ROĐEN: U Smiljanu (Lika), 10. jula 1856. – umro u Njujorku 7. januara 1943.
RODITELJI: Otac Milutin Tesla, sveštenik, majka Georgina Đuka, devojački Mandić, domaćica.
KRSNA SLAVA: Đurđevdan (Tesle), Lazareva subota (Mandići)
O PRECIMA: Preci slavnog naučnika Nikole Tesle bez sumnje potiču iz zaseoka Drenovac kod Raduča u Lici. Oni su se u taj kraj doselili posle 1690. i odlaska Turaka iz Like. U Popisu Like i Krbave iz 1712. u zaseoku Drenovac su upisane porodice Stanka i Milašina Teslića, a na Radučkom polju, nedaleko od Bukove glavice, i porodica Stanka Teslića. Teslići su se kasnije, po svemu sudeći, transformisali u Tesle, a od koje dve pomenute porodice potiče Nikola Tesla nije moguće pouzdano utvrditi.
POREKLO PREZIMENA: U literaturi (O` Nil) se navodi da je prezime Tesla ogranak prezimena Draganić. Ova pretpostavka, međutim, nije dovoljno realna, jer se u popisu iz 1712. godine Draganići ne pominju u Raduču, ali se pominju porodice Vukadina, Staniše i Radoša Draganića u Metku. Neki smatraju da prezime Tesla potiče od zanata. Tesla, osim prezimena, predstavlja drvodelsku alatku. Radi se o nekoj vrsti sekire sa širokim sečivom nasađenim na držalju.
Prema predanju, koje je prepričavao i sam naučnik, ime Tesla dali su Draganići članovima jedne svoje pobočne grupe i to zbog jedne nasleđene osobine. Naime, bezmalo svi su imali vrlo široke, krupne i napred isturene gornje zube, koji su ličili na teslu. Nije se, međutim, pokazalo da je ovo predanje počivalo na iole valjanim dokazima, pa bi se sa više sigurnosti moglo prihvatiti da se prezime Radučkih Teslića pre 300 godina transformisalo u Tesle. Ovo tim pre što i danas ima Radučana koji današnjim Teslama kažu Teslići. Takođe, i Tesle i Teslići slave istu slavu – Đurđevdan.
DEDA I PRADEDA: Nikola Tesla dobio je ime po svom dedi Nikoli, koji potiče iz graničarske porodice. Mogao bi biti rođen oko 1780. godine u Raduču, u zaselku Drenovac ispod glavice Okić, gde je živeo i služio kao graničar u činu podoficira. U Napoleonovoj vojsci imao je čin narednika. Za hrabrost ispoljenu u borbama između 1808. i 1814. godine Francuzi su mu dodelili odlikovanje. Nikola se oženio Radučankom Anom Kalinić i sa njom je imao četvoro dece: sinove Milutina i Josifa i dve kćeri. Želeći da mu sinovi postanu krajiški oficiri dao ih je na školovanje u vojni oficirski zavod, ali ga oni nisu sa ljubavlju prihvatili. Pradeda Nikole Tesle zvao se Toma, ali o njemu nema bližih podataka.
OTAC MILUTIN: Otac Nikole Tesle Milutin rođen je 3. februara 1819. u Raduču, a umro je u Gospiću 1879. godine. Nemačku trivijalnu školu završio je u Gospiću, a zatim po želji oca počeo da pohađa krajišku oficirsku školu. Međutim, nije mu ležala kruta vojnička disciplina i ograničavanje slobode, pa je odlučio da napusti vojnu školu. Povod za napuštanje bio je prekor starešine da nije dobro očistio mesinganu dugmad na uniformi. Milutin tada ostavlja vojnu školu i odlazi u Plaški, gde 1845. završava bogosloviju sa najboljim uspehom u svojoj generaciji. Inače, Milutin je više bio pesnik i filozof. Pisao je pesme i članke o tekućim aktuelnim pitanjima svoga kraja, a potpisivao ih je pseudonimom “Srbin Pravičić”. Čitao je i govorio na nemačkom i italijanskom jeziku. U svom svešteničkom pozivu počeo je da radi kao kapelan u Štikadi kod Gračaca. Nešto kasnije je postavljen za sveštenika u Senju, zatim u Simljanu, pa u Gospiću. Poživeo je 60 godina.
MAJKA ĐUKA: Georgina Đuka Tesla (dev. Mandić), rođena je u Tomingaju kod Gračaca kao najstarija ćerka čuvenog gračačkog prote Nikole Mandića. Iako nepismena, Đuka je bila veoma umna i u odsustvu knjige primereno obrazovana. Njen otac je vodio poreklo iz ugledne porodice koja je dala crkvi i vojsci podjednak broj sinova (Đukin brat Petar se zamonašio i dobio ime Nikolaj Mandić, i bio mitropolit zvorničko-tuzlanski). To je bila porodica, čiji su sinovi, generacijama, sa malo izuzetaka, bili sveštenici, a kćeri se udavale za sveštenike. Đuka je bila Nikolina najstarija kćerka i kao takva bila je pozvana da se posle smrti majke brine o celoj porodici. To je bio i razlog što se nije mogla posvetiti školovanju, ali taj fakat nije ostavio presudne tragove na njeno obrazovanje. Blagodareći visokom stepenu inteligencije znala je napamet najveći deo pesama iz kosovskog i uskočkog ciklusa i ceo Gorski vijenac.
PORODICA: Milutin i Đuka doneli su na svet Milku, Danu i Angelinu – rođene u Senju, i Nikolu i mlađu mu sestru Milicu – rođene u Smiljanu.
BIGORAFIJA: Nikola Tesla rođen je 10. jula 1856. u Smiljanu, a osnovnu školu i gimnaziju je završio u Gospiću i Karlovcu. Kad je 1873. završio gimnaziju u Lici je izbila epidemija kolere koja ga nije zaobišla, pa je pao u postelju čitavih devet meseci. Studije tehnike u Gracu je upisao 1877. i tamo ostao do 1879. kad je studije nastavio u Pragu. Iz Praga odlazi u Budimpeštu gde se zapošljava kod Telefonskog društva. Odatle odlazi u Pariz gde prihvata posao u Edisonovoj centrali, a ubrzo odlazi i u Njujork gde njegov pronalazački duh pronalazi plodno tle.
Izumeo je polifazni sistem, obrtno magnetsko polje, asinhroni motor, sinhroni motor i Teslin transformator. Takođe, otkrio je jedan od načina za generisanje visokofrekventne struje, dao je značajan doprinos u prenosu i modulaciji radio-signala, a ostali su zapaženi i njegovi radovi u oblasti rendgenskih zraka. Njegov sistem naizmeničnih struja je omogućio znatno lakši i efikasniji prenos električne energije na daljinu. Bio je ključni čovek na izgradnji prve hidrocentrale na Nijagarinim vodopadima. Jedini je Srbin po kome je nazvana jedna međunarodna jedinica mere, jedinica mere za gustinu magnetnog fluksa, Tesla.
Nikola Tesla je autor više od 700 patenata, registrovanih u 25 zemalja, od čega u oblasti elektrotehnike 112. Posthumno mu je priznato da je izumitelj radija.
IZVOR: Dušan Uzelac, “Lika i Srbi medačke opštine”; Vikipedija
5. februar 2013. u 15:19
milan
POREKLO PREZIMENA NIKOLE TESLE
SADAŠNJE PREZIME, krsna slava, STARO PREZIME
1.- TESLA, Đurđevdan, DRAGANIĆ
………………………….
2.- TESLA, Đurđevdan, JOVANIĆ
…………………………
3.- TESLA, Đurđevdan, MANDIĆ i
…………………………..
4.- TESLA, Đurđevdan, MRNJAVČEVIĆ
…………………………….
Kazivači:
Đuro Tesla (r. 1899) iz Teslingrada (iliti Lički Osek)
Dane Tesla (r. 1907) iz Drenovca (Raduč, Gračac)
Stojan Mandić (r. 1902) iz Doljana (Vrhovine, Otočac) i
Đoko Jovanić (r. 1917) iz Suvaje (Srb, Donji Lapac)
Zapisao:
M.D.L. u Zagrebu, 1972. godine, u Gračacu, 1976. godine
i u Vrhovinama, 1981. godine
PREZIME JE OČEV BILJEG,
A IME JE MAJČINA NADA.
