Prezime Đajić prisutno je u zapadnoj Bosni. Vredan prilog istraživanju ovog prezimena dao je pukovnik Lazo Zjajić, čiju studiju o Đajićima – Zjajićima iz 1972. godine objavljujemo u celini:
ĐAJIĆI – ZJAJIĆI
Porijeklo i vrijeme pojave na Kupresu
NAPOMENA:Kao što se iz samoga naslova vidi, ovaj materijal o porijeklu Zjajića (staro prezime Đajići) pisan je uz pismo koje je autor uputio katoličkom svešteniku Gospodinu Džaji Opatu Miroslavu, u cilju dokaza gospodin Džaji i doktoru Draganoviću da nisu u pravu kada u svojoj knjizi ”Sa Kupreške Visoravni” (izdanoj 1970. godine) hoće da pobiju konstataciju Borivoja Milojevića, izaslanika Srpske Akademije nauka, koji je 1920. i 1921. godine popisao porijeklo stanovništva na Kuprese i konstatovao da Đajići u G. Malovanu potiču iz Hercegovine i da su tu od početka XVII vijeka.
Naknadni materijali o istraživanju porijekla Zjajića i njihovoj pojavi na Kupresu dopisani su materijalima poslanim Gospodinu Džaji, a odnose se na period od 1972.- 1973. godine.
O porijeklu Zjajića još nije sve istraženo, postoje neke kontradiktornosti, ali je nesporno da su se tamo naselili u toku XVII vijeka, samo je u pitanju vrijeme da li je to bio početak toga vijeka ili nešto kasnije. Na pisani trag o Đajićima od tog vremena još se nije naišlo.
AUTOR: Zjajić Lazo – pukovnik
U Glasniku etnografskog muzeja na Cetinju, IV knjiga – tom IV izdanom 1964. godine /ćirilicom/, objavljena je duža rasprava iz zaostavštine Petra Šobajića , pod naslovom Korjenići u kojoj Šobajić istražuje porijeklo dinastije Brankovića i dokazuje da kosovski Brankovići potiču iz Korjenića u Hercegovini. Na stranici 162 on govori o rodu Mratinaca. Citiramo šta je Šobajić napisao 1928. godine:
Mratinci
”Drugu grupu starih rodova koji su u docnijem srednjem vijeku živjeli u Župi Vrmu činili su Mratinci, kako ih nazivamo prema krsnom imenu koje su slavili. U Korjenićima ih je ostalo vrlo malo jer su mnogo iseljavani. Ono što o njima saopštavamo uglavnom su podaci sakupljeni od njihovih iseljenika. U Korjenićima živi samo mali broj Mratinaca.
ĐAJIĆI
Na pitanje o porijeklu jedini su mi Đajići odgovorili da ne znaju o svojoj prošlosti, a drugi: ”Veoma smo stari ođe, a od kad, ne znamo”. Slava im je Mratindan, a prisluga Vel. Gospođindan. U ranije vrijeme živeli su u Nudolu , odakle su se premakli u Klobuk. Na žalbi Korjenićke raje iz polovine XVIII vijeka nalaze se imena Jovana, Đura i Vidaka Đajića. Đajići s kojima sam govorio, nijesu znali predanja. Umjeli su mi reći toliko da su najposlije u Klobuku živjela tri brata – Andrija, Mićan i Simo. Andrija je prešao u Orahovac, Mićan je ostao u Klobuku a Simo preselio u Žudojeviće kod Bileće, gdje od njega ima 8 kuća. Ovi u Žudojevićima broje pretke: Risto /rođen oko 1899./, Milutin – Miloš – Petar – Pajo, i znaju da je Pajo pobegao iz Korjenića, iz sela Orahovca, gdje je u svađi oko neke doline ubio turčina. Prema tome, u Žudojeviće je pobegao Pajo, kako je i Dedijer zabeležio, a ne Simo. U Korjenićima ih je četiri kuće /3 kuće u Orahovcu i jedna u Radinovom dolu u Klobuku/.
Iseljavali su u Kupres, Mostar i Foču”, /Podvukao LZ/
Šobajić o Đajićima drugo ništa nije napisao. Jedino navodi:
”Da u raznim krajevima Hercegovine ima nekoliko rodova koji se rođakaju sa Đajićima u Korjenićima i to: Kojovići iz Čičeva, Dabovići u Ukšićima u Ljubomiru, Mastilovići u Izgorima pod Volujakom, te da svi zajedno sa Savićima i Gordićima iz Posavine čine ogranak velikog bratstva Sokolovića koje je nekada živjelo u Korjenićima”.
PREDANJE O PORIJEKLU ĐAJIĆA – ZJAJIĆA NA KUPRESU
Prema predanju naših starih, svi Đajići – Zjajići na Kupresu potiču od jednog pretka po imenu Petra, koji se sa ženom prvobitno doselio iz istočne Hercegovine iz kotline rijeka Trebišnjice u Duvanjsko polje . Nakon kraćeg boravka u Duvnu, Petar je sa familijom prešao na Kupreško polje, najpre u D. Malovan . Tu se zadržao duži period vremena, pa potom prešao u G. Malovan . Uzrok napuštanja rodnog kraja u Hercegovini, prema predanju bilo je ubistvo nekog turskog age-bega, koji je zahtijevao prvu noć sa tek oženjenom Petrovom ženom. Petar je imao dva sina i to Cvetka i Simu.
Dolazak iz Duvanjskog polja u G. Malovan
Dakle, prema predanju Đajić nije iz istočne Hercegovine neposredno došao na Kupreško polje, nego se u Duvanjskom polju usput zadržao izvesni vremenski period, a dolazak na Kupres /najpre u D. Malovan/ takođe je bio postepen. Prvobitno je iz Duvna izgonio stoku u Malovan na ispašu, gdje je izgradio ljetnje prebivalište /košaru – katun/, a kad je stvorio uslove za zimsko stanovanje naselio se. Nakon dužeg boravka u D. Malovanu po odobrenju turskih vlasti prešao je u G. Malovan radi podesnijih uslova za život /bolje livade, oranice, voda nije bila problem u toku ljeta pa i za meljavu žita imao je mlin blizu kuće/.
Pretpostaviti je da je Đajić kao mladić u starom zavičaju živio istim životom kakav je nastavio u Duvnu, a docnije na Kupreškom polju i to prvenstveno bavljenje stočarstvom, a potom zemljoradnjom. Tjeranje ljeti stoke na ispašu u planinu drevni je običaj, a i ekonomska potreba Hercegovaca i Crnogoraca. Hercegovci iz Korjenića obično ljeti izgone stada na pašnjake, planine Bijele Gore . To je dobrim dijelom vrletna planina, čiji su pašnjaci na nadmorskoj visini od 1250-1600 m. Za tamošnje stočare sasvim je bila obična stvar usamljeno živjeti u toj planini i sretati se sa divljim zvijerima i odmetnicima – hajducima. Zato je za Đajića Kupreško polje, odnosno predjeli oko Malovana predstavljalo pravu blagodat sa neiscrpnim rezervama paše, hrane za stoku, kao i zemlje za obradu.
Đajić tamo nije bio sam, pogotovo u toku ljeta. Mnogi duvnjani imali su svoje katune za stoku, dok predanje ne kazuje da li je još netko bio za stalno nastanjen, i ako se ta mogućnost ne isključuje. Prema predanju naši su stari preko 200 godina bili rodbinski vezani /pogotovo udajom ili ženidbom/ za svoje zemljake u Šujici i Duvanjskom polju. Ekonomske veze takođe su bile značajne, kao i vjerski obredi. Pa čak po sjećanju pokojnog oca Stojana njegova baka /odnosno prababa Zjajića moje generacije/ bila je rodom iz Duvna ”Duvanjska”, došla je u Gornji Malovan negdje oko tridesetih godina prošlog vijeka. Predanja, o prvobitnom naseljavanju Đajića u Duvnu, način njihovog izlaska u Gornji Malovan i rodbinske veze sa duvnjanima sasvim su logične. Pogotovo kad se imaju u vidu istraživanja Jevte Dedijera, koji konstatuje da su u Duvanjskom polju bili naseljeni mnogi Srbi iz istočne Hercegovine i da su uglavnom nestali zbog pomora od kuge u drugoj polovini XVIII vijeka.
Dakle, Đajić – Zjajić na Kupresu je jedan od tih Hercegovaca. Njegova rana pojava, život, bitisanje i opstanak u Malovanu sasvim su mogući i logični osloncem na te svoje zemljake koji nisu bili tako daleko od njega. Znači, Đajiće – Zjajiće kroz XVII vijek i kasnije treba posmatrati povezano s Šujicom i Duvnom, te otpadaju sve dileme da li je mogao opstati ili nije.
ŠTA SE TAČNO ZNA O ZJAJIĆIMA
Svi sadašnji Zjajići u Gornjem Malovanu potiču od jednog predaka po imenu Stojana. Stojan je imao četiri sina i to: Krstana, Lazu, Jovu i Milu. Za najstarijeg sina Krstana zna se da je rođen 1833. godine, a za najmlađeg Milu 1850. godine.
Pradjeda moga oca, a moj čukundjeda zvao se Todor. Čukundjeda mog oca zvao se Jovan. Po predanju koje se prenosi sa koljena na koljeno dalji preci su: Niko – Cvetko – Jovan – Đuro – Simo i Petar Đajić.
Analizirajući rađanje kod porodice Đajić – Zjajić kroz XIX i XX vijek, može se konstatovati da prosječno vremensko razdoblje od jednog koljena /pasa/ do drugog iznosi preko trideset godina. Prema tome, pradjeda Stojan mogao je biti rođen u periodu 1800. – 1805. godine, čukundjeda Todor 1770. – 1775. godine, čukundjeda mog oca Jovan 1740.-1745. godine. Ako se isti vremenski kriterij primjeni na ostale pretke ispada da bi Petar mogao biti rođen u četvrtoj deceniji XVI vijeka, što se u osnovu poklapa sa predanjem o starosti Đajića i vremenu njihove pojave na Kupresu.
O drugoj lozi Đajića koja je do II Svjetskog rata živjela u Gornjem Malovanu, a njen posljednji izdanak Simo Zjajić sada živi u Begovom selu kod Kupresa, znamo slijedeće podatke. Simo je rođen 1907. godine. Njegov otac Jovo umro je od Španske gripe 1918. godine. Imao je djeda Niku koji je umro 1937. godine u 90. godini života. Otac Nikin zvao se Simo i savremenik je moga pradjeda Stojana /rođen oko 1800. godine/. Pokojni Niko Zjajić zvani ”Grco” /imao je oštećenje glasne žice i teško je govorio/, obzirom da je dugo živio znao je mnoga predanja o našim starima, od kojih nažalost ništa nije zapisano, ali sam dosta toga lično zapamtio . Na pitanje koje smo srodstvo tvrdio je /a to zna i njegov unuk Simo kao i mi ostali/ da je on i moj djeda Lazo /stariji od njega oko 10 godina/ peto koljeno. Što znači da nam je zajednički predak rođen u Gornjem Malovanu početkom XVIII vijeka.
O trećoj lozi Zjajića, koja je izumrla početkom ovog vijeka malo se zna. Njeni poslednji izdanci bilu su Đuro zvani ”Gugo”, on nije imao muških potomaka /imao je pet kćeri/, umro je pred Prvi svjetski rat i Zjajić Jevto bio je neženja, umro je u toku Prvog svjetskog rata. Njih dvojica su bila od dva brata djeca. Pokojni otac nije znao njihove daljnje pretke. Jedino je tvrdio da je to loza koja se još više po krvnoj vezi udaljila od nas nego naprijed navedenog Nike.
Za Zjajiće u selo Blagaju kod Kupresa B. Milojević je tačno konstatova da potiču iz Gornjeg Malovana, kao i vrijeme dolaska u Blagaj /1890. godine/.
Pradjeda ovih Zjajića zvao se Sava. On se kompromitovao zbog jatakovanja sa hajducima u prvoj polovini XIX vijeka i posvađao sa nekim članom porodice Glamočkog Bega čije su posjede Zjajići držali u Hrbinama / o tome kasnije /. Svađa je nastala zbog nekih međusobnih dugovanja i potraživanja. Usled kompromitovanja u jatakovanju sa hajducima i navedenih međusobnih optužbi zbog dugovanja. Sava je morao bježati. Iza sebe je ostavio ženu i muško dijete po imenu Mile. Mile je opet imao sina Savu i od njegova potomka potiču Zujajići u Blagaju. Bliže srodstvo njihovo za Zjajićima u Gornjem Malovanu je nepoznato. Prema kazivanju pokojnog oca Stojana pobliže su u krvnoj vezi sa Simom Zjajićem nego sa nama.
U selu Rastičevu kod Donjeg Vakufa imaju dvije kuće Zjajića. Prema njihovom predanju potiču iz Gornjeg Malovana a da su tamo još od turskog fakta. Predpostavlja se da su potomci naprijed navedenog Save, koji pobježe zbog jatakovanja sa hajducima i svađe sa begom, jer koliko se zna drugih iseljenika Zjajića iz Gornjeg Malovana nije bilo .
Prema kazivanju naših starih, a i analizom kroz prošlost može se konstatovati da u rodu Đajića – Zjajića nikad nije prošlo vremenskog razdoblja da netko od potomaka nije imao ime Jovan, Simo, Đuro i Niko. Cvetko se gubi još u XVII vijeku. Ime Stojan pojavljuje se od završetka Kandiskog rata i stalno je prisutno. Vjerovatno je to rezultat popularnosti Janković Stojana koji je Đajićima i te kako bio poznat. Todor i Sava takođe su česti. Može se reći da su ta imena nastala u novoj sredini pod uticajem Glamoča i Bosanske Krajine. Jovan, Cvetko, Simo i Niko su imena koja su vjerovatno uobičajena bila još u starom zavičaju. Interesantno je da se ime Petar ne pojavljuje uopšte i ako tvrde da je to predak sviju, koji je pobjegao iz Hercegovine.
