Digitalizovana knjiga: Jevto Dedijer – Hercegovina i Jovan Erdeljanović – Bratonožići

21. oktobar 2012.

komentara: 7

Portal poreklo daje vam link ka digitalizovanom izdanju 12. knjige Srpskog etnografskog zbornika u kojoj su dve antologijske studije. Prvo i obimnije je istraživanje Jevta Dedijera – Hercegovina, a u drugom delu je studija Jovana Erdeljanovića o Bratonožićima.

NAPOMENA: Imajte strpljenja, dokument je u PDF formatu i prilično je velik, pa se sporije otvara.

Kliknite na link:

Jevto Dedijer – Hercegovina/Jovan Erdeljanović – Bratonožići

Komentari (7)

Odgovorite

7 komentara

  1. Vojislav Ananić

    Erdeljanović, Jovan, etnolog, univerzitetski profesor (Pančevo, 30. XI 1874 — Beograd, 12. II 1944)

    Otac Dimitrije bio je iz Crepaje, od roda Radovančevih starinom iz Metohije, a majka Persida iz Jarkovca čiji su preci bili iz Hercegovine. Njegov otac stekao je austrijsko vojno obrazovanje, ali se zbog teškoća kojih je imao kao Srbin opredelio za građansku službu. Zbog neprilika sa mađarskim vlastima sa roditeljima je 1877. prešao u okolinu Smedereva. U selima Drugovcu i Mihajlovcu započeo je osnovnu školu a završio je u Smederevu, gde je pošao u gimnaziju. Maturirao je u Beogradu pa diplomirao 1897. na Istorijsko-filološkom odseku Velike škole. Potom je bio asistent Jovana Cvijića u Geografskom zavodu Velike škole (1897—1898) a istovremeno i profesorski pripravnik u Drugoj beogradskoj gimnaziji. Posle položenog profesorskog ispita od januara 1901. bio je gimnazijski suplent i v. d. asistenta Geografskog zavoda. Februara 1902. izabran je za državnog pitomca i studirao na univerzitetima u Beču, Berlinu, Lajpcigu i Pragu, gde je 1905. odbranio doktorsku disertaciju iz etnologije sa arheologijom i slovenskom filologijom Kuči, pleme u Crnoj Gori. Po povratku u Beograd 1905. bio je profesor Treće beogradske gimnazije a 1906. izabran za docenta na Univerzitetu. Pristupno predavanje mu je bilo Etnologija, etnografija i srodne im nauke (1906). Kao vojni obveznik sa srpskom vojskom učestvovao je u opsadi Jedrena 1912/13. Za vanrednog profesora izabran je 1919. a 1921. za redovnog profesora etnologije na Filozofskom fakultetu u Beogradu. U Drugom svetskom ratu kao talac bio je u logoru na Banjici, što mu je narušilo zdravlje. Sa suprugom nije imao poroda.
    U Cvijićevoj antropogeografskoj školi, usmerenoj na intenzivna proučavanja naselja i porekla stanovništva srpskih zemalja, bio je jedan od najboljih saradnika, pa su zato i njegove prve značajnije studije bile iz antropogeografije (monografija Donje Dragačevo 1902, Proučavanje naselja srpskih zemalja 1904). Najoriginalniji i najveći doprinos srpskoj etnologiji dao je u proučavanju rodovsko-plemenskog društva u Crnoj Gori (1902—1926). U naučnoistraživačkom radu služio se kombinovanjem više metoda. Glavni način rada bio mu je etnološki, tj. neposredno promatranje i propitivanje društvene i etničke stvarnosti („na terenu, u narodu”), potom je sistematski proučavao pisane istorijske, arheološke i lingvističke izvore. Nastojao je da temeljno prouči i objasni samu strukturu i osnovne odlike dinarskog plemenskog društva, a potom i da osvetli nastanak, razvoj i konačno formiranje pojedinih plemena severne i Stare Crne Gore. Po njemu su postojale dve glavne faze u formiranju plemena kod dinarskih Srba: prvu je činilo vreme od doseljavanja Slovena do stvaranja jake države pod Nemanjićima, a drugu novo formiranje u vreme i posle turske najezde.
    Rezultate tih istraživanja objavio je u četiri obimne monografske studije: Kuči — pleme u Crnoj Gori (1907), Bratonožići — etnološka ispitivanja (1909), Postanak plemena Pipera — etnološka rasprava (1911) i Stara Crna Gora — etnička prošlost i formiranje crnogorskih plemena (1926). U ovim monografijama osvetljavao je mesto i političku ulogu plemenskih ustanova (skupština, sud, glavarstvo). Anticipiranje političke etnologij e (antropologij e) u Srba došlo je do izražaj a j oš u dva njegova rada — Za naše duhovno jedinstvo (1932) i Koju ćemo kulturu: samo srpsku, ili jugoslovensku? (1938), u kojima je razmatrao probleme etničkog, državnog i kulturnog jedinstva Jugoslavije između dva svetska rata. Može se smatrati pionirom političke etnologije (antropologije) ne samo u nacionalnim, nego i u evropskim okvirima. Etnička istorija Srba i drugih Južnih Slovena bila je drugo područje njegovih istraživanja. Probleme etnogeneze je razmatrao već u monografijama o nastanku plemena u Crnoj Gori. Ukazao je na procese simbioze i stapanja starog balkanskog (poromanjenog i arbanaškog) stanovništva i Srba putem splemenjavanja, bračnih veza i veštačkog (duhovnog) orođavanja (kumstva i pobratimstva). U studiji Etničko srodstvo Bokelja i Crnogoraca (1914—1920) na osnovu istraživanja porekla stanovništva, govornih osobina, narodnih običaja, narodnog odevanja i graditeljstva zaključio je da Bokelji i Crnogorci čine „istu etničku grupu srpskog naroda”. O etnogenezi i ostalim problemima raspravljao je i u drugim studijama: Etnički položaj Srba Stare Srbije i Makedonije među Južnim Slovenima (1924), Tragovi najstarijeg slovenskog sloja u Banatu (1925) i dr. Poslednje delo iz ove problematike mu je obimna monografija O poreklu Bunjevaca (1930) u kojoj je analizom jezika i tradicijske kulture ukazao na zajedničko (srpsko) etničko poreklo triju bunjevačkih grupa: primorsko-ličkih, dalmatinskih i podunavskih. Treće značajno područje njegovih istraživanja bila j e religij a. Rezultat toga j e obimna studij a O počecima vere i o drugim etnološkim problemima (1938). Da bi dokazao da je animizam najstariji oblik vere kod ljudi, boravio je u Engleskoj i tamo proučio važniju relevantnu literaturu. Smatra se najdoslednijim zastupnikom evolucione teorije u srpskoj etnologiji. Uredio je pet knjiga Prvog odeljenja („Život i običaji narodni”) i šest knjiga drugog odeljenja („Naselja i poreklo stanovništva”) Srpskog etnografskog zbornika. Napisao j e nekoliko uputstava za proučavanje narodnog života i običaj a, kao i porekla stanovništva (1907, 1910, 1928. i 1938). Njegove Osnove etnologije (1932) bile su naš prvi udžbenik iz etnologije za gimnazije. Od 1922. do 1928. sprovodio je kompleksna etnološka istraživanja u Banatu a građu je delimično objavila Matica srpska kao knjigu Srbi u Banatu (1986).
    Za dopisnog člana SKA izabran je 1921. a 1933. za redovnog člana. Bio je počasni član Matice srpske, redovni član Naučnog društva imena Ševčenko u Lavovu, član Čehoslovačkog geografskog društva u Pragu i Sveslovenskog društva u Pragu. Odanost U niverzitetu i Etnološkom seminaru iskazao je i zaveštanjem svoj e biblioteke (oko 2500 knjiga) i radnog kabineta Etnološkom seminaru u kojem je radio od prvih dana njegovog osnivanja.
    Nosilac je Ordena Sv. Save IV reda.

    DELA: E. Cerović, Bibliografija Jovana Erdeljanovića, GEI, 1974, br. 23, 182—189.

    LITERATURA: A., Jovan Erdeljanović, dopisnik, GSKA, 1922, br. 30, 313—318; 35, 1929, 285—287; J. Radović, Akademik Jov. Erdeljanović, GSKA, 1941—1944, br. 51, 236—239; V. S. Radovanović, U spomen akademiku D-ru Jovanu Erdeljanoviću, uredniku Srpskog etnografskog zbornika (12. XI 1874 — 12. II 1944), SEZ, 1951, br. 44, V—CII; B. M. Drobnjaković, D-r Jovan Erdeljanović (30. X 1874 — 12. II1944), GEI, 1952, br. 1—2, 553—557; Mirko Barjaktarović, Biblioteka profesora Erdeljanovića, GEI, 1952, br. 1—2, 593—594; Petar Š. Vlahović, Dr Jovan Erdeljanović, GEMB, 1953, knj. 16, 262—266; P. Ž. Petrović, Jovan Erdeljanović, ZMSDN, 1954, br. 6, 188—189; Špiro Kulišić, Naučno djelo Jovana Erdeljanovića, ZMSDN, 1966, br. 45, 92—109; S. Ćulibrk, Jovan Erdeljanović, GEI, 1973, br. 19—20, 33—34; Mirko Barjaktarović, Sto godina od rođenja i trideset godina od smrti dr J. Erdeljanovića, GEMB, 1974, knj. 37, 237—243; M. Draškić, Jovan Erdeljanović o udelu starijeg balkanskog stanovništva u etnogenezi Južnih Slovena, GEI, 1974, br. 23, 1—11; Vidosava Stojančević, Proučavanje plemena u Crnoj Gori kroz prepisku J. Erdeljanovića sa Andrijom Luđurićem, GEI, 1974, br. 23, 13—19; Emilija V. Cerović, Jovan Erdeljanović, GEI, 1974, br. 23, 177—180; Jovan Erdeljanović — Život i delo, Zbornik radova sa II simpozijuma etnologa SR Srbije „Temelji naučne tradicije naše etnologije”, Pančevo 1976, 11—91; M. Lutovac, Cvijić i Erdeljanović, u: Jugoslovenska sociologija sela, Beograd 1987, 578; N. F. Pavković, Jovan Erdeljanović, GEI, 1995, br. 44, 271—278.

