Feljton: Ko su Šumadinci (36)

18. jul 2012.

komentara: 0

Portal Poreklo objavljuje feljton Miodraga Nedeljkovića „Ko su Šumadinci“, koji je prvi put publikovan 2001. godine u dnevnom listu „Glas javnosti“

 

Naseljavanje Divostina

Krajem 19. veka ljudi stižu pojedinačno

Ovi poslednji će se prozvati po majci Jeki, a ne po ocu Obradu, jer je u popisu 1863. godine u kući udova Jeka sa maloletnim sinovima Milošem, Milovanom i Radovanom, koji će na ovaj način sačuvati spomen na majku.

Od Sjenice sa Rakitovićima dolaze i Krsmanovići, koji će se kasnije podeliti na rodove Radomirovića, Vučićevića, Lazovića, Dilovića i Mandića. Od Krsmanovih sinova Radomira (r. 1826) i Vučića (r. 1829) odvojiće se grane Radomirovića i Vučićevića. Poput Jekića, i Mandići će sačuvati spomen na majku Mandu, po kojoj će se prozvati njeni sinovi Jovan (r. 1825) i Pavle (r. 1833).

Korićani će se prozvati po predelu Korita, odakle je došao njihov predak Vukić. Po porodičnom predanju, Vukić je došao sa sinovima Mirkom, Despotom, Stevanom, Miljkom i Ninkom, od kojih će nastati rodovi Mirkovići, Despotovići, Stevanovići, Miljkovići i Ninkovići. Međutim, u popisu 1831. godine Vukić je upisan kao Vulić (r. 1767), a prezime mu je Dimitrijević, i u kući je sa sinom Anđelkom, koji je ženjen (r. 1809). Po Vuliću su ostali sinovi, koji žive u tri zasebna domaćinstva, upisani kao Vulićevići – u jednoj je sam Miljko (r. 1787) sa sinovima Lukom, Lazom i Veljkom, a u ostale dve su po dvojica braće: u prvoj Mina (r. 1797) i Ninko (r. 1806), a u drugoj Marko (r. 1809) i Despot (r. 1815).

Sjeničanima i Korićanima su se, usput, 1809. godine priključili Ivankovići od Ivanjice i Gvozdenovići od Požege, došavši skupa u Grivac. Novi talas useljavanja u Grivac bio je posle Drugog srpskog ustanka, kad dolaze Ćirovići, Botorići i Žujovići.

Ćirovići, čiji nadimak Starovlašani čuva spomen na zavičaj, tačno su zapamtili pretke, braću Aksentija i Đorđa, koji su se doselili i 1831. godine bili jedna kuća. Stariji Aksentije (r. 1797) je domaćin, a mlađi Đorđe (r. 1809) je bio pismen i bio je ćata u selu. Od ovih Ćirovića, koji slave Sv. Jovana, potiču Ćirovići u Oplaniću.

Starovlašani su i Botorići, koji su došli iz sela Milandže (zaselak Opaljenika kod Ivanjice). Doselili su se Botorini sinovi Stevan (r. 1802) i Stepan (r. 1803), a upisani su sa starim prezimenom Joksimovići. Žujovići, čije je staro prezime Negovanovići, naseljeni su silom prilika, kada je knjaz Miloš raselio Žujoviće sa Ješevca, od kojih neki odu na Kosmaj, a ovi dođu ovde.

Kasniji doseljenici, krajem prošlog veka, dolaze pojedinačno, kao trgovci i zanatlije – Marinkovići iz Niševaca kod Svrljiga, Mitrovići iz Bačine, Markovići iz Dupca u Dragačevu, a Andrići su zapravo Biorci iz Borča, koje je usinio tetak od roda Mićakovića, dok su Petrovići od Velemuga iz Belog Polja došli kao domazeti u Ivankoviće.

Današnje selo Divostin je nastalo od prnjavora manastira Divostina, gde je Karađorđe, vraćajući se 1809. godine sa pohoda na Sjenicu i Suvodol, razmestio stanovništvo koje je otuda, vojujući uz njega, pošlo sa njim, jer nije smelo da čeka tursku odmazdu. Uzmičući uzvodno od Polimlja i Sjeničke visoravni, dolinom Uvca i Vape, pobunjeno stanovništvo od Priboja, Nove Varoši i Sjenice se preko Javora, Čemernice i Dragačeva zaputilo, sa Voždom, ka „ravnoj Šumadiji”.

Ako se izuzmu pojedinačna useljenja u drugoj polovini prošlog veka, koja su bez većeg značaja i uticaja, stanovništvo Divostina je kompaktno doseljeničko, jer je, u zasnivanju, tačnije obnavljanju života u njemu, ovo selo, u celini i odjednom, naseljeno došljacima u Prvom srpskom ustanku.

No, Divostin nije nastao na ledini, niti je ovo selo niklo „između kočića”, kako nastaju kolonistička sela. Novopridošlo stanovništvo, koje je tu hrupilo za vreme Karađorđa, zateklo je starine, primilo predanja o selu i njegovim svetinjama iz vremena despota Stevana Lazarevića i – dalo svoj pečat daljem uređenju ovog sela kao svoje društvene, privredne i kultne zajednice. Na pređašnje stanovništvo i život u selu podsećaju toponimi Staro selo, Crkvina i Staro groblje, kao i, u ovom veku zaboravljeni, tako da se ne mogu locirati, Elbeske kuće i Manastirište.

Početkom ovog veka Divostin se odlikovao sa devet izvora žive, krepke vode – više no ijedno šumadijsko selo, a među njima je glasovit izvor Svetinja, za koji Toša Radivojević kaže da spada u najjače i najbolje vode u svoj Lepenici i da narod u okolini veruje u njegovu isceliteljsku moć od raznih bolesti.

Na takvo, blagodatno, tle se za vreme Karađorđa doseljava pet osnivačkih porodica sela, u čiji su se gornji kraj smestili Radetići i Šukovići (koji se pišu i kao Šulovići), a u donji Vujadinovići, Nektarijevići i Todorovići. Istorija naselja nije bezimena, nju stvaraju vrlo konkretni pojedinci. Šukovići (ili Šulovići) dolaze od Sjenice.

 IZVOR: Mile Nedeljković, “Ko su Šumadinci”, Glas javnosti 17. april 2001. godine

Komentari (0)

Odgovorite

Trenutno nema komentara. Budite prvi i ostavite komentar.