Cucka naselja 1490-1592. godine

16. decembar 2022.

komentara: 0

Piše: Milan Radulović ([email protected])

Objavljeno: 16.12.2022. | Dopunjeno: 16.12.2022.

Preuzmite besplatno PDF verziju članka.

Uvod

Razvoj plemena Cuce od prve polovine 15. pa do početka 17. vijeka u velikoj mjeri je istraživačka zagonetka. Ono malo dokumenata do kojih možemo doći većim dijelom potiče iz kotorskog arhiva, tako da su prvi zapisi o plemenu vezani za aktivnosti u Boki Kotorskoj. Pored primorskih dokumenata tu je i Cetinjska hrisovulja u kojoj se pominje cucka međa sa Grahovčanima i Riđanima, a zatim i jedna povelja pisana po naredbi Đurđa Crnojevića koja se tiče diobe imanja cuckih vlasteličića. Osim domaćih dokumenata raspolažemo i sa turskim defterima. Zahvaljujući njima imamo uvid u strukturu plemena, njegovu demografiju i društevna kretanja. Pored toga oni nam pružaju i određene rodoslovne činjenice koje možemo dovesti u vezu sa današnjim cuckim rodovima. Ovaj rad pokušava objediniti dosadašnja saznanja o cuckim naseljima i iznijeti nova, te na taj način rasvijetliti magloviti period plemenske istorije od vremena Đurđa Crnojevića do zadnjeg osmanskog deftera iz 1592. godine.

Dosadašnja istraživanja

Nedostatke istorijske građe o plemenu u velikoj mjeri nadomjestio je rad dr Jovana Erdeljanovića. Terensko izučavanje Cuca započeo je 1910.[1] godine u vrijeme kada su još bila živa plemenska predanja, legende i mitovi. Pored toga Erdeljanović je sakupio i veliki dio plemenske onomastike i niza drugih činjenica. Njegova kapitalna studija „Stara Crna Gora“ ugledala je svjetlo dana 1926. godine i ona do danas predstavlja osnovnu i nezaobilaznu literaturu svakog istraživača.

Erdeljanoviću je u ovom djelu nesebično pomagao i Nikšićanin Andrija Luburić. On je i nakon objavljivanja „Stare Crne Gore“ nastavio sa terenskim radom, no nažalost svoj rad posvećen Crnoj Gori nikada nije zaokružio knjigom. Tako da je sva građa ostala neobjavljena.[2]

Godine 1934. istoričar Aleksandar Solovjev otkriva u Narodnoj Bioblioteci u Beogradu popis crnogorskih plemena iz 1592. godine. Popis je urađen za potrebe Derviš bega Sarvanovića koji je tada na upravu dobio Crnu Goru. Sačinjen je na osnovu podataka dobijenih od glavara, rukom kaluđera Cetinjskog manastira, a potpisan od Akani-balija čauša begovog.[3]

Naredna ljestvica bilo je otkrivanje turskih deftera koje je na svjetlo dana iznio dr Branislav Đurđev. On je istraživanje turske građe započeo 1938. godine, a kruna istraživačkog uspjeha bila je studija „Dva deftera Crne Gore iz vremena skenderbega Crnojevića“ objavljena 1968.[4] i 1973.[5] godine. Iz ovih deftera saznaje se administrativna podjela plemena na mahale, brojnost zajednica, imena nosilaca domaćinstava, društevna zbivanja i brojne druge vrijedne činjenice. Cuce se kroz deftere dijele na tri vodeće mahale,[6] Kalođurđevići, Aladinovići i Vojinovići. Nažalost Đurđev nije mogao locirati imenovana naselja iz deftera, ali je ostavio vrijedna zapažanja koja će omogućiti drugim istraživačima da učine napredka.

Sledeći autor koji se dotakao položaja naselja u plemenu jeste dr Mitar Pešikan. On je u radu „Zetsko-humsko-raška imena na početku turskoga doba“ iz 1982. godine iznio tvrdnju po kojoj sve cucke mahale treba tražiti južno od Tisovca i Dobrogorskog krsta.[7] Odnosno u plemenskom jezgru iz kog će se širiti na sjever.

Naredni istraživač koji je učinio napredka je Nebojša Drašković. On je za potrebe monografije „Čevsko Zaljuće i Donji Kraj sela u plemenu Ozrinići“ iz 1999. godine[8] između ostalog preveo i dio deftera za 1570. godinu, vezanog za Čevo, Cuce, Pješivce i Bjelice. Prevod je pružio dragocjene informacije o licima koja se mogu dovesti u veza sa plemenskim cjelinama. Što je dalo odličnog modela da se pronađu veze mahale Kalođurđevića sa Malim Cucama. Odnosno Aladinovića sa Veljim Cucama u korelaciji sa Erdeljanovićevim svjedočanstvima; dok se za Vojinoviće držao teze iznesene od strane Branislava Đurđeva, po kojoj su upitanju Vojinići sa Čeva.

Uzimajući u obzir dosegnuća ranijih istraživača Petar Pejović je u monografiji „Ozrinići: pleme stare Crne Gore“ iz 2004. godine[9] objedinio saznanja prethodnika i priložio nova. On je prvi koji je čvrstim argumentima doveo u vezu mahalu Aladinović sa Veljim Cucama, prilažući povelju pisanu za vrijeme Đurađa Crnojevića kao ključ za odogonetanje položaja naselja. Povelja se ticala diobe imanja cuckih vlasteličića. U njoj je identifikovao toponime zahvaljujući kojima je otkrio položaj tadašnjih naselja.

