Poreklo prezimena, selo Mokrin (Kikinda, Gornji Banat)

Poreklo stanovništva sela Mokrin, prema istraživanju Jovana Erdeljanovića (“Srbi u Banatu). Priredio saradnik portala Poreklo Aleksandar Marinković

Mokrin

Mokrin je, otako postoji, na današnjem mestu. Prvi naseljenici hteli su da nasele selo na strani atara Plandište, koja se zove Mokrin, ali su ga naselili ovde, kraj Đukošinih potoka, i napre se zvalo Đukošin, a posle Mokrin.

Niko ovde nije stanova pre naseljenja Mokrina za vreme Marije Terezije.

Prilikom naseljavanja prvi su došli iz Sente Riđički i Badrljički. Koje su familije posle njih došle, ne zna se, ali je nesumnjivo došao poveći broj u grupi.

Mnogobrojni tragovi i uspomene pokazuju da je u ataru mokrinskom bilo manjih sela i pre postanka današnjeg sela… Tako i postojanje ostataka negdašnjeg sela na zemljištu udaljenom od sadašnjeg sela, a zvanog Mokrin i pominjanje naselja s ovim imenom već 1723. godine svedoči da je zaista postojalo ovako nazvano seoce pre današnjeg Mokrina. A to što se selo zasnovano na današnjem mestu u narodu zvlao Đukošinom, svedoči da je to bilo novo naselje, nastalo zasebno od starog seoceta Mokrina.

Statistički podaci iz 1924.:

Domova 1464 (zajedno sa nazarenima): m. 3814, ž. 3787; rođenih: m. 113, ž. 123, mrtvorođenih 1, vanbračno rođenih 27….

RODOVI POZNATOG POREKLA (iz protokola ”kreščaemih” iz 1757. – 1766. godine):

–        BELOŠEVI (34. Đurđevdan), deda kazivao da su ”iz Maćedonije”; imaih odseljenih u Obrežu; ima i u Hrvatskoj te familije i istog sveca slave

–        BRDARIĆI – STANOVLJEVI (praočevi) iz Bačke; ima prezime i u Slavoniji

–        GALEŠEVI (Sv. arhanđel Mihail), iz Stare Kanjiže; njihovi atari su se zvali Vlaovici, pa su po Gali tako prozvani; Vuk Galešev je ovde udario kolac

–        GOLIĆI (Đurđevdan) iz Bačke gde ih i sada ima

–        GRASTIĆI (Đurđevdan) iz Sente

–        DAMJANOVI (sad – IĆI)

–        ČORBARI (Đurđic) iz Stare Kanjiže

–        DILBERI (Sv. Pantelej) poreklom iz Srbije

–        DOKIĆI (2, Đurđevdan) poreklom ”iz Macedonije”

–        DUDIĆI (Đurđevdan) iz Bačke, dobili su ”sedam paora”, najviše od svih

–        JOVANOVI (sad JOVANOVIĆ) – TRUDOVI (Sv. Vasilije), deda trgovac, prodavao trud; iz Bočara od Lejića

–        KOSTIĆI – SUVAČAROVI (2, Sv. arhanđel Mihail) iz Komluša, gde ih još ima

–        KRSTEKANIN, a danas KRSTEKANIĆI (Sv. Stefan) iz Martonoša u Bačkoj

–        LADIČORBIĆ (Đurđevdan) iz Sente

–        MARKOVI – LACKOVI (Sv. Jovan), ima u protokolu i Marković iz Stare Kanjiže

–        NEDELJKOVIĆI, danas NEDELJKOVI – VANJEŠEVI (Miholjdan) iz Srema se prvo naselili u Staru Kanjižu

–        PERIŠIĆI – GEJINI (Miholjdan) iz Siriga, od Našigaćinih, koji je kao nećak doveden u kuću Perišića

–        PERIĆIĆI (Đurđevdan) iz Sente, a odatle su neki otišli i u Sentu

–        PETKOVI (jedni slave Sv. Petku, a drugi Lazarevu subotu; ovi drugi na umoru), poreklom iz Peći; Petkovih ima u Senti

–        PIVAROVI (Sv. Lazar), stara familija, došli iz Sente gde ih ima i sad

–        POPADIĆ (Sv. Jovan) verovatno iz Kanjiže, jer su ceo njihov sokak zvali Kanjiški: POPADIĆI, FIŠEKOVI, ČAVIĆI, ČONKINI, TEŠIĆI, SEKULIĆI, RADOJIČINI

–        POPOVI, jedni ŠIJAČKI (Sv. Jovan), došli ”iz Šijačke”, ”iz Srbije”

–        PREKAJSKI (Sv. arhanđel Mihail) iz Sente, ima ih i sad u Senti

–        SEKULIĆI – TOJINIMILAKOVI (Vračevi) iz Bačke

–        SIMIĆI (Sv. Stefan) iz Sente (Riđički na roglju, Zvekići do njih, Badrljički, pa Simići – tako su bile komšije u Senti, pa tako i ovde)

–        SRBLJIN(OVI) – BUKUROVI i KIPANOVI (Sv. arhanđel Mihail – uzeli očevi crkvenu slavu za krsno ime) iz istočnog Banata; sin dobio ime Srbin; imali najviše ovaca

