Plandište i okolna sela

11. jun 2012.

komentara: 16

Opština Plandište:

Banatski Sokolac, Barice (do 1947. godine Sveti Jovan), Velika Greda, Veliki Gaj, Dužine (stari naziv Sečenovo), Jermenovci, Kupinik (do 1947. godine Aleksandrov Gaj), Laudonovac (do 1974. godine bio deo Plandišta, novim Zakonom o teritorijalnoj organizaciji naziv je Laudovac), Margita, Markovićevo (do 1948. godine Kriva Bara), Miletićevo, Plandište (stari naziv Mariolana), Stari Lec i Hajdučica.

Naredni članak:
Prethodni članak:

Komentari (16)

Odgovorite

16 komentara

  1. vojislav ananić

    PLANDIŠTE

    U jugoistočnom delu Vojvodine, u istočnom delu Banata, usred plodne ravnice, smeštena je opština Plandište. Na severu graniči se sa opštinom Sečanj, Alibunar na zapadu i Vršac na jugu. Na istoku granicu opštine čini državna granica sa Rumunijom.
    Njene granice zapljuskuju vode reke Brzave, Dunav-Tisa-Dunava i Šulhovog kanala.
    U odnosu na važnije komunikacije ima relativno povoljan položaj. Kroz opštinu prolazi željeznička pruga na liniji Zrenjanin-Plandište-Vršac- Bela Crkva i magistralni put na relaciji Zrenjanin-Sečanj-Plandište-Vršac, kao i regionalni put Plandište-Alibunar-Pančevo-Beograd.
    Površina opštine je 383 kilometra kvadratna što čini 1,8% površine Vojvodine. Ima 14 naselja: Plandište (sedište opštine), Velika Greda, Hajdučica, Stari Lec, Margita, Jermenovci, Barice, VelikiGaj, Kupinik, Miletićevo, Markovićevo, Dužine, zaseok Laudonovac i salaš Jagodić. U ovim naseljima živi 11.334 stanovnika.
    Teritorija opštine bila je naseljena još u paleolitu, a najstarija naselja su Stari Lec i Veliki Gaj iz 14 veka.
    Na ovim prostorima živeli su Germani, Sloveni, Huni, Avari, panonski Bugari i Mađari, Srbi u vreme Velike seobe naroda pod Arsenijem III Čarnojevićem.
    Pod Austrougarskom monarhijom bilo je pet kolonizacija i tada su došli Nemci, Španci, Italijani, kasnije Mađari, Rumuni, Slovaci, posle prvog svetskog rata solunski dobrovoljci iz Like, Korduna, Banije, Bosne i Hercegovine, Crne Gore i nakon Drugog svetskog rata iz Makedonije, Slovenije i manji broj sa juga Srbije. Danas u opštini živi 20 nacija i etničkih zajednica.

  2. vojislav ananić

    Plandište – Mormint (Morminc) – Zičidorf – Zichyfalva – Mariolana.

    Plandište se nalazi u severnom delu Južnog Banata. Njegova teritorija je naseljena još od davnina, a prvo poznato naselje je iz srednjeg veka i zvalo se Bioseg, po livadi na kojoj se nalazilo. Tokom ovog perioda, Turci iz Otomanskog carstva su 1526 počeli sukobe sa Mađarskom kako bi nastavili svoju ekspanziju dalje na sever. Posle bitke kod Mohača, Turci su pod svojom dominacijom držali većinu Mađarske, uključujući i Banat. Rat sa Otomanskim Turcima je trajao tokom šesnaestog i sedamnaestog veka; 1663-1739, i opet 1788. godine, pri čemu su po pravilu razarana banatska naselja, a stanovništvo ubijano ili odvođeno u roblje. Skoro je sigurno da su ljudi koji su živeli na Bioseg livadi bili umešani u te ratove zbog relativne blizine Dunava i čestih upada Turaka.

    MORMINZ (1717.-1738.) Austrijska carska armija kojom je komandovao princ Eugen Savojski je napokon isterala Turke sa svoje teritorije. Mirovni ugovor potpisan u Karlovicu 1699. godine je doveo Mađarsku, bez Banata, pod upravu Habzburškog cara Leopolda I. Kasnije, princ Eugen je zauzeo Banat 171VI godine, i provincija je ustupljena Habzburškom caru Earlsu VI. U skladu sa naređenjima (vojnom upravom) princa Eugena od 1723-1725. godine, mesto današnjeg Plandišta je naseljeno pod imenom Morminz (Mormint) i tako je registrovano na mapi Temišvara, Banat. Naseljenici Morminza su gradili svoje kuće od zemlje i blata i pokrivali ih sa trskom iz lokalnih močvara ili slamom. Godine 1738. Turci su obnovili neprijateljstva probojem u južni Banat pustošenjem i razaranjem naseobina duž Dunava, uključujući i Morminz. Turci su napredovali na sever tokom sledeće godine, sve do Temeschburga, centralnog i glavnog grada Banata. Stanovnici koji nisu izbegli na sever pobijeni su ili odvedeni u ropstvo. Sva sela južno od Temeschburga spaljena su. Nakon ove invazije teritorija oko Morminza ličila je na pustinju.

    ZICHYDORF (1787.-1867.) Austrijanci i Mađari udružili su snage i konačno 1738. potisnuli Turke nazad na jug, preko Dunava. Mada je i prethodno ovde bilo uglavnom Nemačko stanovništvo, proterivanje Turaka donelo je organizovano naseljavanje pod okriljem Habsburga. Austro-Ugarski vojni pohodi bili su zasnovani na nemačkom plemstvu – grofovima, koji su sluzili kao generali u Carskoj Austrijskoj vojsci. Za austrijskog kajzera bilo je uobičajeno da nagradi svakog grofa parcelom zemlje novoosvojenog pograničnog Banata. Tako je grof Karl Zichy de Vasonkeo, tadašnji predsednik mađarskog parlamenta postao vlasnik oko 10.000 akri zemlje oko „dorf-a” (sela) nazvanog Zichydorf u njegovu čast.

    ZICHYFALVA (1867.-1918.) Godine 1867. Austrija je prihvatila dvojnu monarhiju poznatu kao Austro – Ugarsko carstvo. Ugarska vlast je kasnije nametnula „mađarizaciju” u želji da formira posebnu mađarsku naciju iz nacionalno mešovitih sredina, koje su bila najvećim delom naseljena Nemcima, ali su u svom sastavu imale i Rumune, Srbe pa i Turke. Mađarizacija je rezultovala promenom imena naselja sa nemačkog na mađarski. Tako je Zichydorf preimenovan u Zichyfalva, koja se nalazila u 54. grofoviji Torontal, Ugarska.

    MARIOLANA (1918.-1942.) Prvi svetski rat doneo je još jednu promenu imena naselja nekadašnje Austro – Ugarske imperije. Nakon Versajskog ugovora 1918. godine nove granice dovele su Zichydorf/Zichyfalva u sastav nezavisne države Srbije, koja je postala deo novoformirane Jugoslavije. Jugoslovenski kralj Aleksandar proklamovao je promenu naziva svih mesta na srpski jezik, te je mesto dobilo naziv Mariolana, koje se zadržalo do Drugog svetskog rata.

    PLANDIŠTE (1945-danas) Za vreme nemačke okupacije u toku II svetskog rata nazivi naselja su vraćeni na nemačke izvorne nazive. Nakon II svetskog rata, mesto dobija sadašnji naziv. Mariolana postaje Plandište, u SAP Vojvodini, SFR Jugoslavija. Na teritoriju opštine pristigli su doseljenici i iz drugih krajeva zemlje, tako da je u multietničkoj strukturi stanovništva bilo zastupljeno 18 nacionalnosti. Danas. Plandište je registrovano na zvaničnim mapama Jugoslavije sa populacijom ispod 5000.

  3. vojislav ananić

    Velika Greda – Đerđhaza – Đurđevac – Đurđevo selo

    Na području današnje katastarske opštine Velike Grede nalazile su se dve pustare: Velika Greda i Zeldeš. Obe pustare su krajem XVIII veka ustupljene zagrebačkom Kaptolu u zamenu za oduzeta dobra oko reke Kupe prilikom arondacije Karlovačke i Banijske vojne granice. Kaptol je tu naselio svoje kmetove iz Hrvatske, a zemlju im je dodelio između Neuzine, današnje Velike Grede i Banloka u Rumuniji.Car Franja I 29.juna 1800. ovo poljsko dobro ustupio je zagrebačkom nadbiskupu za zagrabačke feudaliste. Takozvanim “Čanatskim poglavljem” izvršeno je uvođenje u posed. Na tom poljskom dobru naseljena je Mađarima kolonija Zeldeš. Na toj koloniji bilo je 1837- 35 stanovnika, 1838 – 123, 1841 – 319, od kojih je većina bila katoličke vere. Pripadali su mariolanskoj parohiji. Ova kolonije je 1848. razrušena od strane Srba iz alibunarskog tabora pa je 1850.godine, pošto je samo 43 stanovnika ostalo, raseljena. Veleposednik Đurđe Pačetić, jedan od doseljenika iz Hrvatske, naselio je 1850.godine na području pustare Velika Greda, Nemce iz Bačke kao radnu snagu za svoj posed i tako osnovao novo naselje koje je po njemu nazvano Đerđhaza. Naselje je ime promenilo 1919.godine u Đurđevo Selo, zatim u Đurđevac, a od 1924. postaje Velika Greda. Ovi prvi stanovnici, Nemci iz Bačke, od spahije su dobili po 800 kvadratnih hvati kućišta, 400 kvadratnih hvati bašte i po 2 lanca izlaza – pašnjaka. Razvoj novog sela tekao je vrlo sporo. Stanovnici su bili pretežno siromašni radnici. Za prvih pedeset godina podignute su 122 kuće, dok je za drugih pedeset godina izgrađeno 308, a osetnije povećanje broja kuća u selu zapaženo je 1935.godine kada je opštinska uprava dodelila 78 placeva za gradnju kuća. Još od prvih dana Velika Greda je administrativno pripadala Hajdučici, a crkveno mariolanskoj parohiji. Atar Velike Grede imao je 1852.godine 63 zemljoposednika i to: 29 porodica Berković, 11 porodica Ilijević, 7 porodica Miksić, 7 porodica Novaković, 2 porodice Kovačić, Đurđe Parčetić, Josip Petrović, baron Teodor Radošević Černovic, grofica Terezija Rogendorf, Termašić Georg i Černolatec. Ovi zemljoposednici nisu stanovali u Đerđhazu, gde su im bili posedi, već u Beču, Hrvatskoj Neuzini, Konaku, Velikom Bečkereku itd. U selu i po salašima stanovali su samo poljoprivrednici koji su obrađivali zemlju, zanatlije i upravnici poseda. Tada je u ataru bilo 10 salaša i to: u potesu Velika Greda 5 salaša sa 16 porodica, u potesu Mala Greda 4 salaša sa 4 porodice i u Oknu 1 salaš sa dve porodice. Pred kraj XIX veka došlo je do promena u vlasništvu, kada su novi veleposednici kao baron Piret Bela, baron Đula i Bela Čavoši, zatim Birg i Petar Konrad, Orci, Kiralj i drugi. Godina 1863. zabeležena je kao “gladna” godina. Škola se prvi put pominje 1852. kada je ovo naselje brojalo 322 stanovnika. Železnička stanica je otvorena 4.maja 1889.godine. Bogomolja je podignuta dvadesetih godina ovog veka. Nešto kasnije izgrađena je i katolička crkva koja se nalazila na mestu današnje ambulante. Srušena je posle II svetskog rata. Katoličko groblje nalazilo se na mestu današnjeg školskog dvorišta koje je posle Drugog svetskog rata izmešteno. Srpska vojska je ušla u Veliku Gredu 1918.godine, 1919. pripojena je zičidorfskom srezu, a 1924. vršačkom. Godine 1921. popisano je 905 stanovnika, najviše Nemaca 624 pa Mađara 234, Rumuna 33, Slovenaca 12, Srba 1 i drugih 1. Zemlja veleposednika oduzeta je 1919.g. i podeljena narodu u zakup. Krajem 1920.godine na posede J.Čavoši i Torontalske banke u Veliku Gredu došli su prvi naseljenici, a izgradnja novog naselja 1 km od starog, počelo je 1923. Novo naselje je nazvano Kolonija Velika Greda. Tada je doseljeno 143 porodice: iz Like 10, Korduna 113 i Bosne i Hercegovine 19 i iz Crne Gore 1, kao dobrovoljci, kolonisti i autokolonisti. Prvi se doselio Mane Milošević 12.oktobra 1920.godine, a ostali su dolazili u manjim ili većim grupama. Prva grupa stigla je 8.aprila 1921. a nju su činile porodice Mihajla i Grujice Vujovića i Marka Novčića. Nakon 6 dana prispela je grupa od 8 porodica sa Korduna i to: Nikola Došen, Milovan Dražić, Milan i Dušan Kresojević, Miladin Lapov, Milovan Opačić, Petar Poznan i Mane Sedlar. Grupna doseljavanja vršena su sve do kraja 1926.godine. Svako doseljeno domaćinstvo dobilo je kućište od 800 kvadratnih hvati za podizanje kuće. Prva kuća na koloniji podignuta je 1923.godine, do 1929. izgrađeno je 58 kuća a do 1939. još 64 kuće. Prvu kuću je podigao Mitar Ivetić a načinio je od naboja i pokrio crepom. Nekoliko kuća napravljeno je od drveta koje su novi doseljenici doneli iz starog kraja. Sve su kuće prizemne, banatskog tipa sa gotovo istovetnim rasporedom i brojem prostorija. Uglavnom imaju po jednu veću sobu sa dva prozora i jednu manju, sa jednim prozorom do ulice, kuhinju u sredini i još jednu sobu do dvorišta. Kuće su imale i hodnik koji je ponegde bio i zastakljen. U dvorištu su se nalazile ekonomske zgrade za stoku i za skladištenje hrane. Prvo Opštinsko predsedništvo u Velikoj Gredi izabrano je 16.novembra 1927.godine. Ovo Predstavništvo sačinjavali su Srbi i Nemci i to tako što je Nemac bio predsednik a Srbin beležnik. Ovakav sastav bio je sve do 1941.godine. Na dobrovoljačkoj koloniji pravoslavna crkva je podignuta 1933.godine dobrovoljnim radom Gređana, a osvećena je na Malu Gospojinu od strane dr Georgija Letića, episkopa banatskog. Podizanje ove crkve pomogao je i grad Vršac stoji u Letopisu SPC margitske parohije. Pravoslavno groblje je na današnjem mestu, severoistočno od sela. Ovo naselje školu ima od nastanka. Nastava je organizovana na nemačkom jeziku. Godine 1934. podignuta je na dobrovoljačkoj koloniji nova škola gde je nastava išla na srpskom jeziku. U Velikoj Gredi nastava je bila na nemačkom, u Koloniji na srpskom, a na mađarskom i slovenačkom jeziku u odeljenjima do 4 razreda sve do 1953. godine. Od tada je nastava samo na srpskom. Nova škola je izgrađena 1965.godine, a fiskulturna sala 1972. Između dva rata u Velikoj Gredi postojale su dve ciglane, 1 mlin i dve trgovačke radnje. Bile su u vlasništvu veleposednika Birgova. Proizvodnja cigli i crepa datira iz druge polovine XIX veka. Najstarija je Hajnemanova ciglana koja je imala jednu furunu a nalazila se na putu za Banatski Sokolac. Prestala je sa radom pred Prvi svetski rat. Druga ciglana bila je preko pruge, kod železničke stanice, takođe sa jednom furunom a prestala je sa radom u toku Prvog svetskog rata. Treća ciglana sa dve furune za ciglu i crep nalazila se na kraju sela kod same železničke stanice- osnovana je 1879. godine i do Drugog svetskog rata imala je kapacitet oko 200.000 cigala i 400.000 crepa godišnje. Posle Drugog svetskog rata je nacionalizovana. Tokom Drugog svetskog rata 87 stanovnika ovog sela oterano je u nemačko ratno zarobljeništvo. Aprila 1941.godine Velika Greda je zaposednuta od SS trupa i tada dobija nov naziv Đerđhaza. Taj naziv ostaje sve do 1.oktobra 1944.godine kada je ovo mesto oslobođeno i od tada je ponovo Velika Greda. Posle Drugog svetskog rata od napuštene nemačke imovine i zemlje dobijene agrarnom reformom stvoren je zemljišni fond za nove doseljenike i mesne agrarne interesente. Godine 1948. iz Slovenije je doseljeno 63 porodice iz opština Trbovlje, Celje, Novo Mesto, Rakek, Krško, Litija i Ljubljana. Većina se vratila u svoj zavičaj. Iz Makedonije iz opštine Kriva Palanka 1947. naseljeno je 18 porodica a iz Bosne iz okoline Jajca 8 porodica 1946.godine.Ovo su podaci iz knjige Geografske monografije vojvođanskih opština mr Lazara Lazića. Po Milanu Miloševu u Veliku Gredu je nakon II svetskog rata došlo ukupno 156 porodica i to: iz Banata 6, Bosne 13, Like 1, Korduna 4, Slovenije 105 i Makedonije 27 porodica. Od ovog broja 134 su doseljeni sa pravima spoljnih kolonista, a 22 porodice su autokolonističke. Prva grupa doseljenih došla je iz Slovenije s jeseni 1945.godine. Po Miloševu iseljeno je 80 slovenačkih porodica koje su se vratile u stari kraj i 2 makedonske porodice. Doseljeni stanovnici bavili su se uglavnom zemljoradnjom ali bilo je i rudara, krojača, mesara, kovača, stolara, trgovaca, najviše među Slovencima. Zadrugarstvo u Velikoj Gredi datira od 1910. godine kada je osnovana kreditna zadruga sa 58 članova. Posle Prvog svetskog rata osnovana je “Seljačka ispomoć”, a postojala je i filijala novosadske “Agrarije”, Njihovi članovi bili su isključivo Nemci. Kolonisti Srbi su u tom periodu osnovali Agrarnu zajednicu koja je postojala sve do Drugog svetskog rata. Posle Drugog svetskog rata osnovane su seljačke radne zadruge – prve dve su osnovali Slovenci 1946. godine. Njima su se pridružili Makedonci i unutrašnji kolonisti . Prva SRZ “Tone Vidmar Luka ” imala je 38 učlanjenih domaćinstava sa oko 600 jutara zemlje, a druga “Stanko Rozman” 30 učlanjenih domaćinstava sa oko 500 jutara zemlje i odgovarajućim poljoprivrednim inventarom. Od ove dve zadruge nastaje 1947. jedna pod imenom “Internacionala”, zatim menja ime 1951. u “Triglav”. Postojala je i Seljačka radna zadruga “Maršal Tito” osnovana 1947. od strane kolonista doseljenih posle Prvog svetskog rata: Ova zadruga menja ime u “2. oktobar”. Juna 1945. osnovana je Nabavno-prodajna zadruga koja je 1956. postala Zemljoradnička zadruga. Zanimljiv je podatak da je mlinsko preduzeće “Napredak” podignuto 1899.godine sa parnim pogonom. Pripada je Đorđu Mihajiloviću. Ovaj mlin je do 1932.godine davao električnu energiju za potrebe sela a 1959.godine struja je dobijena iz dalekovoda. Na inicijativu Gređana 1947.godine podignut je Zadružni dom – danas Dom kulture. Ispred Doma kulture nalazi se spomenik palim borcima i Soluncima. Prvo gasno polje otkriveno je 1949.godine u Velikoj Gredi gde se i danas vrši eksploatacija i nafte i gasa. Velika Greda se nalazi u središnjem delu opštine. Kroz selo prolazi magistralni put i železnička pruta Zrenjanin – Vršac, koja na žalost danas nije u upotrebi.
    Velika Greda se nalazi u Ilandžanskoj deprsiji, a izgradjena je na višem i suvljem terenu. Prostire se na nekoliko gredica čije je apsolutna visina 77 m a južno od naselja nadmorska visina terena je niža i za 2 m. Pravac pružanja sela je jugozapad – severoistok. Selo je dugo 2800 m a široko oko 650 m. Atar je izdužen u pravcu sever – jug a dužina mu je 5,5 km a najveća širina 3,5 km. Podzemne vode u ataru su relativno visoke. Što se tiče broja stanovnika Velika Greda je po prvom zvaničnom popisu 1869.godine imala 528 stanovnika, 1880 – 519 a 1890. čak 1069 stanovnika. Početkom ovog veka 1910.godine imala je 1133, 1921.godine nešto manje – 906 a 1931.g. – 1422 stanovnika. Posle II svetskog rata godine 1948. ovo naselje je brojalo 1808 stanovnika a 1953.g. – 1946 duša i to je najveći broj. Godine 1961. Velika Greda je imala 1942 stanovnika, 1971 – 1775, 1981 – 1585, a po popisu 1991.godine – 1508 i po etničkoj strukturi tada je bilo Srba – 65,3%, Makedonaca – 11,8%, Mađara 11,6%, Jugoslovena – 5,6% itd. Velika Greda spada u naselje izduženog oblika panonskog tipa i ima pravougaoni oblik. Po arheološkoj karti Vojvodine kod Velike Grede nađeno je blago i oružje kao pojedinačni nalaz iz bronzanog doba koje traje od 1800-1000 godine pre nove ere. Velika Greda nema spomenika kulture ni prirodnih retkosti. Po arhitektonskim rešenjima pomenućemo dve vile iz perioda između dva svetska rata. Prvi vlasnici bili su Birg Konrad i Faul Adam. Postoji i neproverena priča da je u jednoj od vila pronađeno blago velike vrednosti. Podaci o Velikoj Gredi uzeti su iz Letopisa opština podunavskih oblasti Feliksa Milekera, Geografskih monografija vojvođanskih opština – opština Plandište mr Lazara Lazića, iz statističkih podataka o kretanju stanovništva u Velikoj Gredi Milana Miloševa, iz brošure Velika Greda 1974.- čije je podatke uredio Milorad Duduković i iz Letopisa SPC – margitske parohije koji je sastavio i vodio ondašnji paroh Blažo Jovanović.