MILAN DIVJAK LIČKI, LIČKI BILJEZI (sadašnja i stara prezimena),
Novi Sad, knjiga u rukopisu
2. mart 2013. u 19:34
milan
DOPUNA
POREKLO NIKOLE TESLE
SADAŠNJE PREZIME, krsna slava, STARO PREZIME
TESLA, Đurđevdan, MRNJAVČEVIĆ (MRNJAČEVIĆ, MRNJAVČIĆ)
……………………………………………
Nikola Tesla je potomak Mrnjavčevića i Nemanjića. Poznato je,
da se sestra cara Dušana, Gruba udala za Mrnju, rodonačelnika
Mrnjavčevića. Od Đurđa Mrnjavčevića potiču mnogobrojni rodovi
u Lici, pa među njima i TESLE.
MILAN DIVJAK LIČKI, LIČKI BILJEZI (sadašnja i stara prezimena),
Novi Sad, knjiga u rukopisu
16. maj 2013. u 00:54
viktor teodorović
Gospodine Milane ! U 2 rečenice Vi ste otvorili bezbroj tema koje su prekrivene velom tajne, neistražene i golicave teme za posjetioce ovog sajta i za sve koji bi želili da saznaju svoje porijeklo pa čak i, evo sada, modernim metodama DNK.
Gospodin Siniša Jerković je ovdje objavio golemu građu o NIKOLI TESLI, a vi ste otvorili pitanje srpskog plemstva nakon cara Dušana i Kosovskog boja. Ja, priznajem, da nemam puno saznanja, ali me to živo interesira…koliko znam jedan dio plemstva se prebacio u vazale (kolokvijalno rečeno poturčio se)a jedan dio je izginuo u samom Kosovskom Boju zbog čega se prosvijetljeni dio našeg etnosa sa pijetetom odnosi ne prema samoj bitki već prema hrabroj odluci da prime poslednje pričešće znajući da će sutra sigurno umrijeti – ko bi danas imao tu hrabrost ?…a jedan dio plemstva se, da kažemo, sakrio među narod, i promijenio prezime…veliki je propust Crkve što nije imala ni pismene popove niti običaj za zapisuje imena svojih vernih i zbog toga propusta danas dosta iskijavamo…seobama su naši časni preci došli pod tuđu administraciju koja ih je , već nepismene, upisivala po svojim metodama po kojima se vodila porezna i vojna evidencija…na sreću neki su kroz ritual krsne slave sačuvali usmeno predanje o svom plemićkom porijeklu…tako da me je zamolio SERDAR da istražimo njegovo porijeklo jer on pripada VOJINOVIĆIMA-sevasokratorima i svjedocima krunisanja cara Dušana 16.aprila u Skopju…dokumenata nema nama dostupni, ali zato “umrežavanjem” možemo si pomoći iako znamo da danas plemstvo neznači ništa, ali volimo da znamo istinu jer tu se krije tajna opstanka kroz minule vijekove. Svako dobro !
8. mart 2013. u 09:28
milan
U IME ISTINE — NIKOLA TESLA
U stara, dobra, zdrava vremena nije bilo telefona, radija i televizora,
pa ipak su naši preci saznavali mnogo toga o zbivanjima na prostoru sela,
Like i šire. Naime, jedan od seljana popeo bi se na uzvišeno brdašce, ili
na pogodno drvo, pa bi dovikivao svoga susjeda, koji je udaljen nekoliko
stotina metara, pa čak i kilometar, a ovaj, kad bi čuo da ga susjed, ja-
ran, pobratim zove, izašao bi na uzvišenje, ili bi se popeo na drvo, pa
bi mu odgovorio. Bio je to “Lički bežični telefon”.
Bilo je to otprilike ovako:
— Ooooj, Daneee!
— Ooooj, evo me Maneee, evooo!
— Šta raaadiiiš?
— Jebo ćaću svoga, širim sjeeenooo, istruniće miii!
— Oćemo li na preeelo!
— Moremo! Moremo! – A đe se preeeliii?
— Kod Mišaaana Stojinooog, večeraaas! Ajoooj, biće cura,
biće drpanja. Joooj, pobro moooj!
— Oću!, Oću! – Maneee!
— Ooooj, Daneee!
— Recideeer!
— Ponjesi tamburiicuuu!
— Oću!, Oću!
— Daneee! – Ćaća te zakarta! – Javi daljee!
— Oću, pobro moooj, oću!
Tako se znalo: đe je prelo, đe je moba, đe se peče rakija-mučenica,
ko se ženi, a ko udaje, ko odlazi u vojsku, a ko se vratio.
I svaka druga novica.
Jedan od Teslinih revolucionarnih pronalazaka bio je i bežični prenos
signala. Još davne 1920. godine Tesla je govorio o malom aparatu
(današnjem: mobilnom telefonu) sa kojim će se moći razgovarati širom
zemljine kugle, a koji će moći da stane u džep. Koliko je puta Tesla
prisustvovao “telefoniranju” svojih Ličana. Da li se još tada, kao
dječaćiću rodila ideja o bežičnom prenosu signala, koji je poslije
mnogo godina i izmislio, ali su neki čudni ljudi, iz zlobe, ovaj izum
pripisali Đulermu Markoniju.
Ipak, pravda je spora, ali dostižna.
21. juna 1943. godine Patentni zavod Amerike poništio je osnovni
Markonijev patent, te priznali grešku što su Teslin patent dodelili
Markoniju.
Ovaj Lički bežični telefon funkcionisao je sve do 4. avgusta 1995.
godine, do izgona Srba iz Like, odnosno do pada Republike Srpske
Krajine.
Republika Srpska Krajina (1991-1995) nastala je na prostoru bivše
Vojne krajine koje je 1881. godine pripojena Hrvatskoj. Do tada je
Vojna krajina (Gornja krajina, Srpska krajina) bila posebna krunovina
u sastavu Austro-ugarske monarhije.
Iz ovoga proizilazi, da se Nikoa Tesla (1856-1943) rodio u Vojnoj
krajini, odnosno u Austro-ugarskoj monarhiji, pa prema tome, Nikola
Tesla nije rođen u Hrvatskoj. Vojna krajina je ukinuta 1861. godine,
samo pet godina poslije Teslinog rođenja.
U patentnim prijavama koje je Tesla podnosio, o svome rođenju, pre do-
bijanja američkog državljanstva, doslovno piše: “Iz Smiljana u Lici,
pograničnoj pokrajini Austro-ugarske, podanik austrijskog cara, nasta-
njen u Njujorku”. 31. jula 1891. godine Tesla je dobio američko državljan-
stvo i u patentnim prijavama je pisao: “građanin Sjedinjenih Država,
nastanjen u Njujorku, u okrugu i državi Njujork…”.
Tesle su plemićkog porijekla. 1685. godine plemićku povelju sa grbom
dobio je, od kralja Leopolda I, Petar Tesla.
Velika je enigma šta se desilo sa urnom Nikole Tesle. Poznato je, da je
Nikola Tesla umro na Pravoslavni božić, 7. januara 1943. godine u Njujorku
i da je sahranjen po Pravoslavnom običaju. Dva mjeseca poslije, po naređenju
hrvatskog bana Ivana dr Šubašića (bio predsednik Jugoslovenske vlade u
izbjeglištvu), tijelo Nikole Tesle je ekshumirano i kremirano (čitaj spa-
ljeno). Zašto je to urađeno? To nije bila njegova želja. Ovo je najveća sra-
mota za Ameriku, da stranac spaljuje posmrtne ostateke američkog državljanina
na tlu Amerike. Hrvatski ban Ivan Šubašić je znao za Teslinu aktivnost pri
organizovanju dobrovoljaca, u Americi i Kanadi, radi slanja istih, u pomoć
Srbijici u Prvom svjetskom ratu (proboj Solunskog fronta). Sekretarica
Teslinog sestrića Save Kosanovića, Šarlota Mjužar, prošvercovala je Teslinu
urnu sa pepelom u Rijeku, a potom je urna, navodno, preneta u Beograd. Bila
je to ratna 1943. godina, kada je na stotine hiljada Srba: zaklano, ubijeno
maljem i spaljeno u Jasenovcu. I čisto sumnjam, da je urna sa pepelom, u Muzeju
Nikole Tesle u Beogradu, stvarno njegova. Pošto se iz pepela ne može uraditi
DNK ostaje i dalje velika enigma u vezi pepela Nikole Tesle.