–        STAJIĆI (Đurđevdan), stari iz Sente

–        STEPANČEVI (Đurđevdan), 1765. i STEPANČEVIĆ; iz Sente gde ih je još imalo

–        TATIĆI (Sv. Jovan) iz Sente gde ih i sad ima

–        TEŠINI i BAJŠANSKI (i jedan i drugi slave Vartolomeja i Varnavu), istog su porekla i došli iz Bajše u Bačkoj, jedan po Teši, bratu mu (moj dodatak – vidi više pod Porodica Bajšanski)

–        TEŠINI – ĆIŠKOVI (Đurđevdan) iz Sente su, došli odskora; ima odseljenih u Srbiju

–        CVETIĆI – BARANĐANI (Sv. Nikola); bila su tri brata u Jozepovu (dan. Novi Kneževac), pa deda ovih ovde otišao u Barandu i bio tamo neko vreme, a zatim došao ovamo (Stojkovi u Obilićevu su druga dva brata)

–        ČONGRADINI (Đurđevdan) iz Čongrada preko Moriša

 

RODOVI ČIJE POREKLO NIJE UTVRĐENO:

–        BAJIN (sad BAJIĆ) – BARBIROVI (Sv. Nikola)

–        BAJIĆI – GUSKOVI (Sv. arhanđel Mihail); nisu rod sa prethodnicima

–        BADRLJIČKI (Sv. Nikola), i sad ih ima u Senti; bili su plemići, ali sad nemaju ni diplome ni grba

–        BRANKOVI (1, Sv. Jovan)

–        BUGARČIĆI (Đurđevdan)

–        ŽIVANOVIĆI – ROGINI (Sv. Nikola)

–        KECIĆI (Sv. Nikola)

–        KOPČALIĆI (Sv. Stefan), jednu kuću zovu Car, a to prezime ima u Mačvi

–        KRSTANIĆI – BUNJEVKIĆI (1, Sv. Luka)

–        KUVIZINI (sad KUVZIĆI)

–        ČIJINI (1, Sv. arhanđel Mihail), ima ih u Bačkoj

–        MELENČINI, sad MALENČIĆI (Sv. Nikola), ima i u protokolu Malenčić; jedna od najstarijih familija; i u Bačkoj to prezime

–        MALETINI – SAVINI (Đurđevdan)

–        NEDELJKOVI – MANDŽINI (Sv. Jovan), nisu rod sa Nedeljkovim – Vanješevima; Nedeljkovi su bili dobili ”šest paori”

–        NOVAKOVI – ŠUGANJEVI (Đurđevdan)

–        NOVAKOVIĆ, sad NOVAKOVI (Đurđevdan)

–        PERIĆI – POMORIŠKI (Sv. Jovan)

–        PERIĆI – ROĐINIGLIŠINI (Đurđevdan)

–        PIVAROVI (Petkovača)

–        POPOVI – KRIŠINI (Sv. Stefan); bili su vrlo bogati; staro prezime Majević, pa im deda primio prezime Popović od svojih rođaka

–        RAJIĆI – ŠANTINI (Đurđevdan)

–        RAJIĆI – VIRAGOVI (Sv. Nikola)

–        RAKINI – LOMBINI (Sv. Stefan)

–        RAKINI – MILANOVI (Sv. Jovan)

–        RISTIĆI – ĐUĐINI (Sv. Jovan)

–        SAVIN, sad Maletine zovu Savin

–        STAJIĆI (Sv. Jovan); nisu nikakav rod sa Stajićima koji su poreklom iz Sente

–        TOLMAČEVI (Sv. Nikola i Sv. Jovan), ne znaju odakle su; isto prezime u Karašu; Lalina umka, po njihovom dedi Lali

–        UBAVIĆ (1, Sv. arhanđel Mihail)

–        UBAVIĆ (1, Prozvani Andrija), nisu rod sa prethodnicima

–        CVETIĆI – BURILOVI (1, Đurđevdan)

–        CIGLJAROV (1, Sv. Jovan)

–        ČOBANOVI – GLIŠINI (Sv. Jovan)

–        ČELEKETIĆI (Sv. Stefan i Sv. Nikola), ove druge zovu Šamovljev i (”jak ko vo”); ne znaju poreklo tog prezimena; ono postoji i u Iđošu.

 

IZUMRLI RODOVI:

BORJANOV – VELIČKOV – VLAHOV, posle Vlahovići – ČANAUČEVI – VLAŠKI – ĐUĐINI – IVANČEV – JELIĆI – JOSIFOVI – LAZAREVIĆ; bio sveštenik tog prezimena – MEGLIĆ – MILINOV – MILINOVIĆ – MILOŠEVI – BOČARČEVI (1, Sv. arhanđel Mihail); doseljeni iz Bočara pre 40 godina – PENJINI (1, Sv. Jovan) – PETRIN – PLUŽAR, posle nazvati Plužarevi – POMORIŠKI, sad nadimak Perića – PULINI – RAKIĆEVIĆ – SARIĆI – SREĆKOV – STEFANOVI – SUVAČAROV – TRIFUNOV – FORLAŠEV – CICVARIĆ – ŠEDAKOV – ŠESTAKOV (ima spomena u topografskom nazivu)