  4. vojislav ananić

    Upoznajte istoriju Plandišta, sela sa najlepšim imenom!

    Bogatstvo u svakom smislu!

    Teritorija opštine Plandište nalazi se u jugositočnom delu AP Vojvodina, odnosno u istočnom Banatu između kanala DTD i srpsko-rumunske granice. Plandište se nalazi na 85 kilometara od Beograda. Do Plandišta se dolazi magistralnm putem Beograd-Vršac koji se kod Alibunara grana prema Plandištu, odnosno, iz pravca Novog Sada putem Novi Sad–Vršac.
    Današnje ime sela dolazi od reči plandovati, odmarati se. Rumuni koriste isto to ime dok Mađari i Nemci koriste ime koje je selo dobilo po grofu Zičiju a u prevodu znači Zičijevo selo.
    Na području opštine Plandište prvi stanovnici su najverovatnije bili Sloveni, Bugari, Avari, Gepidi…O tim naseljima nema pisanih izvora. Iz perioda Velike seobe naroda postojala su neka naselja u opštini o čemu nam govore pronađeni lokaliteti.
    Prvi put u pisanim izvorima pominje se današnji Stari Lec 1333. godine pod imenom Leć. Do turske vladavine pominje se još sedam naselja: Veliki Gaj 1335, Trnjan 1364, Berč 1375, Bioseg 1375, Balad ili Balat 1385, Hajdučka Greda 1405. i Šarkac, Žarkac ili Žorkfalva u 15 veku. Od ovih osam naselja, tri -Trnjan, Berč i Šarkac -više ne postoje. Trnjan i Šarkac su bili između Plandišta i Velikog Gaja, a Berč 3 kilometra zapadno-severozapadno od današnje Hajdučice. Biseg, današnji Banatski Sokolac već 1446. se pominje kao nenaseljen.
    Nizom vojnih pohoda do sredine 16. veka Turci su osvojili i ove krajeve i priključili ih Otomanskoj carevini. U vreme turske vladavine postojala su samo dva naselja i to Veliki Gaj i Balad (današnji Kupinik). Leć i Hajdučka Greda su uništeni za vreme turske vladavine.
    Krajem perioda pod Turcima prvi pu se pominju naselja: Morminta (krajem 17 veka), Zeldeš (krajem 17 veka) , Sent Margita 1697. godine i Sent Janoš 1717. Po odlasku Turaka, posle 1717. nastaje period povoljnijih društveno-istorijskih uslova formiranja naselja. Tada nastaje šest novih naselja, dok su tri stara ponovo naseljena: Irmenjihaza 1817. godine, Sečenjifalva 1837. godine. Ujfalu 1842. godine, Velika Greda 1850. godine i Raroš krajem 19 veka.
    Ponovo su naseljeni Hajdučka Greda 1809. godine, Lec pod imenom Stari Lec 1838. i Bioseg 1850. godine. Prvobitni položaj Hajdučice je često plavljen pa je 1824. naselje izmešteno nešto južnije, na mesto današnje Hajdučice. Po Miloševu, Bioseg je ponovo naseljen posle I svetskog rata, a po dr Hegedišu i dr Čobanoviću Bioseg se 1850. pominje kao naselje sa 988 stanovnika.
    U ovom periodu Balad se kroz 18. i kroz prvu polovinu 19. veka pominje kao nenaseljen. U drugoj polovini 19. veka pominju se dve skupine salaša, Mali i Veliki Balat sa 600 stanovnika. Mormint je od 1737. nenaseljen, a 1787. se ponovo naseljava. Dobija novo ime Zičidorf.Sent Janoš se na početku vladavine Austrougarske ne pominje kao naseljeno da bi 1745. ponovo bilo naseljeno. Zeldeš je izgoreo 1848. za vreme revolucije i više ne postoji, a nalazio se severno od današnje Velike Grede.
    Od perioda turske vladavine u kontinuitetu su naseljeni Veliki Gaj i Sent Margita. Posle I svetskog rata Vojvodina, dakle i Banat, ulaze u sastav Kraljevine SHS 1919. godine. Tada se formiraju u opštini tri nova naselja na mestima starih. Banatski Sokolac nastaje na pustari Bioseg, a Miletićevo na pustari Raroš. Na mestu salaša Balat nastao je Aleksandrov Gaj – ime promenjeno 1925.

    U ovom periodu promenjeno je šest imena naselja, Hajdučka Greda postaje Hajdučica, Zičidorf Mariolana, Sent Margita samo Margita, Irmenjihaza Jermenovci, Sečenjifalva Sečenovo , a Ujfalu postaje Kriva Bara.
    Posle Drugog svetskog rata ne nastaju nova naselja, samo je došlo do promene nekih naziva. Kriva Bara postaje Markovićevo, Sečenovo-Dužine, Aleksandov Gaj – Kupinik i Sent Janoš – Barice.
    Danas opština Plandište ima 14 naselja ili tri odsto celokupnog broja naselja u Vojvodini. Opština ima nadaleko čuvenu ružu vetrova koja obezbeđuje stalni dotok oksigeniranog i jonizovanog šumskog vazduha bez sadržaja patogenih klica i otrovnih materija.
    Indikovana je lekovita termalna voda u Jermenovcima, u blizini Plandišta u Velikoj Gredi i u blizini dvorca “Kapetanovo” u katastarkoj opštini Stari Lec.
    Prva nafta potekla je iz jermenovačke bušotine 17. novembra 1952. godine u bivšoj Jugoslaviji.
    Izvor: Internet

  5. Vojislav Ananić

    Plandište je najnovije ime za ranije nemačko naselje Mariljolanu. Nalazi se severozapadno od Vršca,pokraj železničke pruge koja vodi ka Zrenjaninu. Ima svoju železničku stanicu. Selo je prilično veliko. Ima oblik pravougaonika i široke ulice. Mnoge su kuće’sa lepom spoljašnjošću i unutraŠnjošću. Za zagrevanje odeljenja i gotovljenje jela koristi se plin koji je doveden iz područja Velike Grede. Nalazi se na visini od oko 62 metra nad morem.Selo je u ravnici,osim jugoistočnog dela,u blizini kanala.Taj deo sela je vlažniji. Od završenog Oslobodilačkog rata selo je naseljeničko,izmešano sa stanovništvom koje je većinom izvan Vojvodine. Plandištani su težaci.

    Izvor: Dr BRANISLAV RUSIĆ, Beleške o najnovijim naseljenima iz
    Makedonije u sedam sela vršačkog dela Banata, NOVI SAD, 1958.

  6. Vojislav Ananić

    Velika Greda je nastala naseljavanjem dobrovoljaca posle Prvog svetskog rata. Selo je kraj železničke pruge Vršac – Zrenjanin i ima svoju stanicu. Pravougaono je. Na visini od 78 metara nad morem. U seoskom području ima više izvora plina,koji se upotrebljava za razne potrebe u kući (zagrevanje odeljenjA,gotovljenje jela). U selu je i tvornica crepa i opeka. Stanovništvo se bavi ratarstvom. Ima naseljenika iz raznih delova Jugoslavije.

    Izvor: Dr BRANISLAV RUSIĆ, Beleške o najnovijim naseljenima iz
    Makedonije u sedam sela vršačkog dela Banata, NOV

  7. Vojislav Ananić

    Dužine je novo ime za ranije Sečenovo. Selo je dalje od železničke pruge. Osrednje je veličine. Ima prave i široke ulice. Kuće su sa osrednjom okućnicom. Nalaze se na oko 79 metara nad morem. Ima naseljenika iz raznih delova Jugoslavije. Stanovništvo se bavi ratarstvom.

    Izvor: Dr BRANISLAV RUSIĆ, Beleške o najnovijim naseljenima iz
    Makedonije u sedam sela vršačkog dela Banata, NOVI SAD, 1958

  8. Vojislav Ananić

    Stari Lec je kraj železničke pruge Vršac-Zrenjanin i ima svoju stanicu. Selo je četvrtasto. Ima prave i široke ulice. Kuće imaju malu okućnicu. Nalazi se na visini od 79 metara nad morem. Ima slovenskog i neslovenskog stanovništva.Naseljenici su iz raznih delova Jugoslavije. Svi se stanovnici zanimaju ratarstvom.

    Izvor: Dr BRANISLAV RUSIĆ, Beleške o najnovijim naseljenima iz
    Makedonije u sedam sela vršačkog dela Banata, NOVI SAD, 1958.

  9. Vojislav Ananić

    Hajdučica ima svoju železničku stanicu na pruzi Vršac-Zrenjanin,ali je od nje udaljena oko pola časa hoda. Od stanice do sela se putnici prevoze MLoromn,koju po uskoj pruzi vuče konj. Selo je pravougaono,sa pravim i širokim ulicama,na 77 metara nad morem. Na južnom kraju je gusta i visoka šuma,koja je državno dobro. U blizini je i ergela. Glavno zanimanje stanovništva je ratarstvo. Ima znatan broj jugoslovenskih naseljenika i slovenskih i neslovenskih meštana.

    Izvor: Dr BRANISLAV RUSIĆ, Beleške o najnovijim naseljenima iz
    Makedonije u sedam sela vršačkog dela Banata, NOVI SAD, 1958.

  10. Vojislav Ananić

    HAJDUČICA

    U Hajdučici, naselju između današnjeg Zrenjanina i Vršca, kojeg su 1918. godine naseljavali Slovaci i Nijemci, nalazio se veleposjed udovice Olge Jovanović, rođene Dunđerski, površine 4.180 k.j. Poljoprivredno odjeljenje Dunavske banovine 21. avgusta 1933. godine donijelo je odluku o „Utvrđivanju objekata na veleposjedu ud. Jovanović Olge rođ. Dunđerski u P.O. Hajdučica, sreza vršačkog” u kojem se vidi krajnji rezultat agrarne reforme na pomenutom veleposjedu. Za agrarnu reformu sa veleposjeda O. Jovanović rođ. Dunđerski tada je izdvojeno 2.424 k.j. zemljišta, a glavni korisnici agrarne reforme bili su hajdučički Slovaci i srpski ratni veterani – dobrovoljci mahom iz Hercegovine, iz okoline Konjica i Bileće, koji su u produžetku naselja formirali malu dobrovoljačku koloniju. Specifičnost agrarne reforme u Hajdučici u periodu 1919–1941. godine bila je ta što su se u sukobu oko zemlje na jednoj strani našli zajedno, korisnici agrarne reforme domaći Slovaci i kolonisti iz Hercegovine, a na drugoj strani veleposjednica srpske nacionalnosti koja je uz pomoć svojih veza i zeta uglednog beogradskog industrijalca Vlade Ilića pokušala da ograniči domete agrarne reforme i kolonizacije na svom veleposjedu.

    SLOVAČKO PITANJE

    Krajem marta 1919. godine u Hajdučici formiran je Agrarni odbor, kojeg su činili mještani Slovaci na čelu sa Janom Molnarom, koji je sačinio spisak agrarnih intresenata, isključivo Slovaka koji su kao slovenski narod bili obuhvaćeni agrarnom reformom. Po kategorizaciji Agrarnog odbora u Hajdučici među mjesnim agrarnim intresentima bilo je 185 agrarnih intresenata slovačke nacionalnosti sa ukupno 650 članova porodice. Uskoro, slovačkim agrarnim intresentima iz Hajdučice nadijeljeno je 463 k.j. zemljišta ili prosječno 2,70 k.j.po jednoj porodici, a potom je Agrarni odbor iz Hajdučice poslao Županijskom agrarnom uredu u Vršcu 19. avgusta 1921. godine zahtjev „za dodjelu placeva u površini od 42 lanca do slovačkog dijela sela za zidanje kuća slovačkoj sirotinji”. „Na ovaj način došla bi slovačka sirotinja do svojeg krova, ostala bi ovdje na svojoj zemlji i doprinijela porastu slovenskog življa”. Mjesto Slovaka iseljavali bi se Nijemci. No što je najglavnije: Slovaci potisnuti sa svih strana Srbima koji sada u masama dolaze radi koloniziranja, vremenom bi se posrbili – naš slovački jezik i onako nije dalek srpskom jeziku; naša evangelistička vjeroispovijest treba samo zgodnog popa da se pretopi u pravoslavlje… Jer Srbe je lako naseliti, kad Srba ima, ali je teško tuđi narod preliti u Srbe, a sa slovačkim narodom, međutim, to neće biti teško; 170 porodica dobiti ili odbiti ne bi trebalo državi da je svejedno. Stoji u zahtjevu za dodjelu kućnih placeva Agrarnog ureda iz Hajdučice koji je argumentima nacionalno-političke prirode uspio da izbori odluku Županijskog agrarnog ureda od 30. maja 1922. godine o ekspropiraciji 100 k. j. od posjeda Olge Jovanović za placeve za 84 beskućnika Slovaka iz Hajdučice. Radi lakšeg ekonomskog organizovanja u procesu agrarne reforme lokalni Slovaci iz Hajdučice su istog dana, 30. maja 1922. godine, osnovali u naselju svoju agrarnu zajednicu kojoj su se po koloniziranju priključili srpski dobrovoljci naseljeni u hajdučičkoj koloniji. Godine 1937. u hajdučičkoj agranoj zajednici bilo je 62 Slovaka i 37 naseljenika; upravljanje agrarnom zajednicom bilo je zajedničko, a predstavnici mjesnih Slovaka u agrarnoj zajednici (Pavel Suhovski i Martin Janošik) potpisivali su se u dopisima agrarne zajednice ćiriličnim pismom.

    SUKOB KOLONISTA I VELEPOSJEDNICE

    Vlasnica veleposjeda u Hajdučici pokušala je da ograniči agrarnu reformu na svom veleposjedu tvrdnjom da je uslijed podvodnog zemljišta posjed nepodesan za agrarnu reformu i kolonizaciju. Županijski agrarni ured u Vršcu 7. aprila 1921. godine donio je odluku da se dio posjeda u Hajdučici ekspropiriše za potrebe agrarne reforme, a 9. aprila 1921. godine ta odluka je poništena odlukom Ministarstva za agrarnu reformu. Da bi se izbjegla agrarna reforma na veleposjedu Hajdučica O. Jovanović 1922. godine prodala je dio posjeda svom zetu, industrijalcu Vladi Iliću „s namjerom da tu osnuje fabriku konfekcije i modernu konjušnicu”. Posjednica se 1924. godine sukobila sa grupom dobrovoljaca iz Hercegovine prilikom njihovog pokušaja da se nastane u zgradama na Sofija majuru koji je navodno kupio njen zet Vlada Ilić. Dušan Rudnjanin, upravitelj imanja O. Jovanović bio je osoba koja se sučeljavala sa naseljenim dobrovoljcima i mjesnim slovačkim stanovništvom u ime vlasnice veleposjeda. Ipak, u kasnijoj fazi kolonizacije O. Jovanović „podigla je svojim darom vrlo lijepu crkvu” u Hajdučici, a njen upravitelj imanja D. Rudnjanin 1938. godine u ime Srpske crkvene opštine Hajdučica tražio je i dobio dva kućna placa od opštine Hajdučica „za podizanje školske zgrade za djecu kolonista i parohijskog doma, jer je sadašnja školska zgrada udaljena od kolonije 2 km, a što je najglavnije u kišovito vrijeme naša djeca ne mogu pohađati školu uslijed velikog i skoro neprolaznog blata.” Otpor veleposjednica, loša i podvodna zemlja ograničili su domete kolonizacije u Hajdučici. Kada su geometri Županijskog agrarnog ureda u Vršcu 15. februara 1925. godine premjeravali veleposjed O. Jovanović, premjerene su 102 dobrovoljačke i 4 kolonističke zemljišne kompetencije, ali je tada u Hajdučici živjelo svega 23 dobrovoljačke porodice. Godine 1934. u koloniji Hajdučica bilo je nadijeljeno ukupno 42 porodice (36 dobrovoljačkih), godine 1935. u koloniji je živjela 41 porodica sa 272 člana, a 1938. godine u maloj koloniji Hajdučica kolonisti su imali 38 kuća i 22 pomoćne zgrade što znači da proces zaokruživanja jednog seoskog domaćinstva nije bio zaokružen jer je izgrađen mali broj ekonomskih zgrada (staje, plevare, kotarke (čardaci), svinjci, šupe).

