Poreklo Nemanje Nenadića, antikorupcijskog aktiviste

2. novembar 2012.

komentara: 9

ROĐEN: U Beogradu, 24. aprila 1972. godine

RODITELJI:  Otac Milivoj, sada u penziji, ceo radni vek proveo u jednoj firmi. Najveći deo staža se bavio posredovanjem između aviokompanija i firmi koje su prevozile robu avionom; majka Zorka (rođ. Damjanić), sada pokojna, radila u fabrici prediva, a posle držala malu prodavnicu trikotaže.

KRSNA SLAVA: Sv. Vrači – Kuzman i Damjan (Nenadići), Sv. Ilija (Damjanići)

O PRECIMA: Pošto sam imao sreću da mi dede i babe požive dugo, saznao sam imena i ponešto i o njihovim roditeljima, dedama i babama. Po majčinoj liniji svi preci su iz Dalmacije, iz nekoliko sela tzv. skradinskog zaleđa, a mama je došla u Beograd na početku srednje škole. Odakle su se i kada u Dalmaciju doselili ne zna se pouzdano.

Osim Damjanića, među predačkim prezimenima sa te strane su Zjalić, Vujko, Lalić, Grozdanić, Radišić, Babić…  Kao i mnogi drugi ljudi iz tog kraja i moji su pravili odlično vino, sir i pršut. Deda Milan („did Mile“) je bio izuzetno vredan i pošten čovek i prilično ćutljiv. Baba Milica je bila stručnjak-amater zdrave ishrane (iz sopstvene bašte), znala neverovatnu količinu detaljnih priča o prošlim i sadašnjim događajima i ljudima i rado ih je pričala. Didov otac Petar je ostao zapamćen po najdužim brkovima i po enormnoj količini ljutih papričica koje je, netipično za taj kraj rado jeo, a njegov otac Jovan po dugovečnosti (95 godina).

Sa očeve strane poreklo seže na razne strane: deda Mile (Miodrag), koji je bio kapetan rečne plovidbe i najveći deo života proveo na Dunavu, bio je rođeni Dorćolac, obožavalac starog Beograda (jednom je na radiju „Beograd 202“ pripovedao sat vremena doživljaje iz dečačkih i kapetanskih dana), a pod stare dane neumorni aktivista penzionerskih klubova. Nikad nije mirovao. Umro je jednog hladnog januarskog dana, a tog istog jutra se ozbiljno ljutio na moju majku zato što mu nije dala da ode, kao i obično, do samoposluge, pošto su dvorišne stepenice bile zaleđene. Njegov otac Ljuba je iz Užica (gde mu je otac Pavle bio dunđer) kao dečak, negde krajem 19. veka došao u Beograd. Roditelji dedine majke, Stane (Rajić), su u Beograd došli iz današnjeg Zrenjanina. Stanina majka je bila Švabica (rođ. Hirš).

Baka Rada, šnajderka, rođena je u Jagodini, ali su njeni (Jocići) morali kad je imala 7 godina da se presele u Beograd (prvo na Čuburu, kasnije na Voždovac), jer joj je otac Živojin, koji je inače zanat izučio u Pešti, bio kandidat za odbornika 1920. „na pogrešnoj strani“, pa je zbog političkog progona morao za tri dana da rasproda svoje šusterske radnje. Inače, zanimljivo je da kada su „njegovi“, 25 godina kasnije došli na vlast od toga nije imao nikakve koristi. Otac bakine majke, Stojan (Aćimović), takođe zanatlija, poreklom je iz okoline Kumanova, odakle su u Šumadiju došli, prema priči, bežeći od Turaka zbog danka u krvi.

Osim pomenutih prezimena, među precima su takođe i Veselinovići iz okoline Užica, Taušanovići iz Šumadije.

POREKLO PREZIMENA: Kad sam bio mali prikazivala se serija „Koreni“, o američkom crncu koji je istraživao svoje poreklo sve do Afrike, i to je bilo baš inspirativno. Onda smo iz pošte nabavili rashodovane telefonske imenike iz cele Jugoslavije i beležili gde se može naći naše prezime najviše (danas bi sa internetom stvar išla bar sto puta brže). Kako god bilo, prezime Nenadić, i po našem amaterskom istraživanju i po onom što sam kasnije čuo, originalno potiče iz istočne Hercegovine, odakle su se ljudi potom selili na razne strane. Pošto je moj najdalji predak – prezimenjak za koga znam, Pavle (iz druge polovine 19. veka), bio Užičanin, a zna se da su se ljudi taj kraj mahom naselili iz Hercegovine, to je najverovatniji „scenario“ i u mom slučaju. Inače, koliko znam, Nenadića, osim ovih mojih užičkih, ima dosta i u Ivanjici, u Pljevljama u Crnoj Gori i u Hercegovini, naročito u Gackom. Pre ovog poslednjeg rata bilo ih je dosta i u Grahovu i Glamoču u Bosni, i u nekim selima Banije i severne Dalmacije. Postoji takođe i katolička grana – u Dubrovniku i u srednjoj Bosni, a na ostrvu Krk i selo koje se zove Nenadić. Ima ih dosta i u Vojvodini, kao posledica kolonizacije nakon drugog svetskog rata.