 

ISELJENI RODOVI:

BOŠKOVI (1, Sv. Jovan), u Beogradu su – BUGARIN – BUKUR, sad ih nema, ali ima Srbljin – Bukurovi – BUNJEVKIĆ (nadimak, vidi napred) – VELJINI (Sv. Nikola), iz Sente, došli među prvima, iseljeni u Izbište; u Oseku su Veljini iz Sente – VRTIPRAŠKI (Sv. Stefan), učitelj u Modošu, odavde odseljen; iz Mađarske su Kanjiže i zvali se tamo Nerandžini, gde ih i sad ima – JOLIĆI (Sv. Jovan), iseljeni u Mokrin (moj dodatak – ovo je nerazumljivo) – RIĐIČKI

 

CIGANI: Pavlovići, sad Pavlovi (Petkovača), poreklom Cigani; i u protokolu se nalazi Pavlov

 

RODOVI POZNATOG POREKLA (iz Protokola venčanih i kreščaemih za 1738.-1765.godinu), osim napred navedenih:

–        VULETINI – PISMINI (Đurđevdan)

–        KRĆINI (3, Sv. Nikola) iz Deske

–        DOBROSAVLJEVI – JOVKIĆI i BRANKOVI (Sv. Nikola), došli ”iz Srbije”; dobili ”tri paora” zemlje; ima i u Opavi te familije

–        DRAŽIN, sad DRAŽIĆI a ima u matici i Dražić, iz Detne i uopšte ih ima po Bačkoj (i u Bečeju i u Krsturu), jedne zovu PETROMIJAJLOVI (Sv. Jovan, a jedni – 2 – slave Simeona Bogoprimca)

–        ZAVIŠIĆI (Sv. Jovan) iz Bačke, jer ih i tamo ima

–        KOVAČIĆI (Petkovača) iz Stare Kanjiže

–        MIHAILOVIĆI – MAMINI (Sv. Stefan), pokrelom iz Stare Srbije; ima ih u Kanjiž i Senti

–        STEPANOVI – PEKINI (Đurđevdan) iz Sente

 

RODOVI ČIJE POREKLO NIJE UTVRĐENO:

–        ĐUKANOVI (Sv. Nikola), jedne zovu Pajtini

–        KRDŽALIĆI, danas KRDŽALINI (Đurđevdan)

–        MILANKOVI (1, Sv. Ignjat)

–        MILETIĆI (Sv. Nikola)

–        MIRKOVIĆ, sad MIRKOVI (Sv. Nikola), po njima se ceo kraj zove Mirkovača

–        MIHAJLOVI – JERKOVI (Đurđevdan), po pretku Jerku; ima Jerkov Paor; u Jerkovu kuću Mihajlov je došao kao zet

–        PAL(I)KUĆINI (Sv. Jovan)

–        PRODANČEVI (Sv. Toma); stari im bio prodat u Tursku, otud ”prodanac”; pobegao posle ovamo; sad ih zovu Prodančevi i tako se pišu

–        STEPANOVIĆ

–        ŠOKLOVAČKI (Sv. Jovan i Sv. Nikola), a sve druge zovu Salaćkovi

 

IZUMRLI RODOVI:

ANĐELKOV – BORANOV – ŽIVKOVIĆ – KARLIĆ – LATOV – MEČKIĆ – MILOSAVLJEVIĆ – PETRUŠIĆ – SAKAČEV – ŠESTAKOVIĆ

 

RODOVI POZNATOG POREKLA (iz Protokola umirajuščih za 1779.-1782.godinu), osim napred navedenih:

–        ADAMOVI (Sv. Stefan) iz Sente, gde ih još ima

–        BLAŽIĆI iz Bačke, oni i Blažići u Kumanima i u Vranjevu (moj dodatak – Novi Bečej) imaju isti ”žig” na marvi i slave istog sveca; jedni slave Sv.arhanđela Mihaila, a drugi Sv. Alimpija

–        BOŠNJAKOVI (Sv. Nikola), znaju da su iz Bosne; ima to prezime i u Melencima

–        VUJINI (Đurđevdan), stara faimlija, iz Stare Kanjiže

–        GAVRILOVIĆI, sad GAVRILOVI (Sv. Jovan) iz Mađarske Kanjiže, primili su dva paora

–        GRAĐINI (Sv. Vasilije) iz Stare Kanjiže, gde ih i sad ima

–        DEMIĆI – ROĐENOVI (Sv. Nikola) iz Sente

–        KICOŠI i KIRIĆI, jednog su pokrela i iz Stare Kanjiže su; Kirići (Sv. Ilija), sad su u Kikindi; Kicoši (Đurđevdan)

–        KRŠPOGAČIĆI, sad KRŠPOGAČINI (Sv. Jovan i Petkovača), ovi drugi Bočarčevi, tri brata došla iz Sente

–        MIRKOVIĆ (1), doseljenik iz Saravole

–        SIVAČKI (Sv. Nikola) iz Sivca

–        SILAŠKI (Sv. Nikola), došli iz Sente, zajedno sa Beloševima i u starom su kumstvu sa njima, a starinom iz Silaša, u istočnom Banatu

