Poreklo prezimena Saković

5. februar 2012.

komentara: 25

Piše: prof. Radovan Vučić Saković

POREKLO SAKOVIĆA I NASTANAK PREZIMENA

Veći broj prezimena u plemenu Vasojevića izveden je iz imena nekog pretka (paradede, dede,oca, babe, majke…). Brojna prezimena nastala su po zanimanju predaka, po nekoj osobini ili osobenosti, na osnovu mesta življenja, po vojnim i crkvenim ili nekim drugim zvanjima, po nazivu biljaka i životinja i nazivu stvari (predmeta) koji su korišćeni tokom rada. Neobičnija prezimena građena su na osnovu nekog fizičkog ili duhovnog nedostatka predaka. Nedostatak je mogao biti urođen (nem, gluv) ili je nastao kao posledica ratovanja („Pa poteže mača plamenoga/ do ramena odseče mu ruku.“), nesreća („Ćopao je celog života“) i bolesti („Posle preležane bolesti ostao je prikovan za postelju“).Takve osobe dobijale su nadimke koji su asocirali na fizičke nedostatke.Ljude koji su izgubili kosu nazivali bi „ćelo“, „ćelavi“, „ćelavko“, a ako su izgubili oko (oči) zvali bi ih „ćoro“, „ćoravi“, „ćoravko“. Pojedinac koji bi izgubio nogu ili ruku bio bi „sakati“, „ćopavi“ . Jedinstven naziv za sve je bio „bogalj“. Nadimci bi u početku počeli da žive kroz bezazlena zadirkivanja dok ne bi prerasli u osobeno obeležje. Kad obeležje poprimi pogrdan karakter, nije redak slučaj da se upotrebljava iz zluradosti ili zlobe. Ratni „bogalji“ su slavljeni, vođena je briga o njima i pružana im je dostojna pomoć. Kako bi vreme odmicalo, na zasluge se zaboravljalo a „bogalju“ je trajno ostajalo novo ime. (Pripovetka Laze Lazarevića: „Sve će to narod pozlatiti“).
Reč od koje bi moglo biti izvedeno prezime Saković jeste pridev „sakat“. Pridev „sakat“ je turcizam u našem jeziku i označava osobu koja nema deo ili celu ruku ili nogu (Popularna enciklopedija, BIGZ, 1976.). Pridevi „brkat“, „ćorav“, „ćosav“, „ćopo“… i sl., koji se odnose na konkretnu osobu, zamenjivani su imenicama „brko“(„Brko zamahnu rukom“), „ćoro“ („Ćoro okrete glavu“), „ćoso“(„Ćoso poče da priča“), „ćopo“ („Ćopo se nasloni na štaku“) i sl. Tako i za pridev „sakat“ kad se odnosi na konkretnu osobu upotrebiće se imenica „sako“. Prezime je izvedeno kao patronim. Na osnovu „sak(o)“ dodat je nastavak „ov“ koji označava pripadnost i dodat je deminutivni nastavak „ić“ koji daje značenje mali, malen, mladi. To bi konkretno značilo da je Vasilije Vaso Saković mladi, maleni potomak Raduna Karadžića zvanog „Sako“ (objašnjenje sledi). Nastajanje prezimena Saković vezano je za poreklo bratstva.
Neke tvrdnje da u korenu reči „saković“ stoji imenica „sako“ – malo je verovatna. Imenica „sako“ ušla je u naš jezik iz italijanskog jezika i označava „kratki muški kaput, nosi se od XIX veka“ (Popularna enciklopedija, BIGZ, 1976.). Sako na više jezika označava gornji odevni predmet (anteriju, kaput, džamadan). Prezime Saković nastalo je u drugoj polovini XVII ili početkom XVIII veka, a o sakou se govori tek u XIX veku.