    UMIRU ŽENE I DJECA

    Nenaseljavanje dijela dobrovoljaca iz Hercegovine obrazložio je u svom pismu od 31. januara 1933. godine Gavrilo Dangubić, dobrovoljac iz Divina, kod Bileće, koji se nije naselio „jer klimatske prilike nisu za njega i njegovu porodicu podesne te bi mu zdravstvenom stanju škodilo.” U prvoj deceniji kolonizacije (1922–1933) u koloniji Hajdučica umrlo je 15 osoba od čega 12 djece. Od malarije je umrlo šestoro djece, od tuberkuloze i bolesti pluća šestoro osoba, od čega četvoro djece. Četvrtina porodica u koloniji do 1933. godine imala je smrtni slučaj. Gospava Dangubić, žena Spasoja Dangubića, umrla je 1925. godine, dvije godine po doseljavanju, od bubrežne bolesti, a žena Tripe Milićevića iz Zvijerine, kod Bileće, Gospava, 1928. godine umrla je od tuberkuloze. Obojica kolonista 1933. godine bila su ponovo oženjena. Nenaseljenim dobrovoljcima (21 kolonista) u Hajdučici 23. juna 1934. godine oduzeto je zemljište i uslijed podvodnog i šalitarskog zemljišta nadijeljen je zemljišni dodatak naseljenim kolonistima u iznosu od 1 k.j. i 1.110 kv.hv. po porodici i 3–4 k.j. zemljišta autokolonistima.

    KOLONIJA STVARANA DECENIJAMA

    Stvaranje hajdučičke kolonije bio je decenijski proces koji je počeo 1922. godine kada se u koloniju naselilo šest porodica: Trifko S. Bajat i Trifko I. Bajat, iz Bileće, Nikola Dangubić iz Zvijerine, kod Bileće, Špiro Dangubić iz Divina kod Bileće, Maksim Crnogorac iz Dulića kod Gacka i Gligorije Bubanja iz Golubića, kod Knina. Do 1930. godine bile su naseljene 34 porodice dobrovoljaca, a 1933. godine u koloniji je bilo 28 dobrovoljačkih porodica iz Hercegovine, 4 iz Bosne, po 1 iz Dalmacije i Banata, odnosno najsnažnija doseljenička grupa iz Hercegovine sastojala se od 14 porodica iz okoline Konjica, i to dvije porodice Glogovaca (Čičevo), porodica Dabića (Čičevo), Bovan (Čičevo), Draganić (Brđani), Janjić (Ostrožac), Karišik (Razići), Kalem (Bjela), Kujundžić (Kula), Lambić (Orci), Mušić (Čičevo), Sarić (Jezero), Tamindžić (Bjela), Ćećez ( Donje Selo). Iz okoline Bileće, iz sela Do, Divin i Zvijerina, naseljeno je šest porodica Dangubića (Damjan, Špiro, Pero, Spasoje, Risto, Danilo) koje su 1933. godine imale 33 člana i koje su predstavljale zasebnu cjelinu unutar male hercegovačke naseljeničke zajednice, kao i dvije porodice Bajata, porodica Milićević (Zvijerina). Iz Hercegovine su takođe doseljene porodice Crnogorac (Dulići, Gacko), Gojković (Dubljević, Nevesinje), Janić (Blagopolje, Mostar), Sikimić (Žrvanj, Ljubinje), Dabić (Žrvanj, Ljubinje), Lečić (Žrvanj, Ljubinje). Iz Bosne su poticale dobrovoljačke porodice: Božić (Gradačac), Mitrović (Glinica, Cazin), Pemac (Kalata, Kulen Vakuf), Savić (Donja Slatina, Brčko); iz Dalmacije porodica Bubanja (Golubić, Knin), iz Dobrice u Banatu porodica Tatomirov. Godine 1935. dobrovoljačkom parcelom nadijeljeni su nasljednici poginulog dobrovoljca Luke Tankosića, iz Podvrane, kod Bosanske Krupe. Tek 9. decembra 1941. godine rješenjem Komisije za likvidaciju agrarne reforme autokolinisti Petar Jovičić, iz Batkuše, kod Bosanskog Šamca, i Đuro Šipka nadijeljeni su potkućnicama za gradnju kuća. Većina naseljenih dobrovoljaca iz okoline Konjica došla je 1925. godine, a dobrovoljci iz Bosne 1927–1929. godine. Ekonomska snaga doseljenika zavisila je pored kvaliteta zemljišta, koje je u Hajdučici bilo „podvodno i šalitarsko” i od njihove mogućnosti za bavljenje stočarstvom. Godine 1925. Agrarnoj zajednici nadijeljen je pašnjak površine 29 k.j. U izvještaju načelnika sreza vršačkog od 20. decembra 1934. godine o stanju stočarstva u kolonijama u srez stoji da „dobrovoljcima treba dati samo prvoklasna muška grla za priplod jer imaju odličan ženski priplodni materijal, jer za njih, kao i za sve druge, svake godine se nabavljaju bikovi iz okoline Vršca i Mariolane te postoji opasnost parenja u bliskom krvnom srodstvu”. U pomenutom izvještaju navodi se da hajdučička kolonija ima 80 krava i junica i 90 krmača i da su joj potrebna dva bika i 4 nerasta koje kolonija nema, što je u prosjeku na 41 domaćinstvo u koloniji iznosilo po dvije krave ili junice po domaćinstvu i dvije krmače po naseljenoj porodici. Čak i 1940. godine 35 kolonista naseljenih u Hajdučici imalo je samo 46 konja, što je u prosjeku 1,3 konja po domaćinstvu što nije bilo dovoljno za samostalnu obradu zemlje jer je za nju trebalo najmanje dva konja po domaćinstvu. Zato je bila prisutna pojava „sprežništva” odnosno zajedničke obrade zemlje domaćinstava prije svega zajedničkom upotrebom vučne stoke. Socijalna i materijalna pozicija kolonista u koloniji Hajdučica popravljala se godinama, iako je uslijed uslova kolonizacije bilo porodica različitog materijalnog stanja. Godine 1937. prilikom posjete predstavnika Saveza agrarnih zajednica za Banat, Vase Marčićeva, koloniji Hajdučica kada su članovi agrarne zajednice dali otpor naplati kamata za kredite („Risto Dangubić sa 10–12 drugova, sve dobrovoljaca koji su svojom agresivnošću na prepad uspjeli da pokolebaju ostale članove da se ovakva odluka donese”), dobrovoljac Špiro Dangubić izjavio je da „ima neprodat kukuruz od prije tri godine, žito takođe dva vagona”. Međutim, udovica Jelena Karišik imala je četvoro djece, 27.januara 1934. godine (12, 11, 9 i 7 godina) kada je uputila molbu Komisiji za likvidaciju agrarne reforme u kojem je prikazala svoj težak materijalni položaj:

    MUŽ UMRO I OSTAVIO ME BEZ IĐE IČEGA

    „Moj pokojni muž Risto Karišik, koji je umro još 1927. godine u opštini Hajdučica, đe je dobio zemlju kao dobrovoljac. Kada je umro ja sam ostala sama iza njega sa svoje petoro nejake djece koji ne mogu da mi pomognu ništa u poljskom radu, nego ja moram sama da se mučim i da radim. Kad mi je muž umro ostavio me sa djecom bez iđe ičega, bez krova nad glavom, nego se i danas preturam sa djecom po spajinskim štalama i porušenim kućama i nikako ne mogu da dođem do svoje kuće iako se trudim i mučim i gola i bosa sa djecom, opet ne mogu kuću da podignem. Uzrok ovoj mojoj patnji i nevolji jeste što su mi djeca mala, ali mi je ovo najgore što imam parcelu broj 574/35 i 646/2. Vrlo je podvodna i slaba, niska, te ne mogu da dobijem ni onoliko prihoda da izranim sebe i svoju sirotu djecu. Zato se obraćam naslovu sa molbom da mi dodijeli drugu parcelu broj 618/7 koja se vodi na Stijačić Gavrilu koji nije naseljen, niti će se naseliti, a moja parcela da se da pomenutom dobrovoljcu koji neće nikad da se naseli. Kolonija Hajdučica, formirana uz staro naselje, u periodu 1922–1941. godine, kada je kolonizacija prekinuta njemačkom okupacijom Banata, otvorila je proces urastanja u staro naselje jer je svoje potrebe mahom zadovoljavala u njemu. Godine 1929/30. u srpskom odjeljenju hajdučičke škole nastavu je pohađalo 30 učenika. U samoj koloniji 1929. godine funkcionisala je jedna od 12 mjesnih organizacija Saveza dobrovoljaca u Banatu i radilo je Sokolsko društvo kojem je 13. februara 1935. godine nadijeljen plac od 500 kv.hv. za zidanje Sokolskog doma.

    KOLONISTIČKA NASELJA (1920-1941), Piše: dr Milan Micić

    Izvor: SRPSKO KOLO, br. 40/2019.

    • Voja

      Kolonistička naselja
      STARI LEC

      U političkoj opštini Stari Lec njemačkom, mađarskom i bugarskom naselju koji je dodirivao atare njemačko-slovačkog naselja Hajdučice, srpskog sela Konaka, svoje posjede imali su veleposjednici Danijel Pal (2.213 k. j.), Bela Botka (1.082 k. j.) i Bogumil Jagodić (1.659 k.j.) Od posjeda P. Danijela za potrebe agrarne reforme oduzeto je 1.386 k. j, od posjeda B. Botke 398 k. j, i od posjeda B. Jagodića 416 k. j. Glavni objekat agrarne reforme bio je posjed P. Danijela koji se sastojao od šest majura na kojima se 12 . februara 1921. godine nalazio znatan stočni fond. To su bili majuri Stari Lec, Mala Međa, Margit, Bunar Teče, Prokić, Stari Lec – selo. Na majurima u tom trenutku nalazilo se 54 konja, 84 volova za rad, 60 junica, 21 krava, 640 svinja, od kojih 100 priplodnih krmača i 12 nerasta. Veleposjed P. Danijela došao je pod udar agrarne reforme, iako je avgusta 1918. godine vlasnik posjeda podijelio posjed na šest dijelova, ali je posjed gruntovno proveden poslije donošenja Prethodnih uredbi za donošenje agrarne reforme 25. februara 1919. godine, pa se u procesu agrarne reforme tretirao kao jedinstven posjed.

      ŽALBA VELEPOSJEDNIKA

      U žalbi upućenoj Agrarnoj direkciji u Novom Sadu od 1. novembra 1921. godine P. Danijel Stariji pozivao se na pravo privatne svojine, na činjenicu da od avgusta mjeseca 1918. godine „kada još nije bilo pomena o prevratu, a još manje o agrarnoj reformi svaki posjednik u svom dijelu obrađivao u sopstvenoj režiji i sopstvenom stokom imanje”. Županijski agrarni ured 7. jula 1921. godine donio je odluku o oduzimanju 200 k. j. zemljišta od posjeda P. Danijela za potrebe kolonizacije. Agrarna direkcija u Novom Sadu i njen direktor Svetislav A. Popović u svom dopisu od 27. oktobra 1921. godine uvažili su žalbe P. Danijela i zahtijevali od Županijskog agrarnog ureda u Vršcu da „obustavi odmah premjer i predaju dobrovoljcima zemlje Pavla Danijela i ostalih iz Starog Leca, pošto se vrši bez pismene odluke Ureda koja treba strankama da bude dostavljena bez prava na žalbu. Isto tako naredite preko opštinskog poglavarstva u St. Lecu da zabrani mještanima obradu zemlje uzetu u zakup i napolicu od dobrovoljaca koju su dobili istu bez pravosnažne odluke”. O prisustvu kolonista na posjedu P. Danijela Starijeg u Starom Lecu, i to iz Crne Gore, tokom ljeta 1921. godine kazuje zapisnik od 30. jula 1921. godine kojim vlasnik posjeda P. Danijel Stariji predstavniku crnogorskih kolonista Jovanu Vukčeviću daje „25 metara žita, 28 metara kukuruza i 4 praseta od pola godine”. Međutim, ova crnogorska kolonistička zajednica nije ostala na posjedu P. Danijela, jer su se od ljeta 1923. godine na veleposjedu u Starom Lecu pojavili kolonisti iz Bosne, iz okoline Mrkonjić Grada. Advokat veleposjednika P. Danijela u svom dopisu Županijskom agrarnom uredu u Vršcu od 1. februara 1926. godine naveo je da je „podjela izvršena među 168 kolonista, a na ovim posjedima se nalazi svega 48 kolonista koji su se u opštini Stari Lec nastanili dok se otprilike 120 kolonista nalazi na nepoznatom mjestu, a pojavljuju se nekolicina, naravno kao opunomoćenici ostalih, godišnje jedanput i zemlju koju su sa naših posjeda dobili izdaju u zakup, podignu pare i u nepoznata se mjesta udalje. Od prisutnih 48 kolonista, 10 kolonista podigli su kuće dok ostali stanuju u zgradama naših čeljadi i ostalim poljoprivrednim zgradama.”

      PROTIVRJEČNE ODLUKE ŽUPANIJSKOG AGRARNOG UREDA

      Na veleposjedu P. Danijela u Starom Lecu sporovi koji su imali za cilj očuvanje veleposjeda počeli su 1921. godine. Avgusta 1918. godine P. Danijel stariji izdijelio je posjed od 2.213 k. j. svojim sinovima, kćerima i unuku, ukupno na šest dijelova. Godine 1921. donesene su protivrječne odluke agrarne administracije u kojem je Županijski agrarni ured u Vršcu svojom odlukom br. 1630 od 7. aprila 1921. godine ustanovio da je „svaki posjed ispod određenog maksimuma, da postoje posebne ekonomije”, a svojom odlukom br. 5023 od 22. oktobra 1921. godine stavio posjed P. Danijela pod udar agrarne reforme smatrajući ga jednim posjedom. Agrarna direkcija Ministarstva za agrarnu reformu iz Novog Sada svojom odlukom br. 9528 od 27. oktobra 1921. godine, dakle samo pet dana kasnije, poništila je rješenje Županijskog agrarnog ureda iz Vršca. „Na naše najveće iznenađenje i zaprepašćenje, uslijed zavisti i pakosti pojedinih veleposjednika Ministarstvo za agrarnu reformu, ipak, je naše posjede stavilo pod udar agrarne reforme”, pokušao je 1. februara 1926. godine veleposjednik P. Danijel da objasni izmjenu odluke agrarne administracije kojom je, počev od 1922. godine podijeljeno kolonistima ukupno 1.444 k.j, „ali od 168 kolonista prisutno je samo 48 od kojih 10 kolonista podiglo je kuće, a ostali stanuju u našim poljoprivrednim zgradama i do danas nisu platili ni državni porez, ni opštinske poreze, a ni vodne doprinose što iznosi negdje otprilike oko 300.000 dinara.” Očigledno, agrarna administracija u slučaju posjeda P. Danijela u Starom Lecu, kao i u slučajevima drugih agrarno-posjedovnih sporova, nije djelovala jedinstveno. Uticaji veleposjednika na dijelove agrarne birokratije su evidentni, kao i težnja dijelova agrarne birokratije da po svaku cijenu podrže agrarnu reformu. Zato su se kao u slučaju veleposjeda u Starom Lecu pojavile protivrječne odluke, koje su najviše zbunjivale agrarne intresente, posebno koloniste,koji nisu imali dovoljno saznanja da spoznaju sve protivrječnosti agrarne reforme i kolonizacije, a bili su temeljno potreseni uslijed kulturološkog šoka nastalog kolonizacijom. Zato se na ovom posjedu, i na drugim posjedima koji su bili pod pravnim sporom, kolonizacija odvijala usporeno i otežano i nije dala očekivane rezultate. Vlasnik posjeda P. Danijel u svojoj žalbi Agrarnoj direkciji za Bačku, Banat i Srem u Novom Sadu od 5. avgusta 1922. godine objasnio je stanje na svom posjedu iz kojeg se vidi način na koji je tekla kolonizacija na posjedu oko kojeg se vodio pravni spor.

      DOBROVOLJCI TRAŽE BOLJU ZEMLJU

      „U našem selu, a ni u okolini nema lokalnih intresenata agrarne reforme. U oskudici ovih naša zemlja je dodijeljena 141 dobrovoljcu kolonisti iz Like i Bosne. Od svih ovih ljudi na posjedu se nalaze tri čovjeka. Dvojica od njih ne rade zemlju već su otišla u službu, a treći je uložio najbolju volju i trud da zemlju u režiji obradi. U obradu je uložio i znatan svoj kapital. Rezultat njegovog rada, po sopstvenom kazivanju jeste taj da je ostao bez igdje ičega. Ostalih dobrovoljaca uopšte nema. Njihove kompetencije izdao je moj kočijaš Joca Knežević u obradu iz dijela okolnim Nijemcima i Mađarima. Veći dio zemlje je obrađen, ali je rezultat katastrofalan… Na jednom dijelu izdijeljenih površina ni pri koncu maja mjeseca nisu se javili intresenti niti njihovi napoličari, pa mi je šef Županijskog agrarnog ureda zapisnikom od 2. maja 1922. god. vratio oko 560 k. j. puste zemlje, da je obradim za svoj račun. Od ove vraćene zemlje kočijaš Joca Knežević i mjesne Švabe razgrabile su 400 k. j, a ostalih 160 jutara šef ureda Lukić nagnao me je da obradim da zemlja ne bi ostala pusta. Dok dobrovoljci kojima je zemlja dodijeljena listom traže preseljenje na bolju zemlju preteći da će sami otići, Ured hoće silom da izvrši novo naseljenje i tim upropašćuje pored nas i zemlju i naseljenike.” Na imanju P. Danijela u Starom Lecu, uz obode starog naselja i kanal koji je koloniju odvajao od starog sela, nastala je kolonija Stari Lec sastavljena najvećim dijelom od kolonista iz Bosne, iz okoline Mrkonjić Grada. Seoba kolonista iz rodnog kraja počela je u ljeto 1923. godine. Tako su 12. juna 1923. godine Uputnicu za putovanje na željezničkoj liniji Prijedor–Stari Lec dobile porodice iz Pecke, kod Mrkonjić Grada Ilije Đukanovića i Đure Vasića. 13. juna 1923. godine Uputnicu za putovanje dobio je Stevan Niškanović, iz Mrkonjić Grada, a 10. jula porodice Todora, Rade i Sime Savičića, iz Gerzova, kod Mrkonjić Grada. Prethodno kolonisti su iz svojih sela kod Mrkonjić Grada trebali da dođu do željezničke stanice u Prijedoru. Svaka kolonistička porodica dobila je kućni plac od 800 kv. hv, ali je između doseljenika iz Bosne i veleposjednika P. Danijela izbio višegodišnji spor zbog otkupa kućnih placeva, jer je posjednik tražio 900 dinara po kućnom placu, pa su kolonisti 7. februara 1933. godine molili Komisiju za likvidaciju agrarne reforme u Vršcu da im pomogne u sporu sa posjednikom. Komisija je upozorila P. Danijela da se sporazume sa kolonistima oko cijene kućnih placeva „a pogotovo što su naseljenici spremni da placeve isplate odjednom u ukupnom novčanom iznosu; u protivnom placevi će biti komisijski procijenjeni sa dvadesetogodišnjim rokom otplate.”