    Nikola F. Pavković

  2. Vojislav Ananić

    Prošlost Hercegovine

    Arheološko proučavanje Hercegovine nije dosad vršeno sa utvrđenim planom. Dok su u Bosni pokušavana i izvođena sistematska višegodišnja iskopavanja za sve prehistoriske periode, sva arheološka traganja u Hercegovini za to doba bila su slučajna i manje-više uzgredna. Međutim, historiski značaj Hercegovine, a naročito doline Neretve, bio je oduvek od velike važnosti. Sva dosad utvrđena prehistoriska naselja u unutrašnjosti Bosne, Butmir, Debelo Brdo, Travnik, Štrpci, Glasinac i dr., sa svojim bogatim nalazištima, mogla bi se i moći će se potpuno objasniti tek onda, kad se ispitaju i utvrde putevi kojima su uticaji izvesnih kultura mogli dopirati do njih. Od tih puteva dolaze u obzir kao najvažnija samo dva: uticaj kulture dunavskog bazena širen u naše oblasti prvenstveno tokom reka Save, Drine i Bosne, i drugi, neposredniji, koji je dolazio od Jadranskog Mora i dopirao u unutrašnjost dolinom Neretve. Ovaj drugi put ima za sobom nesumnjivu historisku tradiciju. Postojanje grčkih kolonija u Jadranskom Primorju i po ostrvima u dubokim vekovima dovoljno je poznata činjenica; za njihovu koloniju blizu ušća Neretve, za Naronu, zna se već od IV veka pre Hr. Velik broj predmeta nađenih u unutrašnjosti nosi jasne tragove grčkog porekla. Isto tako masa naših objekata ima svoje analogije u italskim nalazištima. A zna se, da je prvi veliki ilirsko-rimski sukob u III veku pre Hr. nastao zbog ilirskih gusarskih napadaja na rimske trgovačke lađe i njihovu robu u jadranskim vodama.
    Po slučajnim pojedinačnim nalazima zna se, da je i područje današnje Hercegovine imalo svoju dosta raširenu neolitsku kulturu. Raznih predmeta iz kamenog doba nađeno je dosad na više strana: u Neumu, u ljubuškom kraju, u Buhovu kod Mostara, u gatačkom Gracu i u Trnovu. Isto tako je bila raširena i kultura bronzanog perioda. Bogato je bilo naročito nalazište u Krehinom Gracu, a poznati su predmeti iz Posušja, sa Širokog Brijega, iz Vitine i Bileće. Jedno malo više proučeno naselje, koje je trajalo više vekova, od kamenog doba pa do iza našeg Srednjeg veka, nalazi se u prozorskom srezu, u gradini kod Varvare. Ovo je naselje važno naročito po tom, što je u njemu postojala neka vrsta industrije bronzanih predmeta. Tu je nađeno poviše kalupa za levanje bronze, i to u vrlo raznovrsnim oblicima: za mačeve, koplja, dleta, igle itd. U celoj Bosni i Hercegovini nije u tom pogledu bilo nijednog mesta važnijeg od ovoga. Njegov značaj, stečen tada, vidi se najbolje po tom, što je mesto zadržalo svoju važnost i za vreme rimske vlasti i u naše slovensko doba. Vrlo davna crkva Sv. Varvare, podignuta prvih vekova, dala je tom mestu ime i nov elemenat značaja.
    Kultura železnog doba, halštatskog tipa, ima svog klasičnog pretstavnika kod nas u svetski čuvenoj nekropoli na Glasincu. Glasinački tipovi imaju vrlo širok krug. Na zapadu oni idu sve do reke Bosne, a na istoku dopiru do iza Lima. Nalazišta s glasinačkim analogijama otkrivena su na toj strani u Štrpcima i u Plevljima. Tom periodu pripada i hercegovačko naselje u Plani kod Bileće. Nešto su mlađi oni predmeti od bronze i železa, koji su nađeni u jednom krematoriju u Gorici, u ljubuškom srezu. Fibule toga nalazišta odgovaraju potpuno tipu južno i srednjetalijanske fibule tipa a navicella con apici nel centro. Za te primerke naglašava se u nauci, da su nam došli „morskim a ne kopnenim putem“, pošto ih severna Italija ima samo u ograničenom broju. U istom tom mestu nađen je i vrlo zanimljiv srebreni nakit. Među predmetima se naročito ističu „minđuše u obliku srebrne fantastičke životinjske glavice, po površini raznoliko uriješene filigranom s izbočenim očima od koralja a više njih par ticalima sličnih roščića. Jedan par ovih minđuša imao je od jantara izrezano lice sa kapom od srebra, usađeno u srebrni tulac. Za Bosnu su ovi oblici posve neobični. Najbliže analogije nađene su na obalama pontijskim, osobito u glasovitoj koloniji Olbiji i u Anapi u Krimu te u drugim grčkim kolonijama pa i u samoj Grčkoj. Nema dakle sumnje, da su gorički egzemplari import odanle, a dospjeli su amo valjda od pontijskih ili egejskih obala.“ Za grčki uvoz govore i dva skifosa nađena nedaleko odatle, u Gracu kod Posušja. Veliki broj lepo ornamentisanih fibula iskopanih u Gracu, nedaleko od morskog pristaništa Neuma, upućuju nas jasno na poreklo te robe i put kojim je ona unošena u našu zemlju. Manje je verovatno mišljenje, da su srebrni predmeti ovih nalazišta kovani u Bosni, jer da je te plemenite rude u toj oblasti bilo oduvek dosta.
    U najranije doba pisanih historiskih izvora zauzimala su prostor od severnog dela Jadranskog Mora do Peloponeza i od Dunava do Morave mnogobrojna ilirska plemena. Jedno od najvećih, posle mešano sa Keltima, Japodi, čije stanovnike nalazimo s obe strane mora, u vrhu Adrije, veže saplemenike Balkanskog i Apeninskog Poluostrva. Opšte ime za čitavu njihovu plemensku zajednicu postojalo je i bilo poznato i Grcima i Rimljanima, ’1HAd)£C Illyria, Illyricum. Ime Ilir K. Oštir dovodi u vezu ne samo sa *ilur – zemlja, nego i zmija, jer je zmiski heros. Od ilirskih plemena, koja su živela na području današnje Hercegovine, znamo, od važnijih, ova: od Cetine do blizu Neretve stanovahu Nesti, na Neretvi Narezi, ispod njih Maniji. Ovo pleme, možda nekad tračko, potiskivali su Ardijeji ili Vardeji koji su pretstavljali snagu ilirske države III i II veka pre Hr. Od starog imena plemena Dalmata ostao je ne samo naziv Dalmacije, nego i od njihova glavnog središta Delminium postalo je naše DBLBMNO – Dumno, Duvno. Oko Stoca živeli su Daorzi, a severnije od njih Autarijati, najjače ilirsko pleme po kopnenoj snazi. Njihov naziv tumači se obično kao „ljudi oko Tare“. Njihovo plemensko prostiranje dopiralo je, u glavnom, do područja te reke.
    Ta ilirska plemena došla su ponajpre u dodir sa Grcima. Novac grčkih jadranskih kolonija vrlo je čest ne samo po celoj Hercegovini, nego i u dalekim oblastima Bosne. Daorzi su u 2. veku kovali svoje novce s grčkim natpisima, isto kao i kralj Balajos u Risnu. Među amforama u Čapljini nađena je jedna s grčkim natpisom. Na ilirskim novcima upotrebljavaju se likovi grčkih božanstava Hermesa, Zevsa i Artemide. Druge primerke grčkog uvoza već smo spomenuli ranije. Glavno trgovačko uvozno mesto bila je Narona, današnji Vid kod Metkovića, ako ne osnovana a ono svakako najviše razvijena od Grka. Grčkog stanovništva nalazilo se tu dugo, i za vreme rimske vlasti, i to dosta uticajnog, isto kao i u Risnu. Trgovački promet Narone s drugim mestima grčkog sveta pokazuju najbolje tu nađeni novci iz Melosa, Sidona, Aleksandrije i Tasosa, pored obilja novca iz Dirahija i Apolonije.
    Negde početkom IV v. pre Hr. provalili su Kelti iz Panonije u zemlje južno od Save, dopirući sve do Neretve. Naneli su težak poraz Ardijejima, a verovatno su potisnuli i Autarijate više prema istoku. God. 335. jedno hvalisavo izaslanstvo Kelta sa jadranskog primorja pozdravilo je Aleksandra Velikog, kad je došao u zemlju Tribala. Etnički elemenat naše zemlje, na kojoj su se ranije menjali Iliri i Tračani, dobio je sa Keltima važnu prinovu. Na žalost, tragovi keltskog uticaja u Hercegovini još nisu dovoljno proučeni. K. Pač je upozorio na keltska imena u starim natpisima na području oko Konjica, kao: Bojo, Jakus, Imscelio. Ipak, i posle Kelta, glavni stanovnici današnjeg hercegovačkog područja bili su i ostali Iliri. Razuđena obala Dalmacije poticala ih je na brodarstvo, a oskudica terena, sa malim plodnim oazama, na pirateriju. Planinama i oštrim prevojima odvojene pojedine velike kotline, čuvena karsna polja, bile su prirodni uslovi da se u njima razviju posebne plemenske jedinice i da političko-administrativni obuhvat celine bude veoma otežan. Pretežno stočari, Iliri su bili pokretni i vrlo aktivni; njihova stočarska kultura, vrlo razvijena, ostala je najvećim delom u nasleđu i starih Romana i posle Slovena. Razvijen plemenski život i ova stočarska zanimanja učinili su mnogo, da je dosta brzo došlo do življih veza između starosedelaca i slovenskih doseljenika i vremenom i do etničkog stapanja. Homo dinaricus postao je poseban antropološki tip, cenjen naročito zbog svoje biološke mešanosti i usled nje stvorene posebne aktivističke energije. Od starosedelaca zadržali su Sloveni posle nazive glavnijih reka i planina, kao, primera radi, Neretve, Rame, Bune, Prenja, Veleži, Leutara, Bišine i sl. Manje rečice i brda dobili su nove, slovenske, nazive.
    Ilirsko gusarstvo na Jadranskom Moru štetilo je u velikoj meri promet sa Italijom. Sukob povodom jednog rimskog službenog protesta baš u tom pitanju doveo je 222. god. pre Hr. do rata sa Rimljanima. U borbama koje su iza toga nastale i trajale vrlo dugo Iliri su davali snažan otpor, ali nisu mogli odoleti bolje organizovanoj rimskoj vojsci, Primorska ilirska država došla je pod rimsku vrhovnu vlast 168. god. pre Hr., ali su još dugo trajale borbe u unutrašnjosti, dok nije došlo do konačnog smirivanja, u glavnom u vreme oko Hristova rođenja. Najstariji rimski natpis u Hercegovini nađen je u Tasovčićima, a vezan je za ličnost samog Oktavijana. U natpisu je zabeleženo osvajanje Sicilije, koje je Oktavijan postigao 36. god. pobedom kod Nauloha. Pacifikacija zemlje izvršena je po oprobanom rimskom metodu. Sem jakih vojnih garnizona zemlja je imala mnogo veteranskih naselja i porodica, koji interese države razumno shvataju kao interese koji pogađaju neposredno i njih same. Uz garnizone i vojnička mesta razvija se dosta gusta mreža puteva, koji omogućavaju življi i uredniji promet i neposrednije veze. Ti su putevi vodili u glavnom s mora na Drinu i Dunav i iz Akvileje, pretežno dolinom Save, do Dunava i vojničkog puta koji je s Dunava vodio u Carigrad. Glavna središta, iz kojih se dirigovala rimska vojnička i administrativna politika, behu Salona, glavno mesto Dalmacije, i Narona. Uticaj rimske kulture, koji je trajao skoro punih pet stotina godina, osećao se u zemlji u svima pravcima. U neposrednom dodiru sa rimskim elementom vršen je u dosta velikoj meri proces romanizacije autohtonog stanovništva. Proces, prirodno, nije bio svuda jednak. U Primorju je bio najintenzivniji; uz gradska naselja pokazivao je uspeh i u unutrašnjosti; a ponajslabiji je bio, kao što je i razumljivo, u planinskim i brdskim oblastima. Većih rimskih mesta na području Hercegovine nije bilo mnogo. Gradsko pravo imali su stari predrimski Delminium -Duvno, Gradac kod Posušja i Stolac, koji je u rimsko doba bio napredna varoš. Nedavno je utvrđeno, da se grad Diluntum nalazio u Trebimlju, u ljubinjskom srezu, na putu koji je vodio iz Narone. Izvanredno je dobro očuvan veliki vojnički logor Mogorjelo kod Čapljine, jedan od evropski zanimljivih tabora, oko koga se, u dolini Neretve, bilo grupisalo više rimskih naselja. Humac u Posušju važan je bio kao vojničko središte, ali sa mnogo manjim značajem nego što ga je imalo Mogorjelo. Važno rimsko mesto nalazilo se i u Potocima kod Mostara, kroz koje je vodio glavni put, a dosta gusta grupa rimskih naselja postojala je i u blizini Konjica. Istočni planinski krajevi hercegovačkog Zagorja nisu bili predmet posebne kultivacije, ali su i dolina gornje Drine i dolina Trebišnjice imali priličan broj rimskih oaza.
    U tim rimskim naseljima javljaju se i prve hrišćanske opštine. Tačnijih podataka o širenju hrišćanstva u našoj oblasti pre dolaska Slovena nemamo, na žalost, skoro nikako. Očuvane su samo dve-tri male kapele, u Vidoštaku kod Stoca i u Borasima, ali i za njih nije sasvim sigurno da li potiču iz rimskog ili iz prvog slovenskog perioda. Znamo samo iz odluka crkvenih sabora u Solinu iz 530. i 533. god., da su novoosnovane biskupije u Sarzenteru i Mukuru obuhvatale i delove današnjeg ljubuškog i duvanjskog sreza, i da je krajem VI veka postojala posebna biskupija u Duvnu. Staru hrišćansku tradiciju pokazuju jasno izvesni nazivi mesta i planina, kao što, na pr. Ivan-planina i brdo Cibrijan kod Trebinja nose imena po crkvama posvećenim davno nekad Sv. Ivanu i Sv. Kiprijanu. Ime Žuljana na Stonu došlo je od Sut-Žulijan (Sv. Julijan), Sutorina od Sut-Irina, Sušćepan od Sut-Stjepan. Varvara kod Prozora ima još uvek očuvane i ruševine stare crkve te svetiteljke.
    Dalmacijom, u čijem se sastavu nalazila i Hercegovina, vladali su jedno kratko vreme od nekih četrdeset godina i Istočni Goti, dok ih 535. god. nenadnom ofanzivom nije potisnuo njihov najveći neprijatelj, car Justinijan I. Mada kratka, njihova je vladavina ipak ostavila izvesnog traga među nama. Grad Onogošt je ili njihovo delo ili je od njih dobilo ime i glavnu karakteristiku. Po njima je, vrlo verovatno došlo i ime Gacka (Gljtsko). Inače, njihovo glavno središte nalazilo se u sarajevskom polju.
    Posle gotskog potiskivanja izbijaju na liniji Drine i Save postepeno pojedine slovenske grupe, koje provaljuju najpre radi plena, a posle i sa namerom da tu i ostanu. Nisu bez osnova vizantiske sumnje, da su slovenski upadi bili u nekoj vezi sa njihovim borbama protiv Gota; ako ni po čem drugom a ono bar po tom, što su Sloveni primećavali odlazak većih odreda i garnizona radi tih borbi i što su težili da to iskoriste. Kad su se početkom druge polovine VI veka borbeni Obri naturili Slovenima kao gospodari, prelaženja Slovena u zemlje južno od Save i Dunava postaje sve češće. Kad je upravo počelo slovensko prodiranje u bivšu Hercegovinu ne zna se tačno, ali se krajem VI veka naročito podvlači njihovo nasrtanje u Dalmaciji. Iz tog vremena potiču i karakteristična sakrivanja blaga. U Naroni su, uz zlatni nakit jedne gospođe, u jednoj ostavi nađeni novci careva od Justina I do Tiberija II, tj. do 582. god., a u Grabovniku kod Ljubuškog novci sa zaključno Justinom II, tj. do 578. god. Novac je sakrivan, očevidno, iz straha od navala i pljačke slovenskih i obarskih četa. Ima jedna vest, da su Sloveni i Obri krajem VI veka porušili 40 gradova po oblasti Dalmacije, a u početku VII, za vreme građanskih ratova u Vizantiji, kad nije bilo nikoga da pruži zaštite, to je rušenje uzelo ogromne razmere. Tada je sravnjena sa zemljom slavna Salona; taj udes je zadesio i Naronu i Epidaur i mnoga mesta u unutrašnjosti, kojima se od tada gubi pomen, a nekima čak i trag.
    Sloveni i Obri su rušili stare gradove jedno da ih opljačkaju, a posle da ne služe kao baza za vojničke garnizone i za vojničke pripreme protiv njih. Sem toga, Sloveni, pretežno zemljoradnici, koji su stanovali u širokim područjima iza Karpata, na zemljištu koje nije imalo stare tradicije, bili su u svojoj bitnosti tuđi gradskoj kulturi i s toga za dugo njeni protivnici i na novom području.
    Iz ove obarsko-slovenske zajedničke saradnje ostalo je mnogo tragova u severozapadnim oblastima Balkanskog Poluostrva, naročito na području stare hrvatske države, ali ih ima nešto i u granicama Hercegovine. U konjičkom srezu imamo sela Obre i Obrinu. Zanimljivo je, da južnije od te linije nije očuvan nijedan takav naziv sem u Zatonu kod Dubrovnika, gde se nalazilo selo Obrovo.

