Poreklo prezimena Ljubović

Prezime Ljubović prisutno je u zapadnim delovima bivše SFRJ (u BiH i Hrvatskoj), a kod sve tri najveće konfesije.  Veoma bogat prilog o ovom prezimenu poslao nam je prof. Enver Ljubović iz Senja. Tekst je na hrvatskom jeziku i na ijekavici, a objavljujemo ga uz neznatne izmene, uz saglasnost autora.

KRATKA POVIJEST HERCEGOVAČKE BEGOVSKE OBITELJI LJUBOVIĆ

O poznatoj begovskoj obitelji Ljubovića do danas je sačuvana sljedeća legenda:

Naime, prije zauzeća Hercegovine od strane Osmanlija jedna od najpoznatijijih obitelji bila je obitelj Kašikovića koji su živjeli u Nevesinju.

Obitelj Kašikovića primila je dolaskom Osmanlija islam, pa su dobili spahiluk i naslov “zaima”, tako da su Kašikovići postali Zaimovići. Vrlo brzo dolaze u sukob s pašalijama te iz Carigrada narediše da se svi muški članovi obitelji sasjeku. Jedna žena od jednog mladog Zaimovića sakrila je u raž u njivi tek novorođenog sina po imenu Ahmed. Ahmed je vremenom narastao te postao punoljetan, a da niko nije znao za njegovo porijeklo. Javio se kao odrastao čovjek osmanskim vlastima te dobio pomilovanje zajedno sa starim spahilukom. Ubrzo se oženio i iznenada biva pozvan u rat za Kandiju (Kretu) te ostavi ženu i ostade na vojnim pohodima punih deset godina.

Dobio je sina kojeg nije ni vidio te dobivao često pisma od voljene žene-ljube. Bio je dosta nostalgičan te nije mogao više čekati pa uzjaha konja i krene na daleki put da vidi voljenu ženu i sina. Ahmed nakon dugog puta dolazi umoran u Odžak pred kuću voljene žene-ljube. Žena ga moli da se vrati u svoju ordiju (vojnu jedinicu) i da ga ne prima u svoje odaje. Ahmed obećava da nije kukavica i da u njemu kuca hrabro srce Kašikovića-Zaimovića. Obećava voljenoj ljubi da će se prije zore vratiti natrag u ordiju.

Kada je došao natrag u tabor već je njegov zapovjednik javio u Carigrad da mu se zbog bijega oduzme timar i dade drugome. Zapovjednik je shvatio da se Ahmed-beg vratio na nagovor voljene žene (ljube) te javi u Carigrad da se njoj dodjeli timar kao junakinji. Tako su današnji Ljubovići prozvani po ljubi Ahmed-begovoj. Vidi u: Ajiša Softić, Zbornik bošnjačkih usmenih predaja, Sarajevo Publashing, Sarajevo, 2005, str. 97. (Ovu narodnu predaju dao je zabilježiti Kosta Hőrmann i Lajos Thalloczy. Opširnije vidi u: Kosta Hörmann. Narodne pjesme Bošnjaka, knjiga I., Sarajevo 1996., str. 778.-781. ).

Ljubovići su znamenita hercegovačka begovska obitelj, “begovi nad begovima”, o čemu svjedoči i stara narodna pjesma: “Svi su bezi u Hercegovini, al kad beže Ljuboviću tu više bega od lijeka nema”. Po ustaljenom tumačenju porijekla obiteljskih prezimena za koje Jevto Dedijer tvrdi da su Ljubovići porijeklom iz Stoca. Po njegovom mišljenju prezime su dobili po nekom dvorjaninu hercega Stjepana Vukčića Hrvatinića koji se zvao Ljubo, a sve to je navodno zapisano u nekim begovskim poveljama.

Porijeklom su iz istočne Hercegovine (selo Odžak kod Nevesinja). Središte ove obitelji je selo Odžak koje leži 7 km jugoistočno od mjesta Nevesinja. Na ovom području su se nekada u vrijeme Turaka-Osmanlija nalazili begovski odžaci, kule i posjedi begova Ljubovića, pa je ovo mjesto po tim posjedima i dobilo ovo ime.