      STEVAN MILETIĆ SAGRADIO PRVU KOLONISTIČKU KUĆU U SELU

      Kolonija je počela da se gradi 1923. godine. Prvu kuću u novom naselju izgradio je 1923. godine kolonista Stevan Miletić, iz Pecke kod Mrkonjić Grada. Kolonija je imala četiri uzdužne ulice i dvije poprečne, ali u koloniji nije ostavljen prostor za gradnju javnih zgrada, jer se novo naselje naslanjalo uz staro selo. Na južnoj strani kolonije ostavljeni su placevi za gradnju kuća koje su kolonisti koristili kao bašte. Gradnja kuća u koloniji Stari Lec bila je dug i nedovršen proces. Toša Iskruljev je 1925. godine za koloniste u Starom Lecu tvrdio da „žive u selu i po hodajama spajinskim… Kuće neki sada zidaju bez ikakvog plana”. Tako je 1928. godine 7 građa za kuće podijeljeno na 14 kolonista. Predsjednik agrarne zajednice u Starom Lecu Stevan Jokić 2. februara 1927. godine tražio je od Agrarne direkcije u Novom Sadu da se kolonistima dodijeli, „bar 1 k. j. za kopanje zemlje koja nam je potrebna za dizanje kuća i popravljanje bez kojeg bi morali svoja kućišta iskvariti.” Godine 1931. u koloniji je bilo nadjeljeno zemljištem 120 kolonista, ali je kuće izgradilo njih 67. Godine 1938. u koloniji Stari Lec bilo je izgrađeno 87 kuća i 71 ekonomska zgrada. Kolonisti u Starom Lecu trajno su bili opterećeni popravkom i dogradnjom kuća. Tako se Stanko Đuričić 2. februara 1940. godine žalio da je „kuću nalijepio samo jednim starim odjeljenjem gdje stanujem sa 7 članova porodice i zato uvijek imam bolest u kući.” Godine 1940. kuće naseljenika stradale su od poplave tako da je 20. novembra 1940. godine u koloniju dopremljeno 50.000 komada cigle za popravku porušenih kuća.

      IZOLOVANO NASELJE BEZ TRGA

      Naselje je nastalo na samom kraju Starog Leca „u jednoj dugačkoj i širokoj ulici čije kuće prave bedem i branu prema onoj širokoj i dalekoj ravnici.” Kolonija je građena tako da bude više odvojena nego spojena sa selom. Kanal koji je prokopan radi odvodnjavanja odvajao je koloniju od sela. Novo naselje nije imalo trg, a četiri uzdužne ulice pružale su se u smjeru istok–zapad što je suprotno većini ulica u starom dijelu naselja. Kolonija je imala samo kuće za život ljudi i obore za stoku. Očigledno da je kolonija građena u asimetriji u odnosu na staro naselje što je naglašavalo njenu izolovanost, ali nije bila sposobna da formira svoj zasebni identitet. Opština se nalazila u Starom Lecu, kolonisti su imali samo tri odbornika i žalili su se da „Nijemci i Mađari imaju sve u rukama, a mi ništa!” Zanatske i trgovačke radnje i mlin isključivo su postajali u starom dijelu naselja. Kolonisti u Starom Lecu u koloniji imali su dvije kafane u koje su povremeno dolazili i Mađari iz starog sela, jer se u njima moglo piti na veresiju (na „recku”) što nije bio slučaj u dvije kafane u starom selu koje su držali lokalni Nijemci. Kolonija je uslijed kulturoloških, nacionalnih, vjerskih i ekonomskih razlika u odnosu na staro naselje bila izolovani prostor koji nije bio sposoban zbog malobrojnosti doseljenika i načina gradnje kolonije da se formuliše u zaseban lokalni identitet. U Starom Lecu 1931. godine živjelo je 1.358 stanovnika, a 1939. godine u samoj koloniji živio je 481 stanovnik.

      Piše: dr Milan Micić
      Izvor: SRPSKO KOLO, januar-februar 2021. str. 14

      • Voja

        KOLONISTIČKA NASELJA (1920-1941)

        Piše: dr Milan Micić

        ALEKSANDROV GAJ

        U opštini Veliki Gaj naseljenoj srpskim stanovništvom nalazio se posjed Ernesta Danijela veličine 6.239 k. j, a za potrebe agrarne reforme oduzeto je 4.987 k. j. Posjed E. Danijela naslanjao se na atar rumunskog sela Margite, atar njemačkog naselja Mariolana i na jugoslovensko-rumunsku granicu. Na majur Balat u proljeće 1921. godine počeli su da pristižu naseljenici, iako je Županijski agrarni ured u Vršcu planirao da na prostor majura naseli mjesne agrarne intresente iz Velikog Gaja. Kolonisti na majuru Balat neposredno po doseljavanju 1921. godine osnovali su agrarnu zajednicu, a 17. juna 1921. godine vlasniku veleposjeda oduzet je sav inventar na imanju i podijeljen doseljenicima.

        ZA SVAKU PORODICU DVA KONJA, KRMAČA, KRAVA I PET OVACA

        Agrarna zajednica tada je preuzela mašinsku radionicu, magazine, zgradu mlina, opštinsku kuću, pumpe za izbacivanje vode iz kanala, dreš mašinu, šmrk, elevator i znatan stočni fond. Svaka doseljena porodica tada je dobila dva konja, kravu, krmaču i pet ovaca. Takođe, na majuru je postojala kovačka, kolarska, saračka i bravarsko-mehaničarska radionica. Koloniju su u periodu 1921–1928. godine naseljavali kolonisti iz Bosne, Like, Korduna i Banije, a u periodu 1926–1930. godine srpski optanti iz Mađarske, iz varošice Batanja i Baranje. Kolonisti u Aleksandrovom Gaju koji su gradili naselje oko majura Balat nalazili su se saobraćajno izolovani i prepušteni sami sebi i „sopstvenom snalaženju” a u neposrednoj blizini porozne jugoslovensko-rumunske granice. U zapisniku Agrarne zajednice u koloniji od 24. januara 1926. godine nalazi se „zahtjev da se mrtvi inventar proda i da se proda dio poljske pruge skinut sa rumunske teritorije.” Gradnja kuća u koloniji počela je 1924. godine kada su 17. avgusta 1924. godine kolonisti tražili od Ministarstva za agrarnu reformu da im se nadijele placevi između Malog i Velikog Balata. Oktobra mjeseca 1924. godine predsjednik agrarne zajednice iz Aleksandrovog Gaja Božo Marijan tražio je od Saveza agrarnih zajednica građu neophodnu za podizanje kuća u novom naselju. „Ovdje ima kolonije, ali nedovršene” zapazio je 1925. godine Toša Iskruljev opisujući koloniju Aleksandrov Gaj. „Naši članovi su otpočeli izgradnju kuća i treba nam crijep za 50 kuća i pomoć za izgradnju 100 naseljeničkih kuća. Nalazimo se na samoj granici Kraljevine Rumunije da ne bi podizali čatrlje već pristojne domove za stanovanje”, 20. marta 1925. godine naveo je B. Marijan u svom zahtjevu za kreditiranje gradnje kuća u koloniji Aleksandrov Gaj. Sedam dana kasnije, 27. marta 1925. godine B. Marijan opisao je način gradnje kuća koju je primijetio na drugim kolonijama u blizini, a koji kolonisti u Aleksandrovom Gaju ne bi željeli da primjene, a ovaj iskaz predsjednika agrarne zajednice u Aleksandrovom Gaju realan je pokazatelj o higijenskim i stambenim uslovima prilikom gradnje kolonističkih kuća u procesu kolonizacije: „Na drugim kolonijama vidimo da način podizanja kuća nije ni zdravstveno, ni higijenski, ni ekonomski dobar. Jer naseljenici u nedostatku novca čim podižu četiri zida i krov useljavaju se u kuću i sa sobom vode stoku; on u jednu sobu, a stoka u drugu.” Doseljeni optanti iz Batanje (59 porodica) naseljeni od 1926. godine u Aleksandrovom Gaju, prethodno su boravili u naselju Nova Batanja u Ovče polju, u Makedoniji. Marta 1928. godine oni su pitali agrarnu zajednicu „da li će možda dobiti građevinski materijal za podizanje kuća i kada”. Optanti su namjeravali da podignu svoje naselje u blizini sela Veliki Gaj, ali su se tome suprotstavili opštinska uprava i mještani tako da su oni smješteni privremeno u Aleksandrovom Gaju gdje su i ostali. Gradnja kuća u naselju od strane doseljenih optanata počela je 1928. godine. Doseljeni optanti 28. marta 1929. godine tražili su građu za 14 kuća pod pritiskom iseljenja iz veleposjedničkih zgrada u kojima su do tada živjeli. Batanjski optanti su se 21. maja 1929. godine žalili Savezu agrarnih zajednica za Banat. „Našim ljudima je potrebna građa, jer su otpočeli zidati kuće, a nepogode i kiše njih mogu uništiti jer su od blata i čerpića.” Tokom 1929. zaključno sa oktobrom 1930. godine stizao je građevinski materijal za gradnju optantskih kuća u Aleksandrovom Gaju, jer „svaki bi čovjek da završi kuću”. Za novu grupu optanata (35 porodica) doseljenih iz Mađarske, iz srpskih naselja u Baranji, 28. novembra 1930. ekspropirisana su kućišta u Aleksandrovom Gaju. Od 285 nadjeljenih kolonista u koloniji Aleksandrov Gaj do 2. novembra 1931. godine kuće je izgradilo 263 kolonista. Uslijed neprekidnog priliva doseljenika proces gradnje kuća nastavljen je u naselju i u četvrtoj deceniji 20. vijeka. Do ljeta 1936. godine bilo je sedam nedovršenih kuća u koloniji, a 7. marta 1936. godine u naselje je stigla građa i crijep za 11 kuća. Doseljenik iz Batanje Joca Kinđin 22. februara 1935. godine podigao je kuću, ali je ona „pokrivena kukuruzovinom koja truli”, opisivala je agrarna zajednica iz Aleksandrovog Gaja izgled kuće jednog od batanjskih optanata. Dok je u jesen 1931. godine kolonija Aleksandrov Gaj imala 263 izgrađene kuće, 1938. godine imala je izgrađenih 320 kuća i 400 ekonomskih zgrada.

        TUBERKULOZA I TIFUS UZIMAJU DANAK

        U koloniji Aleksandrov Gaj koja je pripadala opštini Veliki Gaj 2. avgusta 1932. godine bilo je nenaseljeno 76 dobrovoljaca. U starom kraju se nalazila 53 dobrovoljca ( 20 u Crnoj Gori – Budva, 14 u Bosni, 7 u Hercegovini, po 5 dobrovoljaca na Kordunu i Baniji, 2 u Lici ) dok se jedan nalazio u SAD na radu. Uzrok povratka kolonista u stari kraj bile su bolesti i neprilagođenost prostoru življenja. Tako se u Liku vratio Jovo Knežević iz Bunića kod Korenice, sa ženom i ćerkom, bakom i dvjema sestrama. Njegov otac Dmitar Knežević umro je 1926. godine od tuberkuloze, kao i majka Milica koja je od iste bolesti umrla takođe 1926. godine, a jednogodišnja sestra Milica umrla je 1922. godine od tifusa. I povratak Vase Uzelca u Miljakovac, kod Prijedora, takođe je prouzrokovan bolestima i smrtnim slučajevima u porodici. Njemu je 1926. godine umro sin Milan od tuberkuloze, a kći Dušanka 1928. godine od epileptičnog napada. Nedefinisani posjedovni odnosi koji su činili posjed kolonista nesigurnim osjećali su se i u koloniji Aleksandrov Gaj. Optanti iz Batanje u Mađarskoj naseljeni u koloniju 1926–1929. godine žalili su se Savezu agrarnih zajednica za Banat 16. januara 1929. godine da „članovi prve agrarne zajednice (dobrovoljci) ne dozvoljavaju našim članovima da uzmu u obradu nijedno parče zemlje, nego prouzrokuju svađu i tuču, ako neki od naših članova hoće da doradi unaprijed rečenu površinu. „Očigledno sukob dobrovoljaca i optanata u koloniji Aleksandrov Gaj bio je plod nedefinisanog posjeda jer je optantima iz Batanje 22. januara 1929. godine stigao dopis na njihovu žalbu o tome „da će se podjele između zajednica izvršiti prilikom ulaska činovnika agrarnog ureda, dok se vrijeme proljepša da se čestice mogu vidjeti i predati.” Marta 1929. godine batanjski optanti su se žalili „da pojedini optanti još nisu primili zemlju, a imaju sve što se odnosi na dodjelu zemlje. Godine 1930. u zakupu doseljenih optanata bilo je 700 k.j. zemlje u koloniji Aleksandrov Gaj, ali je bilo dosta slobodne zemlje, pa su 24. marta 1930. godine optanti tvrdili da „na našoj koloniji ima mnogo slobodne zemlje i molimo da nam se dodijeli na raspolaganje.” Detalj iz kolonije Aleksandrov Gaj rječito govori o radu agrarne administracije u Banatu. Četvoro kolonista tražilo je 14. aprila 1932. godine da im se odobri kupovina zemlje na imanju E. Danijela po 484 kv. hv. za svakog naseljenika koju su oni već kupili od nasljednika E. Danijela uz konstataciju da im je „zemlja već razmjerena i sortirana po treći put.” i da su „zemljište morali mijenjati da bi susjedna zemlja dobila pravi oblik”. Predsjednik Mjesne organizacije Saveza dobrovoljaca iz Aleksandrovog Gaja Danilo Knežević 21. septembra 1933. godine žalio se Agrarnom odjeljenju sreskog načelstva Vršac da je „preturbacija parcela izvršena, a bez saradnje delegata iz Aleksandrovog Gaja, a da je posao učinjen sa pogrešnim informacijama Sime Milakovića koji se našao u poslu kao radnik privatnog inžinjera u kancelariji” što ukazuje na neformalne uticaje koji su pojedinci iz kolonije imali na rad Komisije koja je vršila parcelisanje atara.

        OSKUDNO I BIJEDNO STANJE

        Kolonisti u Aleksandrovom Gaju živjeli su izuzetno teško. „Oskudno i bijedno stanje. Ima ljudi koji nemaju ni za djecu” pisao je januara 1929. godine Savezu agrarnih zajednica za Banat Miloš Panćin, optant naseljen u Aleksandrovom Gaju. „Odložite otplatu zajma, jer smo u velikoj oskudici” tražili su marta 1931. godine optanti iz iste kolonije. „Ovdašnji naš narod vrlo je siromašan, velika je oskudica za lebac”, žalili su se optanti iz Aleksandrovog Gaja februara 1933. godine. Optanti iz Aleksandrovog Gaja 24. decembra 1934. godine žalili su se da su „uzimali zajam kada je žito bilo 250 i 200 dinara, dok je kukuruz 150, pa čak i 200 dinara, a sada kad vraćaju u gotovom novcu moraju da prodaju i po četiri metra kukuruza.” Teški uslovi i tragičnost kolonizacije vidljivi su u Aleksandrovom Gaju . Na uzorku od 107 dobrovoljačkih porodica iz Bosne i Like, sa stanjem zaključno 2. avgusta 1932. godine, od početka kolonizacije 1921. godine do tog dana u koloniji su umrla 92 lica od čega 60 djece (65,2%) , od čega djece do 2 godine – 49 ili 53,2%, 22 žene (23,9%) i 10 odraslih muškaraca (11,9 %). Djeca su umirala od slabosti (19 slučajeva), tifusa (8), tuberkuloze i pluća (6), malarije (5) itd; žene su umirale od tuberkuloze i pluća (6), na porođaju (3) itd. Od ukupnog broja umrlih plućne bolesti kao uzrok smrti u koloniji Aleksandrov Gaj u periodu 1921–1932. godine učestvuju sa 27%, slabost kao uzrok smrti (djeca do 2 godine) sa 23,4%, zarazne bolesti sa 20,9%. Od 107 posmatranih porodica 55 ili 51,4% imalo je u prvih deset godina kolonizacije smrtni slučaj u porodici. Od toga 29 porodica imalo je po 1 smrtni slučaj, 14 porodica po 2 smrtna slučaja, 7 porodica po 3 smrtna slučaja, 2 porodice po 4 smrtna slučaja, tri porodice po 5 smrtnih slučajeva, a 1 porodica 6 smrtnih slučajeva (koloniste Marka Končara, iz Gornje Garevice, kod Prijedora šestoro djece umrlo od tifusa i angine u periodu 1925–1931. godine kada samo 1931. godine nije imao smrtni slučaj u porodici). Najviše doseljenika umrlo je u prve dvije godine od kolonizacije, prve godine 15, a druge 14, ukupno 29 umrlih lica što je 30,8% od ukupnog broja umrlih u koloniji. Najmanje smrtnih slučajeva u kolonističkim porodicama bilo je u 10. i 11. godini od kolonizacije (6), što govori o većoj prilagođenosti doseljenika prostoru kolonizacije. Unutar dobrovoljačke agrarne zajednice u Aleksandrovom Gaju česti su bili sukobi izazvani hroničnim siromaštvom i saobraćajnom izolovanošću kolonije. „Godine 1936. kontrola Saveza agrarnih zajednica za Banat takođe je navela da su „međusobni odnosi članova ove agrarne zajednice vrlo hrđavi”. „Ovdje ima 280 domova. Naseljenici su iz Bosne, Like, Hercegovine, Crne Gore. Među njima većinu čine optanti iz Mađarske. I svi oni zajedno u ovom naselju čine čudnu mješavinu, tako da se ovo naselje u mnogo čemu razlikuje od drugih naselja i kolonija” zapisao je 15. avgusta 1930. godine Toša Iskruljev o koloniji Aleksandrov Gaj u Jugoslovenskom dnevniku. „Izgleda da je ovdje pobjedio onaj najviolentniji tip i vrlo teško ga je suzbiti i zamijeniti sa onim malo staloženijim, i mirnijim, i skromnijim, a manje nabusitim… Među njima ima mnogo slučajeva ličnog razračunavanja. Lanjske godine je bilo i jedno ubistvo. A sve ove stvari potiču iz svađe i omraze.”