Pomori od kuge
Prema predanju Đajiće je mnogo puta kuga kosila. Kazuje se o dva strašna pomora u XVIII vijeku. U prvom /vjerovatno ono iz četrdesetih godina tog vijeka/ od oko dvadesetoro čeljadi pomrla je jedna četvrtina, dok je u drugom /osamdesetih godina/ od preko dvadesetoro čeljadi pomrlo više od polovine. Poslednji pomor bio je strašan. Porodično stablo je narušeno, ono se ne razvija kroz cijeli XIX vijek, nego čak stagnira. Mnoge familije čiji je podmladak stradao izumrle su i o njima se skoro ništa ne zna. Vidi se da se u XIX vijeku razvijaju svega dvije do tri loze.
Đajići se inače nisu mnogo razmnožavali , a stradanje porodičnog stabla od kuge izazvalo je teške posledice i objašnjava činjenicu da svi koji živimo u Gornjem Malovanu potičemo od jednog pretka rođenog početkom XIX vijeka i ako su se naši stari tamo pojavili 200 godina ranije. Usled pomora od kuge kod njih su se pojavili ugovorenici /domazeti/, usvojenici i dosta najamnika. Inače bili su se izdijelili na tri do četiri familije u drugoj polovini XVIII vijeka, da bi ponovo nakon pomora preživjeli osnovali zajedničko domaćinstvo radi lakšeg privređivanja i opstanka u surovim Kupreškim uslovima.
NAJAMNICI I USVOJENICI
Đajići su do polovine XIX vijeka bili dobrog imovnog stanja /o tome kasnije/, zato su kod njih radili mnogobrojni nadničari – kosci i kupilice, držali su dosta najamnika – čobana, a neke su najamnike usvajali poslije drugog pomora od kuge u XVIII vijeku. O najamnicima se zna dosta od konca XVIII vijeka do polovine XIX vijeka, dok se za raniji period ne zna i ako ih je sigurno bilo.
Negdje od osamdesetih godina XVIII vijeka do početka XIX vijeka zna se za nekog Škrbića Jovana, rodom iz Glamoča koji se isticao valjanošću u čuvanju i gajenju ovaca.
Početkom XIX vijeka pojavljuje se najamnik iz Prološke Drage kod Imotskog po imenu Mišković Pero. To je bio pametan čovjek vrijedan i dobar domaćin, te ga Đajići oženiše djevojkom čiji su roditelji pomrli od kuge i usvojiše ga, a on promijeni prijašnje porodično ime Mišković i poče se zvati Đajić, zadržavši svoju slavu Svetoga Jovana. Pero je imao sina Jevtu, Jevto Jovu, a Jovo opet Peru . Ovaj poslednji Pero je nastradao u pedesetim godinama života 1942. godine za vrijeme pokolja i palenja Gornjeg Malovana od strane ustaške vojske , iza sebe nije ostavio potomka.
Drugi najamnik takođe iz Prološca, došao je kod Đajića negdje polovinom četvrte decenije XIX vijeka. Zvao se Mišković Jovan, imao je nadimak ”Ojvan”. I on se oženio od Đajića, ali nije usvojen niti se ugovorio. Umro je 1911. godine u 93. godini života. Imao je sina Savu koji je umro 1935. godine u 85. godini života. Savo je imao pet sinova od kojih je većina nastradala u toku Drugog svjetskog rata, /o tome posebno/, tako da danas od oba navedene Miškovića nema potomka koji žive u Gornjem Malovanu.
Đajića najamnik Mišković Jovan ”Ojvan” jedan je od njihovih čobana za kojeg su vezana mnoga kazivanja i predanja, a ima i danas dosta živih savremenika koji ga pamte i poznaju. To je bio pravi gorostas, visok preko dva metra, širokih plaća i divovske snage, bio je neustrašiv i svojevoljan.
Iz Hrbina bi često sam dolazio zimi u selo na prelo, pješačeći u jednom pravcu 18 km. Kad bi se u neka doba noći taj džin pojavio među preldžije izronivši iz Kupreške ljute zime, zavrnutih uz ruke rukava, sa obješenim ledenicama niz brke i obrve, nastao bi tajac i strahopoštovanje prisutnih. Nakon nekoliko sati provedenih na prelu opet bi sam nestao u noći i mećavi, da bi nastavio pješačenje do ovaca i košara odakle je i došao. Pričaju kako se nekad Jovanu omakla sjekira sa grane, krešući ovcama četinu i napravila mu ranu na šiji, koja je ”bila duboka za dva prsta”. Jovan za ranu nije mario, nego bi bez ikakvog melema i zavoja silazio na prelo, a na njegovom debelom vratu bi se ”bijelila ničim nezaštićena rana”.
Poslednji Đajića najamnik u prvoj polovini XIX vijeka bio je Bajilo Đuro, rodom iz okoline Ržanog. Pobjegao je iz Dalmacije da nebi služio u Austro-Ugarskoj vojsci. Kod Đajića je došao polovinom pete decenije XIX vijeka, a sada ima svoje potomke u Gornjem Malovanu.
Bitno je zapaziti da Đajići najamnike i usvojenike obezbjeđuju uglavnom preko Duvna.
B. Milojević u opisu G. Malovana navodi da ima ”jedna kuća Miškovića u dolini ”, da je ”Mišković rodom iz Prološca kod Imotskog. Njihov pradjed se ”ugovorio” u Đajiće početkom XIX vijeka”. Ovdje B. Milojević pravi grešku. On tačno opisuje vrijeme pojave prvog Miškovića koji se ugovorio, ali u njegovom prikazivanju zamenjuje ga sa ovim drugim koji je kasnije došao, nije se ugovorio niti je promijenio porodično ime. Dok se prvi ugovorenik gubi i prikazuje ga kao Đajića. On u opisu položaja, naselja u Gornjem Malovanu navodi: ”Severno od Đajića kuća je niska kosa, pa zatim plitka depresija u kojoj su kuće Kanlića 2, Šimića 2, Pazidržaka /čitaj Poljičaka/ 2, Đajića 1 itd”. E taj Đajić je pravi ugovorenik Mišković, a opis naselja odnosi se na zaseok Ćemalić /V. B. Milojević Kupreško, Vukovsko, Ravno i Glamočko polje str. 92/.
TRAGEDIJA MIŠKOVIĆA
Kao što je naprijed navedeno Savo Mišković je imao pet sinova. Svi su tragično završili, izuzev najstarijeg u toku i poslije Drugog svjetskog rata. I ako se udaljujem od osnovnog pitanja, ipak ću opisati njihovu tragediju. Savo je bio ubogi siromah, nije imao ništa. Njegova kuća je bila jedina slamom pokrivena sve do 1937. godine. On i njegova žena odhranili su djecu uglavnom radeći kao nadničari i proseći. Ipak njihovi sinovi Danilo, Aleksa, Dušan, Ilija i Pero bili su kršni i veoma razvijeni. Danilo je otišaou Beograd odmah iza Prvog svjetskog rata, nastanio se u Zemunu, oženio Njemicom i tamo stalno ostao, ima jedno muško dijete. Aleksa se oženio iz Semizovaca 1933. godine i tamo odselio. Poginuo je 1945. godine u Četničkim formacijama. Ima jednog sina koji živi u selu Srednja kod Sarajeva. Dušan je imao kalajdžijski zanat. Ubijen je od strane Ustaša u Bugojnu 1941. godine . Ilija je bio u zarobljeništvu u Njemačkoj u toku Drugog svjetskog rata. Po povratku nastanio se kod ženine rodbine u selu Podgreda kod Livna. Poginuo je 1946. godine za vrijeme likvidacije Četničke grupe Davida Marića i Đoke Požina. /Narodna milicija sa Četnicima je vodila borbu u blizini Ilijine kuće, tom prilikom Ilija je stradao /. Nije ostavio miškog potomstva. Najmlađi Pero poginuo je 28. juna 1942. godine kao borac NOR-a u odbrani Gornjeg Malovana. Nije bio oženjen.
ĐAJIĆA GROBLJE
Po dolasku u Gornji Malovan, ne zatekavši Pravoslavce, a ni druge stanovnike, Đajići su osnovali sopstveno groblje, u koje su sahranjivali umrle preko dvjesta godina. Groblje se nalazi sjeverno od Katanuše, na prema sjeveru ispupčenom dijelu kose koja se od padina planine Malovana spušta od zapada na istog do same ceste Kupres – Šujica, te putnicima koji dolaze sa juga zaklanja vidik prema selu. Ono se zove ”Staro groblje”. Odnosno, po njemu je čitava kosa dobila ime. Tek u prvim decenijama XIX vijeka pojavom više Pravoslavaca u selu Đajići su napustili svoje groblje /po prilici prije 140-150 godine/ i počeli se sa osalim sahranjivati u sadašnjem Pravoslavnom groblju istočno od sela kod ceste /preko puta bivšeg mlina na ponoru/. U vezi tamošnjih groblja neke su stvari interesantne, te ih treba objasniti.
Zapravo, Đajić je zatekao u Gornjem Malovanu groblje stanovnika koji su tu živjeli u pred-turskom periodu. To je vjerovatno Katoličko groblje. Ono ustvari predstavlja centar sadašnjeg Pravoslavnog groblja, a grupisano je oko usamljenog stećka. Groblje je po svemu sudeći bilo lijepo uređeno, imalo je dosta spomenika – krstova. Đajić nije htio da nastavi sahranjivanje svojih umrlih u zatečenom groblju, vjerovatno iz vjerskih razloga i drugačijeg običaja u načinu sahranjivanja, nego je osnovao sopstveno na unaprijed opisanom mjestu.
Doseljavanjem Katolika u selo u provoj polovini XVIII vijeka, ni oni nijesu nastavili sa sahranjivanjem u bivšem groblju, nego su osnovali i to 60-80 metara južno od bivšeg groblja, grupišući ga oko 4-5 stećaka. Kad su napustili ovo groblje i osnovali sadašnje /na brdu Rustine jugoistočno od zaseoka Ćemalić/ nije poznato, a vjerovatno u prvim decenijama XIX vijeka ili možda još i ranije. Zapravo, smatram da su napustili navedeno groblje u onom periodu kad su odatle odselili Čolići, Vučkovići /Vučci/ i drugi, a pojavili se Pravoslavci, te su zaseoci definitifno formirani /”Ćemalić ” Katolici, a ”Hrišćansko selo” Pravoslavci/. Vjerovatno im je bilo nelogično da Katoličko groblje bude ispred zaseoka pravoslavaca, zato su osnovali novo u blizini svoga zeseoka na brdu Rustine.
U vrijeme doseljavanja Vavana u selo na bivši pojed Vučka, površ kose na kome se nalazilo Đajića groblje bila je već ispunjena grobovima, njegovo dalje širenje nije bilo podesno, pogotovo za više stanovnika i rodova. Novo doseljenici i to najpre Vavani tražeći rješenje za groblje, vjerovatno privučeni podesnošću lokacije gorblja iz predturskog perioda , a uzimajući u obzir da su Katolici napustili svoje, koje je bilo u neposrednoj blizini toga, počeli su se prvi sahranjivati u sadašnjem Pravoslavnom groblju potom su Đajići napustili svoje. Ivazi, Despenići i Bajilo po dolasku takođe se tu počeli sahranjivati, te je na taj način osnovano zajedničko groblje za sve tamošnje Pravoslavce.
Može se zaključiti da su sva pomijeranja i osnivanja sadašnjih grobalja se desila u isto vrijeme, odnosno u kratkom vremenskom razdoblju i sigurno su povezana sa definitivnim formiranjem naselja sa sadašnjim sastavom stanovništva.
Đajića groblje davno je napušteno pa je već i zaboravljeno. O njemu se niko nije starao, a nije bilo ničim obezbjeđeno /uostalom kao i danas većina tamošnjih pravoslavnih gorblja/. Stari Đajići su svojevremeno bili dobrog imovnog stanja, vodili su računa o uređenju groblja, te je na njemu nekada bilo dosta spomenika, ali je to brzo propalo i uništeno. Između poslednja dva Svjetka rata nalazilo se još 5-6 spomenika kamenih krestova, od kojih je jedan bio masivan, a ostali su bili obične veličine. Danas nažalost tih spomenika više nema, i ako su 2-3 bila preosala od poslednjeg rata. Sjećam se da sam kao mladić, kad me put nanosio pored tih spomenika razgledao ih, podstaknut usmenim predanjima da su se u tom groblju sahranjivali naši stari. Svaki je spomenik imao natpis. Zahvaljujući tome što sam učio crkveno-sovenski mogao sam na svim običnim spomenicima pročitati da pripadaju Đajićima, ali se samo sa jednom moglo jasno pročitati Đajić Jovan, godina rođenja datirala je iz prve polovine XIX vijeka, a umro je 1807. godine. Ostali spomenici bili su stariji. Odnosno više nagriženi zubom vremena. Bez stručne analize teško se molo pročitati ime, vrijeme rođenja i smrti pokojnika. Monumentalni spomenik bio je do nekog poroznog kamena najviše nagrižen zubom vremena, tragovi natpisa su postojali na njemu, ali se nijesu mogli pročitati. Obični spomenici bili su od mekanog kamena, istog onakvog od kakvog se i sada kod nas naručuju iz Duvna. Prema tome predpostaviti je da su i Đajići spomenike dobavljali iz Duvna i u tom pogledu bili su vezani za Duvanjski kraj. S druge strane zahvaljujući krhosti kamena relativno su brzo propadali.
Na moj zahtjev u Đajića groblju prebrojani su grobovi u januaru 1972. godine. /Brojanje je izvršio Zjajić Nedeljko, službenik iz SO Kupres i Ivaz Diogan, zemljoradnik iz G. Malovana/. Izbrojano je 40 pojedinačnih grobova, normalne veličine i 5 porodičnih grobnica. Porodične grobnice na ovom Đajića groblju jedinstvene su na Kupresu iz ranijeg perioda. One su veličine 2 x 2 m. U poslednje vrijeme počeli su se tamošnji stanovnici pitati otkud tako velike grobnice. Bilo je mišljenja da su to grobovi čeljadi koja su izumrla u masovnim epidemijama. Međutim, obzirom da se nalazim već duži period vremena na službi u Hercegovini i Crnoj Gori, te krstareći terenima sa vojskom, sasvim sam nehotično primjetio da su veliki grobovi na starom Đajića groblju u G. Malovanu identični sa porodičnim grobnicama u zapadnoj Crnoj Giri i istočnoj Hercegovini, odnosno Korjenićima. Porodične grobnice /ili veliki grobovi kako ih na Kupresu zovu/ nalaze se na centru površi kose i predstavljaju centar groblja, a otpada predpostavka da su to grobovi pomrlih u velikim epidemijama.