Nema opravdanja tvrdnji da je Savo Karadžić ( koga neki smatraju rodonačelnikom) prelaskom u islam uzeo ime „Sako“ izvođenjem od nekog turskog imena, jer on nije prvi koji je poneo to ime. Prvi koji je poneo ime „Sako“ bio je Savov deda Radun Karadžić zvani „Sako“. Radun nije prelazio u islam.
Kako je nastalo prezime?
Sakovići pripadaju plemenu Vasojevića, grupi Lopoćana. Dr Radoslav-Jagoš Vešović u knjizi „Pleme Vasojevića“ (CIB, Podgorica, 2005) na strani 199. piše o manjim lopatskim bratstvima i ograncima Folića i Karadžića, sa ograncima Sakovića i Zulevića. Kaže da su „mnogi odseljeni i rastureni po Sandžaku“. Za Karadžiće kaže da su se još sa Lopata odselili u Drobnjake, Priboj, Prijepolje ili Stari Vlah, da ih je ostalo malo, da su osiromašili i da je „ malo napretka i izgleda na budućnost“. Za ogranke preseljene oko Lima, Sakoviće i Zuleviće kaže da su se „malo razvili“.Dalje navodi da Sakovića ima osam kuća u Andrijevici i Polimlju, a Zulevića tri kuće na Andrijevici i Peovcu. „Neki su od njih primili islam i izgubili se negdje u Sandžaku“.
Pop Bogdan Lalević i Ivan Protić u svom delu „Vasojevići u crnogorskoj granici“ (Bgd., 1983, str. 47.) navode: „ Kad se Savo Karadžić iz Lijeve Rijeke oko 1700. godine doselio u Seoce, tu je primio islam, s imenom Sako, a sinu Arsu nadjenuo ime Alija. Arso je imao dva sina Stefana i Zariju. Arso je svom sinu Zariji nadjenuo ime Zule“.
Tvrdnje dr Vešovića i pisanje Pop Bogdana Lalevića i Ivana Protića delimično daju odgovor na poreklo Sakovića.
Dr Vešović piše da sa Stefanom počinju Sakovići, a sa Zarijem (Zulom) Zulevići. Savo (Sako) Karadžić ima sina Arsa (Aliju), Arso ima sinove Zarija (Zula) i Stefana. Po Zulu počinju Zulevići, a po Stefanu Sakovići. Postavlja se nekoliko pitanja:
– Zašto Stefanovi potomci nisu Stefanovići nego Sakovići?
– Zar ne bi bilo logično da se i Zarijevi potomci prezivaju Sakovići kao i Stefanovi?
– Kako je Savo Karadžić postao Sako?
Pisani materijali o Sakovićima su oskudni i retki. Može se slobodno reći i da ne postoje. Živih „jezika“ koji pamte rodoslov nema. Ponuđeni postulati dr. Vešovića i Pop Bogdana Lalevića i Ivana Protića poslužili su da se razvije rodoslov Sakovića po Stefanu Arsa Savovog (Sakovog). Verifikaciju rodoslova po Stefanu Sakoviću pronašli smo u Arhivu Srbije u knjigama popisa stanovništva u Miloševoj Srbiji od 1863.godine, arhivi moravičkog okruga i očuvanog predanja Dragića Sakovića. Po tom popisu, tri porodice Sakovića naselile su se u Medovine (kod Ivanjice) u moravičkom okrugu, na izvoru Moravice na jugozapadnim obroncima planine Golije, na pograničnom prostoru između Miloševe Srbije i turskog Novopazarskog Sandžaka. Na groblju Sakovića u Medovinama postoje spomenici sa kojih je bilo moguće verodostojno utvrditi vremena doseljavanja. (Napomena: Rodoslov po Stefanu je u potpunosti urađen i pripremljen za štampu – prim.R.S.)
