Višnjevac

14. februara 2012.

komentara: 4

Poštovani,

ova stranica je u pripremi.

Pozivamo vas na saradnju.

Pošaljite nam svoj prilog, sve što znate o ovom prezimenu na osnovu usmenog predanja ili citiranjem navoda iz knjiga (navedite kojih) ili onog što je već objavljeno na ostalim internet sajtovima (napomenite kojim).

Obavezno napišite i koju krsnu slavu slavite i područje u kojem se ovo prezime pojavljuje.

Navedite i ime poznate ličnosti (gde je rođen-a, čime se bavi), koja nosi ovo prezime.

Vaš prilog ostavite u komentaru ili pošaljite na i-mejl:

[email protected]
Pišite nam

Naredni članak:
Prethodni članak:

Komentari (4)

Odgovorite

4 komentara

  1. Vojislav Ananić

    VIŠNJIĆI, 12 kuća u Višnjića dolu

    Višnjići su u Goliji starosjedioci. Došli su s Vilusa oko 1640—1650. godine. U Goliju je došla Višnjića, rodonačelnica, sa sinom Jovanom. Pošto mu je otac rano nestao (umro ili potinuo) njega po majci Višnji prozovu Višnjićem.
    Naš poznati istoričar, pok. Andrija Luburić, u svojoj knjizi »Drobnjaci — pleme u Hercegovini«, u odjeljku »Iseljene porodice«, dotiče se Višnje i njenog sina Jovana. Na strani 242. navodi da su dva brata Petko i Ninko — Ninkovići, iz sela Ninkovića iz Drobnjaka, preselili na Mosko, kod Trebinja. Imali su sestru Višnju, koju udaju na Viluse, (ne kaže se za koga). Višnja je imala pet sinova. Četiri starija poginu na megdanu sa Jaom Kurtagićem iz Risna, a najmlaći Jovan, pošto ubije Jaa i osveti braću, preseli se s majkom Višnjom u Goliju.
    Od braće Višnjine, Petka i Ninka, danas su dvije ugledne porodice: Petkovići od Petka, a Ninkovići od Ninka, zadržali staro prezime.
    Postoji i druga verzija po dokazu starog Nikole Zekotina — Višnjića (1835 — 1917), pamtiše i pripovjedača, o doseljenju Višnjića u Goliju, koja kaže da su dva brata, Lješo i Nikola, doselili iz Banjana na Goransko i tu se podijelili, a onda Nikola prešao u Goliju, a Lješo ostao na Goransko.
    Luburić za Jovana kaže da je bio u mletačkoj službi i da je devet godina proveo u Kandijskom ratu kao zapovjediik jedne čete. Kaže da je nešto stariji po godinama od legendarnog junaka i hajdučkog harambaše Baja Pivljanina, što se vidi po jednoj narodno j pjesmi. U biografiji Bajovoj kaže se da je rođen oko 1636. godine, a da se mletačkim vlastima javio 1656. godine. Prema ovome, izgleda da je Jovan rođen oko 1620 godine.
    Luburić u jednom drugom dokumentu kaže da je Jovan, pošto je osvetio braću, utekao u Kotare s majkom Višnjom i tamo se prijavio mletačkim vlastima. Nakon devet godina provedenih u Kandijskom ratu, vratio se natrag, u Kotare, a onda se s majkom Višnjom preselio u Goliju. Svakako, ovo doseljenje Jovanovo u Goliju bilo je prije osloboćelja Risna od Turaka, jer je Risan oslobođen 1649. godine. Vjerovatno je da se na starevinu nije smio vratiti, jer ako bi ostao u Viluse, grdno bi mu se osvetili risanski Turci.
    Višnjinu mužu, a Jovanovu ocu, po predanju, a i po jednom dokumentu, bipo je ime Nikola, ali kako se prezivao, nije nam poznato. Svakako, kako to Luburić navodi, da je od staroga bratstva Banovića, koji su 1502. godine pobjegli od turskog zuluma iz Petropolja s Kosova polja i naselili se u Banjane. O doseljenju Banovića, Luburić, u knjizi »Banović Strahinja«, na stranama 48. 49. i 50 — 1941. kaže ovo:
    »Ispitujući porijeklo i prošlost srpskih porodica u Banjanima, Pivi, Goliji i drugim krajevima hercegovačkim, utvrdio sam da mnoge tamošnje porodice vode porijeklo od kosovskih Banovića, odnosno od plemena opjevanog Banović Strahinje. Prema provjerenim podacima, pleme Banovići je živjelo u mjestu Petropolju, u Kosovu polju i bili su brojni i bogati. Imali su svoje vojvode. Posljednji od tih vojvoda u Petropolju bio je Mitar Banović. Kad su se razutili 1502. godine iz Kosova, bio je, vele, u dubokoj starosti. Oni su imali izdige u Goliji i oko Duge poljane, prema Sjenici. Nedaleko od Duge poljane, zove se jedan vis Banov krš, jedno mjesto Banovica, a jedno polje Petrovo polje. Tamo se priča da je tu izdizao, ljeti, neki ban i da je imao devet sinova.
    Prema starim zapisima i predanju, Banovići su se razurili iz Petropolja 1502. godine i to zbog kupljenja djece u janičare. 0 tome pripovijedaju ovako: neki paša Džin, dođe s vojskom u Petropolje, da kupi djecu u janičare. Banovići odbiju da daju djecu, zbog čega dođe do borbe. Turci postradaju, ali ni Banovići ine prođu dobro. Mnogi izginu i zadobiju teže rane. Jedno dijete im Turci zarobe i poturče. Ono vremenom postane paša i nazove se Elemer paša. Učestvovao je 1539. godine u boju s Španjolcima i Hercegovcima kod Novoga. Tada ostatak Banovića morade bježati. Njih oko šezdeset porodica, domova, sa starim vojvodom Mitrom, pobježe u Hercegovinu i nastani se u Banjanima.
    Kad su Španjolci 1538. osvojili Novi i Risan u Hercegovini, pridruže im se skoro sva hercegovačka plemena. Iduće, 1539. godine, velika turska vojska krenu na Novi i poslije krvavih borbi opsjednu ga, u koji se zatvori 300 Španjolaca i 400 Hercegovaca, na čelu sa vojvodom Lazarom. Poglavar Banovića tada je bio knez Grban. S njim nekako u vezu dođe njegov rođak Elemer paša i pred sami pad Novoga, uspije da Banoviće odvoji od Španjolaca i vojvode Lazara. Dvojica Banovića, koje su Turci uzeli u taoce, tada dadnu turski barjak, te ga prilikom osvajalja Novog, pobiju na Kanli kulu. Tada Turci dadoše Banovićima udutlamu i velike povlastice, a Banovići dobiše nasljedno vojvodstvo i obor-kneževstvo u Banjanima i spahiluke u Gacku.
    U doba velikog Grdanovog pokreta, pred kraj XVI i u početku XVII vijeka, nalazimo na čelu Banjana vojvodu Ivana Petrovića — Banovića. On se pominje u dokumentima iz 1598. godine (Glasnik Zemaljskog muzeja 1909. sv. 1 i 2, str, 57; Jovan Tomić, Pećki patrijarh Jovan, str. 115). Podigao je i jednu crkvu 1605. godine, u selu Petrovićima, u Banjanima.
    Banovići su aktivno učestvovali u svim srpskim pokretima u Hercegovini od svoga dolaska 1502. godine do skorih dana. Oni su stalno od tog vremena davali vojvode i obor-kneževe Banjanima. Njihovi ogranci: Jokovići i Lješevići, odselili su se iz Banjana u Pivu i dali Pivi osam vojvoda i mnogo kneževa i harambaša.
    U nevesinjskom ustanku 1875. godine dali su Banovići tri, može se reći, vodeće ličnosti i to banjskog vojvodu Maksima Baćovića, čiju je pogibiju 1876. godine oplakala sva slovenska štampa, kazivajući ga »slovenskim vojvodom Kajicom«, nevesinjskog serdara Simuna Zečevića i pivskog vojvodu Žarka Lješevića, koji je predvodio ustaše prema Užicama.
    Po svome preseljenju u Banjane, Banovići se razdvoje na mnoge ogranke i prozovu novim prezimenima. Od njih se mnogi odsele iz Banjana u druge krajeve.
    Od Banovića su u Banjanima: Baćovići, Kneževići, Pejovići, Popovići, Vasiljevići, Kecojevići, Markovići, Đurkovići, Lučići, Orbovići, Tomaševići, Gligovići, Matovići i Zečevići.
    U Goliji su od Banovića Višnjići i Tomovići, a takođe i iščezli Pecirepi, od kojih su bile čuvene harambaše: Rade, Bogdan i Lazar. Posljednji je izdajom uhvaćen i nabijen na kolac, u Travniku 1756. godine.
    U Pivi su od Banovića: vojvodska kuća Jokovića i Lješevića, Adžići, Radojičići, Tufegdžići, Kandići, Vasovići, Kecojevići i Lučići.
    U Gacku, ugledna muslimanska porodica Zvizdići.
    U Rudinama Vukovići, Muline i Tešanovići.
    U Nevesinju Savići, Golijani, Repovići, Gmizovići i Zečevići.
    Na Zagorju Regoji.
    U Zagori, kod Trebinja Petrovići.
    U Risnu, Bjeladinovići.
    U Dubrovniku, Baje.
    U Gornjoj Morači Rakovići, Todorovići, Laketići i Krušići.
    U Čajetini, kod Užica, Neškovići i Mićići, od kojih je čuveni serdar Jovan Mićić, koji je odigrao veliku ulogu u oslobodilačkoj borbi Srbije (1804 — 1815. godine).
    Neki Banovići išli su među senjske uskoke u Senj. Otuda se vratio kasnije predak Baćovića.
    Odseljenih Banovića iz Banjana, ima i po drugim krajevima, a naročito po Bosni i Srbiji.
