinja 1692. On tačno piše da Jovovići slave Sv. Dimitriju. – n. d, s. 458. Dr J. Erdeljanović pominje Jovoviće u Staroj Crnoj Gori i to u Gluhom dolu među velikim brojem bratstava za koje tvrdi da su sva istoga porijekla. – n. d, s. 196, zatim u Milijevićima u Ćeklićima da potiču od bratstva Marojevića, – s. 127, kao i u Dugom dolu u Njegušima. – s. 123. Za nas je svakako zanimljivo potencirati pitanje o vezi kamenskih Jovovića sa Stratimirovićima koji (petorica braće), polovicom 18. vijeka, dolaze u Dračevicu, zadobivši mletačke privilegije. Znamenito hercegovačko bratstvo Stratimirovića, sa pouzdanjem možemo istaći, nosi prezime Jovović.

Naime, polovicom septembra 1747, generalni providur Jakov Baldu naredio je da se pet porodica Nikole, Mata, Marka, Anta i Jova Jovović Stratimirović, koje su doselile iz države Turske, oslobode svih nameta i kuluka, izuzev za slučaj rata ili izvanrednih događaja, kada su svi vjerni podanici dužni da pruže pomoć.

Biće ovdje značajno istaći da, prema kazivanju J. Erdeljanovića, Jovovići sa Stijepovićima u Dugom dolu, nose zajednički nadimak Škerovići. Prema predanju i jedni i drugi su od bratstva Škerovića iz Bjelopavlića, a doseljeni u drugoj polovici 17. vijeka. Slava im je zimnji Sv. Nikola. – n. d, s. 457. Zanimljivo je da se i kamenski Škeri u savremenoj dokumentaciji javljaju sa prezimenom Škerović. Jovovići u Kamenom stoje u sredini sela, na osami. Ukopavaju se kod crkve Sv. Stefana.

 

Bronzić

Stari Bronzići obavjestili su S. Nakićenovića o svome porijeklu iz Popova 1692. Slave Sv. Evstatiju. Veoma je zanimljivo uključivanje Bronzića u „notama“ sa prezimenima: Bronzović i ‘Anbrozović’. Zaista, Bronzići se pominju u maticama župe Grad u Dubrovniku kao doseljenici iz Zažablja, i to upravo u drugoj polovici 17. vijeka. Bronzići su se raseljavali iz Prapratnice i Kiševa u parohiji gradačkoj u Starom Zažablju. – M. Sivrić, O nekim upisima hercegovačkih prezimena u maticama župe Grad u Dubrovniku u drugoj polovini 17. stoljeća, Hercegovina 1, 1981, s. 152. Vukašin Ambrozović se pominje u svojstvu savjetnika kod premjeravanja baština guvernatora Ivana Burovića, u 1705, kao i Damjan Bronzić 1725.[296] Kuće Bronzića stoje kod crkve Sv. Jovana, u sastavu odlomka Bronzići-Vukovići-Škeri. Po starini ovdje su stajale četiri kuće Bronzića (u 18. vijeku), no kasnije i peta kuća Bronzića-Grmuša. Ukopavaju se kod crkve Sv. Stefana.

 

Bakočević, Bakoč

S. Nakićenović ih ne pominje jer ih u vrijeme njegovih istraživanja nema u Kamenome. Korektno ih uključuje u Gornjem Morinju i Bakočima, obavještavajući o porijeklu Bakoča iz Korjenića 1689, te da slave Sv. Arhangela Mihaila. – n. d, s. 527.

