Poreklo prezimena Radonjić

Prezime Radonjić po svom etimološkom korenu možemo posmatrati kroz prvi slog RA, zatim reč RAD i drugi slog RADO, da bi odredili od čega je nastalo. Kada se posmatra samo Ra, to je naziv, ime za staroegipatsko vrhovno božanstvo i treba odmah odbaciti mogućnost te veze i uticaja na naš jezik. Zatim ćemo posmatrati RAD. Pojam rad u srpskom jeziku označava delanje, korisno angažovanje, uspešno delovanje. S tim u vezi je RADO, što predstavlja radost, zadovoljstvo, zbog uspešnog rada, koji pozitivno deluje i donosi sreću oklolini.

Kod starih slovena postojalo je božanstvo RADOGOST, zaštitnik gostoprimstva. Stari sloveni su ga predstavljali u znaku konja. Konj je bio nebeski znak pun snage i bio je veoma poštovan u staroslovenskoj mitologiji. Kada znamo kakav značaj u slovenskoj mitologiji ima gost a i kod srpskog naroda, koji donosi i znači sreću, blagostanje i sveukupni napredak domaćinu koji ga primi, tada možemo uspostaviti vezu između ovih pojmova.

Na osnovu izloženog možemo zaključiti da su imena kod Srba Radonja, Radoje, Radojica, Radica, Radmila, Radojka, Radomir, Radomirka i ostala koja u sebi imaju osnovu RAD i RADO sa zajedničkim etimološkim korenom. Karakteristično je da u Vojvodini ima prezime Radonić, dakle ‘NJ’ je pretvoreno u ‘N’. To se radi o prezimenima starosedelaca koji su došli sa Velikom seobom 1690. sa Patrijarhom Arsenijem Čarnojevićem.

To pretvaranje Radonjić u Radonić mora se posmatrati sa intezivnom politikom mađarizacije srpskog življa u drugoj polovini 19. veka kada se srpska prezimena ‘skraćuju’ za ‘ić’ i ‘vić’ a završavaju se najčešće na ‘ov’. Tako Petrović postaje Petrov, a Marković Markov. Dakle radi se o istom prezimenu Radonjić i Radonić jer ni pojmovno ni etimološi nemamo ime ili pojam sa osnovom ‘radon’, koji ima smisao u srpskom jeziku. Napred rečeno važi i za prezime Radonić iz Orlića u Dalmaciji.

Poreklo Radonjića iz Bjelopavlovića

Radonjić prezime postoji u Bjelopavlićima, Crna Gora, u Mijokusovićima, Frutku i Vučici. Vode poreklo od Vojvode Radonje iz 17 veka.

Kako su bili izdeljeni na uža bratstva (po otčestvu-kući) Čejanovići, Lazovići, Bobičići, Vučkačići, to su za Prvog balkanskog rata 1912. godine po dogovoru uzeli zajedničko prezime Radonjić, po zajedničkom pretku vojvodi Radonji. Slava im je Sveta Petka kao i ostalim Bjelopavlićima. Nekad su bili veoma jako bratstvo. Po predanju, vojvoda Radonja je bio veoma ugledan, naočit čovek i junak a imao je brata Gojaka od kojih su Boškovići s Orje Luke kod Danilovgrada, koji su bili prvi u plemenu ali im Radonjići to nisu priznavali, zbog sledećeg događaja. Kada je Vojvoda Radonja prosio za brata Gojaka mladu ona ga upita, ‘kakav je Gojak”, jer nije bio prisutan, a Radonja reče “isti kao Ja”.

Kada su svatovi bili pred crkvom, mlada vide Gojaka koji je bio mali i neugledan i htede da se vrati, da se ne venča za Gojaka. Na navaljivanje svatova mlada pristade pod uslovom da svi svatovi kažu amin na ono što ona u crkvi izgovori. A ona reče ,’Da Bog da sve što bilo od Gojaka i mene, uvrglo se na Radonju, a što bude od Radonje na Gojaka’. Tim događajem tumače Radonjići što je potomstvo Gojaka, Boškovići bili glava plemenu. To je legenda a stvarnost je jednostavna. Pop Risto Bošković je oženio Janu sestru velikog Vojvode Mirka, oca Knjaza Nikole. Ta prijateljska veza Boškovićima je dala prvenstvo u plemenu, a dali su harambašu Petra Boškovića, starešine manastira Ostrog Maksima i Josifa, te glasovitog junaka vojvodu Blaža Boškovića.

Radonjići su odbijali da daju daciju (porez) Boškovićima već su je nosili kao Mićun Radonjić sami na Cetinje. Radonjići su bili bliži jakom bratstvu Kadića, sa njima su se prijateljili. Kada je gradio kuću pop Đoko Bošković svi su iz plemena doneli ili pomogli nečim, Radonjići su doneli slamku umesto grede.