        BIRTIJE NAJBOLJE RADE

        „Od svega najbolje u koloniji im izgleda rade birtije”, napisao je o kafani u koloniji Aleksandrov Gaj 15. avgusta 1930. godine T. Iskruljev. „Ušao sam unutra. Nazvao Boga. Bješe nekoliko ljudi, njih 5–6. Bili su raspoloženi i nešto su objašnjavali. Bio je to radni dan u pet sati po podne. Kada sam taj neželjeni susret ispričao učitelju Josiću u Gaju on mi je na moje zaprepašćenje rekao da je tog istog jutra zatekao priličan broj ljudi u „veselom” raspoloženju… Lanjske godine su tukli, kako kažu, nekog žandarma, kada su se pozapili u birtu.” U odnosu kolonista i matične opštine Veliki Gaj vidljiva je međusobna netrpeljivost Srba – mještana i Srba – kolonista bez obzira da li su oni ravničarski ili dinarski doseljenici. Opštinski odbor u Velikom Gaju 1932. godine donio je odluku o odvajanju kolonije Aleksandrov Gaj jer „kolonija neće da plaća porez”. Agrarna zajednica iz Aleksandrovog Gaja 28. aprila 1935. godine uputila je zahtjev Dunavskoj banovini u kojoj se zahtjeva da „naš domazluk za Aleksandrov Gaj se izdvoji iz opštine Veliki Gaj. Opština Veliki Gaj je prezadužena, pa teret pada na doseljenike u koloniji.” Opština Veliki Gaj reagovala je na ovaj dopis iz Aleksandrovog Gaja dopisom Kraljevskoj banskoj upravi Dunavske banovine od 11. maja 1935. godine u kojoj je ustvrdila da je „kolonija Aleksandrov Gaj dobila dvije školske zgrade za koje nisu ništa platili.” Vlasti Kraljevine Jugoslavije nisu podržale bilo kakvo odvajanje kolonije Aleksandrov Gaj od matične opštine Veliki Gaj jer bi se vidljivim učinili odnosi međusobnog konflikta doseljenika i srpskog starosjedilačkog stanovništva. „Sa starosjediocima iz Velikog Gaja žive u vrlo nezgodnim prilikama. Između njih postoji čitav niz pitanja koji traže i zahtijevaju rješenje, ali uslijed obostrane zategnutosti i nepopuštanja ne mogu da se izglade. Oni imaju devet predstavnika u velikogajskoj opštini, među kojima i dva kmeta… Njihovi zahtjevi su uvijek nailazili na neodobravanje kod starosjedilaca… Kolonisti imaju 90 jutara pašnjaka, ali oni traže da uživaju i urbarijalni pašnjak velikogajski jer rezonuju kad plaćaju porez onda zašto da oni nemaju prava… Kad svratite u opštinu i upitate predsjednika i bilježnika kako žive sa njima čućete onu pjesmu gdje se ponavlja: „Porez gospodine!” Porez ne plaćaju i ono što plaćaju ide vrlo teško. To je ono što ovdašnje starosjedioce najviše boli i zbog čega su najneraspoloženiji prema njima… Jedini izlaz je razdvojiti se i dozvoliti koloniji Aleksandrovom Gaju da obrazuje svoju samostalnu opštinu… ”, napisao je o odnosima kolonista iz Aleksandrovog Gaja i mještana iz Velikog Gaja T. Iskruljev 1930. godine. Bez obzira na sve neprilike kolonisti u Aleksandrovom Gaju pokazali su izuzetnu prodornost , spremnost i međusobnu solidarnost u odnosu na vlasti i susjedna naselja, Aleksandrov Gaj je jedna od rijetkih kolonija koja je uspjela da izgradi crkvu, školu, sokolski dom i da ima razvijen društveni život putem djelovanja agrarnih zajednica, Sokolskog društva, Udruženja dobrovoljaca.

        Izvor: SRPSKO KOLO, br. 61, februar – mart, 2021, str. 14

        • Voja

          STARI LEC

          U političkoj opštini Stari Lec njemačkom, mađarskom i bugarskom naselju koji je dodirivao atare njemačko-slovačkog naselja Hajdučice, srpskog sela Konaka, svoje posjede imali su veleposjednici Danijel Pal (2.213 k. j.), Bela Botka (1.082 k. j.) i Bogumil Jagodić (1.659 k.j.) Od posjeda P. Danijela za potrebe agrarne reforme oduzeto je 1.386 k. j, od posjeda B. Botke 398 k. j, i od posjeda B. Jagodića 416 k. j. Glavni objekat agrarne reforme bio je posjed P. Danijela koji se sastojao od šest majura na kojima se 12 . februara 1921. godine nalazio znatan stočni fond. To su bili majuri Stari Lec, Mala Međa, Margit, Bunar Teče, Prokić, Stari Lec – selo. Na majurima u tom trenutku nalazilo se 54 konja, 84 volova za rad, 60 junica, 21 krava, 640 svinja, od kojih 100 priplodnih krmača i 12 nerasta. Veleposjed P. Danijela došao je pod udar agrarne reforme, iako je avgusta 1918. godine vlasnik posjeda podijelio posjed na šest dijelova, ali je posjed gruntovno proveden poslije donošenja Prethodnih uredbi za donošenje agrarne reforme 25. februara 1919. godine, pa se u procesu agrarne reforme tretirao kao jedinstven posjed.

          ŽALBA VELEPOSJEDNIKA

          U žalbi upućenoj Agrarnoj direkciji u Novom Sadu od 1. novembra 1921. godine P. Danijel Stariji pozivao se na pravo privatne svojine, na činjenicu da od avgusta mjeseca 1918. godine „kada još nije bilo pomena o prevratu, a još manje o agrarnoj reformi svaki posjednik u svom dijelu obrađivao u sopstvenoj režiji i sopstvenom stokom imanje”. Županijski agrarni ured 7. jula 1921. godine donio je odluku o oduzimanju 200 k. j. zemljišta od posjeda P. Danijela za potrebe kolonizacije. Agrarna direkcija u Novom Sadu i njen direktor Svetislav A. Popović u svom dopisu od 27. oktobra 1921. godine uvažili su žalbe P. Danijela i zahtijevali od Županijskog agrarnog ureda u Vršcu da „obustavi odmah premjer i predaju dobrovoljcima zemlje Pavla Danijela i ostalih iz Starog Leca, pošto se vrši bez pismene odluke Ureda koja treba strankama da bude dostavljena bez prava na žalbu. Isto tako naredite preko opštinskog poglavarstva u St. Lecu da zabrani mještanima obradu zemlje uzetu u zakup i napolicu od dobrovoljaca koju su dobili istu bez pravosnažne odluke”. O prisustvu kolonista na posjedu P. Danijela Starijeg u Starom Lecu, i to iz Crne Gore, tokom ljeta 1921. godine kazuje zapisnik od 30. jula 1921. godine kojim vlasnik posjeda P. Danijel Stariji predstavniku crnogorskih kolonista Jovanu Vukčeviću daje „25 metara žita, 28 metara kukuruza i 4 praseta od pola godine”. Međutim, ova crnogorska kolonistička zajednica nije ostala na posjedu P. Danijela, jer su se od ljeta 1923. godine na veleposjedu u Starom Lecu pojavili kolonisti iz Bosne, iz okoline Mrkonjić Grada. Advokat veleposjednika P. Danijela u svom dopisu Županijskom agrarnom uredu u Vršcu od 1. februara 1926. godine naveo je da je „podjela izvršena među 168 kolonista, a na ovim posjedima se nalazi svega 48 kolonista koji su se u opštini Stari Lec nastanili dok se otprilike 120 kolonista nalazi na nepoznatom mjestu, a pojavljuju se nekolicina, naravno kao opunomoćenici ostalih, godišnje jedanput i zemlju koju su sa naših posjeda dobili izdaju u zakup, podignu pare i u nepoznata se mjesta udalje. Od prisutnih 48 kolonista, 10 kolonista podigli su kuće dok ostali stanuju u zgradama naših čeljadi i ostalim poljoprivrednim zgradama.”

          PROTIVRJEČNE ODLUKE ŽUPANIJSKOG AGRARNOG UREDA

          Na veleposjedu P. Danijela u Starom Lecu sporovi koji su imali za cilj očuvanje veleposjeda počeli su 1921. godine. Avgusta 1918. godine P. Danijel stariji izdijelio je posjed od 2.213 k. j. svojim sinovima, kćerima i unuku, ukupno na šest dijelova. Godine 1921. donesene su protivrječne odluke agrarne administracije u kojem je Županijski agrarni ured u Vršcu svojom odlukom br. 1630 od 7. aprila 1921. godine ustanovio da je „svaki posjed ispod određenog maksimuma, da postoje posebne ekonomije”, a svojom odlukom br. 5023 od 22. oktobra 1921. godine stavio posjed P. Danijela pod udar agrarne reforme smatrajući ga jednim posjedom. Agrarna direkcija Ministarstva za agrarnu reformu iz Novog Sada svojom odlukom br. 9528 od 27. oktobra 1921. godine, dakle samo pet dana kasnije, poništila je rješenje Županijskog agrarnog ureda iz Vršca. „Na naše najveće iznenađenje i zaprepašćenje, uslijed zavisti i pakosti pojedinih veleposjednika Ministarstvo za agrarnu reformu, ipak, je naše posjede stavilo pod udar agrarne reforme”, pokušao je 1. februara 1926. godine veleposjednik P. Danijel da objasni izmjenu odluke agrarne administracije kojom je, počev od 1922. godine podijeljeno kolonistima ukupno 1.444 k.j, „ali od 168 kolonista prisutno je samo 48 od kojih 10 kolonista podiglo je kuće, a ostali stanuju u našim poljoprivrednim zgradama i do danas nisu platili ni državni porez, ni opštinske poreze, a ni vodne doprinose što iznosi negdje otprilike oko 300.000 dinara.” Očigledno, agrarna administracija u slučaju posjeda P. Danijela u Starom Lecu, kao i u slučajevima drugih agrarno-posjedovnih sporova, nije djelovala jedinstveno. Uticaji veleposjednika na dijelove agrarne birokratije su evidentni, kao i težnja dijelova agrarne birokratije da po svaku cijenu podrže agrarnu reformu. Zato su se kao u slučaju veleposjeda u Starom Lecu pojavile protivrječne odluke, koje su najviše zbunjivale agrarne intresente, posebno koloniste,koji nisu imali dovoljno saznanja da spoznaju sve protivrječnosti agrarne reforme i kolonizacije, a bili su temeljno potreseni uslijed kulturološkog šoka nastalog kolonizacijom. Zato se na ovom posjedu, i na drugim posjedima koji su bili pod pravnim sporom, kolonizacija odvijala usporeno i otežano i nije dala očekivane rezultate. Vlasnik posjeda P. Danijel u svojoj žalbi Agrarnoj direkciji za Bačku, Banat i Srem u Novom Sadu od 5. avgusta 1922. godine objasnio je stanje na svom posjedu iz kojeg se vidi način na koji je tekla kolonizacija na posjedu oko kojeg se vodio pravni spor.

          DOBROVOLJCI TRAŽE BOLJU ZEMLJU

          „U našem selu, a ni u okolini nema lokalnih intresenata agrarne reforme. U oskudici ovih naša zemlja je dodijeljena 141 dobrovoljcu kolonisti iz Like i Bosne. Od svih ovih ljudi na posjedu se nalaze tri čovjeka. Dvojica od njih ne rade zemlju već su otišla u službu, a treći je uložio najbolju volju i trud da zemlju u režiji obradi. U obradu je uložio i znatan svoj kapital. Rezultat njegovog rada, po sopstvenom kazivanju jeste taj da je ostao bez igdje ičega. Ostalih dobrovoljaca uopšte nema. Njihove kompetencije izdao je moj kočijaš Joca Knežević u obradu iz dijela okolnim Nijemcima i Mađarima. Veći dio zemlje je obrađen, ali je rezultat katastrofalan… Na jednom dijelu izdijeljenih površina ni pri koncu maja mjeseca nisu se javili intresenti niti njihovi napoličari, pa mi je šef Županijskog agrarnog ureda zapisnikom od 2. maja 1922. god. vratio oko 560 k. j. puste zemlje, da je obradim za svoj račun. Od ove vraćene zemlje kočijaš Joca Knežević i mjesne Švabe razgrabile su 400 k. j, a ostalih 160 jutara šef ureda Lukić nagnao me je da obradim da zemlja ne bi ostala pusta. Dok dobrovoljci kojima je zemlja dodijeljena listom traže preseljenje na bolju zemlju preteći da će sami otići, Ured hoće silom da izvrši novo naseljenje i tim upropašćuje pored nas i zemlju i naseljenike.” Na imanju P. Danijela u Starom Lecu, uz obode starog naselja i kanal koji je koloniju odvajao od starog sela, nastala je kolonija Stari Lec sastavljena najvećim dijelom od kolonista iz Bosne, iz okoline Mrkonjić Grada. Seoba kolonista iz rodnog kraja počela je u ljeto 1923. godine. Tako su 12. juna 1923. godine Uputnicu za putovanje na željezničkoj liniji Prijedor–Stari Lec dobile porodice iz Pecke, kod Mrkonjić Grada Ilije Đukanovića i Đure Vasića. 13. juna 1923. godine Uputnicu za putovanje dobio je Stevan Niškanović, iz Mrkonjić Grada, a 10. jula porodice Todora, Rade i Sime Savičića, iz Gerzova, kod Mrkonjić Grada. Prethodno kolonisti su iz svojih sela kod Mrkonjić Grada trebali da dođu do željezničke stanice u Prijedoru. Svaka kolonistička porodica dobila je kućni plac od 800 kv. hv, ali je između doseljenika iz Bosne i veleposjednika P. Danijela izbio višegodišnji spor zbog otkupa kućnih placeva, jer je posjednik tražio 900 dinara po kućnom placu, pa su kolonisti 7. februara 1933. godine molili Komisiju za likvidaciju agrarne reforme u Vršcu da im pomogne u sporu sa posjednikom. Komisija je upozorila P. Danijela da se sporazume sa kolonistima oko cijene kućnih placeva „a pogotovo što su naseljenici spremni da placeve isplate odjednom u ukupnom novčanom iznosu; u protivnom placevi će biti komisijski procijenjeni sa dvadesetogodišnjim rokom otplate.”

          STEVAN MILETIĆ SAGRADIO PRVU KOLONISTIČKU KUĆU U SELU

          Kolonija je počela da se gradi 1923. godine. Prvu kuću u novom naselju izgradio je 1923. godine kolonista Stevan Miletić, iz Pecke kod Mrkonjić Grada. Kolonija je imala četiri uzdužne ulice i dvije poprečne, ali u koloniji nije ostavljen prostor za gradnju javnih zgrada, jer se novo naselje naslanjalo uz staro selo. Na južnoj strani kolonije ostavljeni su placevi za gradnju kuća koje su kolonisti koristili kao bašte. Gradnja kuća u koloniji Stari Lec bila je dug i nedovršen proces. Toša Iskruljev je 1925. godine za koloniste u Starom Lecu tvrdio da „žive u selu i po hodajama spajinskim… Kuće neki sada zidaju bez ikakvog plana”. Tako je 1928. godine 7 građa za kuće podijeljeno na 14 kolonista. Predsjednik agrarne zajednice u Starom Lecu Stevan Jokić 2. februara 1927. godine tražio je od Agrarne direkcije u Novom Sadu da se kolonistima dodijeli, „bar 1 k. j. za kopanje zemlje koja nam je potrebna za dizanje kuća i popravljanje bez kojeg bi morali svoja kućišta iskvariti.” Godine 1931. u koloniji je bilo nadjeljeno zemljištem 120 kolonista, ali je kuće izgradilo njih 67. Godine 1938. u koloniji Stari Lec bilo je izgrađeno 87 kuća i 71 ekonomska zgrada. Kolonisti u Starom Lecu trajno su bili opterećeni popravkom i dogradnjom kuća. Tako se Stanko Đuričić 2. februara 1940. godine žalio da je „kuću nalijepio samo jednim starim odjeljenjem gdje stanujem sa 7 članova porodice i zato uvijek imam bolest u kući.” Godine 1940. kuće naseljenika stradale su od poplave tako da je 20. novembra 1940. godine u koloniju dopremljeno 50.000 komada cigle za popravku porušenih kuća.

          IZOLOVANO NASELJE BEZ TRGA

          Naselje je nastalo na samom kraju Starog Leca „u jednoj dugačkoj i širokoj ulici čije kuće prave bedem i branu prema onoj širokoj i dalekoj ravnici.” Kolonija je građena tako da bude više odvojena nego spojena sa selom. Kanal koji je prokopan radi odvodnjavanja odvajao je koloniju od sela. Novo naselje nije imalo trg, a četiri uzdužne ulice pružale su se u smjeru istok–zapad što je suprotno većini ulica u starom dijelu naselja. Kolonija je imala samo kuće za život ljudi i obore za stoku. Očigledno da je kolonija građena u asimetriji u odnosu na staro naselje što je naglašavalo njenu izolovanost, ali nije bila sposobna da formira svoj zasebni identitet. Opština se nalazila u Starom Lecu, kolonisti su imali samo tri odbornika i žalili su se da „Nijemci i Mađari imaju sve u rukama, a mi ništa!” Zanatske i trgovačke radnje i mlin isključivo su postajali u starom dijelu naselja. Kolonisti u Starom Lecu u koloniji imali su dvije kafane u koje su povremeno dolazili i Mađari iz starog sela, jer se u njima moglo piti na veresiju (na „recku”) što nije bio slučaj u dvije kafane u starom selu koje su držali lokalni Nijemci. Kolonija je uslijed kulturoloških, nacionalnih, vjerskih i ekonomskih razlika u odnosu na staro naselje bila izolovani prostor koji nije bio sposoban zbog malobrojnosti doseljenika i načina gradnje kolonije da se formuliše u zaseban lokalni identitet. U Starom Lecu 1931. godine živjelo je 1.358 stanovnika, a 1939. godine u samoj koloniji živio je 481 stanovnik.

          Izvor: Kolonistička naselja (1921 – 1941)
          Piše dr Milan Micić
          „SRPSKO KOLO, januar – februar 2021.

          • Voja

            VELIKA GREDA

            Kolonistička naselja (1920 1041)

            U njemačkoj političkoj opštini Velika Greda čiji se atar naslanjao na njemačko naselje Mariolanu, njemačko-mađarsko Stari Lec, njemačko-slovačko Hajdučicu, mađarsko naselje Jermenovac, postojao je posjed Torontalske banke iz Velikog Bečkereka veličine 1.030 k.j. i Julije Čavoši, koji je zahvatao i mađarsko naselje Jermenovac, veličine 1.002 k.j. Od posjeda Torontalske banke iz Velikog Bečkereka za potrebe agrarne reforme oduzeto je 507 k.j, a od posjeda J. Čavoši 676 k.j. U koloniju Velika Greda, na majur Čavoš, udaljenom od naselja Velika Greda 1 km, doseljene su 143 porodice. Prvu manju grupu doseljenika koja je došla 8. aprila 1921. godine (8 porodica) sačekali su rumunski seljaci iz sela Sveti Mihajlo na željezničkoj stanici u Alibunaru, odvezli ih svojim kućama, dva dana gostili i zatim prevezli na majur Čavoš. Uskoro je naseljenike posjetila grupa seljaka iz mađarskog naselja Jermenovac koja im je na poklon donijela hranu (brašno, mast, slaninu, šunku) što je kasnije pozitivno uticalo na odnose doseljenika i starosjedilaca.