Godine 2017. na svjetlo dana izašao je i kompletan prevod Dukađinskog sandžaka iz 1570. godine za Crnu Goru, a kojeg je preveo dr Aladin Husić. Za razliku od Draškovićevog, u Husićevom prevodu imamo i imena sveštenika te nešto drugačije čitanje pojedinih imena. Uvidjevši nedorečenosti i nedostatke Husićevog tumačenja pojedinih naselja, 2019. godine Ivan Vukićević u stručnoj raspravi „Naselja u vilajetu Crna Gora 1570. godine“[10] iznosi tezu o cuckom naselju Vojinović kao o današnjem Bašinu Selu. Novi pomaci učinjeni su 2019. i 2022. godine kada je po mojoj inicijativi dr Husić preveo dio sumarnog defter za 1529. – 1536. vezanog za Pješivce i Cuce, a zatim i dio opširnog katastarskog deftera za 1582. godinu.[11]

Nakon kratkog prikaza vremenske linije istraživanja cuckih naselja prelazimo na sledeću cjelinu koja se tiče deftera.

Cuce u defterima

Tokom svoje uprave turska admistracija sprovela je 7 deftera Crne Gore. Prvi opširni defter sačinjen je 1497. godine, a naredni 1513, no pomenuti popisi su vremenom izgubljeni, pa tako da je danas prvi sačuvani defter iz 1521. godine. U ovom i narednim defterima pleme Cuce upisivano je kao selo koje se sastoji od tri glavna zaseoka, odnosno tri vodeće mahale. Položaji mahala iz dosadašnje perspektive bili su nepoznati. Pleme su prema njima kako smo to već u uvodnom izlaganju kazali, činile sledeće mahale, Kalođurđevići, Vojinovići i Aladinovići, te još par manjih, Milovići, Mijomanovići, Bukovik, a koje su vremenom ušle u sastav Aladinovića. Na prvi utisak stekao bi se osjećaj da su to neka naselja koja su formirana u tursko vrijeme, imajući u vidu da se jedno od njih naziva Aladinović. Naravno ukoliko bi sledili ovakvu uprošćenu analogiju završili bi na stranputici. S’toga ne treba smetnuti da su Turci popisivali naselja i oblasti po već zatečenom stanju, a ne po nekoj novoj administrativnoj podjeli. Što se da uočiti iz deftera Crne Gore ali i deftera drugih srpskih oblasti.

Crnu Goru, a samim tim i Cuce pokriva nekoliko njih: Popis glavarine prikupljene od Crne Gore iz 1521. godine, TD 106; Popis za Crnogorski sandžak iz 1523. godine TD 122; Popis timara Rumelije od 1529. do 1536. godine TD 367; Detaljni defter za Dukađinski sandžak iz 1570. godine, TD 499 i Detaljni popis Skadarskog sandžaka iz 1582. godine, TKGM TTD 416 (59), te i jedan sumarni defter iz 1592. godine kojeg su sačinili sami Crnogorci za turske potrebe. Do sada su zvanično prevedeni i objavljeni defteri iz 1521, 1523, 1570. i 1592. godine. Za potrebe naših rodoslovnih radova načinjen je angažman na prevodu pomnenutih neprevedenih deftera, a koji se tiču djelova vezanih za Pješivce i Cuce.

Cucka naselja prema defterima

Popisujući Crnu Goru 1521. godine selo Cuce sastojalo se od neimenovane velike mahale za koju ćemo iz narednog deftera saznati da se zove Kalođurđević, zatim mahale Vojinović, mahale Aladinović i mahala Mijoman, Bukovik i Milović. Pomenute mahale izuzev Bukovika očito su nazvane po bratstvima koje su ih pretežno naseljavali. Interesantno, u neimenovanoj mahali, u narednim defterima jasno Kalođurđevići popisana je osoba Radovan Kalođurđević, dok je u mahali Milović popisan Stjepan Aladina, a njegov srodnik Nikola Aladin u mahali Prediš u susjednim Bjelicama.

Već u narednom, vanrednom defteru iz 1523. Cuce se sastoje iz mahala Kalođurđević, Vojinović i združene mahale „Aladinović sa Milovićima i Mijomanovićima“, dok je mahala Bukovik prazna. U ranijem defteru pomenusmo da je u Milovićima popisan Stjepan Aladina, dok ga u ovom nema. Drugi Aladini, Vulica i Rado popisani u susjednim Bjelicama u selu Prediš, gdje je ranije 1521. popisan Nikola Aladin. U mahali Kalođurđević popisana je prazna baština Radovan Kalođurđevića. Što se tiče mahale Vojinovići u njoj nisu popisane osobe sa ovim prezimenom.

Naredni defter iz 1529. – 1536. godine je sumarni, i u njemu su popisivani opšti podaci, kao što su broj kuća, obradivih i neobradivih baština i slično. U tom popisu kao i prethodnom navedene su tri mahale, Kalođurđevići, Vojinovići i mahala Aladinovići sa Milovićima i Mijomanovićima. Ovaj naizgled neupadljiv popis značajan je jer prati demografska kretanja u plemenu i promjene u društvenim zbivanjima. Zapažamo da cucki kneževi po ovim defterima dolaze iz Vojinovića. Tako da su 1523. u njemu dva kneza, Raško Radonja i Mijan Đurič. Prema sumarnom defteru tu stanuje knez koji je jedini u plemenu. Situacija se mjenja do narednog deftera kada pleme dobija ponovo dva kneza, a koji sada dolaze iz vodećih mahala. Vjerovato tada i dolazi do procesa disolucije plemena na Velje i Male Cuce.

U sledećem defteru iz 1570, u plemenu su navedene mahale: Kalođurđević, Vojnolić i Aladin. Dakle, sada se sa Aladinom kao ranije ne pominju Milovići i Mijomanovići, što upućuje na zaključak o potpunom sdruživanju sela sa vodećim naseljem.