Poznati turski putopisac Evlija Čelebija 1664. godine u svome putopisu navodi begove Ljuboviće pod imenom Lubzade i njihov čifluk na Buni, ali se nije mogao tačno taj čifluk lokalizirati.

Po svoj prilici Ljubovići su i prije dolaska Osmanlija bili bogati i pripadali su utjecajnom plemićkom staležu, a zasigurno su bili pravoslavne vjere jer i danas imamo Ljubovića u Crnoj Gori, koji su pravoslavne vjere, a jedno brdo iznad Podgorice naziva se Ljubović brdo. Poznata je stara podgorička narodna pjesma “Šetajući ispod Ljubovića, zaljubi se cura u đetića”.

Kao bogati plemići prije dolaska Osmanlija oni su da bi sačuvali svoje pozicije, status, ugled, imanja primili islam, i to dosta rano, odmah krajem 15. st. To je bio dosta često u ono vrijeme Bosni i Hercegovini, pa tako imamo dosta primjera ne samo vezanih za begove Ljuboviće, nego i za neke druge znamenite bošnjačke obitelji, npr. begove Kopčiće i Badnjeviće (Bos. Krupa).

U Uskoplju (Gornji Vakuf) žive Ljubovići katoličke vjere, Hrvati, a u Gračacu (Lika i kod Knina), Ljubovići su pravoslavne vjere. Ljubovići pravoslavci bili su na Hrvatskoj vojnoj granici od 1638. godine. Živjeli su oko Donjeg Lapca, Knina, Petrinje, Knina i Belog Manastira, Najstariji toponim Ljubović je iz 1476. godine u Srbiji i Hrvatskoj, kao i toponim Ljubov u Hercegovini s povijesnom potvrdom iz 1442. godine.

Najstariji poznati član ove najznamenitije begovske obitelji u cijeloj Hercegovini bio je derebeg hadži Sulejman–beg Ljubović, koji je živio u drugoj polovici 16. st. Imao je sina Omer-bega, koji je živio u Herceg Novom, a Omer-beg je imao sina Osmana koji je poznat po nadimku Hilmi, a bio je sudionik opsade Kandije, tj. Krete (1645.-1669.), odakle je slao svoje pjesme u Hercegovinu i pisao pod pseudonimom Hilmi. U vojsku je otišao odmah nakon svadbe i ostao je u vojsci punih 20 godina.

Krajem osmanske vladavine u Bosni i Hercegovini i neposredno pred okupaciju najpoznatiji, najutjecajni i najbogatiji bio je jedan drugi Osman-beg Ljubović, rodom iz Odžaka kod Nevesinja (Risto T. Proroković, Buna 1874. i ustanak u Hercegovini 1875., Beograd, 1902., str.175.) Mislim da svi Ljubovići potječu od Sulejman-bega Ljubovića (poznato je negdje oko 15 koljena ove begovske obitelji).

Omer beg, sin Sulejmana Ljubović 1629. godine je pogubljen zajedno s ocem u vezirskom gradu Travniku, a pogubio ih je Abaz paša.

Iz obitelji Ljubovića potječe i bosanski deferdar Mustafa-beg i hercegovački muteselim Ali-beg, kao i više istaknutih hercegovačkih begova koji su opjevani u mnogobrojnim narodnim pjesmama. Jedan stih iz jedne narodne pjesme je dosta znakovit i glasi:

Svi su bezi u Hercegovini
Al kad dođe beže Ljuboviću
Više bega đavoljeg nema.

Ovaj stih znakovito pokazuje jedan znakoviti autoritet, znamenitost, osebujnost i autohtonost koji su imali begovi Ljubovići u cijeloj Hercegovini. Poznata je i narodna pjesma “Mujo Ljubović pod Segetom” iz Erlangenskom rukopisu koji je nastao u prvoj polovici 18.st. (Erlengenski rukopis , pjesma broj 61. i Ferenc Črnko, Povijest Segeta grada s dodatkom narodnih pjesama o podsjedanju Segeta, priredio Ante Šimčik, Hrvatsko književno društvo Sv. Jeronima, Zagreb, 1931., knjiga 348., str,45.-48.). Bitka kod Sigeta bila je 1560, godine i u toj bitci poginuo je junak obrane Sigeta Nikola Zrinski.