            NAJVIŠE PORODICA DOŠLO SA KORDUNA

            U koloniju Velika Greda doseljene su 93 porodice dobrovoljaca, 41 autokolonista i 9 kolonista. Iz Korduna doseljeno je 112 porodica, 11 je doseljeno iz Hercegovine, 10 iz Like i 8 iz Bosne. Od 143 naseljene porodice na imanju J. Čavoši u periodu 1921–1923. godine došlo je 97 porodica ili 67,8% od ukupnog broja doseljenih što govori o intenzivnoj, a nedovršenoj kolonizaciji na ovom posjedu; 1920. godine došla je jedna porodica, 1921. godine – 45 porodica, 1922. godine – 39 porodica, 1923. godine – 13 porodica, a u periodu 1924 –1937. godine 45 porodica ili 31,4% od ukupnog broja naseljenih. U periodu 1924– 1930. godine u koloniji je naseljeno 39 porodica, tako da je proces naseljavanja kolonije Velika Greda bio zaključen sa 1930. godinom. Posljednja doseljena porodica u novo naselje dospjela je 1937. godine. Naseljavanje kolonije Velika Greda bilo je sabiranje kolonističke zajednice sa Korduna na jednom mjestu gdje su se kolonisti u okruženju rođaka i prijatelja osjećali sigurnije. Tako je došlo do pomjeranja kolonista iz Korduna naseljenih u Banatskom Sokolcu prouzrokovano sporom dugog trajanja koji su kolonisti u Banatskom Sokolcu na veleposjedu Jenea Karačonjija imali sa Đorđem Konjovićem, posjednikom iz Dalja, koji je 25. marta 1923. godine kupio 767 k.j. i 1.536 kv.hv. Karačonjijevog posjeda i nastojao da doseljenike ukloni sa kupljenih površina kojima su one prethodo privremeno bili nadjeljeni. Na taj način otvorio se dugi konflikt kolonista i posjednika, tako da je grupa kolonista od 22 naseljenika sama pronašla slobodne površine zemlje u koloniji Velika Greda i o tome obavijestila Ministarstvo agrarne reforme 20. oktobra 1925. godine, koje im je 1. novembra 1925. godine dodijelilo placeve u koloniji Velika Greda od 800 kv.hv. i 8 k.j. i 400 kv. hv. zemljišta.

            DOSELJENICI IZ MALOG ŽAMA

            Takođe, u koloniju Velika Greda došla je i manja grupa doseljenika iz okoline Vršca, isto sa Korduna, naseljena u koloniji Mali Žam udaljenoj od naselja Mali Žam i formiranoj uz jugoslovensko-rumunsku granicu gdje su bili teški uslovi života i naseljavanja i gdje je u 30- tim godinama 20. vijeka ostala kolonija od samo osam kuća. Sedmorica dobrovoljaca iz okoline Vojnića prešla je u Veliku Gredu iz Malog Žama (Janko Đorda, Jovan Martinović, Mile Pajić, Milić Ivošević, Milan Godić, Miloš Brkić, Miloš Ivošević). Zbog kasnijeg naseljavanja dobrovoljci doseljeni iz Malog Žama imali su udaljeno zemljište od mjesta stanovanja pa su neki od njih mijenjali zemljište da bi zemlju za obradu približili svojim kućama u Velikoj Gredi. Tako su rješenjem Komisije za likvidaciju agrarne reforme Petrovgrad od 5. februara 1936. godine dobrovoljci Ljubomir Lambić iz Hajdučice i Janko Đorda iz Velike Grede zamijenili su parcele jednake površine (1 k.j. 302 kv.hv.) „iz ekonomskih razloga” tj. približavanja parcela mjestu stanovanja. Kolonisti u Velikoj Gredi radi nabavke građe i crijepa za gradnju kuća, poljoprivrednih radila, sjemena i stoke formirali su agrarnu zajednicu u koloniji. U agrarnoj zajednici 1931. godine nalazilo se 103 člana, a 7. februara 1938. godine ona je brojala 125 članova. Pored agrarne zajednice u koloniji je bila aktivna mjesna organizacija Saveza ratnih dobrovoljaca Kraljevie Jugoslavije. Kolonisti privremeno su bili smješteni na Čavoši majuru koji je bio udaljen 1 km. od naselja. Dio kolonista krenuo je da gradi kuće, ali jedan dio je nastavio da živi u privremenom smještaju u veleposjedničkim zgradama na majuru. Iz kolonije Velika Greda 20. marta 1934. godine ka Komisiji za likvidaciju agrarne reforme Vršac stigla je molba četvorice naseljenika da im se odobri kupovina materijala iz zgrade štale br. 8 koja je od elementarne nepogode srušena. Četvorica naseljenika uputili su zahtjev Komisiji za likvidaciju agrarne reforme sljedeće sadržine: „Isplata cjelokupne vrijednosti zgrade nije moguća zbog pada prodajne cijene poljoprivrednih produkata. Mi potpisati primorani smo na svaki način u toku ove godine i naravno za vrijeme toplije dana da momentalno podižemo kuće, pošto nemamo odgovarajućih stanova i kao beskućnici molimo Komisiju za likvidaciju agrarne reforme da nam odobri materijal iz zgrade štale br. 8 koja je od elementarne nepogode srušena i procjena ove zgrade iznosi 1.391,74 dinara. Pošto ovaj materijal stoji bez koristi, dosta je neupotrebljiv, ali bi bio podesan za podizanje naših kuća. U slučaju da nam ne bi izašli u susret kao beskućnici ćemo sa našim porodicama u higijenskom pogledu sasvim stradati, a sav materijal do naredne 1935. godine biće neupotrebljiv. U potpisu Matijević Rade, Tišma Laza, Božić Dragić, Kravić Miloš.”

            NESUGLASICE OKO OTKUPA GRAĐEVINSKOG MATERIJALA

            Na majuru 1935. godine rušile su se zgrade i otkupljivao se građevinski materijal, ali je došlo do nesuglasica kolonista oko otkupa građevinskog materijala, pa je predsjednik Saveza agrarnih zajednica za Banat Đoka Matić boravio na Čavoša majuru 26. maja 1935. godine ne bi li pomenute nesuglasice riješio. Atmosferu života u majurskim zgradama ilustrovao je Toša Iskruljev u svom članku Prilike na naselju Velika Greda objavljenog u listu Jugoslovenski dnevnik od 7. avgusta 1930: „Našao sam ih na desetine kako se izvrnuti na ledini pred onim biroškim dugačkim kućama sunčaju”.

            PARCELIZACIJA PLACEVA

            Godine 1923. godine parcelizaciju kućnih placeva za novo naselje veličine 800 kv. hv. izvršio je Nikolaj Sokolovski geometar Županijskog agrarnog ureda u Vršcu. Poziciju kolonije objasnio je Toša Iskruljev prilikom njegove posjete kolonije u ljeto 1930. godine: „Jednom dugačkom ulicom, koja siječe prugu, prolazite kroz selo Veliku Gredu, naseljeno Nijemcima, prolazite katoličko groblje, da odmah iza njega opazite ovdje-ondje šarenilo novopodignutih kuća. Crvenilo njihovoh krovova znak je novog podizanja”. Prvu kuću u naselju izgradio je 1923. godine kolonista Petar Cvetić. Kolonija je 1924. godine bila u izgradnji, jer je 27. oktobra 1924. godine dopremljena građa za 40 kuća, koja se te jeseni nije mogla upotrijebiti pa je građa ugrađena u kuće u proljeće 1925. godine. Kolonisti su kuće gradili od nabijene zemlje, pečene i nepečene cigle, a pet naseljenika u koloniji je izgradilo kuće – brvnare. Kolonisti sa Korduna Miloš Dević, Marko Kovačević, Dobro Kolundžija, Miladin Lapov, Savo Muškinja sagradili su kuće brvnare. Do 1929. godine u koloniji je izgrađeno 58 kuća, 1931. godine u koloniji je bilo nadjeljeno 121 kolonista od kojih je 83 izgradilo kuće, godine 1935. kolonija Velika Greda imala je 95 kuća, a 1938. godine kolonija Velika Greda je imala 140 kuća i 210 ekonomskih zgrada. To znači da su kolonisti u Velikoj Gredi do 1938. godine uspjeli da izgrade kuće i da su otpočeli intenzivnu gradnju ekonomskih zgrada. Prema tvrdnji Toše Iskruljeva u članku Prilike na naselju Velika Greda objavljenog od 7. avgusta 1930. godine „kolonija ima 80 domova u koje je do sada naseljeno 120 porodica. Najviše je naseljeno 1922. godine”. Naseljenici u koloniji Velika Greda živjeli su u različitim stambenim i higijenskim uslovima. Tako je kolonista Petar Vujović, iz okoline Bileće, se 15. maja 1935. godine žalio Savezu agrarnih zajednica za Banat da je „jednima dato da prave palate, jer naravno kuće od tvrdog materijala su palate prema ovim našim zemunicama, dok ovdje imade 40 kuća koje su od zemlje.” T. Iskruljev 7. avgusta 1930. godine u Jugoslovenskom dnevniku zapazio je „crvenilo krovova” u koloniji Velika Greda, ali je naveo da se i „sada može vidjeti nekoliko porodica kako izmiješani stanuju zajedno, pod jednim istim krovom, kuvaju na jednom ognjištu i u istom kotlu.” „Vidite kuće u svim mogućim fazama građenja; od one kojoj se temelji udaraju do one koja je iznutra i spolja malterisana. Kuće su sve od pečene cigle… Oni koji su danas okućeni su, sa ograđenim dvorištima, lijepim rasporedima i čistoćom u kućama.”

            NAZIVI ULICA OBILJEŽENI IDENTITETOM KOLONISTA

            Kolonisti su postepeno formirane ulice u koloniji nazvale imenima koje su obilježavale identitet kolonista i njihovu istorijsku misiju u Banatu. T. Iskruljev je tvrdio u ljeto 1930. da se najljepše kuće nalaze u ulicama Aleksandrovoj, Kralja Petra, Mišićevoj. U koloniji Velika Greda 15. maja 1935. godine „odvodni jarkovi su bili puni vode koja se mjestimično razlivala pa su mnoge kuće ugrožene od bujice u Ulici Vojvode Stepe, Kralja Petra Prvog i Kralja Petra II.” Materijalna pozicija naseljenika u koloniji bila je veoma teška. Kolonističko stanovništvo bile je prezaduženo. „Jedan drugi seljak mi se jada da je prodao kravu za 2.700, dinara, da se oduži. Za žito se ne može. I još mu je ostalo duga 3.500 dinara od kuće” istakao je u svom tekstu T. Iskruljev. „Ove godine su uzimali žito „na zeleno” po 110 dinara, prodavali su ga Nijemcima iz Velike Grede. Taj isti seljak kolonista tuži mi se na jednog trgovca – kolonistu koji im kaže da robu na kredit a to osigurava mjenicama i žitom „u zeleno” po 110 i 120 dinara, pa još naplati kamatu za čekanje. Krivo im je na mlinare: od 100 kg. žita jedva ako se dobije 50 do 60 kg. brašna”. Ove godine rodilo je po 9 do 10 meterskih centi po jutru, ali neće niko da kupuje. Hoće da ih ucjene. Oni svoje žito mogu da prodaju samo u Velikoj Gredi kod Nijemaca. Iz drugog sela niko neće da kupi. Trgovci su se sporazumjeli i tako ih iskorišćavaju… Sirotinje ima dosta. Dužni su kako računaju 300.000 dinara. Sve je to dug za podizanje kuća koje se još uvijek podižu ”, naveo je T. Iskruljev. PET ŽENA NA JEDNOG MUŠKARCA Kolonisti u Velikoj Gredi pokušavali su da u kratkom vremenu od svoje koloni VELIKA GREDA LIST SAVEZA SRBA IZ REGIONA (posjetite i naš sajt http://www.ssr.org.rs) DA SE NE ZABORAVI 15 je naprave naselje koje će ličiti na susjedna stara naselja. U koloniji su izgrađeni arteski bunari. „Vodu imaju dobru, aretsku” pisao je T. Iskruljev o koloniji Velika Greda u ljeto 1930. godine. „Groblje im je van sela a uveli su i svoju slavu – Veliku Gospojinu… Pašnjaka imaju oko 60 lanaca, ali najviše koristi imaju od onih 6 lanaca kod aretskog bunara… Zdravstveno stanje je dobro. Ove godine umrla su im od tuberkoloze dvojica. Mnogo više žene im poboljevaju, pa i umiru. Zato udovaca ima mnogo. Ali, zato opet na svakog momka ima pet devojaka… Poštu dobijaju svaki dan, a kolika je njihova želja za usavršavanjem svjedoči to što primaju dvadeset dnevnih listova, koje vrlo rado čitaju” naveo je Iskruljev. Jedan od glavnih problema za naseljenike bila je gradnja školske zgrade. Kolonisti u Velikoj Gredi za potrebe djece dorasle za školu imali su odjeljenje na srpskom jeziku u školi u njemačkom dijelu naselja. Školske 1932/33. bilo je 124 učenika koji su pohađali školu na „državnom” jeziku pa je otvoreno i drugo odjeljenje na srpskom jeziku. „Šaljemo djecu u Veliku Gredu i ona idu daleko po dva do tri kilometra. A to nije dobro,” naveo je novinaru T. Iskruljevu Rade Radić kolonista iz Velike Grede u ljeto 1930. godine. „Mi imamo mjesto za školu. Ranije je bio odobren neki kredit pa zastao. Djece za školu imaju oko 80. Idu svi u Veliku Gredu, gdje pored jednog srpskog odjeljenja ima i njemačko. Učitelj sa srpskog odjeljenja malo se sa njima druži, a onaj sa njemačkog ih ne trpi. Kad ga pozdravimo, kažu, on nam i ne odzdravi”, zapazio je T. Iskruljev. Pošto je pitanje gradnje školske zgrade u koloniji zbog broja djece postalo aktuelno Banovinski školski odbor 1931. godine donio je odluku o gradnji školske zgrade u novom naselju. Nova školska zgrada u koloniji izgrađena je tek 1936. godine i vrijednost izvršenih radova prilikom gradnje iznosila je 34.225 dinara.

            HRAM OSVEŠTAN NA VIDOVDAN 1934.

            GODINE Težnja kolonista u Velikoj Gredi bila je da sazidaju i pravoslavni hram u koloniji. T. Iskruljev u svom članku u Jugoslovenskom dnevniku od 7. avgusta 1930. godine naveo je da kolonisti u Velikoj Gredi „imaju mjesto za crkvu.” Osnovan je i crkveni odbor koji raspolaže gotovinom od 11.000. „Srpska pravoslavna crkva u Velikoj Gredi podignuta je 1933. godine, a njeno svečano osvećenje obavljeno je 28. juna 1934. godine. Na dan osvećenja hrama u Velikoj Gredi 28. juna 1934. godine „povorke konjanika i kola okićena zastavama iz Velike Grede, Banatskog Sokolca, Starog Leca, Hajdučice, Miletićeva i Aleksandrovog Gaja defilovale su selom.” Srpska pravoslavna crkvena opština u koloniji 25. januara 1935. godine radi izdržavanja nadjeljena je sa 29 k.j. i 1.348 kv. hv. zemljišta od posjeda Državnog erara u Jermenovcima.

            BOLJI SA NIJEMCIMA NEGO SA MAĐARIMA

            Kolonisti u koloniji Velika Greda, nemačkom naselju, baš kao i staro naselje bili su dio opštine Hajdučica, ali su izdvojile u zasebnu političku opštinu. Opštinski odbor činili su starosjedioci Nijemci i kolonisti Srbi, Nijemac je bio predsjednik opštine, a Srbin bilježnik i tako je ostalo do 1941. godine. „Ne mogu da se pohvale predstavnicima u opštini”, naveo je T. Iskruljev u članku u Jugoslovenskom dnevniku. Povećan broj stanovnika Velike Grede, uslijed kolonizacije, svakako da je uticao na političko osamostaljivanje ove opštine; godine 1931. u Veliko Gredi je živio 1.421 stanovnik, a 1939. godine u koloniji je živio 801 stanovnik. Moguća saradnja kolonista i starosjedilaca Nijemaca prilikom izdvajanja u zasebnu administrativnu cjelinu nije osvijetljena u istorijskim izvorima, ali svakako da predstavlja osobenu istorijsku pojavu u istoriji međuratne kolonizacije Banata. Odnos kolonista i Nijemaca iz Velike Grede bio je korektan kako je te odnose okarakterisao sreski načelnik sreza Vršac 1930. godine: „Kažu da sa okolnim Nijemcima bolje žive nego sa Mađarima,” naveo je T. Iskruljev 7. avgusta 1930. godine u listu Jugoslovenski dnevnik mišljenje kolonista iz Velike Grede o svojim njemačkim i mađarskim susjedima. Društveni život u koloniji, karakter i mentalitet kolonista, opisao je T. Iskruljev u članku od 7. avgusta 1930. godine u Jugoslovenskom dnevniku. Novinar je posjetio kafanu u koloniji Nikole Anđelića gdje je i prenoćio. „Tu je na glavnom drumu. Lijepo je uređena i ima sobu za goste. Sala u kafani je iskićena raznim slikama i reklamama. Tu su reklame i za bezalkoholna pića! Zato se alkoholna pića piju; njima nije potrebna reklama. U kafani četiri lijepa, žuta stola sa stolicama. Razume se da birtija nije bila prazna a to je teško bilo i pretpostaviti. Ušao sam… Naročito me začudilo ono što sam vidio. Društvo se veselilo uz gusle. Gudio je jedan Hercegovac… Sto je bio prepun flaša piva… Srećom brzo su se razišli da se poslije večere po koji vrati. Jedan je bio toliko zasio da je po njega i žena dolazila, ali je opet nije poslušao, kada smo mi pošli na spavanje i on se digao i otišao kući… Svi rade i privređuju koliko mogu i umiju. A što im ostaje mnogo vremena na raspoloženju za birtiju, tome nisu oni krivi. Nemaju ljudi šta da rade. Niko njima danas ništa ne pokazuje… Oni su opkoljeni sve samim trgovcima i špekulantima pa i pored svega dobro napreduju.”

            Izvor: SRPSKO KOLO, godina VI, oktobar 1921.