    Kod starih Banovića, čuvalo se predanje da se otac čuvenog Strahinje Banovića, zvao Mihailo. Oni su se više s njime ponosili, nego sa Strahinjom. Opjevan je u mnogim pjesmama . . .
    Po predanju i narodnim pjesmama, Jovan Višnjić je cio svoj vijek proveo u četovanju. Četujući, i završio je svoj život. Poginuo je u Gračanici, u Gacku, kada je plijenio nekakvu braću Kurtagiće, pogubio ih i sam poginuo, o čemu u zaostavštini pok. Luburića ima i narodna pjesma, pribilježena od Mitra Vujačića iz Grahova, gdje jedan fragment te pjesme kaže:
    »Ostadoše do tri udovice,
    Svaka žali svoga gospodara,
    Žali Sejda Kurtagića bega,
    A Zlatija Kurtagić Omera, *
    A Bojana Višnjića Jovana .. .«
    Po jednoj drugoj pjesmi, kaže se da je Jovanovoj ženi bilo ime Miruna. Ovu je pjesmu pribilježio pok. Luburić od Tripka Šulova Bučaline — Delibašića, dvadesetih godina ovoga vijeka. Ona ovako počinje.
    »Pije vino Višnjiću Jovane,
    S pobratimom Tomićem Mijatom,
    U Latično, zelenu planinu,
    U planini, u ljetnoj kolibi,
    U kolibi, kod vrela studena.
    Kod njih niko niđe ne bijaše,
    Do Mirune, ljube Jovanove,
    Što im služi crveniku vino…«
    Dalje, pjesma kaže da je Jovan rekao Mijatu da je skoro išao u četu i da je uhodio dobar šićar: »Na Volujak, zelenu planinu«, trgovinu nekakvog Vungur Salijage, i da tu ima stotinu volova i pedeset jalovije krava. Oni dignu dvije čete i Mijat ode te plijeni ovaj mal, a Jovan iščeka potjeru:
    »Tri stotine pješca i konjica,
    Pola Vlaha, a pola Turaka ..
    Razbije potoč i spasi plijen. Kad mu je Mijat davao pola plijena, nije htio uzeti.
    U zaostavštini pok. Luburića ima o Jovanu 15 narodnih pjesama. Tu je i ona kad je Bajo Pivljanin plijenio Jovana zbog neke svađe oko vodopoja na Mramoru, na planini Goliji. Bajo to objašnjava svojim četnicima ovako:
    »Kad ja stajah u Pivu krvavu,
    Na maleno selo Rudinice,
    Jednom krenuh uz planinu ovce,
    Da napojim ovce na izvorce.
    Vrag donese Višnjića Jovana I on bješe dojavio ovce.
    Oko vode tu se posvadismo.
    Ja ne imah no petnaest ljeta,
    Od oružja ništa ne imađah,
    Nego malu pušku u pojasu.
    Jovan bješe momak pod oružjem,
    Od punijeh dvades i pet ljeta,
    Udari mi dvije zaušnice,
    Ne dade mi napojiti ovce.
    Doh ih natrag na Zakamen vratih,
    Mene krepa pedeset ovnova. ..«
    Prema ovoj pjesmi, Luburić zaključuje da je Jovan, po godinama, bio stariji od Baja, a i po štampanim dokumentima, tako nešto ispada. Ako je Bajo rođen oko 1636. godine, a Jovan je ubio Kurgagića i osvetio negdje oko 1636 — 40. godine, kad su Turci držali Risan, Luburić kaže da je Jovan bio vrlo mlad, od braće najmlaći, i da nije imao više od 16—17 godina.
    Akademik Obren Blagojević, u svojoj knjizi »Piva«, kad piše o Baju, pored ostalog kaže da o Baju, u zaostavštini Luburića, ima u rukopisu oko 50 pjesama još neštampanih. On tu pominje naslove pjesama i između ostalih, pominje ovu, pod naslovom »Bajo se sveti Jovanu Višnjiću«. I ovu je pjesmu Luburić priblilježio od Tripka Šulova Bučaline — Delibašića.
    Da je Jovan do smrti, odnosno do duboke starosti četovao, vidi se po jednom pisanom dokumentu koji se nalazi u nikšićkom muzeju, gdje kaže: »Kad je Džin Alija 1690. godine krenuo iz Gacka za Nikšić, na Krscu ga je dočekao Jovan Višnjić, stari hajdučki harambaša, sa 50 Golijana. Turci su ih digli iz zasjede i prećerali preko Utesa. Tu je izgubio pola čete. Turci su po noći s Krsca pošli niz Dugu i osvanuli u Gornje polje. To je bilo na sami Vaskrs. Sve punoljetno, muško i žensko, pošlo je u crkvu na službu. Turci, u prvom naletu, zapale nekoliko kuća i zarobe oko 50 roba, djece i staraca. Gornjepoljci napušte službu i predvođeni Vukom Juškovićem i Ćetkom Vlastelinovićem suzbijaju Turke, a predveče stignu im u pomoć Župljani, sa knezom Bojovićem. Ozrinići i Nikšićani, sa Vukom Nikolićem i Jovom Lekovićem i poslije žestoke borbe povrate Turke natrag. Nijesu im se dali vratiti uz Dugu, nego ih okrenu podnožjem Njegoša i sjutradan, u jednoj velikoj tvrđi, gdje skoro ni puta nema, otmu roblje i zarobe Džin Aliju, sa jednim odredom. To se mjesto i danas zove Robljenove rupe i Robljenov do, gdje je Džin uhvaćen. Predanje kaže da ga po običaju nijesu posjekli, nego ga je Ćetko Vlastelinović predao kotorskom providuru, koji ga je darovao sa pedeset mletačknh dukata«. (»Kazivanje starih Trebješana« D. Tirol BEOGRAD 1842).
    U Vukovim narodnim pjesmama ima pjesma »Jovan Višnjić i Vojin trgovac«. Ovaj se dogaćaj desio za vrijeme Jovanova četovanja u Kotarima.
    Radosav Medenica, profesor iz Beograda, u svojoj knjizi »Naša epika i njeni tvorci«, pominje Jovana Višnjića kao hajdučkog harambašu.
    Jednom prilikom, kad je Jovan četovao po Drini, zarobi nekoliko Turaka i sve isječe, samo poštedi jednoga mladića koji je bio izvanredno lijep. Ovaj docnije postane paša i dobije pašaluk u Gacku, gdje skupi sve srpske kneževe, među kojima je bio i Nikola, najstariji Jovanov sin. Kad paša doznade ko je, povede ga u Stambol i kod Velikog vezira izradi mu ferman, sa kojim ga postavlja vojvodom na Gacko. Nikola se vrati kući iz Stambola i kad stigne negdje u Drinu, u blizini Foče, zanoći u jednom hanu. U tom hanu bio je zanoćio i sin Bungur Salijage, kojega je Jovan bio plijenio sa Mijatom Tomićem. Kad Turčin sazna da je Nikola sin Jovana Višnjića, namjerno zametne svađu i ubije ga, posiječe mu glavu uzme ferman, konja, odijelo i oružje, a trup baci u Drinu. Ovdje se vidi čudna igra sudbine: jedan ga Turčin nagrađuje vojvodskim činom, a drugi ga ubija zbog plijena i osvete. Jovan je imao više sinova, ali je predanje sačuvano samo o jednom — Nikoli, o kojemu smo najprije govorili.
    Višnjića ima u Bosni, na nekolnko mjesta. Kod Sokolca, u selu Drapniće 20 kuća; u Ivanjici 20-30. Bilo ih je u Bijeljini i kod Zvornika, kao i kod Drine. Ovi posljednji su odselili iz Golije oko 1870. godine; odselio je Šćepan Golubov sa četiri sina.
    Nevesinjske porodice Savići i Golijani tvrde da su od Višnjića, iz Golije. Tako isto i risanski Bjeladinovići da su od Višnjića iz Golije. Po Nakićenoviću, došao je Mitar oko 1675. godine sa dva brata. Jedan preseli u Kotor, a drugi u Dubrovnik, koga tamo prezovu Baja. Od njegova potomstva bio je Božo Đaja, pomorski kapetan, koji je emigrirao iz Austrije u Srbiju i bio kapetan dunavske plovidbe 24 godine. Božo je opisao u šest knjiga život pomoraca pod nazivom »Naši pomorci«. Početkom ovog vijeka bili su poznati profesori — akademici u Beogradu, Ivan i Jovan i ovoga vremena — poznati hirurg Milutin Đaja.
    Sve ove porodice su od Jovanove braće i sinova, samo se, sem za Bjeladinoviće, ne zna kad su iz Golije odselili. Za vrijeme turskog doba, kad je Golijanima pazar bio u Risnu, za punih 150 godina, Višnjići su bili ortaci sa Bjeladinovićima i svojatali se.
    Nikola Jovanov je imao sina Mitra, a Mitar Zelena. Od Zelena je počinjala čitilja bratstva Višnjića. To je bio jedan poveći list papira, u koji su upisivani svi umrli muškarci jedne porodice. Ove su čitule nošene u crkvu o Zadušnicama i na njima su sveštenici čitali molitve za duše mrtvih. Od Zelena se tačno zna genealogija bratstva Višnjića. Zelena su umorili Turci na svirep način, tako da je na velikim mukama ispustio dušu.
    Kad je koncem XVII i početkom XVIII vijeka naseljen Nikšić, većinom raseljenicima iz Risna i Novoga, ubrzo su se obogatili i osilili. Jače muslimanske porodice podharače svu srpsku zemlju u dolini Nikšića i Srbi postanu raja. U to vrijeme u Nikšiću je živio neki Alijaga Omailagić, dobar junak, ali okrutan grubijan, zlikovac i krstolom. On baci oko na Goliju i riješi da je svu podharači, u Goliji je tada bio knez Zelen Mitrov Višnjić. Golija se tada računala od Utesa do Vjetrnoga, a po dokazu starih pamtiša, nije imala više od 50 domaćina. Od današnjih porodica samo su tada bili Višnjići i Tomovići.