Ništa me više ne može iznenaditi, jer su ekstremni Hrvati spremni na sve:
1991. godine srušili su Teslin spomenik u Gospiću, uništili njegovu rodnu
kuću u Smiljanu, te Pravoslavnu crkvu pored nje, a 1995. godine, za vrijeme
“Oluje” protjerali su nekoliko stotina hiljada Srba iz Republike Srpske Krajine,
kao i iz cijele Hrvatske. Od početka rata u Hrvatskoj uništeno je 1110 sela
i naselja u kojima su živjeli Srbi. Srbi su u Hrvatskoj ostali bez 50.000
stanova. Ubijeno je 6.765 Srba. Traga se još za 2.670 Krajišnika. Pohrvaćeno
je oko 40.000 srpske djece. Od 4. do 8. avgusta 1995. godine uništeno je oko
25.000 kuća, 78 crkava, 181 groblje, 920 spomenika, 13.000 privrednih objekata,
56 zdravstvenih ustanova i mnoštvo drugih kulturno-privrednih objekata.
Danas, 2006. godine Hrvati su obnovili kuću Nikole Tesle, te Pravoslavnu
crkvu pored nje, a u nedostatku velikih Hrvata uvrstili su i Srbina Nikolu
Teslu u knjigu Sto najvećih Hrvata u istoriji Hrvatske.
Ameriko i Evropo! Bez časti i poštenja! Zar Vas nije sramota što prisvajate
Nikolu Teslu! A đe ste rasuli Teslin narod!
MILAN DIVJAK LIČKI, POPLAVIO CRVEN BAN (erotske narodne svaštice Like)
Novi Sad, 2007. godine
1. mart 2014. u 10:10
marko
Moj Milane Jabuko iz Like.I tvoji i Teslini preci su bili Hrvati dok se ne posrbiše.
Evo ih ođe na putu za Ameriku
Tesla Petar iz Vojnica izjasnio se kao Hrvat u horizontalnoj rubrici pod rednim brojem 9 race or people, izjasnio se da je Hrvat po narodnosti!
http://img483.imageshack.us/img483/9…ichrvat5
Ovđe imamo Tesla Petar iz Vukmanica
http://img483.imageshack.us/img483/2…kahrvat6zz.gif
Evo originalnog dokumenta u kojem se nalazi Tesla Mile
http://img483.imageshack.us/img483/6…lehrvat6tl.gif
Postoji još Tesla koji su imigrirali u Ameriku i svi se prije 1918. izjasnjavaju, kao Hrvati.
Ako je možda Nikola prihvatio ideologiju SRPSTVA ne znači da je bio etnicki i porijeklom Srbin.
Šta sad kao baba kukaš nad krainom a htjeli ste uništit svoj narod i svoju domovinu.
Niđe Milane,većeg Turčina od poturice a ni većeg Srbina od posrbice.
Nastavite glumatat i dokazivat da ste potomci plemića koji su Turke ćerali po Kosovu.Bojim se da vam je tu prevelika konkurencija. Arnauti,Vlasi,Cincari,Crnogorci,Torlaci,Makedonci,poneki Bugarin , Grk i Turak a i nešto Roma.
1. mart 2014. u 10:52
Aleksandar Marinković
Vratio se Markan, uželeo se Srba 🙂
Markane, opet grešiš…kao i uvek. To što ti doživljavaš kao nacionalnost, ljudi su iskazivali državljanstvo ili regionalnu pripadnost.
Evo, i neki Trošelji, iz velebitskog Podgorja, čestite ustaše, nisu ni znali da su Hrvati već su se izjašnjavali Dalmatincima. Takođe i Mataci nisu znali da su Hrvati već Dalmatinci. Kao i Srbi s kojima su odlazili za Ameriku.
http://imageshack.com/a/img824/7306/a1ez.jpg
http://imageshack.com/a/img706/583/9tyi.jpg
Dokle ćeš nam izigravati francusku sobaricu?
1. mart 2014. u 12:09
marko
Volim ti ja Aco jednostavnošću razbijati mitove i mitomaniju koje kod vas ima sigurno najviše na kugli zemaljskoj.
Sad navedene ljude hoćeš proglasiti glupima pa ne znaju da im je država Austrija a narodnost Hrvatska. Možda možeš to napisati za pojedince ali ako se uvatiš spiska malo bolje naći ćeš ih mnogo.Imaš li kojega pametnog da se izjasnio Srbinom.
1. mart 2014. u 15:31
Aleksandar Marinković
Markane,
glupi su oni koji hrvatsku narodnost pišu sa velikim ”H”, a ti ne razbijaš mitove već lupetaš i širiš ksenofobiju.
Nego, Markane, bi li ti hteo da ti se sin oženi Srpkinjom ili Hrvatom? 😀
1. mart 2014. u 17:10
Aleksandar Marinković
Evo Markane,
uvatio sam se tog spiska malo bolje. Pazi šta sam našao kad sam ga bolje uvatio:
MARTIN MARČINKO, iz Austrije, SRBIN
FILIP ŠUTALO, iz Austrije, SRBIN
ima tamo još raznih imena i prezimena, ali ovaj mi je najdraži:
NIKOLA VIDIĆ iz Austrije, SRBIN
http://imageshack.com/a/img839/924/itle.jpg
Ma e li Markane to tvoj did? A? Virujen da su ti Šutale i Marčinke susjedi 😀 E Markane, Markane…budeš li nastavija ”razbijati mitove” napalićeš ove budaletine ”Nebeske Srbe” pa će ispast’ da su u pravu kad vele da su Rvati nastali od Srba. Molin te, Markane, ka’ Divicu Mariju, prestani razbijati….kad te jope u’vati taj nagon, sačekaj zera, proći će 😀 😀
1. mart 2014. u 17:38
marko
Eto Aco Neki znaju da su Srbi o oni Tesle gore su umislili da su Hrvati.
Nemoj da me strašiš praznom mješinom.Pameću Aco pameću i istinom se dokazuj.Nema u mene nacionalizma a kako ću i biti nacionalist kad je skoro 50 % Srba podrijetlom Bili Hrvati s Karpata.
1. mart 2014. u 17:48
Jovica Krtinić
Marko, zbog izuzetnih zasluga za uveseljavanje ovog inače ozbiljnog portala i neiscrpan smisao za humor, odlučili smo da te nagradimo besplatnim testiranjem DNK porekla. O detaljima gde i kako će biti obavljeno testiranje (nemoj da ti padne na pamet da nekog podmećeš, testiraćemo te komisijski) poslaćemo ti obaveštenje na imejl (ovaj [email protected] – ukoliko i njega, šaljivdžijo, nisi izmislio…). Po dobijenom rezultatu bićeš uvršten u tabelu Srpskog DNK projekta. Malo li je.
Najiskrenije ti zahvaljujemo na svemu. Da te nema, trebalo bi te nacrtati 🙂
1. mart 2014. u 18:31
marko
Nemaš potrebe da se trošiš administratoru.Prije bi ja vama mogao pomoći ako treba.Ako ti ne paše drugačije mišljenje nećeš imati šta raditi.A i šta će ti narod i ljudi koji jednako misle.Ja sam ti iz kraja di su svi I2a.Din N i S. Daklem staroeuropljani s Karpata. Bolje sad gledajmo nered u Ukrajini ajd zdravo i bog.
1. mart 2014. u 18:55
Jovica Krtinić
Uteče Marko… A sad ozbiljno. Kao što si mogao videti, prethodnih dana i nedelja sve tvoje komentare, ma koliko oni bez izuzetka nebulozni bili, objavljivali smo s uverenjem da sa istima sam sebi (i takvima kao što si ti) daješ najbolju dijagnozu. Problem je što tvoja dijagnoza ne staje na jednu stranicu, pa ti stalno imaš potrebu da je dopisuješ. Ma koliko da nam je to bilo zabavno i razbijalo monotoniju, ipak sve ima svoje granice, pa ti preporučujemo da potražiš neku drugu “kliniku”. Mi imamo pametnija posla.
Ima toliko lepih mesta gde možeš do mile volje da bulazniš (što, siguran sam, i činiš). Nije lako nositi tvoju glavu. Putuj, Markane. I neka ti je prosto.
1. mart 2014. u 20:08
marko
Krivo si razumio doktore.Ni ne sanjaj da ću se naljutiti na tvoju psiho-analizu i da ću zauvjek otići.Zdrav ti meni i veseo bio.
21. oktobar 2016. u 15:35
Ante
Što si isfrustriran druže?
18. mart 2014. u 13:58
milan
E moj Markane hvala ti što pišeš srpskim pismom, a ne čakavštinom ili kajkavštinom.
Ako si mlad Marko, onda si zelena jabuka, i mogu da ti oprostim što ne znaš istoriju
svoga naroda i države u kojoj živiš, ali ako si u godinama, kao ja, kako narod kaže jednom nogom u grobu, onda ti ne mogu oprostiti, jer si gnjila jabuka. I još nešto Marko
jabuke u Lici se ne gaje.
