Srpska prezimena su najčešće nastajala po imenu oca, dosta je i onih koji su vezana za zanimanja, lične osobine, mesto porekla, pleme iz kojeg potiču.
Uzimanje prezimena potpuno se ukorenilo u srpskom narodu tek u 18. veku. Do tog perioda, prošlo se kroz nekoliko faza. Najpre prezimena nije ni bilo. Umesto prezimena kod Srba je bilo rasprostranjeno da uz ime dodaju naziv plemena iz kojeg potiču. Kasnije su se počeli koristiti tzv. patronimi, izvedeni iz imena očeva – od Petra su nastali Petrovići, od Nikole Nikolići, od Jovana Jovanovići…
Malo je poznato da je jedan Miloš Obrenović zapravo rođen kao Miloš Teodorović, a da je 1810. odlučio da uzme prezime po imenu prvog supruga svoje majke Obrena.
U to vreme nastaju i brojna druga prezimena po sledećim principima:
1. Po ocu – najčešće
2. Po plemenu – Vasojević, Drobnjak…
3. Po zvanju – Popović, Kapetanović…
4. Po zanatu – Kovačević, Majstorović…
5. Po osobinama – Mudrinić, Bjeloglav…
6. Po mestu, zavičaju – Glamočanin, Ličanin…
7. Po nadimku, špicnametu – Surla, Zatezalo
8. Po stranoj reči – Tintor, Bomeštar…
Kako je nastalo vaše prezime, pišite ovde i na Forumu Poreklo, a naši članovi će se rado pridružiti diskusiji, i trudiće se doprineti otkrivanju porekla vašeg prezimena.
26. april 2017. u 21:28
Jelica
Poštovani,
Interesuje me poreklo prezimena Dujović. Moji su iz okoline Pljevalja u Crnoj Gori, slave Đurđevdan, a neki daleki preci su se tu nastanili došavši iz Lijeve Rijeke.
Hvala unapred
1. maj 2017. u 12:10
vojislav ananić
https://djoletovkutak.com/2016/11/07/nasa-prezimena/
2. maj 2017. u 20:30
Jovana
Nemate podatke o Vukovićima iz Crne Gore koji slave Svetog Jovana.
4. maj 2017. u 10:33
Milan Jovanovic
Zanima Me Prezime Jovanovic Iz dobrotina Slava sveti nikola
13. maj 2017. u 13:17
Nikola
Pomaže Bog. Možete li mi reći odakle potiče prezime Ašić? Iz Ugrinovaca smo, opština Zemun. Sv. Nikolu slavimo.
15. maj 2017. u 01:19
Ranko Radelić
Daleko od toga da sam siguran, ali moguće porijeklo prezimena je od Ašana, potomaka crnogorskog plemena Lučana, iako su oni sami sebe nazivali Srbljacima a ne Ašanima.
18. maj 2017. u 01:21
Nikola
Hvala puno.
15. maj 2017. u 02:34
Majkl
Prezime: Galčić,
Slava: Sv. Jovan Krstitelj,
Region: Srem.
Imam saznanja da je ovo prezime povezano s prezimenima Galičić i Galečić, te da je u Hercegovini, na Popovom polju, postojalo selo Galčići i da porelklo seže čak pre 15. veka. Premada za date navode nikada nisam pronašao relevantan izvor. Molim za odgovor, ukoliko iko ima pravovaljane informacije. Hvala!
16. maj 2017. u 01:49
Igor
u popisu imena nisam nasao svoje prezime IgriĆ ili Igric kako se vodilo u austrougarskoj
17. maj 2017. u 10:12
Nikola
Nisam našao prezime Cvetinčanin u listi. Region Srem, slava Sveti Jovan Krstitelj.
20. maj 2017. u 18:04
vojislav ananić
Srpska imena i prezimena na BANIJI (3):
http://jadovno.com/imena-i-prezimena-banijskih-srba-2/?lng=cir#.WSBlR5LyiUk
1. jun 2017. u 10:31
vojislav ananić
PREZIME
Najčešće o prezimenima ne razrmšljamo. Svatko od nas, za razliku od naših davnih predaka, dobio je prezime prije osobnog imena.