–        SREMČEVI (Sv. Nikola), došao iz Sente kad se delila zemlja (doveden u kuću Perišića) i sad u Senti ima Sremčevih

–        STANČIĆEVI (Đurđevdan) iz Bačke, ”iz Stančića”; a po drugom kazivanju, inženjer ga prilikom premeravanja zemlje pozivao ”Stani čiča”

–        FIŠEKOVI – BREZOKČOVI (Sv. Jovan) iz Stare Kanjiže

–        CIVRIĆI, sad KONSTANTINOVIĆI – CIVRIĆI (Sv.arhanđel Mihail) iz Bačke; Civrić je održao Konstantinovića koji je bio iz Beodre (moj dodatak – dan. N.Miloševo)

–        ČAVINI, sad ČAVIĆI – ŠTRIKOBARA (Sv. Jovan) iz Stare Kanjiže

 

RODOVI ČIJE POREKLO NIJE UTVRĐENO:

AVRAMOVI – RADINI (Sv. Mrata) – VELISAVLJEVI – LOMBINI (Đurđevdan) – DUDAŠEVI – UROŠEVI, pišu se sad Dudaševi (Đurđevdan); u Molu ima Dudaševi (dudaš, mađ. gajdaš, svirac) – ZIRAM-ovi (Sv. Nikola) – JANINI, sad JANIĆI (Sv. Nikola) – JANIĆI – NAJINI (Sv. Jovan) – LAZIĆI – BRIČULOVI (Đurđevdan) – MANDIĆI – TOLJINI (Sv. Ignjat i Vračevi) – PLEKIĆI (Đurđevdan i Lazareva subota), pominju se 1761.g. – PLEMIĆ – POPADIĆ, pominju se 1761.g. – POPIĆI (Sv. Alimpije), pominju se 1765.g. – RELJINI (Sv. Nikola) – TRIČKOVI (Sv. arhanđel Mihail) – TUCAKOVI (Sv. Jovan i Đurđevdan) – UBODENJAKOVI, sad ŽIVANOVIĆI – BODENJAKOVIĆ (Sv. Nikola) – ŠANTIĆ, nadimak Rajića – Šantini, pominju se 1765.g.

 

IZUMRLI RODOVI:

VARKAŠEVI (moj dodatak – verovatno iskrivljeno od Farkaševi) – DEKŠINI – DRAKULIĆI, ima Perići – Drakulići; iz Čoke Jovanov došao u kuću Perića – ŽARINI (ima Žarina umka) – IGRAČEVI – LIRIĆI, pominju se 1761.g. – MUŠTERIĆ – PUTNIKOVI – ŠTETINI, pominju se 1765.g.

 

IZ LETOPISA U MOKRINU

Ne može se utvrditi vreme naseljavanja mesta i parohije i nastanka naziva Mokrin. Postoji predanje, koje je verovatnije nego podaci u delu ”Torontal varmeđe”, da je Mokrin naseljen iz Potisja posle razvojačenja potiske granice. Najviše ih se ovamo doselilo iz Sente, Ade i Petrova Sela. Prezimena kojih ima u Mokrinu, ima i u spomenutim mestima. Osim toga, i sam način govora je istovetan.

Prvi poznati sveštenik bio je Stefan Bajšanski, zadtim Teodor Vlahović i Stefan Vesić, pa četiri sveštenika Galeševića, više njih od Riđičkih i od Popovića i po jedan od drugih rodova.

Nazarenstvo se pojavilo u Mokrinu početkom sedamdesetih godina 19.veka. Krajem 1916.g. bilo je nazarena: 63 muških i 74 ženskih. Ikonoboraca je pre bilo više, a sad samo četvorica….Subotara ima oko 10 duša.

 

Moj dodatak – PORODICA BAJŠANSKI

grb ZakoBajšanski su potomci kanjiškog kapetana Stevana Zaka (Stevan Zako) koji je 01.03.1751.g. za ratne zasluge darovnicom stekao plemićku titulu i posed Bajšu. Stevan je kolonizaovao Srbe, Mađare i Slovake na inače opustelom posedu Bajša. Međutim, zbog finansijskih problema, 1759.g. deo imanja je prodao Vojnićima za 13.000 forinti, a nakon Stevanove smrti, njegov sin Petar nasleđuje donji deo Bajše.

Tokom burne 1848.g., Stevanov praunuk Petar bio je gradonačelnik Novog Sada koji je podržao ustanak Srba, ali se kasnije s bratom Stevanom priklonio mađarskoj strani. Istovremeno, njihova rođena sestra Maja, ostala je uz muža Đorđa Stratimirovića, komandanta srpske vojske. Usled ove porodične tragedije, umire od tuge 1848.g. u Titelu. Takođe, među pristalicama mađarske revolucije pominje se i major Josif Zako.

Kaštel Bajšanskih, koji je izgrađen mnogo kasnije i kome je poslednji izgled 1818.g., u duhu klasicizma, dao Dimitrije Zako, uništen je u požaru 2000. godine.