Radonjići iz Jasenove, Morača

Radonjići iz sela Jasenove, manastir Morača potomci su Šćepana Hercegovca, slave Srđevdan 20. oktobar. Predak Šćepan je živio u prvoj polovini 17. veka (1630-tih), što bi značilo da se u tom periodu preselio iz Popova Polja (zaleđa Dubrovnika), iz sela Jasenovo (ponegde Jasenov lug). Istorijski događaj koji je prethodio u 17. veku je završetak turske vladavine i početak vladavine Venecije 1687. godine. Nakon ovog događaja došlo je do seoba iz Popovog polja u oblast Boke. Šćepan je sa svojim saplemenicima selio put Metohije, al ostaje u Mijockoj tj. zamomčio se i oženio u manastir Morači, u selu Jasenova.

Spomen ploča Šćepana Hercegovca nalazi se na jasenovskom groblju Šopčevina. Radonja je imao četiri sina Miloša, Radula, koji je poginuo na Utočini, Dragoja i Radosava. Grana od Radosava se najviše granala tako da se već rađaju deseta koljena.

• U Donjoj Morači, Jasenovci su starinom iz Popova Polja. Ne znaju kako je bilo ime rodonačelnika. Imao je, vele, šest sinova. I njihova su imena nepoznata. Najmlađeg, koji je bio tek oženjen, ubili su Turci, a žena mu ostala bremenita. Otac sa pet sinova zakrvi se s Turcima i, pošto osvete poginulog, pobjegnu iz Popova Polja u Moraču. Nastanili su se na mjestu zvanom Otkutnjica, više Manastira moračkog. Sa zadrugom se doselila i mlada udovica i rodila posmrče Šćepana. Posle nekoliko godina i ona je umrla, te Šćepan ostane na staranje svojih strina.

Porodica je na Otkutnjici živela sedam godina i videvši da tu nema opstanka, jednog dana krenu iz Morače i nasele se negde u užičkom kraju. Prvi odmor na polasku iz Jasenove bio je na Počivalima, više Vrujaca. Za vreme odmora mali Šćepan je zaspao pod jednim čečarom. I kad su podigaoci pošli dalje, Šćepan je ostao spavajući. Niko se njega nije setio sve dok se nije zašlo duboko u tursku zemlju, te se nije moglo ni misliti na traganje za siročetom. Kada se probudio, mali nije nikoga vidio oko sebe, pogledao od kuda je došao, vidio manastir i uputio se pravo tamo. Kaluđeri su ga iz milosrđa primili i o njemu brigu brinuli. Kada je odrastao, oženili su ga i naselili na Otkutnjici, gde je i rođen. Po selu Jasenici u Popovu, selo iznad manastira Morače nazvalo se Jasenova. Tu je siroče Šćepan zasnovao porodicu koja se razvila u brojno bratstvo sa čuvenim i zaslužnim ličnostima.

(*Sekula Dobričanin, Donja Morača, Život i običaji narodni po tradiciji, CANU, Titograd, 1984, str. 59)

___________________________

Stojan Karadžić, Vuk Šibalić: „Drobnjak i porodice u DROBNJAKU i njihovo porijeklo“, II dopunsko izdanje, Beograd, 1997, IŠ ‘Stručna knjiga’

RADONJIĆI

(žive na Mokrom)

Radonjići su ogranak Kalabića, a sadašnje prezime dobili su po Radonji Mitrovu Kalabiću, koji je rođen negdje krajem 18. vijeka. Radonja se s ostalim Mokranima preselio 1812. godine u Srbiju, u Kremna kod Užica. Iz Kremana se s ostalim Mokranima vratio na svoje imanje u Mokro 1824. godine. Radonja je imao dva sina, Mitra i Tiodora. Tiodor nije imao potomstva, a svi današnji Radonjići na Mokrom su od Milutina, sina Mitrova.

Ovo bratstvo nije nikada bilo brojno, uvijek su po broju bili u manjini, ali su u svojoj sredini uživali ugled i poštovanje.

Draginja-Dragica Živkova sa Mokroga, učesnik NOP-a od prvih ustaničkih dana, nalazila se u Četvrtoj crnogorskoj brigadi od njenog osnivanja; bila je referent saniteta bataljona i na toj dužnosti gine kod Livna u decembru 1942. godine. I Jovan Jagošev je poginuo kao borac Sedme omladinske brigade 6. maja 1944. godine kod Brodareva.

Radonjića ima u nekim mjestima gdje su pošli radi zaposlenja.

Slave Đurđevdan, a prislužuju Nikoljdan.

IZVOR: Stojan Karadžić, Vuk Šibalić: Drobnjak i porodice u Drobnjaku i njihovo porijeklo, 1997, priredio saradnik portala POREKLO Vojislav Ananić