Poštovani,
ova stranica je u pripremi.
Pozivamo vas na saradnju.
Pošaljite nam svoj prilog, sve što znate o ovom prezimenu na osnovu usmenog predanja ili citiranjem navoda iz knjiga (navedite kojih) ili onog što je već objavljeno na ostalim internet sajtovima (napomenite kojim).
Obavezno napišite i koju krsnu slavu slavite i područje u kojem se ovo prezime pojavljuje.
Navedite i ime poznate ličnosti (gde je rođen-a, čime se bavi), koja nosi ovo prezime.
Vaš prilog ostavite u komentaru ili pošaljite na i-mejl:
12. april 2018. u 05:27
Vojislav Ananić
BEKEZI, jedna kuća u Zlostupu.
Kao što sam naprijed napomenuo, došla su dva brata iz Bjelica, od bratstva Abramovića: Joko i Jovo. Jovo je imao sina Savu i Jakova, koga su Crnogorci posjekli pod Sominom. Sava je imao Tripka i Iliju, a Tripko Radoja i Iliju. Ilija Savin je poginuo kao momak neželjen, a Radoje Tripkov je umro. Ime Bekez, po pričanju starih ljudi, dobio je Jovo, njihov predak. Imao je guste brkove i velike sastavljene obrve. Jednom prilikom kada su se Golijann okupili na Krscu, kod kula Zvizdića, radi rasijecanja harača, Ibrahim-aga Zvizdić, to primijeti, pa mu dobaci: »A što si se ti, Jovo, nešto nabekezio, kao da ti je bilo bolje u Bjelicama?«. Prisutni ovo prihvatiše kao šalu, a poslije pređe u običaj i tako se i danas zovu.
Sava Jovov Bekez bio je dobar domaćin i veliki kavaljer. U svoje vrijeme živio je dobro. Uvijek je jahao dobre jahaće konje i nosio dobro oružje. U bojevima sa Turcima bio je hrabar. Pored tih osobina, bio je nepokoran i osvetoljubiv čovjek. 0 njegovom kavaljerstvu stari Golijani su dosta pričali. Kada bi Golijaii došli Kazanačkoj crkvi, o Uskrsu ili Petrovu danu, svi su zajednički objedovali, a uz jelo popili i po mješinu vina. Nekoliko puta Sava nije dao da to plate prisutni domaćini, nego bi rekao: »Sve će to moj Tripko platiti«.
Pričao je stari Bajo Kankaraš, da nikad u Goliji nije bilo boljih ašćerdžija (kavaljera) od dva Bekeza, a višeg gospodina od Đoka Goranovića. Kad je 1853. godine poginuo Đulek-beg Arnaut u borbi sa Crnogorcima, bilo je i nekoliko Golijana, a meću njima i dva Bekeza. Izmeću dosta plijena, bila su i dva komada oružja, srebrni handžar i ledenica koji su istureni na ikanat (licitaciju). Otkupio ih je Sava Bekez za 80 talijera. Kazivali su stari učesnici da je ovo oružje bilo Đulekovo. Ovo oružje, kao i jedan lijep džeferdar, Tripko Bekez je nosio vazda na skupovima, slavama, svadbama i pogrebima, koje je posjedovao do smrti. Umro je u 97. godini, još svjestan i krepak starac. Džeferdar je Tripko darovao knjazu Mirku Petroviću 1908. godine, kada je dolazio u Goliju. Ledenicu i handžar, odnijeli su švapski žandari. Neko je prošpijao ovo skupocjeno oružje, Tripko nije htio priznati i Švabe i njega i sina mu Radoja isprebijaju na mrtvo ime. Obojica su od ovih uboja umrli, treći dan 1918. godine. Koliko je Tripko bio ponosan i prezirao »mrtve Švabe«, kad mu je vođa patrole Ramo Katanić, Bosanac, zatražio oružje, Tripko je ironično rekao: »Nije moje oružje za lacmane!«. To ga je i glave stalo. Ovdje ću napomenuti jedan, za današnje pojmove nevjerovatan, ali istinit slučaj: Tripko Bekez izvadio je maziju, na Krscu, među 50 očevidaca, negdje oko 1850. godine. U narodu je bio običaj da okrivljeni, ako hoće, da se za neku krivicu opravda, vadi maziju. Negdje oko 1850. godine, jedna djevojka iz Tripkova komšiluka, zatrudni. Zli jezici, a izgleda da je bila i istina, govorili su da je zanijela sa Suljagom Avdibegovićem, Turčinom, zaptijom s Krsca. U to patrijarhalno i strogo moralno doba, bila je velika sramota, ne samo za kuću nego i za čitavo pleme, da se naće vanbračno dijete i sa Srbinom, a ne sa Turčinom. Seljaci komšije, da bi sakrili tu sramotu, nagovore djevojku, da kaže na Tripka Bekeza, koga su mrzjeli zbog njegove nepokornosti, čime su svi Bekezi bili obdareni. Uzalud se Tripko kleo, branio i pravdao, ništa iije vrijedjelo. Najposlije se on javi da vadi maziju. Komšije jedva dočekaju ne bi li se nagrdio, kad ga ne mogu natjerati da djevojku uzme.
Zakazanog dana, okupi se na Krscu, kod kule Zvizdića, oko 50 ljudi. Uzavru kazan vode, a Ciganin sa mijehom uplamti ploču da se crveni. Tripko priđe kazanu, skine kapu, prekrsti se i tri puta izgovori, uzastopce: »Gospode bože, ako sam prav, spasi me, a ako sam kriv, nagrdi me!«. Svi prisutni viknu »Amin!«. U tom momentu Ciganin zgrabi usijanu ploču i baci je u vrelu vodu. Tripko, golom rukom do ramena, hitro učini zamah kroz vodu, uzme ploču u ruku i baci je na zemlju. Otkrije ruku i ostane zdrav. Svi prisutni mu čestitaju.
Vađenje mazije pominje Konstantin Jeriček u svom djelu »Istorija Srba«, na str. 279. u poglavlju »ordalije, sud božji — vađenje usijanog gvožđa iz vatre ili ključale vode«. Piše da se ovo nekad praktikovalo kod Srba, Čeha i Ugara. U »Istorijskim zapisima«, april-jun 1950., na strani 202. imaju dva štampana dokumenta, sa kojima mitrololit Petar I naređuje njeguškim popovima da crkve ne otvaraju i da narod ne pričešćuju »dokle vašega lažnoga Boga od mazije ne batalite i dokle pravoga Boga ne priznate od koga ste odstupili«. U drugom dokumentu, na istoj strani, njeguški glavari donose sud protiv vađenja mazije. Po strogom narećenju Vladičinom, između ostalog kažu: »… koji bi Njeguš pomenuo igda za maziju, taj Njeguš, da u Njeguše stana nema«. Kao što se vidi iz štampanih dokumenata, vađenje mazije bilo je uobičajeno sredstvo za opravdanje.
Po dokazu starih ljudi, Tripkovo vađenje mazije, bilo je posljednje u Hercegovini, odnosno u Gacku.
Iako su Bekezi došli u Goliju ima oko 150 godina, i danas ih je jedna kuća: Ilija Tripkov, koji nema poroda i živi kao penzioner u Zlostupu.
Slava im je bila Petkovdan, 27. oktobra.
Genealogija — pasovi: Ilija, rođen 1802., Tripko rođen oko 1820, Sava — Jovo.
Izvor: Obrad Višnjić – Golija i Golijani, Trebinje, 1987.