Markane moj primetio sam da nisi ni pravnik i istoričar.
Da si pravnik, bar malo bi naučio o međunarodnom pravu. Imigracioni ured vlade
SAD pri ulasku u svoju državu upisuju državljanstvo, a ne nacionalnu pripadnost.
Tako izgleda, da su upisivali i one ljude koji su Talijani, Mađari, Srbi i svi oni
koji su u tom periodu živeli u Banovini Hrvatskoj, a koja je bila posebna krunovina
u sastavu Austrougraske monarhije, a koji su išli trbuhom za kruhom u Ameriku.
I sve su te siromašne i nepismene ljude upisivali kao Hrvate, pošto dolaze iz
Hrvatske.
Markane moj, moji preci su iz sela Divjaci kod manastira Dečana, sa Kosova, i uvek
smo bili Srbi.
Markane moj, kad sam već ovo počeo da pišem, da te priupitam, da li ste podigli
spomenike: u Belom Manastiru, Osijeku i Vukovaru, Milovanu Đilasu i njegovoj
ženici Štefici, koji Vam je 1954. godine poklonio Baranju i Zapadni Srem, da bi se
uvukao u dupe Josipu Brozu Titu.
Ako se prošlost objašnjava iz današnjeg ugla zbivanja možemo zaključiti da se neka-
dašnja načela, neprikosnovena, kao svete, nedodirljive tabu teme, koje se usled sa-
zrevanja savesti polako gase i otkrivaju nam pojedine ličnosti u sasvim drugom svetlu.
Treba skinuti paučinu i otresti prašinu sa knjiga i pročitati ih. Treba saznati istinu
i tu istinu, kao neminovnost, prihvatiti. Ko ne prihvati istorijsku istinu, kao učite-
ljicu života, taj ostaje slijep kod očiju, gluv kod ušiju i duhovno osiromašen kod
toliko napisanih i objavljenih knjiga. Sve te knjige napisali su dični sinovi Hrvatske:
Kačić, Reljković, Kukuljević, Rački, Lopašić i drugi.
U IME ISTINE I SAMO ZA ISTINU:
1855. godine u Austrijskoj monarhiji (na prostoru Hrvatske) bilo je:
Hrvata 1.329.814,
Srba 1.427.788 i
Katoličkih Srba 586.420 (odnosno toliko pokatoličenih i pounijaćenih graničara
koji su činili 44% hrvatske populacije među Hrvatima
Izvor: Etnografija Austrijske monarhije
Etthnographie der oesterreichisschen Monarchie 1855 – Von Kaarl Joseph Czorrnig
………………………………………………………………………………………………………………………
1.- “Na početku su se svi Sloveni zvali sa vlastitim imenom Srbi što znači rod rođeni, a stranci
su kasnije specijalno Njemci, njih nazivali Vendi/Vindi. Potpuno je jasno, kaže se da su Tra-
čani, Skiti, Vendi ili Veneti, Tribali, Iliri i dr. koje Herodot u svojim delim pominje svi po redu
Srbi. I za vreme Ptolomeja, Tacita, Polibija i dr. većinom se govori o Tračanima (Vendima,
Antima, Tribalima, Dardancima, Ilirima, koji su takođe bili Srbi, jer u to vreme ime Sloveni
nije bilo poznato”.
Prof. dr FRANJO RAČKIi: Iz prošlih dana općine Liča i Fužine, Rijeka 1946
……………………………………………………………………………………………………………………..
2.- ” U srpskom narodu imade zemqa koja se zove Hrvatska.
U toj Hrvatskoj žive Hrvati koji su Srbsko pleme.” Delimilova hronika pisana prije 650.
godine.
“Vijenac” Zagreb iz 1891. godine
…………………………………………………………………………………………………………………….
3.- “Hrvatima nije moglo biti ni riječi na Frankfurskom saboru 823. godine, dok su Južni i
Polapski Srbi zastupali interese svojih zemalja i uzeli učešća u donošenju odluka o sebi
i o drugim narodima Evrope.”
TADIJA SMIČIKLAS: Povijest hrvata, Zagreb, str. 175
Napomena: Tadija Smičiklas je pokatoličen Srbin iz Žumberka. U predgovoru ove
knjige, na str. 5 je napisao, “da bi zadovoljio Hrvatsku ambiciju”…,ali mu je istina procuri-
la na str. 175. Priznanja koja govore o Srbima, kao vlasnicima zemlje na kojoj su Hrvati
našli utočište.
……………………………………………………………………………………………………………………….
4.- “Mi smo malo Latini, malo Njemci, malo Taliani, malo Magjari i malo Slavjani, a ukupno
(iskreno govoreći) nismo baš ništa.
Prof. dr IVAN KUKULJEVIĆ SAKCINSKI (govor održan 2. maja 1843. godine u Zagrebačkom
saboru)
Izvor: Saborski dnevnik Kraljevinac Hrvatske, Slavonije i Dallmacije godine 1881-1884
cv. IX, Zagreb 1884. godine.
……………………………………………………………………………………………………………………….
5.- “Aj, boga ti, manite se vi toga hrvatstva, vi ćete s tim vašim hrvatstvom upropstiti
i Srbe i Hrvate! Ta mi znamo da nijesmo Hrvati, nego Srbi, a mi kao katolici ne smemo
od Rima zvati se Srbima.”
Pismo don Jakova Grupkovića upućeno biskupu Štrosmajeru.
Izvor: Arhiv biskupije Đakovo.
……………………………………………………………………………………………………………………….
6.- “Sinci, sila nam je da budemo Hrvati i to valja biti, ako nećeš da te mnogi progone,
premda mi niti u djetinjstvu, ni naši oci, pa i naši djedovi nijesmo znali za to ime.”
Mato Vodopić (1816-1893), Dubrovački biskup i književnik.
Izvor: Dubrovački arhiv (pisma dubrovačkih književnika).
……………………………………………………………………………………………………………………….
7.- “U Dubrovniku, ako i ne od prvog početka, a ono od pamtivjeka, govorilo se srpski:
govorilo – kako od pučana, tako od vlastele; kako kod kuće, tako u javnom životu i u općini,
a srski je bio i raspravni jezik.”
NATKO NODILO: Prvi ljetopisci i davna hisoriografija Dubrovnika”, JAZU, Zagreb, 1883, sv. 65
str. od 92 – 128.
………………………………………………………………………………………………………………………
8.- “Srbin si po rodu i po običaju, u Srpstvu ti je jedini spas, vjera ti ni najmanje
ne preći da budeš Srbin.”
Dubrovački katolički prelat Dum IVAN STOJANOVIĆ (1829-1900): Dubrovačka književnost,
Dubrovnik 1900. godine.
……………………………………………………………………………………………………………………….
9.- “Srbi su tako veliko carstvo da su iz njih proizašli svi slovenski narodi, kao što samo Sloveni tvrde, da vode poreklo od Srba.”
Njemačka hronika pisana pre hiljadu i dve stotine godine
Izvor: Minhenski arhiv (Normayeps Archiv, str. 282 – 283)
……………………………………………………………………………………………………………………….
10. Cezare Baronio (Baronius, 1538 – 1607), crkveni istoričaar, 1596. kardinar, bibli-
otekar Vatikana. Protestantska crkvena istorija, tzv. Magdeburške centurije od Hrvata
Matije Vlačića Ilirika, izazvala ga je da napiše takvu istoriju s katoličkog gledišta.
Tako je nastalo delo Crkveni anali od Kristova rođenja do godine 1198., u 12 knjiga.
U knjizi 11. govori se o prelasku Hrvata iz pravoslavlja u katoličanstvo za vreme kralja Dimitrija Zvonimira.
Izvor: Vatikanska biblioteka u kojoj sam bio 1976 i 1981. godine.
………………………………………………………………………………………………………………………
11.- “U staro vreme, i još pred 300 do 400 godina, nije oko Zagreba, Križevaca, Siska, Požege
itd. tj. u obće u Hrvatskoj s druge strane gore Velebita od mora, – u cieloj toj zemlji nije bilo
nijednoga Hrvaata; Hrvati su bili preko Velebita, bliže moru, a oko Zaagreba itd., pa na zapad sve do Ljubljane i dalje uza Savu – sve su to bili Slovinci ili Slovenci. A danas su tu Hrvati! A gdje su Slovenci? Jesu li Slovenci propali? — Sudite, jesu li propali: Kad je hrvatska vlada i
država preko Velebita pri moru propala, preselili su se hrvatski bani medju Slovence, u Zagreb,
ali su se svejedno zvali hrvatski bani, i vlada se njihova zvala hrvatska. I tako su Slovenci imali
hrvatskoga bana, ali to njima nije bio tudji ban, jer su i Slovenci govorili slično, ili posve jednako
kao i Hrvati. Ali kad imadu hrvatskoga bana i hrvatsku vladu, počeli su ljudi sve po malo govoriti
da je to i narod hrvatski. I tako su se Slovenci sve po malo prozvali Hrvatima, – izgubili su svoje
ime, tako da danas nijedan seljak oko Zagreba ne zna, što je to Slovenac ili Slovinac, nego kaže, da je Hrvat. – Jesu li zato oni Slovenci propali?