 

Vuković

Stari Kamenjani su obavjestili S. Nakićenovića o porijeklu Vukovića iz Podgorice 1687, te kako Vukovići slave Jovan-dan. Zaista, ovdje tradicija dobro kore lira sa zapažanjima vrijednog J. Erdeljanovića koji u svome djelu „Stara Crna Gora ovo prezime pominje baš u Bjelopavlićima. – n. d, s. 552, kao i u Drobnjacima, – s. 419. Ovo je bratstvo rašireno u Hercegovini. Dr J. Dedijer ih pominje u Mekoj grudi da su doselili iz Banjana, – n. d, s. 194, u Vučevu u Gatačkoj površi, – s. 203, u Vlasačama u Popovu gdje doselili iz Janča, – s. 274. Isti autor obavještava o Vukovićima u Ragačama u Nevesinju kao i u Žiljevu u istom kraju gdje su veoma davno doselili iz Čeva. Interesantno je da ovi hercegovački Vukovići takođe slave Jovan-dan. – n. d, s. 222.

U popisu Konavala iz 1673/74, pominju se Radovčićima i Đurinićima. – S. M. Kočan, n. d, s. 17-19. Koncem 17. vijeka poznat je Gruica Vuković iz Zubaca.

U 18. vijeku Vukovići žive u Bijeloj, gdje prema porodičnom predanju koje je zabilježio S. Nakićenović doseljeni iz Korjenića 1693, a slave Sv. Joakima i Anu, – S. Nakićenović, n. d, s. 505; U Maukovim Kruševicama gdje doseljeni iz Gacka 1693, a slave Sv. Đorđa, – isti, n. d, s. 503; u Trebesinu, iz Gacka 1693, ali prema S.

Nakićenoviću slave Sv. Lazara, – n. d, s. 488; u Ublima iz Nevesinja 1692, a prema S. Nakićenoviću slave Đurđev-dan. – 511.

U selu Trebesin katastar iz 1690. uključuje Toma i Miliju (Thomas Vucovich, Milia Vucovich); kao i u Mokrinama gdje se javljaju Đuro i Pero Vuković (Giure Vucovich, Pero Vucovich) ; i konačno, u Kamenome, Sava Vuković (Sava Vucovich). Note od soli države Novske za selo Trebesin uključuju: za 1758, Lazara; za 1763. Đura; za 1772. Tomana, Petra, Sava, Filipa, Sava, Jovića, Marka i Luku; te u istom popisnom godištu 1772, odvojeno Đura. Kuće Vukovića u Kamenome leže kod crkve Sv. Jovana, u okviru odlomka Bronzići-Vukovići-Škeri. Vukovići se ukopavaju kod crkve Sv. Stefana.

 

Vlaisavić

U vrijeme istraživanja S. Nakićenovića, nema ih u Kamenome. Mi smo skloni vjerovanju da je ovdje u pitanju pogrešno pisanje prezimena Vladislavić – hercegovačke vlastelinske porodice sa postojbinom u jaseniku kraj Gacka, a čiji su članovi bježali u Dračevicu poslije 1711, pred njihovim susjedima Čengićima.

No, u Kornerovoj zemljišnoj knjizi iz 1690, stoji Miho Vladislavić.

 

Obilić, Obilović, Kobilica, Kalavrez

S. Nakićenović piše da su iz Hercegovine 1692, te da slave Jovan-dan. – n. d, s. 459. Obilovići su se u drugoj polovici 18. vijeka odlikovali kao pomorci. Koncem vijeka Petar Obilić nastupa kao kapetan keča Sv. Petar – P. Šerović, Nekoliko podataka, s. 54; a u 1814. Đorđe Obilović je kapetan brigantina „Neustrašivi“ naoružanog sa četiri topa, šest trombona, deset pušaka, četiri sablje i deset druga posade. Đorđe je suvlasnik broda uz Petra Petrovića. – P. Šerović, n. d, s. 57.

Pomorac je bio i Marko Kobilica koji je živio u Toploj i posjedovao brigantin u 1825.

Obilići po starini stoje u odlomku Ratkovići u krajnjem zapadnom dijelu zastrte kamenske uvale. Obilići se ukopavaju kod crkve Sv. Stefana.

 

Radovčić

S. Nakićenović u svome djelu „Boka“ izostavlja Radovčiće iako oni u vrijeme njegovih istraživanja, kao i danas stoje u Kamenome. Kuća Radovčića su podignute u jednom krševitom odsjeku, na osami, pripadajući odlomku Kujačići-Radovići-Obradovići. Slave Mitrov-dan.