Naši davni preci nisu ga ni imali. Niti im je prezime na ondašnjem stupnju društvenog razvitka trebalo. U početku bijaše, dakle, samo osobno ime! Kad su društvene potrebe narasle, pokazala se nužda za prezimenom koje postupno postaje nasljedno. Ono nam je tako zadano prije našega rođenja. Njime su nas upisaii u prve matice, da bi nas mogli upisati u prve škole, da bismo se mogli verificirati u društvu. Njime se potpisujemo i svjedočimo, obraćamo subesjedniku, njime se prepoznajemo. Što prezimena znače kao riječi, kakvu poruku nose, zašto dobivaju takve oblike da mi u tekstu i u govoru, među tisućama riječi, prepoznajemo da je riječ upravo o prezimenima. Na primjer onima na -ić. Nije naodmet znati i nije nevažno u kojim se našim krajevima i u kojih naroda pojavljuju upravo takva prezimena (zašto nekih oblika prezimena nema u makedonskom, bugarskom, zašto u ruskom imaju drugu namjenu, zašto su u slovenskom rijetka a u Hrvata, i poglavito u Srba i Crogoraca, toliko česta, gotovo tipična?).
Sve odgovore na ta pitanja nije potrebno znati dok se njima služimo u svakodnevnoj uporabi. Zbog toga o prezimenima i ne znamo mnogo!
Upisom u matice i svim daljim upisima u službene i neslužbene spise mi se prezimenima uvodimo u društvo. Po njima se zna da postojimo, gdje smo i kome pripadamo. Po njima se zna da smo jednom postojali i komu smo pripadali. A kakvi smo i kakvi smo nekoć bili, akumulira se i sabija u sliku, u sadržaj našeg prezimena koje je pohranjeno u memoriju, u prijatna ili neugodna sjećanja naših izravnih i posrednih poznavatelja. Sve dobre i loše uspomene na nas sadržane su u prezimenima. I to je njihova važna odlika. Sveukupna naša znanja o nekoj osobi sabita su u prezimenu te osobe, kao u žarištu. Što god bolje poznajemo dotičnu osobu, sadržaj njezina prezimena za nas je bogatiji. Nisu dakle u svakoga iste količine asocijacija koje čine sadržaj prezimena pri spomenu Gupca, Tesle ili A. G. Matoša, Meštrovića … Tako je kad je riječ i o svima ostalima.
Prezimenom točno identificiramo (imamo u pameti) upravo tu određenu osobu u mnoštvu drugih osoba. Biva to tako od rodilišta do radilišta, preko svakodnevnog boravišta do vječnog počivališta; na grobnoj ploči, u razredu, četi, momčadi, strukovnom društvu, na kakvoj priredbi … I te osobe bježe iz našeg pamćenja kako blijede njihova imena i prezimena u našim sjećanjima. Mnoga ne izblijede nikada.