Stefan Saković, sin Arsa Savovog (Sakovog), unuk Sava (Saka) Karadžića (Sakovića) bio je deputat kod Karađorđa u vreme Prvog srpskog ustanka. Učesnik je bitke na Suvodolu kod Sjenice 1809.godine. Na jednom povratku iz Srbije sačekao ga je u „busiji“ u Komovima Alija Mujagić iz Kolašina i ubio. Osvetio ga je brat Zarija ubivši Aliju Mujagića. Posle pogibije Alije Mujagića familija Saković, u strahu od osvete od kolašinskih Turaka, napušta Seoce i kreće preko Polica prema Srbiji. Jedno vreme zadržava se na Polici kod Berana, a potom se seli u blizinu Sjenice u Vrsjenicu, Dragojloviće i Čedovo. To se dogodilou drugoj deceniji 19.veka.
Neke porodice se sele u Rašku u Varevo i u Zarevo (Gradac kod Raške).
Na teritoriji Sjenice ostaju desetine godina, odakle se četrdesetih godina XIX veka sele u Medovine kod Ivanjice i u Lijevu Rijeku (Brnjica), dok nekoliko porodica ostaje da živi u Sjeničkom kraju.
Pera Pećinar otkriva u svojoj knjizi „Seobe kroz užički okrug u 19. veku“ da se šezdesetih godina dve porodice sele iz Sjenice u Užice, a sedamdesetih godina se dve porodice sele iz Užica u Crnu Goru.
Savo Karadžić (Saković) po doseljavanju iz Lopata uzima islam i ime Sako iz nekoliko razloga. Prelazak u islam obavezivao ga je da uzme tursko ime. Pošto su mu dedu već zvali Sako bilo mu je jednostavnije da uzme to ime a ne neko tursko. I Turcima je odgovaralo neutralno ime. Dobili su novog vernika, nisu mu dali „svoje“ ime a nije zadržao ni pravoslavno. Verovatno, da se tu delimično radi i o turskoj zlobi.
Zarija(e) (Zule) je stariji Arsov (Alijin) sin. Kada se Savo (Sako) vratio pravoslavlju, veri pradedovskoj, Zarija(e) je već imao porodicu koja se prezivala Zulević i iz Seoca se odselio u Peovac u Božiće. Vratili su se u pravoslavlje ali su zadržali prezime. Prezime Saković nosilo bi sa sobom i opasnost turske osvete zbog ubijenog Alije Mujagića. Postoji i još jedan razlog koji treba posmatrati kroz duh tradicije: jedanput obeležen – celog života obeležen.
Stefan zasniva porodicu sa porodičnim prezimenom Saković. Imao je trostruki razlog za to. Deda mu se zvao Sako, paradeda prezivao Saković a čukunded mu se zvao Sako.
Izrada rodoslova po Stefanu otkrila je da nije moguće sve Sakoviće podvesti pod njegov rodoslov:
1. Neki potmci u Prokuplju nisu potomci Stefana Sakovića. Godine rođenja i mesto življenja nisu u skladu sa godinama života Stefana Sakovića.
2.Potomci koji žive u Crnoj Gori u Andrijevici i Beranama nisu potomci Stefana Saća.
3.Sakovići koji su živeli u Sjenici (osim u Dragojlovićima, Vrsjenici) nisu potomci Stefana Sakovića.
4.Potomci koji su živeli u Užicu nisu potomci Stefana Sakovića.
5.Od koga vodi poreklo Savo Karadžić?