Porodične grobnice su ne ispitane. Prema kazivanju Zjajića Nedeljka i Ivaz Diogana na tim se grobnicama poznaju ispusti sa pročelja, koji su služili vjerovatno za otvaranje grobnica sa strane radi sahrane naknadno umrlih. Ako je njihovo kazivanje tačno onda se ne može jednostavno utvrditi koliko tamo ima sahranjenih.
Na osnovu razmatranja staroga Đajića groblja, može se donijeti nekoliko logičnih zaključaka:
1. Đajić se zbilja davno pojavio u G. Malovanu. Pod predpostavkom da se u svakom pojedinačnom grobu nalazi sahranjen samo jedan pokojnik, a u porodičnim grobnicama po dva, tamo je sahranjeno 50 osoba, ne računajući novorođenčad /dječiji grobovi se već ne poznaju, svi izbrojeni su normalne veličine/. Toliko je sahranjeno do provih decenija XIX vijeka, što nije malo od jednoga, odnosno dva pretka za dva vijeka, uzimajući u obzir da se inače nijesmo mnogo razmnožavali. Dakle, B. Milojević je tačno obaviješten o dolasku Đajića u Malovanu – početkom XIX vijeka i on je tačno zapisao u svojoj monografiji.
2. Identičnost načina sahranjivanja Đajića sa običajima u Korjenićima i zapadnoj Crnoj Gori ide u prilog predanju da je predak otuda doselio.
3. Predak Đajića – Zjajića nije se puno usput zadržavao od Hercegovine do Kupresa. Znači, nijesu se u G. Malovanu pojavili dalji potomci onoga koji je pošao i Korjenića, nego on lično ili bliži potomci koji nijesu bili zaboravili običaje iz starog zavičaja. To potvrđuje identičnost u načinu sahranjivanja u provom periodu po dolasku u G. Malovan.
JOŠ O TAMOŠNJIM GROBLJIMA
Za katoličko groblje koje su najprije osnovali dosenjenici u provoj polovini XVIII vijeka, ne može se ništa određenije kazati o veličini o brojnosti grobova. Znam sigurno da su brojniji grobovi na starom Đajića groblju. Sa druge strane, katoličko groblje se nalazi na zemljištu sa debljim slojem humusa, te su mnogi grobovi već urasli u zemlju i za njih se takoreći ne zna. Na vom groblju bilo je spomenika do II Svjetskog rata da li sad ima nije mi poznato. Tvrdim da je bio jedan spomenih na natpisom Anđa Tokić, a koliko se sjećam bilo ih je sa natpisima Vučkovića i Čolića.
Groblja koje su Đajići zatekli, po dolasku u G. Malovan /u centru sadašnjeg pravoslavnog groblja/ smatram da je katoličko, ali se ne može tvrditi dok se nebi ispitalo. Šetajući po tom groblju prije tri – četiri godine /bez pomisli i namjere da nešto ispitujem/ koliko se sjećam spomenici su postavljeni na zapadnoj strani grobova. Natpisi na spomenicima koji su relativno još čitljivi su crkveno- slovenski ili sličnim pismom.
Teško je da ma što određeno kažem koliko je bilo spomenika na tom groblju. Mislim da ih je do Drugog svjetskog rata bilo bar 15, a možda i više od 20. Groblje je stradalo u toku rata, jer je često puta u borbama služilo za zaklone, a bilo je i vandalskog odnosa prema spomenicima. Međutim, mislim da ima još 4-5 spomenika koji bi se mogli pročitati. Trebalo bi na ovo skrenuti pažnju naučne javnosti dok još nije sasvim kasno. Preko tih spomenika sigurno bi se nešto više doznalo o nasljednicima Malovana iz pred-turskog ili ranog turskog doba. Spomenici su do sada ostali anonimni zato što su ”skriveni” grobljem sadašnjih stanovnika. Istina to ih je sačuvalo sve do poslednjeg rata, tako da ni jedan nije bio propao, ali je rat kao što rekoh mnogo uništio.
Stari Zjajići su sačuvali predanje, da su se ranije sahranjivali u kako bi to obično kazivali ”našem pravoslavnom starom groblju”. Ovo kazivanje bilo je uopšteno, dobivao se dojam kao da je tamo bilo još pravoslavaca. Međutim, knjiga SKV i analitički izvršena monografija stvarno dokazuje da ih nije bilo, to je sad tek postalo jasno, da je Đajića groblje ničije drugo nego njihovo.
Prema kazivanju poznavalaca vjerskih običaja u Korjenićima, po staroj religioznoj tradiciji svaka familija iole boljeg materijalnog stanja pravi porodične grobnice, a ako to ne može sahrana se obavlja u obične grobove sve dok materijalne prilike ne omoguće izradu porodičnih gorbnica. Grobovi i grobnice ostvaraju se za naknadno sahranjivanje, s tim što se porodične grobnice, ako su podešene, otvaraju bez obzira koliko je vremena prošlo od sahrane prethodno umrlog, a grobovi tek nakon prolaska 8 godina. Da li su Đajići otvarali grobove, odnosno porodične grobnice, ne zna se. Prema maglovitom predanju /koje mi je malo ostalo u sjećanju/ od pokojnog strica Todora Đajića su na starom groblju otvarali porodične grobnice. Stric je kazivao /po predanju koje je on slušao/ kako se cijenilo po kostima pokojnika /da li su bijele, žute ili slično/ o zagrobnoj sreći umrlog itd. Prema tome, ne može se tačno utvrditi koliko pokojnika ima sahranjenih u Đajića groblju na osnovu sad identifikovanih grobova i porodičnih grobnica.
Preci koje pamtim uzgred su prenosili predanja i kazivanja o starom groblju, ali nisu nikada ništa preduzeli da se ono koliko toliko čuva, niti su pak vodili računa o spomenicima, te ni mladim generacijama nijesu ostavljali u amanet nešto u tom pogledu. Nije tamo nikad niko išao s namjerom da nešto pogleda ili pokaže. Đajići su polovinom XIX vijeka naglo osiromašili i dobiva se dojam da su se usled siromaštine, kako to kod nas kažu ”sami sa sobom zabavili” pa im nije bilo ni do čega, kamoli do groblja. S druge strane treba imati na umu da je u Malovanu bio potpuni analfabetizam sve do otvaranja osnovne škole 1927. godine. Zato se teško može tvrditi da je neko čitao natpise na tim spomenicima sve do moje generacije. Lično sam zbilja čišće puta čitao ih do Drugog svjetskog rata. Danas biti spomenici jedino predstavljali dragocjeni pisani trag u duboku prošlost roda Đajića, ali ih nažalost više nema tamo.
PROMJENA PORODIČNOG IMENA
Današnji Zjajići na Kupresu, po sigurnom predanju naših starih zvali su se prvobitno Đajići. Na prezime, porijeklo i ugled koji su uživali bili su ponosni. Važili su za ”Koljenoviće” kako se to govorilo za ugledne rodove. Za promjenu prezimena nijesu imali nikakve volje, potrebe niti pak povoda, ali se to ipak desilo. Prema predanju dvojnost porodičnog imena počelo je veoma davno, možda čak odmah po dolasku na Kupres, a najkasnije u XVIII vijeku. Koliko se može po predanju procijeniti Turci su Đajića počeli iz nekih razloga nazivati iskrivljenim prezimenom podrugljivo Zjajo – Zjajić. Bukvalno prevedeno to je onaj tko zja – viče. Možda su Đajići stvarno dosta vikali da bi odagnali divlje zvijeri i ublažili usamljenost koja ih je okruživala oko 130 godina, jer u tom periodu nijesu imali bližih komšija od desetinu kilometara u naokolo te su Turcima na taj način dali povoda. Đajićima izgleda nije mnogo smetalo što ih Turci nazivaju iskrivljenim prezimenom. Oni su se uporno držali svoga pravog prezimena. To potvrđuje i poslednji spomenik podignut početkom XIX vijeka. Međutim, turski izvor prezimena počeo je ipak da preovladava i da kmeta počinju zvati doseljenici u XVIII vijeku analogno turskom žargonu, pa je na osnovu tog naziva uveden u administraciju.
Druga predpostavka je da je dvojnost prezimena počela dolaskom doseljenika u XVIII vijeku i pojavom latinice. Možda je neki pisar greškom u pisanju Đajić ili prevodu sa crkveno-slovenskog prvo slovo ”D” zamijenio sa ”Z” pa je ispalo Zjajić i tako nastavljeno, te su ih u pisanoj korespondenciji nazivali Zjajićima, a kmet je i dalje uporno se predstavljao starim prezimenom, sve dok se sami nisu počeli kolebati i povinjavati službenom nazivu. To potvrđuje slučaj iseljenika kod D. Vakufa koji su tamo došli u prvoj polovini XIX vijeka i predstavili se Zjajići. Pismena korespondencija sigurno nije bila toliko česta i značajna sve do Austro- Ugarske okupacije te joj Đajići nijesu ni poklanjali pažnje, ali u novu administraciju uvedeni su pod prezimenom Zjajići i time je bilo sve svršeno. Kako kažu ”kmet se nije mogao zvati kako on hoće, nego kako mu pozivke pišu”. Ipak su stari u usmenom saopštavanju prezimena predstavljali se Đajićima. Poslednji takav pokušaj učinjen je 1921. godine kada su se pravim prezimenom predstavili B. Malojeviću, ali je Zjajić kao porodično ime ozakonjeno. Interesantno je da nas i sada u Malovanu komšije većinom nazivaju starim prezimenom, a djecu u školama iz milošte sa ”Đajo”- ”Zjajo”.
ZEMLJIŠNI POSJEDI
Do pojave doseljenika iz Dalmacije i Hercegovine u provoj polovini XVIII vijeka Đajić je imao tako reći, neograničene zemljišne posjede u G. Malovanu preko 100 godina. Od livada kosio je Donje Milačke otoke. To si livade prvoklasnog kvaliteta, u njima ima preko 120 kosaca trave, a od oranica birao je najbolje njive na sadašnjem svome posjedu i u Ćemiliću. Doseljavanjem više rodova i postankom Malovanskog begovata vlasništvom Bega Kukavičića, Gornje Malovansko zemljište je podijeljeno na četiri osnovne velike parcele i to: livade Donje Milačke otoke i oranice u Ćemaliću činile su jedan posjed, drugi je Đajića, treći koji sada drže Ivazi /ranije Čolići/ i četvrti gdje se nalaze Vavani /a prije njih Vučak /.
Uz oranice tri poslednja posjeda podijeljena su livade Strljanice, koje se nijesu kosile dok se Đajić tamo sam nalazio, nego su služile za ispašu stoke. Strljanice su prostrane livade i pružale su se od rječice Milača na istok do starog druma koji je išao ispod brda dalje na jug pored vode Ušivca i sjeverno od Batoglava za Šujicu.
Poslije navedene podjele Đajić je ipak zadržao veliki posjed i to oranice preko 50 tovara usjeva i preko 100 kosaca livade.
Drugi njihov posjed bile su planinske livade zapadno od sela za nekih 4-5 km i to poljana na jugo-zapadnim padinama brda Tikvice /k. 1558/ i Peulja na južnim padinama Peuljske kose /k. 1507/ .
Ove livade bile su kompletne Đajića, a daju toliko sijena kod prosječnog roda da se može ishraniti oko 350 ovaca. Poljana je i sada većim dijelom njihovo vlasništvo, a Peulja su napustili krajem XIX vijeka i to usled neimanja tovarnih konja da begu pregone u selo njegov dio sijena, te se negdje od 1900. godine Peulja nalaze u posjedu Duvnjaka iz D. Malovana zvanog ”Djudjak”.
U sklopu navedenih posjeda imaju dva lokaliteta čiji toponim podsjeća na Đajiće i to manja poljana u šumi zvanoj Duliba zove se ”Aćine Lazine ” i ”Aćin Dekik”. To je bilo nekada vlasništvo nekog Aće- Aćima Đajića još u XVIII vijeku.
Njegovo srodstvo sa sadašnjim Zjajićima se ne zna. Drugi lokalitet je na sjevero-zapadnim padinama planina Malovana, na Goloj Kosi, a zove se ”Budina Plastovina”. To je posjed nekog Bude Đajića o kome se takođe ne zna ništa određenije.
Znači, sve planinske livade blizu sela G. Malovana bile su Đajića posjed, a poznato je, da su tamošnji stanovnici i te kako zainteresovani za takve livade radi sijena i paše za stoku. One nikada nijesu bile u posjedu Raštegoraca, Vučka, Čolića ili nekog drugog doseljenika iz prve polovine XVIII vijeka, jer se Đajić već tamo nalazio i imao ih u svojem vlasništvu.
Treći Đajića posjed nalazio se u Hrdinama udanjenim od G. Malovana 15-20 km i to u Škadimovcu na istočnim padinama planine Kujače, a pripadao je Glamočkom begovatu. To je bio veliki posjed /ili kako kažu kuprešaci ”ukos”/. Njegove dimenzije tačno se ne znaju, ali se zna lokalitet. Tamo su Đajići obezbjeđivali hrane i paše za oko 2.000 ovaca, koliko su često puta imali do polovine XIX vijeka. Škadimovac ili Škadim /kako ga nazivaju domaćim žargonom/ je depresija koja se proteće dužinom istočnog podnožja planine Kujače, pravcem jug-sjevero-zapad u dužini oko 7 km i širini 3-4 km vazdušne linije. Nadmorska visina ove depresije je skoro ista kao i Kupreškog polja. To su najpitomije, najravnije i najbolje livade u Hrdinama u Kupreškoj i Glamočkoj strani. Zaklonjene su od vjetrova, snijeg najranije okopni a u jesen se najduže zadrži kopno. Planina Kujača pruža neiscrpne poličine sočne trave za ispašu ovaca. Za posjede u toj kotlini od davnina su se otimali Kupreški i Glamočki stočari i obično koji su tomo bili vlasnici posjeda imali su najviše i najboljih ovaca. Đajići su po predanju držali u Škadimu ukos preko 200 godina .
Zna se da su prestali biti njegovi vlasnici negdje poslije 1850. godine, a kad su tamo došli ne zna se tačno. Njihov je ukos obuhvatao samo patolinu depresije.