    Jedne jeseni Smailagić sa 5-6 suvarija u samu veče banu kod kneza Zelena. Pošto se dobro ugostiše, Smailagić zatraži od Zelena da mu izda tapiju na čitluk i da mu bude čivčija. Zatim mu naredi da pozove sve domaćine da mu i ovi daju tapije na svoja imanja. Knez Zelen se stane izgovarati da Golija pripada Gacku i ako već moraju biti čivčije, da će biti čivčije gatačkih Turaka. Smailagić zaprijeti da će svu Goliju baciti pod nož i predati ognju ako mu se ne udovolji. Kad Zelen vidje da se s Turčinom nije šaliti, zamoli ga da mu ostavi malo prolonge, dok se vidi i dogovori s Golijanima, pa će doći u Nikšić da mu se podharače. Turčin se vrati u Nikšić, više od straha od hajduka koji su u to vrijeme zimovali po Goliji, nego za hajtar knežev. Knez Zelen se za sve ovo požali Asanagi Zvizdiću, koji se već bio naselio na Krscu. Asanaga se izruga Smaipagiću i reče Zelenu da o tome ništa ne preduzima, a da će ih on zaštiti od nikšićkih Turaka i Zelen već ništa o tome nije preduzimao.
    Čim granu proljeće, Smailagić uzme nekoliko najokrutnijih zulumćara i krene za Goliju. Kad bude u blizini Višnjića dola, pored samog puta nađe kneza Zelena, gdje ore u mjestu zvanom Dobropolje, svrati kod njega i strogo ga upita zašto ga je prevario. Zelen okuražen riječima Asanage Zvizdića, reče da gatački Turci ne dozvoljavaju Nikšićanima da se bašte na njihovom terenu i da su Golijani radiji biti čivčije gatačkim Turcima. »A ako Turčine, ne vjeruješ, otidi na Krstac kod Asan-age Zvizdića, pa ćeš viđeti šta će ti reći«, reče mu Zelen. Turčin, ogorčen na ove Zelenove riječi, opsuje krmsku majku i njemu i Asan-agi. Zatim naredi Turcima da ga svežu i skide vlačeg s jarma, a onda Zelena prosijeku nožem pod vita rebra i objese o jednoj divljaci koja je bila u mrginju njive. (Ta divljaka je postojala sve do 1930. godine, kada je posjekao vlaspik Đuro Jovović za krečanu; Višnjići su je smatrali kao svoje nacionalno i sveto drvo). Dva đetića koji su bili sa Zelenom, Turci posijeku. Ječam koji je bio dotjeran za sjeme, dadnu konjima i prospu, a volove potjeraju i vrate se istu veče niz Dugu u Nikšić. Bojali su se Zvizdića i njegovih nevera (pandura). Zelen je ovdje na mukama ispustio dušu.
    Ovako svirepi zločin Smailagića osućivali su nikšićki i gatački Turci. Kad ga je mislio smaknuti, zašto ga nije junački posjekao?
    Kad knez Zelen poginu, Golijani zakneže sina mu Savu. Nakon deset godina, opet Smailagić dođe kod Save u Višnjića Do i postavi mu iste zahtjeve u opogledu zemlje, kao i ocu mu Zelenu. No i Sava se nadao u Asagn-agu Zvizdića i kategorički ga odbije, izgovarajući se da to ne smije od njega uraditi. Turčin mu ostavi rok od dva mjeseca, kao i ocu mu Zepenu i vrati se u Nikšić. Sava se za ovo požali Asan-agi, a ovaj napiše pismo kapetanu Mušoviću da saopšti Smailagiću i ostapim Nikšićanima da ne uznemiravajy mirnu raju po Goliji koja je pod njegovom upravom. No, okrutni zlikovac i grubijan Smailagić, nije nikoga slušao. Opet sa desetak Turaka na konjima dođe u Višnjića do na sami Pavlovdan, 30. juna (13. jula) i kad doznade da se knezu Savi kosi moba u Zetov do, u Kraguju, produži tamo da se s njim obračuna, kao i sa ocem mu Zelenom.
    U neposrednoj blizini Zetova dola nalazio se jedan mali bunar (danas je tu napravljen ubo oko 80 m3 vode) i Sava je došao da mobnicima prihvati vode u žban i počeo da ga natače. U tom momentu na vodu stigne Smailagić, i potegne dvije kubure i ubije ga, s pleći. Odmah se vrati u Višnjića do, opljačka kuću Savinu, zapali je i ode niz Dugu, za Nikšić.
    Kad kosci čuju puške, stanu zvati Savu, a kad ne bi odziva, pođu na bunar i odmah vide da je voda krvava, uzmu neku drvljad i izvade ga iz vode.
    Na glas o Savinoj pogibiji okupe se svi Golijani i na njegovom grobu se zareknu da će svi da sele iz Golije. Kažu da je došao i Asan-aga Zvizdić i da je molio i ustavljao Golijane da ne sele, ali ga oni ne poslušaju i odsele kud koji. Jedan dio Višnjića i Tomovića ode u Bosnu, na granicu Srbije, u selo Trnovo. Jedni se ustave u Nevesinju i najvjerovatnije da su sada od njih porodide Savići i Golijani, koji tvrde da su od Višnjića.
    Tada je Golija opustjela i za sedam godina nije, od Utesa do Vjetrnoga, pijevca pjevalo. Sedme godine vrate se iz Bosne jedna kuća Višnjića i jedna Tomovića, na starevinu u Višnjića do. U Bijelini su ostale nekolike kuće. Vratili su se sinovi kneza Save: Nikola, Stojan i Pero. Pobjegli su natrag od krvi. Betić Nikole Savina, Luka, koga su odnijeli od tri godine iz Golije, razbuči jedno tursko dijete u svađi i oni pobjegnu natrag.
    Nikola Savin imao je šest sinova: Vukića, Bogića, Mićana, Miletu, Luku i Živka. Vukić i Bogić su pomrli od kuge kao dječaci od 10-15 godina. Mićana su Turci sasjekli na komade u Riocima, pošto je on ubio svoga krvnika — unuka zloglasnog Alijage Smailagića koji je ubio djeda Savu i pradjeda Zelena. Mileta je poginuo zbog nekog džeferdara, ubio ga je rođak Sava Petrov i utekao u Srbiju. Od Milete i Mićana nema potomstva. Luka je imao sina Zekotu, a Zekota Nikolu. Nikola Zekotin imao je tri sina: Baja Šola (Simeuna) i Đorđija. Bajo Nikolin imao je Tomaša, a Tomaš Nikolu. Nikola Tomašev ima dva sina: Živojina i Jakova. Od Šola, drugog sina Nikolina, nije ostalo muškog potomstva. Đorđije, treći Nikolin sin, imao je Radomana, Mlađena i Radula. Mlađen Đorđijev ima sinove: Đorđija i Nenada, a Radule Nedjeljka.
    Živko Nikolin imao je četiri sina: Jovana, Miletu, Mićana i Đoka, komandira i kapetana golijskog.
    Jovan, najstariji Živkov sin imao je Savu, Pula i Mijajla. Sava Jovanov imao je šest sinova: Mitra, Lazara, Paja, Novaka, Mićka i Luku. Mitar, najstariji Savin sin imao je Stojana (Vuka), Borišu i Obrada, pisca ovih redova. Stojan (Vuk), umro je od »španjolske groznice« u 27. godini života, nije se ženio. Boro je kao ćetić umro u sedmoj godini od difterije. Obrod Mitrov ima Danila (Mija) i Radoša. Mijo ima tri sina: Stojana, rođen 1964. godine, Mitra i Filipa, a Radoš Strahinju.
    Lazar, drugi Savin sin imao je: Steva, Jovana i Vukotu, Stevo, Lazarov, imao je: Savu, Veselina i Bora. Boro ima Boba. Sava Stevov ima sina Steva. Jovan drugi Lazarev sin, ima Momira i Laza, a Momir Jovanov ima Jovana (rođen 1975. godine), a Lazo Marka. Vukota, treći Lazarev sin, nije se ženio. Pajo treći Savin sin imao je Mira a Miro Novaka i Slobodana koji je poginuo. Novak Mirov ima sina Slavka. Novak, četvrti Savin sin, umro je u 27. godini. Nije se ženio. Mićko, peti Savin sin, imao je Branka, inženjera agronomije, koji je umro kao komunista u talijanskom zatvoru u Nikšiću, 1942. godine. Nije se ženio.
    Luka, šesti Savin sin, imao je Pera, Iliju, Mijuška i Vasilija. Pero Lukin ima Luku, (rođen 1977. godine), a Ilija Branka i Dragana.
    Pule, drugi Jovanov sin, imao je Maksima, Jakšu i Obrena. Maksim, najstariji Pulov sin, imao je Dušana, a Dušan Radovana, Čeda i Maksima. Čedo ima Dušana, a Maksim Dragutina.
    Jakša, drugi Pulov sin, imao je Vukosava i Krsta. Krsto je poginuo 1942. godine u NOV prilikom borbe s četnicima i Talijanima na Gacku; nije se ženio. Vukosav ima sina Duška, inženjera elektrotehnike, koji živi u Novom Sadu.
    Obren, treći Pulov sin, imao je Živka, Ljuba i Stanka. Živko ima Obrena, Ljubo Vlatka i Vladimira, a Stanko Vladana (rođen 1974. godine) i Ivana.
    Mijajlo, treći Jovanov sin, imao je Peka n Joka. Joko je poginuo na Gackom 1914. godine. Nije se ženio. Peko Mijajlov imao je Mihaila, Milosava, Milana i Milovana. Mihailo je kao partizan poginuo u ropstvu, negdje u Austriji 1943. godine, a Milosav u četnicima 1944. godine. Nijedai se nije ženio. Milan Pekov ima: Mihaila, Joka i Dragana, a Milovan Peka (rođen 1973. godine).
    Mileta, drugi Živkov sin, imao je Petra, Gruja, Andriju i Nikolu. Petar, najstariji Miletin sin, imao je Miloša, Milutina i Neđeljka. Od Miloša nema niko, a Milutin je imao Luku, Gaša, Tomislava i Slobodana. Luka Miputinov ima Milutina, a Slobodan Minju.
    Neđeljko, treći Petrov sin, ima Momčila, Milana i Miloša. Momčilo ima Zorana, Milan Nebojšu, a Miloš Dejana.