Osamdesetih godina devetnaestog veka završeno je preseljavanje Sakovića koja je počelo početkom sedamnaestog veka. Osim na pradedovskom ognjištu u Seocu kod Andrijevice, Sakovići su živeli na teritorijama: Sjenice u Vrsjenici i Čedovu; Ivanjice u Ivanjici i Medovinama; Raške u selu Varevu; Graca (Raška) u selu Zarevo; Kuršumlije u selima Ravni Šot, Međuhana, Rača, Rudari, Pećinari i Kačapor; Prokuplja u selima: Šišmanovci, Grabovac, Arbanaška, Gornja Beašnica, Donja Beašnica i Prekadin; Užica u mestima: Buar, Tatinac, Duboka i Krčagovo.
Za podacima smo tragali po svim mestima gde su se Sakovići doseljavali i proveli po nekoliko godina. Obilazili smo groblja, arhive, muzeje, opštine, mesne kancelarije, biblioteke, crkve. Razgovarali smo sa rođacima i drugima koji su imali bilo kakve veze sa Sakovićima. Išli smo tragom rukopisa majora JNA Aleksandra Sakovića, rođenog u Grabovcu u opštini Prokuplje. Njegova priča odvela nas je do polovine XVII veka, do Gojka Karadžića rođenog polovinom 17. veka. Gojko je ima sina Raduna Karadžića „Saka“. Došli smo do objašnjenje za Radunov nadimak „Sako“. U borbama protiv Turaka Radun je ostao sakat – ostao je bez jedne noge. I kao što to biva, dobio je nadimak Radun Sakati, skraćeno Radun Sako. Radun Karadžić Sako rođen je osamdesetih godina sedamnaestog veka i živeo do polovine osamnaestog veka. On je imao sina Vasilija – Vasa rođenog krajem sedamnaestog ili početkom osamnaestog veka. Vasilije (Vaso) nosi prezime po Radunovom nadimku „Sako“ Saković. Po predanju Vasilije je prvi koji je poneo prezime Saković. Vasilije ima šest sinova. Savo je najstariji Vasilijev (Vasov) sin.
U Arhivu Srbije, u knjigama o popisu stanovništva iz 1884. godine, u topličkom okrugu pronašli smo potvrdu njegove priče. Upoređujući podatke iz Arhiva i podatke iz knjiga rođenih, venčanih i umrlih u MK u Beloljinu, Maloj Plani i Arbanaškoj u prokupačkoj opštini i podatke sa spomenika u Grabovcu, Šišmanovcima i Arbanaškoj, došli smo do porodica koje vode poreklo od Savovog brata, Vasovog sina. Neke porodice u topličkom kraju su potomci Sakovića koji su se iz Medovina kod Ivanjice odselili u toplički kraj osamdesetih godina devetnaestog veka, kad je ova teritorija oslobođena od Turaka i Arbanaha i pripojena Srbiji.
Sakovići koji su živeli u Sjenici su potomci Sakovog brata.
Sakovići u Kuršumliji su Stefanovi potomci. Doselili su se 1880. g. iz Medovina.
Sakovići u Novom Pazaru su potomci Sakovića iz Medovina.
Postoji velika verovatnoća da su Sakovići u Seocu potomci brata Sakovog.
Miomir M. Folić i Goran M. Folić u „Monografija bratstva Folića sa osvrtom na Crnu Goru i Vasojeviće“, Beograd , 2008, kažu da se neke porodice Folića i Sakovića sele u Ravni Šor kod Kuršumlije. Po podacima iz Arhiva Srbije u Ravni Šot su se doselili Sakovići iz Medovina.
Tokom 18. i 19. veka neke porodice Sakovića su se odselile u Stari Vlah. Primile su islam i izgubile se negde u gradovima zapadne Srbije i Bosne, i prekinule familijarne i rodbinske veze sa Sakovićima u Crnoj Gori.
Sakovići danas žive u Beogradu, Nišu, Ivanjici, Čačku i mnogim drugim mestima Srbije, bivše Jugoslavije i sveta