List hrvatskomu seljaku za razgovor i nauk DOM Vlasnik i uredni Dr ANTUN RADIĆ(rođeni brat
političara STJEPANA RADIĆA), Zagreb, četvrtak 3. prosinca 1903. br. 21 i 22 , godina 1
……………………………………………………………………………………………………………………….
12.- “Poznato je da se hrvatski knez Branimir, smaknuvši kneza Zdeslava obratioa s proleća
879. godine na papu Ivana VIII. u Rim i tako se odružio od carigradskog patrijarha, sa kojim
je Hrvate doveo u vezu njegov predčasnik Zdeslav. Da se ovakav prelaz od jednog crkvenog
poglavara drugome shvaćao u tradiciji kao krštenje, pokazuje naaročito, što Konstantin
Porfirogenet i Zdeslavov korak prikazuje kao tobošnje treće krštenje Hrvata…”
Prof. dr Ferdo Šišić: Vjesnik hrvatskog arheološkog društva, za 1914. godinu
……………………………………………………………………………………………………………………….
13.- …ime Sarmat nije ni jedno drugo do Srb, najstarije istorijski poznato uopšteno
nazivanje Slovena.
PAVEL J. ŠAFARIK: O poreklu Slovena, Novi sad 1999, str. 72
……………………………………………………………………………………………………………………….
14.- “Rimljanin Plinije, koji življaše u doba Hristovo, ispisuje nekoliko imena manje-više
tamnijeh, ali na našu veliku radost jedno je među njiha je samo posve jasno, nego i očigledno
slavensko, a to su Srbi, ili kako ih Plinije piše Serbi.”
Prof. dr TOMO MARETIĆ: Slaveni u davnini, Zagreb 1889
15.- “Isto se tako ima odbaciti i Porfirogenitova etimologija srpskoga imena, jer ne vrijedi upravo
ništa. on na ime veli, da se Srbi za to tako zovu, jer su bili podanici ili robovi grčkoga cara, tj.
Porfirogenit je izvodio rečeno ime od latinske riječi servus, a nije pomislio, da se ovo tumačenje
protivi i samomu njegovu pripovijedanju o dolasku Srba u nove zemlje, jer su Srbi ovo svoje ime
već prije imali nego su tobože zamolili cara heraklija, da im dopusti naseliti se u svojoj zemlji;
a otkud bi ime Srbi došlo Lužičkijem i ruskijem Srbima (da ne govorimo o Plinijevima i Ptole-
mejevima), koji nigda nikakve zajednice nijesu imali s grčkijem carstvom, dakle mu nijesu mogli biti ni podanici.
Prof. dr TOMO MARETIĆ: Isto gore
……………………………………………………………………………………………………………………….
16.- Zagrebačkim “Službenim novimama” broj 182 iz 1893. godine omaklo im se priznanje
da je Kamilo Drajfus i Andre Bertholt: La Grande Encyclopedie, (1886 – 1902), tom 31 govoreći
o Austrougarskoj rekao, kako ova ima pod sobom Hrvate, koji su plemenom i jezikom Srbi.
……………………………………………………………………………………………………………………….
17.- “Na dosta mjesta dovoljno i nehotice sam se uvjerio da je hrvatsko ime u Bosni i Herce-
govini seoskom svijetu posve nepoznato.”
Dr ANTUN RADIĆ: Zbornik za narodni život i običaje južnih Slovena, IV, 1899, str. 38
……………………………………………………………………………………………………………………….
18.- …Bunjevci su pokatoličeni Srbi. I naši istoričari u svojim knjigama i u člancima, objavljenimu naučnim časoisima, iizražavaju ovo mišljenje, kada predstavljajući ostale nacio-
nalne manjine, smatrajući da su Bunjevci i Šokci Srbi…
BERNARDIN A. UNJI, (Bač 1897 – Baja 1851) gvardijan mohački : Istorija Šokaca, Bunjevaca
i bosanskih franjevaca, Budimpešta 1947, str. 3 i 4
……………………………………………………………………………………………………………………….
19.- “Prešavši ovi Srbi polazili su naše crkve i bili nastojani većinom od našieh popovah, kako
što je taj običaj i danas vidan, gde Srbi k našieh župnikom za blagoslov dojdu a i maše plaćaju
naše crkve osobito na mladu nedjelju ili koj god pohađaju.
Tiem načinom pređu Bunjevci krmpotski sasma u krilo naše crkve prem se do 18. veka od
hršćanah zamenito ženjahu pače im je odelo isto. Biskup Ćolić 1746. pod pedepsu nezakonja
u sv. zemlju: međusobnu ženitbu ono malko izmenio a ovu zabranio. Da je i u drugih po bisku-
piju srbah unija obstojala to je belodano iz pisma…
MANOJLO SLADOVIĆ, svećenik biskupije senjske i profesor gimnazije
Povesti biskupijah Senjske i Modruške ili krbavske”, Trst 1856, str. 435
……………………………………………………………………………………………………………………….
20.- Đe će u Mostaru biti Hrvat, kad je Mostar glavni grad Vojvodine Svetog Save, u
kome su vazda živjeli čisti Srbi od tri vjere.
Zagrebački “Vijenac” iz 1890. pozvao je “mostarske Hrvate” na narodno slavlje u Makarsku. Kako su odgovorili građani Mostara pročitaj gore.
………………………………………………………………………………………………………………………
21.- “Narod Ercegovački, vas to je narod Srbski, brez da ikakva drugoga u istome umješana
ima; i to sami oni isti priznaju iz svoji običaja; iz svoga naričja, i iz pričawa od pamtivjeka svoji
pradjedova.”
fra GRGA ŠKARIĆ (iz Širokog Brijega)
(Pismo Namesništvu u Beogradu, 11. decembra 1869. godine).
……………………………………………………………………………………………………………………….
22.- “Molim dragoga brata Srbina, dakle svakoga pravoslavnoga, bio on inače Bugar, Crnogorac
Bošnjak, Hercegovac, Dalmatinac ili Hrvat, da stane uz svoju žizmu, te ju bistrim okom razmatra, razuđuje i vidi, da li se šizma slaže s Isusom, koji je jedinstvo donio na ovaj svit, i tu
utemeljio u svetom Petru, kao u nepomočnoj stini.
IVAN ANTUNOVIĆ (kelačkobačke biskupije svećenik) : Razprava o podunavskih i potisanskih
Bunjevcih i Šokcih, Beč 1882, str. 174
23.- “Da su Slaveni već prije mohačke bitke pribivali u Ugarskoj tj. Jugoslaveni grčkog obreda,
koje napose Srbima, Racima, Hrvatima, iztočne crkve zovemo.
IVAN ANTUNOVIĆ: Isto gore, str. 91
……………………………………………………………………………………………………………………
24.- “Vjeruj mi, Presvijetli Biskupe, da Ti se je bolje manuti slavjanski srpskih nekotoličkih
predjela, i da je bolje Srbe i Slavjane ostavngi u onoj vjeri u kojo su se rodili, jer kad bi se oni
podali vatikanskoj vlasti, izgubili bi suznanje svoje sile i sovijst svoga naroda, duhovno bi pogi-
nuli. Izgubili bi onu uževnu cjeloću koju Rim krnji u ljudima. Pogledaj malko u povijest ovih
Slavena blizu kojih ja živim. Papa ih je zbog vjere izdesetao nožem i vatrom, i Papi su pomaga-
li njemački carevi. Viđi povijest slavne Češke, i zgroziđeš se radi progonstva kojim ih je svetost
vatikanska progonila. Ko je u Poljacima uništio slavjansku sovijest? Rim zacijelo; i ako dobro uvidiš uzroke poljske propasti, ispovidjećeš da joj je Rjim prvi i najveći. Koje uzrok da su se Srbi bogumilci u Bosni poturčili? Okrutnost vatikanska i ondašnjih ugarskih kraljeva.”