Do popisa iz 1582. godine došlo je do nove društvene dinamike u plemenu, do novog sdruživanja naselja. Ovaj put mahale Vojinović sa mahalom Aladin, tako da su združeno i imenovani kao „mahala Vojinović sa mahalom Aladin“. Nema sumnje da su u prvim redovima združenog naselja popisana lica iz Vojinovića, a zatim lica iz Aladina; na šta upućuju i imena u prvim redovima, a koja se mahom nadovezuju na osobe iz Vojinovića iz prethodnih deftera.

U oba detera, iz 1570. i 1582. popisani su rodonačelnici Malih Cuca, Lako i Sredan, u naselju Kalođurđevići. Što je od izuzetne važnosti za rodoslovce, ali i za Cuce u cjelini. Godine 1570. u Kalođurđevićima su Miloš Sredana, Lako Radulića i Vukaš Radulića, odnosno 1582. Miloš Sredana, Vukašin i Ivan Lake. Ime Sredan toliko je jedinstveno da se u cijeloj Crnoj Gori tog vremena sreće samo u Cucama. Dalje uočavamo da pleme ima dva kneza u dva sela, jednog u Kalođurđevićima, Radič Milka i drugog u Aladinu, Nikolu Radoja. Godine 1582. nisu upisivane titule muselima odnosno kneževa, pa u Kalođurđevićima na prvom mjestu nalazimo Radič Milka upisanog kao Radičko Milka, a zatim slijede očigledno njegova tri brata, svi sinovi Milka i svi upisivani uzastopno. Cuckom knezu Nikoli Radoji nema pomena, no zasigurno ga je neko nasledio uzevši u obzir naredni popis iz 1592. godine. U pomenutom defteru iz 1592. godine navedeni su samo podaci o broju kuća, te se konstatuju i dvije plemenske cjeline, „Cuce“ i „Druge Cuce“. Prema ovom „Cuce“ imaju 35, a „Druge Cuce“ 48 kuća. Istoričar Aleksandar Solovjev konstatuje da to odgovara kasnijoj podjeli na Male i Velje Cuce sa zasebnim kneževima. Dakle iz pomenutog se vidi da je trajni proces podjele plemena na Velje i Male započet još u drugoj polovini 16. vijeka. Odnosno onda kada je pleme dobilo dva kneza u dvije oblasti, Kalođurđevićima i Aladinovićima. Proces podjele biće vjerovatno zaokružen prije 1592. godine, što vidimo iz rečenog deftera.

Tabela 1, Cuce kroz deftere od 1521 do 1592.

Ubiciranje naselja iz deftera

Aladinovići

Ključno naselje u plemenu je Aladinović onosno Aladin, ono je najbrojnije selo koje okuplja druga, a zatim ih objedinjuje pod svoje ime. Samo na osnovu izrečenog jasno je da je Aladin nosilac društvenih procesa. Prvi istraživač koji je pronikao u srž problematike je Petar Pejović[13]. On je taj koji je pronašao čvrstu vezu mahale Aladinović sa vremenom Crnojevića, iznjevši povelju Đurađa Crnojevića u kojoj cucki vlasteličići[14] vrše diobu imanja. Dokument je pisan u razdoblju između 1490. i 1499. godine, i glasi:

“Stoika Holadinovića zemle kako su dieleni i Branisavь Danvčulovikь: Bratežinь Do napoli, Dugi Do u Iame napoli, otь Dubokoga Dola polovina napoli, Obod napoli, Dugi Do Stoikovь vasь, a prѣma Dugomu Dolu Branisavu Sursugna i Duboki Do; Potučeni kami, kućiщa i zgrada Miloeva – to Branisavu, a prѣma tomu podьvoda z dolinami i zgrada pokrai Čeva Stoiku; Dubokoga Dola, šo e Nikolićv dio, Branisavu, a щo e dio Kaloevikь Stoiku; otъ polovine finьtre polovina Branisavu, a polovina Stoiku; Sorѣ polovina u Stoika za fintru, a drug[a] polo[vina] Sore ієstь Stoiku za kupovinu Vitoevi dolina i katuniщa na Vilinak Stoikovo, a prѣma tomu Manetinь sienokosь i katuniše na Goli Briegь Branisaliє, a otv Pokraičeviehь Rupahь Veli Dolь 3 guvnomv Branisavu a Stoiku ostale doline; щo su doline viš’ vrьbe 3 otь Miokoviehv kućiša te Stoikove, a ostale doline Branisavu; dionica na Prosečeni Dol, koja є za iasenь napoli, dionice na iamu voevodinu napoli; dobra voda, щo є dao Aladinь Moianovikь Pokraicu sinovcu svomu, to e i Stoikovo do dola Mazniča, щo є proda Dubravacь Miomanovićь Aladinu Stoikovo.

I ovo bi po zapoviedi gospodina Gurga Crьnoevićь. Tako upisasmo ni odьveće, ni odьmanіє.”[15]

Povelja je pisana za potrebe diobe imanja Stojka Holadinovića i Branisava Dančulovića i ona obiluje toponimima, što je za ovu priliku od neprocjenljive važnosti. Najprije ćemo iznijeti sve toponime u tabeli koja slijedi, a zatim ih u istoj ubicirati, korigujući pritom par onih koje je Pejović greškom smjestio u druga veljecucka sela. Nakon čega ćemo dodatno pojasniti metodologiju kojom se pisar koristio prilikom navođenja međa, tako da ćemo otkloniti svaku sumnju na ubicirane toponime. Naravno dio toponima ostao je neidentifikovan što je i označeno u tabeli.