SLAVE SAKOVIĆA

Zajedničko obeležje plemena Vasojević jeste slava. Sakovići pripadaju plemenu Vasojevića. Vasojevići slave Aranđelovdan 21. novembra po novom (gregorijanskom ) kalendaru ili 8. novembra po starom (julijanskom) kalendaru. Kao prislavu slave Svetog Savu – Savindan koji pada 27. januara po gregorijanskom kalendaru, odnosno 14. janaura po starom julijanskom kalendaru. Taj dan je posvećen prvom srpskom arhiepiskopu Savi – Rastku Nemanjiću, sinu velikog župana Stefana Nemanjića i princeze Ane.
Bratstvo Sakovića je, doselivši se u Srbiju, donelo sa sobom i svoju slavu. Za razliku od ostalih bratstava Vasojevića, Sakovići slave Savindan kao glavnu slavu i Alesendrovdan kao drugu slavu koja pada 12. septembra po novom gregorijanskom kalendaru ili 30. avgusta po starom julijanskom kalendaru. Kako je došlo do ove promene objašnjenje daje dr. Radoslav Jagoš Vešović u svojoj knjizi „Pleme Vasojevića“.
Vasojevići se sukobe sa Turcima. Turci su imali ogromnu premoć u broju vojnika i naoružanju. Komandant Vasojevićkih snaga pripremio je strategiju da u rano jutro 12. septembra na dan Aleksandra Nevskog, velikog ruskog kneza iz XI veka, izvrši prepad i razbije Turke. U molitvi za pomoć rekao je da će ukoliko pobede početi da slave Nevskog kao svoju slavu. Zahvaljujući ratnom lukavstvu i ratnoj sreći, Vasojevići su razbili Turke i izvojevali pobedu. Od tada su Vasojevići odlučili da slave Alesendrovdan. Međutim, dogovorili su se da pola bratstava nastavi da slavi Aranđelovan, a da druga polovina plemena slavi Alesendrovdan. Otuda se Alesendrovdan u bratstvu Sakovića slavi kao slava.
U monografiji Novice d. Nenadovića „Vasojevićko bratstvo Nenadovići sa Polica-Goražda, kod Berana“, na strani 12. se kaže:
„… nekada su svi Lopaćani kao svoju slavu slavili Savindan. Priča se da su se na to odlučili povodom srećnog spasavanja lopatske čete od jednog napada Turaka koji se desio na Savindan. Po drugoj verziji, Sveti Sava se slavi zbog pobjede prilikom napada kolašinskih Turaka na lopatske čobane i zbog spasavanja od snijega i zime jedne njihove čete koja je o Svetom Savi prelazila Komove. U početku je taj dan bio slavljen kao zavjetina, a nešto kasnije je uzet za slavu tj. Krsno ime. Međutim, sredinom XIX vijeka, na jednom opštem skupu, Lopoćani su sa svojim vojvodom Miljanom Vukovim sporazumno odlučili da se vrate na staru slavu Aranđelovdan – da se ne bi odvajali od ostalih plemenika. Međutim, na tom skupu nije bio prisutan određen broj lopatskih bratstava – među njima i naše, jer su se već bili odselili na Police, tako da su oni nastavili da slave Svetog Savu“
Na tom skupu nisu bili ni Sakovići, jer ne samo da su se odselili na Police, već se jedan broj bratstvenika odselio u Srbiju. Ti koji su stigli u Srbiju pre ovog skupa su naši preci koji su nastavili da slave Svetog Savu. Inače, svi Sakovići slave Svetog Savu i Alesendrovdan.
Alesendrovdan pada na sam kraj leta, kad su poljski radovi još u punom jeku. Pošto se glavna slava slavi tri dana, poljski radovi mnogo trpe, kako kod domaćina koji slave tako i kod gostiju koji dolaze na slavu. Sveti Sava pada u pola zime, kad nema poljskih radova, pa je moguće slaviti više dana. Po predanju, naši pradedovi su odlučili da Svetog Savu slave tri dana a da Alesendrovdan slave kraće ali uz obavezno prekađivanje. Tako je ostalo da Sakovići slave dve slave.
Dragoslav D. Korićanac u knjizi „Nadibar 2“ na str. 165. navodi da Sakovići u Varevu kod Raške slave Mitrovdan, Sakovići u Zarevu(Gradac) kod Raške slave Stevanjdan a Sakovići u Gruži Lučindan. Preci koji su se doselili u ove krajeve uzeli su slave „imanja“ na koje su se naselili. Sakovići u Gruži su potomci Sakovića iz Medovina.
Radovan Vučić Saković, prof
Kragujevačkih profesora, 12.
34 000 Kragujevac
E-adresa: [email protected]
T> 034350385, MT 0638963638