    Izvor: Srpski manastiri u Hercegovini, dr Vladimir Ćorović, Beograd, 1999.

  3. Vojislav Ananić

    2.

    Proces privikavanja doseljenih Slovena novom terenu i saživljavanja sa zatečenim ilirskim i romanskim stanovništvom nije poznat u pojedinostima, ali je jasno da je trajao prilično dugo. Rezultat je, u glavnom, ovaj. Sloveni su osetno uticali na domaće stanovništvo svojom zemljoradničkom kulturom, a ovo na njih stočarskom. U Primorju su na Neretljane uticale i stare ilirske tradicije brodarstva i gusarenja. Da je u Primorju oko Dubrovnika i Neretve bilo vidnog romanskog uticaja na Slovene svedoče jasno nazivi kao Konavlje od lat. canabula, Brgat od Virgetum, Šumet – Juncetum, Ston – Stagnum, Matokit – ad Montem acutum, i dublje u unutrašnjosti nazivi kao Plana, Ustikolina, Kolun, Durmitor i sl. Stari Epidaur prozvali su Sloveni po lat. Civitatem – Cavtat. Ti primeri, ređi i sasvim retki u unutrašnjosti, pokazuju postojanje i pojaseve romansko-slovenske simbioze, koja je postepeno gubila karakter uzajamnog neprijateljstva. Nalazili su se i konkretni kompromisi. Stanovnici novog romanskog Raguziuma, docnijeg Dubrovnika, da bi bili mirni, plaćali su godišnje neku vrstu danka-kirije glavarima Zahumlja i Trebinja za zemljišta i vinograde koje su im pritisli za svoju upotrebu.
    Stari slovenski doseljenici u oblasti današnje Hercegovine potiču pretežno iz Povislja. Porfirogenit je izrično zabeležio predanje, da pleme zahumskih vladara Viševića vuče lozu „od nekrštenih stanovnika oko reke Visle“. U toponoma-stici Hercegovine ima dosta analogija sa toponomastikom toga širokog područja, kao na pr. Dunajec u ljubuškom srezu sa galičkim Dunajcem, Laplja sa Labom, Ardomilje u Opličićima sa Ardovom i Ardovcem, Hodovo sa Hodorovom iz Podnjestarja i sl. Od starih slovenskih plemenskih naziva imamo u Hercegovini tragove od Smoljana i Drugovića, a od Huna očuvao se u bilećskom srezu naziv Hina Glava (Htlglj = Hun). Stari ilirsko-romanski nazivi ostali su, međutim, u većoj meri. Nije pouzdano pričanje, kako su nekad u Hercegovini vladale Mataruge, ali je historiski utvrđeno postojanje pastirskih ilirsko-romanskih plemena kao što su Burmazi i Bobani, u koja su posle ušli i Sloveni. I trebinjsko pleme Skrobimeza, koje pominje Dukljanska Hronika, takva su mešavina. Jasan proces mešanja naših slovenskih plemena i lica sa elementima romansko-ilirskim pokazuje ogroman niz ličnih prezimena, kao što su: Domanovići, Zotovići, Kapori, Vizići, Dodoši, Barzete, Perendije, Antelji, Balte, Banože, Bokuni, Koromani itd. Mešanje su posredovali i pojačavali prvenstveno zajednički stočarski katuni. K. Jireček je dobro upozorio, kako se najveći deo novih plemena u Hercegovini razvio iz pastirskih katuna. „Zupci, Maleševci, Banjani, Drobnjaci itd. važili su kod Dubrovčana, isprva, samo kao katuni, ali se brzo opaža kako je svako pleme obuhvatilo nekoliko katuna“. S tim u vezi proširio se naziv stočarskih Vlaha i na Slovene. Vlah je s početka označavao Romana; još u XIII veku, u poveljama bana Matije Ninoslava, za romanske Dubrovčane se kaže da su Vlasi. Ali od XIV veka već sami Dubrovčani označavaju kao Vlahe pripadnike stočarskih katuna, među kojima je u to doba bilo više Slovena nego Romana, kao na pr. među „Vlasima“ Mirilovićima ili Drobnjacima.
    U novoj postojbini plemenski život Slovena trajao je dva puna veka skoro nesmetano u njihovoj staroj tradiciji. Vizantija se nije trudila, da ga mnogo menja, a naročito ne u oblastima Bosne i Hercegovine, koje su se nalazile daleko od glavnih državnih središta i koje se nisu isprečile na glavnim njihovim vojničkim i trgovačkim putevima. Uticaj grčke vlasti i kulture osećao se u ovim oblastima vrlo malo. Na području Hercegovine Sloveni su prvih vekova po svom dolasku stali skoro isključivo pod uticajem romanske kulture i latinskog jezika. Grčki uticaj osećali su u toliko, u koliko se on javljao u romanskim gradovima Primorja, koji su priznavali vizantisku vrhovnu vlast i održavali veze s njenim svetom. Nalazak grčkog novca cara Konstantina Kopronima u Ljubomiru ili cara Nićifora Foke u Čičevu kod Trebinja, u neposrednoj zaleđini Dubrovnika, obeležava jasno put toga uticaja. Dubrovnik je preuzeo ulogu stare Narone.
    Područje Hercegovine, po kazivanju Konstantina Porfirogenita, spadalo je sve u sferu srpskog plemena. Car pisac izrično kaže, da su Srbi naselili ceo kraj od Cetine do Kotora, i da su plemena Neretljana, Zahumljana, Trebinjaca i Konavljana poreklom srpska. Po hronici popa Dukljanina južna Dalmacija spadala je sva u Crvenu Hrvatsku. Za razliku od izvesnih naših historičara ja mislim, da je ta mnogo osporavana Crvena Hrvatska doista postojala, ali da su srpska plemena iz unutrašnjosti, s više agresivnosti i vitalnosti, sužavala njene granice i najposle je sasvim preplavila. Od tih plemena Neretljani su, u tesnoj zajednici s Hrvatima, ušli u sastav hrvatske države i vremenom se potpuno identifikovali s njom. Sva tri druga plemena ostala su u zajednici sa srpskim saplemenicima i učestvovala dosta živo u njihovom državnom životu.
    U X veku, kad je car Konstantin Porfirogenit pisao svoje delo O upravljanju državom, župe današnje Hercegovine imale su nekoliko svojih gradova. Ali to su bila u stvari utvrđenja za odbranu, a ne gradovi u pravom smislu te reči. Neki od njih bili su stari, koje su Sloveni, u zajednici sa Romanima, obnovili, a neke nove su podigli i sami, kao Ostrog i Vrulju u Primorju, Lukavac u Trebinjskoj oblasti, Dobrski u Zahumlju. Najznatniji beše grad Bona, posrbljeni Blagaj, do koga je dopirala granica Zahumlja i koji je imao za sobom, sa svojom rečicom Bunom, dugu tradiciju. Dukljanin navodi u Zahumlju devet županija (stonsku, popovsku, Dubrave, Luku, Dabar, Veljake i Žapsku. Župa Gorimita biće možda iskvareno ime za Imotski, a Vecenice se misli da bi moglo biti mostarsko Bišće). I stara Travunija ili trebinjska oblast imala je devet županija (Ljubomir, Fatnica, Rudine, Kruševice, Vrm, Risan, Dračevica, Konavlje i Žrnovnica). Neretljanska oblast obuhvatala je župe: makarsku, rastočku i dolsku sa čuvenim gradom Omišem. Uz to su njoj pripadala i četiri ostrva: Korčula, Mljet, Brač i Hvar. U oblast stare hercegovačke države spadale su dugo vremena i zapadne župe Podgorja: Onogošt, Komarnica, Jezero, Piva, Dabar, Gacko, Neretva i Rama. Granica sa Bosnom išla je podnožjem Ivana, u glavnom klancem Neretve. Severoistočno od Konjica, u području Radobolje, nalazi se ispod Lovnice Raška strana i Raški dol, a preko puta je od njih lokalitet zvan Bosanska planina. Ti nazivi upućuju jasno na dva državna područja, odnosno na granicu između njih. Izvesno vreme zvala se Humskom ona oblast koja je hvatala od belopoljskog Lima do Zahumlja i Travunije, koja je bila u tesnoj vezi sa Raškom, ali se posle Hum često identifikovao sa Zahumljem. Te stare tradicije humske oblasti očuvala je sve do naših vremena njena episkopija.
    Dok je Bosna bila pokrivena gustim, mestimično sve do danas očuvanim, šumama, oblast Hercegovine, naročito na desnoj obali Neretve, imala je već prilično ogolićen karst. V. Skarić je dobro upozorio, da pojava naziva drljzga – dreza za šumu u rečima kao Drežnica, Drežanj, Drežnik, Udrežnje i sl. ne bi bila lako objašnjiva, da je šume bilo izobilno. „U krajevima, gdje šume ima malo i sporadično, zapaža se svaki šumovit komad i taj se označava imenom Šuma, Gaj, Lug itd.“ Ali je šume bilo svakako više nego danas. Dubrave su bile pune drveća; u XIV veku Počitelj je imao kraljevsko brodogradilište; na Jasenu, između Bileće i Trebinja, gusta šuma postojala je još do sredine XIX veka; u gajevima oko Čapljine krili su se hajduci. Sa nestankom šuma dolazi sve više do oskudice živih voda. To čini da je život u Hercegovini postajao sve teži i naporniji nego u vodama i šumom bogatoj Bosni. Ali je vrlo karakteristično da je ipak kroz sve vreme ovaj kraj bio naseljeniji i imao više prometa. Bosanske šume i mogle su se održati u svom bogatstvu baš prvenstveno za to, što naselja oko njih nisu bila mnogo gusta. Veća prosečna naseljenost Her- cegovine da se tumačiti blizinom mora, plodnošću dolina Trebišnjice a naročito Neretve, i u izvesnoj meri većim kulturnim nasleđem, na koje se tu naišlo.
    Kao što su ranije ilirski gusarski napadaji po Jadranskom Moru izazvali rimsku državnu aktivnost i tim, neposredno, i historiski interes za njih, tako je, tokom IX veka, i gusarenje Neretljana i susednih hrvatskih plemena izazvalo energično posredovanje Mletačke Republike. Njeni i trgovački i politički interesi na Jadranskom Moru bili su tim gusarskim zaletima ozbiljno ugroženi. Da ih prekrati Republika je preduzimala u nekoliko mahova ozbiljne ekspedicije. Kao svi gusari, i Neretljani su taktizirali prema prilikama. Kad je opasnost bila velika oni su se smirivali i davali obećanja svake vrste; kad bi opasnost prošla oni bi nastavljali stari zanat, Ali su se vremenom bili ojačali i osmelili čak toliko, da su se u dva-tri maha usudili primiti i pravu borbu s Mlečanima i njihovom flotom. God 886. u jednoj ekspediciji protiv Neretljana zaglavio je čak jedan dužd lično; bio je to nesrećni Petar Kandijan. Da bi obezbedila svoju trgovinu Republika je, izgleda, posle ovog poraza pristala, po primeru romanskih gradova iz Primorja, da plaća izvesnu sumu novca Neretljanima i Hrvatima.
    Za trebinjski kraj znamo, da je do IX veka bio u sastavu raške države. Kad je sredinom tog veka veliki župan raški Vlastimir udao svoju kćer za sina trebinjskog župana, on je, hoteći da nagradi zeta, „imenovao ga za vladara i učinio ga samostalnim.“ Veza je i posle toga ostala vrlo tesna. U Zahumlju je međutim vladala kuća Viševića nezavisno od susednih vladara i ponekad čak s njima u protivnosti. Aktivnost Franaka na zapadu, protiv Hrvata, i aktivnost Bugara na istoku, protiv Srba, izazvala je promenu u dotadašnjem plemenskom načinu njihova života i naterala ih na tešnje pribiranje i čvršću organizaciju. Ta aktivnost donosi i novu dinamiku u politički život Srba i Hrvata. U borbama koje iza toga bivaju sve češće i opasnije oni se, prema prilikama, opredeljuju za Vizantiju ili Franke i Bugare, ali se, u isto vreme, javljaju i njihove sve jasnije težnje za potpunom samostalnošću.
    Ta politička borba osetila se i u kulturnom životu. Od slovenskog dolaska na Balkan njihovi romanski i grčki susedi trudili su se da ih prevedu u hrišćanstvo i tako približe sebi i smire. Proces je išao dosta sporo i po samoj prirodi stvari i jer su nedostajala pogodna sredstva. Glavna aktivnost sve do IX veka dolazila je od latinskog sveštenstva, čiji je uticaj na zapadnom delu Balkanskog Poluostrva bio skoro apsolutan. To se vidi po očuvanim natpisima i po arhitektonskim ostacima starih crkvenih građevina. Na području Hercegovine takve ostatke imamo u Varvari kod Rame, u Potocima kod Mostara i u Blagaju. Reakcija s grčke strane, iz čisto političkih motiva, javila se za vlade cara Vasilija I Maćedonca (867-886). Njegovu aktivnost pomogla je doskora delatnost slovenskih apostola Ćirila i Metodija i njihovih učenika, koji su stvaranjem slovenske pismenosti i uvođenjem slovenskog jezika za bogosluženje dali bitne uslove i osnove za trajno delo pokrštavanja Slovena. Od tada na našem području počinje i traje ta borba između istočnog i zapadnog uticaja, koja će, nema sumnje, najviše doprineti da se stvori i izvesna podvojenost duhova kod naših inače toliko srodnih plemena. Zabeleženo je, da su se od svih naših plemena primanju hrišćanstva najduže opirali borbeni Neretljani, osećajući kako s novom verom dolazi ne samo tuđ duhovni uticaj, nego da je ona posredno i sredstvo za tuđu političku vlast.
    Za vlade moćnog bugarskog cara Simeona došlo je do otvorenog neprijateljstva između Rašana i Zahumljana. Raški gospodar Petar Gojniković, osećajući neposrednu opasnost od nabujale bugarske snage, bio se približio Vizantiji, kao njenom protivniku; zahumski gospodar Mihailo Višević držao je međutim sa Simeonom. Petar je s toga počeo da potiskuje Mihaila, jedno da ojača sebe za svaki slučaj, a drugo da oslabi protivnika. Ali Petrova snaga nije bila dorasla bugarskoj. Doskora je bio slomljen i on lično i sama raška država (924. god.). Dok je s Petrom bio u prijateljstvu, Mihailo je održavao dobre veze sa hrvatskim vladarom Tomislavom i 925. god. učestvovao je na prvom splitskom saboru, na kom se, među ostalim stvarima, rešavalo i o sudbini slovenskog bogosluženja na tim stranama. Posle Simeonove smrti i građanskih ratova u Bugarskoj, kad je srpski knez Časlav Klonimirović ustao da oslobodi Rašku i da, pomoću Vizantije, izvede prvo ujedinjenje srpskih oblasti, Mihailo Višević se ipak održao zahvaljujući posredovanju Carigrada. Časlav je još bio živ, kad je često pominjani vizantiski car Konstantin Porfirogenit pisao svoje delo O upravljanju državom, i dao u njemu političke i etničke granice srpskog plemena. Srbija je tad dopirala do Cetine, Lijevna i Vrbasa na zapadu; za nju je tad i upotrebljen prvi put naziv c HesrCa.
    Posle Časlavljeve pogibije srpska se zajednica rasturila. Plemenske tradicije bile su jače od osećanja potrebe jedne čvršće državne organizacije. Po kazivanju vrlo mutne i nesigurne Dukljanske Hronike, jedinog izvora za to doba, obrazovalo se tada jedno novo kraljevstvo ili država sa središtem u Trebinju. Ona je obuhvatila, pod vladarem Predimirom, Travuniju, Zetu, Zahumlje i Podgorje sa Onogoštem i Moračom. Tu novu državu, ako je uopšte bilo, nije dugo držala jedna ruka. Kad je silni car Samuilo pokorio kneza Vladimira u Zeti vladao je u trebinjskom kraju Vladimirov stric knez Dragomir. Njih dvojica su sigurne historiske ličnosti. Znamo dobro i njihovu zanimljivu i avanturama bogatu sudbinu. Vladimir je ubijen na prevaru u Prespi 1016. god., a Dragomir je poginuo na ostrvu Sv. Gavrila, u Boki, u jednom lokalnom ustanku. Za Neretljane se zna, da su u to vreme, posle jedne dobro spremljene mletačke ekspedicije, 1000 god., bili, zajedno sa Hrvatima, prisiljeni da stvarno respektuju mletačke interese i da je otada njihov polet bio znatno obuzdan.
    Kad je četrdesetih godina XI veka uspelo Stevanu Vojislavu da oslobodi Zetu od Grka, došli su pod njegovu vlast tre- binjski kraj i Zahumlje do iza Stona. Grčki pisac Kekavmen zove Vojislava izrično „Srbinom Trebinjcem“. U borbama protiv njega, priča Dukljanska Hronika, učestvovali su, po pozivu Vizantije, zahumski knez, bosanski ban i raški župan. Vojsku je vodio zahumski knez Ljutovid, ali je kod Klobuka, istočno od Trebinja, bio ranjen i razbijen. Trebinjci nisu marili Vojislavljeve naslednike i dizali su se protiv njih nekoliko puta. Pokorio ih je konačno Vojislavov sin Mihailo, jak i sposoban vladar, koji je uspeo da ostvari prvo naše kraljevstvo u Zeti. Njegov lik, najstariji u našoj umetnosti, očuvan je u ruševinama crkve Sv. Mihaila u Stonu. Za vlade Vojislavljevih naslednika pominje se u Trebinju crkva Sv. Petra, u kojoj je sahranjeno nekoliko lokalnih gospodara. Ruševine tog manastira nalaze se u Čičevu, u trebinjskom polju, i bile su dosad nekoliko puta pretraživane, na žalost bez velikih rezultata. Sigurno je samo to, da je crkva bila vrlo prostrana, da je solidno građena po tipu romanskih crkava i da je, po svoj prilici, benediktinsko delo. Kralj Bodin, Mihailov naslednik, proširio je još više očeve granice, ali svojom upravom, sebičnom i bezobzirnom, ogorčio je svet toliko protiv sebe, da su njegovi potomci, već u prvoj liniji, počeli da gube i vlast i pojedine delove svoga područja. Kraljevski srodnici, koji su se menjali na prestolu, pomagani sa raznih strana, izazvali su u zemlji velike mete- že. Mnogi od njih dočepaše se uprave u pojedinim pokrajinama. Najposle se borbe završiše, oko 1130 god., pobedom Gradihne Branisavljevića ranijeg gospodara humske zemlje. On je, kao vizantiski vazal, sjedinio Zetu sa Travunijom i vladao nekih desetak godina u miru. Tekovine Vojislavljeve i Mihailove, sa potpunom državnom nezavisnošću, bile su u toku ovih godina upuštene, a i Zeta je izgubila svoju vodeću ulogu među srpskim zemljama.