RATNE PRIČE: Pradeda Ljuba Nenadić nije bio mobilisan, jer je pre rata izgubio nekoliko prstiju radeći za mašinom. Za vreme austrougarske okupacije Beograda su ga uhapsili i maltretirali pod optužbom za špijunažu, a jedan njegov sin je doživeo fras i umro videvši to. Pradeda Živojin Jocić se 1914. borio na Mačkovom kamenu, a 1915. je zarobljen i do kraja rata je bio u vojnom logoru. Ostala je zanimljiva priča iz tih ratnih dana, kako je za vreme okupacije, u njegovu kuću u Jagodini došao neki austrougarski oficir, pa kad mu je prababa iznela slatko, ovaj, valjda ne znajući kakav je red, pojeo sve iz tegle. I druga priča, kako su tri brata Jocića, po povratku, svaki iz drugog vojnog logora (Austrija, Mađarska, Bugarska), drugačije prošli i kako onog što se vratio iz Bugarske, „rođena majka nije poznala“.

Pradeda Petar Damjanić, iz Dalmacije je služio u austrijskoj vojsci, negde na italijanskom frontu, u današnjoj Sloveniji.

U drugom ratu, did Mile (iz Dalmacije) je otišao po padu Italije u partizane sa bratom (koji se odande nije vratio), i ratovao negde po Bosni i Lici, gde je bio ranjen u borbi. Jedno vreme je bio kod kuće na oporavku, pa su ga mobilisali lokalni četnici na par meseci, pa onda opet partizani i tako do kraja rata. Pričao je da mu je u ratu najteže bilo kada tri meseca nisu imali so. On je inače redovnu vojsku služio pred sam rat, a posle rata su ga „podigli u rezervu“ zbog tršćanske krize, i onda je zbog svega toga desetak godina odlagao  ženidbu. Inače, nije mnogo voleo da ide iz rodnog kraja. Tako, na primer, nije iskoristio priliku da se preseli u Vojvodinu nakon rata, a mnogo kasnije, kada ga je baba ubeđivala da krene sa njom na neki penzionerski obilazak zemlje, on je to odbijao uz „argument“ kako je „on sva ta mesta video u ratu“.

Deda Mile je rat proveo u Beogradu, radeći svoj posao i niti je želeo, niti bio prinuđen da se priključi  nekoj od zaraćenih strana. Međutim, porodica je imala dosta nevolja za vreme okupacije jer je bakin mlađi brat bio komunistički ilegalac (što je u stvarnosti bilo prilično različito nego u seriji „Otpisani“) koga nisu uspeli da uhvate, pa su baku i dedu, koji nisu sa svim tim imali veze, saslušavali u specijalnoj policiji (po bakinoj priči to je činio „zloglasni Kosmajac“). Baka je, inače, možda baš usled svih tih loših iskustava koje je njena porodica imala zbog komunističkih ideja oca i brata, duboko prezirala i njihovu i svaku drugu politiku i bila veoma aktivna pri beogradskoj Sabornoj crkvi. Bila je jako zabrinuta kada sam početkom devedesetih išao na demonstracije.

Iz tog doba sam se još kao mali naslušao strašnih priča – o posledicama nemačkog i savezničkog bombardovanja, skrivanju po lagumima tokom sedam dana oktobra 1944. (naš kraj, kod današnjeg Brankovog mosta, je poslednji oslobođen) i preživljavanju u okupiranom gradu sa malom bebom koju treba nahraniti, ali je najjezivija ona o komšiji, „belom“ Rusu, koji je rođenu ćerku prijavio Nemcima zato što je izrađivala dokumente komunistima potrebne za izlazak iz grada. Ta devojka je potom streljana na Banjici.

PORODIČNA ANEGDOTA: Pradeda Ljuba je negde u blizini pivnice kod Mostara našao džepni sat Đorđa Vajferta, a ovaj mu je za nagradu dao da može besplatno i doživotno da pije kod njega koliko hoće piva.

Deda Mile, kapetan, je bio i veliki protivnik pušenja. Međutim, pre polaska na duga putovanja (prevoženje tereta Dunavom), kupovao je velike količine cigareta. Kada njegovi lađari na putu ostanu bez duvana i zapadnu u krizu, prodavao im je te rezerve po duploj ceni, a onda bi od tih para u povratku kupili pečeno prase i svi se zajedno častili, pa nije bilo ljutnje na kapetana.

Baka Rada je imala dve bogato udate tetke koje su htele da joj plate dobro školovanje, ali je ona tvrdoglavo htela „da ima svoj dinar“ i otišla je na zanat. I kao stara, veoma često se sećala šegrtskih dana i kako je bila srećna kada je od nevelike plate išla da kupuje za užinu „sitnice od šunke“ kod „Rosuleka“. Često se setim te priče, kad god čujem nekog da priča kako je u „stara vremena“ (koja god da su) bilo bolje – u stvari je bilo bolje samo zato što su pripovedači bili mladi!