Prethodni članak:

Komentari (25)

Odgovorite

25 komentara

  1. Poštovani gospodine Sakoviću,

    1. U knjizi Vukote i Akima Miljanića, Prezimena u Crnoj Gori, Beograd, 2002. str. 404. za Sakoviće pišu: ”ogranak Rajevića – Raketića u Vasojevićima”. Dakle, ne pominju Karadžiće, jer znaju da Sakovići ne potiču od Karadžića. Dakle, vi ste u pravu kada kažete da su Sakovići Vasojevići, ali nijeste u pravu kada kažete da su Karadžići Vasojevići. Dakle, nameće se zaključak da Sakovići ne potiču od Karadžića.
    2. Stevan Popović, Rovca i Rovčani u istoriji i tradiciji, Unireks, Nikšić, 1997. str. 342. navodi zapis u oltaru manastira Morače: ”Znati se kada ubiše Sakovići 12 aga kolašinskih 1733”. Pretpostavljam da je ovaj zapis u oltaru manastira Morače najstariji pomen prezimena Saković iako ga vi ne pominjenete. Pošto u Rovcima nema Sakovića, a ne vjerujem da su vaši Sakovići išli tamo da ubiju 12 Turaka kolašinskih, to mislim da su kaluđeri pod prezimenom Saković označili one koji su se bavili ulovom ribe. Ne mora to da znači ulov u jezerskim i morskim razmjerama, ali može da označava i one koji žive pored rijeke.
    3. Ako vi nijeste pročitali neku knjigu to ne znači da ona ne postoji. Živi smo ljudi, svaki dan nešto novo naučimo.

  2. Malo me je zagolicalo ovo što pišu B. Lalević i I. Protić o Sakovićima. ”Kapauiha ima i u limskom slivu, samo se oni drukčije zovu. Na ime kada se nekakav Savo Karadžić preseli preko Koma, poturči se i dobije ime Sako. Sin mu se zvao Alija, a Alijin sin Zule. Otuda se ti Karadžići zovu Sakovići (na Seocu) i Zulevići (u Peovcu).”
    Izgleda da Sako niti je bio sakat niti se bavio ribolovom, već se poturčio i u islamu su ostali sve dok ih iguman Mojsije nije povratio u vjeru prađedovsku.

  3. Radovan Vučić Saković

    Gospodine Ranko,
    Vraćamo se na pravi teren. Napustili ste „sak“, što je bilo sasvim logično. Dakle, prezime Saković nije izvedeno po alatu za ribarenje. Napredovali smo. Priznajete da su Sakovići Vasojevići, ali smeta vam da to budu i Karadžići, Sami ste naveli citat „ kada se nekakav Savo Karadžić preselio preko Koma…“ Zapazite : Savo Karadžić? Pa kako onda nisu Sakovići potomci Karadžića? Ako su Saklovići potomci Karadžića a pripadaju Vasojevićima, zaključak je po analogiji prost. I Karadžići su Vasojevići!? Da ste pažljivo čitali moj tekst o nastanku prezimena videli bi ste da sam ja to napisao baš onako kako su rekli Bogdan Lalević i Ivan Protić. Nisma preskočio ni podatak kako su mu se zvali sin i unuk. Vaš problem je u tome što vadite zaključke iz konteksta pa ih slobodno interpretirate i likujući izvodite zaključak po svojoj volji ne dajući nikakvu argumentaciju.
    Dugo sam tražio objašnjenje u ovom smislu. Verovao sam smatrao i da je Sako rodonačelnik Sakovića (Sve to piše u mom tekstu o nastanku prezimena). Nisam našao u popisu turskih (muslimanskih) imena ime Sako.
    U Užičkom arhivu pronašao sam podataka da se sedamdesetih godina 19. veka iz Sjenice seli u užice Kosta Saković Radunović. Da: Kosta Saković Radunović! Kosta nosi prezime Saković po dedi ili paradedi Radunu „Saku“ Karadžiću. ( Sakovići međ` munjama i gromovima, st.85).
    Pera Pećinar u svom delu „Seobe kroz užički kraj“ na strani 307. piše: SakovićRadunović Kosta iz sela Vrsjenice (kod Sjenice- moja primedba) doselo se 2.8. 1863.g. u Užice sa stricem Ilijom. Bili čivčije kod age Avda bega…“ (ceo tekst dostaviću kasnije)“ Kako je Kosta dobio dva prezimena?
    Poznato je da su se sinovi prezivali po ocu ili dedu. Njegov predak bio je Radun po kome je dobio prezime Radunović. Radun je sin Gojka Karadžića koji je dobio nadimak „Sako“. Otuda i prezime Saković.
    • Da bi ovo napisao i tvrdio pročitao sam brda literature i prevrnuo ogromnu arhivu. Obavio sam stotine razgovora i napisao bezbroj pisama. Sigurno da nisam pročitao sve. Samo da znate, ništa ne tvrdim na parče i na osnovu samo jednog dokaza i mišljenja. I ja vama mogu mirne duše da kažem kao vi meni: Ako vi niste pronašli neku argumentaciju to ne znači da ona ne postoji. Živi smo ljudi, svaki dan nešto novo naučimo.