Tabela 2, cucki toponimi iz povelje pisane u periodu između 1490. i 1499. godine.

 

U dokumentu je ukupno 26 toponima, od kojih uspješno indentifikujemo 19. Za 15 toponima utvrđena je lokacija u Veljim Cucama, a za 4 u Donjem Kraju. Nepoznatih toponima je 7, no svi su zasigurno na prostoru Veljih Cuca, što zaključujemo na osnovu konteksta u kome se pominju. Mjesta su navođena od sjevera prema jugu, primjera radi „Bratežinь Do napoli, Dugi Do u Iame napoli, otь Dubokoga Dola polovina napoli, Obod napoli“; i od zapada ka istoku „kućiщa i zgrada Miloeva – to Branisavu, a prѣma tomu podьvoda z dolinami i zgrada pokrai Čeva Stoiku“, ili „щo su doline viš’ vrьbe 3 otь Miokoviehv kućiša te Stoikove“, ili „dobra voda, щo e dao Aladinь Moianovikь Pokraicu sinovcu svomu, to e i Stoikovo do dola Mazniča“; dok su putevi, odnosno dionice navođene od centralih naselja, od istoka ka periferiji, odnosno zapadu.

Vrijedi pomenuti i vlasteličiće iz povelje: Stojko Holadinović, Branisav Dančulović, Aladin Mijomanović, Pokrajac (pomenut kao bratanac Aladinov) i Dubravac Mijomanović. Zahvaljujući njima možemo zaključiti kako su naselja Aladinović i Mijomanović dobila imena, kao i razlog zašto su se vremenom udružila. Na osnovu teksta koji glasi „dobra voda, щo e dao Aladinь Moianovikь Pokraicu sinovcu svomu, to e i Stoikovo do dola Mazniča“ vidimo da se mahala Mijomanović nalazila na prostoru Prosenog Dola i Donjeg Kraja do dola Mazniča, a moguće da je zahvatala i Ržani Do. Milovići su se vjerovatno prostirali jugozapadno od Ržanog Dola, gledajući prema Milojevom Osoju (zgrada Miloeva). Moguće je i to, da su se prostirali i na cijelom prostoru Dančulovića (vidjeti kartu), a zaključujući rečeno prema broju kuća 1521. godine koji je jednak Aladinovićima. Mahala Bukovik imala je 11 kuća u prvom, a prazna je prema drugom defteru. Već u narednom joj nema pomena, što znači da se integrisala sa vodećim naseljem. Među današnjim toponimima koji bi aludirali na Bukovik izdvajamo Podbukovicu koja se prostire na zapadu kod sela Izvori. Odnosno Bukovik bi mogli tražiti na sjeveru Gornje Zaljuti. Naravno Podbukovicu treba uzeti samo kao tezu, a nikako kao nešto konačno.

Šta je dalje bilo sa Aladinovićima ne znamo, moguće je da su iz Prediša prešli u Očiniće gdje i danas postoji bratstvo Aladina. Oni njeguju veljecucku tradiciju po kojoj su u starinom iz Čarađa, odakle su preko Pipera došli u Očiniće, prije 10 do12 pasova računajući od 1910 godine[20]. Slave Jovanjdan i prisluđuju Malu Gospojinu, kao i Cuce. Dakle vrlo je moguće da su srodnici Veljecuca, no ovo će razrješiti Y-DNK test Aladina.

Ostaje još da iznesemo mišljenje o imenu Aladin. Prvi pomen ovog imena kod nas nalazimo u Dečanskim hrisovuljama iz 1330. godine i kasnije u povelji pisanoj prema naredbi Đuđra Crnojevića, a zatim 1521. i 1523. kroz deftere. Dakle iz priloženog zaključujemo da se ime Aladin ne može posmatrati kao muslimansko u kontekstu srednjovjekovne Srbije,čiji je sastavni i osnovni dio Zeta.

U studiji „Imena u Dečanskim hrisovuljama“ dr Milica Grković iznosi mišljenje da ime Aladin možemo posmatrati u kontekstu imena Saladin, odnosno da Aladin ishodi od Saladin. Pomenuto ime Saladin kod nas je germanskog porijekla kao i imena Altoman, Šliman, Baldovin i druga. Grković uočava da su za vrijeme krstaških ratova ali i kasnije tokom 13. i 14. vijeka imena Baldovin i Saladin moderna u primorju.[21]

Naravno ne treba zanemariti mogućnost da je ime Aladin došlo iz Romejskog carstva i to iz onih oblasti naseljenih pravoslavnim Arapima, kao što su Antijohija, Palestina i druge.

Ilustracija 1, posjed Dančulovića narandžasto, posjed Aladina i Mijomanovića žuto, crvene tačke lokacije toponima iz povelje (prikaz kompletne karte u prilogu)

Kada smo uspješno evidentirali srž mahale Aladinović a to su Velje Cuce, sledi nam ubiciranje mahale Kalođurđevići.