    Izvor: Srpski manastiri u Hercegovini, dr Vladimir Ćorović, Beograd, 1999.

  4. Vojislav Ananić

    3.

    U svom postepenom širenju prema moru i u unutrašnjost Balkanskog Poluostrva Mađari su najpre, 1102. god., svršili sa Hrvatima obavezavši ih, sa dosta predusretljivosti, da prime njihova vladara; zatim su sklopili sporazume i sa romanskim dalmatinskim gradovima Zadrom, Splitom i Trogirom i nekim ostrvima. Posle toga su uputili svoju ekspanziju prema Bosni. U vremenu oko 1136. god. oni su uzeli župu Ramu, koja je ranije pripadala raškom Podgorju. Političko-geografski ta je župa bila od velikog značaja. Kroz nju je vodio put iz Salone u Vrhbosnu i dalje ka Srebrenici. Tu se nalazilo važno staro rim- sko naselje Bistue Vetus, iz koga je vodio put u središnju Bosnu. Dobivši Ramu, Mađari su njeno ime uneli u svoju kraljev- sku titulu, zamenjujući njim i ime same Bosne, nad kojom su vrlo brzo proširili svoju vlast. Ta neobična pažnja prema Rami došla je, po našem mišljenju, s toga što je ona od svih starih župa unutrašnjosti prva priznala mađarsku vrhovnu vlast. Mađari su do nje doprli, po svoj prilici, iz Dalmacije, sa jugozapada, odakle je i inače vodila stara saobraćajna veza. Mađarsko-vizantiske borbe za posed moravske doline, koja je posle Bosne došla na red, izazvale su čitav niz kriza u Srbiji i njenoj državnoj politici. Dinastija velikog župana Vukana ušla je bila s Mađarima u vrlo intimne veze i sa njima zajedno učestvovala je u borbama protiv Vizantije. Ta je dinastija uspe- la da postigne izvestan niz lokalnih uspeha i da, među drugim, znatno ograniči i vlast zetskih vladara. Već je župan Desa oko 1150 god., izgleda po pristanku i pozivu Trebinjaca i jednog dela Zećana, proširio vlast raške kuće i u tom pravcu. Njegov rad nastavio je i dovršio Nemanja, prvi član Vukanovića, koji je napustio, bar privremeno, dotadašnju političku liniju i po- čeo da deluje u sporazumu sa Vizantijom. To ga je istina, dovelo u sukobe sa braćom, ali ga je i iznelo do prestola u Raškoj.
    Dok je Nemanja vladao u Srbiji kao veliki župan, u humskoj zemlji je upravljao, priznajući njegovu vrhovnu vlast, nje- gov brat Miroslav. U Bijelom Polju, na Limu, još postoji Petrov Manastir kao njegova zadužbina i kao spomenik granica njegove oblasti. Miroslav je imao za ženu sestru bosanskog bana Kulina. Sam je, čini se, bio čovek šireg interesa. Njemu je Dijak Grigorije napisao jedno veliko i vanredno umetnički rađeno evanđelje, ukrašeno mnogim m.inijaturama, najlepši spomenik naše stare pismenosti. God. 1180., povodom sukoba sa svojim splitskim nadbiskupom, koga su kamenovali, neretljanski Kačići obratili su se za zaštitu Miroslavu i tako, posredno, priznali njegovu vlast. Negde u vremenu oko 1185-6 god. Nemanja je, svakako u vezi sa Miroslavom, potisnuo potpuno poslednjeg zetsko-trebinjskog vladara, kneza Mihaila, i njegovu oblast pripojio svojoj državi. Istovremeni njegovi napadaji na Dubrovnik nisu, međutim, imali nikakvog uspeha. Posle Nemanjine abdikacije Miroslav je imao teških dana. Kao da nije bio u najboljim odnosima sa svojim sinovcem Vukanom, koji je bio nezadovoljan očevom odlukom da presto u Srbiji ustupi mlađem sinu Stevanu a ne njemu. Vukan je, u ogorčenju, ušao u veze sa Mađarima. Mađari su god. 1198. napali na Hum i postigli tu izvesne uspehe. U to vreme gubi se i trag Miroslavu. Možda je umro, možda poginuo u borbi s njima možda se povukao negde u manastir po Nemanjinom primeru.
    Za njegova vremena počelo se mnogo govoriti o bogumilskoj jeresi u Bosni i Humu. Neki čak i njega sama, sasvim pogrešno, pretstavljaju kao bogumila. Ovde nije prilika, da o toj jeresi raspravljamo bliže; naglašavamo samo da je pogrešno i u suprotnosti s našim srpskim i pravoslavnim izvorima mišljenje, kao da je bogumilizam kod zapadnjaka krivo shvaćeno ili namerno rđavo tumačeno pravoslavlje. Sigurno je samo da je u Humu bogumilstva bilo manje nego u Bosni, i to s toga, što je, pored katoličke, bila živa i aktivnost pravoslavne, svetosavske crkve, koja je suzbijala mnoge zablude. U Bosni, zna se, takve autoritativne pravoslavne crkvene organizacije nije bilo. Tragova bogumilizma u oblasti današnje Hercegovine nema mnogo. Postoji pored Mostara izvor Babun, za koji je o Ivanj-danu vezan izvestan kult. Nešto spomena o „patarenima“ u Ljubskovu daju dubrovačke arhivske knjige, koje su, uzgred rečeno, jasan dokaz da se patarenstvo, u tako dobro obaveštenom gradu, nije moglo mešati i brkati sa pravoslavljem. U katoličkom hercegovačkom šematizmu za 1867. god. kazuje se, da je u selu Dubočanima porodica Helež, pre koju godinu prešla u islam, a bila je poslednja „koja se držala ludila bogumilskog”.
    Miroslava je nasledio u Humu, po pričanju nekih dubro- vačkih hroničara, njegov sin Petar, borben i vrlo aktivan čovek. Druga pričanja kazuju, da je iza Miroslava ostao maloletan jedinac sin Andrija, koga je oterala nezadovoljna vlastela i dovela Petra. Po pričanju M. Orbinija, protiv Petra se posle digao kralj Stevan Prvovenčani i pobedio ga u Bišću ispod Blagaja. Iza te pobede Andrija je dobio Zahumlje, kraljev sin Radoslav zemlje južno od Neretve, a Petru je zapala oblast između Neretve i Cetine, Petrov je ugled ipak ostao velik. U borbama koje su Splićani vodili sa knezovima Šubićima oni su, da bi imali jaku zaštitu, 1223. god. izabrali Petra za svog gradskog starešinu i pored sve, vrlo oštre, opozicije sveštenstva. Petar je opravdao nade koje su u nj polagane, i štitio je interese grada s uspehom, dolazeći radi toga u teške sukobe na više strana. Iza Petra (t 1227.) došao je na vlast njegov sinovac Toljen, ogorčen protivnik Splićana, koji se prema njemu nisu ponašali kao prema njegovu prethodniku. Umro je 1239 god. u borbi ili slomu, koji je zadesio njegovu zemlju od Mađara, u velikom krstaškom ratu protiv bosanskih jeretika, kad je herceg Koloman prodro u njegovu oblast.
    U istočnoj humskoj oblasti vladao je knez Andrija kao vazal srpskog kralja i lojalan sused Dubrovnika. Posle Toljenove smrti proširio je svoju vlast i na toj strani i izmirio se sa Splićanima. Čak im je 1244. god., sa bosanskim banom Ninoslavom, i pomagao u borbi s Trogirom i navukao na se zbog toga ljutnju mađarskog kralja. Umro je u Stonu, u svojoj prestonici, oko 1250. god. Njegov sin i naslednik Radoslav ne nosi više kneževsku, nego samo župansku titulu, i naziva se kletvenikom mađarskog kralja. Prišao je Mađarima 1253-4 god., kad se protiv srpskog kralja Uroša bio sklopio opasan savez Bugara, Bosanaca i Dubrovčana, kome je i on pristupio više od straha nego iz neke lične ili političke potrebe. Taj savez nije slomio Uroša; naprotiv, on je Dubrovniku mogao nametnuti svoje uslove za mir. Taj savez je međutim, izgleda, onemogućio Radoslava. O njemu posle Uroševa uspeha nema više nikakva pomena; ne pominju se čak ni njegovi naslednici. U Humu je, naprotiv, kralj Uroš, pred kraj života, našao poslednje utočište. Kad ga je, 1276. god., pobedio sin Dragutin na Gatačkom polju, on se sklonio tu negde, verovatno u nekom manastiru, i tu je i umro 1280. god. Drugi sin Andrijin, župan Bogdan, držao je pod svojom vlašću Popovo, u kome se njegovi naslednici pominju do dvadesetih godina XIV veka. Treći sin Andrijin Đorđe spominje se 1280. god. u današnjoj Gabeli bez veće vlasti i značaja. U humskoj oblasti, u Stonu, odredio je Sv. Sava sedište novog pravoslavnog episkopa. Učinio je to očevidno sa namerom da odatle parališe aktivnost katoličke crkve. Humska episkopija imala je, izgleda, dosta znatan ugled. Za njenog episkopa bio je jedno vreme postavljen sam brat kralja Uroša I, Sava II, a kasnije čuveni naš pisac-biograf Danilo. Za vreme krize 1253/4. god., kad je župan Radoslav otišao među protivnike srpskog kralja, položaj episkopa postao je vrlo težak. On je tada napustio Ston i sklonio se u Petrov Manastir na Limu, kome je kralj Uroš izdao novu povelju sa nabrajanjem svih poseda datih manastiru ne samo kao zadužbini strica Miroslava, nego i kao episkopskom sedištu.
    K. Jireček nema pravo kad tvrdi, da je „uticaj Srbije bio istisnut iz humske oblasti” posle Radoslavljeva slučaja. Naprotiv. Posle tog iskustva srpski vladari su Zahumlje još tešnje pripojili svojoj oblasti. Mesto naslednih kneževa oni tamo uvode kraljevske namesnike, a s obzirom na značaj zemlje ti namesnici se uzimaju iz najuže vladarske okoline. Trebinjsku oblast ustupio je kralj Dragutin, sa Zetom zajedno, na upravu svojoj majci kraljici Jeleni. Njezin dvor u Trebinju izrično se pominje u dubrovačkim arhivskim knjigama. Na početku XIV veka pominje se kao humski namesnik u Nevesinju, Stonu i Brotnju Konstantin, najstariji sin kralja Milutina, Granica Zahumlja dopirala je tada do Vrulje kod Makarske. To znamo po vestima o sastanku između kralja Milutina i moćnog Pavla Šubića, hrvatsko-dalmatinskog bana, koji je u to vreme bio proširio svoju vlast i na najveći deo prvobitne Bosne, pa to želio da postigne i u Zahumlju. Njegov naslednik Mladen, suviše ponesen naglim uspesima svoga oca, čije mudrosti nije znao shvatiti, ušao je kasnije u rat sa Milutinom, ali je u njemu bio loše sreće. Neuspeh tog rata ohrabrio je mnoge od njegovih neprijatelja i znatno je doprineo njegovom potpunom slomu.