 

Čolan

Na početku 20. vijeka nema Čolana u Kamenome. S. Nakićenović ih ne pominje u studiji „Boka“. No, dr J. Erdeljanović obavještava o Čolanovićima u bokeškom selu Kavaču i predanju po kojem su došli iz Trešnjeva u Crnoj Gori ima 380 godina, a slave Sv. Nikolu. – n. d, s. 642.

 

Ratković

S. Nakićenović je obavješten o doseljenju Ratkovića iz Zubaca 1692, te da slave Đurđev-dan. Dr J. Dedjer pominje Ratkoviće u Hercegovini gdje je ovo bratstvo veoma rašireno: u Ljubinju gdje doselili iz Nevesinja, a slave Đurđev-dan, n. d, s. 287; u Brataču, gdje doseljeni iz Gacka, – s. 213; u Ljubuškom, Dračevu, Nevesinju i Zupcima, te da slave Petkovicu, – s. 263, i konačno, u Staroj Gabeli, starinom iz Bjelica.

Dr J. Erdeljanović zaključuje da su zubački Ratkovići i Milojevići porijeklom od starih cuckih Ratkovića sa Ratkovih kućišta. – n. d, s. 658. On detaljno obavještava o Ratkovim kućištima u Trnjinama gdje stoji stara crkvina sa grobištem od velikih prostih kamenih ploča. – n. d, s. 266, 267

O porijeklu Ratkovića u Zupcima govori O. Đ. Kozić u djelu „Šuma, Površi i Zupci u Hercegovini“, gdje prenosi predanje o porijeklu Ratkovića i Milojevića u Zupcima od braće Raka i Miloja koji su iz Ozrinića pobjegli u Prokos između Ograda i Kunje Glavice. Rako je preselio u Konjsko i od njega su svi Ratko vići, a Miloje je ostao na Prokosu i od njega su Milojevići. – n. d, s. 1239, 1253; a valja pogledati J. Erdeljanović, n. d, s. 657.

Milojevići u vrijeme istraživanja O. Đ. Kozića, stoje u Ogradama, Drenovu dolu i raselici Prčanju.

Ratkovića kuće u Kamenom, grupisane u krajnjem zapadnom dijelu uvale u posebnom odlomku. Ukopavaju se kod crkve Sv. Stefana.

 

Brašnarić

S. Nakićenović ne pominje Brešnariće u Kamenome, ali pominje Radojeviće (u pitanju je isti rod), da su doselili iz Korjenića 1692, te da slave Đurđev-dan.

Ovo se prezime pominje u poveljama Crnojevića. Radojeviće pominje J. Erdeljanović u Ćeklićima dovodeći ih u vezu sa Marojevićima. Autor tvrdi da se Marojevići u Vojkovićima dijele od starine na Androjeviće i Radojeviće, a ovi drugi u rodove Vuksanoviće sa Jovetićima, Ivanoviće i Mijuškoviće, te Mitroviće.

Selo Vojkovići leži u Staroj Crnoj Gori u Ćeklićima. – n. d, s. 516.

U notama od soli države Novske, Radojevići se javljaju u selu Trebesin 1758.

(Jovo). Nota od Ratiševine za 1771. uključuje Milutina. Lazar Brašnarić posjedovao je sa Krstom Cvjetkovićem brigantin od 260 tona nosivosti u 1814. Ovaj je brod zaplijenjen od Engleza. – P. Šerović, n. d, s. 57.

Brešnarića kuća leži u odlomku Kujačići-Radovići-Obradovići, između kuće Stanovčića i Milosovića. Ukopavaju se kod crkve Sv. Stefana.