            Piše: dr Milan Micić

            • Voja

              MILETIĆEVO

              Prostor na jugoslovensko-mađarskoj granici u blizini Subotice, kod Palića, bio je iz vojnih i odbrambenih razloga posebno osjetljiv za jugoslovenske vlasti i kao takav bio je objekat agrarne reforme sa ciljem da se na tom osjetljivom prostoru naseli stanovništvo provjereno odano jugoslovenskoj državi, a to su bili bivši dobrovoljci srpske vojske, kolonisti iz Srbije – bivši regularni vojnici srpske vojske, optanti iz Mađarske i mjesni agrarni intresenti.

              ZAKUP NA POSJEDIMA USPOSTAVLJEN PRIJE VELIKOG RATA

              Na posjedu grada Subotice, na potezima Hajdo, Vago, Jaroš, Deskaš i Čavolj grad Subotica i mađarski salašari zakupci nalazili su se u zakupnom odnosu na 25 godina, a zakup je uspostavljen još prije Velikog rata. Ministarstvo agrarne reforme 1925. godine razriješilo je zakupni odnos koji je postojao između grada Subotice i salašara mađarske nacionalnosti, a zemljište je podijeljeno mjesnim agrarnim intresentima iz Subotice – Bunjevcima. Međutim, nadijeljeni mjesni agrarni interesenti nisu obrađivali zemlju već su oni zemlju izdavali u zakup bivšim gradskim zakupcima koji su i dalje živjeli na salašima uz samu jugoslovensko- mađarsku granicu i obrađivali zemlju. Još od 1925. godine zakupci salaša osjetili su se nesigurno uslijed raskida zakupnog odnosa i agrarne reforme koja se počela sprovoditi nad zemljištem koji su oni koristili pa nisu održavali zgrade na salašima. Predsjednik agrarne zajednice Hajdukovo Ljubomir Cvetković 23. novembra 1933. godine objasnio je Ministarstvu poljoprivrede uzroke lošeg stanja salaša koje su dobili naseljenici: „Godine 1925. objekti na salašu bili su u boljem stanju, ali su bivši sopstvenici kada je procjenjivanje izvršeno znajući da će im se kuće oduzeti po zgradama više nisu vršili nikakvu opravku, pa pošto su kuće od naboja one danas iziskuju znatne popravke, a ima ih i porušenih”.

              ŽALBA MAĐARA

              Zakupci salaša mađarske nacionalnosti žalili su se na ove odluke i jedan od njih Anton Engi u svojoj žalbi od 29. oktobra 1932. godine naveo je da je „salaš podigao prije 30 godina ne na žirantnoj zemlji za koju sam plaćao zakupninu već na drugoj zemlji za koju nisam plaćao zakupninu a to je grad Subotica tolerisala preko 30 godina tako da sam po građanskom pravu stekao svojinu na zemljište koje se nalazi pod mojim zgradama i koje služi kao potkućnica. Salaš i ostale zgrade sagradio sam svojim materijalom bez ičijeg doprinosa i održavao ih 30 godina u redu uz moje izdatke, te je salaš moja svojina. Bez odštete nisam ga dužan nikome ustupiti.” Kao odgovor na ovu žalbu KBU Dunavske banovine 1. novembra 1932, godine navela je „pošto je žaliocu isplaćen salaš i naređeno iseljenje u ostavljenom roku te mu saopštavam da se po ovoj žalbi nema šta dalje preduzimati.” Poslije ovog odgovora od strane KBU 31. maja 1933. godine konstatovano je da „se gore imenovani odselio iz Subotice u Horgoš”. List Jugoslovenski dnevnik donio je 13. maja 1932. godine tekst Kolonizacija i Hajdukovo potpisan od strane anonimnog dobrovoljca sa granice u kojem se ističe da izvjesni ljudi bune Mađare – salašare da se ne sele jer će navodno „pored kuće dobiti i jutro zemlje”. Autor teksta traži „zasluženu kaznu za bundžije i podstrekače”, a „Mađari koji imaju kuće na dobrovoljačkim parcelama htjeli- -ne htjeli moraju odmah prodati svoje kuće i osloboditi sopstvenicima parcele kako bi dobrovoljci napravili za svoje familije krov nad glavom”. REVIZIJA Agrarne vlasti Kraljevine Jugoslavije 1930. godine izvršile su reviziju agrarnih subjekata i zemljište u jesen 1931. godine – proljeće 1932. godine nadijelili kolonistima. – S obzirom na važnost naseljavanja ovoga zemljišta, koje leži najvećim dijelom neposredno uz granicu pitanje naseljavanja ovoga zemljišta od strane nadijeljenih lica je od velike važnosti po državno nacionalne intrese – istakao je ministar poljoprivrede 9. septembra 1932. godine. Samo naseljavanje kolonista nije bilo moguće u tom trenutku jer nije bilo riješeno pitanje otkupa salaša od zakupaca mađarske nacionalnosti i njihovo iseljavanje sa zemljišta namijenjenog za kolonizaciju. Trebalo je da se kolonisti nasele do 15. oktobra 1932. godine a da se zakupci salaša isele do 1. oktobra 1932. godine. Dosadašnjim vlasnicima salaša bila je predviđena dodjela potkućnica na drugim mjestima 200–400 kv.hv, a za isplatu salaša naređeno je da se otvori kredit kod Kolonizacionog fonda u iznosu od milion dinara.

              MOLBA SRPSKE PRAVOSLAVNE OPŠTINE

              Da se koloniji Hajdukovo davao poseban značaj po državne i nacionalne ciljeve na granici prema Mađarskoj svjedoči i zahtjev Srpske pravoslavne crkvene opštine iz Subotice iz marta 1936. godine KBU Dunavske banovine u kojem se ističe loš kvalitet zemlje naseljenika, njihovu tešku materijalnu poziciju kao i formiranu susjednu koloniju Masarikovo od 30 kuća i činjenicu da na Paliću postoji 30 pravoslavnih domova. „Daleko su od grada. Naši naseljenici su bez crkve i sveštenstva. Osjećaju se ostavljeni samo sebi u vjeri. Crkvu misli dići na Paliću i to u vizantijskom stilu. Putnici koji dolaze od Segedina će se tako podsjetiti da se nalaze na slovenskoj zemlji.” Srpska pravoslavna crkvena opština iz Subotice od Ministarstva poljoprivrede tražila je za gradnju pravoslavne crkve na Paliću 350.000 dinara. Prema izvještaju Ministarstva poljoprivrede od 29. maja 1933. godine za 838.032 dinara otkupljeni su salaši za 135 kolonista i oni su zaduženi da ih plate na osnovu Zakona o beskamatnoj pozajmici. Kolonisti su preuzeli ključeve nadijeljenih salaša 21. maja 1933. godine. Prema izvještaju agrarne zajednice Hajdukovo–Palić od 25. juna 1935. godine naseljenih porodica na salašima ukupno je bilo 159 sa ukupno 797 lica. Porodice naseljenika raspolagale su sa 96 konja, 100 krava, 316 svinja, 73 ovce, 32 koze, 61 zaprežnih kola, 48 plugova, 36 drljača, 28 kopačica, 12 vinogradarskih prskalica, 3 voćarske prskalice, 2 sijalice, 1 trijereom. Prema izvještaju agrarne zajednice Hajdukovo–Palić iz 1934. godine 111 djece je u koloniji školskog uzrasta, imaju dvije škole jedna sa jednim odjeljenjem a druga sa dva odjeljenja, sa tri učitelja, dubokog bunara kolonija nema, nema ambulantu, u naselje ne dolazi ni babica ni ljekar. Godine 1938. djece za školu u koloniji bilo je 200, škola je imala tri odjeljenja sa tri učitelja, u koloniji je bio jedan bušeni bunar, a trebala su još tri, ljekar od kolonije bio je udaljen 5–10 km. Kroz koloniju je takođe bila neophodna izgradnja puta. Prema izvještaju agrarne zajednice Hajdukovo od 17. avgusta 1939. godine kolonija je imala 185 kuća sa 1.687 stanovnika, 420 komada krupne stoke i 222 komada sitne stoke. Dobrovoljac Jovo Medić 10. oktobra 1938. godine izvijestio je Savez agrarnih zajednica za Banat, Bačku i Srem da je naseljeno 150 naseljenika i da se „naselje razvija na 12 km. graničnog fronta sa udaljenim kućama, bez crkve, bez opštinske zgrade, ima samo dom agrarne zajednice u domu su smješteni pčelarska zadruga, knjižnica i čitaonica.”

              ŠKOLSKE ZGRADE SAZIDANE RANIJE

              Dvije školske zgrade korišćene za potrebe škole na koloniji sazidane su bile prije naseljavanja kolonista, a za dom agrarne zajednice u koloniji korišćena je kuća koju je jugoslovenska država otkupila sredstvima iz Kolonizacionog fonda. Uslovi za stanovanje i život na otkupljenim salašima bili su izuzetno teški i svi salaši morali su se popravljati da bi se obezbijedili makar minimalni uslovi za življenje. Mihailo Maksimović, prema izvještaju od 26. avgusta 1933. godine, u ratu vodnik u srpskoj vojsci, odlikovan sa dvije Karađorđeve zvijezde i stranim odlikovanjima, dobio je salaš gdje ne može stanovati. Radisav Ivković 8. septembra 1933. godine pisao je Ministarstvu poljoprivrede: „Salaš u kojem stanujem sav je od trošnog naboja kojeg je kiša natopila i svi zidovi su vlažni. Krova i nema jer oni koji su prije mene stanovali potpuno su ga uništili. Salaš je prekriven trskom koja je sasvim istrulila tako da ima rupa kroz koje može proći čovjek”. Mirko Budinić 15. avgusta 1936. godine izvijestio je Ministarstvo poljoprivrede: „Kuća je naklonjena najskorijem padu, a napravljena je od samog busenja i sada sam prinuđen sa salaša da se iselim.” Spasoje Todorović 6. maja 1936. godine je pisao: „Kuća je već ruševina, ja sam je popravljao ali to nije moguće iz sredstava koje imam.” Kolonista Petar Erak do 26. septembra 1937. godine koristio je pozajmicu od 8.000 dinara za popravku kuće. Kuća je bila od naboja, dužine 11 m, širine 5 m, visine 3 m, ali Erak nije stavio vrata i prozore, a uz kuću je dozidao ganak.

              SALAŠI GREŠKOM DIJELJENI VIŠE PUTA

              U samom procesu naseljavanja kolonije neki od kolonista dobijali su jedan isti salaš greškom agrarne birokratije. Tako se 7. aprila 1934. godine Simo Rapajić žalio da se „naselio sa pet članova porodice u salaš br. 618 koji je otkupljen za Šakić Milana koji se naselio, a nije moguće dvije porodice u jedan salaš.” Iz agrarne zajednice u Hajdukovu 13. septembra 1933. godine tražili su od Ministarstva poljoprivrede da im se oprosti 50% duga za kupljene salaše jer su „isti preskupo plaćeni”. „Članovi moraju priznati zaduženja za kupljene salaše”, 18. septembra 1933. godine odgovorili su kolonistima u Hajdukovu na njihovu inicijativu o brisanju 50% duga za kupljene salaše iz Saveza agrarnih zajednica za Banat, Bačku i Srem. Prema izvještaju iz agrarne zajednice u koloniji od 17. juna 1934. godine u Hajdukovu je „naseljeno 165 naseljenika. Mjesni agrarni intresenti imaju svoje kuće, dok 125 kolonista, optanata i dobrovoljaca je obezbijeđeno salašima, dok ostali ne mogu da podignu svoje kuće, a dodijeljena im je zemlja slabog kvaliteta”. Kolonisti koji su bili bez salaša bili su u najtežem materijalnom položaju. Tako je agrarna zajednica Hajdukovo 9. juna 1935. godine tvrdila da se „Vojin Mandić naselio sa ženom, prebiva po tuđim kućama, plaća kirije svakog mjeseca i moli jednoga i drugoga komšiju da ga primi na stanovanje.”

              TEŠKI USLOVI ZA ŽIVOT

              Pozicija kolonista – salašara odmah po naseljavanju bila je teška. „Kvalitet zemlje mnogo je lošiji nego na drugim kolonijama, jer nije zemlja nego pijesak”, žalio se 19. maja 1933. godine kolonista Miraš Šuković… „Na koloniji ima priličan broj porodica koje su u velikoj nevolji i koje gladuju”, glasio je izvještaj od 21. maja 1933. godine kada su kolonisti preuzimali ključeve salaša. Kolonista Ljubomir Cvetković 9. avgusta 1933. godine pisao je Savezu agrarnih zajednica za Banat, Bačku i Srem ističući težak ekonomski položaj doseljenika: „Razdijeljen je kukuruz nastradalima od tuče, leda, a preostalo je razdijeljeno za sjeme i onima kojima je bilo neophodno za ljudsku ishranu. 110 ljudi primilo je pomoć od Saveza”. Prema tom izvještaju 88 dobrovoljaca nadijeljeno je u koloniji Hajdukovo i tražili su pomoć za nabavku žita, opravku kuća, kupovinu kola, podizanje štala, nabavku poljoprivrednih alata, konja, prskalica, a 23 naseljenika tražilo je pozajmicu za nabavku hrane. „…Mnogo sirotinje ima na koloniji i mnogi nemaju hleba za svoju porodicu… Uslijed velike suše sve je izgorjelo na pijesku. Treba novaca za nabavku hljeba i da mogu po jednog konja kupiti”, pisao je Savezu agrarnih zajednica za Banat, Bačku i Srem LJ. Cvetković 6. septembra 1933. godine. „Već je vrijeme za sjetvu, a naseljenici neće moći da zasiju svoje parcele”, pisao je isti LJ. Cvetković 21. septembra 1933. godine. „Godina je slaba. Zemlja oko njih je bijeli pijesak pogodan samo za voće i vinograde”. 31. decembra 1933. godine stigao je izvještaj u Savez agrarnih zajednica za Banat, Bačku i Srem. „Dobrovoljac Matijaš Antun doselio se 1933. godine, dobio je zemlju i državni salaš ali slabu kuću i štalu, zemlja mu je odviše slaba, 7,5 k.j. podvodne kaljuge uz salaš, ostala zemlja sve pijesak”, izvještavala je agrarna zajednica u Hajdukovu 12. februara 1936. godine. Prema zahtjevu agrarne zajednice Hajdukovo–Palić od 18. februara 1935. godine u tom trenutku 30% naseljenika nisu imali nikakve hrane za svoje porodice zbog sušne i nerodne godine i zbog hrđave zemlje pijeska vejavca koji i po kišnim godinama ne rodi najbolje. „Naseljenika je 170 od kojih 19 nemaju kuće. Godine 1935. dobijeno je od Banske uprave 1.500 sadnica voća, a 1936. godine 3.500 komada i 155.000 komada kalemova vinove loze”, 28. decembra 1936. godine izvještavao je Ljeposav Mijatović iz agrarne zajednice Hajdukovo–Palić ukazujući na prilagođavanje kolonista kvalitetu zemlje i uslovima za njenu obradu. Kolonista Jovo Šakić 20. maja 1939. godine pisao je Savezu agrarnih zajednica za Banat, Bačku i Srem ističući da se doselio krajem 1933. godine i došao na najgoru parcelu i podigao „jedan lanac vinograda” i da mu je „najteže što nije mogao među ovu djecu kupiti kravu.” Prema izvještaju od 4. marta 1939. godine kolonista Miloš Novković koji se doselio 1933. godine posadio je 1,5 k.j. vinograda. Doseljenici na koloniju Hajdukovo nikada prije doseljavanja nisu se bavili vinogradarstvom i voćarstvom i u uslovima tegobnih uslova stanovanja i života za njih je to bilo potpuno novo iskustvo.

              ZAHTJEVI KOLONISTA

              Sva pitanja i probleme kolonizacije na koloniji Hajdukovo, kao i stavove, potrebe i želje kolonista naseljenih u Hajdukovu sadržala je Rezolucija agrarne zajednice Hajdukovo–Palić donesena 13. maja 1935. godine, a upućena banu Dunavske banovine:
              1. Da nam se otpišu potpuno trošni salaši, sa kojima smo nepravilno zaduženi, jer da smo ih mi slobodno kupovali za 50% bi ih jeftinije kupili pošto njina izrada, konstrukcija, mladost i higijeničnost ne odgovaraju kupljenoj cijeni, koju je određivala komisija i na nas taj teret prenijela i ako nam je rečeno, da to otkupljuje država i da se nećemo mi time teretiti.
              2. Da se nadjeljenim drugovima, ali bez kuće dodijeli HITNO građa i mali zajam, jer stanuju u zemunicama i sa nama, te nas u jednoj sobi ne može biti po 10–15 članova, iz dvije porodice sa malom u velikom broju djecom, a nama da se dodijeli pomoć za popravku ovih potpuno oronulih salaša.
              3. Da nam se omogući tečaj živinarstva, vinogradarstva, pčelarstva i voćarstva a koji bi nam držali učitelji škola Kraljević Marko i Devet Jugovića koji bi prethodno bili sada u ljetnjem raspustu POZVANI na tečajeve, te pod jesen i kroz zimu počeli sa nama raditi u svojim slobodnim časovima.
              4. Da nam se iz Banovinskog rasadnika daje u roku od 10 godina sadnice voća, i vinova dobra loza sa popustom od 75% s tim, da nam upravnik rasadnika, koji se pokazuje nevjerovatno među nama aktivan, pokazuje način naprednog sađenja, odgajanja itd.
              5. Da nam se dodijeli priplodna stoka, kao nerast, bik, plemenita jaja, pčele, alat, građa, početni mali kapital u novcu u vidu dugoročne pozajmice.
              6. Da nam se dodijeli odgovarajući pašnjak, stoke nemamo mnogo, a pašnjaci su nam nedostatni, uslijed male površine i slabog uzrasta trave koja ne uspijeva na vijavcu pijesku.
              7. Da nam se omogući ubiranje i ovako malog ploda a koje uništiše srne, zečevi i vrane. Lovački zakon je za nas katastrofalan, a mi se moramo braniti svim silama protiv šteta koje nam nanose ove divljači, jer ne možemo zamisliti, da nam divljač jede i uništava sve, a mi da to ili čuvamo ili propadamo, te tako u prvom i drugom slučaju stradamo. Komisijski procjena štete nam je nemoguća, jer nemamo mogućnosti, da unaprijed položimo komisijske troškove, a i kad bi imali mogućnosti, procjena bi na svaki način po nas bila NEGATIVNA, jer obično su procjenitelji članovi LOVA.
              8. Da se naredi gradu Subotici, da se putevi, koji vode na ovu koloniju osposobe za saobraćaj, tj. da mi svoj kuluk dajemo za naše putove a ne da tuđe dok mi od neprohodnosti puta apsolutno propadamo.
              9. Da se banovinski put Subotica–Majša Drugog reda koji vodi do same granice na 14 vojničku graničnu karaulu otpočne RADITI, jer bez njega gornji kraj kolonije ne može apsolutno opstati. 10. Da se višak kod dobrovoljaca uračuna u kompetenciju, sa razloga, što je zemlja VIJAVAC PIJESAK dok ostalim kolonstima da se odredi nova procjena parcela, jer su jako skupo procjenjene, što oni ne mogu podnijeti, sa obzirom na plodnost zemlje, puko siromaštvo, opšte nemanje itd.
              11. Da se kolonistima i ostalim naseljenicima dade dodatak, gdje je mnogo članova porodice, naročito djece muškog spola, koji će biti u budućnosti podmladak osnivajući svoju samostalnu nacionalnu porodicu.
              12. Da se naredi gradskom i sreskom načelstvu u Subotici da se na ovoj koloniji reguliše SANITET I VETERINARSTVO koje do danas nije nikako regulisano, s obzirom, da je veliki dio naseljenika povremeno bolestan uslijed promjene klime, a stočne bolesti naročito svinjska kuga i vrbanac i ovo malo što smo počeli odgajati uništi nam. Djelovođa Ljuba Cvetković Predsjednik Petar Simić

              Izvor: SRPSKO KOLO, br. 68. septembar 2021.