Stevan Zako je 1755.g. izgradio i prvu pravoslavnu crkvu, na čijem mestu je danas podignut drveni krst. Postojeću crkvu posvećenu Sv. Dimitriju izgradio je njegov unuk, Dimitrije Zako, između 1806. i 1818.godine. Crkva je služila i kao grobno mesto porodice Zako: tu su sahranjeni Georgije Zako, Baišanski, umro 1859.g, u 75. godini života, Dimitrije ot Zako, umro 1829.g. u 76. godini života kao i Ekatarina Zako ot Dulvez, upokojena 28.03.1839.g. u 25. godini života. Izradu ikona u crkvi, finansijski su pomogli Georgije i Marija Zako.

Kao pretplatnici (prenumeranti) na list ”Pčelar – Novi pčelar za 1810.godinu” navode se i: ”visokoplemeniti g. Dimitrije Zako od Bajše, sela Bajše i Slav. zakonito sastavljenih komiteta Bač i Bodrog predsedavajući” te ”visokoplemeniti g. Georgije Zako od Bajše, koji je završio nauke”.

Jedna od glavnih ulica u centru Bajše nosi ime Zakova ulica.

O porodičnom grbu Zako (na slici) više pročitajte OVDE

IZVOR: Jovan Erdeljanović,  ”SRBI U BANATU”; Priredio saradnik portala Poreklo Aleksandar Marinković.

*    *    *

Dr Dušan Popov: „ MOKRIN U REVOLUCIJI“, Institut za istoriju – Edicija „Vojvodina u Borbi“, SERIJA HRONIKE, knjiga 36, Novi Sad, 1986, Štampa: IPP „Banat“ OOUR „Grafika“, Kikinda, Tiraž: 4000 primeraka

 

S e l o M O K R I N od praistorije do 13. veka

„U gornjem delu banatske ravnice, na svega četiri kilometra od državne granice prema Rumuniji nalazi se danas Mokrin. Smešteno je u u često plavljenoj aluvijalnoj ravni rečica Zlatice i Đukošina i ima oko dve hiljade domova sa oko 6600 stanovnika. Današnje ime sela nastalo je etimološki od prvobitnog naziva sela na ovom prostoru Homokorev. To je mađarska složenica od reči „homok“ – (pesak) i „rev” – (prelaz), koja je označavala prelaz preko reke Harangod (današnje Zlatice), na kojoj je još od ranog srednjeg veka između peščanih obala saobraćala skela. Petar Skok je smatrao da je ime Mokrina nastalo od reči „mokro“ ili „mokrina“. I poljski lingvista dr Borovszky Samy, tumačio je ovaj naziv toponima potiče od reči „mokry“ (vlažan). Po jednoj legendi, prvi doseljenici u 18. veku, kad su došli do obala Zlatice i mnogobrojnih jezera, bili su zadivljeni mnoštvom lepih cvetova lokvanja na površini vode i uglas povikali: “Gle, sam mokri krin!“

P r a i s t o r i j a

Mokrin je, prema arheološkim nalazima, bio naseljen još u praistoriji. Na području njegovog današnjeg atara ostali su tragovi kultura mlađeg kamenog i bronzanog doba. U bakarno doba ljudi su ovde, da bi se obezbedili od poplava, nasipali teren i podizali humke, od tri do šest metara visoke. One su do danas ostale kao svedočanstvo toga vremena (Lalina humka, Ladičorbićeva, Madina, Blizanice). Uzdignute peskovite obale reke i bara, delom obrasle šumama, bile su privlačne i za prve zemljoradnike i stočare koji su tu podizali kuće od drvenih oblica opletenih granjem i oblepljenih ilovačom sa krovom na dve vode pokrivenim trskom ili slamom. Arheolozi su kod Mokrina naišli i na tragove iz bakarnog doba, kakvi postoje u susednoj Crnoj Bari, ali ono što je nađeno iz ranog bronzanog doba još 1880-ih godina, kada je prokopavan kanal Đukošin, a kasnije, i što je od 1958. bilo sistematski istraživano, predstavlja za naučni svet pravo otkrovrnje. Nekropola, u kojoj je otkopano i ispitano 312 skeletnih grobova, pruža obiljem priloga mogućnost da se prati čitavo rano bronzano doba i identifikuju talasi praistorijskih kultura koje su se u toj eri širile Panonijom. Već prvi nalazi ukazivali su na to da se radi o izuzetnom otkriću: poznati arheolog dr Miodrag Grbić još pre rata je taj kompleks svrstao u posebnu tzv. Mokrinsku kulturu.

Mokrinska nekropola nalazi se dvesta metara od železničke stanice prema istoku, na severnoj padini blage peščane grede, u potesu zvanom Selište. Pronađene su urne s pepelom spaljenih pokojnika iz starijeg perioda nekropole i mnogobrojni grobovi u kojima se skeleti nalaze u zgrčenom položaju ležeći na boku s licem okrenutim prema istoku. Posebno impresionira otkriće da su ljudi na ovom prostoru još tada, od 2000. do 1600. godine pre naše ere, preduzimali hirurške zahvate na lobanji. Antropološka analiza skeleta pokazuje izmešanost stanovništva i koegzistenciju više antropoloških tipova. Preovladava tzv. NORDIJSKI tip, ali su zastupljeni i kromanjonoidni, mediteranski i taurid tip.