Kalođurđevići

Za svih popisa mahala Kalođurđević je manja u odnosu na Aladinoviće i njegove zaseoke. Što već aludira na docnije Male Cuce. Informacije koje nam pružaju odgovor na položaj Kalođurđevića jesu pomeni rodonačelnika Lakovića i Sredanovića iz 1570. i 1582. godine. U pomenutim popisima u mahali Kalođurđević sasvim izvjesno javljaju se rodonačelnici Malih Cuca, Lako i Sredan.[22][23] S’ tim da je Sredan zapisan kroz ime svog sina Miloša, kao Miloš Sredana. Kako ranije rekosmo ovo je jedino pominjanje imena Sredan u cijeloj Crnoj Gori.[24] Kada ovome dodamo Erdeljanovićevo svjedočanstvo po kojem Sredanovići (Tomanovići) broje 10 pasova do Sredana, a Lakovići 12, dobijamo potvrdu vjerodostojnosti pomena rodonačelnika u defterima. Sredanovića su pasove ovako brojali: sin Perišin > Periša > Spasoje > Bogdan > Radonja > Bogdan > Nikac > Đukan > Toman > Sredan, a Lakovići ovako: Marko > Petar > Mašo > Savo > Gojo > Marko (Malenica) > Vukota 1700 > Tomo > Marko > Radule > Pejo > Lako.[25] Ako uzmemo da je jedan pas 30 godina kako nalažu geneaološki standardi, vrlo lako dolazimo do zaključka da je Lako rođen sredinom 16. vijeka. Kako je niz nabrojanih pasova dugačak, za očekivati je da se dio pasova izgubio, pa tako Sredanovići nabraju pas ili dva manje od Lakovića. Podatak koji bi nam unio sjenu u konkluziju jeste pomen malocuckog knez Peja Lakova, iz 1648, 1660. i 1684. godine. Pomenuti knez ne bi mogao biti Pejo sin Lakov iz pasova, jer tog Peja pasovi smještaju ~1580, a Laka oko ~1550. Tako da su ovo dva različita Peja, gdje su Lakovići ponavljali imena predaka.

Jedno interesantno dopunsko ubiciranje naselja daje Drašković, povezujći Lajkove doline sa baštinom Rajiča Lajkova u Kalođurđevićima iz 1570. godine.[26] Sam Rajič i brat mu Ivaniš žive u Aladinu. Što je dobro zapažanje Draškovića ali začkoljicu unosi činjenica da se Lajkove doline po Erdeljanoviću nalaze sjeverno od Lipe, odnosno u rejonu Velikh Cuca. Toponim Lajkove doline nisam mogao pronaći na topografskim kartama, ali je za pretpostaviti da se dolina nalazi na granici sa Trnjinama. Dakle Kalođurđevići su se sigurno prostirali na prostoru Trnjina, a moguće je i to da su južnim krakom ulazili u Lajkove doline u današnje Velje Cuce.

Vojinovići

Kada smo uspješno evidentirali matične oblasti velikih mahala, ostalo je da isto pokušamo sa mahalom Vojinovići[27]. Đurđev je mišljenja da je ovo selo Vojinić na Čevu, dok Pešikan jasno podvlači da „Vojnovići ili Vojinovići (WYNWYQ) y Cucama neće biti ozrinićki Vojinići (što dopušta Đurđev), jer ovo drugo ime verovatno potiče od Vojihnići“.[28] Vukićević 2019. nadopunjuje Pešikana navodeći „Verovatno je u pitanju današnje selo Bašino Selo u Ozrinićima koje pripada naselju Ožegovice u opštini Cetinje. Tome ide u prilog činjenica da se ova mahala u ranijim izvorima navodi pod imenom Vojnovići (što je sigurno tačniji naziv), a Radulovići čija je matica u Bašinom Selu imaju predanje da potiču od Vojinovića.“[29] Prema Erdeljanoviću drugih Vojinovića u Cucama nema.[30] Vjerovatni razlog izostanka ovih činjenica od strane Đurđeva i Pešikana leži u tome što su Cuce i dio Ozrinića[31] Raduloviće držali za srodnike Bajkovića, a što će se zahvaljujući genetičkoj geneaologiji[32] i potvrditi.

Demografija i društvena kretanja u plemena

Godine 1521. pleme je imalo najviše popisanih stanovnika, a u sledećem taj broj je dva puta manji. Razlog neobične oscilacije naveden je u kanun-nami iz 1523. godine gdje je napisano da je Skenderbeg u ranijem defteru upisivao i mrtve duše, zbog čega je i sastavljen ovaj vanredni defter za 1523. godinu. Mrtve duše su vjerovatno prepisivane iz ranijih deftera, ili čak starijih spisa. No nažalost kako je već rečeno prva dva su izgubljena, pa tvrdnju ne možemo provjeriti. Upisivanje davno upokojenih lica nije jedini Crnojevićev zulum prema stanovništvu, on je pored toga naplaćivao i podjeljeno imanje na taj način da je svaki učesnik plaćao dadžbinu kao da posjeduje imanje u cjelini.[33] Slikovit prikaz zuluma vidljiv je i u Cucama, gdje je 1523. zavedeno 60 pustih baština, a koje je ranije Skenerbeg unosio za porez. Gledajući naredne popise uočavaju se pozitivni demografski trendovi do deftera za 1592. godinu. Zaključujući prema zadnjem defteru negdje između 1582. i 1592. godine nastupila je demografska katastrofa. Pleme je u tom razdoblju izgubilo trećinu stanovništva. Ovu informaciju upoređujemo sa opisom Cuca Marjana Bolice iz 1614. godine[34] čime uočavamo nelogičnost deftera za 1592. godinu.

Bolica navodi 175 kuća 1614. godine, odnosno 92 kuće više u odnosu na 1592. godinu, što je malo vjerovatna brojka. Solovjev ovo objašnjava željom Crnogorca da kroz domaći defter umanje broj kuća ne bili platili manje namete,[35] dok je sa druge strane Bolica preuveličao broj domaćinstava radi ohrabrivanja mletačke politike prema Crnogorcima. Solovjev dalje konstantuje da je stvarni broj domaćinstava 1614. negdje na sredini dva dokumenta. [36]

 

Tabela 3, broj kuća prema popisima 1521. – 1614.
Ilustracija 2, grafikon defografskih kretanja u Cucama

Analizirajući deftere počevši od 1523. do 1582. godine, biće da je Bolica iznio vjerodostojnu statistiku za 1614. godinu, izvještavajući Republiku o objektivnom stanju na terenu. Rast broja stanovnika prema defterima išao je utvrđenim tempom +1,4 kuće godišnje. Iz čega sledi da su Cuce 1592. godine imale ~143 kuće, odnosno 1614. godine ~174, što se u potpunosti slaže sa Boličinim spisom. Još možemo reći i to, da turbulentne godine u carstvu nisu bitno uticale na Cuce i njihovu demografiju. Predanja o velikim pomorima tokom 16. vijeka trebamo izmjestiti u prvu polovinu 17. vijeka gdje imamo i pisanih dokaza o njima.