  2. Vojislav Ananić

    II

    Grujo, drugi Miletin sin, imao je Rada, Antonija i Ratka. Rade je poginuo od krvne osvete, nije se ženio. Antonije je imao Milorada, koji je kao ćak gimnazije umro u 14-oj godini života. Od Antonija nema muškog nasledstva.
    Ratko, Grujov ima: Miodraga, Radojicu, Tadiju, Mila i Vojina. Radojica Ratkov ima Aleksandra (rođen 1974. todine), a Miodrag ima: Ratka i Dejana, a Tadija Vladimira.
    Andrija Miletin imao je Šćepana i Milivoja. Šćepan ima Spasoja, a Milivoje Pera i Andriju. Andrija ima: Milivoja.
    Nikola, četvrti Miletin sin, imao je Špira, Radoja, Radomira i Velimira. Od Radoja i Velimira nema niko. Radoje je umro mlad, a Velimir nema djece.
    Špiro Nikolin imao je Mirka, doktora medicine i Vlada. Mirko je umro, nije se ženio, a Vlado ima sina Mirka. Radomir Nikolin ima Dragana i Sretena.
    Sinovi Petra i Nikole Miletina odselili su 1925. godine u Uroševac, u Kosovo, gdje i danas žive.
    Đoko, najmlaći Živkov sin, komandir i kapetan golijski, imao je dva sina: Jevta, komandira i kapetana i Mipisava-Minju, žandarmerijskog majora.
    Jevto Đokov, imao je Blaža, sreskog načelnika, Miljana, šefa poreske uparve i Filipa, poreznika. Blažo je imao Vukašina, a Filip Olivera i Jevta. Miljan nije imao poroda.
    Minja Đokov imao je Momčila, Đoka i Srđu. Minja, sa tri sina, Blažo sa sinom Vukašinom i bratom Filipom, poginuli su od strane NOB kao četnici. Od Blaža i Minje nema nasljednika.
    Mićan, četvrti Živkov sin, umro je mlad i od njega nema muškog nasljedstva.
    Stojan, sin kneza Save, koga je Smailagić ubio u bunaru (ublu) na Kraguju, imao je dva sina — Spasoja i Jovana. Jovana su ubili Grozdanići, nehotično, mjesto krvnika Kostadina Tomovića, u planini Kraguju. Ostao mu je sin Golub, koji je imao dva sina: Simeuna i Špepana. Simeun je mlad poginuo u Berotinu, pored varošice Gacka. Bio je u četi popa Luke Jovovića i bili su plijenili stoku nekoga Kurtovića. Za Simeuna je rekao pop Luka: da su dva najuglednija momka koja je dotada vidio, Simeun Višnjić, ispod Golije i Miloš Lisov, iz Grahova.
    Šćepan Golubov imao je četiri sina: Aleksu, Mitra, Todora i Pera. Šćepan je sa sinovima odselio negdje kod Drine, u selo Dročkoricu, oko 1870. godine i sad ih tamo ima oko dvadeset kuća.
    Spasoje, drugi Stojanov sin, imao je Jakšu i Antonija. Jakša je s Mališom Tomovićem, zvanim »Strelicom«, uskočio u Moraču i četovao u četi Jakše Gačanina, čuvenog hajdučkog harambaše. Poginuo je vrlo mlad u 22-oj godini života. Bio je vrlo hrabar. Za njega je Jakša Gačanin rekao: »Ako poživi moj imenjak, Jakša Višnjić, on će da me zamijeni, no se bojim da ne pogine, jer se uopšte ne zna čuvati«.
    Antonije Spasojev, imao je sina Spasoja, a Spasoje Bogdana. Bogdan Spasojev imao je Miletu i Radosava. Mileta ima tri sina: Milisava, Aćima i Miluna, a Aćim Vuka i Jakšu.
    Čim zli Smailagić čuje da su se Višnjići vratili iz Bosne u Goliju, stane prijetiti i hvaliti se da će ih opet razjuriti i naseliti se u Višnjića do.
    U Nikšiću je živjela muslimanska porodica Ajrovića, koji su dokazivali da su od poturčenog srodnika Višnjića, dok su još živjeli u Vilusima i riješe da svoje davnašnje srodnike zaštite od Smail- agića, sa kojim su živjeli u vrlo lošim odnosima. Nekoliko Ajrovića — Ibro, sa dva-tri rođaka, dođu u Višnjića do kod Nikole Višnjića i predlože mu da, ako misli da se spasi od Smailagića, da njima dadne tapiju na zemlju, da mu oni budu age, a on njima čivčija. Zatraže vrlo mali hak sa zemlje, gotovo simbolično — godišnje jalovu kravu i mješinu masla, našto Višnjići rado pristanu i dadnu tapiju na čitavi udug Višnjića dola. Granice po toj tapiji uduta- -atara Višnjića dola bile su prema Pivi mnogo šire od granica postavljenih 80-tih godina prošlog vijeka. Te su granice išle ovim redom:
    Sa vrha Crtova dola (od zapadne strane), Šljemena, Krstate jele u Suvodolu, Veliki Crnovor, klanac od Popova dola, vrelo u Lovnin do, Kaldrma pod Mramor (odatle skreće k zapadu), česma na Mramoru, račva na Goliji, Borova glava, između Tripunova, Stara guvna (skreće k sjeveru), Gredom štitarskom, Ploče u Koritinu, vrh Đeda (skreće istočno) Jovanov mramor u Kraguju, Strmac, povijarac Siljevačke kite, Siljevački ubili, Lisac, Ždrijelo među Lisac i Koraćicu, Velika Koraćica, klanac od Prosenog dola, Kom pod Ledenicu, vrh Rržice, Inića Katuni — do polazne tačke više Crtova dola.
    Čim gatački Turci doznaju da su Nikšićani podharačili Višnjića do, odmah podharače svu Goliju od Bobotova groblja do Nozdara i Velikog stoga. Goliju su učitlučili Zvizdići, Pašići, zvani Muljani po selu Muljima gdje žive — u stvari potomci paše Kazanca — Popovića i Tanovići.
    Ove tri muslimanske porodice bile su za tursko doba, a i inače, vodeće porodice u Gacku.
    Dakle, sva je Golija bila agaluk gatačkih Turaka, a samo Višnjića Do agaluk nikšićkih Turaka. Taj slučaj doprinio je najviše seljacima sela Višnjića dola te su na sudu dobili parnicu, za vrijeme bivše Jugoslavije, sa dotičnim seljacima. (u pitanju je bila prodata šuma koja se nalazila u naprijed pomenutim granicama). Sud je previše stao na stanovište da je Višnjića do zasebna komunalna jedinica od prije 160-170 godina, jer je učitlučenje Golije od strane Turaka bilo oko 1770. godine, a parnica je vođena, odnosno završena 1937. godine.
    Gatačkim Turcima bilo je krivo što su Nikšićani ugrabili da podharače jedan od najviših seoskih uduta — Višnjića do, ali nijesu ništa smjeli preduzimati od Mušovića i Nikšićana sve do dolaska Smail-age Čengića na gatački pašaluk gdje su mu stari i prije pašovali.
    Smail-aga je doselio u Gacko 1811. godine. U borbi sa Srbima pokazao je veliko junaštvo. Posjekao je nekakvog bijesnog popa Mačivuka, a po kazivanju i smrtno ranio čuvenog srpskog junaka i vojvodu Cincar Janka, od čijih je rana i umro. Kad je pogubio Mačivuka, uzeo mu je konja zvanog Galeša. Kazivali su stari ljudi da ga je Smail-aga jahao više od dvadeset godina, a kad mu je lipsao, naredio je momcima da ga zakopaju da ga ne bi psi razvlačili kao drugu strvinu. Smail-aga je imao zvanje kapidžije, što je nešto više od običnot paše. U ovo zvanje unaprijedio ga je sultan kad se vratio iz Misira, gdje je sa svojim hrabrim Hercegovcima uveliko doprinio da savladaju Meded-aliju, koji je htio da odvoji Misir od turske carevine.
    Gatački Turci, a najviše Ibrahim-aga Zvizdić, s Krsca, odmah predlože Smail-agi da otme Arjovićima Višnjića do. Računali su na njegovu moć i veliki glas koji je uživao kod samog sultana.
    Smail-aga odmah pozove Luku Višnjića i predloži mu da odreče Arjovićima tapiju na zemlju, da budu njegov čivčija i da će ga štititi od svakog zuluma. Luka to odbije, a Smail-aga mu priprijeti da će to učiniti silom, ako neće milom. Poslije toga Smail-aga digne 150 ljudi — Srba i Turaka, dođe na Krstac kod Zvizdića i odatle poruči da na Krstac dođe Živko, Lukin brat, ne bi li ga kako slomio na popuštanje. Živko ne htjede poći, nego poruči da će se od toga nasilja i nepravde braniti oružjem. Odmah se Višnjići s komšijama Tomovićima i Delibašićima spreme za odbranu. Svu čeljad smjeste u donji boj (izbu), a muškarci na gornji boj, njih devet u kuću Lukinu, zvanu »šindača« (bila je pokrivena smrčevom šindrom), a cio mal, krupnu i sitnu stoku, zatvore u jednu dolinu, pokraj same kuće. Ujutro Smail-aga osvane s vojskom u Višnjića do i opkoli selo. Pozove ih na predaju, a oni mu iz kule odgovore vatrom iz pušaka. Smail-aga je bio na konju i zovne Živka na predaju. Živko odgovori džeferdarom i presiječe mu uzenđikaiš i obrani Smail-agu u petu. Opsada je trajala dva dana i dvije noći. Drugu noć, čim mrkne, Lukina i Živkova majka Miruna, rodom od Durutovića iz Šipačna, provuče se kroz vojsku i osvane u Nikšiću kod Arjovića, a ovi odmah odu kod Mušovića. Mušović hitno mobiliše dvije stotine građana koji osvanu u Dugi. Neko obavijesti Smail-agu, koji je bio zanoćio kod Vuka Đuranova, u Štitare i on odmah naredi da se odstupi iz Višnjića dola i krene natrag. Uz put plijene stoku Čolovića — 300 brava. Nikšićani ih potjeraju i stignu kod Ograđenca u Donje Čarađe. Čim Gačani opaze prve konjanike, ostave plijen i pobjegnu za Gacko. Čolović svrati svu vojsku u svoju kuću, u Zaljutnicu, zakolje deset najboljih jaraca i svima pristavi ručak. Ovo se dogodilo 1814. godine, po jednom pismenom dokumentu koji se nalazi u Nikšićkom muzeju. Poslije ovog slučaja Smail-aga nije više pokušavao da prisvoji Višnjića do, samo je govorio da bi Luku sklonio da Arjovićima odreče tapiju, da nije bilo Živka, brata Lukina, koga je zvao Pustahija, što znači — razuzdan, tvrdoglav i nepokoran.
    Kad je poslije ovog napada, kroz nekoliko godina, Smail-aga došao na konak kod Luke i Živka Višnjića, sa pet-šest zaptija, u razgovoru reče Luki:
    »Ti, Luka, onda pogriješi što pozva Nikšićane da te brane od mene, jer nije pravo da je sva Golija gatačka, a samo vaše selo nikšićko. Nikšićani su, bolan, otrovi i zlikovci. Mnogo bi vam bilo bolje s nama, Gačanima”.
    „Vala, pašo, ako su zlikovci, barem su junaci!” — odgovori Živko.
    „E, doista jesu! Turske mi vjere, da ja sa njima komandujem, ne bih se bojao sve Ercegovine!”
    — reče Omail-aga.
    Kad ujutro Smail-aga krene za Krstac kod Zvizdića, reče Luki da mu dadne dva-tri momka da ga isprate. Luka odredi Živka i dva Rada, Rada Dumnića, brata Musina i Rada Krnjaka — Petrovića. Kad ih Smail-aga vidje, reče:
    „Hm! Odakpe baš odabra ova tri koji bi mi, da ih zapadne, radije zavrnuli šiju i odsjekli glavu, no išta na svijetu”. Zatim se obrati Živku i reče:
    „Krsta ti, Živko, kad me ono gađa i malo obrani, vođe na Ometinu, jesi li nišanio da me ubiješ?’
    „Jesam, čestiti pašo, davam ti božju vjeru i da je bog dao da sam te ubio i sami sultan u Stambolu znao bi za mene!”
    “Eto, vidiš, kako se vrijeme mijenja, a danas me pratiš i čuvaš da me ko ne ubije!”
    Luka Nikolin bio je punih četrdeset godina knez u Goliji. Važio je kao vrlo pravičan čovjek. Vazda se čuvao da zanj ne prione tuđa muka i nafaka, a isto tako i svoje je čuvao i grčevito branio. Luka Višnjić i Vuko Goranović, smatrani su kao dva najuglednija i najpravičiija čovjeka i domaćina u Goliji. Koliko su ljudi držali do njihove riječi i pravičnosti, dva puta su se kleli u manastiru Ostrogu, za drugoga i oba puta spasili da ne bude mrtvijeh glava. Prvi put su se zakleli za džeferdar Radojice Durutovića, iz Šipačna. Radojica Durutović bio je u svoje vrijeme jedan od najuglednijih momaka u dolini Nikšića. Imao je izvanredno lijep džeferdar. Radojica isprosi djevojku u Bajovića, na Vidrovanu. Kad svatovi pođu za djevojku, Radojica sa dvoje djece, krene kod koza. Jedan od rođaka mu zaište džeferdar, da se malo delija s njim. Radojica mu reče:
    “Ne mogu ti ga dati, jer bi mi danas mogao trebati”.
    Kad Radojica sjedne da uživa s djecom, jedna Crnogorska četa bila se privukla blizu njih. Harambaša čete, neki Grujica Velestovac, trgne nož i poleti da ga posiječe. Radojica ga dočeka džeferdarom i na mjestu ga ubije. Drugi Crnogorac smrtno rani Radojicu, a treći se zaleti da ga posiječe, no Radojica, iz skoro mrtvih ruku, ledenicom — arčajlijom i ovoga teško rani. Tek četvrti doleti i posiječe ga. Kad su svatovi uveče doveli djevojku, Durutovići nijesu htjeli da je vraćaju u rod, nego je vjenčaju za brata mu Karimana, djetića od 13 godina. Crnogorci uzmu džeferdar i ledenicu, pojave koze i ponesu ranjenog druga. Nijesu smjeli preko Tise, kuda im je bio pravac i preče. Bojeći se potoči, nadvate visoko preko Odžine poljane i ponoći stignu u Stoge kod Goluba Savova Goranovića, koji je bio tu izjavio ovce, na pašu. Kažu Golubu da su plijepili turske koze — nekakvoa Golovića s Vira i posjekli ga. Ujutro zatraže u Goluba konja da potjeraju ranjenika do u Trepča, a u zalogu mu dadnu Radojičin džeferdar.