 

Vujačić

U vrijeme istraživanja S. Nakićenovića, nema Vujačića u Kamenom. O prisustvu i raširenosti ovoga bratstva u Crnoj Gori obavještava detaljno dr Jovan Erdeljanović, gdje pominje grahovsko bratstvo Vujačiće. – n. d, s. 687, 695; kao i Vujačiće u Crmničkoj nahiji u selu Ovtočiću, – s. 187. Prema istome autoru ovi crmnički Vujačići od starina slave zimskog Sv. Nikolu. – s. 319. U Dračevici, Vujačići stanuju u starom kućanskom odlomku Presjeka.

Prema obavještenjima koja je pružio Savo Nakićenović, Vujačići su u Kute stigli iz Grahova 1687, a zvali se Subotići. Vujačići slave Sv. Arhangela Mihaila. S. Nakićenović kao prvoga Vujačića u Kutima pominje Jova. – n. d, s. 473. Isti autor pominje Vujačiće u unutrašnjem zalivu, u Glavatima, gdje doselili u 17. vijeku, takođe iz Grahova. Prema S. Nakićenoviću, slave Nikolj-dan. – s. 547.

J. Erdeljanović pominje Vujačiće kao grahovsko bratstvo. J. F. Ivanišević je pi sao o Laku Medunjaninu iz Kuča koji je utekao iz svojega kraja sa četiri sina Jedan je sin otišao u Grahovo i od njega su Vujačići. – J. Erdeljanović, n. d, s. 686, 687.

Veoma je interesantno da su presječki Vujačići ženili od kamenskih Ratkovića.

 

Kovačević

Kovačevića nema u Kamenom na početku 20. vijeka. Dr. J. Erdeljanović ih pominje u Gluhom dolu, – n. d, s. 196; zatim u Zovinama u Cucama i to prema predanju, da su na tome mjestu ranije živjeli i iselili, – s. 630; kao i u Krivošijama, – s.

630. U sjeverozapadnoj Boki, u naseljima njene montane regije, Kovačevići se vezuju uz selo Bunoviće (u dokumentima 18. vijeka: Bunojević), koje leži na razmeđu spoljašnjeg i unutrašnjeg zaliva. S. Nakićenović ih u Bunovićima ne pominje.

Kovačevići su živjeli u Zavali u drugoj polovici 17. vijeka, a 1673/74, stajali su u konavoskom selu Mrcine.

Kućanski Kovačevići nose prezime Piklijerovići ili Piklijeri, kako to sugerišu note od Kuta države Novske. Prema predanju kućanski Kovačevići su doseljeni iz Grahova na početku 19. vijeka. Slave Sv. Vasiliju. – S. Nakićenović, n. d, s. 474. Kako se vidi u notama od Kuta države Novske, Piklierovići su uključeni u popise druge polovice 18. vijeka. – G. Komar, Stanovništvo Kuta pod vlašću Venecije – ogled o bokeškom selu, Herceg-Novi, 1996, s. 97 – 116.

S. Nakićenović korektno bilježi Kovačeviće u Podima, gdje stigli ispod Golije 1692, a slave Sv. Georgija. – n. d, s. 493. Interesantno je da u notama od Poda države Novske nema upisanog ni jednog Kovačevića!

U Grblju, u selu Prijevor, gdje stigli iz Grahova i to, prema obavještenjima S. Nakićenovića, najprije u Pobore. Stara sveštenička kuća koja slavi Sv. Jovana Krstitelja. – S. Nakićenović, n. d, s. 568.

Zanimljivo je da su i igalski Kovačevići tvrdili da su doseljeni početkom 19. vijeka. Prema S. Nakićenoviću, oni slave Jovan-dan. – n. d, s. 446.

Biće važno pomenuti risanske Kovačeviće koji su doselili sa Grahova 1750, a slave Đurđev-dan, – S. Nakićenović, n. d, s. 523; te Kovačeviće u Sutvari, takođe iz Grahova, koji prema S. Nakićenoviću slave Jovan dan. – n. d, s. 580.