Pismo LJUDEVITA VULIČEVIĆA STROSMAJERU
Izvor: Arhiva biskupije u Đakovu.
NAPOMENA: JOSEF GEORGY STROSMAJER, pokatoličeni Jevrejin. Prezime potiče
iz Bohenije koja je deo Češke republike. Postojala su tri brata od kojih se jedan od
braće uputio u Linc (Austrija) gdje je ukrao konja i pobjegao u Slavoniju. U Austriji
(Lincu) pokatoličio se. Potomak njegov je čuveni biskup JURAJ STROSSLMAJER
(rođen 4.2.1825 od oca Johanesa i majke Ane Klarić).
Izvor: Osječka katolička arhiva.
……………………………………………………………………………………………………………………….
I na kraju moj Markane, zapamti dobro, kad god čuješ zvuke himne LIJEPA NAŠA
DOMOVINO, moraš da ustaneš, tada pomisli, da te i mrtav Srbin iz groba diže
da mirno stojiš, u njegovu čast. Srbin JOSIF RUNJANIN (8. 12.1821 u Vinkovcima,
umro je 2.2.1878. godine u Novom Sadu. Poznat je po svojim delima: RADO SRBIN IDE
U VOJNIKE I LIJAPA NAŠA DOMOVINO. Potpukovnik Josif Runjanin vuče poreklo
iz Loznice.
VOLITE SVOJ NAROD, ALI I POŠTUJTE DRUGE. MANJE MRŽNJE, A VIŠE LJUBAVI.
MILAN DIVJAK LIČKI
18. mart 2014. u 14:10
milan
Ispravka:
pod 1.- autor knjige je prof. dr ANDRIJA RAČKI
14. oktobar 2015. u 10:19
Svetlana
Poštovani gospodine Milane;
pročitavši ovo Vaše pre izlaganje činjenica, nego komentar, zaprepastila sam se količinom podataka, a i ražalostila, pošto većinu podataka sam tek prvi put pročitaala ovde u Vašem komentaru.
Bila bih Vam zahvalna ako bi mogli da mi kažete da li postoji neka knjiga za većinu gore navedenih podataka ili ako nema, koje ste izvore koristili?
Pozdrav
14. oktobar 2015. u 10:54
Svetlana
Ili ako Vam je jednostavnije mogu navesti email adresu pa da tako pošaljete podatke, nazive knjige, ili knjiga pomoću kojih ste došli do ovih podataka?!
5. avgust 2014. u 00:09
Ognjen
Gospodine Milane,
ne ulazeci u razloge rasprave, moram da priznam da se nikad nisam osjecao ponosnijim sto sam Srbin. Zalosno je da ovo sto ste napisali ja prvi put citam u zivotu, a citam mnogo. Da ovakvu istoriju imaju Hrvati to bi i Kinezi znali, a mi ne znamo ni sopstvenu! Svaka cast za ovo. Trudicu se da sirim koliko mogu. Objavite ovakav tekst u nekim novinama, siguran sam da biste imali i koristi od toga a korist za srpski narod bi bila ogromna. Ovakve cinjenice mogu da probude jak osjecaj nacionalne pripadnosti koju su nam izblijedili drugi svojatanjem i lazima.
Svako dobro i hvala na ovome.
Ognjen
5. avgust 2014. u 00:14
Ognjen
Da,
ovo me toliko odvuklo da sam zaboravio i zasto sam dosao ovamo…
Pokusavam da nadjem vezu Kosanovica sa Teslom. Ne znam moze li se negdje naci porodicno stablo Save Kosanovica? Ja sam Kosanovic pa hocu da vidim da li imam porodicne veze sa tom linijom. Sjecam se da,je deda govorio da vodimo porijeklo iz Like, ali ne mogu naci dosta podataka
1. oktobar 2014. u 13:35
ima skraćena verzija
nedavno sam negdje pročitao rodoslovlje Save Kosanovića ali onako usput vezano za Teslino porijeklo…ostavi @mail da ti pošaljem stranicu na kojoj to piše….kad pronađem…moram se vratiti u recent..pozz
10. decembar 2014. u 10:07
Lidija
Poštovani gospodine Ognjen, naišla sam na Vaše pitanje o potrazi na obitelji Kosanović. Na stranicama hrvatskog rodoslovnog društva postoji gospodin koji ima ove podatke, pa možda Vam pomognu u Vašem traženju porodičnog stabla…Na stranicama ima i jedna slika koju očito nisam uspjela kopirati pa možete sami potražiti i pogledati.
S poštovanjem, Lidija
Prilozi čitatelja: Kosanovići iz Drežnika Grada
Čitateljima i posjetiteljima ovih stranica poznato je da često objavljujemo njihove priloge, u kojima oni opisuju svoja istraživanja. Jedan takav prilog dobili smo od g. Siniše Bosanca iz Koprivnice te ga objavljujemo uz manje izmjene i dorade.
Istraživanje porijekla i obitelji Kosanović iz Drežnika Grada
Istraživanje mojih predaka bilo je motivirano usmenom predajom o značaju i važnosti obitelji Kosanović za Drežnik Grad. Osnovni problem u cijelom istraživanju predstavljao je nedostatak matičnih knjiga. Matične knjige župe Drežnik Grad prije 1900. godine izgubljene su u Domovinskom ratu. Za razdoblje nakon 1900. postoje u Matičnom uredu cjeloviti podaci. U Hrvatskom državnom arhivu postoje presnimljeni podaci od 1900. do 1939. godine. Također, ne postoje ni katastarska niti gruntovna povijest k. o. Drežnik Grad koja bi mogla biti korisna za proučavanje obitelji. Tako su mi izvori za istraživanje devetnaestog stoljeća postali ograničeni: dostupni su mi bili samo:
◾matica rođenih, umrlih i vjenčanih za Drežnik Grad od 1900.,
◾parice matičnih knjiga u Senjskoj nadbiskupiji za razdoblje od 1826. do 1842.,
◾arhiv Ogulinske pukovnije u Hrvatskom državnom arhivu,
◾katastarski plan k. o. Drežnik Grad iz 1873 i 1896. u Hrvatskom državnom arhivu,
◾suvremeni katastarski plan i gruntovnica dostupni na Internetu preko ARKOD-a i e-pravosuđa,
◾usmena predaja i kontakt sa živim članovima obitelji,
◾razna povijesna literatura,
◾terenski obilazak.,
Istraživanje mi je djelomično olakšano jer je Drežnik Grad relativno mlado naselje, oslobođeno „malim turskim ratom“ godine 1788. do 1791. te je Svištovskim mirom pripalo Austriji. Naseljavanje Drežnik Grada započinje oko 1804. godine.
Početak istraživanja temeljio sam na matičnim knjigama koje su dostupne.
Provjerom u Matičnom uredu u Rakovici ustanovio sam da u Drežnik Gradu početkom dvadesetog stoljeća postoje dva kućna broja s prezimenom Kosanović: kućni broj 28 i kućni broj 143.
Uvidom u katastar iz 1873. došao sam do osnovane pretpostavke da je kućni broj 143 nastao dijeljenjem kućne zadruge koja je bila na kućnom broju 28. Na kućnom broju 143 stanovali su Bogomir Kosanović, rođen 1874. i umro 1956., oženjen za Baricu Kosanović – to je bio moj pradjed. Prabaka i pradjed imali su ukupno devetero djece, od kojih je sedmero preživjelo dječačku dob.
Za najstariju kćerku Milku nisam pronašao podatke, jer je rođena prije 1900. a nije se vjenčala u župi Drežnik. Ostala djeca rađana su u rasponu od 1901. do 1915. godine. Na kućnom broju 28 stanovao je Nikola Kosanović, rođen vjerojatno 1869. i ubijen 1935., oženjen za Mariju Kosanović, s kojom je imao troje djece te za Ljubicu Kosanović s kojom je imao još četvero djece.
Moguće je da je on bio bratić mojeg pradjeda, što bi značilo da su njihovi očevi bili braća. Putem matice rođenih, umrlih i vjenčanih relativno lako sam došao do godina rođenja djece ove dvojice kućedomaćina. Usporedbom katastarskih čestica iz 1873. i današnjih koje se nisu promijenile, osim što su dijeljenjem dobile dodatne razlomske brojeve, pronašao sam i današnje vlasnike, koji su potomci Nikole Kosanovića s kućnog broja 28.
U kontaktu s njima relativno sam lagano napravio rekonstrukciju potomaka Nikole Kosanovića. Također, prema sjećanjima moje majke i prema uvidu u matice relativno sam lako rekonstruirao i potomke Bogomira Kosanovića s kućnog broja 143.