    Druge godine dođu u Ostrog, na poklonjenje svetom Vasiliju o Trojičinu danu oko 20 Golijana, među kojima je bio Luka Višnjić i Vuko Goranović, kao i Golub Savov. Luka se tu sastane sa svojim rođacima Durutovićima, njih pet-šest momaka. (Majka Lukina, Miruna, bila je od Durutovića) i pozove ih da piju zajedno. Durutovići poznadu na Golubu Radojičin džeferdar i htjednu odmah da ga ubiju, misleći da je učesnik u Radojičinoj pogibiji. Uzalud se Golub branio i dokazivao kako je došao do džeferdara, nije mu pomagalo. Najposlije zatraže da se za njega zakunu Luka i Vuko, što ovi i učine. Istog momenta zakunu se da je Golub prav. Zakletvu je izvršio kaluđer, kod ćivota svetoga Vasilija.
    Drugom prilikom zakleli su se Luka i Vuko za jednu ženu iz Golije, koja je naprosto umrla u gostima kod prijatelja. Rodbina njezina posumnja u njezinu smrt i zatraži da im se zakunu Luka Višnjić i Vuko Goranović, u progivnom duže prijatelje za mrtvu glavu. Luka i Vuko se zakunu u Ostrogu, da je umrla prirodnom smrću, iako nijesu bili očevici njene smrti. Vuko reče Luci:
    „Bolje da se zakunemo, iako tačno ne znamo, nego da se ovakve dvije porodice zakrve”.
    Koliko su Luka i njegova kuća bili pravični i bojali se da se ne ogriješe o tuđu muku, svjedoči ovaj primjer:
    Poznati nikšićki haračlija Ibro Arjović, kome su Višnjići bili čivčije, pokupio je carski harač po Drobnjaku i Pivi. U Drobnjaku, u Petnjici, posjekao je nekakvog Stanišu, koji nije htio da dadne harač. Ovaj Staniša je bio pobratim sa hajdučkim harambašom Matijom Juškovićem, iz Morače. (Matija je najprije živio u Gornjem polju, kod gornjepoljskog vira, negdje otprilike gdje su sada kuće Simanića. Tu su stajali i Golovići — Turci iz Nikšića. To mjesto se i sada zove Sad Golovića, gdje je danas kula Međedovića. Matija jednog proljeća ubije jednog Golovića u Šipačku ljut i baci ga u jamu. Kad Golovići nekako doznadu da im je Matija ubio brata, spreme se jednu noć da ga uhvate, povedu u Nikšić, da ga objese, ili nabiju na kolac. Matija doznade za ovo i sa ženom i četiri maloljetna sina uteče u Moraču. Odmah se oda četovanju i kao junak iziđe na glas i postane hajdučki harambaša). Čim Matija čuje da mu je pobratim poginuo, digne sedam-osam vrijednih druga, pa tragom za Ibrom, preko Drobnjaka i Pive, dođe na Goransko. Tu mu vojvoda-pop Lješević, kaže da ja Ibro otišao u Goliju i u Borovu glavu nađe neke čobane, koji mu kažu da je Ibro ima tri dana došao u Goliju kod svojih čivčija Višnjića i da će sjutra da ide za Nikšić. Sjutradan, Matija iščeka Ibra u Nozdrama, na Slivsku poljanu i posiječe ga. Posijeku mu i brata Ucagy, skinu sa njih odijelo i oružje, a dorat, ustrašen od pušaka i krvi, pobjegne. Na njemu su bile bisage s parama. Matija nije dao da ga ubiju, jer je znao čiji je, već je htio da ga uhvate i vrate knezu Stanku Čaviću. Na nekoliko mjesta su ga presrijetali, ali dorat, silan i obijesan, a uplašen, nije dao nigdje prići do sebe. Kad se dohvatio ravnih Batura, poletio je kao ptica. Matija naredi družini:
    „Udrite, unese pare!”
    Desetak, petnaest pušaka puklo je za njim, ali ga nijedna ne pogodi. Dorat u prvi mrak dobježi pred kuću Lukinu i zarže. Luka, čim vidje krvavo sedlo, iskidanu uzdu, a bisage prebačene na jedan kraj, odmah je znao da mu je aga poginuo. Dorata uvede u pojatu, a bisage s parama zaključa u sanduk. Nakon nedjelju dana, povede konja u Nikšić i predade Arjovićima, a bisage s parama Mušoviću. (Luka nije znao da je konj Stanka Čavića). Kad Mušović otvori bisage, u njima pored para nađe i jednu kaluđersku kapu, kamilavku, koju je bio donio Hadži-Arsenije Gagović, iz Rusije, kao poklon kijevskog mitropolita Pivskom manastiru. Luka zamoli kapetana da mu je vrati, da je pošalje kaluđerima, a kapetan mu reče:
    “Daću, Luka, turske mi vjere, a nije je trebalo ni uzimati, grehota je u svačiju svetinju dirati”.
    Kad se Luka vrati kući, nađe tu kneza Joka Aprcovića, iz Pive, i dadne mu kamilavku da je vrati manastiru. (Ova se kapa i sada nalazi u manastirskoj riznici).
    Po kazivanju starih Trebješana, Ibro je poginuo 1610. godine.
    Pojedini ljudi su zamjerili Luki što je pare odnio Mušoviću, no on se nije kajao, jer mu je kapetan rekao:
    ”Uzmi, Luka, od ovog harača, koliko ti duša nosi, da ti je bogom prosto”.
    “Neću, kapetane, jer bi narod ponovo morao davati harač, a s druge strane, ja ne želim ništa što svojim noktima ne zaradim”.
    “Hvala ti, Luka, i odsad nikšićki Turci ne smiju nikakav zulum činiti vašoj kući”.
    Lukin mlađi brat, Živko, bio je pobratim s nekakvim Vidakom Prodribabom. Jednom prilikom Živko je bio dojavio ovce na bunar Novak, u Latično i napojio ih. Kad stoka poliježe oko vode, on sjedne i zapali. Iznad ubla Novaka ima jedna greda u visini oko 30 metara. Odmah iza te grede je velika jelova šuma, jela i omorika, čiji su vrhovi virili iza nje, grede. Pod tom jednom omorikom bio je otpočinio harambaša Vidak, sa 50 hajduka. U tom momentu doleti kukavica, padne na vrh omorike i počne kukati. Živko je uzme na nišan i kad treći put zakuka, opali i ubije je. Pođe da je potraži, kad tamo nađe ljude gdje zaviruju kukavicu i smiju se. Onda reče harambaša Vidak:
    “Aferim, junače, kad je pogodi, jer mi je nijesmo mogli viđeti od grana, a vjeruj mi da mi nije milo ono njeno kukanje i to baš na ovom stablu, ispod koga mi počivamo; bog je ubio, odakle je đavo donio?”
    Živko ih povede svojoj kolibi, koja je bila blizu, te ručaju i iza toga odu. Sjutradan, ti isti hajduci zaplijene u Borač tursku stoku i posijeku dva čobanina. Borački Turci ih preteknu, ubiju trojicu, četvrtog rane i povrate plijen. Hajduci drugi dan stignu u Latično, s ranjenim drugom, kod katuna Višnjića. Harambaša reče Živku:
    “Viđe li ti, onomadne, onu kukavicu, će tri puta zakuka i ja izgubih tri druga. Da ti ne ugrabi, te je ubi, ona bi još kukala i ja tvrdo vjerujem koliko bi god još puta zakukala, da bih toliko drušva izgubio. Uvjeren sam da si nas spasio i od mnogo više pogibije. Ajde da se pobratimimo ! ”
    Živko rado pristane. Porežu jedan drugome mali prst lijeve ruke, liznu po kap krvi, promijene kape i male puške i tako se pobratime.
    Kad ujutro krenu hajduci, ranjenik je bio mnogo bolestan i oni ga ostave na amanet kod Luke i Živka. Čitava dva mjeseca dana su ga pazili i krili u nekakav telečar, da ne bi Turci doznali za njega. Dovodili su i nekakvog vidara, Cicmila, iz Pive, koji je bio poznat kao vještak za liječenje rana. Nakon tog, pošto se ranjenik potpuno oporavio, došao je harambaša Vidak i odveo ga. Po kazivanju starih Višnjića, zvao se Todorović.
    Luku je u kneževstvu i domaćinstvu zamijenio njegov sinovac Jovan Živkov, dugogodišnji knez golijski za tursko doba. Živko, brat Lukin, umro je mpad, u pedesetoj godini. Jovan je bio stariji od brata Đoka, golijskog komandira i kapetana, dvadeset i sedam godina, a od jedne su majke.
    Za vrijeme Đokova hajdukovanja, mnogo mu je valjao njegov brat Jovan, koji je kao knez i ugledan čovjek dobro stajao i kod Turaka, da ne bi vršili kakav zulum njegovoj ženi i sitnoj djeci. Jovan je bio ugledan čovjek i glasit domaćin, veoma lake ruke. Za siromaha je bio velikodušan. Nikad siromaha nije odbio u kakvoj nuždi i nikad nije tražio da mu se vraća što je dao, sem pare. Vazda je bio bogat i zadružan. Za njega je jednom prilikom rekao Jevto Miletin, na Cetinju, pred Gospodarem, da je Jovan Višnjić jedan između najboljih Srba u Hercegovini (u pitanju je bila neka manja parnica), a mudri Suljaga Zvizdić je rekao:
    “Turske mi vjere, pametniji sam od vezira, a Jovan Višnjić je pametniji od mene!”.
    Njegov najstarnji sin Sava, bio je stariji od svog rođenog strica Đoka, dvije godine. (Sava rođen 1836. a Đoko 1838. godine). Njega je Đoko mnogo volio i kad su se braća Jovan, Đoko i Mileta podijelili, Đoko mu je dao dio kao da im je bio brat. U ratu je bio hrabar vojnik. Jednom prilikom, kada su Gačani vodili borbu s gatačkim Turcima u Površi gatačkoj, jedna četa Površana držala je jednu golu glavicu, kojoj se niotkuda nije moglo prići. Trideset Turaka, Borčana, podiđu im, stanu arlakati i ovi odstupe, a Turci posjedu ovu važnu poziciju. Vojvoda Bogdan Zimonjić, sa svojim štabom, kad vidi da ova četa ustupi ovako važan položaj, rasrdi se i reče:
    “Pi, sram ih bilo! A svete mi Bogorodice, da su ondje sa mnom bila tri Golijanina — Sava Jovanov, Novak Jokov i Luka Lazarev (Višnjić, Doknić i Kankaraš), ono ne bih upuštio!”
    Nikola Zekotin bio je dobar i pametan čovjek, veliki pamtiša i pripovijedač. Dobro je poznavao tradiciju svih golijskih bratstava i puno starih priča i doživljaja, lrava živa istorija. Tako je tečno pričao i dočaravao pojedine događaje, da ga je bilo milina slušati. Po gostoprimstvu i kavaljerstvu, bio je oglašen u sva okolna plemena. U borbama je bio vrlo hrabar. Godine 1862. posjekao je Nasufa Gaševića, buljubašu iz Nikšića. Nikola je najviše ličio na ujaka, Đoka Radova, serdara banjskog.
    Karo Milutinov Kankaraš i Nikola Zeković Višnjić, smatrani su za dva najbistrija vojnika u bataljonu. Kad bi došao tain na bataljon vazda su njih dvojica to rasijecali na čete i vodove, a obadva su bili potpuno nepismeni.
    Mitar Savin Višnjić, brojio se među najbistrije i najpametnije Golijane. S popom Krstom Perovićem i Grelom Bajovim Kankarašem, u većini slučajeva predstavljali su pleme, najviše u plemenskim parnicama; birani su u razne odbore. Mitar i Grele su većinom bili glavni kmetovi.
    Godine 1918. prilikom oslobođenja, svi Golijani jednoglasno pristanu na ujedinjenje i na opštinskom zboru na Krscu, izaberu Mitra Višnjića i popa Krsta Perovića, za poslanika iz Golije. (Svaka opština u Crnoj Gori birala je po dvojicu). Mitar je bio nepismen čovjek, ali sa velikom memorijom. I dužu narodnu pjesmu, neka je jednom čuo od guslara, sjutradan je mogao izgovoriti napamet. Znao je oko 60 narodnih pjesama. Tri narodne pjesme — o Krnovu, Lazaru Pecirepu i Ograšić serdaru, niko ljepše ni bolje nije znao od njega. (Samo je pjesma o Pecirepu ostala zapisana od njega).
    Slučaj s popom Krstom Perovićem, što je bio obijeđen da nije bio za ujediljenje i da je nacionalista, bio je netačan i to je Golijanima bilo krivo, pa su ga odmah izabrali za predsjednika omladine, koja je formirana odmah u početku 1919. godine. Na toj dužnosti je ostao četiri godine, sve do njegova rasformiranja. Zvala se omladina, a u stvari u njoj su se nalazili svi bivši ratnici ispod četrdeset godina. Ova naporna vojska je bila organizovana po svim plemenima zbog crnogorskih komita, zvanih “zelenaša”, a oni su htjeli da vrate kralja Nikolu i da Crna Gora bude zasebna država.
    Mitrov mlađi brat, Lazar Savin, bio je oficir. Završio je pješački kurs u Podgorici 1885. godine i kao mlad oficir počeo je da vježba vojnike prve čete. Vježbali su dva puta godišnje — nedjelju dana u proljeće i drugu nedjelju, u jesen. Ovi mladi oficiri su se zvali pješaci. Lazar je u balkanskom ratu, na Skadru, komandovao četom golijskog bataljona, a njegov mlađi brat Mićko, kapetan, golijskim bataljonom, dok je Jevto B. Višnjić, postavljen za komandanta nikšićke brigade, na mjesto smijenjenog Đura Novakova Jovovića.