PORODICA: Supruga Biljana (rođ. Mihailović), sin Kosta.

BIOGRAFIJA: Išao u osnovnu školu Braća Ribar (danas Kralj Petar Prvi), kod Saborne crkve, u Prvu, pa u Petu gimnaziju, u poslednjoj generaciji „usmerenog obrazovanja“, tzv. „novinarski smer“. Upisao Pravni fakultet, kao rešenje koje mi se činilo praktičnijim u odnosu na istoriju i književnost koji su me tada više zanimali ali i prihvatljivim. Zatim otišao u JNA (opet poslednja generacija u kojoj su bili regruti iz svih republika) i u tih godinu dana se zemlja praktično raspala i počeo rat. Zbog krize tokom devedesetih morao da radim sve vreme studija, a rad u pravničkoj struci  počeo 1999, u Trećem opštinskom sudu. Od 2001. počeo da radim za Transparency International, i ogranak ove međunarodne antikorucpijske organizacije u Srbiji (Transparentnost – Srbija) ali i kao predavač, konsultant za mnoge druge međunarodne i domaće organizacije i institucije. U tim godinama osmislio i/ili učestvovao u sprovođenju desetina antikorupcijskih projekata – za izradu i popravljanje propisa i strategija, monitoring rada državnih organa i sprovođenja antikorupcijskih zakona, istraživanja i kampanja, naročito u oblasti finansiranja političkih stranaka i izbornih kampanja, javnosti rada državnih organa, javnih nabavki, sukoba interesa, nadzora budžeta… Objavljivao tekstove u knjigama, časopisima i drugim publikacijama, kao i u domaćoj štampi i dao bezbroj izjava i komentara medijima koji su tražili komentar na (anti)korupcijske teme, uporno se trudeći da prepoznam i objasnim i širu sliku – sistemski problem koji stoji iza svakog pojedinačnog slučaja korupcije.

DNK PRAPOREKLO: Haplogrupa I2a1b1 (rezultat uvršten u tabelu Srpskog DNK projekta)

 

IZVOR: Nemanja Nenadić za portal Poreklo

 

Komentari (9)

Odgovorite

9 komentara

  1. Veliki pozdrav kolegi sa studija. Čestitam na interesantno opisanom poreklu tvoje porodice, kao i tvoje lične biografije. Sve čestitke i osnivaču ovog interesantnog sajta.

    S poštovanjem Dragoljub Racković

  2. Nenadic Sveto

    Zeleo bih samo da uputim jedan pozdrav Nemanji . Inace smo sada vec daleki rodjaci , ali sigurno od istog porekla , odnosno Nenadica iz Uzica . Zadnjih 5 godina i ja i moj otac pomalo istrazujemo rodoslov Nenadica i za sada mogu reci da smo daleko stigli , odnosno ukoliko sa sigurnoscu utvrdim neke cinjenice , moze se reci da imamo tacan rodoslov do 1330. godine .Pre Uzica bili smo nastanjeni u selu Povija pod manastirom Ostrogom u koje smo dosli iz Zete,pre toga iz danasnje severne Albanije koja je u to vreme bila nastanjena pretezno srpskim zivljem , a pre toga iz okoline danasnjeg Novog Pazara , pa Zvecana . Za tih skoro 700 godina , tri puta smo menjali prezime.Do 1500 -te godine imam citav rodoslov , a ovih prethodnih 200 godina moram sa sigurnoscu da utvrdim da bih mogao reci da je to ta linija za koju tvrde neki izvori . Toliko za sad. Pozdrav brate .

    • Nemanja Nenadić

      Sveto, ovo je zanimljiva priča, nisam ranije imao prilike da čujem za to. A kako ste uopšte tragali? Ima li nekih podataka u užičkim arhivama? Ili preko nekih crkvenih knjiga?

  3. Nenad Nenadić

    Dali se Nenadići u Nenadićima na Krku izjašnjavaju kao Srbi pravoslavci ili su postali katolici Hrvati?

    • Nemanja Nenadić

      Mislim da se samo selo tako zove, a da (više) nema uopšte naših prezimenjaka, nisam nikada bio tamo.

  4. Slobodan

    Nenadići u selu Prijevorac (Višegradski Stari Vlah ) su se doselili 1860. godine iz sela Donji Ravanci kod Rudog (Rodno mesto Mehmed paše Sokolovića koji prema nekim iztvorima se zvao Radojica Nenadić ) gde žive još od srednjeg veka. Krsna slava im je Lazareva subota

  5. Branko Micic

    Imate moju e-mail adresu >[email protected]<, pa se javite .
    Tako vam mogu saopštiti sve što Vas interesuje.

  6. Maja

    Zanimljiva i toplinom ispunjena biografija vrednog,srdacnog i pametnog potomka kojeg sam skoro imala zadovoljstvo i zvanicno upoznati.