Za razliku od ostatka carstva epidemije nisu u toj mjeri pogađale Crnu Goru, primjećuje Gligor Stanojević u svom radu „Vijesti o kugi u Crnoj Gori u prvoj polovini 17. vijeka“. Pojave kuga u Crnoj Gori uredno su bilježili mletački susjedi, koji na taj način  pripremali odgovore na predostojeće epidemije. Tako su zabilježene kuge u Crnoj Gori tokom 1608, 1628, 1629. i 1632. godine.[38]

Zaključna razmatranja

U radu smo najprije hronološli prikazali spontani napredak u istraživanju administrativne podjele Cuca od kraja 15. do početka 17. vijeka. Zatim su po prvi put u jednoj cjelini objedinjena sva ta saznanja, i unijeta nova. Na taj način smo činjenicama pružili odgovore do koji smo moglo doprijeti, a onde gdje nismo mogli, iznijeli smo teze i mišljenja. Najprije smo ubicirali Aladinoviće, najbrojnije naselje u plemenu. Prvo je pristupljeno nabrajanju svih toponima iz povelje Đurđa Crnojevića, a zatim je izvršena korekcija toponima koje je Pejović pogrešno ubicirao. Uočena je sistematičnost kojom se pisar vodio prilikom nabrajanja međa, tako da on imenuje toponime iz pravca sjevera ka jugu i od zapada ka istoku. Zatim smo zaokružili prostor nekašnjeg naselja Aladinović i njegovih zaseoka Mijomanovića i Milovića, dovodeći ih u izravnu vezu sa Veljim Cucama. Preciznije, sa selima Donja Zaljut, Grab, Gradina, Ržani Do, Proseni Do, Lipa i Donji Kraj. Iz povelje Đurđa Crnojevića vidjeli smo i imena baštinika pomenutih sela, a među njima Stojka Holadinovića i oca mu Aladina Mijomanovića. Na osnovu njihovih imena analogijom smo zaključili kako su mahale Aladinović i Mijomanović dobile imena. Pored toga, uvidom u onomastičku literaturu nađosmo da se ime Aladin kod Srba sreće još u Dečanskim hrisovuljama, a možda još i ranije kroz ime Saladin. Milica Grković mišljenja je da ime Saladin na naše prostore došlo sa Germanima, tokom krstaških ratova, pa se osvrće na činjenicu da su imena Baldovin i Saladin popularna u srpskom Primorju tokom 13. i 14. vijeka. No mišljenja smo da Aladin može doći i iz onih oblasti koje su naseljavali pravoslavi Arapi.

Sledeće naselje kojim smo se bavili jeste mahala Kalođurđević. Za koju smo dali okvirnu procjenu da se prostirala na prostoru Trnjina i Pretina Dola, odnosno docnijih Malih Cuca. Temeljeći tezu na pomenu malocuckih rodonačelnika Laka i Sredana u turskim defterima iz 1570. i 1582. godine. Da su to zaista pomenuta braća iz predanja uočisnmo iz pasova malocuckih bratstava, koji su 1910. pamtili od 10 do 12 pasova. Što se slaže sa vremenom iz deftera. U uvjerenju nas je učvrstila činjenica da se u defterima Crne Gore ime Sredan javlja samo u Cucama. Stoga Kalođurđeviće prije svega treba tražiti na prostoru današnjih Trnjina u jezgru Malih Cuca.

Što se pak tiče Vojinovića njih bi tražili na prostoru današnjeg Bašina Sela. Prije svega temeljeći to na predanju Radulovića koji drže da su od Vojinovića. Pored toga, ako smo Kalođurđeviće identifikovali kao Male Cuce, a Aladinoviće kao Velje, po sili analogije preostaje da je Bašino Selo mahala Vojinović. U prilog rečenom ide činjenica po kojoj je ono do 1660-ih činlo zasebnu plemensku cjelinu u Cucama. Treće, na osnovu deftera za 1582. godinu vidimo da se naselje udružuje sa Aladinom, odnosno sa drugim Cucama. Na osnovu izrečenog opravdano je odbaciti tezu Đurđeva i tvrdnju Draškovića, po kojoj su Vojinovići iz turskih deftera, Vojinići sa Čeva. Analogno tome mi potvrđujemo zaključak dr Mitra Pešikana, koji je onomastičkim putem zaključio da Vojinovići iz Cuca nisu Vojnići sa Čeva, jer prvi ishode od Vojina, dok drugi od Vojhine.

Naselje koje nije moguće za sada locirati jeste mahala Bukovik. Ona je 1523. pusta, a zatim do 1536. asimilovana od strane vodećih Aladinovića. Moguće da se  mahala nalazila  na prostoru Gornje Zaljuti koje je do ekspanzije Bajkovića bila slabo naseljena. Drugo, jedini toponim u Cucama koji bi podsjećao na Bukovik jeste brdo Podbukovica koje se upravo nalazi na granici Gornje Zaljuti i Izvora. No ovo bi bilo tek zapažanje i teza, pa je tako treba i posmatrati. U nastavku sledi hronološki prikaz razvoja cuckih naselja i cjelina.