Kako smo ranije istakli, J. Erdeljanović pominje u Gluhom dolu osam kuća Kovačevića. A. Luburić navodi da su u Selištima u Zovinama živjeli Kovačevići kojih tamo u njegovo vrijeme nema. Ovi Kovačevići slave, prema J. Erdeljanoviću, Sv. Jovana, a prislužuju Malu Gospođu. Govori se da su odavna iselili u Hercegovinu. – n. d, s. 630.

O. Đ. Kozić pominje Kovačeviće u Bobovištima gdje doselili iz Grahova, a slave Đurđev-dan. – n. d, s. 1223.

Ovo je bratstvo široko rašireno u Hercegovini. U Dobreljima Kovačevići slave Ignjat-dan. – J. Dedijer, n. d, s. 199; u Vođenima u Popovu, Jovan-dan – n. d, s. 277; u Srđevićima u Gatačkom srezu Kovačevići potiču od bratstva Maleševskog (Maleševići u Mokrinama kroz 18. vijek), iz Knež-dola i slave Ignjat-dan, – n. d, s. 201; u Žiljevu u Nevesinju, slave Vasiljev-dan, a prislužuju Sv. Arhangela Mihaila, – n. d, s.231; u Bilećkom srezu u Zasadi, doseljeni iz Grahova, slave Đurđev-dan, – n. d, s. 187; a u Kolešku u Nevesinju se smatraju starijim porodicama. Slave, prema J. Dedijeru, Sv. Arhangela Mihaila. – s. 327. U Ključanima u Nevesinju Kovačevići najdubljom starinom potiču iz Jajca, a govore da su potomci Vuka Brankovića odakle otišli u Grahovo gdje devetorica braće sagradila crkvu Sv. Đurđa i Sv. Arhangela Mihaila. Slave Đurđev-dan. – n. d, s. 219.

Za naše istraživanje biće neobično važan podatak Petru Paklareviću u Orašju u Popovu, koncem 17. vijeka. – B. Hrabak, n. d, s. 41.

U Kornerovom katastru Novoga (1690), upisan je Boško Kovačević (Bosco Covacevich).

Nema razloga da, na temelju popisa „note od soli“ te dostupnih tradicionalnih obavještenja o staništima i kretanju Kovačevića, ne dokučimo kao su Piklierovići popisivani u notama od Kuta države Novske, u Dračevici, u 18. vijeku, prisutni Kovačevići, niti da sumnjamo da grahovski Kovačevići stižu početkom 19. vijeka.

Ovdje je moguće došlo do određenog fuzionisanja i fragmentarnog prenošenja predaje u jednu okosnicu koja isključuje Piklieroviće-Kovačeviće u drugoj polovici 18. vijeka.

 

Janić

S. Nakićenović je obavješten da su Janići iz Bjelica u Crnoj Gori 1687, i da slave Sv. Arhangela Mihaila. – n. d, s. 458. Prezime i bratstvo Janić je široko rašireno u Hercegovini.

Kuće Janića leže u odlomku Kujačići-Radovići-Obradovići. Janići se ukopavaju kod parohijalne crkve Sv. Stefana.

 

Rajović

Nema ih u Kamenom na početku 20. vijeka.

 

Krunić

S. Nakićenović u svome radu izostavlja Kruniće u Kamenom. Krunići su prisutni u Hercegovini u Bilećkim Rudinama u opštini Anđelići (Budoši), gdje su doselili iz Vrpolja. Ovi Krunići slave Aćimov-dan. – J. Dedjer, n. d, s. 128. ; zatim u opštini Zarječje na Skrobutnu gdje ih u vrijeme Dedjerovih pretraživanja nema jer su u raseljenju, – n. d, s. 131; kao i u Krajpolju u Ljubinju odakle doselili iz Muhareve Ljuti u Popovu. – n. d, s. 290. No, O. Đ. Kozić iz pominje u Površi da su starinom iz Budoša kod Bileće, te da slave Jovan-dan. – n. d, s. 1211.