Interesantno je kazivanje starih Đajića da su u Škadinu najprije imali za komšije isključivo Muslimane, sve do pojave doseljenika u XVIII vijeku. Ima predanje kako je neki musliman iz Prusca davao Đajiću za hata kulaša ”ustrzaman” /u stalno vlasništvo/ dolinu znavu ”Topčijina dolina” koja je prostrana četiri kosca trave. Đajić nedade kulaša, međutim, nakon kraćeg vremena kulaš pogibe od groma te Đajić ostade bez kulaša i bez doline.
Postoje mnoga predanja o Đajićima i brojnom stadu njihovih ovaca u Škadimovcu i raznim zgodama i nezgodama u vezi sa tim, ali je ostalo samo jedan toponim koji svjedoči o njihovom nekadašnjem prisustvu tamo. Zapravo, od vrha planine Kujače / k. 184 pa na jugo-istok spušta se gola stijena dužine oko 500 m. Ta se stijena zove ”Zjajića greda”. Zašto se ova visoka hridina tako prozvala postoje dva predanja, od kojih je jedno prava legenda a slušao sam ih od pokojnog Nike. Niko je pričao da je neki Đajića čoban, takođe po imenu Niko, napasao ljeti stado ovaca po vrhu Kujače. Na toj stijeni naišao je na ogromnu zmiju-alu, koju uspije ubiti iz puške. Zmija se u samrtnim grčevima toliko izvijala i oko sebe mlatila svojim mišićavim tijelom tako da je savijala žbunje, repom je po nozi udarila čobana Nikolu, tako da je od udarca došlo do sušenja noge. Kad se pročulo da je na ovome mjestu ubijena velika neman Đajića kosci i kupilice najpre, a potom iz šireg područja Hrbina išli su pod vrh Kujače da se u to uvjere sopstvenim očima, tako se na tom mjestu sa raznih strana okupljalo dosta svijeta svakog dana sve dok se nije neman počela raspadati te se od odvratnog mirisa nije moglo blizu prići.
Drugo predanje je realnije. Po njemu na toj stijeni je elementarna nepogoda zadesila Đajiće čobane sa ovcama, te od groma nestadoše čobani i dosta ovaca, a stijena se prozva Zjajića Greda, koja je do danas sačuvala taj naziv.
Danas stvarno nije bitno kakav je povod bio da se Hridina na vrh planine Kujače prozove nevedenim imenom. Činjenica je da se tamo moralo dogoditi nešto važno vezano sa Đajićima, što je na narod ostavilo dubok utisak, te kad je bilo prvo topografsko snimanje teritorije u Bosni za vojne potrebe /1914.- 1918./ topografi su to mjesto nazvali Zjajića Gredom i ako su ovi poodavno / ranije punih 60 godina prestali biti vlasnici posjeda u Škadimovcu.
Škadimovac-Škadim i posjed u njemu za Đajića je bio veoma bitan, ne samo za gajenje brojnog stada ovaca i druge stoke, nego i kao pogodno sklonište za sklanjanje čeljadi u zbijeg za vrijeme koncentracija turske vojske na Kupreškom polju i njenog kretanja iz doline Vrbasa prema Livnu –Dalmaciji i obratno. Škadimovac je udaljen od Kupreškog polja 15-20 km, a od Glamoča isto tako. U blizini te depresije ne pružaju se nikakvi značajniji vojni pravci niti ima puteva. Jedino za vrijeme koncentracije turske vojske na Kupresu u doba Kandijskog rata, a možda i 1717. godine od Bosanske Krajine preko Glamočkog polja i planine Slovinja pa istočnim obodom Škadimovca prema G. Malovanu vojska je vjerovatno prolazila na Strljanice . Tada je za Đajiće bilo najteže. Za te koncentracije vezano je predanje kako je ”turska vojska banula sa svih strana, te odvela dvoje muško djece za koje više nikada ništa nijesu saznali”. Ovo se, kako pričaju desilo mnogo prije dolaska Roštegoraca, to znači u doba Kandijskog rata.
Planina Kujača predstavljala je duboko skrovište i prebivalište hajduka i njihovih družina. Ima dosta predanja o jatakovanju Đajića sa njima, te opskrbljivanju i skrivanju istih . Mnoga su jatakovanja prošla bez kompromitacije Đajića kao jataka, ali se u nekim kompromitovao, te je morao plaćati teške globe, /o čemu će kasnije biti riječi/.
STOČARSTVO I IMOVNO STANJE
Đajić je u odnosu na doseljenike u prvoj polovini XVIII vijeka bio u velikoj prednosti. On se već potpuno adaptirao na Kuprešku klimu, život i uslove privređivanja. Već je koristio sve naprijed navedene zemljišne posjede. Raštegorac ga je zatekao u G. Malovanu zadružnog sa preko dvadesetoro čeljadi, a bio je podigao i veliki stočni fond, odnosno ”zapasao snagu” /kako to kuprešaci kažu/. Imao je preko 500 ovaca i 50 komada krupne stoke. Interesantna su predanja o privređivanju prije pojave doseljenika, te neka od njih ovdje navodim.
Ovce su napasali po padinama Malovana sve do Stržanja kada u D. Malovanu nije bilo ni jedne kuće. Livade Strljanice su služile za ispašu kao i sve ostalo polje idući na jug preko Batoglava do Stržanja. Po vodoplavnim dragama na padinama Malovana zapadno od Katanuše bila je toliko visoka i bujna trava, te su čobani kroz nju morali praviti prtine kao kroz snijeg, da bi po tom protjerali ovnove zvonare, a za njima ovce da pređu na drugu stranu. Ovce su bile jeftine kao i krupna stoka i teško se moglo prodati. Vuna se davala u bescenju ili je bacana. Naročito kratka vuna sa jaganjaca /takozvana ”jarina”/ redovno je bacana, odnosno ostavljana na licu mjesta gdje bi jaganjce strigli . Livade su dobro rađale, tako da nije bilo problema nakositi sijeno za stoku po Milačkim Otokama kao ni po Hrdinama.
Šuma po planini Malovanu bila je netaknuta. Rasle su ogromne bukve, jelike i omorike na početku šume kao i u dubini. Ogromni kompleksi borove šume prostirali su se prisojnim stranama od Tikvica preko Berberije i Ravnih Hrbina čak do Škadimovca. Borava šuma je mnogo sječena u XVIII vijeka , da bi se iz panjeva paljenjem u spacijalnim posebnim komorama iscijedila smola /”paklina”/ u ovčije mješine i tjerala na more za premazivanje brodova. Borove klade su čak do polovine devetnaestog vijeka prekrivale dobar dio zemljišta koje se prvobitno nalazilo pod borovom šumom, one su izgorjele u nekoliko džinovskih požara, a sa njima i preostala šuma, na taj način su prošireni pašnjaci i livade po Hrdinama naročito prisojnim stranama Ljubodola i Berberije.
Visoke divljači bilo je na pretek. Čopori srna ”mogli su se sresti po šumama na svakom koraku”, a kad padnu veliki snjegovi hvatalo ih se na desetine na jednom mjestu. Bilo je dosta vukova, medvjeda i drugih divljih životinja. Snažni ovčarski psi bili su na cijnu. Vodilo se kako kažu ”više računa o kupovini, dobroj ishrani pasa i njihovoj snazi, nego o ma čemu drugom ” jer su bili glavni čuvari stada od divljih zvjeri.
Doseljenici iz Dalmacije počev od prve polovine XVIII vijeka bili su od reda siromašnih ljudi. Došli su u tursku Bosnu ”trbuhom za kruhom”. Većina je bila bez osnovnih sredstava za život, ne naviknuta na surovu Kuprešku klimu i podneblje. Ti su ljudi tražili pomoć i oslonac kako bi zasnovali sopstveno ognjište. Đajić je na tim ”Južnim Kupreškim vratima” bio prvi na koga su nailazili. Oni su imali nasušnu potrebu za ovcama, konjima, govedima, životnim namirnicama i drugim potrepštinama karakterističnim za beskućnike. Sve što su mogli za to dati kao protiv-vrijednost bila je jedino radna snaga. Đajiću je to i trebalo. Zato im je kako pričaju ”pojavom doseljenika pošlo nabolje”. Stoka je dobila na cijeni, vunu nije trebalo biše baciti, jednom riječju sve se moglo prodati. Jevtine radne snage bilo je dovoljno i stalno je nova pristizala preko 100 godina, odnosno od pojave prvih doseljenika pa do polovine XIX vijeka. Počele su desetine pa čak i dvadestine kosaca i kupilica da kod Đajića rade ”na nadnicu” po cijelo ljeto te da kose i kupe sijeno za mnogobrojna njegova stada ovaca i druge stoke. Kod Đajića se naglo počeo povećavati stočni fond, ovce su se brzo namnožile na 1000 do 1500, a ponekad i do 2000 komada. Prema predanju od polovine XVIII vijeka pa narednih 100 godina nikada nijesu imali manje do 1000 ovaca, a prosjek se obično kretao preko 1500 ovaca.
Osvajanjem Dalmacije od strane Napoleona početkom XIX vijeka te izbijanjem njegovih trupa na granicu turske Bosne, a zahvaljujući dobrim državnim odnosima Francuske i Turske u Zapadnoj Bosni je donekle oživjela privreda, pogotovo je stoka dobila na cijenu. Duvanjski, livanjski, glamočki i kupreški stočari kako predanja kazuju u to doba su ”zgrtali pare”. Za Đajića pričaju da je znao iz Livna za krdo prodatih ovnova /400 do 500 komada/ iznijeti kući ”srebrni novac u bisazima”. Baš za taj period, odnosno prvu polovinu XIX vijeka vezana su kazivanja o vrhuncu takozvanog ”Đajića bogatstva”. Ovce su dostizale do 2000 komada, imali su po tri pluga volova /3 x 6/, te desetine krava, konja /”alaše”/ itd.
JOŠ NEŠTO O BOGATSTVU
Koliko se zna Đajić je imao status ”rajetine” kod turskih vlasti. Nije bio vojni obveznik, odnosno nije imao obaveze da ide u komori, ili kao ”vojnuh” u drugim sporednim – pomoćnim formacijama. Da li je prvobitno imao povlašćeni status vlaha to nije poznato. Kako predanja kazuju ”nisu im bili teški turski nameti”. Begovi i turske vlasti su sa njima ”postupali uljudno”. Jedino im je davno oduzeto dvoje muške djece /o čemu je već ranije bilo riječi/. Zemlja koju su držali nije bila njihovo vlasništvo, nego begovska, što znači da su ih begovi kako kupreški, tako i glamočki mogli dići sa posjeda po svojoj volji. Sa druge strane, dugo su sami bili u Malovanu /po predanju preko sto trideset godina/, te je sigurno njihovo prisustvo i stečeno imanje Kupreškom begu dobro došlo. Nijesu ni pomišljali da ga uznemiruju i dižu sa posjeda, jer bi se time samo gubili, obzirom da drugih doseljenika nije bilo za dugi period vremena.
Đajića oko 2000 ovaca u prvoj polovini XIX vijeka nijesu nikakvo predanje ili kazivanje, nego istinita stvarnost koju su pamtili osamdesetogodišnjaci, gledali ih svojim očima i prepričavali na seosim posijelima u mladim godinama moje generacije. I sada su najsačuvanija predanja o Đajića 2000 ovaca, koje kad bi ih tjerali zimi iz poljana kući u selo, bi se izdužile sniježnom prtinom, tako da bi prve ulazile u košare, a poslednje se nalazile na dnu poljane. To je dužina odnosno rastojanje dobrih 5 km. Takođe su sačuvana kazivanja kako bi zimi kada padnu veliki snjegovi došlo do pucanja slabih konstrukcija na košarama koje su obično bile slamom pokrivene, te bi dosta ovaca nastradalo usljed gušenja snijegom. Đajić je po bogatstvu ovcama bio čuven ne samo na Kupresu nego i daleko dalje. Smatran je među najbogatije na sva četiri okolna kraška polja. Zbilja, koliko se zna od dolaska turaka u Bosni do naših dana dosta je kuprešaka zapamćeno ili zabilježeno ” da su im se hiljadile ovce ” ali da je imao dvije hiljade to se samo zna za Đajića i ni za koga drugog.
O ”ĐAJIĆA OVCI”
”Đajića ovca” /kako se zvao jedan soj ”pramenke”/ bila je dosta rasprostranjena na Kupresu u svoje vrijeme. Njena rasprostranjenost je uslovljena pojavom doseljenika i kupovinom ovaca od Đajića, radi gajenja sopstvenih stada. Soj prameniki pod nazivom ”Đajića ovca” imala je neke osobenosti To su bile izrazito krupne ovce, dobre po mlijeku, veoma izdržljive i otporne na zimu, a skromne u prehranjivanju. Najveći nedostatak tih ovaca bio je izrazito oštra vuna. Inače imale su ”brizastu glavu”/, oko vrata su imale crnu vunu ”jakasta”. Ovaj soj pramenki potisnut je sa Kupresa nakon Austro-Ugarske okupacije.
Zapravo, Austrija je uspjela da ukrštanjem i nabavkom sa strane odgoji nešto bolju pramenku, naročito u pogledu mekoće vune, ali ne toliko botno i drugih osobina. Ipak se ”Đajića ovca” na Kupresu zadržala tu i tamo sve do Drugog svjetskog rata i ako su ih sami oni skoro jedan vijek ranije izgubili /o čemu kasnije/.
NAMETI, GLOBA I DAŽBINE
Da li se zemlja u stalni posjed mogla otkupiti do druge polovine XIX vijeka nije sasvim jasno. Obzirom na bezakonje koje je vladalo, izgleda da su se kmetovi malo teže na to odlučivali, jer i kad bi platili niko im nije garantovao stabilnost. Đajići su sigurno imali sredstava da to urade, odnosno kupe zemljišne posjede koje su držali, a zašto to nijesu uradili nije sasvim poznato.
Uglavnom Đajić je kao i sva ostala raja bio ”kmet na kmetskom selištu”. Posjedi su bili vlasništvo begova – gospodara, koji su kmeta mogli dići po svome ”ćeifu”, a kmet zbog nesigurnosti tla pod nogama nije mogao niti pak smio da pravi iole bolje kuće i staje, bez obzira da li je za to imao mogućnosti ili nije. Đajića kuće i staje bile su grubo pravljene od jelovih brvana i slamom pokrivene, kao i svih kmetova na Kupresu u to doba, odnosno sve do Austro-ugarske okupacije kad su se kuće počele praviti nešto udobnije i pokrivati drvenim daskama tj. Šimlom.