Sada je ostao teži dio od oko 1800. do 1900. Polazište mi je bila priča o tome da je naš predak naseljavao Drežnik i da je umjesto nekog plemićkog naziva odabrao više zemlje i ostanak u Drežniku. U kontaktima na terenu uspio sam doći do spomenice škole Drežnik Grad iz 1953. godine u kojoj je priču o naseljavanju Drežnika tamošnjem učitelju ispričao moj pradjed. U toj priči taj je Kosanović bio kapetan austrijske vojske i mjernik te je premjerio novostečenu zemlju i iz okoline Brinja doveo naseljenike. No, nakon turske provale, pri čemu je većina novonaseljenih pobijena, ponovno je proveo naseljavanje – ovaj put uspješno.
U jednom razgovoru moja je majka spomenula da bi taj Kosanović mogao biti Dimitrije ili Dmitar. Proučavanjem knjiga koje se bave Ogulinskom pukovnijom našao sam na podatke da je Demeter Kosanović, oberleutnant u ogulinskoj pukovniji, ranjen u borbi protiv Francuza 15. 08. 1799. godine. Pored toga, spominje se i u borbama oko Venecije u ožujku 1814. godine, kad je kao satnik vodio jedan napad.
Shematizam iz 1805. u kojem se vidi Kosanović Demeter kao hauptleutnant
U novoj knjizi Željka Holjevca o povijesti Ogulinske pukovnije objavljena je i pjesma koju je Demeter Kosanović objavio 1805. godine i čuva se u trezoru NSK. U shematizmima austrijske vojske za 1804. i 1814. nalazim Demetera Kosanovića kao natporučnika i satnika u Ogulinskoj pukovniji.
U ovom trenutku počinje duboka pretraga po Hrvatskom državnom arhivu i fondu Ogulinske pukovnije. No, prije toga stupio sam u kontakt s gospodinom Dragom Brajdićem, koji se bavi proučavanjem genealogije na prostoru Rakovice i koji ima puno iskustava u pretrazi arhiva, jer je u svojim istraživanjima naišao na jako slične probleme kao i ja.
Uz njegovu pomoć pronašao sam trojicu sinova Demetra Kosanovića koji stanuju u Drežnik Gradu na kućnom broju 28. To su Leopold, Joseph i Johan Kosanović, rođeni oko 1800 godine. Za Leopolda Kosanovića pronašao sam u literaturi da je 1848. godine bio u Ogulinskoj pukovniji natporučnik i da je 1849. prekomandiran u ličku pukovniju s činom satnika.
Joseph Kosanović bio je 1848. godine potporučnik prve klase da bi nakon rata u Italiji godine 1849. dobio čin kapetana druge klase. Johan Kosanović (ako je to taj) bio je dugo godina poručnik u ličkoj pukovniji. Pretpostavka je da je netko od sinova ovih Kosanovića bio otac mojeg pradjeda i Nikole Kosanovića, jer tada su vojno sposobni muškarci relativno brzo sklapali brakove, tako da su već oko 1830. mogli biti oženjeni i imati djecu.
Pored ovih podataka, pronašao sam još i podatak o Josipu Kosanoviću koji je umro u Drežniku 20. 07. 1918., a bio je pukovnik u dobi od 50 godina, to jest rođen je 1867. ili 1868. godine, a živio je na kućnom broju 28. Pronašao sam i podatak da se Jelena Kosanović, 53-godišnja udovica, vjenčala za Ivana Vukovića, također 54-godišnjeg udovca, s adresom Rakovica 125 04. 05. 1902. godine.
I to je za sada sve što sam pronašao o obitelji Kosanović iz Drežnika. Predstoji mi mukotrpno istraživanje upravnih spisa ogulinske pukovnije te pokušaj pronalaženja još nekih informacija u paricama matičnih knjiga koje su pohranjene u Senju. U kontaktu s nadležnima dobio sam informaciju da u tim paricama nema podataka o Kosanovićima.
Drugi dio o slavnoj povijesti obitelji Kosanović isplivao je tijekom istraživanja sam od sebe. Kako sam već prije naveo, Demeter Kosanović završio je vojnu karijeru s činom satnika. Godine 1805. napravio je karte Drežnik Grada i dobio je tamo zamlju. Prema današnjim mjerilima, to je vjerojatno oko 50 hektara, a možda i više. Njegovi (pretpostavljam) potomci Joseph, Leopold i Johan također su postigli visoke činove, a naišao sam i na pukovnika Josipa Kosanovića. Njihovi potomci nakon raspuštanja Vojne krajine bili su učitelji, mjernici i zanatlije, poput mojeg pradjeda, službenici i uvažene osobe.
Svatovi sestre autorovog djeda 1928. godine – krajnje desno i lijevo sjede njegovi pradjed i prabaka. Fotografiju ustupio autor.
Kućedomaćin Nikola Kosanović bio je i općinski bilježnik u Drežnik Gradu i član HSS-a te je smrtno stradao od nikad utvrđenih ubojica nakon izbora 1935. godine. U nekim knjigama i člancima pretpostavlja se da su ga ubili pripadnici četničkog pokreta iz jednog susjednog sela.
Siniša Bosanac, Koprivnica
4. mart 2016. u 20:25
Siniša
Ovo je dio istrazivanja koje sam proveo. Iako je u mojoj obitelji bila prica o rodbinskoj povezanosti sa Savicom Kosanovicem do danas nisam uspio pronaci poveznicu.
10. decembar 2014. u 10:15
Lidija
Poštovani, evo još nekoliko podataka i nadam se da će Vam barem nešto pomoći. (isto sa stranica rodoslovlja)
Poštovanje, Lidija
ja sam Jovan Kosanović iz Kule, rođen sam u Savinom Selu 1949. godine od oca pok.Milovana (1903.) i majke pok. Marije, rođene Popović (1905.). Roditelji su mi poreklom iz Močila, opštinja Slunj, Hrvatska. Geografski pripadamo Kordunu a oni su govorili da su Ličani i moje sestre i braća kao i ja isto kazujemo da smo Ličani. Nakon Drugog sv. rata koloniziraju se u Kljaićevu, opština Sombor a nakon jedne godine prelaze u Savino Selo, opština Vrbas gre sam rođen.
Po pitanju porekla Kosanovića i prezimena Kosanović, imam malo informacija a koje imam su različite.
Molim vas za poreklo Kosanovića iz Močila.
Hvala Jovan Kosanović, Kula
Redakcija-odgovor
http://www.vesti-online.com/Riznica/Poreklo-porodica/108690/KOSANOVIC
Jovan Kosanović iz Kule, rođen u Savinom Selu 1949. godine tražio je od naših etnologa da otkriju poreklo njegove porodice…
Čitalac je, nažalost, propustio da navede koja je krsna slava njegove porodice, pa će nam istraživanje biti teže, jer Milan Radeka u svojoj knjizi “Gornja Krajina / Karlovačko vladičanstvo” – konstatuje da Kosanovići slave dve različite slave – Đurđevdan i Nikoljdan.
U “Leksiku prezimena SR Hrvatske”, Kosanovića (bez podataka o veroispovesti i nacionalnosti) zaključno sa devedesetim godinama bilo je u preko 100 mesta, a ponajviše u opštinama u Lici: Donji Lapac, Korenica, Gospić, Karlovac, Ogulin sa okolnim naseljima: Bijelići, Blata, Drežnica, Janja Gora, Jasenak, Jasenica Lička, Jezero, Jezaro Srednje, Jorgići, Josipdol, Ključ, Kosanovići, Krakar, Kunić, Latin, Mašići, Mirići, Ogulin, Oštarije, Paligaće, Pavliši, Plaška Glava, Plaški, Plavča Draga, Rabatić-Poljana, Radojčići, Staro Selo Janjagorsko, Sv. Jakov, Trbovići, Trojvrh, Vajin vrh, Vrelo Jaseničko, Zagrad, Zebić i Zelići.
Dosta Kosanovića je bilo i u Ravnim Kotarima, u severnoj i centralnoj Hrvatskoj i Slavoniji.
U oblasti odakle potiče naš čitalac, Slunj, evidentna je veća koncentracija naselja sa brojnim porodicama Kosanović u Donjem Lađevcu, Drežnik-Gradu, Slunju, Smoljancu, Zbjegu Močilskom i Močilima. Samo u Zbjegu Močilskom bilo je 38 osoba sa prezimenom Kosanović, dok su u Močilima bile 222 osobe u 42 porodice.