    Već od vremena kralja Uroša Srbija je svoju glavnu ekspanziju upućivala prema jugu, u vardarsku dolinu. Zapadne oblasti nisu bile prenebregnute, ali se za njih pokazivao sporedniji interes. Posle smrti kralja Milutina, kad su u Srbiji nastali građanski ratovi, mladi bosanski ban Stevan II Kotromanić, neobično vešt i energičan, iskoristio je te meteže isto onako, kao što je iskoristio i pometnju u Dalmaciji posle pada Mladena Šubića. Njegova je namera bila da Bosni osigura izlaz na more, toliko potreban jednom već privredno i politički razvijenom organizmu. I doista, u roku od nekih četiri- -pet godina, od 1322-1326., on je osvojio skoro celu obalu od Krajine do blizu Stona. Celo Zahumlje i zapadna humska oblast do blizu Gacka dođoše pod njegovu vlast. Kao njegova spominje se u to vreme i Rama, a malo docnije osvojio je i župe duvanjsku, livanjsku i glamočku. Granica banove države dopirala je na istoku do Drine, a na zapadu držao je ban grad Visuć na Cetini i iz rimskog doba čuveni Pons Tiluri ili „trljski brod“. Ston, koji je ostao skoro otsečen od srpske države, nije više imao za nju naročitog interesa i nije nimalo čudno što ga je posle toga, 1333. god., kralj Dušan prodao Dubrovčanima, na njihove naročite molbe. Kad ga je prodao Dušan je postavio izričan zahtev „da prebiva pop srpski i da poje u crkvama, koje su u Stonu i u Ratu“. Dubrovačka Republika, čisto katolička, nije htela da svoj verski homogeni element meša s inovercima i pod vidom agrarne reforme izvršila je i svoje verske namere. Pravoslavni su bili vešto prisiljeni da ili pređu u katoličanstvo ili da se isele. Pravoslavni Bogorodičin Manastir predat je 1339. god. katolicima, a 1347. god. data je dozvola franjevcima da tu podignu svoj manastir i da počnu svoju versku aktivnost. Kralj i car Dušan nije mogao da prežali gubitak Zahumlja i vraćao se na to pitanje nekoliko puta; god. 1350. došlo je zbog toga i do rata sa Bosancima; ali su svi napori u tom pravcu, i diplomatski i vojnički, ostali bez uspeha.
    Zahumlje je bilo povod razdora između Srbije i Bosne; brzo potom ono postade sporna oblast i između Bosne i Ugarske. Kralj Lajoš Veliki, zet bana Stevana, tražio je posle tastove smrti od mladog bosanskog bana Tvrtka, da mu ustupi Zahumlje kao miraz uz ženu. Mladi Tvrtko morao je to da ispuni, nemajući u taj mah ni snage ni drugih mogućnosti da se suprotstavi najsilnijem kralju Ugarske. God. 1357. ustupio je on celu zahum- sku oblast na desnoj obali Neretve. U istočnom delu humske oblasti, u starom Podgorju, javlja se kao knez ugledni Vojislav Vojinović, srodnik cara Uroša. U njegovoj vlasti nalazio se pojas od Ibra do mora sa zaleđem sve do iza Sjenice. Ogorčen na Dubrovčane i iz porodičnih razloga i kao na mađarske vazale, on je s njima dugo bio u neprijateljstvu i ostavio o svom rđavom mišljenju o njima traga i u narodnoj epskoj poeziji. Klasični junak epske pesme, Miloš Vojinović, bio je njegov rođeni brat. Njihov sinovac, lakomisleni i obesni Nikola Altomanović nije mogao da održi silom oteto porodično nasleđe. Ozlojedio je i digao protiv sebe sve susede i Dubrovnik, i bosanskog bana Tvrtka, i kneza Lazara. Pobunio je protiv Tvrtka jedan deo humske vlastele, a podbadao je i brata mu Vuka. To nasrtanje na sve susede dovelo je do opšteg saveza protiv njega, kome Nikola nije mogao odoleti. God. 1373. on je bio savladan, a njegove zemlje podeljene između Tvrtka i Lazara. Tvrtko je pomakao svoju granicu do iza Lima i u Mileševu, 1377. god., stavio kraljevsku krunu na svoju glavu. Tako je celo Podgorje sa humskim istočnim nasleđem ušlo u sastav bosanske države. Iste te godine, povodom jedne lokalne bune, dočepao se Tvrtko i trebinjske oblasti, kojom je u to vreme gospodario Đura Balšić. Tako je ceo posed stare srpske države na zapadu, izvan granica Zete i Raške, prešao u bosanske ruke. Nezadovoljan držanjem Dubrovnika, koji je, razumljivo, uvek u prvom redu gledao svoje interese, Tvrtko je za svoju državu podigao u zaštićenoj Boki Kotorskoj novu izvoznu luku sa tvrdim gradom, koji je imao da je štiti. To je bio Novi, danas Herceg Novi, lep grad, ali sa dosta teškim vezama sa unutrašnjošću. Tvrtko, vladar sa veli- kim koncepcijama i sposobnostima, iskoristio je i nerede i bune nastale u Ugarskoj i Hrvatskoj posle smrti kralja Lajoša (1382. god.) da ne samo povrati stare granice na zapadu, nego i da ih znatno pomakne dalje. On je jedini od bosanskih vladara prešao granicu Cetine i dopro čak do Zrmanje. Ali to veliko njegovo delo nije se moglo održati; srušilo se za kraće vreme nego za koje je bilo stvoreno. S njegovom smrću (1391. god.) pao je i polet Bosne, kao pokošen.
    Za Tvrtkovo vreme počele su i prve borbe s Turcima, koje će ispuniti pet vekova naše prošlosti. Prvi upadi Turaka u oblasti stare Hercegovine počeli su 1386. god., a prvi poraz, vrlo težak, naneo im je kod Bileće dve godine docnije Tvrtkov čuveni vojvoda Vlatko Vuković, Porodica Vlatkova, koja nosi naziv Kosača, postaće zatim za više od pola veka stvarni gospodar humske oblasti. Već Vlatko u zajednici s moćnim knezom Pavlom Radenovićem slomio je moć kuće Sankovića, koja 1391, god. beše prodala Konavlje Dubrovčanima. Sinovac Vlatkov, Sandalj Hranić, držao je skoro celu humsku oblast i pola Konavlja, dok je Pavle Radenović, njegov takmac, inače gospodar Vrhbosne, držao trebinjski kraj s drugom polom Konavlja i nešto zemlje oko Konjica. Između te dve kuće postojalo je stalno suparništvo više od četrdeset godina i nije ga mogla ublažiti ni stvorena ženidbena veza. Kosače su ostale pobednici zahvaljujući energiji i bezobzirnosti najsposobnijeg od njih, Stepana Vukčića, docnijeg Hercega Stepana. Mi u pojedinosti tih borbi ne možemo ovde ulaziti. Naglasićemo samo, da je njihovo suparništvo znatno doprinelo, da su odnosi u Bosni postali još više otrovani i da je unutrašnje raspadanje, s moralnim krizama, postalo skoro nezaustavljivo.
    Bosna je postepeno gubila svoju obalu. Kralj Ostoja prodao je 1399. god. Dubrovčanima pojas od Kurila (tj. od Petrova sela) do Stona, a 1419-1426. prodali su Sandalj i Radosav Pavlović oba dela Konavlja. Proces potiskivanja pravoslavlja izvršen je i u te dve oblasti na isti način kao i ranije u Stonu. Sandalju su ostali na obali krajevi u Boki Kotorskoj od Novog do Risna. Moćni Hrvoje Vukčić, koji je prvi u našoj historiji poneo titulu hercega, držao je u svojoj vlasti celo jedno kraljevstvo, od Plive i Vrbasa do mora i Cetine, uticao je živo na sve poslove i u unutrašnjosti i na Primorju. Sandalj mu je bio zet, ali mu nije ostao veran. Velike ambicije jednog i drugog došle su neodoljivo u sukob. Sandalj, koji se po drugi put oženio sa Jelenom Balšićkom, kćerkom kneza Lazara, orientisao se u dobroj meri za politiku sa Srbijom i za saradnju s kraljem Sigismundom, dok je Hrvoje ostao glava Sigusmundovih protivnika, iako mu se jedno kratko vreme bio približio i napravio mu u Bosni ogromne usluge. U uzajamnim borbama i Sandalj i Hrvoje počeli su da računaju s Turcima i da ih uvlače u svoje razmirice pozivajući ih kao pomagače. Turci su primali pozive i sa planom utvrđivali svoj uticaj i svoje pozicije. Kad je Sandalj umro (1435. god.) i kad je kralj Sigismund zatražio, da mu se vrati humska oblast, pozvao je naslednik Sandaljev, njegov sinovac Stepan Vukčić, pritešnjen i sa drugih strana, u pomoć Turke. Ovi su se odazvali i već te godine se definitivno utvrdili u Vrhbosni. Stepan Vukčić ostao je od tada njihov verni vazal.
    Stepan Vukčić, Herceg Stjepan, jeste najpopularnija ličnost Hercegovine. O njemu postoji mnogo predanja, naročito proznih. Pronicljiv i lukav u istoj meri on je bio čovek oštre pameti, ali sebičan i brutalan do neverovatnosti. Naša historija ima malo cinika kao što je bio on. I pored sve sposobnosti i energije on je ipak završio neuspehom. Izgubio je bio moralno uporište i s tim u vezi i duhovnu ravnotežu. Razočaran, on je skoro dočekao da lično doživi slom svoje države i svih svojih velikih planova. Borio se protiv Mađara, protiv kuće Pavlovića, despota Đurđa trudeći se da mu preotme Zetu, protiv Dubrovnika, protiv bosanskog kralja, protiv Mlečana i najposle protiv rođene dece. Nije bilo suseda s kojim nije došao u sukob; ni u kome nije našao pravog prijatelja. Zanimljiv je, iako nije bio od velike političke vrednosti, njegov savez sa kraljem Alfonzom V Aragonskim. Da bi svojoj oblasti dao izgled nezavisnosti i sebi veći ugled, Stepan se, u jesen 1448., proglasio za hercega. Lebdila mu je pred očima ličnost Hrvoja Vukčića. Hercešku titulu uzeo je najverovatnije sam, po pristanku Turaka. Njegova oblast obuhvatala je od Cetine do Lima i Morače, a na severu do Neretve i ušća Lima sa nešto malo poseda i izvan toga područja. Na severozapadu je držao Duvno i jedan deo Livanjskog Polja. To su granice stare Hercegovine koje su u narodu zapamćene dosta dobro i koje je sve do pred kraj XIX veka čuvala kao svoju dijecezu hercegovačko-zahumska eparhija. Po njemu ta je oblast dobila svoj naziv Hercegovina, koji se prvi put javlja u jednom dokumentu oko 1454. god. Stepan se prozvao „hercegom od Sv. Save“ hoteći da svojoj tituli da i taj verski autoritet popularnog svetitelja. To i njegova dobro očuvana zadužbina u Goraždu jasan su dokaz protiv svih onih koji Stepana, kao i Sandalja, hoće da proglase za bogumile, odnosno da tvrde kako su oni u toj veri i ostali. Od 1452. g. počeo je građanski rat u Hercegovini; borio se herceg sa najstarijim sinom Vladislavom. Narod još i danas ima dosta priča o tim žalosnim borbama, u kojima su Turci bili pomagači na obe strane. Herceg je kasno uvideo, da ga sva njegova vazalska vezanost prema Turcima nije mogla zaštititi ni od njihovih zaleta u njegove zemlje, ni od odluka same Porte uperenih lično protiv njega. Od pada Bosne, 1463. god., on napušta svoju dotadašnju turkofilsku politiku, ali prolazi rđavo. Turci su mu tokom 1465. god, poseli više od polovine zemlje sa Blagajem i drugim gradovima, dok su Mlečani i Mađari, više u svom interesu, branili liniju Neretve. Skoro kao begunac, skrhani herceg završio je život u proleće 1466. god. Njegovi sinovi, nedovoljno složni, pomagani s malim sredstvima od Mlečana i Mađara, nastavili su borbu još neko vreme, ali su se borili za već izgubljenu stvar. Od tri brata jedan je držao s Mlečanima, drugi s Mađarima, a treći je otišao Turcima i primio islam. Moralno rasulo zemlje je nastalo pre političkog rasula, koje je zadesilo teško namučenu Hercegovinu 1482. godine.