U vrijeme istraživanja S. Nakićenovića, u Kamenome je živjela Soke Milanova Krunić. Kuća Krunića je ležala u okviru odlomka Kujačići-Radovići-Obradovići. Na početku vijeka u Kamenome je živjela i Milica Krunić udata za Špira Bronzića.

Krunići su se po starini ukopavali kod crkve Sv. Stefana.

 

Lučić

U vrijeme istraživanja S. Nakićenovića nema Lučića u Kamenome. U 18. vijeku ovo se prezime vezuje uz Sušćepan, Kute i Sutorinu.

J. Dedjer ih pominje u Popovu u Kruševicama odakle odselili. – n. d, s. 281. Isti autor kaže da su Pičete u Diklićima od Lučića i da slave Đurđev-dan. – n. d, s. 271. Na ovome se podatku moramo zadržati jer jedan dio Lučića u Sutorini nosi nadimak veoma sličan pomenutom prezimenu „Pičeta“ u Diklićima.

U Staroj Crnoj Gori J. Erdeljanović ih pominje u Vrbi u Njegušima, gdje slave Petkov-dan. – n. d, s. 124.

S. Nakićenović pominje Lučiće u Sutorini tvrdeći da su doselili iz Crne Gore iz Drobnjaka u 17. vijeku, te da slave Nikolj-dan. – n. d, s. 631. Isti autor tvrdi da su peraštanski Lučići iz Hercegovine, – n. d, s. 290. ; kao i hercegnovski. n. d, s. 289.

Sutorinsko bratstvo Lučića je izrazito glavarsko i svešteničko bratstvo. Zanimljivo je da se u Žlijebima, u 1747, pominje Maksim Lučić rečeni Dreput.

Prvi sveštenik sa natpisa, Luka, bio je sabrat manastira Savina, gdje se i upokojio i načinio oporuku.

Lučići se tradicionalno vezuju uz Kute. S. Nakićenović je obavješten o njihovu porijeklu iz Konavala 1870, te da slave Trojičin-dan. – n. d, s. 474.

Ovo je bratstvo prisutno i u Grblju. S. Nakićenović je zabilježio predanje o porijeklu Lučića od Rauta od kojih su mnoga grbaljska bratstva. Naime, govori se da su u Krtole došla četiri brata Dapčića: Rade, Niko i Milo, te četvrti brat od kojega su Rauti u Gošićima. Oni su svi od nekoga Dapka. Od Rauta su mnoga bratstva, među kojima i Lučići. – n. d, s. 276.

U Bogišiću, kod crkve Sv. Jovana u Đuraševićima se u vrijeme S. Nakićenovića još viđahu njihovi stanovi. – n. d, s. 379. Isti autor tvrdi za Bubiće u Budvi da su Lučići. Bubići su uživali visoke povlastice još od Đurđa Brankovića, a S. Nakićenović se poziva na njegovu povelju izdatu u Budvi u Sv. Gospođi 1412. U doba Venecije u Budvi pripadali vlastelinskom sloju a istakli se u Kandijskom ratu. – n. d, s. 586.

Morinjski Lučići su iz Trebinjskog kadiluka 1660, a slave, prema S. Nakićenoviću Ilin-dan. – s. 527.

Pominju se i u Perastu da su u 15. vijeku doselili iz Banjana, te da slave Đurđevdan. – isti, n. d, s. 534.

Za pokušaj trasiranja smjera kretanja pripadnika ovoga bratstva biće od krupne važnosti prva mletačka zemljišna knjiga iz 1690, gdje se Lučići vezuju uz naselja Mojdež (Lucich Bose, Lucich Tomo), kao i naselje Sušćepan (Lucich Vuco).  U istoj zemljišnoj knjizi u Bajkovim Kruševicama se javlja Damjan Lučić (Lucich Damian); kao i u Toploj Tomo Lučić (Lucich Tomo) koji se najvjerovatnije stanovanjem vezuje uz Toplu. Kornerov katastar Novoga iz 1690. uključuje u Mokrinama Mitra Lučića (Lucich Mittar).