Nastanak prezimena vezujemo uz feudalni poredak, kad se porodica organizira kao krvna i proizvodna jedinica, uključena u stalež povlaštenih ili u stalež potlačenih. I ti se staleži razlikuju po prezimenirna. Plemićima su ona bila poglavito potrebna zato da osiguraju nasljedna prava, da baštine ugled, položaj i imetak, da sačuvaju za potomstvo stečene povlastice. U njih se prezimena i najranije javljaju. Istaknuti ljudi toga doba, da budu u duhu tadašnjeg humanizma, svoja prezimena latiniziraju: I. Lucius (= Lučić), B. Cassius (= Kašić), M. Flacius (= Vlačić), F. Petricius ( = Petrić ?), G. Crisanio (= J. Križanić); traže genealogije svojega roda u kakvoj uglednoj rimskoj obitelji (Zrinski i Frankopani), potalijančuju svoja prezimena da se i u obliku izjednače sa stranima: Lazaneo (= Lozanić), Niseteo (= Nižetić), Zuveteo (= Žuvetić), Mladineo (= Mladinić). A mnogo kasnije u doba građanskog društva, kad se počinju oblikovati nacije, buditi nacionalna svijest u puku i širiti nacionalni i kulturni preporodi, mnogi će prvaci tog pokreta u nas svoja strana prezimena prevoditi na hrvatski: LJ. Vukotinović je bio Farkaš (mađarski vuk), V. Lisinski je bio Fuchs (njem. lisica), R. Frohlich postaje R. Veselić (njem. frohlich = veseo), R. Jorgovanić bio je Flieder (njem. jorgovan) itd. Takva prezimena i takve njihove preoblike puku nisu bili dostupni. Njemu su često prezimena nadijevali gospodari, svećenici, plemići i zato što je u razvijenijem feudalizmu bilo sve teže nadzirati je li određena osoba platila štibru, izvršiila tlaku, odslužila mukotrni rad na galiji (Galijotovići). Puku je preostajalo da se sam organizira u razne bratovštine i cehove, da se lakše udružen suprotstavi moćnicima. Svaki upis u takve organizacije više nije bio moguć samo s pomoću osobnog imena. Valjalo je dodati još koji pridjevak uz ime (ime očevo: Jurjev; zanimanje: Kotar, Uzar; porijeklo: Zagorec, Preksavec, Međgorac, Bošnjak). Takvi i slični pridjevci bivali su začetkom budućih prezimena.
Crkva je u feudalnom poretku bila najmoćniji i najbolje organizirani feudalac. Ona je i s vjerskog i sa staleškog gledišta bila pozvana da vodi nadzor i evidenciju nad pukom zbog krivoženstva, incesta ranih i nepriličnih brakova, svakovrsnih utaja itd. Tako su se od Tridentskog koncila (1545—1563) počele voditi matice rođenih, vjenčanih i umrlih u kojima su se prilično uredno upisivala prezimena za sve staleže. Tako su prezimena, jednom zapisana postajala stalna, nepromjenljiva i n a s lj e d n a. Ta tri obilježja odlikuju i razlikuju prezimena od osobnih imena, koja u toku života osoba koje ih nose u različitim prilikama i u različitim socijalnim sredinama mogu dobivati različite oblike: Petar, Pero, Perica, Peak, Peco, Pećo, Peić, Pejan, Peko, Pekan, Perče, Perak, Peraš, Peroš, Petriš, Petrač, Peran, Periša, Perić, Perkiš, Peroje, Perota, Peruč, Pešo, Petaj, Petan, Petrača, Perko, Perkan, Periša…itd. Eto, nismo nabrojili ni pet posto izvedenica od imena Petar! A takvi izvedeni oblici, najčešće su to imena od dragosti, postaju osnovom za stvaranje novih prezimena: Perić, Peričić, Petrišević, Petračić, Perković, Perkanović, Pecić, Perišin…itd. Slično je i s nadimcima koji, međutim, obično ne mijenjaju lik, nego se s uzrastom osobe, ili kojim drugim važnim činom u životu svojega vlasnika, smjenjuju, uvijek novim i prikladnijim likovima.
Prezime, naprotiv, jednom fiksirano, ne podliježe promjenama. Zato ono dobiva službeno-pravni status i zato ono ima najširi radijus prepoznatljivosti i najšire područje uporabe. Još je dugo u puku, na selu, u neslužbenoj uporabi ostalo osobno ime, a prezime je bilo sporednije.
To se vidi iz izraza »ime i prezime«, gdje je ime na prvom mjestu te imenske formule, a p r e z i m e [prez ( = preko +) ime] znači »preko imena imenom«, dakle nadime, nadimak. Prva prezimena i jesu imala ulogu nadimaka, jer su se davala po kakvoj izuzetnoj osobini: Bilokosić, Grbić, Hromić, Mileusnić, Nosković, Skrbić (»škrbina«), Kljaić (»kljast«), Zubović, a takva su i naša najstarija prezimena iz Zadra: Petar i Martin Zlurad (1118), Stane Varikaša, Drago Nozdronja (1178), Mirca Bogobojša (1040) i druga.