  3. Vojislav Ananić

    III

    Mićko Savin je završio oficirsku školu na Cetinju. Bio je samouk, a postigao je, na završetku dvogodišnje škole, dobar uspjeh. U balkanskom ratu, na Skadru, poslije bitke na Bardanjolu, navembra mjeseca, komandovao je prvom četom golijskog bataljona. Bio je čovjek čvrstog karaktera, zato je kod njih bio omiljen, a kod svojih drugova cijenjen. Bio je u ratu pravi čuvar vojnika. Rijetko je kad vojnika kaznio. Obično bi ga iskritikovao i savjetovao. Ako bi uočio vojnika da se bez preše izlaže opasnosti, rekao bi mu:
    “Ne valja, jadan ne bio, biti junačina bez načina. Štedi junaštvo kao hljeb, a rat se ne može provesti da se junaštvo nema đe pokazati”.
    Penzionisan je kao potpukovnik bivše jugoslovenske vojske. Izdržao je dvije internacije. Prvu od juna mjeseca 1916, do novembra 1918. godine u Boldogosnu, u Mađarskoj, a drugu od aprila 1941. do maja 1945. godine u Njemačkoj — skoro sedam godina. I ovdje je pokazao veliku izdržljivost i karakter, našto su mu svi drugovi zavidjeli. Umro je u 82. godini i sahranjen u Nikšiću. Njegov sin jedinac, Branko, inženjer agronomije, umro je kao komunista 1942. godine u nikšićkom zatvoru. I ovu neizliječenu ranu, za jedinkom sinom, muški je podnio.
    Jevto Đokov Višnjić, bio je svakako u svoje vrijeme najpopularniji i najomiljeniji glavar golijski. Najprije je bio (od 1880. do 1887. godine) pisar svome ocu, komandiru i kapetanu Đoku. Godine 1887. knjaz ga je postavio za kapetana golijskog. Od 1889. do 1902. godine zamjenjivao je na položaju komandira Golijskog svoga oca koji je već bio obolio od rana zadobijenih u ratu. Kada se obrazovao golijski bataljon 1902, godine, zvanično je postavljen za njegovog komandira. (Od 1887. do 1902. godine, Golija i Oputna Rudina bile su u jednom bataljonu, komandir Boko Višnjić; a podkomandir Sava Muco — Pejović). Jevto je bio prost čovjek. Nije se ustručavao ni potcjenjivao posjetiti najvećeg siromaha. Svakoga je sjetovao kako treba raditi i kuću kućiti. U bici na Bardanjolu, Jevto pokaže veliku prisebnost i hrabrost i održi položaj. Kralj za neuspjeh Crnogoraca smijeni komandanta nikšićke brigade, a na njegovo mjesto postavi Jevta Višnjića. Jevto je u borbi bio kao najhrabriji borac. Pričali su njegovi vojnici da je u najvećem okršaju obilazio šančeve i borce u njima. Kad bi vidio da koji vojnik puca u vazduh, rekao bi:
    “Nišani na neprijatelja, izbila ti oči! Što je bolje što tako pucaš?!”
    Dobro je poznavao svakog vojnika, kakav je koji borac. Kao komandant bataljona, odlikovan je pored ostalih odlikovanja i Bijelim orlom. Pored hrabrosti, humanosti i plemenitosti, ljudi su vjerovali da je srećan i batli čovjek. Umro je 1941. godine u 75. godini i sahranjen kod svoga oca Đoka.
    Stari Golijani su vjerovapi da je Višnjića do najtaličnije mjesto u Goliji. To su računali zato što je porodica Višnjića vazda bila bogata i imućna. Ovo mišljenje starih ljudi zasnivalo se po tome što od dolaska Višnjića u Goliju (oko 1640 — 1650. godine) do prvog svjetskog rata, za oko 270 godina, nikad iz te kuće nije otišao najamnik, niti se ikad Višnjić ženio dva puta. Ljudi su govorili da “u toj porodici nije bilo maćeha i pastorčadi”.
    Đoko Ž. Višnjić, svakako je najmarkantnija ličnost Golije, iza Lazara Pecirepa i kneza Štukelje. Pored hrabrosti i mudrosti, bio je od najviđenijih Crnogoraca: visok puna dva metra, a prema visini srazmjerno razvijen: velike glave, visokog čela, krupnih, malo krvavih očiju, krupna glasa, a crnih uzvijenih obrva. Kad je pričao, pomalo je kroz nos nagonio. Govorio je vrlo malo; više je bio ćutalica, a kad je govorio, svaka je bila mudra. Po prirodi mnogo ozbiljan, niko ga nije čuo ni vidio da se nasmije. Šalu uopšte nije trpio. Intrige i prepričavanja, kao i avanture o ženama, nijesu se smjeli pred njim pričati, Junaka i poštena čovjeka, kao i dobra radnika i domaćina, mnogo je volio i cijenio. Brbljivce, laščine, lupeže i ljenštine, mrzio je i progonio kao bog đavola. Uživao je veliku popularnost i poštovanje. Kao takvog, sam gospodar Nikola, mnogo ga je poštovao i cijenio, a jednom prilikom je rekao:
    “Đoko Višnjić je jedan od najhrabrijih, najmudrijih i najviđenijih komandira i kapetana u Crnoj Gori”.
    Da je stvarno tako mislio, vidi se i po tome što je po oslobođenju Golije od Turaka, 1878. godine, pored komandira, dao Đoku i kapetanstvo u Goliji, te je ujedno, pored komandirstva, bio i kapetan za devet godina, do 1887. godine.
    Još uoči prvog ustanka, 1861. godine, na tri mjeseca, Đoko se kao mlad momak od 23 godine odmetnuo u hajduke; za punih 13 godina, sve do drugog ustanka 1875. godine — hajdukovao je. Povod za njegovo odmetanje u hajduke bio je ovaj:
    Negdje preko zime, na dva mjeseca pred ustanak, okupi se na Krscu oko 50 Golijana radi dogovora s Turcima za rasijecanje harača. (Glavni cilj Golijana je bio da se sastanu i dogovore o ustanku, koji je već bio zrio). Golijani su sjedjeli u jednoj krčmi i pili rakiju, a među njima i Đoko, mlad momak, u koga su polagali nadu; i Turci su na njega bili bacili oko, vjerujući da prvi može narušiti red i mir. U tome jedan nizamski čauš uđe pijan među njih i redom, jednog po jednog, stane udarati šakom po glavi, tako da su im kape polijetale. Svakome je psovao majku, ženu ili sestru. Obredi, tako, njih desetak, a kad dođe na Đoka, on hitro skoči, udari čauša šakom u sljepočnicu i ovaj bez glasa pade na zemlju. Udari ga još jednom-dvaput nogom u trbuh i izbježa iz krčme. Sa njim uteknu još samo dva momka: Šule Bučalina i Šule Dumić. Ostale Golijane, njih oko 50, Turci zatvore u krčmu. Sjutradan dođe nekakav paša iz Gacka s vojskom, te stari knez i kodžobaša, Đoko Goranović, iziđe pred njega, padne na gola koljena i zaviče:
    “Pomagaj, čestiti delvetu, od zulumćara koji gone mirnu raju da se odmeću od našega čestitog cara!”
    Paša, neki dobar čovjek, pošto razumje preko tumača o čemu se radi, naredi te puste Golijane, a čauša, onako grdna i bjena, isprebija na mrtvo ime. Kodžobaši Đoku narede da odmah nađe tri odbjegla momka i da se vrate natrag, da im je slobodno. Dva Šula se vrate, a Đoko reče starom kodžobaši:
    “Ja se ne vraćam i dajem ti moju časnu riječ i tvrdu božju vjeru da više pod turskim jarmom živjeti neću, nego ću četovati dok ne dobijem slobodu, ili ne poginem!”
    Poslije toga, kroz dva mjeseca, dođe na Krstac iz Gacka, Kajmekan paša, sa četiri tabora nizama i tu ologori. U narodu je vrio ustanak. Crnogorski i hercegovački hajduci skoro su javno krstarili kroz narod. Istoga dana došli su iz Nikšića dva Arjovića: Murat — juzbaša i brat mu Smail, sa stotinu i dvadeset građana. Došli su bili da kod paše optuže Golijane da šuruju s hajducima. Arjovići su imali svoj čitluk u Višnjića dolu, gdje su im najamnici držali stoku, koju su hajduci ponekad uzimali. Paša okuli sve Golijane i po nagovoru braće Arjovića, riješi da nekoga od uglednih Golijana mušketa, da bi ostale zastrašio. Stari Suljaga Zvizdić nije se s ovim složio i rekao im je:
    “Vi s tim nećete smiriti, nego još više raspiriti raju!”
    No i pored toga, paša u dogovoru s Arjovićima riješi da se javno, pred svijetom, mušketa Pejaš Milošević iz Čarađa, koji je bio zapažen da se javno druži, kao odvažan i hrabar mladić, sa hajducima. Na pitanje pašino: “Gdje se nalaze hajduci?” — Pejaš tvrdoglavo odbi da bilo šta kaže i paša ga pred svima javno strijelja, a zatim naredi Golijanima da ga zakopaju i da svi opet sjutra dođu rano, na Krstac. Na grobu Pejaševu Golijani se zareknu da se istu noć sa familijama svi odmetnu u zbjeg. Kad Đoko uveče doznade za ovo, uzme dva druga — Kara Milutinova Kankaraša i Rista Todorova Goranovića, te odu u Dugu da traže Crnogorce. Na Smederevu, kod Nozdara, nađu 300 Crnogoraca i među njima tri oglašena junaka: serdara Šćepana Radojevića, vojvodu Iliju Đukanovića i serdara Đoka Banjašina. Kažu im za slučaj na Krscu i da su se Golijani odmetnuli, da će Turci sjutra niz Dugu, pa da ih dočekaju.