U Badoerovom katastru Novoga (1704) javljaju se u naselju Sušćepan Pero i Tomo Lučić. – G. Stanojević, n. d, s. 23, 24, 25.

Upravo Pero Lučić odigraće u Sušćepanu vidnu ulogu kao knez i glavar sela.

Zanimljivo je da su u notama od Trebesina i Sušćepana, popisima druge polovice 18. vijeka popisani Lučići (Jovo, 1763), no oni se javljaju i u notama od Ratiševine. U 1771, 1772, 1778, 1789. i 1793, javlja se u Ratiševini Jovo Lučić. Ovdje je nesumnjivo u pitanju ista osoba koje je neko vrijeme boravila u Trebesi – ili Sušćepanu, a potom, između 1763. i 1771. godine odselila u Ratiševinu.

Na ovom mjestu valja pomenuti i kaluđera Mojsija Lučića koji je stajao i Mojdežu.

 

Zubac

Nema ih Kamenom u početku 20. vijeka.

Dr. J. Dedijer ih vezuje uz bratstvo Ratkovića u Zupcima i navodi kako žive u Ljubomiru, te da slave Đurđev-dan. – n. d, s. 141. Kako se iz mletačkih zemljišnih knjiga može vidjeti, Zupci posjeduju zemlju u nekolika topaljska naselja.

O. Đ. Kozić pominje Zupce da su živjeli u Rupnom dolu gdje stigli iz Kunje Glavice, te da im je stara slava bila Đurđev-dan, a sada Šćepan – dan. -n. d, s. 1218.

Zubci su u 18. vijeku stajali u Maukovim Kruševicama. U popisu iz 1772. javljaju se Marko Jovov i Pero Mitrov Zubac. Takođe, u notama od Trebesina za 1772. javlja se Marko Zubac.

 

Vitković

Nema ih u Kamenome na početku 20. vijeka. Ovo je hercegovačko bratstvo. J. Dedijer obavještava o Vitkovićima: „Još od starina živjeli u Trebinju… „, te da „prije sto i dvadeset godina neki mladi Vitković imabude dijete s nekom Muslimankom. Radi toga on pobježe u Crnu Goru, a njegova porodica preseli se u Dubočane. Iz Dubočana ih preseli neki aga u Miruše“. – n. d, s. 156.

Ovdje su puno značajniji podaci koje je pružio N. Drašković o selu Vitkovići u Pješivcima, a na temelju deftera 16. vijeka. Iz vremena pune turske dominacije u Staroj Crnoj Gori, iz 16. vijeka sačuvano je i prezentirano popisa stanovništva, uključujući selo Vitkoviće u pravim Pješivcima, počevši od 1521. Ovo se selo zvalo i Britvići. Ime su, prema tradiciji koju navodi N. Drašković, dobili po Bogdanu Potoliću koji se tu naselio koncem 15. vijeka. U ovome je bratstvu u to doba bilo sveštenika. Za našu radnju od važnosti je obavještenje o uništenju sela upravo početkom 18. vijeka. Inače, ovi crnogorski Vitkovići se tradicionalno vezuju uz Albaniju (Grude).

Vitkovići se pominju u popisu Konavala 1673/74, u Dubi i Vodovađi. – S. M. Kočan, n. d, s. 17-19.

U Kamenome je sačuvana kuća Vitkovića kod Dražnjega brda, kao i toponim „Vitkovića njiva“. Ovaj posjed naslijedili su kamenski Vukovići. Uz ovu lokalnost vezuje se crkva i nekropola, uništena poslije drugog svijetskog rata.

 

Kujačić

S. Nakićenović je obavješten da su Kujačići doselili iz Korjenića 1692, te da slave Sv. Arhangela Mihaila. – n. d, s. 458.

Kuće Kujačića leže u odlomku Kujačići-Radovići-Obradovići. Po starini je bilo četiri kuće. Jedna kuća Kujačića nosi nadimak Vegare.