U doba Austrugarske poznati su iz ove obitelji Jusuf-beg i Derviš-beg Ljubović koji su se posebno isticali protuaustrijskim političkim aktivnostima.

Ali-beg Ljubović koji je živio u Odžaku kod Nevesinja polovicom 18. st.. glavni je junak ljubavnog romana »Sreća mladog Ljubovića», koji je napisao Husein Đogo i ljubavne drame «Legenda o jednoj ljubavi» koju je napisao dr. Abdurahman Nametak.

Prema još živoj narodnoj predaji-legendi, znamenitu džamiju u Odžaku sagradila je Hana Ljubović, žena Osman-bega 1625. godine. Uz džamiju je sagradila mekteb i kameni most na rijeci Zalomci, između mjesta Bratača i Kifina Sela. Za uzdržavanje ovih zadužbina ostavila je poslije smrti jednu mlinicu i mnogobrojne posjede u Odžaku.Članovi obitelji begova Ljubovića bili su mutevelije vakufa ove džamije sve dok su živjeli u Odžaku, odnosno sve do kraja 19. st. Godine 1889. vakuf ove spomenute džamije imao je u svome posjedu, bašču, dvije livade (čair) i šest njiva s godišnjim prihodom od 33 forinte.

Dakako, iz ovih prihoda plaćan je imam, hatib i mualim te mujezin spomenute džamije. Mehmed beg Ljubović bio je 1889. godine mutevelija ovoga vakufa i on je posljednji član ove obitelji koji je bio mutevelija ove džamije.

Kada je došlo do ustanka u Hercegovini (1875.-1878.), koji je poznat pod nazivom «Nevesinjska puška», negdje oko 3. jula 1876. godine, ustanici pravoslavci koji su uglavnom bili kmetovi begova Ljubovića, nezadovoljni svojim položajem, zauzeli su odžake i imanja begova Ljubovića u mjestu Odžaku te ih dosta oštetili, potpuno devastirali i potpuno zapalili.

Povod pobuni kmetova s imanja begova Ljubovića bio jedan nekulturan ispad jednog od kmetova begova Ljubovića koji je izvršio veliku nuždu na grobu jednog od begova Ljubovića.

To je promatrao jedan od begova Ljubovića sa svog čardaka te pucao iz puške i ubio nekulturnog kmeta, tako da se to ubojstvo pretvorilo u pravi bunt i animozitet prema svojim dojučerašnjim gospodarima, čiju su zemlju obrađivali kao njihovi kmetovi i od stečenih prihoda prehranjivali su svoje mnogobrojne obitelji.

Neki od begova Ljubovića su s najnužnijom imovinom i stokom pobjegli iz Odžaka prema Sarajevu, a poslije riješenja agrarnog pitanja u Bosni i Hercegovini i ukinuća kmetstva svi su se Ljubovići iselili iz Odžaka krajem 19. st.

Pripadnici ove slavne begovske obitelji krajem 19. st. raširili su se po cijeloj Bosni i Hercegovini, pa su tako Ljubovići živjeli u Sarajevu, Bijeljini, Kaknju (Obre, Hrasno, Kamen i Drijen), Stocu, Bileći, Nevesinju, Travniku, Žepču, Konjicu, Gradačcu, Zavidovićima i Jajcu, a tijekom 20. st. naselili su se i u druge krajeve Bosne i Hercegovine. Godine 1898. u Jajce se doselio iz Odžaka Ibrahim beg Ljubović koji je rodonačelnik begova Ljubovića u Jajcu.

Mehmed beg i Đulbeg Ljubović, veleposjednici iz Bijeljine, darovali su 1881. godine 27 dunuma zemlje za školu u selu Dvorovi kod Bijeljine.

