Lipljan i okolna sela

11. jun 2012.

komentara: 1

Opština Lipljan:

Androvac, Bandulić, Banjica, Brus, Bujance, Bukovica, Varigovce, Velika Dobranja, Veliki Alaš, Veliko Ribare, Vogačica, Vrelo, Vrševce, Glavica, Glanica, Glogovce, Goleško Vrelo, Gornja Gušterica, Gornje Gadimlje, Gumno Selo, Divljaka, Dobrotin, Donja Gušterica, Donje Gadimlje, Zlokućane, Janjevo, Klečka, Konjsko, Konjuh, Krajište, Krajmirovce, Laletić, Lepina, Livađe, Lipljan, Lipovica, Lug, Lugadžija, Magura, Mala Dobranja, Mali Alaš, Malo Gracko, Malo Ribare, Marevce, Medvece, Mirena, Muhadžer Babuš, Novo Rujce, Oklap, Okosnica, Plitković, Poturovce, Rabovce, Radevo, Rujce, Rusinovce, Sedlare, Skulanevo, Slovinje, Smoluša, Staro Gracko, Staro Rujce, Suvi Do, Teća, Topličane, Torina, Trbovce, Crni Breg, Čelopek, Čučuljaga i Šišarka.

Naredni članak:
Prethodni članak:

Komentari (1)