Naselje iz ranog bronzanog doba, otkriveno je na uzdignutom terenu pored isušene bare, 6 i po kilometara jugozapadno od Mokrina, u potesu zvanom Popin paor. Pored ostataka koji pripadaju moriškoj kulturnoj grupi pronađeni su i fragmenti badenske kulture. U ataru Mokrina nalazila su se ljudska staništa i tokom mlađeg bronzanog i gvozdenog doba. U to vreme velike vode nagnale su stanovnike da se povuku na bezbedna područja. Kelti su tokom 2. i 1. veka pre n. E. u manjim grupacijama prodirali i u severni Banat, donoseći ovde tekovine razvijenije tzv. Latenske kulture (mlađeg gvozdenog doba). Snažno su uticali na domorodačko stanovništvo, tako da se i tu izrađuje funkciionalnije oruđe i oružje, a upotreba grnčarskog vitla unosi pravu revoluciju u izradi keramike. Istovremeno javljaju se začeci robovlasničkih društvenih odnosa koji će dati pečat prvoj istorijskoj epohi i na ovom panonskom prostoru.

A N T I ČK O   D O B A

U prvim vekovima naše ere dominira U Panoniji rimska provincijska kultura. Srem je bio važna provincija Rimskog carstva, dok se Bačka i severni Banat nisu nalazili pod rimskom upravom. Malobrojni arheološki nalazi rimskog porekla u široj okolini Mokrina, dospevali su ovde putem trgovačkih veza i razmene dobara ili su najčešće bili opljačkani prilikom upada u rimsku teritoriju. Ovim područjem, gde se danas nalazi Mokrin, gospodarili su neko vreme Dačani, a zatim su se tu trajnije naselila sarmatska plemena iransko – južnoruskog porekla. Poznati kao konjanici i polunomadski stočari, Sarmati su od zatečenog keltsko – dačkog stanovništva prihvatili sedelački način života, ali su u ove krajeve doneli novu nošnju ukrašenu aplikacijama i vezom, kao i drukčiju obradu metala i keramike s bogatim oblicima i ornamentikom.

Područje Mokrina bilo je jedno od zbnačajnijih staništa Sarmata u ranim vekovima naše ere. Arheolog dr Miodrag Grbić istraživao je u to vreme Dilberovu humku i takođe našao ljudske skelete i fragmente sarmatske keramike. Na Brdarićevom salašu u potesu Papir, na njivi Riste Galeševa u Plandištu i na Ubavićevoj zemlji na Pesku nađena je keramika iz sarmatskog vremena. Prilikom rekognosciranja trase kanala Dunav – Tisa – Dunav nađen je arheološki materijal identifikovan kao sarmatski, na njivama Vrtipraških (Sentoš) i Žive Janića (potes Mokrin).

D O B A   S E O B E    N A R O D A

Mokrin je bio privremeno ili trajnije boravište pripadnika mnogih naroda koji su pristizali u Panonsku niziju sa istoka u vreme tzv. Velike seobe naroda što je trajalo od prodora Huna kroz „ kapiju Evrope“ 375. do dolaska Mađara 896. godine. Azijski tursko – mongolski nomadi Huni pokorili su države Gota i Alana na obali Crnog mora, a onda su poput plime sa svojom pokretljivom i dobro naoružanom konjicom prodrli u Panonsku niziju. Koristeći i potčinjene Gote, išli su stalno u nova osvajanja i pljačkali. Pod vođstvom moćnog i ambicioznog Atile zvanog „bič božji“ (445 – 453) stvorili su veliku centralizovanu državu i uzdrmali i samo Rimsko carstvo. Pretpostavlja se da se Atilin prestoni grad nalazio negde u okolini Sente i Segedina, a glavni prostor, na kojem su se Huni naselili bio je duž reke Tise u Bačkoj i u Banatu. Posle Atiline smrti država se, razjedena borbom za vlast, raspala, a Huni su se vratili u južnoruske stepe. Banat je tada došao pod vlast Gepida, istočnogermanskih plemena, čija je država trajala više od jednog veka. Njihovo groblje pronađeno je kod Bočara, a ima nalaza i u mokrinskom ataru.

Sredinom 6. veka u Karpatsku kotlinu spustili su se tursko – mongolski ratnički nomadi Avari koji su do nogu potukli Gepide (567). I ovaj ratnički narod prešao je sličan put kao i raniji osvajači: od crnomorskih stepa do panonske ravnice, da bi ovde stvorio jaku državu. Avari su, ratujući s Vizantijom i dopirući sve do zidina Carigrada (626), nagomilali velika bogatstva. U ataru Mokrina, u Vodoplavu, na Feldmanovoj ciglani (kasnije Dobrosavljeva) još 1914. godine otkrivena je prilikom zemljanih radova velika avarska nekropola, iz vremena prvog kaganata koji je trajao od 567. do približno 670. godine. Sa Avarima u Panoniju su dolazile i veće grupe Slovena (neke su došle ranije), indoevropskih naroda koji će ovde ostati trajno i davati pečat svima kasnijim zbivanjima. Oni su pristizali s Volge, Dnjepra i Dona s novim migracionim talasom mongolskih plemena iz centralne Azije, donoseći sa sobom i novine u materijalnoj kulturi. Avari su stalno ratovali s Vizantijom. Sa njima su se na Balkan spuštale i velike mase Slovena, da bi se tamo nastanile, a u međuvremenu novi osvajači došli su za zapada. Franci su pod vođstvom Karla Velikog više godina vodili rat protiv Avara (791 – 796) i uništili njihovu državu. To je bio kraj drugog kaganata i posle toga Avari nestaju s istorijske pozornice. A pojavljuju se Bugari koji su opustošili ove krajeve i dvadesetih godina 9. veka uspostavili svoju vlast. Krajem tog veka, progonjeni od Pečenega, s donjeg Dunava dolaze Mađari koji su, kao i ranije doseljljeni Sloveni, s kojima će oni ratovati ali i živeti u zajedništvu, našli ovde stalno boravište.