    Izvor: Srpski manastiri u Hercegovini, dr Vladimir Ćorović, Beograd, 1999.

  5. Vojislav Ananić

    4.

    Turci su zauzeli najveći deo Hercegovine već pre toga datuma; otada, oni su postepeno osvojili i uboge ostatke i pošli dalje. God. 1537. već je i junački branjeni Klis u njihovim rukama. Prema svom nadiranju ka zapadu Turci su pomerali i svoja sedišta hercegovačkih krajišnika ili sandžak-begova iz Plevalja u Foču i iz Foče u Mostar. Mostar je, u glavnom, njihova tvorevina. U tom strateški vrlo važnom mestu oni su 1566. god. podigli i jedan impozantan veliki most na Neretvi, u jednom smelom luku, koji doista izgleda kao okamenjeni polu- mesec. Posle je zbog svog vojničkog i trgovačkog značaja Mostar postao glavni grad cele zemlje, razvivši se pretežno na račun Blagaja.
    Turci su osvojili zemlju i kao svi osvajači pokazali s početka izvesnu čvrstoću, ali su kasnije počeli da popuštaju. Zemljoradnički i stočarski elemenat zemlje oni nisu dirali, a nisu ga u prvo vreme više iskorišćavali nego i njihovi hri- šćanski vlastodršci. Spram vlastele su bivali ponekad oporiji radi njihovih političkih veza. S toga su mnoge vlasteoske porodice napuštale zemlju ili primale islam, da bi očuvali sve privilegije. Čak srpski manastirski izvori priznaju da Turci nisu gonili na nasilno preveravanje. Dokaza o tom ima i inače. U XVI veku podignuto je nekoliko naših manastira većeg značaja, kao trebinjski Tvrdoš, Žitomišljić i Sv. Trojica kod Plevalja. U Goraždu i Mileševu radile su dve crkvene štamparije. Islam je bio državna vera i njegovi pripadnici imali su povlašćen položaj, ali su se i druge veroispovesti trpele, i to u XVI veku vrlo liberalno. Kako Turci nisu bili mnogo radan elemenat, nego prvenstveno vojnici, to su oni za obrađivanje osvojenih zemljišta, koja bi opustela ili bila proređena, dovodili sa sobom naš elemenat, da im radi zemlju i održava privredni promet. U samoj Hercegovini toga pomeranja nije bilo u većim masama. Leva obala Neretve s Nevesinjem, Gackom, Ljubinjem, Bilećom, Trebinjem imala je pretežno pravoslavni elemenat, dok su samu dolinu Neretve i desnu njenu stranu držali katolici. Iz Hercegovine je bilo mnogo pojedinačnih seljenja zbog snažnog priraštaja i teških materijal- nih prilika, ali velikih seoba u masama nije bilo. S toga u njoj nema onakvih promena stanovništva kakvo nalazimo u severnoj Dalmaciji oko Knina ili u bosanskoj Krajini, gde su noviji srpski doseljenici skoro potpuno zamenili starije izbeglo hrvatsko stanovništvo. Unutrašnjost Hercegovine bila je za celo jedno stoleće, tj. kroz skoro ceo XVI vek, prilično neuznemiravana, a to je doba kad su na severu i zapadu vršene glavne migracije. Ta relativna mirnoća je učinila, da su se vrlo lepo razvili i procvali gradovi kao Mostar, Taslidže, Foča i Stolac, koji su postali jaka turska središta.
    Promenu turske politike izazvao je u izvesnoj meri po- kret hrišćana na kraju XVI veka, koji je potakla agitacija stranih hrišćanskih sila na čelu sa papskom kurijom. Naš svet je bio željan slobode i rado je prihvatao sugestije koje su ga pozivale u saradnju za borbu hrišćanstva protiv polumeseca. Nije slučajno, što su kod nas na čelu ovog pokreta bila sveštena lica pod vođstvom samog patriarha Jovana. U Hercegovini središte akcije bio je trebinjski manastir i u njemu mitropolit Visarion. Spaljivanje tela Sv. Save (1594. god.) do-šlo je s jedne strane kao kazna i opomena za vođe, a s druge kao poticaj da pokret zahvati i dotle pasivniji elemenat. Svetovnjake je vodio nikšićki vojvoda Grdan. U tom pokretu bilo je saradnje između pravoslavnih i katolika, koja se naročito osećala u Popovu. Pored pravoslavnih sveštenika deluju u narodu i popularni franjevci. Ali čitav taj pokret nije uspeo, i to samo s toga što zapadne sile, koje su ga poticale, nisu stvar organizovale dovoljno ozbiljno, niti je među njima bilo potrebne solidarnosti. Stvar se kod njih spremala gotovo tako, kao da je bilo glavno stvoriti plan a ne izvoditi delo. Međutim, i posle tog neuspeha, koji je crkvi doneo dosta potresa, naši ljudi nisu prestajali primati sugestije sa strane i ulaziti u razne pregovore. Čak pravoslavne crkvene starešine nisu se ustručavale voditi pregovore sa papskom kurijom smatrajući da je oslobođenje hrišćana od „Agarjana” preče od svega drugog i da se opasnost od mogućih verskih uticaja Rima da lakše izbeći od turskog jarma. I popularni ostroški sveti Vasilije, hercegovački mitropolit Vasilije Jovanović (1639- 1671.), ulazio je u takve pregovore i tražio čak i materijalne pomoći od pape.
    U XVII veku Hercegovina postaje u više prilika ratno područje. Za vreme Kandiskog Rata mletačka vojska je pritisla makarsko primorje i operisala u dolini Neretve, dok su se us- kočke čete, često pomešane s vojskom, zaletale čak do Mostara. U svom popularnom Razgovoru ugodnom naroda slovinskog Andrija Kačić slavi mnoge pomorske junake, koji su robili „Broćno do Mostara, do Blagaja i do Počitelja“. Kasnije, za vreme ratovanja Svetog Saveza, mletački uspesi bili su još veći. Mlečani su tad prodrli duboko, čak do Stoca i Nevesinja, pa su zauzeli Ljubinje i Popovo. Četa Stojana Jankovića udarila je na sam Mostar, ali su mu se tu hrabro oduprli građani, među kojima se istakao Ago Šarić, koji je podigao lepu džamiju na dnu Luke. Na drugoj strani Mlečani su osvojili Herceg Novi, prodrli do iza Trebinja i utvrdili se u manastiru Tvrdošu. Kad su se odatle morali povlačiti oni su manastir digli u vazduh, a kaluđeri su prešli u Savinu, gde su posle podigli novu bogomolju. Najveći uspeh Mlečana u ovom ratu bilo je osvajanje važne Gabele, najplodnijeg dela Hercegovine. Karlovačkim Mirom (1699.) turska granična linija bila je znatno pomaknuta unatrag, do Vrgorca i Gabele. U mletačkoj vlasti ostao je i Herceg Novi i Risan i popovski manastir Zavala.
    Mnogo pokreta bilo je i u prvoj polovini XVIII veka. Na poziv ruskog cara Petra Velikog, koji je u posebnoj misiji poslao u Crnu Goru pukovnika Mihaila Miloradovića, člana stare hercegovačke porodice Hrabrena-Miloradovića, da krene borbu protiv Turaka, ustali su ne samo Crnogorci, nego i sva hercegovačka plemena u blizini Crne Gore. Naročito su borbeni bili ljudi iz okoline Trebinja, Gacka i Grahova. Ostavljeni sami sebi Crnogorci i hercegovački ustanici borili su se hrabro od 1711-1714. god., ali su morali najzad podleći. Prvi turski pohod u 1712. god. nije imao velika uspeha, ali su u drugom, izvedenom 1714., Crnogorci pretrpeli veoma teške gubitke. S njihovim porazom presečena je bila i akcija Hercegovaca. Sukob s Crnom Gorom i davanje zaštite Crnogorcima od strane Mlečića bili su jedan od povoda, kojim su Turci pravdali svoju objavu rata Republici Sv. Marka. Tursku vojsku protiv Mlečana vodio je Mostarac Mustaj-paša Čelić. Pod Sinjem ta je vojska bila potučena i bačena natrag. U daljim borbama, koje su imale više četnički karakter, Mlečani svoje uspehe nisu umeli da iskoriste. Bili su, istina, prodrli sve do Mostara, ali nisu imali sredstava da uzmu taj ne baš naročito utvrđeni grad. U tom ratu proslavio se mostarski trgovac Šojić, koji se borio na strani Mlečana i koji je oslobodio Imotski. Požarevačkim Mirom ostala je granica između mletačke Dalmacije i Turske onakva, kakva se održala za sve vreme turske vlasti i posle pod Austro-Ugarskom.
    Rusko-austriski rat protiv Turske tridesetih godina tog veka doneo je teške poraze austriskoj vojsci. Ratno područje je bilo daleko od Hercegovine, ali se austriska politička aktivnost osećala i na toj strani. Izvesni njeni ljudi želeli su, da pokret hrišćana pod Turcima olakša operacije austriske vojske, a i da joj dade moralne podrške. Hercegovački glavari, ponajugledniji, spremili su doista jednu pretstavku 30. maja 1738., upućenu austriskom caru, u kojoj su izjavljivali svoju gotovost da priznaju njegovu vlast. Glavni njihov pretstavnik bio je Bogić Stratimirović-Vučković, koji se posle toga naselio u Kulpinu, koji mu je darovala Marija Terezija. On je bio glava ugledne kulpinske kuće Stratimirovića, koja je Srbima u Ugarskoj dala nekoliko krupnih ličnosti.
    Za vreme ovih borbi naročito je stradao katolički elemenat. I Austrija i Mletačka Republika, protiv kojih su se borili bosansko-hercegovački muslimani, bile su katoličke sile i neprijateljstvo protiv njih prenosilo se i na domaći katolički elemenat. God. 1687. opusteo je manastir u Rami; franjevci su otišli u Dalmaciju, a sam je gvardijan zapalio crkvu, da je Turci ne bi obeščastili. Ramski franjevci naselili su se potom u Sinju. Stradanja franjevaca i njihovih starešina po drugim mestima bila su mnogobrojna. Krajem XVII i početkom XVIII katolici u turskoj Hercegovini nisu više imali nijednog svog manastira. Pošto se 1735. god. franjevačka redodržava razbila u troje, u bosansko-hercegovačko-slavonsku, ugarsku i dalmatinsku, izradila je dalmatinska redodržava, kao manja od bosanske, da u njenu sferu dođe i Hercegovina sa Lijevnom i Duvnom, ali tek onda kad se bude oslobodila od Turaka. Oskudni i osiromašeni franjevci su s mukom ali časno izdržavali među pukom i podržavali ga u veri, ali je njihov opšti nivo kulture osetno padao. Između njih i pravoslavnih ne samo da nije bilo potrebnog dodira nego je često dolazilo i do gloženja. Krivice je bilo na obe strane, ali su pravoslavni očigledno preterivali, kad su, na osnovu turskih ovlaštenja, tražili da pećski patrijarsi vrše vrhovni nadzor nad katoličkom crkvom.