    Kajmekan paša, po nagovoru staroga Zvizdića, ne htjede da ide s nizamima niz Dugu, nego naredi braći Arjovićima da sa njihovim građanima odu i prvo ispitaju Dugu; da li u njoj ima Crnogoraca, a da će on sa svojim nizamima, odmah iza njih. Arjovići krenu s Krsca u zoru i ujutro rano, na ravnim Baturima, udare im Crnogorci i sve ih isijeku. Utekla su samo dva Arjovića, na dva dobra konja, natrag na Krstac, a s njima i knez Đuro Manojlović, koji je bio kao vodič. Od stotinu osamnaeet posječenih glava, Golijani, kojih je bilo desetak sa Crnogorcima, ugrabili su četiri: Đoko Višnjić, Risto Goranović, Vuk Doknić i Nuško Đikanović. Ovo je bilo Đokovo prvo vatreno krštenje i prva posječena glava.
    Prvo poznato junaštvo Đoko je pokazao u boju na Ništicama, 7. aprila (st. kalendar) 1862. godine, kada je posjekao turskog bimbašu, Uca Alapa iz Nikšića. U ovoj bici Crnogorci su odnijeli sjajnu pobjedu nad Turcima. Đoko je o tome pričao:
    “Kad omo se izmiješali s Turcima ispod klanca Zlostupa, ugledah turskog bimbašu, gdje vodi jahaćeg konja i drži golu sablju sa srebrnim balčakom u ruci. U tom strašnom magnovenju više je radio nož nego puška. Mogao sam ga posjeći, a bio sam posjekao jednog običnog nizama, ali me zanese mladost i život da ovoga bimbašu uhvatim živa u ruke, razoružam, svežem i da ga odvedem vojvodi Petru, koji je komandovao Crnogorcima. Tada sam mislio da nema živa čovjeka koga ja ne bih mogao u ruke osvojiti, te skočim bimbaši na pleća. Stegnem mu ruke preko mišica i stanem omahivati da ga obalim. No i bimbaša je bio silan i jak i nije se dao tako lako obaliti. Ruke od lakata su mu bile slobodne, pa me tri puta preko sebe udario sabljom po čelu i glavi, da me zalila krv po očima i licu. Bimbaša je držao konja za uzdu i to mu je dosta pomoglo da se drži u mojim rukama. U tom hrvanju vidim čovjeka gdje trči k nama, s golim nožem u ruci. Pomislih: ako bude Turčin, ja sam gotov, a ako bude Crnogorac, gotov je on. Poznadoh Sima Živaljeva Kankaraša i ponovo mi dođe još veća snaga, pa bimbašu još više stegnem. Njega poče izdavati snaga, a u tome Simo mu sruči kuburu u trbuh i on pade. Posjekoh mu glavu, uzeh konja i oružje, a Simu dadoh jednu lijepu ledenicu. Naveče, onako ranjen, dođoh na Ništice sa dvije turske glave, kod vojvode Petra. Poslije sam u zbjegu, kod familije, dva mjeseca liječio rane..
    Tom prilikom je rekao vojvoda Petar:
    “Nijedno junaštvo danas, u ovoj krvavoj bici, nije bilo ravno junaštvu ovog momčeta Višnjića i ako ne pogine, postaće glasit i junak, i čovjek, a za ovo njegovo junaštvo znaće i Gospodar”.
    U boju na Muratovici, septembra 1862. godine, posjekao je jednog nizama. Petoga Turčina posjekao je u planini Kraguju, iste godine. Posjekao ga je na istom mjestu gdje je prije sto godina čuveni Ali-aga Smailagić ubio njegova pradjeda Savu Zelenova Višnjića. Prilikom ove turske pogibije, junačka četa serdara Šćepana, u kojoj je i Đoko bio, zarobi jednog Srbina iz Nikšića, koji je raspoznavao posječene turske glave. Za glavu tursku koju je Đoko posjekao, kazao je: “To je glava Mehmeda Adžajlića, barjaktara iz Nikšića, a on je praunuk, po tankoj krvi, Ali-age Smailagića”.
    Sticajem prilika, samom sudbinom, nakon stotinu godina, krv se platila.
    Kad je ugašen prvi hercegovački, zvani Vukalovićev ustanak i Crna Gora, kobnim riječima mirom, dobila vrlo malo proširenje, Porta i sultan, pod pritiskom velikih sila, svakom ustaniku u Hercegovinu, dala je pomilovanje. Svi ustanici su se vratili svojim kućama, sem starih hajduka koji su i ranije četovali, kao: legendarna braća Kovačevići, Pero Tunguz i drugi. Od Gacka se nijesu vratili na svoja ognjišta: pop Bogdan Zimonjić i Đoko Višnjić. Zimonjić je sa familijom prešao na Grahovo. Tamo je postao vojvoda i crnogorski senator i u Crnoj Gori je ostao sve do drugog ustanka, 1875. godine. Đoko se odao četovanju sve do 1875. — punih 13 godina. Gatački Turci, Čengić i Zvizdić, iz bojazni da na njih ne navede hajduke, održavali su vezu i sa njim se sastajali, dok su ga nikšićki Turci mrzjeli zbog bimbaše Alapa i barjaktara Adžajlića, koje je Đoko posjekao.
    U to vrijeme, između prvog i drugog hercegovačkog ustanka, pored braće Kovačevića i Pera Tunguza, najoglašeniji junak i hajduk bio je Stevan Milović, zvani Prdeklija, sa kojim je Đoko najviše četovao. Toliko je bio utužio Turcima, da su mu ucijenili glavu sa trista dukata. Trebalo je naći čovjeka i to Srbina, koji bi ubio Stevana. Čengić smisli na Đoka Višnjića, koji se sa Stevanom družio. Preko kneza Jovana, brata Đokova, i Miloša Lojovića, svoga juzbaše, uspije te mu dođe Đoko u Lipnik, na vjeru. Čengić ga odlično primi sam, u takozvanu “Šarenu odaju”, što je bila i najveća čast za gosta. Pošto ga počasti kavom, rakijom i duvanom, otpoče razgovor. Dedaga reče:
    “Zvao sam te, Đoko, da mi svršiš jednu stvar, a da te za to dobro nagradim, da ni tvom unučetu ne može ništa faliti”.
    “Da čujem, Čengiću!”
    “Da ubiješ Stevana Prdekliju! Daću ti trista dukata, veliki čitluk i kulu u Budežištima, u površ gatačku, gdje će ti biti slobodno od Crnogoraca”.
    “Zar si me za to zvao, Čengiću? I baš mene izabra za takav jedan sramni postupak! Da ja ubijem brata Srbina i svoga najvjernijeg druga, pa da izgubim glavu, dušu i obraz! Ne bih to učinio za svo tursko blago u Stambolu! A što pominješ tvoja Bodežišta, kao da me ne bi Crnogorci tamo našli”.
    “Daleko su, Đoko, Bodežišta!” Ja mislim da je podalje bio Stambol, pa Crnogorci nađoše Stevana Perovića i ubiše ga. Mislio sam, pašo, da me cijeniš kao čovjeka i junaka, a ne kao bratoubicu! S tijem si me grdno uvrijedio i ponizio!”
    Đoko skoči na noge i ljutito krenu da izađe. Čengić ga ponudi duvanom i sa nekopike teste fišeka, a Đoko mu srdito reče:
    “Duvana imam, a fišeka ako mi nestane, ja ću ih, akobogda, skinuti s tvojih Turaka!” i demonstrativno napustiti odaju.
    Čengić dozove Miloša Lojovića i reče mu:
    “Otprati Đoka do mjesta đe si ga našao; a ako mu dlaka s glave fali, glavom ćeš mi ga svojam platiti!”
    Docnije je Turcima pošlo za rukom da Stevanu dođu glave. Ubili su ga dva njegova druga, Srbina, koji su se docnije pravdali da su ga ubili u svađi oko plijena; no narod im je prišio na dušu i obraz Stevanovu glavu.
    Za vrijeme Đokova hajdukovanja, svake je godine išao pojednom na Cetinje, kod Gospodara, koji ga je mnogo volio i cijenio. Naročito kao junaka cijenio ga je vojvoda Mirko, otac Nikolin. Jednom prilikom darivao mu je crnogorsku kapu. Ovo je bila prva crnogorska kapa koju je jedan Golijanin postavio na glavu. Kad su Turci čuli da Đoko nosi crnogorsku kapu, jedan je rekao: “Teža mi je Đokova kapa no da je posjekao tursku glavu!”. — ”Lako je za jednu kapu, no se ja bojim da ubrzo ne bude u Goliji i Gacku i trista crnogorskih kapa!”, reče stari Suljaga Zvizdić.
    Drugom prilikom Đoko se šetao sa Bajom Boškovićom, brigadirom i senatorom crnogorskim, ispred Biljarde. Vidi ih vojvoda Mirko, iziće pred njih i reče:
    “Nagodite se koji ste bolji junak, da mu dam dolamu s ramena!” (Na sebi je imao novu dolamu).
    “Bolji Bajo, ja mu priznajem i dadni je slobodno njemu!”
    “Nijesam, vojvoda, no bolji Đoko. Mene je mnogo lakše biti junak u slobodne Bjelopavliće, no Đoku među Turcima, a s druge strane, vaših darova, bogu hvala, u Brdima ima dosta i kad tu dolamu Đoko donese u Goliju, znaće se za nju do Mostara”