Odgovorite

Jedan komentar

  1. Vojislav Ananić

    JANJEVO

    JANJEVO varošica u Južnoj Srbiji, u Kosovskoj oblasti, u izvornom kraju rijeke Janjevke, desnog pritoka Sitnice, pod vulkanskim brdom Beletin, na istočnoj strani Kosova Polja. Ima 1.375 stanovnika, sa 497 kuća (1921). Današnje J. je novije naselje, a prvobitna je varoš bila dalje, između brda Borelina i Surnjeviece, gdje je sada pusto mjesto (Staro J.). J. se prvi put spominje 1303, kao katolička naseobina. Postalo je kao rudarsko naselje u ovom kraju, bogatom srebrnim i gvozdenim rudama. U J. je bilo i Sasa rudara, od kojih je i sada u blizini selo Šaškovce. Katolici u J. dobili su 1328. svoga župnika. 1433. spominju se u J. dubrovački građani, radi čijih se prava Dubrovnik obraćao despotu Đurđu. Kasnije pod Turcima kao važno mjesto, J. je bilo kadiluk u vučitrnskom sandžaku, a rudarstvo se nastavlja i unapređuje. 1597. spominju se ovdje i zlatni rudnici. U 16 vijeku u J. Je katolička naseobina imala preko 1.000 duša i svoga kapelana. No bilo je u J. i pravoslavnih, koji su u varoši imali dvije crkve, Sv. Mihaila i Gavrila i Sv. Bogorodice. Oni su pripadali novobrdskoj eparhiji, čijem je mitropolitu Nikanoru, sa stolicom u Gračanici, 1548. dolazio u posjete ohridski arhiepiskop Prohor. U 17. vijeku bilo je u J. više pravoslavnih Srba od katolika, a imali su i svoju školu, čiji je daskal (učitelj) Hadži- Andiija Lava umro 1672, a njegov je sin Vićentije Popović Hadži-Lavić iz J., kasnije bio u Austriji arhiepiskop. 1610. J. je imalo 500 kuća, od kojih 200 pravoslavnih, 180 muslimanskih i 120 katoličkih. J. je u to vrijeme, kao i neki drugi rudarski gradovi, imalo i svoje gospodare (knezove). Tako se 1613. spominje Marko Artofilaht gospodar bogospasnog mesta J. U 17. vijeku većina stanovnika u J. bili su rudari, a bogati rudnici u okolini stalno su radili. 1671. zabilježeno je, da J. ima mnogo srebrnih rudnika. Polovina od dobijenog srebra pripadala je sultanu. Onda se u J. spominje katolička crkva Sv. Nikole. I 1674. bilo je u J. više pravoslavnih od katolika, a jedan dubrovački putnik kaže, da je J. vrlo naseljeno mjesto. Austrijanci sa svoga pohoda 1689. i 1690. spominju J. i njegove srebrne rudnike.
    U ovo vrijeme, krajem 17. vijeka, ili malo kasnije, početkom 18. vijeka, raseljeno je Staro J. zbog zuluma arnautskih pljačkaša, i Janjevci su se naselili kod kula begova Spahijića, koji su bili silni i pružali im zaštitu. Tada je, radi arnautske anarhije, koja je brzo uzimala maha u poljuljanoj Turskoj, počelo opadati staro rudarstvo čuvenog J. Od starih Janjevaca ima sada samo dvije porodice, katolici Glasinovići i Palići, koje su 1910. brojile 110 kuća. U to je vrijeme doseljeno i ostalo katoličko stanovništvo današnjeg J. iz Bosne, Hercegovine, Dalmacije, od Beriša iz Malesije, iz Skadra, Prizrena, Peći, Kratova, Novog Brda, Skopske Crne Gore, Skoplja. Pri doseljenju neki su od ovih bili pravoslavni, pa su se kasnije pokatoličili, za vrijeme nekih Džinovića, koji su satrli silu Spahijića, ranijih zaštitnika Janjevaca. Sve do kraja 18. vijeka bilo je u J. Još pravoslavnih Srba, jer je postojala njihova crkva Sv. Nikole, mjesto koje je današnja katolička crkva. U blizini J., na desnoj strani Gračaničke reke, više Badovaca, postojao je i pravoslavni manastir, Vojsilovica, koji je opustio 1762. Poslije toga nema više u J. pravoslavnih. Katolici u J., koji se zovu Latini, čine sad katoličku oazu na Kosovu. 1910. bilo je u J. 515 kuća, od kojih 400 katoličkih, 75 Arnauta i Arnautaša (među ovima spomenuti Spahijići), 20 Muhadžira (iz Sjeverne Srbije 1878), 18 turskih Cigana i 2 Turaka iz Šama (Mala Azija).
    J. je danas prava rudimentarna varoš. U njemu su se očuvali posljednji ostaci metalne industrije, koja je nekad cvjetala ovdje, u Trepči i u Novom Brdu. Posljednji oblici ove industrije bile su izrađevine od tuča i mesinga: kandila, svijetnjaci, krstovi, grivne, prstenje, điđuve, lule, havani, vodenice za kavu, zličice. Sve do 1873. ova se stara industrija prilično držala, i kujundžije iz J. su svoje izrađevine nosili na trgove i sajmove po Staroj Srbiji i Makedoniji do Soluna, po Sjevernoj Srbiji, Bosni, Bugarskoj i Vlaškoj. S uvođenjem kosovsko-vardarske željeznice (1873) i drugih željezničkih linija, i nailaskom tvorničkih izrađevina, i to je opalo, te je J. danas neznatno mjesto u gračaničkom srezu, bez starog rudarskog rada i industrije, i bez života.

    L i t e r a t u r a: J. Cvijić, Osnove za geografiju i geologiju Makedonije i Stare Srbije, III (1911), 1112—1113, 1271—1272; K. N. Kostić, Naši novi gradovi na Jugu (1922), 131—133; K. Jireček, Istorija Srba, II (1923), 22.

    V. Radovanović.

    IZVOR: prof. St. Stanojević, NARODNA ENCIKLOPEDIJA SRPSKO-HRVATSKO-SLOVENAČKA, II KNJIGA , I—M, IZDAVAČ: BIBLIOGRAFSKI ZAVOD D. D. ZAGREB, GUNDULIĆEVA 29 ZASTUPA DR- ERIK MOSCHE, MIHANOVIĆEVA ULICA 1, 1928.