  4. Uradite DNK test pa ćete znati jeste li Vasojević ili nijeste. Svaka druga priča je samo nagađanje. Uostalom, svako ima pravo na zabludu.

  5. Radovan Vučić Saković

    Slažem se sa Vama: Svako ima pravo na zabludu.

  6. Na Srpskom DNK projektu imamo DNK rezultate za trojicu Karadžića, oni pripadaju haplogrupi DN, Dinarik sjever. Vasojevići su haplogrupa E. Znači, Karadžići su Vasojevića samo zato što ih jedno sunce grije.

  7. Joksim

    DNK rezultati potvrdili predanje da su Karadžići proseljenici kroz Rečicu (kasnije prozvanu Lijeva Rijeka) – maticu plemena Vasojevića.

  8. Miroslav B Mladenovic Mirac

    Na turskom “kara” znači crn. U našem planinskom kraju(a i u Zapadnoj makedoniji) u planinskom kraju smo kao deca često lepe crnomanjaste volove “kršetavli KARADŽA. Tako je izgleda i gnosološki nastao i pojam prezimena Karadžić.
    U vremenu 70.godina u selo Kruševica je postojačla na vrhu sela, do samog planinskog vrha planine Kruševica rod Karadžičići, naseljeni iz sela Ravna Gora (planinsko selo sa padina Bukove Glave-Ostrozuba-Čemernika u opštini Vlasotince).
    Pošto je ovo selo zadnje naseljeno u opštini Vlasotince, onda na osnovu svojih istraživanja ima osnova da su iz plemena Vasojevići(Lijeva Rijeka).
    Postoji j još familija u drugim selima, za koja se može pretpostaviti da su naseljene iz Lijeve Reke(iz plemena Vasojevići). To tek treba detaljnije istražiti.

    Miroslav B Mladenović Mirac, lokalni etnolog iz Vlasotinca
    29.maj 2017.Vlasotince, Srbija

    • Goran

      Na više mesta sam među svim bratstvima Lopaćana našao dase Sakovići pominju kao Šakovići.Prezime Šaković se pominjalo iz Raškoj oblasti,Sandžaku,Pešteru,Starom Vlahu,pa bih pitao dali se radi o istom rodu Sakovića koji su negde nazivani i Šakovići,sobzirom daje nadimak Šako u Crnoj Gori mnogo brojniji i češći od nadimka Sako.Takođe Šakovića ima dosta u Crnoj Gori i od drugih plemena.Ja sam zaista mislio dase ovaj rod i zove Šakovići,tek kasnije sam video daje prezime Saković,mada se kod Ivanjice pominju i Šakovići,slava Savindan.