    “Hvala ti, Bajo! Pravo i pošteno si rekao” svuče dolamu i dade je Đoku. Vojvoda Mirko cijenio je i volio svakog čovjeka koji je bio junak, pa makar taj junak imao puno ljudskih mana. Đoko je pričao da je govorio: “Posluži se svačim: i bogom, i vjerom, i solju i hljebom, i kumstvom i pobratimstvom, da dođeš Turčinu glave, ja ću vas grijeh primiti na moju dušu”.
    Kad je buknuo Hercegovački ustanak 1875. godine, Đoko je poslije vojvode Bogdana Zimonjića i Stojana Kovačevića, bio najpopularnija ličnost u Gacku. Bio je učesnik tajne Lovćenske skupštine (“Memoari”, Nikole I, str. 183), kao i učesnik sastanka glavara hercegovačkih u Sutorinu sa boronom Rodićem. Odmah preko zime, 1875. godine, Gospodar je Đoka imenovao za komandira golijskog. Te zime bio je na Cetinju skoro sve do proljeća.
    Vojvoda Bogdan i Đoko, na knjažev zahtjev, odnosno u njegovom prisustvu, imenovali su — predložili sve oficire, barjaktare i dva podkomandira, pa čak i vodnike, u dva gatačka bataljona. U detalje su poznavali sve viđenije ljude u Gacku i u svakom imenovanju pojedinaca vazda su se slagali, Gospodar im je preporučio da strogo paze na osjetljivost pojedinih ljudi i porodica. Kad je bilo pitanje drugog komandira na Gacku i kad su obadva njih predložili Nikolu Bogdanova Grgura, da je to jedna od najboljih i najzaslužnijih kuća u Gacku, Gospodar je odmah odobrio.
    Đoko je sa svojim bataljonom učestvovao u svim borbama sa Turcima na terenu Duge, Golije, Gacka, Pive, Donje Hercegovine od 1875 — 1888. kao i kroz Crnu Goru, za vrijeme Sulejmanova pohoda od 1877. godine.
    Kad je Sulejman-paša prikupio ogromnu vojsku od 50.000 ljudi, tu je bilo i 5.000 bašibozuka. Crnogorci, pod komandom vojvode Petra Vukotića, čekali su ga na Krscu, odnosno u Goliji, puna dva mjeseca. Po nekim dokazima, pismenim i usmenim, bilo je 18 odnosno 20 bataljona crnogorskih i hercegovačkih. (Bataljon se računao prosječno 600 ljudi). Prema tome, Turci su bili četiri puta jači. Isto tako i u naoružanju su imali preimućstvo, jer su svi imali “ostraguše”, kao i 40 Krupovih topova. U Crnogoraca je bila tek jedna trećina “ostraguša”. Sve je ovo bilo poznato vojvodi Petru i znao je da je bitka s Turcima veoma nesigurna. Na dva dana pred bitku, pozove na ratni savjet sve komandire i četiri vojvode: Zimonjića, Sočicu, Pavlovića i Radovića, da se dogovore o rasporedu vojske.
    “Velika sila ide na nas i teško ćemo se održati”, otpoče vojvoda Petar, “nego da se dogovorimo kako da ih dočekamo. Šta misliš ti, vojvoda Lazare? Ali imaj u vidu da će Sulejman jedan odred uputiti za Goransko”.
    “Ja, gospodine vojvoda, predlažem da svi idemo u Pivu i da taj odred potpuno uništimo, pa da se preko planine prebacimo u Dugu i da ih tu dočekamo. Ja bih Krstac ostavio slobodan”.
    Vojvoda Petar ne reče ništa, očigledno, taj mu se predlog nije svidio. Poslije kraće pauze, obrati se Đoku Všnjiću:
    “Ti si, Đoko, ovuda najviše četovao i dobro poznaješ teren. Šta ti veliš?”
    Đoko potpuno suprotno vojvodi Sočici, reče:
    Ja ne bih odvajao nijedan bataljon za Pivu, nego bih devet bataljona rasporedio u polukrug: od Orline preko Krsca do Ćurila, da prime bitku, a od osam bataljona postavio bih četiri u Malo Ćurilo, a četiri u Babova dola i Gornje Kazance. Kad se Sulejmanova vojska prikupi od Suve bare do Krsca i zagusti boj, komora će biti pozadi. (Sulejman je imao provijant-komoru od 7.000 tovarnih konja) Ovih osam bataljona bi udarilo u pozadinu, odvojilo komoru od vojske, a onda, da svaki bataljon odredi po jednu četu, da goni komoru u pravcu Dulićkog klanca i Somine. Tu nam ide na ruku što komoru goni raja, bosansko-hercegovačka. Sulejman će povući svoje snage nazad, da spasava komoru i olakšaće našem čelu; smešćemo ga i neće proći bez velike pogibije”, reče Đoko.
    “Taj predlog je dobar!” — reče vojvoda Petar.
    Svi komandiri, sem vojvode Lazara i njegovih komandira to odobre. Raziđu se s uvjerenjem da je predlog komandira Đoka primljen. No vojvoda Petar izmijeni ovaj predlog i odredi pet bataljona u Pivu, da čekaju Sulejmanov odred; devet rasporedi da prime bitku, a tri, odnosno četiri, ostanu u rezervu.
    Kao što je poznato, bitka je izgubljena na obadva fronta. Crnogorci i Hercegovci su poslije izgubljene bitke govorili da je predlog i vojvode Lazara i Đoka Višnjića, bio bolji nego vojvode Petra.
    Bitka sa Sulejman-pašom, na Krscu, odigrala se 23. maja (stari kalendar) 1877. godine, u srijedu, po Trojicama, a istog dana i na Muratovici.
    Ovu bitku, na oba fronta, opisao sam opširnije na drugom mjestu, kao i dosta ponižavajuće okolnosti za komandira Đoka i Gačane, koji su bili namjerno oklevetani pred Gospodarem. Zato su Đoko i vojvoda Bogdan zatražili kod knjaza Nikole da na juriš uzmu Petrovu glavicu, u Nikšiću, jedan od najtvrđih turskih šanaca, za koji se mislilo da će koštati dosta ljudskih glava. Gospodar im je odobrio i šanac je jednim jurišem zauzet, sa samo nekoliko izgubljenih vojnika.
    Za vrijeme rata od 1875 — 1878. godine iz Đokova bataljona poginulo je 46 vojnika, među kojima i dva oficira — Vukota Dukin Kankaraš i Tomo Ilijin Papović.
    Berlinskim kogresom, pripadne pod Austro-Ugarsku tri petine od Đokova bataljona, a tako isto i od bataljona Šćepana Papića i od ova dva plemena, odnosno bataljona, formira se jedan, zvani Golijsko-rudinski. Komandant i dalje ostane Đoko, a podkomandir Sava Pejović, zvani Muco.
    Kad je knjaz Nikola osamdesetik godina prošlog vijeka ispjevao “Nova kola” za sva crnogorska plemena, posebno Goliju i Oputnu Rudinu nije obuhvatio. U svako pleme, preko plemenskih kapetana, poslao je po 50 primjeraka, da se razdaju narodu. Kad je Đoko dobio “Nova kola” i vidio da nema njega i njegovog bataljona u njima, vratio ih je natrag, sa natpisom na omotu: ’’Ne primam!” Knjaz ga odmah pozove na Cetinje i jetko upita:
    “Zašto mi, Đoko, vrati “Nova kola?”
    “Zato, gospodaru, što mi nijesi opjevao pleme!”
    “Nijesam, čoče, mogao ni tvoje ni Oputnu Rudinu, jer je više od polovine pripadalo Austriji, a akobogda, kad uzmemo Hercegovinu, opjevaću tvoje pleme, kao ijedno u Hercegovini”.
    “I ja tebe, tada gospodare, darivati Skadar!”
    “Pa zar ti misliš da naša Hercegovina neće nikad biti?g
    “Ne za moga i tvoga života, gospodare, dok je naša majka Rusija to potpisala”.
    Tu se zadesio i stari vojvoda Petar, pa će ironično reći:
    “Lako je ispjevati “Golijsko kolo”: serdar Duka i dva Đoka, Višnjić i Goranović”.
    “Oprosti, gospodine vojvoda, ima se u Goliji još neko pomenuti, sem nas trojice”, reče jetko Đoko.
    “Ne, ne, stari”, reče Gospodar. “Ja ću ovako za Goliju reći: Na krajini, na pogonu, pleme vam se dogodilo, ali vi se u plemenu sokolova urodilo..
    Na tome je stalo i ostalo.
    Iako su Višnjići došli u Goliju prije 330-340 godina, nijesu imali nikad više od 10-15 kuća, najviše iz razloga što se iz oskudice radne zemlje nije bilo moguće živjeti, pa su se često raseljavali.
    Krsna slava im je Jovandan (zimski), 20. januar.

    Geneaologija; pasovi:
    Stojan, rođen 1964. Danilo (Mijo), rođen 1935. Obrad, rođen 1901, Mitar, rođen 1862., Sava, rođen 1836, Jovan, rođen 1811, Živko, rođen oko 1785, Nikola, Sava, Zelen, Mitar, Nikola, Jovan, Višnja, rođena oko 1580. godine.

    Izvor: Obrad Višnjić – Golija i Golijani, Trebinje, 1987.

  4. Vojislav Ananić

    VIŠNJEVAC (p), Višnjevo (Gacko). Porijeklom su od “nekakva vojvode” Dragiše Višnjevca koji je, prema predanju, živio u selu Granici kod Bileće, a Višnjevo mu je bila “planina”. Pošao je, kažu, u boj na Kosovo i zadocnio. Predao se Turcima, a oni mu za to poklonili zemlju. Po drugima, Višnjevac je bio u vojsci Vuka Brankovića, pa su i njega sa ostalim nagradili. Iz Granice su ih potisnuli muslimani Ovčine, pa su se nastanili na “svoju planinu” Višnjevo, Slave Nikoljdan (59:334).

    Izvor: Risto Milićević – Hercegovačka prezimena, Beograd, 2005.