Neki su se između dva svjetska rata iselili u Tursku i tamo su poznati pod prezimenom Lubzade ( Carigrad i Brusa).

Neki članovi obitelji Ljubović tijekom 16. i 17. st. živjeli su u Makarskoj. Tako makarski nazir Sulejman-beg Ljubović izdao teskeru da se neki koji su služili u samostanu oslobode kuluka i tekjalifi urfije, dok služe u samostanu.

Sulejman Ćelebija Ljubović kao makarski nazir i elemin (1598.-1609.) pokazao se pravedan prema franjevcima u Zaostrogu, Živogošću i Makarskoj te im je pružao različite usluge, što je izraziti primjer vjerske tolerancije i ekumenizma među ljudima u ono vrijeme.

Mustafa beg Ljubović bio je poznati i utjecajni defterdar bosanski. Godine 1628. dočekao je na Gackom Polju bosanskog beglerbega Abaz pašu i potukao ga. Kasnije je na prijevaru uhapsio Abaz pašu, ali ga je na zamolbu bosanskog ajana pustio na slobodu i poštedio mu život.

Osim u Odžaku, Stocu i Mostaru Ljubovići su živjeli i u Fatnici kod Bileće, a doselili su se u 16. st. iz Nevesinja (Odžak), gdje su po svoj prilici sagradili i džamiju koja se nalazila na cesti Orehovica-Divin, na sjeveroistočnim padinama Fatničkog polja.

Turci su Fatnicu zauzeli 1466. godine i u popisu iste godine upisali su Fatnicu kao nahiju u Vilajetu Hercegovine. Bila je u sastavu drinskog, blagajskog i stolačkog kadiluka, a od 1878. godine je u sastavu kotara i i općine Bileća.

Ljubovići su ovdje imali velike posjede s mnogobrojnim kmetovskim selištima. Ovdje je živio beg Omer Ljubović, sin Zulfikarov, koji je oko 1829. godine u Fatnici i selima oko nje imao timar od 21.602 akči najplodnije zemlje. U Fatnici su 1825. godine živjeli Jašar, sin Arslan –bašin i spahija Omer beg Ljubović.

U Odžacima i Kljencima begovi Ljubovići su imali kulu i odžake u kojima su stanovali. Posljednji njihov vlasnik bio je Omer-beg Ljubović koji je u jeku ustanka prebjegao zbog sigurnosti u Stolac 1876. godine.

Te godine ustanici, a među njima je bilo ponajviše njihovih kmetova zapalili su kulu i odžake begova Ljubovića, kojima danas nema nikakvog traga.

Kada su Ljubovići iz sela Dabra krenuli u Tursku prije Prvog svjetskog rata prodali su svoju svu zemlju i stoku svojim bivšim kmetovima puno jeftinije nego drugima, pa su i time pokazali čovjekoljublje.

Zemljišni posjedi obitelji Ljubović sastojali su se od velikog broja kmetovskih selišta, a ponajviše ih je bilo u kotaru Nevesinje.

Kao i u drugim krajevima u Bosni i Hercegovini površina tih selišta bila je mala i posjedi su bili usitnjeni.

Najgušća koncentracija kmetovskih selišta begova Ljubovića u kotaru Nevesinje bila je u općini Lukovac 97 selišta, u općini Odžak 81, Slivlje 44, Udrežuje 39, Selište i Grabovica 31, Bratač 13, Biograd 24, Koleško 16, Ljeskov Dub 13, Ivusina 12.Žiljevo i Zalom 11, Kruševo i Hotelje4, Bijenja 2, Krekovi i Zovi Dol po jedno selište.

Iako su Ljubovići imali veliki broj selišta i bilo je za očekivati da porodica pripada gornjem zemljoposjedničkom sloju, ali zbog malih i rascjepkanih posjeda ovoj obitelji je početkom 20. st. ostao samo odsjaj nekadašnje begovske, odnosno zemljoposjedničke veličine.

AUTOR: Prof. Enver Ljubović