              Kolonistička naselja

              Piše: dr Milan Micić

            • Vojislav

              BANATSKI SOKOLAC

              Veleposjed J. Karačonjija u njemačkoj opštini Mariolana i Sečenovo, sjeveroistočno od Vršca, kao i u Petrovaradinu i Sremskoj Kamenici na početku agrarne reforme u Kraljevini SHS bio je veličine 5.359 k.j, a za potrebe agrarne reforme oduzeto je 4.626 k.j. Banatski dio posjeda obuhvatao je 4.452 k.j. i nalazio se koncentrisan oko majura Raroš, Bioseg, Abacija i Veliki Rit. Na majuru Bioseg bio je ljetnjikovac porodice Karačonji sa parkom u kojem je raslo rijetko drveće i tzv. bijele i crvene kuće u kojima su stanovali radnici na imanju — biroši, kao i stanovi za upravnika imanja, štale za stoku, šupe za alat i poljoprivredna radila. Imanje je bilo lijepo uređeno, ispresjecano putevima oko kojih su bili drvoredi (oraha, jablana, jasena). Imanjem su prolazile uskotračne pruge gdje je lorama prevožena letina do obližnje željezničke stanice, je bačena bomba. Ona je da bi, zaštitila djecu, legla na bombu. Djeca su pobjegla iz podruma i onda su na kanalu ispred kuće ubijena – prisjetila se Romanićeva. Zamjenik načelnika opštine Okučani Siniša Martinović naglasio je da se žrtve ne smiju zaboraviti. – Prije nekoliko godina napravili smo spomenik poginulim žrtvama i od tada sve više naroda dolazi na ove pomene. Generalni konzul Srbije u Hrvatskoj Aleksandar Nakić poručio je da Srbi treba da ostanu na svojim ognjištima, koja su vijekovima njihova. – Republika Srbija će koliko je to u njenoj mogućnosti pomoći svima – poručio je Nakić. U Okučanima 1991. godine bilo je 75 odsto Srba a sada tek 20. Među njima je sedamdesetak djece u osnovnoj školi, ali tek polovina njih pohađa srpski jezik, nacionalnu istoriju i vjeronauku. U srpskoj zajednici kažu da je riječ o tihoj asimilaciji.

              PETI PUT ODRŽAN POMEN U VETERNIKU

              I danas se nad Srbima u Zapadnoj Slavoniji sprovodi teror I ove godine, 2. 5. u Hramu Svetog Simeona Mirotočivog u Veterniku, predstavnici Udruženja boraca, ratnih vojnih invalida, porodica poginulih Pokrajine Vojvodine na čelu sa predsjednikom Dragom Stuparom, a uz prisustvo porodica poginulih i svih koji saosjećaju sa njima obilježili su stradanje Srba u Zapadnoj Slavoniji u akciji Bljesak. – Kada smo se najmanje nadali došlo je do krvave muke i bombardovanja civilnog stanovništva. 1. maja u 6 časova ujutro došlo je do bombardovanja iz Nove Gradiške i Novske. Postigli su svoj cilj, presjekli su nam komunikaciju Pakrac–Okučani i tu im se pružila prilika da spriječe bijeg iz pakračkog dijela Zapadne Slavonije. Nama su ostavili da se borimo „prsa u prsa” od auto- -puta kod Okučana do Stare Gradiške. Kad smo vidjeli koliko je civilnog stanovništva ostalo sabrali smo se, dogovorili i usmjerili na naše izvlačenje. Nebo se otvorilo, kiša je padala, nebo je plakalo za nama. Iako slabije naoružani, odlučili smo da se ne predajemo, da idemo do cilja, a cilj nam je bio da se što više zaštiti civilno stanovništvo – rekao je Drago Stupar. Pomoćnik pokrajinskog sekretara za socijalnu politiku, demografiju i ravnopravnost polova Miloš Urošević istakao je značaj obilježavanja ovakvih datuma i izrazio nadu da će u budućnosti takvih događaja biti sve manje. – Narod koji ne obilježava ovakve tragične dane, ne može ni da ima budućnost. Pomoćnik gradonačelnika Novog Sada Stanko Ljubičić. – Sa osjećajem tuge i težine sjećamo se 1. maja 1995. godine kada je još jednom čovjek prestao da bude čovjek. Stotine Srba je izgubilo živote u akciji Bljesak. Njih nikada ne smijemo zaboraviti, kao ni taj strašni događaj, ne zato što robujemo prošlosti, već zato što mislimo na budućnost i upozoravamo ovako bolnim i strašnim primjerima da progoni i ubijanja i diskriminacija ljudi nikada nisu rješenje. Ljubičić je naglasio da je na nama da gradimo društvo mira, tolerancije, praštanja, međusobnog razumijevanja i društvo u kojem se zločini nad čovjekom neće ponoviti. Mnogo je bolnih uspomena koje razdvajaju ljude, ali one ne smiju da nas spriječe da vidimo očima humanosti, da se osvijestimo šta nas sve ujedinjuje i da vođeni onim najplemenitijim u nama, stvaramo bolje mjesto za život naše djece i svih koji dolaze. Čovjek koji razumije patnju protjernih iz zavičaja, saosjeća sa njima i pomaže im da se regenerišu na prostoru AP Vojvodine, ali i da sačuvaju svoje korijene i identitet, je direktor Fonda za izbjegla, raseljena lica i za saradnju sa Srbima u regionu Duško Ćutilo. – Fond za izbjegla, raseljena lica i za saradnju sa Srbima u regionu podržao je Udruženje boraca, ratnih vojnih invalida, porodica poginulih Pokrajine Vojvodine u namjeri da se na današnji dan okupimo. Na to nas obavezuje naša istorija koja je puna podsjećanja na stradanja, logore i istrebljenja – istakao je Ćutilo. Svoj osvrt na današnji dan i sjećanje dao je predsjednik Skupštine Republike Srpske Krajine u izgnanstvu, Milorad Buha, koji se borio i bori se da se istorija stradanja ne ponovi. – Moramo se sjećati naših žrtava, ali moramo i ukazati i na sve ono zbog čega su oni poginuli. Zapadnoslavonci su krvarili od devedesete godine, ali i dan danas Srbi koji su ostali tamo, napuštaju Zapadnu Slavoniju zbog terora koji se sprovodi nad njima. Moramo ukazati zašto je došlo do takvog događaja. Svjesno moramo sagledati i ukazati na sve ono što je doprinijelo da se to desi. Globalisti nas uče da opraštamo. Ne smijemo opraštati za ratni zločin ni po svjetovnom ni po duhovnom pravu. Treba da tražimo mirovnu konferenciju između Srba i Hrvata. Imamo sporazumnu sukcesiju koja nam daje ogromna prava, ali ih ne primijenjujemo. Mi kao Krajišnici ne smijemo stati. Moramo biti uporni i izboriti se za ono što nam pripada prema međunarodnom i nacionalnom pravu. Na kraju, svoje stihove kazivala je srpska pjesnikinja Ranka Srdić Milić.

              DRAGANA ŠIPOVAC

              » Predsjednica Udruženja Suza Dragana Đukić obraća se okupljenima kod spomenika u Tašmajdanskom parku » Stanko Ljubičić, Duško Ćutilo, Ranka Srdić Milić i Drago Stupar Veleposjed J. Karačonjija u njemačkoj opštini Mariolana i Sečenovo, sjeveroistočno od Vršca, kao i u Petrovaradinu i Sremskoj Kamenici na početku agrarne reforme u Kraljevini SHS bio je veličine 5.359 k.j, a za potrebe agrarne reforme oduzeto je 4.626 k.j. Banatski dio posjeda obuhvatao je 4.452 k.j. i nalazio se koncentrisan oko majura Raroš, Bioseg, Abacija i Veliki Rit. Na majuru Bioseg bio je ljetnjikovac porodice Karačonji sa parkom u kojem je raslo rijetko drveće i tzv. bijele i crvene kuće u kojima su stanovali radnici na imanju — biroši, kao i stanovi za upravnika imanja, štale za stoku, šupe za alat i poljoprivredna radila. Imanje je bilo lijepo uređeno, ispresjecano putevima oko kojih su bili drvoredi (oraha, jablana, jasena). Imanjem su prolazile uskotračne pruge gdje je lorama prevožena letina do obližnje željezničke stanice.

              ZAPISI MILOŠA CRNJANSKOG

              U periodu rane kolonizacije (1921—1923) na ove majure dospjela je 601 dobrovoljačka porodica iz Bosne i Like, uz manja doseljavanja sa Korduna i Banije. Na majurima Bioseg i Veliki Rit počela je gradnja kolonije Bioseg udaljena seoskim putem 6 km. od Marilane koja je u četvrtoj deceniji 20. vijeka ponijela ime Banatski Sokolac. U tekstu M. Crnjanskog U obećanoj zemlji objavljenom u dnevnom listu Politika od 25. oktobra 1923. godine Crnjanski je opisao uslove života porodica naseljenih na majuru Veliki Rit na samom početku kolonizacije: „Malo dalje je naselje Veliki Rit. To su dobrovoljci Bosanci iz okoline Bihaća. Izgleda da su ljubavi demokratske i radikalske Ličani i Bosanci. Kuća u kojoj je prije stanovala spahinica podijeljena je na 4 porodice i izgleda jako bijedno. Inače tu ljudi stanuju po štalama, žene rađaju pod jednim krovom. U ostalim štalama odjeljena samo granjem stoji stoka.” Kolonisti naseljeni na majurima Bioseg i Veliki Rit neposredno po doseljavanju suočili su se sa neriješenim agrarno-pravnim odnosima što je kod kolonista izazivalo nesigurnost i dovelo do djelimičnog raseljavanja kolonije. Komisija Županijskog agrarnog ureda iz Vršca 10. juna 1922. godine izabrala je teren za gradnju kolonije, a 25. juna 1922. godine Županijski agrarni ured Vršac ekspropirisao je 365 k.j. 1.230 kv.hv. zemljišta za kućišta s tim što je svaki kućni plac iznosio 800 kv.hv. Gradnja kuća u koloniji počela je 1923. godine. Kolonisti u koloniji Bioseg 1923. godine suočili su se sa kupovinom 767 k.j. posjeda, koji je njima nadjeljen, od strane Đ. Konjovića, veleposjednika iz Dalja, i procesom koji je trajao do 1929. godine, a koji je za posljedicu imao nesigurnost kolonista i djelimično raseljavanje kolonije (u obližnju Veliku Gredu i Sirig u Bačkoj). Novi posjednik je šest godina pokušavao uz podršku dijela agrarne administracije da ukloni koloniste sa spornog zemljišta. Ministarstvo pravde je 28. marta 1925. godine skinulo sekvestar sa imanja veleposjednika Karačonjija, a 25. juna 1925. godine Đ. Konjović je tražio od Ministarstva agrarne reforme da „izvoli reflektante za zemlju, te koloniste, sa mojega posjeda na drugu zemlju preseliti.”

              SUKOB SA KONJOVIĆEM

              P. Radić ministar agrarne reforme 1925. godine planirao je premještaj naseljenih dobrovoljaca što je dovelo do preseljenja u jesen 1925. godine 22 dobrovoljca u Veliku Gredu, a kolonisti iz Biosega novembra 1925. godine žalili su se Agrarnoj direkciji u Novom Sadu, Glavnom odboru Saveza dobrovoljaca Kraljevine SHS i kralju Aleksandru Karađorđeviću. U sezoni poljskih radova 1926. godine sukobio se Konjović sa kolonistima, jer su „uznemiravali tužitelja u posjedu onih parcela koje su oni imali u posjedu.” U jesen 1926. godine 26 kolonista iselilo se u Sirig u Bačkoj, a Đ. Konjović 1928. godine pokušao je da riješi ovaj spor nasilnim metodama o čemu svjedoči žalba naseljenika Ministarstvu za agrarnu reformu od 27. marta 1928. godine. „Oko 160 ovdašnjih dobrovoljačkih i kolonističkih familija žali se lično g. ministru da nam obezbijedi stanje u ovim teškim prilikama i putem zakona spriječi svakodnevni napad žandarmerije na mirno i svakom okolnošću iznureno stanovništvo… Dotični kupac još ne pokazuje gruntovno pravo ni naređenje za progon i rušenje kuća, samo dava prazne ugovore i obećava novčane odštete, a drugi put dovodi žandarmeriju i plugove za preoravanje kućišta i pašnjaka koji je za ovaj narod opstanak. Tako je 26. marta 1928. godine došao Đorđe Konjović sa četiri žandarma i 50—60 Rumuna iz trećeg sela koji su sa motikama i koljem, uz pomoć žanadarmerije, napali na selo da otmu kućišta i pašnjak, kada je sve selo izašlo u odbranu, svađe je bilo ali pucnjave nije.

              SUKOB TRAJAO GODINAMA

              Žandarmi su odveli u zatvor od reda tri čovjeka, u zatvor kao taoce i kako su ih optužili nama je nepoznato… Mi smo se ovdje naselili po naređenju vlasti i po odredbi Krfske deklaracije, od vlasti dobili kućišta i pašnjak, gdje smo podigli preko 50 kuća, pa ko je naredio da se ovaj narod progoni?” Međutim, 30. septembra 1929. godine Ministarstvo poljoprivrede naredilo je Agrarnom uredu u Vršcu da se sukob naseljenici– Konjović ne može uzeti u pretres do donošenja Zakona o likvidaciji agrarne reforme” čime je u Biosegu ozakonjeno postojeće stanje i na taj način je konflikt riješen u korist naseljeničke kolonije Bioseg (Banatski Sokolac). Znatan dio kolonista živio je do 1925. godine u veleposjedničkim zgradama, jer se kupac posjeda Đ. Konjović, koji je posjed kupio 25. marta 1923. godine i ušao u višegodišnji spor sa naseljenicima, 1925. godine obavezao da će „trpjeti naseljeničke porodice koje stanuju u ekonomskim zgradama kupljenog maksimuma do 1. juna 1926. godine”. Županijski agrarni ured u Vršcu februara 1927. godine uprkos sporu, izmjerio je i odredio kolonistima nove potkućnice. U žalbi naseljenika Ministarstvu za agrarnu reformu od 27. marta 1928. godine u sporu sa veleposjednikom Đ. Konjovićem konstatuje se da je selo u gradnji. Do 1925. godine u selu je podignuto 38 kuća, a do 1928. godine 49 kuća (1925 — 38 kuća, 1926 — 7 kuća i 1927 — 4 kuće) i to 16 kuća je izgrađeno od cigle, 1 od naboja, a 32 od drveta (brvnare) što ukazuje na osjećanje privremenosti i nesigurnosti naseljenih kolonista uslijed spora sa veleposjednikom oko nadjeljenog zemljišta što je imalo za posljedicu nezapočet proces akulturacije doseljenog stanovništva i njihovo pojačano osjećanje zavičajne memorije koje se ogledalo u gradnji kuća brvnara, tj. u pokušaju prenošenja modela života iz starog kraja u prostor kolonizacije. Uslijed spora sa Đ. Konjovićem do 1931. godine u koloniji je naseljeno 138 porodica, ali je 134 porodice bilo nenaseljeno, a u koloniji su bile izgrađene 104 kuće. Prema izvještaju divizijskog generala u penziji M. Mihajilovića, šefa Dobrovoljačkog odsjeka Ministarstva poljoprivrede od 2. novembra 1931. godine bila u fazi „svog sređivanja”. Godine 1934. zemljištem u koloniji Banatski Sokolac bilo je nadjeljeno 218 kolonista, ali 1938. godine u naselju Banatski Sokolac bilo je izgrađeno 158 kuća i 140 ekonomskih zgrada što gradnju naselja na kraju procesa kolonizacije čini nedovršenim.

              KOLONISTI IZ LIKE I BOSNE

              U koloniju Banatski Sokolac, u konačnom zbiru, doseljeno je 187 porodica i to: iz Like 89 porodica od čega 76 iz okoline Gračaca, 73 porodica iz Bosne od čega 51 iz okoline Bosanske Krupe i 21 iz okoline Bosanskog Petrovca, 21 sa Korduna, iz okoline Slunja. Pitanje izgradnje javnih zgrada i institucija u selu se kolonistima postavilo kao primarno, pogotovo izgradnja škole. „Školu u koloniji nemaju i pripremaju jednu zgradu da je priosposobe za školu i stan učitelju jer imaju dovoljno djece koja bi već trebala da su za školu. Pojedinci školsku djecu šalju u Mariolanu i to s proljeća i ljeta”, naveo je u svom izještaju srski načelnik sreza Vršac 10. jula 1930. godine. Godine 1931. mještani Biosega uputili su molbu Prosvjetnom odjeljenju Dunavske banovine da poprave jednu zgradu i preprave je u školu i zato su im odobrena finansijska sredstva u iznosu od 85.474 dinara 29. aprila 1931. godine. Godine 1932. načelnik Prosvjetnog odjeljenja Dunavske banovine izvijestio je nadležne da je „Bioseg od opštine u Mariolani udaljen 6—7 km. i nema svoju školu. Djeca naših kolonista primorana su da pohađaju školu u Mariolani. Uslijed velike udaljenosti i siromaštva kolonista samo jača djeca idu u školu.” Školski nadzornik sreza vršačkog Milošević u svom tromjesečnom izvještaju od 23. marta 1933. godine izvijestio je o radovima na školi u Biosegu. „Na koloniji Bioseg, takođe je urađeno sve što je potrebno za podizanje nove školske zgrade i što je glavno i ovdje je sve materijalno obezbijeđeno da će ova kolonija koja ima 180 đaka iduće godine imati novu školsku zgradu.” Nova školska zgrada u Biosegu osveštana je 21. januara 1934. godine. Poziv za svečanost uputio je 13. januara 1934. godine predsjednik Školskog odbora i predsjednik opštine Mariolana J. Tirk. „Škola se nalazi na sredini kolonije, a udaljena je od Mariolane 6 km. Prevozna sredstva će biti stavljena na raspolaganje gostima”, navedeno je u saopštenju.

              Izvor: SRPSKO KOLO, april – maj, 2022, br. 75, KOLONISTIČKA NASELJA (1920-1941)

              Piše: dr Milan Micić