S R E D NJ I   V E K

Još u ranom srednjem veku, kad je u ove krajeve prodrlo hrišćanstvo i razvili se postepeno feudalni društveni odnosi, područje Mokrina bilo je naseljeno slovenskim življem. Sloveni su ovde živeli u velikom broju (10 – 12. vek). Selo pod imenom Homokrev nastalo je na obali reke Harangod (današnje Zlatica), osam kilometara severno od današnjeg naselja. Prvi put se pominje za vladavine ugarskog (mađarskog) kralja Bele 4. i to 17. decembra 1256, kada je kao posed bratstva Čanad došao u ruke sinovima Vafa. Bela 4. je nastojao da suzbije nadmoć i samovolju plemstva i podigne autoritet svoje vlasti, ali je tada došlo do najezde Tatara (1241) koji su i severni Banat tako opustošili da u mnogim naseljima nije ostalo ni znaka života.

 

IZVOR: dr Dušan Popov, „Mokrin u revoluciji“ (isečci od strane 5 do 18), Novi Sad, 1986. Priredio saradnik portala Poreklo Vojislav Ananić.

 

 

 

 

Komentari (25)

Odgovorite

25 komentara

  1. Seoba naroda nije bilo srbi su starosedeoci i ovi koji su oko nas su nastali od nas Srbi narod najstariji 7527 god. trenutna i rimljani su bili Srbi, služitee se falsifikovanom istorijom pogledajte malo o čemu Jovan Deretić priča.

  2. Vojislav Ananić

    STAJIĆ VASA, nacionalni i kulturni radnik (10/2. 1878, Mokrin, Banat). Osnovnu školu učio je u mestu rođenja. sedam razreda gimnazije u Sremskim Karlovcima, a osmi i maturu je položio u Senju, pošto je, kao socijalista, bio odstranjen iz karlovačke konfesionalne gimnazije. Studirao je romanistiku i germanistiku u Budimpešti, Parizu i Lajpcigu. Diplomirao je 1902. u Pešti. Počeo je, kao socijalist, učiteljevati u osnovnoj školi u Rudni u Banatu, zatim je radio kao privatni učitelj, dok nije dobio nastavničku službu u srpskoj učiteljeskoj školp u Pavracu, ali je ovo uskoro izgubio, zbog antiklerikalnog držanja, pa je postao nastavnik gimnazije u Plevlju. 1906. napustio je i to mesto, zbot političkog i kulturnog razilaženja sa upravom u školi, pa je ponovo prešao u avtonomnu službu karlolovačke mitropoje, za profesora učiteljske škole u Somboru. 1912. počeo je organizovati srp-sku nacionalističku, revolucionarnu omladinu u Vojvodini te je krenuo časopis, Novi Srbin, koji je izlazio do 1914, kada je izdavao i Srpsku Prosvetu za šire slučajeve, a zbot koje je akcije otpušten iz službe. 1913. S. se preselio u Pančevo, predavši se potpuno nacionalnoj propagandi. Pored uređivanja, bavio se rasturanjem knjiga i držanjem popularnih predavanja po selima i gradovima. Zbot toga rada pao je pod optužbu ugarskih sudova, te ga je Svetski rat zatekao u zatvoru. Bio je osuđen na 10 godina robije, te je celo vreme, do 1918. u Jesen, proveo u tamnicama u Segedinu. 1916—1919. učestvovao je u radu Narodnog Veća u Zagrebu i Narodpe Uprave u Novom Sadu. Bio je i član delegacije za pripremanje materijala za sklapalje mira u Parizu. Zatim je postavljen za Referenta pri odseku Ministarstva Prosvete za Bačku, Banat i Baranju u Novom Sadu, a 1920. izabran je za sekretara Matice Srlske. 1921. vratio se nastavničkoj službi. Od toga doba radio je kao profesor muške gimnazije u Novom Sadu. Posle rata S. je naročito radio na narodnom prosvećivanju. 1922—1923. izdavao je Novu Vojvodinu, i organizovao srednješkolsku omladinu na kulturnim i etičkim temeljima. Počeo je da gaji kult Getea, te je osnovao istoimeno udruženje i začeo je i organizovao fruškogorsku turistiku. S. je u toku svoga rada stalno gajio i lepu književnost. Njegova predavanja iz njene oblasti dobro su poznata, a po časopisima, u Letopisu, Brankovu Kolu itd. objavio je više književnih članaka i recenzija. S. je dao i nekoliko prevoda sa francuskog i nemačkog. Zasebno je objavio: Između života i knjnževnosti, članci i beleške (1922), Samljobrazovanje (1922), Antologija rodoljubive poezije (kao dodatak Novom Srbinu, 1913), Svetozar Miletić, Život i rad, 1926; Svetozar Miletić i Novi Sad, 1926, prevod Obrazovanje volje od Pejoa, 1904. itd.