Zanimijivo je navesti da su vrhovi feudalnog staleža kao pape, carevi, vitezovi, monasi itd. — kod kojih su do danas ostali stari običaji odijevanja, ustoličavanja i sav ceremonijal u vezi s tim — sačuvali prastari način imenovanja samo osobnim imenom, koje dobivaju ustoličavanjem, zaređivanjem, pa ih danas više ne znamo po prezimenima: Jekaterina II, sestra Terezija, kralj Tvrtko, Lav XIII, Ivan XXIII, Luj XIV itd.
Sve do masovne pojave prezimena u XVI stoljeću u Hrvata su u uporabi bila narodna imena, a do pojave kršćanstva ona su bila isključivo narodna slavenska. Dovoljno se sjetiti imena vladara stare hrvatske dinastije: Berigoj, Branimir, Domagoj, Držislav, Gojslav, Krešimir, Miroslav, Mutimir, Radovan, Slavac, Svetislav, Tomislav, Višeslav, Zdeslav, Zvonimir. U našim prezimenima sačuvan je golem fond starih narodnih imena kojih danas nema u uporabi: Sveslav, Desman, Galeša, Maleš, Grža, Gradin, Piljuh, Mast, Mišula, Semigoj, Potjeha, Vladigoj… i mnoga bi bilo vrijedno obnoviti umjesto današnjih čestih pomodnih, nakaradnih imena u naše djece, koja će malograđanske hirove roditelja, koji time zadovoljavaju svoju taštmu, nositi kao teret u svojem imenu kao biljeg najintimnijeg dijela svoje osobnosti svega života.
U prezimeniima je sačuvana i staleška podvojenost. Nasumce navedena prezimena: Knezić, Vlastelinić, Gospodnetić, Županov, Barunić, Banović, Generalić, Kapural, Čaušić, Alfirević, Plebanuš, Begović, Alajbeg, Koludrović, s jedne strane, i Hlap, Sluganović, Kmetić, Napoličar, Bijedić, Sirotić, Glad, Metikoš, Smičiklas, Močibob, s druge strane, to očito pokazuju. Takva imena mogu biti i nadimačkog porijekla i tada nose posprdni, ironični prizvuk.
U prezimenima se ogledaju mnogi oblici običajnog prava: nasljedovanje imena pretka, kako bi se imenom i prezimenom čuvao slijed roda, loze, koljena. Zato se i jesu po selima više veselili sinu prvijencu, nego kćerki, jer će sin, među ostalim, i prezimenom produžiti rod i ognjište doma. Uostalom većina naših prezimena na -ić (ović, -ević), -as/-ec itd. upućuje na descendenciju, potomstvo, na vezu otac — sin. U tom smislu zanimljiva su imena po majci: Anić (: Ana), Jagić (: Jaga, Agata), Magdalenić, Magdić itd. U njima se ogleda veća uloga majke u zadruzi. Katkad je takvo prezime nastalo zbog rane smrti rodonačelnika, ili je pak bilo posljedak izvanbračne veze.
U prezimenima se odražava često i vjerska i nacionalna pripadnost, ali se te dvije kategorije ne pokrivaju i pogrešno ih je izjednačivati. Nije teško (ali nije uvijek ni sasvim sigurno) pretpostaviti da prezime Ivić, Stjepanić, Šimunović pripadaju katoličkoj, Jovićević, Simonović, Stevović pravoslavnoj, a Mehmedović, Sulejmpašić, Jusufbegović islamskoj vjeroispovijesti. U Srba su imena Ivan i Stepan potvrđena ranije nego imena Jovan i Stefan/Stevan, a Nemanja je potvrđen u Hrvata i u Srba istobno. Stoga se ni za jedno osobno ime, a gotovo ni za jedno prezime, ne može danas reći da pripada određenoj naciji. Jedva da bi se danas našlo koje prezime za koje bi se moglo reći da je isključivo hrvatsko, srpsko ili crnogorsko: Jovan Hranilović je hrvatski književnik, Ivan Milutinović crogorski partijski radnik i narodni heroj, Pavle Ivić i Ivan Popović srpski jezikoslovci. Muslimani danas sve više preuzimaju nemuslimanska imena zajednička općem južnoslavensikom imenskom fondu, a mnoga slavenska prezimena sačuvala su se iz vremena prije islamizacije. Ima katolika i pravoslavaca, s druge strane, s izrazito muslimanskim prezimenima, čak i u višoj crkvenoj hijerarhiji.