Obzirom na brojna stada stoke, dobre i prostrane zemljišne posjede, Đajić je ipak bio više vezan za Malovan nego neki drugi kmet koji je došao kasnije i bio sa slabim imanjem, za koga seljakanje nije bio problem, odnosno nije se vezao za Malovan, nego je tražio koliko toliko bolje uslove života i privređivanja na drugom mjestu. Begovi kao da su znali za ovu Đajića vezanost za Malovan pošto poto, pa su kmeta globili i pare mu izgonili kad su god osjetili da je do njih došao.
Uvijek kao po pravilu to su radili pod prijetnjom ”dizanja sa posjeda”. Za takav posupak nije im bilo teško naći povoda. O plaćanju globa i dažbina nešto se konkretnije zna za prvu polovinu XIX vijeka, dok se za ranija doba predanja zaboravljena.
Jedna veća globa koju su Đajići platili glamočkom, a i kupreškom begu, odnosno turskim vlastima vezana je za jatakovanje sa hajducima četrdesetih-pedesetih godina prošlog vijeka. Kako stari pričaju bili su im u Škadimovcu redovni gosti Kalaba, Inđo i Toto sa njihovim hajdučkim družinama. Planina Kujača bila je najdublje i najsigurnije hajdučko sklonište, a Hrbine i razbacane kmetovske košare po njima idealne za jatakovanje i prehranjivanje hajdučkih družina. Uzgred napominjem da i sada tamo ima više lokaliteta koji podsjećaju na prisustvo hajduka. Tako npr. ”Hajdučka kosa” koja se proteže od ravnih Hrbina na jugozapad do brda Procip /tt.1463/. Procip je idealana za osmatranje, zato što dominira dobrim dijelom Hrbina, a naročito Škadimovcem i Ljubodolom. Prema Vitorozi i Blagaju povezan je sa šumovitim predjelima pogodnim za skriveno kretanje i prebacivanje, kao i presretanje. Drugi lokalitet takođe ”Hajdučka kosa” nalazi se istočno od Cincara /u reonu V. Drežnice/.
Turska ”zaptija” i kaznene ekspedicije često puta su pretresale Hrbine, tjerali hajduke, globili i zlostavljali kmetove, Više puta su tamošnji posjednici morali tjerati stoku i ”prtljati” u sela da bi se hajduke izolovalo, ostavilo bez hrane i podrške.
Međutim, to nije uspijevalo. Hajduke je narod ipak krio i pored svih tortura i nedaća, ali je jedan incident koji se desio na Hrbinama poslije pedesetih godina prošlog vijeka u mnogome ozlijedio kmetove i kompromitovao hajduke u njihovim očima. Zapravo, jedan iz hajdučke družine /stari su znali po imenu koji je, ali to nijesam zapamtio/ silovao je kupilicu potom je bacio u jamu. Tu jamu i danas zovu ”Ženska jama”. Ona s nalazi istično od planine Osječenice na granici Škadimovca i Ljubodola, /kosti bačene žene i sada se nalaze u toj jam /. Do tog zlodjela kako narod kaže ”hajducima je išlo od ruke, a od tada sve je pošlo naopako”.
Đajić se kompromitovao krijući hajdučke družine, a naročito naprijed navedeni Sava. Zbog jatakovanja morao je Sava bježati, a ostali se otkupljivati i plaćati teške dažbine turskim vlastima. Glamočki beg je Savu optužio za nekakvo dugovanje, te je tražio da se dug isplati ili će ih dići sa posjeda u Škadimovcu. Kako stari kažu ”moralo se plaćati i podmićivati na sve strane”. Druga još teža globa vezana je za incident koji se desio u Malovanu. Zapravo, na Đajića imanju nađeno je mrtvo dijete. Od kuda i kako to se ne zna. Đajići tvrde da je dijete podmetnuto ”da bi bogati kmet položio srebro i zlato sa kojim je raspolagao”. Drugi pak tvrde da je dijete rodila neka Đajića udovica. Bilo kako bilo kmet je stavljen pred dilemu ”napuštanje posjeda i prtljanje” plaćanje velike sume novca da bi se otkupio. Novac je položen, Đajić je dao sve što je imao, pa čak je morao pozajmiti od bogatih prijatelja Maleša iz Šujice . Kako kažu ”plaćena je globa u novcu veća nego su ovce vredjele”.
Dakle, bogastvo Đajića bilo je u duhu vremena u kome su živjeli. Bili su raja bez slobode, na zemljišnom posjedu koji nije njihov. Raspolagali su sa ovcama i drugom stokom dok su ih gajili, a sva korist od njih pripadala je gospodarima bilo milom ili silom. Bogatstvo je bilo samo privid ”kmet je radio a aga se sladio”.
Inače obzirom da su Đajići bili bogati koliko se može iz predanja zaključiti bilo je i rasipništva. Vladalo je uvjerenje ” da u Đajića ne može nestati”. U vođenju domaćinstva dosta su se miješali ugovorenici, najamnici itd. Globe i nameti bili su početak kraja bogatstvu, ono je nestalo naglo i drastično, kao što će se iz sledećeg opisa vidjeti.
EKONOMSKI SLOM
Revolucionarna 1848. godina u kojoj su se odigrale buržoaske revolucije u mnogim razvijenim kapitalističkim zemljama Evrope. U istoriji je još poznata kao gladna i nerodna. Za tadašnju tursku Bosnu istoričari su zabilježili ”da je u toj 1848. godini mnogo stoke od gladi polipsalo”. Ta nerodna godina Đajiće je katastrofalno pogodila. Stari su kazivali da su tada imali 1800 ovaca, a dosta i krupne stoke. Trava nimalo nije rodila. Sijeno se uopšte nije kosilo. Od ranijih godina malo je bilo ušteđeno stočne hrane. ”Smakli” su mnogu krupnu stoku, koju u zimu nijesu smjeli upustiti, a takođe i dosta ovaca. Prema kazivanju savremenika kupili su nešto hrane za ovce u Livanjskom polju. Obzirom da je Livno župnije otjerali su tamo ovce da prezime. Međutim, nijesu imali sreće. Zima je i u Livanjskm polju (1848/49) bila duga sa visokim snijegom. Usled neimanja hrane, Đajića su ovce do poslednje uginule i kako kazuju ”čobani su se vratili iz Livanjskog polja kući u Malovan i donili zvona na štapovima”.
Dakle, ekonomska katastrofa je bila potpuna, sa dalekosežnim posledicama za Đajiće. Beg Kukavičić nepokaza ni malo obzira i sentimentalnosti prema svome stogodišnjem bogatom kmetu, koji je usled nerodne godine i elementarnih nepogodo ekonomski posrnuo. Naprotiv Kukavičić na Đajića kućište poče doseljavati druge kmetove, a njih pritiskivati. Tako odmah naseli Despiniće iz D. Malovana, dodijeli im Đajića oranice, livade i poljane. Najamnici Mišković i Bajilo takođe postadoše suvlasnici zemljišnog posjeda. Veliki posjed u Škadimovcu Glamočki beg djelimično ustupi Žulju iz Zlosela, dok na većem dijelu tog posjeda nakon okupacije švabo osnova ovčarsku farmu . Vojni topografi 1914.-1918. godine na Đajića posjede u Škadimovcu upisaše ”Žuljeve Košare” i ”Švabine štale”, a samo ispod vrha planine Kujače označiše visoku hridinu Zjajića Greda, kao jedini dokaz da su tamo nekad bili prisutni.
Nekoliko godina nakon opisanog ekonomskog sloma Đajići se definitivno izdijeliše na 4-5 domaćinstava postadoše manje više svi slabog imovnog stanja. Svi pokušaji da se nešto uradi i koliko – toliko povrati prijašnje imanje ostali su bez uspjeha. Od svih bitaka koje su pretrpjeli, najteži je gubitak posjeda u Škadimovcu, njegovim nestankom nestali su osnovni uslovi za podizanje brojnih stada ovaca i druge stoke.
Dakle, nakon oko 250 godina boravka u G. Malovanu i kroz ceo taj dugi period manje-više dobrog imovnog stanja Đajići položiše barjak najbogatijeg kmeta i ustupiše ga poznijim doseljenicima. Sav njihov trud, rad i imanje stečeno u zbilja teškim, često puta skoro neshvatljivim uslovima, drastično je tako-reći preko noći nestalo i to u praskozorje koliko-toliko boljih, snošljivijih i stabilnijih vremena za raju-poslije Omar Pasina pohoda, a pogotovo nakon Austro-Ugarske okupacije. Onda kad se zemlja mogla otkupiti Đajići ne imadoše sa čime, ostadoše ”kmetovi na kmetskom selištu” sve do agrarne reforme sprovedene poslije Prvog svjetskog rata.
Đajić je sigurno spadao među najbogatije kmetove na Kupresu do 1848. godine, a poslije toga ostale su samo legende, priče, predanja i kazivanja o njihovom porijeklu, davnom dolasku na Kupres, te o slavi i bogatstvu. Sa tim predanjem potomci su se tješili kako su nekada bili bogati i ponosili se svojim starima. Predanja su navjerovatno bila živa sve do Drugog svjetskog rata, da bi već sada sve skoro palo u zaborav, a autori knjige ” Sa Kupreške Visoravni” objavljene 1970. godine hoće da pobiju postojanje i bitisanje Đajića na Kupresu sve do XIX vijeka.
DA LI JE UTVRĐENO SRODSTVO SA ĐAJIĆIMA U KORJENIĆIMA
Prema ovim predanjima i kazivanjima Zjajići na Kupresu potiču od Đajića iz Hercegovine iz Korjenića. Istina nijesu nam poznata predanja o tome sa Đajića strane iz Korjenića. Ukoliko su ta predanja sačuvana bit će interesantna njihova uporedba i sigurno će baciti nešto više svjetla na ovo pitanje.
Sačuvao se jedan interesantan detalj koji govori u prilog o krvnom srodstvu Đajića na Kupresu sa Korjenićkim Đajićima. Naime, poslije Austro-Ugarske okupacije, kad su se prilike u Bosni donekle sredile, zaveo red i suzbile hajdučija, te se moglo slobodinje kretati, u Malovan je došao iz Hercegovine neki Đajića rođak ”da provjeri ima li iko živ od njihovog plemenika koji je davno pobjegao u Bosni”.
Za posjetu rođaka iz Hercegovine tvrdio je pokojni Niko ”Grce da ga je gledao svojim očima /Niko je tada imao oko 35 godina/ i stric Todor /Todor je imao 8 godina kada je austrijka vojska prešla preko Kupresa za Livno radi okupacije/. Kako pričaju susret sa rođakom odigrao se prvobitno u ”Hrnjičinom Hanu” ispod sela. Potom je rođak pozvat kući, te je priređeno pravo slavlje, gozba, pjevanje uz gusle itd. Ovaj slučaj za koga su tvrdili da je stvarno istinit, stvara na prvi pogled zabunu i dilemu. Čini se nevjerovatnim da se moglo sačuvati predanje tako dugo, i nemogućim da se rođak iz Hercegovine pojavi nakon 300 godina kako je Petar otuda pobjegao
I otkuda je rođak znao za potomke Petrove da su u G. Malovanu. O ovom pitanju mnogo sam polemisao sa pokojnim ocem Stojanom, prosto mu nijesam davao za pravo da su Zjajići toliko stari u Malovanu, ako su stvarno za njih znali rođaci iz Hercegovine i posjetili ih nakon okupacije. Otac je bio kategoričan i tvrdio je da je tačno jedno i drugo.
Analizirajući i razmatrajući dublje ovaj slučaj, ipak su realne osnove da je to moguće. I ovdje se treba pozvati na Duvanjski kraj. Mnogobrojni hercegovci koji su tamo bili naseljeni sigurno su imali vezu sa starim zavičajem. Predanje ne kazuje da je netko od Đajića posjetio Korjeniće od dolaska u Malovan do okupacije, ali o njima su siruno dopirali glasovi, do njihovih plemenika, tako da su oni znali ponešto o njihovom životu i da se nalaze na Kupresu.
Sa druge strane, treba znati uz ukorjnjene običaje crnogoraca i istočnih hercegovaca da o svojim starima, porijeklu i prošlosti veoma mnogo vode računa i putem predanja stalno upoznauju mlade generacije sa prošlim koljenima /pasovima/. Ta tradicija pomogla je i Zjajićima na Kupresu da o svojoj prošlosti i porijeklu sačuvaju kontinuiran rodoslov sve do naših dana.
Zjajići iz Malovana takođe su poslije okupacije preduzimali neke mjere da se povežu sa rodbinom u Hercegovini. Stric moga oca Krstan /o kome je naprijed bilo riječi/, a koji je umro 1916. u 83 godini života, vršio je dužnost seoskog starešine muktara – kneza za G. i D. Malovan preko 30 godina, prije i poslije okupacije. To je bio ugledan domaćin, darovit i nteligentan, naročito se odlikovao vedrinom i duhovitošću. Bio je nenadmašen pjevač uz gusle. Imao je dosta prijatelja i poznanika, učenih ljudi svoga vremena. Išao je do Sarajeva i stara, sretao se sa nekim od Đajića iz Hercegovine. Bio sakupio i istražio dosta ”Fakata” o porijeklu Đajića i njihovom srodstvu sa korjenićkim Đajićima. Nažalost njegova istraživanja koliko se zna nijesu nigdje zapisana. On ih je umeno prenosio na potomke, a naročito na svoga sina Stanka. Stanko je stradao od ustaša 1942. godine u 74 godini života te su moga dragocena kazivanja nestala sa njim skupa.
Dosta se Zjajića sa Kupresa sretalo sa Đajićima iz Hercegovine služeći vojsku za vrijeme Austrije, u toku Prvog svjetskog rata i poslije. Uvijek je susret bio srdačan i sa osjećajem rodbinske veze. Posebno brat od strica moga oca Mirko dugo se zadržao u Bileći u toku Prvog svjetskog rata. Vršio je dužnost vozača konjskih kola kojima je raznošena pošta od Bileće do Moskog. Često je naizalio kroz Žudojeviće i bio gost Đajića. Tamo su ga nazivali ”sinovcem” a naročito mu je ostao u sjećanju neki stari Spasoje Đajić.