  1. – 1499. iz povelje Crnojevića imamo djelimičan uvid u baštine Holodinovića (Aladinovića), Mijomanovića i Dančulovića;
  2. mahale su: Kalođurđevići, Vojinovići, Aladinovići, Milovići, Mijomanovići i Bukovik;
  3. Kalođurđevići, Vojinovići i združena „Aladinovići i Milovići i Mijomanovići“, dok je Bukovik prazan;
  4. Kalođurđevići, Vojinovići i združena mahala „Aladinovići i Milovići i Mijomanovići“;
  5. Kalođurđevići, Vojnolići, Aladin;
  6. Kalođurđevići, i združena „ mahala Vojinovići sa mahalom Aladin“;
  7. Cuce i Druge Cuce.

Aleksandar Solovjev u plemenskim cjelinama, „Cuce“ i „Druge Cuce“ iz deftera za 1592. godinu vidi docniju podjelu na Male i Velje Cuce sa zasebnim kneževima. Što mi potvrđujemo i nadopunjujemo sa defterima za 1570. i 1582. godinu, prema kojim se vidi ista ta podjela na dvije cjeline sa zasebnim kneževima. Odnosno konstatujemo da je proces disolucije plemena započet nešto prije 1570.  i da je obrise dobio prije 1582. godine, odnosno sa udruživanjem mahale Vojinović sa mahalom Aladin. Čime konstatujemo da je proces podjele plemena na Velje i Male započet u drugoj polovini 16. i da je zaokružen prije početka 17. vijeka.

Pored navedenog u radu smo detaljno izložili i plemensku demografiju. Na osnovu priloženih pokazatelja utvdili smo da je stopa rasta bila kontinuirana, i da je išla stopom od +1,4 kuću godišnje. Što znači da nije bilo demografskih oscilacija, odnosno da turbulentne godine u carstvu nisu doticale Cuce. Uzevši činjenice u obzir, zaključujemo da nije bilo pomora stanovništva tokom 16. vijeka, kako su nam pripovjedala predanja. Pomor vezan za 16. vijek treba smjestiti u prvu polovinu 17. vijeka gdje imamo i dokumentovane godine pomora. Kako rad ne bi ostao nedorečen naveli smo godine kuge iz prvih decenija 17. vijeka, a to su bile 1608,1628, 1629, 1632, što uzesmo iz mletačkih zabilježbi.

Literatura

Đurđev, Branislav. 1968. Dva deftera Crne Gore iz vremena Skender-bega Crnojevića. Sv. 1. Sarajevo: Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine.

—. 1973. Dva deftera Crne Gore iz vremena Skender-bega Crnojevića. Sv. 2. Sarajevo: Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine.

Husić, Aladin. 2017. Crna Gora u defteru Dukažinskog sandžaka iz 1570. godine. Cetinje-Sarajevo: Državni arhiv Crne Gore i Univerzitet u Sarajevu – Orijentalni institut .

Husić, Aladin. 2022. Defter Skadarskog sandžaka iz 1582. godine – Nahija Pješivci i selo Cuce. Prevod – neobjavljena građa (31.01.2022.), Sarajevo: Milan Radulović.

Lenormant, François. 1866. Turcs et Monténégrins. Paris: Didier.

YFull. 2022. Branch info: J-FT413312. TMRCA, www.yfull.com/branch-info/J-FT413312/: YFull.

Vukićević, Ivan. 2019. „Naselja u vilajetu Crna Gora 1570. godine.“ Poreklo. 14 7. Poslednji pristup 12 5, 2022. https://www.poreklo.rs/2019/07/14/naselja-u-vilajetu-crna-gora-1570-godine/.

Glasnik cetinjskog istorijskog društva . 1939. „Nekoliko dokumenata mahom iz epohe Crnojevića: Dioba Stojka Holadinovića i Branisava Dančulovića (1490-1499).“ Zapisi: glasnik cetinjskog istorijskog društva – Knjiga XXII. Sveska 1-6., 7-12: 179.

Grković, Milica. 1983. Imena u Dečanskim hrisovuljama. Novi Sad: Filozofski fakultet u Novom Sadu: institut za južnoslovenske jezike.

Drašković, Nebojša. 1999. Čevsko Zaljuće i Donji Kraj sela u plemenu Ozrinići. Beograd: Odbor za proučavanje sela SANU : Kulturno-prosvetna zajednica Republike Srbije : Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede.

Erdeljanović, Jovan. 1910. E- 468-6 – Cuce i Ozrinići. Rukopis, Beograd: Arhiv SANU.

—. 1926, 1978. Stara Crna Gora. Beograd: Slovo ljubve.

Luburić, Andrija. prva polovina 20 vijeka. Zbirka Andrije Luburića. Rukopis, Beograd: Arhiv Srbije.

Pejović, Petar. 2004. Ozrinići : pleme stare Crne Gore. Beograd : P. Pejović: Verzal.

Pešikan, Mitar. 1982. „Zetsko–humsko-raška imena na početku turskoga doba.“ U Onomatološki prilozi III, autor: SANU, 1-121. Beograd: Odeljenje za jezik i književnost, Odbor za onomastiku.

Solovjev, Aleksandar. 1934. Popis crnogorskih plemena : iz godine 1592 . Beograd: Srpska kraljevska akademija.

Stanojević, Gligor. 1964. „Vijesti o kugi u Crnoj Gori u prvoj polovini 17. vijeka.“ Istorijski zapisi 17, sveske 1-4 756-758.