Posebno je značajno za prezimena da uglavnom nose zavičajni jezični izraz. Neće biti teško odrediti područje najviše čestotnosti prezimena: Stjepanović, Šćepanović, Stevović, Stepanov, Stipić, Stjepković, Stefek i sl. Areali prezimena pokrivaju se uglavnom s arealima šarolikog mozaika našeg dijalekatskog pejzaža. I sve dijalekatske pojave odražavaju se u prezimenima: Bilić (: bijel), Medved (: medvjed), Jubić (: ljuba), Črnja (: crn), Valčić (= Vučić), Ajduković (: hajduk), (h)Romac, Ivec (= Ivac) itd. Takav je njihov službeni izgovor i njihova pravna forma jača je od jezične norme. Po tim osobinama prezimena pružaju goleme mogućnosti jezičnih istraživanja, koja su važna izvan jezičnog zanimanja. Prezime se nikad ne istražuje pojedinačno, jer se mnogi od njegovih nosilaca sele, premještaju, izumiru, udaju itd. Samo na ukupnosti građe, njezine razmještenosti, jezičnih obilježja moguće je donositi valjane zaključke. Znamo koliko je i kakvih sve migracija bilo u našoj burnoj prošlosti. Naša prezimena jedno su od najsigurnijih vrela i najvjerodostojniji putovi za istraživanje porijekla pučanstva jednog kraja i za povijest seoba. U tom smislu vrijedan bi bio trud budućih istraživača povijesnih prezimena u našim i stranim arhivima, svjetovnim i crkvenim.
Prezimena u krajevima kojima je gospodario tuđinac svjedoci su otpora odnarođivanju. Naši jezički rubovi bogati su prezimenima svojih jezičnih susjeda. Imenici činovnika u Hrvatskoj iz 1906. obiluju mahom stranim prezimenima. Nisu li takva vrela izvanredna građa za različne sociološke studije!?
Zanimljivo bi bilo pratiti sudbinu naših prezimena po krajevima kamo je iseljavao hrvatski živalj već pola tisućljeća: po austrijskom Gradišću, Po Mađarskoj i južnoj Slovačkoj. Po mnogim seoskim grobljima na poluotoku Garganu u pokrajini Molise čitaju se imena nekad brojne hrvatske kolonije, koja je te predjele naseljavala u srednjem vijeku, a osobito u XVI stoljeću, a danas mnogi jedva znaju da su »z one ban(d)e mora«. Mnoga naša prezimena rasuta su prostranstvima Sjeverne i Južne Amerike, Australije i Novog Zelanda. Pričali su mi kako su ih puna groblja u Andama, po pustarama Patagonije, uz hacijende po Ognjenoj zemlji, na salitrenim poljima Antofagaste, na pučini San Pedra na pustarama Santa Fea… Posvuda. Mnogi njihovi nosioci u vremenima teških ekonomskih migracija stvarali su onamo u radu i poštenju ugled i imetak a svojim prezimenima ostavili spomen na sebe, na čast i diku svojemu potomstvu i svojemu narodu.
Danas treće i četvrte generacije naših iseljentka koje su zaboravile jezik pradjedova, i koje jedva da znaju izvorno izgovoriti svoje prezime, upravo preko prezimena traže svoj identitet, svoje porijeklo, svoje korijene. Sve više i sve češće. Prezimena druge generacije naših ekonomskih iseljenika po zapadnoj Evropi, i drugdje, samo ću spomenuti kao problem koji budi mučne spoznaje o mnogim izgubljenim sunarodnjacima, što nose još samo prezime svojih predaka.
IZVOR: Petar Šimunović, „NAŠA PREZIMENA“, porijeklo – značenje – rasprostranjenost, Nakladni zavod Matice Hrvatske, Zagreb, 1985.