Poreklo stanovništva sela Drugovići, opština Laktaši. Prema knjizi Živka Vujića „Laktaška Župa – prošlost i sadašnjost“, izdanje 2013. godine. Pripremio saradnik Porekla Milodan.
Položaj sela i komunikacije.
Selo u opštini Laktaši, udaljeno 12 km istočno od opštinskog centra, a osam od Klašnica. Smješteno je na sredokraći puta između Banjaluke i Prnjavora (na 27. km). Teren je pretežno ravničarski, sa blagim nagibom prema jugu i rijeci Crkveni koja protiče južnom stranom sela. Površina iznosi 19,339 km2, od čega 10,629 km2 su Donji, a 8,710 km2 Gornji Drugovići. Dijeli ih linija – Bijelića glavica, Sikimića potok do ušća u Crkvenu. Nalazi se na 134–272 m n. v.
Kroz selo prolazi magistralni put Klašnice–Prnjavor, koji je asfaltiran 1975, i nekoliko kraćih asfaltnih puteva, dužine 17 km, a makadamskog puta ima oko 25 km.
Tip sela, zemlje i šume.
Selo je razbijenog tipa; kuće su pretežno locirane oko puteva i po brežuljcima. Između njih su plodne njive i voćnjaci, a ima i bjelogorične šume oko 30 odsto ukupne površine sela. Graniči se sa selima Milosavci, Miloševci, Devetina, Koljani i Gumjera (opština Laktaši) i Hrvaćani (opština Prnjavor).
Zanimanje stanovništva i ostali podaci o selu.
Stanovništvo Drugovića bavi se poljoprivredom. Od žitarica se najviše gaje pšenica i kukuruz, a dobro uspijeva voće, posebno trešnje i šljive. Manji dio mještana je zaposlen u Banjaluci, Laktašima i inostranstvu.
Lokaliteti: Bjelića glavica, Tešinovića brdo, Ignjatića brdo, Ambarine, Popovača, Selište, Klupice, Careva gora, Ćućunovo brdo, Gaj.
Selo je dobilo električnu energiju 1969, a telefonske priključke 2001. godine. Vodovod, kojim se napaja oko 80 kuća, građen je od 1987. do 1990. godine. Voda je zvanično puštena 16. aprila 1991. Groblje se nalazi kod crkve. Drugoviće je 31. Avgusta 1950. godine zadesio katastrofalni zemljotres osmog stepena Merkalijeve skale.
Vodotoci su: Crkvena, Bojića voda, Sikimića potok, Ostojića potok, Rječica, Ilidža, Muratovac, Studenac, Lužine, Vukina voda, Bareljci, Gagičkovac…
Veći zaseoci su: Ambarine, Bojići, Bundale, Gušići, Jovanovići, Ostojići, Stamenići, Stegići.
U zaseoku Ambarine, na Stegića brdu izgrađeno je naselje za izbjeglice od 22 stambene jedinice (deset dupleks kuća i dvije samostalne) u kojima živi 48 stanovnika prognanih iz raznih krajeva sadašnje Federacije Bosne i Hercegovine (Donji Vakuf, Sanski Most, Glamoč, Krupa, Ključ, Kupres, Zenica…)
Drugovići su jedno od rijetkih sela u opštini Laktaši koje je među prvima imalo crkvu i školu u 19. vijeku. Gradnja prve crkve u Drugovićima započela je 1863. godine. Crkva, posvećena Rođenju Presvete Bogorodice završena je i osveštana 8. novembra 1867. Tadašnjoj drugovićkoj parohiji pripadala su sela Milosavci, Papažani, Kriškovci, Koljani i Hrvaćani. Zanimljivost u vezi sa crkvom, svakako je veliki crkveni ključ, sačuvan do današnjih dana, težak 1,3 kg koji je iskovao Risto Vranješ iz Milosavaca. Prvi paroh je bio Vasilije Ignjatić (rođen 1834. y Papažanima, u narodu poznatiji kao pop Bajan), koji je službovao sve do 1905. godine. Međutim, svakako je najpoznatiji sveštenik Đorđije—Đoko Radić, šesti paroh po redu, koji je rođen 1907. u Sanskom Mostu, a preminuo 1993. Godine i sahranjen u Banjaluci. Službovao je od 1934. do 1969. godine.
Na mjestu stare crkve, od 1963. do 1967. godine sagrađena je nova, poslije stotinu godina otkada je osveštana prva (stara) crkva u Drugovićima.