Sava Kujačić se istakao u okršaju sa Topal-pašom 1687, kao svjedoči Rade M.

Radović. Za razliku od svoga sadruga Save Anđelića, on je preživio okršaj, pa se pominje u Kamenome 1717, povodom molbe Ivana Trojana iz Kotora da se preko harambaše Save Kujačića zabrani seljanima da se pačaju u njegove zemlje. Kujačići se ukopavaju kod crkve Sv. Stefana.

 

Cacović

Nema ih u Kamenome početkom 20. vijeka.

 

Kerčum

Nema ih u Kamenome početkom 20. vijeka. Ovo se prezime može čvrsto vezati uz zubački kraj.

 

Mirosavljević

Na početku 20 vijeka, u vrijeme istraživanja S. Nakićenovića, nema ih u Kamenome.

Nismo sigurni može li ovo biti Milosović, koji izostaju u notama od Kamenoga. Kotorski providur F. Badoer dodjelio je dukalom iz 1701. nekretnine kaplaru Savu Milosaviću koji je sa porodicom prešao na teritoriju Venecije.

 

Stojanović

Prema J. Dedjeru, ovo je bratstvo starinarsko u Drijenjanima u Popovu. – n. d, s. 271.

Ovo bratstvo je široko rašireno u Staroj Crnoj Gori. U Limljanima, J. Erdeljanović doznaje o porijeklu Stojanovića iz Cuca, te da su davno doseljeni, a slavili jesenji Jovan-dan. – n. d, s. 612. Pominje ih, dalje, u Boljevićima, – s. 204; u Sotonićima na Bjelasici, – s. 198; u Orasima u Lješanskoj nahiji, – s. 169, u Zagaraču, s. 159; ali i u Braićima u Boki gdje su porijeklom iz Crne Gore u 16. vijeku. s. 543.

 

Milić

Nema ih u Kamenome početkom 20. vijeka.

I ovo je bratstvo rašireno u Crnoj Gori, i to u Bjelicama. J. Erdeljanović donosi predanje koje je zabilježio A. Jovićević o porijeklu Milića od braće koja su živjela u gradu Sokolu u Bosni, pa poslije otomanske okupacije Bosne dođu u Katunsku nahiju. Jedan brat dođe u Bjelice i od njega su Milići. – n. d, s. 314, 316.

Isti autor pominje Miliće u Ržanom dolu u mjestu Ubliću u kojemu ih u njegovo vrijeme nema. Interesantno je predanje o Milićima u Lješanskoj nahiji kojim se ovo bratstvo vezuje uz doseljenike iz grada Lješa na Drimu. – J. Erdeljanović, n. d, s. 106. Milići se u istoj radnji pominju u Čevu u Oselini,- s. 148; kao i u Limljanima i Sotonićima u Crmnici. – s. 198.

No, Milići su rašireno bratstvo u i Hercegovini. Najprije, pouzdano znamo da je ovo starinarski rod u Zupcima. – J. Dedjer, n. d, s. 317. Nadalje, pominju se među najstarijim porodicama u Ljubomiru, pored Lučića i Sušića, – isti, n. d, s. 139. Au tor je obavješten o predanju po kojem su Milići od kneza Mila koji je za vrijeme kneževa Ždrijelovića živio u Ljubomirskom polju. Prema J. Dedijeru, slave Nikolj-dan. – n. d, s. 140.

U Dračevici u 18. vijeku u Mojdežu i Ratiševini. U Ratiševini se u notama od soli, popisima druge polovice 18. vijeka, pominju Marko i Pero Milić. U 1758. popisan je Marko Milić, kao i 1771. i 1772. U popisnim godinama 1778, 1789. i 1793, popisan je Pero.

 

IZVOR: Boka (Antropogeografska studija), Savo Nakićenović, 1913. godine

PRIREDIO: Saradnik portala Poreklo Nebojša Novaković


Ostavi komentar

© 2012- 2013 POREKLO poreklo.rs

Scroll to top