    Od XVIII veka broj muslimana u Hercegovini naglo raste. Potisnuti iz Boke Kotorske i Dalmacije oni se sručuju u susedne oblasti. Korjenići kod Trebinja i samo Trebinje dobili su mnogo stanovnika iz Novog i Risna; Ljubuški, Stolac, Lijevno i Mostar iz Dalmacije. Imotski kadiluk, poznat iz slavne pesme o Hasanaginici, prenesen je u Ljubuški. Ti novi doseljenici, mahom obeskućeni, uneli su u svoju novu sredinu ozlojeđenost, duboku mržnju na hrišćane i težak pritisak. Dekadencija Turske Carevine osećala se i počela je da boli i vređa. Kao u Bosni, i u Hercegovini ima mnogo nezadovoljstva sa centralnom vlašću u Carigradu, za koju se veruje da je nesposobna i s toga glavni krivac, za sve zlo. S toga bivaju sve češći sukobi između domaćih ljudi i pretstavnika Stambola. A i među domaćim ljudima ima mnogo surevnjivosti i sukoba, i to često vrlo opakih. Cela historija Hercegovine XVIII veka ispunjena je tim lokalnim borbama u Mostaru, Stocu, Trebinju i drugim mestima. Naročito su, povrh svega toga, velike brige zadavale česte pobune janičara, koji su postajali sve više nedisciplinovani i glavni elemenat nezadovoljstva eksploatisane i na sve načine unižavane raje. Dokle se u tom pravcu išlo svedoči najbolje slučaj iz 1756. god., kad su mostarski janičari, kao pred neprijateljem, zatvorili grad pred carskom vojskom, koja je išla na Crnu Goru, i sprečavali je da se tu snabdeva. Za vreme turskog rata protiv Rusije i Austrije 1787-1791. god. sultan je posebnim fermanima korio muslimane Bosne i Hercegovine kako su zaboravili junačke tradicije svojih predaka i kako ne razumeju dovoljno interese celine. U tom ratu Hercegovina je ostala u glavnom mirna, iako su i u nju slati hrišćanski emisari da krenu narod u akciju.
    Ali se zato u njoj živo radilo na početku XIX veka. Među naše ljude beše dopro clas kako Rusija ima nameru da vaspostavi staro grčko carstvo sa prestonicom u Carigradu i sa jed- nim ruskim princem na čelu. Protiv te kombinacije Srbi su postavljali drugu: ili da Rusija sama pripoji svojoj državi srpske oblasti ili da vaspostavi Slavjanosrpsko carstvo sa jednim ruskim princem. Taj plan bio je pretresan u krugu učenog mitropolita St. Stratimirovića u Karlovcima, ali je jedan Hercegovac bio izabran da ga u Petrogradu izlaže pred merodavnim licima ili samim carem. Bio je to Arsenije Gagović, arhimandrit manastira Pive. On je doista i išao u Petrograd i dobio mogućnosti da iznese predlog pred najodgovornija lica, u jesen 1803. god. Ali Rusija toga vremena, zauzeta Napoleonovim pitanjem, nije mogla obratiti nikakve ozbiljnije pažnje tim srpskim željama; šta više, za nju je to bio, vrlo verovatno, samo jedan zanimljiv plan. U Petrogradu to se sve nije mo- glo kazati Gagoviću jasno i otvoreno, ali je u otadžbinu vraćen više s lepim rečima i sa nekoliko crkvenih utvari, nego sa stvarnim obećanjima i uputstvima. Kad je krajem januara 1804. došlo do seče knezova u Srbiji i početkom februara do prvog ustanka, hercegovački Srbi su bili željni da im se pridruže. Crnogorskog vladiku Petra I Petrovića, koga su tad pritiskale mnoge brige, oni su molili da ne okleva. Nikšići, Moračani, Pivljani i Drobnjaci „Bogom velikim“ preklinjali su vladiku da krene, „Ja sada, ja nikada! Boga radi – evo zgode, – tek nema nikoga da povede!“ Uz ta plemena idu i Gačani i Rudinjani. U leto 1805. Drobnjaci i bez njega dižu ustanak. Ali bez pomoći iz Crne Gore oni se nisu mogli održati i podlegli su oš- troj ofanzivi Sulejman-paše Skopljaka. Tako je taj pokušaj hercegovačkih plemena da se pridruže Karađorđevu pokretu ugušen u samom začetku. Drugi pokušaj Karađorđev iz 1809. god., da se preko Novopazarskog Sandžaka sjedini s Crnom Gorom, nije uspeo isto tako, iako je bio dobro započeo. Omela ga je velika turska ofanziva od Niša i srpski poraz na Kamenici.
    Kad je 1826. god. sultan Mahmud II doneo krupnu odluku da ukine janičare i uvede savremenu vojsku izazvalo je to na više strana u Turskoj Carevini žive proteste. U Bosni se javio vrlo ozbiljan, oružan otpor. Husein-beg Gradaščević, „zmaj od Bosne“, pobedio je čak vojsku velikog vezira. Međutim, glavni hercegovački begovi stadoše na sultanovu stranu. Vodio ih je u pesmama proslavljeni Ali-aga Rizvanbegović. U borbama on je uporno izdržao protiv Bosanaca, a u odlučnoj bitci na Bulozima kod Sarajeva svojim učešćem je rešio sudbinu celog pokreta. Za tu uslugu i za junaštvo u Maloj Aziji sultan je Ali-agu napravio vezirom i odvojio Hercegovinu od Bosne. Od 1833- 1851. Ali paša je bio neograničeni gospodar Hercegovine, mali sultan u Mostaru. To je poslednji pretstavnik stare feudalne Bosne i naših srednjevekovnih dinasta. Imao je izvesne tvrdoće i svireposti, nije bio pouzdan, po duši autokrata i sebičnjak. Ali je, s druge strane, već u svom interesu, želeo napredak Hercegovine, izvodio čitav niz privrednih reforama, a u verskom pogledu pokazivao je dosta tolerancije. Nije mogao, ipak, da savlada ni svoje urođene konzervativne navike, a još manje da osetno preporodi svoju sredinu. Sa Crnom Gorom imao je sukoba radi Grahova, koje je u taj mah uzalud želelo da se oslobodi turske vlasti. Kad se posle sastao i izmirio sa vladikom Petrom II neprijateljstva su prestala, ali novi pri- jatelji, ipak, nisu jedan drugom mnogo verovali. Obojica su završila život 1851. god. Petar II je umro posle duge bolesti; zbog nje nije mogao ni da utiče na prilike u Hercegovini, koja je u to vreme bila sva pometena. Ali-paša našao se pod starost na strani sultanovih protivnika, ne mogući da shvati potrebe korenitih reforama. Omer-paša ga je s toga srušio s vlasti, raskućio mu kuću, a njega, verovatno, dao ubiti, kao slučajno, u svom taboru kod Banje Luke.
    Dolazak kneza Danila na vlast u Crnoj Gori, 1851. god., izazvao je čitav niz borbi i ustanaka. Danilo je prvi svetovni knez Crne Gore, koga Porta kao takvog nije htela priznati. Vladike je priznavala kao verske poglavice, koji su autoritetom crkve mogli uticati na javne poslove; svetovni knez značio bi, međutim, da Crna Gora postoji kao država. U Carigradu se to nikako nije dopuštalo. Crna Gora je smatrana i oglašavana kao sastavni deo Turske Carevine. Knez Danilo je, da iznudi priznanje svog položaja i da Crnoj Gori izvojuje pravo države, doveo do dva velika ustanka u Hercegovini. Hercegovci su bili za njega, tj. Hercegovci pravoslavni, levo od Neretve. Kao vođa hercegovačkih ustanika istakao se mladi Luka Vukalović iz Zubaca. Borba je 1853. god. uzela opasan obrt po Crnu Goru, ali je situaciju spasao austriski ultimatum Porti. Drugi ustanak doneo je strašan turski poraz na Grahovu, 1858. god. Posle njega je, na posredovanje Francuske, došlo do komisije velikih sila i do razgraničenja Crne Gore. Ona je ovom prilikom dobila celo Grahovo, dok su Banjani i Drobnjak na hercegovačkoj strani bili podeljeni između nje i Turske. Sem toga Crnoj Gori su bile ustupljene Župa, nikšićske Rudine i Tušina. Ali borbe s tim nisu bile svršene. Već 1861. god., pod uticajem nekih talijanskih revolucionara Garibaldijeva kruga i njihovih drugova, krenuo je Vukalović novi ustanak, u koji je i opet bila uvučena i Crna Gora. Ali 1862. god., pod pritiskom Omer-paše, novi knez Nikola morao je da traži mir.
    U narod je već bila bačena vatra revolucije. Smirivanje duhova bilo je s toga samo privremeno. Turke historija nije skoro ničem naučila; njihov režim nije se mnogo menjao pored svih reforama i tobožnjih ustupaka hrišćanima. Tursko finansisko stanje, stalno u krizi i pred bankrotstvom, još je više doprinosilo da upravni sistem postane neizlečiv. S druge strane i sam narod, već nezadovoljan i uzbuđen, bio je predmet raznih agitacija i podjarivanja. Srpska narodna misao, živa i neodoljiva, tražila je sjedinjenje s Crnom Gorom. Cetinje je bilo nada i uteha. A i otuda su s planom i pažljivo negovane veze sa Hercegovinom. S druge strane, Austrija je preko katoličkog klera, koji je pomagala, gledala da razvije svoj uticaj i pridobije Hercegovce za sebe. U Beču se smatralo da je za miran posed Dalmacije bezuvetno potrebno šire zaleđe u Bosni i Hercegovini. Sedamdesetih godina XIX veka njegovi emisari sve češće krstare kroz Hercegovinu. Najposle, u proleće 1875., sam car Franja Josif na svom putu kroz Dalmaciju prima poklonstvene deputacije hercegovačkih katolika i daje se oslovljavati kao hrvatski kralj i njihov budući vladar. Ta njegova poseta mnogo je doprinela da se ubrza ustanak u Hercegovini, koji je i izbio krajem juna te godine u Dračevu kod Metkovića među katolicima i u Nevesinju među pravoslavnima. Ovaj drugi bio je i zamašniji i odlučniji. Njemu se s toga pridružiše i neki katolici iz Popova i stolačkog kraja pod vođstvom don Ivana Musića. Ustanak se brzo raširio prihvaćen i pomagan od Crne Gore. Domalo je zahvatio i Bosansku Krajinu.