Prilog karte

Ilustracija 3, Pleme Cuce, razvojni put 1490. – 1570.
Ilustracija 4, Pleme Cuce

[1] Erdeljanović, Jovan. 1910. E- 468-6 – Cuce i Ozrinići. Rukopis, Beograd: Arhiv SANU.

[2] Luburić, Andrija. prva polovina 20 vijeka. Zbirka Andrije Luburića. Rukopis, Beograd: Arhiv Srbije. – Misli se na građu posvećenu izvornoj Crnoj Gori.

[3] Solovjev, Aleksandar. 1934. Popis crnogorskih plemena : iz godine 1592. Beograd: Srpska kraljevska akademija.

[4] Godina objavljivanja prve sveske.

[5] Godina objavljivanja druga sveske.

[6] Pored nabrojanih tu su bile i mahale Mijomanovići, Milovići i Bukovik ali su one postepeno ulazile u sastav mahale Aladinović, odnosno Aladina kako ga imenuje defter iz 1570 godine.

[7] Pešikan, Mitar. 1982. „Zetsko–humsko-raška imena na početku turskoga doba.“ U Onomatološki prilozi III, autor: SANU, 1-121. Beograd: Odeljenje za jezik i književnost, Odbor za onomastiku, str. 81.

[8] Drašković, Nebojša. 1999. Čevsko Zaljuće i Donji Kraj sela u plemenu Ozrinići. Beograd: Odbor za proučavanje sela SANU: Kulturno-prosvetna zajednica Republike Srbije : Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede.

[9] Pejović, Petar. 2004. Ozrinići: pleme stare Crne Gore. Beograd : P. Pejović: Verzal.

[10] Vukićević, Ivan. 2019. „Naselja u vilajetu Crna Gora 1570. godine.“ Poreklo. 14 7. Poslednji pristup 12 5, 2022. https://www.poreklo.rs/2019/07/14/naselja-u-vilajetu-crna-gora-1570-godine/.

[11] Husić, Aladin. 2022. Defter Skadarskog sandžaka iz 1582. godine – Nahija Pješivci i selo Cuce. Prevod – neobjavljena građa (31.01.2022.), Sarajevo: Milan Radulović.

[12] Uključujući i baštine 149, 65 Kalođurđevići, Aladinovići 23, Vojinovići 14, Mijoman 11, Bukovik 11, Milovići 25.

[13] Pejović 2004, str. 140-142.

[14] Vlasteličići naziv za sitnu vlastelu, a što su predočeni iz povelje svakako bili.

[15] Glasnik cetinjskog istorijskog društva . 1939. „Nekoliko dokumenata mahom iz epohe Crnojevića: Dioba Stojka Holadinovića i Branisava Dančulovića (1490-1499). “Zapisi: glasnik cetinjskog istorijskog društva – Knjiga XXII. Sveska 1-6, 7-12, str. 179.

[16] Erdeljanović 1926 (1978), str. 594 Dugi Do – Grab, 595 drugi istoimeni ; 621. u Dobronjež dolu.

[17] Isto, u Veljim Cucama ima više istoimenih dolova, Kućišta, kod Jame Vojvodine; Duboki Do, 533. – Jezero; 607. – Ržani Do 607; – Kućišta 507, 619; – Kruške 621; – Bata 629. str.

[18] Edreljanović 1926 (1978), str 602. – Podvoda jugozapadno od Ržanog dola.

[19] Miokove doline postoje i u Dobronježi, mada su izvjesno radi o Donjem Kraju.

[20] Erdeljanović 1926 (1978), str. 325

[21] Grković, Milica. 1983. Imena u dečanskim hrisovuljama. Novi Sad: Filozofski fakultet u Novom Sadu: institut za južnoslovenske jezike, str. 90.

[22] Husić, Aladin. 2017. Crna Gora u defteru Dukažinskog sandžaka iz 1570. godine. Cetinje-Sarajevo: Državni arhiv Crne Gore i Univerzitet u Sarajevu – Orijentalni institut.

[23] Husić, Aladin. 2022. Defter Skadarskog sandžaka iz 1582. godine – Nahija Pješivci i selo Cuce. Prevod – neobjavljena građa (31.01.2022.), Sarajevo: Milan Radulović.

[24] Prema defteru iz 1570. godine

[25] Edreljanović 1926 (1978), str. 688, 690.

[26] Drašković 1999, str. 143.

[27] Ovako ga čita Pešikan; a može da se čita i Vojnović, bez i. Sijakt je suglasničko pismo.

[28] Pešikan 1982, str. 69, a ista objašnjenja daje na stranicama 79, 80, 81.

[29] Vukićević 2019

[30] Edreljanović 1926 (1978), str. 317

[31] Erdeljanović 1910, – u rukopisu Radulovići su od strane dijela Ozrinića označeni starosjedioci Bašina Sela.

[32] Zadnji zajednički predak Radulovića i Bajkovića živio je prije ~ 570. godina – videti računicu na www.yfull.com/branch-info/J-FT413312/ .

[33] Đurđev 1968, str. 49

[34] Lenormant, François. 1866. Turcs et Monténégrins. Paris: Didier, str. 291 „175. Tuse-Vule e Nico Raizeu’ 237

[35] Kao što je rečeno u prvom djelu rada, Crnogorci su sami prikupljali podatke za 1592. godinu.

[36] Solovjev 1934, str.

[37] Broj napisanih baština je preuveličan. Postavlja se pitanje šta je sve podvedeno pod baštinu.

[38] Stanojević, Gligor. 1964. „Vijesti o kugi u Crnoj Gori u prvoj polovini 17. vijeka.“ Istorijski zapisi 17, sveske 1-4 756-758.

Komentari (0)

Odgovorite

Trenutno nema komentara. Budite prvi i ostavite komentar.