Jedna od najstarijih osnovnih škola u tadašnjoj BiH sagrađena je u Drugovićima 1868. godine, naj više zahvaljujući arhimandritu Vasi Pelagiću, koji je tada bio prvi čovjek banjalučke eparhije i bogoslovije. (On nije bio samo pobornik i pokretač izgradnje crkve, već i škole u ovom selu.) Škola je sagrađena u crkvenom dvorištu i zvala se Srpska narodna škola. Prvi učitelj je bio Prokopije Trifunović, Vojvođanin. Škola je radila do 1975, a ponovo je počela sa radom 1893. godine, pošto su austrougraske vlasti dozvolile nastavak rada u crkvenoj zgradi, koja je sagrađena 1878. godine. Škola je radila do 1913. godine. Nakon devet godina (1922), sagrađena je zgrada sa učionicom u prizemlju i stanom za učitelje na spratu. Ubrzo je bila sagrađena još jedna zgrada sa još jednom učionicom. Za 142 godine postojanja, do 2010, škola je aktivno radila 112 godina. Trideset godina nije radila zbog ratova (četiri rata) ili dotrajalosti školske zgrade. Iz škole je izašlo 96 generacija đaka. Prema nekim podacima u školi je prvi put formirana školska biblioteka 1923. godine. Škola i danas radi kao trogodišnja područna škola OŠ „Holandija„ u Slatini. Zanimljivo je da su mnogi Drugovićani školovali svoju djecu u raznim gradovima bivše države, ali se samo manji broj vratio u selo ili bližu okolinu. U tome bi, između ostalog, trebalo tražiti razloge što se jedno od najvećih sela laktaške Župe postepeno urušava.
U selu ima hotel „Braća Đukić “, benzinska pumpa, četiri prodavnice mješovite robe, autootpad i kamenolom „Niskogradnje” iz Laktaša. Do 2001. godine postojao je mjesni ured. Mjesnu zajednicu Drugovići, pored istoimenog sela, čine Devetina i Koljani.
Poreklo stanovništva.
Polovinom 2010. selo je imalo 285 domaćinstva, 376 kuća i vikendica, a u domaćinstvima je živjelo 816 stanovnika srpske nacionalnosti, osim u dvije porodice (Olenjuk i Zamfirovski).
Najbrojnije su porodice:
-Bojić (26 domaćinstava, 30 kuća i 60 stanovnika), po 12 domaćinstava imaju:
-Bjeloševići (12, 39) i Tešinovići (14, 34),
-Bundale, Ostojići, Stegići i Stamenići imaju po devet domaćinstava,
-Uletilovići, Rajilići i Savići po osam,
-Sikimić, Radujkovići, Mihajlovići i Manojlovići po sedam domaćinstava.
Bojići i Stamenići slave Sv. Vasilija, Bjeloševići, Ostojići, Tešinovići, Uletlovići – Nikoljdan, Bundalo i Mihajlovići – Jovanjdan, Stegići – Srđevdan, Rajilići – Sv. Ignjatija, Savići — Sv. Stefana, Radujkovići – Časne verige, Manajlovići i Sikimići ~ Đurđevdan. U selu se još slave Tomindan, Markovdan, Sv. Pantelejmon, Lučindan, Sv. Jovan Zlatousti, Petrovdan, Vidovdan, Aranđelovdan, Mitrovdan.
Zastupljena su još prezimena:
-Jovanović, Popović, Mikača i Crnadak po šest domaćinstva,
-Krmenjac, Sumrak i Zarić po pet,
-Balaban, Gušić, i Kovačević po četiri,
-Benić, Božić, Vujinović, Radinković i Šironjić po tri,
-Babić, Bosančić, Vidović, Dujdup, Ljubojević, Milanović, Mišković, Marković, Marinković, Simić, Trkulja, Tramošljanin i Šikanić po dvije, te:
– Agić, Aleksić, Bjegojević, Vukosavljević, Koprenović, Krkić, Olenjuk, Veselić, Vrhovac, Galić, Glišić, Grujić, Dragić, Đukić, Ignjatić, Janković, Lazić, Kalezić, Kopren, Praštalo, Rajić, Predragović, Roguljić, Rudić, Samardžić, Sladojević, Sakan, ćejić, Ćetojević, Ćućun, Čavić, Zafirovski, Šervan i Šuman.
Pustih kuća ima 28, a vikendica 27, a praznih 39. (Bez stanovnika izbjegličkog naselja58.)
-Antonić, Bogojević, Bubnjević, Vukotić, Glavina, Keser, Kovljenović, Levi, Lukač, Malinović, Mirjanić, Prebeg, Radaković i Tomić su vikendičari.
Od poznatijih ličnosti koje su rođene ili su živjele u Drugovićima su: ćorđije ‘ćoko Radić, sveštenik, Veliša Kalezić, dugogodišnji direktor škole i Slavoljub Slavko Roguljić, privrednik.
IZVOR: Prema knjizi Živka Vujića „Laktaška Župa – prošlost i sadašnjost“ , izdanje 2013. godine. Pripremio saradnik Porekla Milodan.
Komentari (0)