    V. Petrović

    IZVOR: prof. St. Stanojević, NARODNA ENCIKLOPEDIJA SRPSKO-HRVATSKO-SLOVENAČKA, IV KNJIGA, S—Š, IZDAVAČ: BIBLIOGRAFSKI ZAVOD D.D. ZAGREB, GUNDULIĆEVA 29 ZASTUPA DR ERIK MOŠE, MIHANOVIĆEVA ULICA 1, 1929.

  3. Vojislav Ananić

    Dušan Popov, rođen 1930. u Mokrinu, Banat. Osnovnu školu završio u rodnom mestu, gimnaziju pohađao u Velikoj Kikindi, Petrovgradu i Novom Sadu. U Beogradu je završio Visoku školu političkih nauka (1963) i doktorirao na Filozofskom fakultetu 1981. godine. Jedan je od osnivača i prvi glavni urednik TV Novi Sad (1972—1978). Bio je sekretar Matice srpske (1979—1991). Pokrenuo je kao glavni urednik i autor Sveske za istoriju NovoG Sada (1992), Novosadske bioGrafije (u separatima, 1992) i višetomnu ilustrovanu Enciklopediju NovoG Sada (1993). Objavljene knjige: Autonomna Pokrajina Vojvodina — juče i danas, 1965; Partizanska štampa u Vojvodini, 1975; Vojvodina, 1980, 1987; Istorija „Slobodne Vojvodine”, 1982; Srpska štampa u Vojvodini 1918—1941, 1983; Mokrin u revoluciji, 1986; Dobar dan, pisci (razgovori sa književnicima), 1991; BiblioGrafija srpske periodike na tlu današnje Vojvodine, I deo (1824— 1918), 1992; II deo (1918—1941), 1996; Istorija Matice srpske, IV deo, 1918— 1941, 2001.

  4. Milan

    Poštovani autore,
    Kao dodatak Vašeg teksta, moram da iznesem da se porodično ime Knežev, javlja još 1809-te u crkvenim protokolima (Milos Despotov – Mokrinski Srpski Imenoslov 1809 -1817). Ja nisam uspio da otkrijem poreklo našeg prezimena tj poreklo porodice, ali je interesantno da se članovi nekih porodica Knežev nazivaju i Babićima, još iz tog vremena. Porodice Knežev nisu tokom vremena menjale to prezime u Knežević, već su zadržavale to originalno prezime. Za vreme izmedju dva svetska rata porodice Knežev su dale neke od značajnijih ljudi u komunističkom pokretu Mokrina. Jedan od njih je i moj imenjak Milan Knežev, jedan od organizatora komunističke omladine u Mokrinu, umro mlad 1935-te. Tokom vremena mladi mokrinčani su školovanje nastavljali izvan Mokrina, osnovali tamo porodice i za stalno se iseljavali iz Mokrina. Tako je i moj otac, završivši zanat u Beogradu, otišao za Sarajevo, a ja se evo javljam iz Melburna u Australiji, gdje se nastavlja loza porodice Knežev iz Mokrina u Banatu.

  5. Nenad

    A gde se nalazi Detna????

  6. Jasmina Novakov

    Postovani,
    Zelja mi je da zapocnem porodicno stablo. Skupljam polako razne podatke ali, nazalost, sporo ide posto zivim u inostranstvu.
    Moj otac, Dusan Novakov je rodjen u Novom Knezevcu (Obilicevo) 1935 god. kao i njegov otac tj. moj deda Branko Novakov (ozenjen s Vidosavom Rakin iz Ostojiceva).
    Saznala sam prosle godine da je moj pradeda, Dusan Novakov, rodjen u Mokrinu i da se preselio u Obilicevo kako bi radio na izgradnji zeleznice krajem 1890-tih (moja prabaka je poreklom iz Rumunije). Njegov otac tj. moj prapradeda, Branko Novakov, je takodje rodjen u Mokrinu.
    Iz gore navedehih podataka, stoji da Novakovi slave Djurdjevdan dok mi slavimo Sv. Dimitrija pa se pitam da li se radi o nekoj gresci ili postoji odredjen razlog za razlicitu slavu.
    Bila bih vam zahvalna za svaki podatak koji biste imali vezano za porodicu Novakov iz Mokrina i da li postoji ikakav trag od Branka i Dusana Novakov (rodjeni tokom druge polovine 19-tog veka).
    Srdacan pozdrav iz Francuske!

  7. Darko

    Poštovani autore, moji preci su poreklom iz mokrina a nigde ne vidim da se pominju. Porodica Kozarski slave Mitrovdan ima li nekih informacija o njima, cak ni u knizi nema pominjanja?

    • Radovan Šoklovački

      Poštovani Darko,
      Crkveni protokoli u Mokrinu se vode od 1757. Podataka o Kozarskim naravno ima, ali još nije urađen rodoslov.

  8. kolak

    Palikuće su iz Stare Hercegovine, okolina Mostara.