Kako su Kosanovići u okolini Slunja iz Like (ne znamo iz kog njenog dela), oni su daljom starinom svakako od iste familije kojoj pripadaju potomci hercegovačkog mitropolita Save Kosanovića iz Banjana. Po svedočenju samog mitropolita, njegovi su bili “dovoci” u Ognjenoviće, a slave Nikoljdan, dok su oni drugi, od Miljanića, slavili Jovanjdan.
U Banjane su se doselili od Trebinja, iz familije Prduljica. U Liku su 1701. Kosanovići došli “kao jaka familija”, iz oblasti Brinja, Dabra, Kosinja i Plaškog, pa su i zauzeli najbolju zemlju i razvili se u brojne porodice. Dalja starina im je iz Prduljica, u Zupcima kod Trebinja.
Mnogi su se iseljavali u Bosnu (preko reke Une). Iz tih krajeva su se prvobitno i doseljavali na tle današnje Like, idući preko Hercegovine ili centralne Bosne.
Drugi izvor
Kosanovic se spominju u Decanskoj hrivosulji u srednjem veku,kao stanovnici stare Srbije,moguce negde oko Kursumlije jer dan danas postoji reka Kosanica.Pod najezdom turaka sele se u Crnu Goru u okolini Niksica tacnije pleme Banjane.Po nekim autorima Banjani su nastali od doseljenika iz okoline manastira Banjska na Kosovu.Selo Miljanici u okolini Niksica bilo im je steciste tj. ima ih tu i dan danas.U Miljanicima je rodjen mitropolit dabro-bosanski Sava Kosanovic krajem 19 veka.Prvi Kosanovic u Lici spominje se 1499 god. bio je to Vukivoj Kosanovic iz okoline Plaskog i bio je u vojnoj sluzbi.Naime Kosanovici su se iselili iz Banjana opet zbog turskog prodora i rasirili po citavoj Krajini,najvise oko Plaskog. .
e: Re: kosanović 30/1/2010
Ovo je podatak iz knjige “Kosanovići poreklom iz Drežnice” Autora Milana Kosanovića.
U “Plemenskom rječniku ličko-krbavske županije” Radoslava Grujića, Kosanovići su – u vreme ispitivanja ovog autora, početkom Prvog svetskog rata – zabeleženi kao stanovnici nekoliko mesta. Sa 25 domaćinstava Kosanovića, Visuć je bio matica ove familije, ali su bili nastanjeni i u Donjem Lapcu, Širokoj Kuli, Švračkovom Selu i Vrelu, kod Korena.
Prema podacima Srpske pravoslavne crkve, koje je Milan Radeke objavio u “Karlovačkom vladičanstvu”, eparhiji koja obuhvata Liku, Kordun, Baniju, Krbavu i okolne manje oblasti, uključujući Visuć kod Udbine, Kosanovići u ovoj oblasti slavili su Đurđevdan i Nikoljdan. Ostaje da utvrdimo da li su se ovde naselili ili su starosedeoci.
U podacima o selima i stanovništvu Like, za udbinsko područje zapisano je da je njegovo stanovništvo naseljeno još 1701. godine, s teritorije Krajine – Brinje, Dabar, Brlog, Plaški i Kosinj. Prema popisima iz 1712. godine, Kosanovići su bili među prvim porodicama koje su se tu naselile i – navodi izvor – “bili su jaka i brojna porodica”, pa su zauzeli najbolju zemlju i razvili se u velike familije.
Kao i stotine drugi porodica iz Like, Banije i Korduna, Kosanovići su prelazili na desnu obalu Une i, bežeći od vojne obaveze u Krajini pod austrijskmm upravom, nastanjivali se u njenom delu pod Turcima i postajali čifčije kod aga i begova. Tako ih, sa slavom Đurđevdan, zatičemo u selu Meniću, pod planinom Baštrom, gde su se doselili pre okupacije Bosne.
Na teritoriju današnje Hrvatske, Kosanovići su se doselili preko zapadne Bosne, koja je u to vreme činila jedinstvenu celinu sa Hrvatskom pod vlašću istog gospodara, Turaka, a tamo su prethodno stigli iz Hercegovine ili Dalmacije. Kosanovići su poreklom iz Banjana, selo Miljanići kod Nikšića, u Staroj Hercegovini. Dalja starina im je iz Prduljica, u Zupcima kod Trebinja.
Istorijsko poreklo Srba (13)
Rimski rod Koso ili Kosoje dičio se etrurskim poreklom, a u Srba su Kosari pripadali čuvenoj barskoj vlasteli. Srpski jezik još čuva značenje varijeteta u prezimenima, imenima i toponima: Kosančić, Kosanović, Kosara, Kosa, Kozara, Kosmaj, Kosjerić ili Kosovo. Dakle, Kosovo nije dobilo ime po ptici kos, već po tome što je bilo središte rasenske – srpske vlastele i sedište mnogih duhovnika – kosara, uostalom, Kosovo je središte srpske duhovnosti već vekovima
Iz enciklopedije :prezimena u Crnoj Gori
Kosanović, u Miljanićima (Banjani), Nikšić, potiču od Prdulice (po ocu tog prezimena) iz Prduljica (Zupci), Trebinje, srodnici Radojevića (od Radoja Kosanova brata blizanca), u Banjanima pastorci jednog Ognjenovića u Banjanima, Pivi i Klasnom (Glina), Klinjici (Krupa). Od njih su u: Palanci i Japri Majkića (Sanski Most), Glinici (Velika Kladuša), Bosna, Varešu (Bosna), centralna, Sokolovići (Sokolac), Strljnici (Vlasenica), Sarajevu, u Ulcinju; Ravnom Selu (Bačka); Bosni i Lici, gdje u Šipanskom i kao: Kosan; Nikšićko prekovodje; u Cucama (Cetinje) ogranak Mijomanovića; Kujava (Bjelopavlići), ogranak Jovanovića iz grane Pavkovića; Bar; Ljuta (Kotor) 1441. god.; iz Nikšića iselili se u Boku Kotorsku i kao: Peranović
Kosančić, Kosovi Lug (Bjelopavlići)
??????
Kosanovici su dobili prezime po reci Kosanici koja je inace pritoka reke Toplice u centralnoj Srbiji. Zanimiljivo je da koren prezimena nije kosa vec KOS pa se pretpostavlja da je po tome i KOSOVO dobilo ime. Inace sama reka izvire na “granici” danasnjeg Kosova i Centralne Srbije. Da li je cela ta oblast nazvana po ptici KOS ili po necemu drugom, pitanje je. Tokom turskih osvajanja Kosanovici su se preselili u predele Vojne Krajine i tu ostali kao vojnici – granicari. Inace Kosanovici su bili u srodstvu sa porodicom Tesla. Moja grana je iz Zapadne Slavonije jer su mi preci da li po duznosti ili zbog ukidanja Vojne Krajine presli tamo. Progonom Srba tokom II svetskog rata dospeli su u Vojvodinu, a ja sam rodjen u Beogradu.
To je ono sto znam kad je u pitanju moja grana, a verovatno da druge porodice Kosanovica imaju svoju pricu. Uglavnom svi slavimo Svetog Nikolu.
Nadam se da ce se jos ljudi javljati u vezi sa ovom temom jer je istrazivanje porekla veoma zanimljivo, pogotovo kada smo mi Srbi u pitanju a izgleda da nije sve tako kako nas uci zvanicna istorija.
Zaključak: ( izvodi Jovan Kosanović iz Kule)
Kosanovići potiču sa Kosova iz okoline manastira Banjska. Prezime dobijaju po reci Kosanici koja i danas postoji u okolini manastura Banjska. Nakon Kosovskog boja Kosanovići, bežeći od Turaka, odlaze u okolinu Trebinja gde ostaju sve do pojave Turaka u te krajeve. Iz Trebinja se sele u okolinu Nikšića, formirajući naselje Banjani (ime po mestu porekla, od manastira Banjska). Daljim prodorom Turaka u Staru Hercegovinu, sadašnju Crnu Goru, preseljavaju se u Liku i deo Korduna.
Jovan Kosanović Kula
[email protected] ili [email protected]
10. jul 2015. u 21:00
Mirka
http://www.tesla-museum.org/images/t/rodoslov.gif
Nasla sam ovu sliku, ne znam koliko ce vam pomoci. Uglavnom pise da je Sava Kosanovic bio sin od njegove najmladje sestre.
Pozdrav
18. septembar 2014. u 22:11
dušan
Pozdrav za zemljaka Milana, od Dušana.
Gdje se mogu nabaviti knjige koje su objavljene.
[email protected]