Sjećam se da bi ponekad od Đajića iz Hercegovine dolazilo pismo našima u Malovanu sve do iza tridesetih godina ovog vijeka.
Kod Zjajića u Malovanu vlada uvjerenje da su im po srodstvu najbliži Đajići koji sada žive u Žudojevićima. Koliko je tačno ješ se ne zna, obzirom da su ovi u Malovanu mnogo ranije došli iz Hercegovine /po proračunu oko 200 godina/ nego ovi u Žudojeviće . Lično nijesam imao susreta ni sa jednim
Đajićem iz Hercegovine i ako sam nekoliko puta nastojao, ali ”preči poslovi” to nijesu omogućavali. Ukoliko se na Hercegovačkoj strani još sačuvalo predanje o bjegstvu i vremenu bjegstva njihovog jednog davnog plemenika za Bosnu, to bi bila potvrda vremenske pojave i porijekla Đajića – Zjajića na Kupresu.
U KONSTATACIJI B. MILOJEVIĆA DA SU ĐAJIĆI U G. MALOVANU OD POČETKA XVIII VIJEKA
Prije 4-5 godina, kada sam došao do knjige ”Kupreško, Vukosavsko, Ravno i Glamočko polje” od Borivoja Ž. Milojevića, bio sam prijatno iznenađen činjenicom da se njegova konstatacija za Đajiće u G. Malovanu poklapa sa predanjem da se oni /Đajići / tamo nalaze od početka sedamnaestog vijeka, ali i razočaran što ništa za njih nije napisao, izuzev jedne jedine rečenice kojom se samo konstatuje da su ”Đajići iz Hercegovine, oni su ovdje došli početkom XVII vijeka, slave Mratin dan” i to je sve /V. Kupreško, Vukosavsko, Ravno i Glamočko polje, od B. Milojevića str. 92/.
Ovaj prvi detaljni pisani trag o porijeklu stanovništva na Kupresu, na koga sam naišao zainteresovao me, te sam se kod starijih ljudi u selu G. Malovanu raspitao, da li se netko sjeća popisa kojega je B. Milojević izvršio. Na veliko zadovoljstvo naišao sam na starce koji se toga popisa sjećaju. Kako kazuju B. Milojević se poslužio sledećom metodom. On je sazvao sve domaćine – predstavnike svih rodova iz sela u kuću tada najbogatijeg Laze Vavana, kao i najstarije ljude u selu, među kojima su se između ostalih nalazili, 95-godišnji Sava Vavan, Niko i Mile Đajić, Niko Šimić, Vojo Ivaz, Jovica Kanlić-Mašić i mnogi drugi.
Svi domaćini – predstavnici rodova iznosili su kazivanja i predanja o dobu doselenja u G. Malovan i svome porijeklu jedni pred drugima /podvukao LZ/. Ovo je veoma bitno. Metodom kojom se Milojević poslužio u osnovi je izbjegnuta proizvoljnost u davanju podataka.
Đajići, i ako su u dotičnom mjestu daleko najstariji, sigurno su znali predanje u najdublju prošlost kontinuirano i povezano. Podsjećam da prenošenje predanja sa starih na mlade generacije o precima i porijeklu je veoma razvijeno kod Crnogoraca i istočnih Hercegovaca. Đajići su sigurno nešto od tih običaja nasledili, a i dugogodišnja usamljenost u G. Malovanu možda ih je tjerala još više da čuvaju predanja o prošlosti. Oni su znali istinu o prošlosti i dolasku na Kupres. Sigurno su dali tačne podatke B. Milojeviću. Nije poznato da li je on nešto šire o njima zapisao u svojim zabilješkama, ili se samo zadovoljio izjavom koju su mu po mogućnosti saopštili” da su u G. Malovanu već preko 300 godina, da su prije Raštegorca došli 130 a prije Vavana 220 godina”.
Interesantno je da iz nekih razloga B. Milojević nije zapisao ništa o pet obitelji u G. Malovanu i to od Srba ne pominje Bajila a do Hrvata Žulja, Tokića, Džaju i Sučiće. Očigledno njihovi predstavnici nijesu bili na zboru kada su podaci davani, a komšije ili nijesu htjele da o njima daju podatke, ili se nijesu sjetili. B. Milojević je naišao pored njihovih kuća ali se nije navraćao. Ova činjenica potvrđuje istinitost kazivanja staraca u G. Malovanu o načinu prikupljanja podataka B. Milojevića u njihovom selu. Znači on nije išao od jedne do druge kuće u prikupljanju antropogeografske građe. Vjerovatno je koristio zborove gdje je god imao mogućnosti. Konstatujem da je Milojević tačno obavješten o dobu dolaska Đajića na Kupres. Đajići nijesu pretjerali u davanju podataka.
DA JE KONSTATACIJA B. MILOJEVIĆA POBIJENA KNJIGOM ”SA KUPREŠKE VISORAVNI”
Kao što je naprijed iznešeno Borivoje Ž. Milojević izaslanik srpske Kreljevske Akademije nauka, putovao je Kupreškim, Vukovarskim i Glamočkim poljem jula 1920. godine i septembra 1921. godine probirajući antropogeografsku građu, koja je objavljena pod naslovom ”Kupreško, Vukosavsko, Ravno i Glamočko polje”, od strane SKA 1923. godine /knjiga 13 ”Naselja i porijeklo stanovništva”/.
U istraživanju porijekla stanovništva sela G. Malovana na Kupreškom polju /str. 91-93/ za rod Đajića B. Milojević je zapisao samo napred iznetu konstataciju /”Đajići su porijeklomi iz Hercegovine, oni su ovdje došli početkom XVII vijeka, slave Mratin dan”.
U knjizi gospodina Džaje O. Miroslava ”Sa kupreške visoravni” za selo Malovan je konstatovano da se prvi put spominje /izuzimajući biskupske izvještaje propagandi u Rimu – Vatikanu/ 1785. godine i to u putopisnom izvještaju zastavnika austrijske vojske Božića, koji je kao obavještajac – ”uhoda” prerušen u popovskoj mantiji prošao preko Kupresa kao ”brat laik” u pratnji Fra Avgustina Botoš – Okića iz Kreševa. Za Malovan zastavnik Božić tada je napisao da postoje ”samo četiri kršćanske kuće u blizini ponora rječice Milača, gdje je bio mlin. /podvukao LZ/.
Dakle, Božić je vidio samo ”četiri kršćanske kuće” i ništa više. Postavlja se pitanje čije je on kuće tada mogao vidjeti. Da bi se moglo tačnije utvrditi treba izvršiti rekonstrukciju pravca kretanja Fra Botoš Okića i njegovog pratioca zastavnika Božića i sagledati konfiguraciju zemljišta u G. Malovanu.
Fra Botoš Okić i zastavnik Božić prošli su ispod Malovana početkom jula mjeseca 1785. godine. Oni su naišli od Šujice, njihov pravac kretanja bio je Solarski put koji se poklapa sa sadašnjom cestom ispod Malovana, do zaseoka Hanovi, potom skreće na sjever-istočno od Jarma i Kurljaja, dalje, siječe polje i ide preko Procipa za Janj. Dnevna maršuta naprije navedene dvojice, vjerovatno je bila od Šujice do sela Blagaja. Nailazeći od juga, odnosno do Katanuše na sjever pored mlina na ponoru zastavnik Božić je mogao vidjeti samo kuće koje se nalaze u sadašnjem zaseoku označenom na topografskim kartama nazivom ”Hrišćansko selo” dok zaseok ”Ćemalić” nije mogao vidjeti, jer ga od zaseoka Hrišćansko selo zaklanjaju Đajića Brižine, ali kako kaže B. Milojević ”Niska kosa”, a potom ”Plitka Depresija”. Kuće tadašnjih stanovnika Ćemalića nalazile su se na dnu depresije. Pa i danas je nemoguće vidjeti zaseok Ćemalić krećući se istim pravcem, izuzev na krajnjoj sjevero-istočnoj strani što se mogu osmotriti 2-3 zgrade podignute poslije Prvog svjetskog rata /na južnim padinama k. 1132/. Jedino ako se zastavnik Božić ispeo na brdu Rustine da bi osmotrio okolinu, u što sumnjam ako je bio ”uhoda”. Dakle, Božić je vidio tada samo Đajića kuće i ničije drugo, jer drugih u sadašnjm ”Hrišćanskom selu” nije bilo.
Zapravo Vavani znaju da su ”doprtljali” na nekadašnje kmetsko selište Vučka, a Ivazi Čolića. Prema knjizi SKV /str. 506/ u opisu obitelji Vučak stoji ”Vučci su došli u Podmalovan 1741. godine /Petar Vučković sa 11 članova/ i godine 1768. Ovog puta već su u Botunu /Tomo Vučković 13 članova ali i on i obitelji su u Botunu već 14 godina ranije MK 11. 10. 1754. ”/.
Kada su Čolići napustili G. Malovan iz knjige SKV se ne može tačno utvrditi. Oni se poslednji put spominju u izvještaju propagandi u Vatikanu Fra Marjana Bogdanovića 20. 3. 1769. godine. Dolazim do zaključka da poslije Čolića i Vučka nije bilo na njihovim posjedima drugih doseljenika do pojave Vavana i Ivaza, na osnovu činjenice što ovi poslednji doseljenici znaju da su na Vučkovom posjedu /Vavani/ i na Čolića /Ivazi/. Da je netko drugi bio u međuvremenu nebi Vavani i Ivazi spominjali Vučke i Čoliće, nego druge koje su smijenuli.
Prema tome, zastavnik Božić mogao je vidjeti smo Đajića čitiri kuće ”blizu mlina na Ponoru”. Tu se baš nalaze Đajića kuće od kada su doselili u Malovan i nikada nitko drugi nije bio na njihovom posjedu. Najbliže su mlina na Ponoru , to je bio njihov mlin, nalazio se baš u središtu posjeda. Analogno iznijetom izvještaj zastavnika Božića je netačan. On nije osmotrio ceo G. Malovan. Izostao je zaseok Ćemalić, nijesu registrovane kuće koje su se tamo nalazile .
Prvih godina poslije rata nije bilo potrebe, a ni mogućnosti za obnovu, jer se nije imalo što mliti, a kad se u Riliću osnovalo poljoprivredno dobro ”Vojin Zirojević” nije dozvolio da obnove
– mlin se našao na njihovom zemljištu, voda se nije smjela skretati u ponor zbog potrebe napajanja stoke nizvodno.
– drugi se mlin nalazio oko 1,5 km uzvodno, zvao se ”Begov mlin”. Bio je na najpogodnijem mjestu, na čvrstim temeljima ali poslije Prvog svjetskog rata nije obnovljen.
– Najgori /treći mlin/ nalazio se 700-800 metara uzvodno od ovog poslednjeg. To je bio Čemalićki mlin /stanovnici zaseoka Ćemalić u njemu su bili redovnici/. Obnovljen je negdje oko 1929. godine. Radio je 6-7 godina i napušten je zbog teškoća u pravljenju dosta dugačke brane na Milaču koju je voda rušila svake godine. /Za vrijeme reambulacije topografskih vojnih karata 1930. godine mlin je još radio, zato je unešen u vojne karte te se i sada prikazuje u blizini k. 1134/.
Napominjem da je za sve gore navedene mline izgrađen veoma solidan jaz za vodu koji će dugo ostati kao spomenici kulture, stanovnika još iz predturskog perioda.
Vi tačno konstatujete u Vašoj knjizi SKV na str. 52 za ”za četiri krišćanske kuće” u Malovanu da Božić ”ne navodi pobliže da li pravoslavne ili katoličke”. Ovu konstataciju ponavljate na više mjesta. Međutim, u prikazivanju porodice Džaja /na strani 489/ tvrdite da je zastavnik Božić 1785. godine u G. Malovanu naišao na naselje sa ”tek četiri katoličke kuće”. Postavlja se opravdano pitanje na osnovu kakvih činjenica dolazite do ovog zaključka. Oprostite, ja smatram da je ta konstatacija porizvoljna i da ni sa čime nije dokazana. Sličnu, odnosno istu grešku pravite u odnosu na Božića izveštaj o selu Blagaju kod Kupresa. On je tamo naizao ” na osam krišćanskih kuća”, u knjizi se najprije konstatuje da se ne zna ” da lije katoličkih ili pravoslavnih”, da bi se na kraju izveo proizvoljan zaključak da su to ”katoličke kuće”. Zbilja se postavlja pitanje zašto vam je ovo potrebno, ako se pledira na objektivnost i nauče dokaze.
Na osnovu izvještaja katoličkih sveštenika propagandi u Vetikan ne mogu se izvući zaključci o vjerskom ili nacionalnom sastavu sela G. Malovan /kao ni ostalih sela/, jer se izvještaji tiču samo katoličkog stanovništva, a ne i ostalih. To važi za izvještaj propagandi Fra Pave Dragičevića od konca 1741. godine /SKV str. 195/ kao i Fra Marjana Bogdanovića 1768. /knjiga SKV str. 199/.
Fra Avgustin Miletić pravi fatalnu grešku u popisu stanovništva G. Malovana 1813. godine /knjige SKV str. 213/. On je jedini koji vrši popis stanovnika svih konfesija. Dolazeći od Kupresa posjećuje samo zaseok Ćemalić i popisuje tamošnje stanovništvo, a Đajiće kuće niti je vidio, niti ih kao jedinog pravoslavca prikazuje. Inače, bi bilo apsurdno tvditi da se tada u G. Malovanu nijesu nalazili kad su tamo došli oko 200 godina prije Fra Miletića popisa i do naših dana ostali na istom mjestu.
Gospodin Draganović /knjiga SKV str. 437/ konstatuje da ” ne stoji”… ”što Đajići tvrde da su tu od sedamnaestog vijeka, jer se tada u opše ne zna za selo Malovan, a i kad bi ga bilo već od sredine tog stoleća ostalo je pusto bar 70-80 godina”. Ova konstatacija gospodina Dr. Draganića nije zasnovana na činjenicama. Nijesu navedena nikakva dokumenta u knjizi SKV iz XVII vijeka Turska ili druga, iz kojih bi se moglo vidjeti da li je G. Malovan bio naseljen ili nije i da li je tamo postojala bar jedna jedina kuća.