    Izvor: Srpski manastiri u Hercegovini, dr Vladimir Ćorović, Beograd, 1999.

  6. Vojislav Ananić

    5.

    Od lokalnog pokreta razvi se vrlo brzo veliko evropsko pitanje. Izazvane ovim pokretom, 1876. god. uđoše u rat protiv Turske Srbija i Crna Gora, a iduće godine i Rusija. Rat nije bio dovoljno pripremljen ni vojnički ni diplomatski i doneo je mnogo razočaranja. Najveće je bilo svakako na Berlinskom Kongresu, 1878. god. Na njemu su, mimo očekivanja naših potriota, Bosna i Hercegovina bile ustupljene Austro-Ugarskoj Monarhiji da ona u njima uvede red i mir. Okupacija je izvršena još tog leta. Stara Hercegovina je bila podeljena. Linija istočno od Gacka, Bileće i Klobuka delila je novu austrisku i crnogorsku granicu. Austriski garnizoni ušli su i u Novopazarski Sandžak i poseli staru Hercegovu oblast sve do Mileševa i Prijepolja, imajući kao glavni zadatak da spreče sjedinjenje Srbije sa Crnom Gorom.
    Ali ni nova okupacija nije donela zemlji pravo smirenje. Već 1881-82. god., kad je objavila vojni zakon i stala kupiti voj- nike, austro-ugarska uprava je doživela neslućen otpor. Mostarska pravoslavna opština uložila je protiv toga energičan protest, a gornja Hercegovina, sa fočanskim, nevesinjskim i bilećskim srezom, pod vođstvom hajdučkog harambaše, čuvenog Stojana Kovačevića, digla se na ustanak. Sličan je pokret izbio i u Boki Kotorskoj. Snaga ustanika nije mogla odoleti pritisku moćne carevine, ali joj je zadala mnogo neprilika. Njegov bilans za narodne interese ipak nije bio negativan. On je, pre svega, oživeo stari slobodarski duh, a sem toga pribli- žio je u borbi protiv novog režima pravoslavne i muslimane. Ovi su od početka, iz lako razumljivih razloga, bili protivnici osvajača i na nekoliko mesta napadali su u Hercegovini okupatorsku vojsku. Posle toga su u masama bili počeli da se sele u Tursku. Sad, kad su u dojučerašnjim protivnicima dobili novog saveznika, taj se emigrantski pokret stišao, a oni sami dobili su nove snage.
    Saradnja pravoslavnih i muslimana pokazala se vrlo aktivnom i posle, za vreme borbe za versku i školsku avtonomiju, koja je sve više dobijala politički karakter. Mostar je važio kao najviše opozicioni grad u celoj zemlji. On je postao doista glavno središte ne samo političkog, nego i kulturnog i književnog i privrednog života. U njemu je već sredinom XIX veka počela književni rad, većinom pobožni, folkloristički i memoarski, jedna grupa sveštenih lica pravoslavnih i katolika, koji su bili i prvi pioneri knjige. Posle okupacije tu je don Franjo Milićević 1885. god. krenuo prvi politički list Glas Hercegovca kao odjek, ali sasvim protivnog duha, Glasu Crnogorca; devedesetih godina krenuti su Srpski Vjesnik i Osvit, a početkom našeg veka Musavat i Iarod. Od književnika iz Hercegovine među Hrvatima je bio najviše cenjen fra Grga Martić iz Posušja, pesnik Osvetnika, nazivan čak našim Home- rom. Najlepši glas Mostaru stekla je njegova grupa darovitih mladih književnika. Aleksa Šantić, Jovan Dučić i Svetozar Ćorović, koja je bila značajna ne samo po svom zamahu, nego i po svojoj stvarnoj vrednosti. Ta je grupa od 1896-1901. god. izdava- la dobar književni list Zoru, zapažen i cenjen u našoj književnosti. Književni pokret u našoj književnoj tradiciji i na našem jeziku, za razliku od ranijih pokreta u duhu orientalnih književnosti i na istočnjačkim jezicima, javio se i kod naših muslimana. Među njima su od većeg značaja Osman Nuri Hadžić i Osman Đikić. Pored književnog u Mostaru se javljaju i sokolski i pobratimski pokret; osnivaju se čitaonice i radničke škole. Duhovni život negovao se u pevačkim društvima, kojih je u Hercegovini bilo više (u Mostaru, Nevesinju i Trebinju), uz koja su se obrazovala i dosta dobra diletantska pozorišta. Mostarsko srpsko društvo Gusle smatralo se kao najbolje u celoj Bosni i Hercegovini, a dobro je bilo i hrvatsko Hrvoje. U Mostaru je osnovana i prva srpska banka kao izraz vrlo jakog i svesnog trgovačkog staleža. Nacionalni karakter imala su i zanatliska udruženja, a s početka i radničke organizacije.
    Austriska uprava bila je uspela, da u zemlji prilično odvoji Srbe i Hrvate i onemogući zadugo užu političku saradnju. To se videlo naročito prilikom aneksione krize 1908. god. Dok su pravoslavni i muslimani uzeli odlučan stav protiv aneksije, katolici su svi bili za nju videći u njoj prvu etapu svog hrvatskog ujedinjenja i verujući, da će se historiski mađarski otpor protiv toga dati slomiti voljom Beča. Posle aneksione krize, kad su izbliže sagledali politiku i Beča i Pešte, mnogi su od mlađih elemenata stali realnije gledati na stvari. Za vreme Svetskog Rata franjevci su među prvima prihvatili i pomagali politiku narodnog ujedinjenja i stvaranja zajedničke države.
    Od 1929. god., posle novog uređenja naše države, stara Hercegovina je podeljena u tri banovine. Najveći deo pripao je zetskoj, drugi sa Mostarom primorskoj, a severoistočni, najmanji, deo drinskoj banovini. Staro ime zemlje trebalo bi da ode u političku arhivu. Podela je izvedena sa dosta neprirodnim granicama i sa malo obaziranja na stare historiske, geografske i privredne veze.
    U svojoj prošlosti Hercegovina se smatrala jednom od naših najaktivnijih bioloških oblasti. Njeno stanovništvo zanavljalo je skoro sve naše krajeve; naši uskoci naseljavali su čak i slovenačke oblasti. Podrobna novija ispitivanja utvrđuju, da je procenat hercegovačkih doseljenika prilično veliki čak i tamo, gde se to ne bi moglo očekivati; kao na pr. u bo- sanskoj Krajini, u Mačvi i oko Metlike. Beograd, Novi Sad, Sarajevo, Zagreb, Split, pa čak i Skoplje imaju mnogo hercegovačkih lica. Stvorila se poslovica kako Hercegovina ceo svet naseli. J. Cvijić je u našem stvaralačkom životu davao naro- čit značaj dinarskom tipu, a Hercegovina je svakako najkarakterističniji pretstavnik tog tipa. Razvijen na teškom i ubogom terenu, gde je imao da se bori i sa prirodom i sa ljudima, taj tip postao je veoma radin i pregalac, dovitljiv i smeon, prekaljen i izoštren. Ima, nesumnjivo, i izvesnih nedostataka, ali mu pozitivne osobine svakako pretežu. Prošlost pokazuje, da je imao velikih i plemenitih poteza u borbi za slobodu. Mada u osnovi, zbog nevolje, sebičan, naš čovek je u takvim prilikama davao primere i potpunog samopregora i ambicije da glas o sebi ostavi guslarskoj tradiciji. Naša stara raška država nastala je pretežno na području stare istočne Hercegovine i pokazala je najaktivniji vitalitet u celoj našoj historiji i najviše dinamičnosti. Što je Dubrovnik onako procvao zasluga pripada Hercegovini, koja ga je hranila i održavala svojom krvlju od prastarih vremena pa do danas. Nekoliko vrlo krupnih ličnosti naše nauke i književnosti, kao i državnika, vode svoje poreklo iz oblasti stare Hercegovine, kao Ahmet-paša Hercegović, Mehmed Sokolović, grof Đorđe Branković, Sava Vladislavić, Ruđer Bošković, Mustafa Ejubović Šehjujo, Andrija Kačić i mnogi drugi. U novije vreme dala nam je dva najveća imena naše narodne nauke, Vuka Karadžića i Jovana Cvijića, a u najnovije vreme čestite plamene borce za narodnu slobodu, čiji broj ide na hiljade. U našu narodnu kulturu i zajednicu Hercegovina je unela svoj vidan i častan udeo. 
    Kada je 1219. godine Sveti Sava počeo izvoditi organizaciju samostalne srpske crkve, on je među ostalim episkopijama stvorio i novu humsku (zahumsku) episkopiju sa sedištem u Stonu. Čovek velikih državničkih vidika, Sava je tu svoju organizaciju izvodio po jednom sistematskom planu. U dve episkopije, gde je katolički elemenat bio moćan, u zetskoj i humskoj, Sv. Sava je očevidno namerno za sedište episkopa, odnosno za centralu akcije, izabrao krajnje periferiske tačke. On zetskom episkopu ne bira mesto negde u unutrašnjosti zemlje, nego u Manastiru.

    Izvor: Srpski manastiri u Hercegovini, dr Vladimir Ćorović, Beograd, 1999.