Posljednji turski Defter objavljen u navedenoj knjizi je Defter Kliškog Sandžaka iz 1574. godine. Đajić se vjerovatno još tada nije nalazio u G. Malovanu. Mađutim, u Defteru iz istog perioda možda bi ga već mogli prepoznati negdje na vrhu Šujice, oko Stržanja i slično, ali za Šujicu popis u knjizi nije objavljen.
Nije isključeno da se on /Đajić/ ne krije negdje u nekom neidentifikovanom ili nedešifrovanom selu iz navedenog Deftera. Vrlo je siptomatično selo Gornji i Sonji Vilan ili Ošljan sa jednom baštinom, čiji stanovnik nije popisan. Možda se tu krije G. i D. Malovan i Đajić u njemu. / O selu Ošljani u posebnom poglavlju/.
Postavlja se pitanje zašto Đajić nije mogao opstati u G. Malovanu u toku XVIII vijeka, odnosno za vrijeme Kandijskog rata /kako konstatuje gosp. Draganović u knjizi SKV str. 437/. Tačno je da je turska vojska nekoliko puta se u tom periodu koncentrisala sa Strljanicama istočno od samoga sela i često puta prolazila iz doline Vrbasa prema Livnu-Dalmaciji o obratno. Međutim, treba znati da Đajić nije bio vezan za Malovan. Imao je na raspoloženju Hrbine-Skadimovac gdje je bez ikakvih teškoća mogao skloniti čeljad i stoku te živjeti godinama udaljen oko 20 km od glavnog pravca kretanja turske vojske, dok se uskoka i prodora Janković Stojana iz Dalmacije nije plašio. U Hrbinama Đajići sigurno nijesu bili sami. Vjerovatno se tada većina tadašnjeg kupreškog kršćanskog življa tamo sklonila i preživjela . Sa druge strane u Malovanu nijesu bili tako usamljeni. Njihovi zemljaci u Šujici i Duvnu bili su blizu te su sa istima imali takoreći svakodnevnu vezu i kontakte.
Podvlačim da predanje govori da je predak Đajića sa porodicom duže vremena živio negdje na vrhu Stržanja, odnosno negdje u D. Malovanu, a u Gornjem Malovanu došao je 130 godina prije Raštegorca i oko 220 godina prije Vavana.
I danas u živa predanja i kazivanja kako se Raštegorac krio na južnim padinama planine Malovana /u reonu k. 1412 u šumi koja se po njima prozvala ”Raštegoračka šuma”/, sve dotle dok je imao šta jesti. Kad ga je glad natjerala, prvi su Đajići bili kojima se povjerio i pod njihovim posredništvom prijavio turskim vlastima na Kupresu. ”Klekao na kolina, tražio milost” itd, te dobio posjed u Gornjem Malovanu.
Svi doseljenici – Hrvati i drugi iz Dalmacije koji su tamo došli u prvoj polovini XVIII vijeka i dobili posjede u G. Malovanu naišli su na puno gostoprimstvo bogatih Đajića i nesebičnu pomoć da podignu krov nad glavnom i osnuju sopstveno ognjište.
GORNJI I DONJI VILAN ILI OŠLJANI – JESTE GORNJI I DONJI MALOVAN
Po mojoj procjeni i realnom posmatranju treba sva neidentifikovana naselja iz turskog Deftera Kliškog Sandžaka od 1574. godine tražiti na Kupresu i ne praviti izlete u Ramu ili dolinu Vrbasa radi sličnih naziva kako to radi gosp. Dr. Draganović u svojoj analizi. Naselja su vremenom promijenila ime, neka nijesu adekvatno napisana na turskom ili su neadekvatno prevedena sa turskog.
Ako ima sličnih Deftera iz XVII vijeka njihovom uporedbom sa gore navedenim najrealnije bi se identifikovala sva naselja.
Gornji i Donji Vilan ili Ošljani su najspornija naselja iz Kliškog Deftera. U oba naselja je smo jedna baština, koju turski pisar nije posjetio jer ne navodi tko baštinu drži, samo konstatuje da ta baština plaća 180 akči poreza. Ako je Defter Kliškog Sandžaka preveden sa turskog istim redosledom kako je turski pisar popisao naselja /u što ne sumnjam/ onda treba tražiti sela Lisinu i Močila na Vukovskom polju. Zaseok Mocire /ili kako piše na topografskoj vojnoj karti Moričre/, postoji na barnom zemljištu jugozapadno od Vukovske crkve. Čudno je da se ta činjenica zaobilazi i u opšte ne pomi9nje u identifikaciji naselja, nego se Močila identifijuju sa Vrilina /što je malo vjerovatno/. Od Močila sa Vukovskog polja turski pisar ide prirodnim putem /preko sadašnjeg sela Kukavice/ u Kute kod bogatih aga i begova. Kod njih se stacionira, te obilazi naselja oko sadašnjeg Kupreškog Grada i popisuje ih zaključno sa Mrdjebarama.
Interesantni su ”Čifluci od dijela sela Ošljan i od dijela…Merze Selac sa travnjakom i gorskim pašnjakom, livadom i mlinovima u nahiji Kupres u posjedu Zaima Ibrahimbega s. Pok. Malkoč bega” /V. Knjiga SKV str. 326/. Pa to je identično sa sadašnjim Gornjim Malovanom. Tamo su dobre livade oko rječice Milača /Milačke Otoke/ i držali su ih muslimani. Mlinovi o kojima je riječ su Gornje Malovanski mlinovi koji su do nedavno aktivno radili. Merza Selac jeste sadašnje Seline /Seline je zajednički naziv za zemljišni predio koji se proteže od Gajevina (trigonometar 1238) na jugoistok od Rilića .
Nakon završetka popisa okoline sadašnjeg Kupreškog grada turski pisar se vraća u Ravno. Opisuje tamošnja naselja završavajući negdje u sadašnjoj zanoglini /Ravno Posoje/. On /turski pisar/ ne svraća u Donji Vilan ili Ošljan – sadašnji D. Malovan zbog jedne jedine baštine, jer mu to pravi veliki zaobilazak. Pisaru je dovoljno da zna koliko baština plaća poreza, a kako se stanovnik zove to za njega nije ni najmanje bitno. /U ostalom on nije ni došao na Kupres da napravi spisak ”rajetine” i popiše njena imena, nego da konstatuje koliko ima poreskih obveznika i koliko se poreza naplaćuje/.
Iz Ravnog Posoja pisar siječe Kupreško polje na navraćajući u D. Malovan i odlazi na Blagaj te opisuje tamošnju okolinu.
Inače, u popisu usamljenih baština ili naselja sa nekolike baštine pisar pravi zbrku u redosledu zato što ih neposjećuje, nego ih uzgred popisuje kako gdje za njih dobija podatke i ostaju nezabeležena imena posjednika baština.
Realno je pretpostavljati da pisar ne ide redosledom u popisu nekih naselja zbog konačišta. On sigurno nigdje nije konačio kod raje, nego je išao kod muslimana, te svakog novog dana ne počinje popis tamo gdje je prestao prethodnog dana, nego radi iznova.
Stvarno nema nikakve realne logike da turski pisar iz Ravnog Posoja /vjerovatno sadašnje Zanogline/ ide u Ramu u selo Ošljane radi jedne jedine baštine. U ovom slučaju on je morao proći razdaljinu preko 25 km. Proći Rumboke, Šćit, Prozor, selo Dugu da bi došao u Ošljan. Ako je išao zbog te jedne jedine baštine zašto nije popisao njenog vlasnika. Dalje u Rami nema naselja Gornji i Donji Ošljani, nego samo Ošljani, što treba imati u vidu, a to baca još više sumnje na zaključke gospodina Dr. Draganovića da selo Ošljane treba tražiti u Rami, a ne na Kupresu. Takođe treba imati u vidu da je Rama sasvim drugi region, te je nelogično iz tog regiona u Kupreški popisivati smo jedno jedino naselje sa jednom baštinom koje se nalazi duboko u Ramskoj kotlini. Takođe je nelogična pojava pisara u Blagaju, nakon Ošljana u Rami. U ovom slučaju on bi morao preći oko 60 km od jednog do drugog naselja.
Na kraju zašto se zanemaruje prevod sa turskog G. i D. Vilan, kako se prvobitno za naselje Ošljane konstatuje /knjiga SKV str. 85/, te ako postoji dilema da li jedan ili drugi naziv dovodi još više u sumnju da ovo naselje treba tražiti u Rami.
Interesantna je činjenica da se predanje o dolasku Đajića u D. Malovan vremenski poklapa sa konstatacijom turskog pisara 1574. godine da u G. i D. Ošljanima postoji samo jedna baština. Uvjeren sam da je tada tamo turski pisar pošao da bi naišao na Đajića i nikoga drugoga. Bez ikakvog pretjerivanja podvlačim da su stari Đajići sasvim precizno sačuvali predanje o vremenskom dobu pojave na Kupresu.
Tvrdim /prema predanju starih Đajića/ da se lokalitet u sadašnjem D. Malovanu gdje su oni prvobitno bili naseljeni nije zvao sadašnjim imenom Malovan nego drugačije. Kada sam zapisivao podatke od pokojnog oca, on se ne može prisjetiti.
Inače, postoji legenda za planinu Malovan, da je to ”planina na kojoj su se okupljale vile i kolo igrale”. Nije isključeno da se nekada zvala ”Vilinska planina”, pa možda i naselja oko nje Gornji i Donji Vilan.
ZAKLJUČAK
Dakle, poslije detaljnije analize argumenata iznešenih u knjizi ”Sa kupreške visoravni” o vremenu pojave Đajića na Kupresu, može se zaključiti da konstatacija gospodina B. Milojevića da su oni tamo od početka sedamnaestog vijekta nije oborena, niti je ma čime suprotno dokazano.
Stvarno mi je svejedno kada su stari Đajići došli na Kupres, odnosno u selo Malovan. Ne vidim nikakvu primat ili korist od toga ako su se tamo pojavili prvi kao doseljenici ili nijesu, ali mi je stalo do istine. Nikome ne dozvoljavam da bilo iz kakvih pobuda neopravdano i ne dokumentovano poriče njihovu pojavu na Kupresu još u XVI vijeku, /u D. Malovanu/, a u Gornjem Malovanu od početka XVII vijeka.
Kad bi tko i danas došao u G. Malovanu i počeo tvrditi da se netko od sadašnjih tamošnjih stanovnika /Raštegorac koji se doselio 1731. godine ili drugi/ pojavio prije Đajića ispao bi smiješan, jer se i sada ipak mnogo zna o prošlosti, porijeklu i dobi dolaska pojedinih rodova. Međutim, Đajići su ostali bez pisanog traga iz XVII i XVIII vijeka. Ali obzirom da su dugo živjeli na tim ”južnim Kupreškim vratima ” nemoguće je da se o njima pisani trag ipak neće pojaviti, pogotovo ako se ima u vidu da iz XVII vijeka još ništa nije objavljeno. Za svaku pomoć u ovom pogledu bio bih zahvalan. Inače, da su Đajići što u Gornjem što u Donjem Malovanu već 400 godina to je nepobitna činjenica. Najveći materijalni dokaz za ovu tvrdnju jeste Đajića groblje iz XVII i XVIII vijeka, te njihovi bivši i sadašnji zemljišni posjedi, nazivi pojedinih zemljišnih objekata po njima, njihovi iseljenici, plaćanje danka u krvi itd.
NAKNADNI MATERIJALI
U vezi sa porijeklom i vremenom pojave na Kupresu sadašnjih Zjajića (staro prezime Đajići), interesovao sam se kod mojih rođaka u Malovanu, te kod Hercegovačkih Đajića i još nekih poznavaoca starina. Došao sam do izvesnih saznanja i ako još sve nije razjašnjeno.
SUSRETI
Kada su u jesen 1945. godine pokrenute brojne mase Bosanskog, Hercegovačkog i drugog življa iz starog zavičaja u kolonizaciju u Banat i Bačku, u jednom ”Vlaku bez voznog reda” koji se kretao od Slavonskog Broda ka Beogradu, slučajno su se našli u istom vagonu Kupreški Zjajići Stojan i Todor sa familijama i Hercegovački Đajići iz sela Žudojevići kod Bileće Ćetko i Spasoje takođe sa familijama. Susret je bio srdačan propraćen grljenjem, ljubljenjem i naravna stvar zajedničkim pićem i opijanjem do iznemoglosti. Tom prilikom poveo se razgovor o porijeklu. Zjajići su propričali svoje staro predanje o bjegstvu pretka iz Hercegovine i uzroku toga bjegstva. Ćetko i Spasoje (bili su tada veoma stari, a danas nijesu živi) potvrdili su da je stvarno nekada davno radi ubistva turčina jedan njihov predak pobjegao za Bosnu, dok o vremenu kada je to moglo biti oni nisu ništa određenije znali.
Sreo sam se još sa nekim Đajićima iz Hercegovine i to sa Jovanom Đajićem iz Orahovca iz Korjenića, to je stari revolucionar koji je duže vremena boravio u Kanadi, bio u rukovodstvu KP Kanade, učesnik je, odnosno borac internacionalnih brigada u Španskom građanskom ratu i saradnik Nikole Kovačevića člana Konterne, a sada je podpredsednik Matice iseljenika Srbije, kao i sa Jovanom (Petra) Đajića iz sela Žudojevića, koji sada živi u Bileći. Njih dvojica nisu ni znali ništa određeno kazati o tome da li predak Zjajića sa Kupresa potiče od njih. Oni su relativno mladi ljudi. Sedmorica Đajića su bili dobrovoljci u srpskoj i crnogorskoj vojsci u Prvom svjetskom ratu i većinom su stradali. Mnogi stariji ljudi stradali su u Drugom svjetskom ratu. Očigledno prekinut je kontinuitet u predanjima, te ovi sada ne znaju mnogo o dubokoj prošlosti svoje loze.
U maju 1973. godine sreo sam se u Jajcu sa Idajetom Zjajom – novinarom dopisnikom Sarajevskog ”Oslobođenja”, vodili smo razgovor o porijeklu jajačkih muslimana Zjaja. Idajet izjavljuje da je vršio neka istraživanja i da ona vode od Đajića iz Hercegovine. Ako je to tako, onda je opravdana predpostavka da su jajačke Zjaje najvjerovatnije od Zjajića iz Malovana i preko njih vode porijeklo od Đajića iz Hercegovine.
GDJE SVE IMA ĐAJIĆA
Rođo Jovan Đajić podpresednik Matice iseljenika iz Srbije dao mi je septembra 1972. godine prilikom našeg prvog susreta podatke gdje sve ima Đajića isenjenih iz Hercegovine, kao i Đajića Petra Jovan iz Bileće. Prema njihovom kazivanju odseljenici Đajići iz Hercegovine žive u sledećim mjestima:
– u okolici Foče u selu Prijedje ima ih četiri kuće, a u selu Zatmur više kuća. Znaju da potiču iz Hercegovine, ali ne znaju kada su napustili stari zavičaj;
– u Bajmoku u Bačkoj ima ih četiri familije odseljene poslije Prvog svjetskog rata;
– u Uroševcu ( na Kosovu) dvije familije – kolonisti iz Hercegovine poslije Prvog svjetskog rata;
– u Kačarevu kod Pančeva jedna familija (pobjegla sa Kosova u toku Drugog svjetskog rata;
– u Srbiji kod Kokina Broda selo Radojna pretežno je naseljeno Đajićima ih Hercegovine. Navodno oni imaju čitulju o svome porijeklu;
– u okolini Užica ima 5 – 6 porodica. Kod Valjeva takođe. Oni su doseljenici iz Fojnice i Nevesinja. Zapravo, pred Drugi svjetski rat u Hercegovačkoj Fojnici ( na putu Nevesinje-Gacko ) živjela je bogata trgovačka porodica Đajića, ona se preselila u Srbiju pred sam rat. Danas dosta njenih članova živi u Beogradu, među njima je dosta visokoobrazovanih ljudi. Fojnički trgovci Đajići došli su u Fojnicu ”Kad je švabo cestu tamo probio”. Prije toga živjeli su u Mostaru i bavili se trgovinom. Možda je taj trgovac Đajić iz Mostara poslije Austro-Ugarske okupacije naišao svojim trgovačkim poslom preko Kupresa i obišao rođake Zjajiće u Malovanu. Inače nijesam mogao pronaći ko bi drugi mogao u to doba od Đajića da se pojavi na Kupresu i posjeti Zjajiće.;
– Đajića porodica u Pivi takođe potiče iz Korjenića. Interesantno je da ona slavi Nikolj dan.;
– Zjajića ima u Lici kod Udbine. Da li potiču od nas ne zna se niti ma kakvo predanje na to upućuje. Takođe ih ima u Titovom Užicu;
– Zjajića ima dosta na Kordunu. Interesantno je da i oni slave Mratin dan. U susretima sa Đajićima rođakuju se ( Zjajić Ignjat pukovnik, prvoborac, živi u Beogradu );
– Predak današnjih Zjajića u selu Blagaju na Kupresu zvao se Mile. On je tamo odveden od majke kao dijete od dvije godine i četvrto je koljeno od Save Zjajića koji je pobjegao u Skopsku dolinu ( Rastičevo kod Donjeg Vakufa ).
JOŠ O MLINIMA U GORNJEM MALOVANU
Od komšija i rođaka saznao sam da je nekada na rijeci Milaču u reonu Gornjeg Malovana bilo čak šest mlinova, a ne samo 3 koji su naprijed registrovani. Zjajići su prema predanju pravili mlin na Ponoru. Oni iznose da tamo nijesu zatekli mlina niti je postojao prije njihova dolaska. Zapravo, kad su se već obogatili platili su ”kaurima” (dalmatincima) u dukatima da im mlin kod Ponora sagrade. Mlin je zbilja bio solidno sazidan od kamena i maltera. Zid nikada voda nije razlokala i ako je on plavljen svake jeseni. Zjajići su se zanosili mišlju da mlin osposobe za meljavu preko zime i kada su poplave, sve dok se Milač ne zamrzne. Zato su sa ”kaurima” pogodili da Ponor ispod mlina prošire da bi mogao primati više vode. Zato u Ponoru su bila tri otvora, ozidana od blizu metar promjera i od 15 i više metara dubine. Međutim, to ništa nije pomoglo, voda je mlin ipak svake godine plavila. Danas se za zidane otvore u Ponoru ne zna, sve je zaplivilo i pokriveno velom vječite tajnosti i zaborava, a u vrijeme moga djetinjstva verali smo se po ozidanim jazbinama Ponora koji je primao vodu od pogona mlina.
Četvrti mlin na rijeci Milaču nalazio se blizu mlina na Ponoru njega je pogonio višak vode koji je oticao nizvodno. Očigledno mlin na ponoru bio je stariji. Njegov status je bio povlašten čak i za vrijeme bivše Jugoslavije, zato se voda od Ponora nije smjela odvraćati da teče nizvodno, mada su to često krišom radili Donji Malovčani radi napajanja stoke.
Peti mlin se nalazio uzvodno od Ćemalićkog mlina na desnoj strani Milača. Jaz za vodu, za njegov pogon pravljen je od livade Okrugljice (kod pojila) dužine blizu jednog kilometra. Jaz se dobro poznaje i sada kao i sama lokacija mlina.
Najgori šesti mlin nalazio se uzvodno od pojila nepunih 100 metara. Za njegov pogon jaz je bio usječen u strmi brijeg sjeverno od same rijeke, paralelno sa cestom, bio je dosta dubok i dugačak, voda je imala dobar pad. Lokacija mlina zna se dobro i sada, ali je jaz većim dijelom uništen poslednjom rekonstrukcijom ceste Kupres – Šuica (1970. – 1972.), ostala je od njega samo koja desetina metara.
Svih šest mlina u Gornjem Malovanu zna se da su radili u toku devetnaestog vijeka. Tri poslednja su napuštena nakon probijanja ceste prema Šuici i stvaranja pogodnosti za meljavu žita u tamošnjim mlinima. Za podatke za poslednja tri mlina dugujem najviše zahvalnosti Lovri Tokiću, koji reče da je njegova baka Žuljaša (rodom od Žulja) pamtila kada su svi mlinovi radili (Žuljaša je umrla oko 1930. godine u starosti od preko 90 godina).
OSTALI PODACI
– Na Zjajića groblju (staro groblje) nije se uspjelo pronaći traga spomenicima ili ma šta pisano. Jedino se zna da su spomenici postojali. Groblje je potpuno uništeno u toku poslednjeg rata i prvih posleratnih godina. Prema kazivanju Diogana Ivaza (kod čije se kuće groblje nalazi) spomenici su porazbijani od neprijateljske vojske u toku rata, materijal je odnešen za nasipanje ceste na barnom zemljištu Katanuše, a odmah poslije rata nošeni su takođe na cestu ivičnjaci od grobova. Sad se jedva mogu raspoznati grobovi i zajedničke grobnice. Groblje se nalazi pred potpunim uništenjem. Obzirom da je čitava kosa starog groblja od pržine, ogromna količina materijla je otjerana poslednjih godina za izgradnju ceste. Inžinjerske mašine su po grobovima ostavile tragove, a i mještani takoreći među grobovima otvaraju jame u potjeri za pržinom koja služi za građevine. Groblje ipak za sad sačuvano od potpunog uništenja zahvaljujući Djoganu Ivazu i njegovoj intervenciji, te sam mu zahvalan za čuvanje groblja i za podatke koje mi dade da je neki Pavle Kladek iz Sarajeva opisivao groblje 1951. ili 1952. godine.
– Zjajića bogatstvo do polovine devetnaestog vijeka daleko je bilo čuveno i poznato, pa je o njemu prepričavano mnogo decenija poslije njihove ekonomske propasti.
Dugo se sačuvala izreka u Duvnu i Livnu koja kazuje kako bi majke kad djeca zatraže sira odgovarale djeci ”Otiđi Zjajićima u Malovan pa ćeš dobiti sira i kajmaka”.
Zjajića tor sa ovcama čuvali su preko noći po 4 čobana i 4 velika ovčarska psa. Njihov kućni starješina bi se sa ponosom hvalio da se ne boji da će mu iz tora odnijeti ovcu ” Ni vuci ni hajduci”. Međutim, neki kum Zjajića, hajduk Nikola Marić iz Donjeg Malovana (predak sadašnjih Marića – Jovijića, ubijen od potplaćenih begovih doušnika u selu Stroice u Janju, po proračunu oko 1825. godine) dosjetio se kako će iznijeti iz Zjajićeva tora najboljeg ovna. Zaklao je jagnje, ispekao ga, privukao se po noći toru na njivi Otoka, zamamio pse jagnjećim mesom i dok su oni jeli nesmetano je iz tora iznio najboljeg ovna zvonara. Sjutra dan ga ispekao pa počastio Zjajiće, skrenuvši im pažnju da se ne zanose ”da im niko iz tora ne može brava odnijeti”.
Zjajići su stvarno izgubili ovce i ekonomski krahirali 1848/49 godine. Sve su ovce (oko 2000) otjerali na Buško Blato, međutim, ono se zaledilo i nije bilo nikakvog spasa od propasti. Iz G. Malovana istu su sudbinu doživjeli Ivazi sa svojih 700-800 ovaca. Međutim, oni su oko 300 ovaca kako kažu ”zakresali” u torinu u Raštegoračkoj šumi, hranili ih jelovom četinom i bukovim mladicama, te im sve i jedna živa ostala. 1848. godine ostala je u sjećanju u Livnu da je tada, sirotinja od vune sa lipsalih ovaca dosta ćebadi i sukna otkala”.
Na Zjajića posjedu u G. Malovanu, odmah nakon njihove ekonomske propasti adržale su se kraće vrijeme dvije porodice iz Dalmacije, na kućištu na kome se sada nalazi Bajilo i to porodica Rakovič. Jedina uspomena na nju ostala je po lokalitetu koji se doskora zvao ”Rakovića držaica”, a sada se zove ”Bajilova držaica”. U ovoj dražici (blizu Bajilove kuće) znaju se i sada temelji male Rakovića kućice. Drugi doseljenik koji se bio doselio na istom posjedu zvao se Čerina. Njegova je kuća bila veća, njeni temelji još se i sada dobro poznaju. Uspomena na Čerinu ostala je po maloj livadi zvanoj ”Čerinova Lazina” (u šumi Čajuša na konjskoj stazi koja vodi od Tikvica prema selu G. Malovan). Ove ove porodice napustile su G. Malovan i odselile u Posavinu prije Austro-Ugarske okupacije.
Na sadašnjem groblju sela G. Malovana, najstariji spomenik Zjajića potiče iz 1888. godine. Spomenik podiže ”Kćer Stana majci Mari”. Ovo je ujedno i najstariji pisani dokument dosad pronađen na kome je ispisano prezime Zjajić.
25. maj 2014. u 13:04
Mirsad Zjajić
Lijep.pozdrav. U potrazi za porijeklom prezimena Zjajić pronašao sam ovaj vaš zanimljiv tekst. Međutim, niste spomenuli da prezime Žjajić je također postojalo u Mrkonjić Gradu i da su u Mrkonjić Gradu Zjajići svi bili muslimani. I to ne Zjajo nego Zjajić. Ja bi volio da saznam odakle moji preci dolaze i kada i kako su se naselili tu. Što se tiče muslimana Zjajića njih nigdje nije bilo sem u Mrkonjić Gradu i Tesliću. Ovi iz Teslića su nam bliži rod i tamo su se odselili iz Mrkonjića u novijoj istoriji. A odakle nas u Mrkonjiću to zaista ne znam, mogu samo da nagadjam.
Srdačan pozdrav Mirsad Zjajić
22. oktobar 2018. u 04:36
Vojislav Ananić
ĐAJIĆ (p), u Orahovcu (Lastva, Trebinje). Smatra se da au starosjedioci u ovom selu. U jednom dokumentu (žalbi) “korjenićke raje” iz 17. vijeka pominju se Đuro i Vidak Đajić u ovom kraju. U Orahovcu je registrovano 8 domaćinstava sa „sekundarnim prezimenima Budži i Mrakovići“. Ni jedno nije „patronimijskog porijekla”. Slave Mratindan (64:480). Đajića ima i u Ždrijelovićima (Bileća), Doselili su iz Lastve kod Trebinja (59:132).
Izvor: Risto Milićević – Hercegovačka prezimena, Beograd, 2005.
8. januar 2019. u 16:08
Natasa Miskovic Spasic
Postovani,
Ja Sam praunuka Save Miskovica
Unuka Alekse Miskovica.
Deda se ozenio u Semizovcu sa Vasilijom Lazic I izroduli:Ljubicu ,Momcila,Desanku,I mog oca Nevenka koji je imao I sestru bliznakinju koja je ubrzo umrla.tacno je da se jedan sin preselio u Beograd I izrodio dvoje dece.
Bilo jee I sestara koje su isto se udale u Beogradu.
Ljubica se dala u Srednjem za Branka Rasevica I izroduli dvoje dece:Radoslava I Gordanu.
Momcilo se ozenio sa Stakom I izroduli dvoje dece Jelicu I Ran.
Desanka se udala u Malesice za Jovu Vuckovice I izroduli sedmoro dece:Nevenku,Milana Nadu ,Nedeljku,Radoslava i Radu(blizance) I Dragana.
Nevenko se ozenio u Beogradu sa Jelenom Isakovic izrodio Natasu I Svetlanu,I iz drugog braka sa Ljiljanom Mojsin ima cerku Maju.
O daljem broju Nas potomaka ..pa I’ma Nas.Volela big da mogu da pronadjem Jo’s familije.
Ovo Sam napisala jel see pozdravi greska da je Aleksa umao samo Sina u Srednjem .Hvala.
24. februar 2022. u 02:57
Ogi Jokanovic
Moj djed je bio Zelenović iz Čitluka u Vrlici/Cetinskoj krajini u sjevernoj Dalmaciji. Zelenovići u Čitluku bili su veliko bratstvo sa preko dvadeset domova, što ih je primoralo da preuzmu posebna prezimena koja su zadržali. Moji dedovi Zelenovići su se prezivali Zjajić. nakon Prvog svetskog rata doselili iz Čitluka.
moj pra-pra deda se zvao Lazo Zjajić i rođen je oko 1840. kao i prvi Lazo koji se spominje u ovom članku. Pogledao sam i porodična stabla drugih Zjajića na sajtovima baštine, a žene mnoge Zjajićeve dece imaju ista prezimena kao i prezimena pronađena u Vrličkom Kraju.
Može li neko iz porodice Zjajić da mi pošalje mejl pa da vidimo da li ima veze: [email protected]