Poreklo stanovništva naselja Draževina, opština Podgorica – Crna Gora. Prema knjizi dr Pavla S. Radusinovića „Naselja Stare Crne Gore, posebni deo“, izdanje Beograd 1986. godine. Pripremio saradnik Porekla Milodan.
Položaj sela.
Nalazi se na sjeveroistočnoj strani Busovnika, zahvatajući njegovu višu podgorinsku zonu, koja se ovdje u obliku blago nagnute površiv prostire između Krusa, Korneta i Buronja. Taj prostor ima relativno povoljan položaj i konfiguraciju, koji mu omogućavaju znatno povoljne veze sa ostalim dijelovima Lješanjske nahije i Titogradom s jedne, kao i smještaj samog naselja oko ziratnih padina, manjih podova, vrtačastih proširenja i dolova, s druge strane. Širim potezom atar obuhvata iskošene strane Busovnika, kao pasišnu osnovu za sitnu stoku, a isto tako i šumsko–branjevinski potez kraške niskogorice prema Kornetu. Granica atara, počev od Velje strane na sjeveroistoku, vodi na Krše i preko Rivnje, Kosmate i Planih brda silazi na Mali Gradac. Odatle povija prema sjeverozapadu i izlazi na Dobrijelj, zatim prelazi put Draževina – Buronji, pa se pored Poda nastavlja preko Veljeg Bovana do na Dubočicu i Relezu. Dalje vodi preko Varina vrha, Kecana i Rodskih krša, te grebenom na Stražnik (kota 428), a odatle na Velju stranu. Tako uokviren, atar je (JI—CZ) dug 4,6, širok (SI–JZ) 1,4 km i zahvata 6,39 km2 površine. Nalazi se na visini (kod crkve) od 340 m. Samo naselje je smješteno y srednjem dijelu atara, odnosno pored puta Titograd–Buronji. Od Titograda je udaljeno 15, od Cetinja 40 i od mjesnog središta na Gracu 5,5 km.
Istorijat.
O veličini naselja pod njegovim današnjim nazivom nalazimo podatke tek s početka prošlog vijeka, kada je, po Dipreu i Somijeru, imalo 30 kuća i 70 vojnika. Već sam broj kuća ukazuje na to da je selo relativno staro, te da je y odnosnim turskim defterima, pa i kod Bolice, najvjerovatnije zavedeno pod drugim nazivom ili y sastavu nekog od susjednih sela. Jer, ta sela (Kruse, Kornet i Buronji) su u tim popisima evidentirani kao znatna naselja. Tako je, recimo, interesantno napomenuti da se u odnosnim defterima kao mahala sela Korneta pominju Radosalići sa 13, odnosno 12 kuća, te da je taj naziv sličan nazivu ovdašnjih Rasovića kućišta. Godine 1865. selo je imalo 30 d., a 1879. g. 31 sa 189 stanovnika (91 m. i 98 ž.). Erdeljanović je u njemu popisao 30 d., a 925. bilo ih je 26, sa 120 stanovnika. Do 1948. broj prvih uvećao se za 7, a drugih za 30. Zatim je bilo: 1953 (37 : 141), 1961 (37:144) i 1971 (26 :108). Od zadnjeg broja te godine u mjestu je od rođenja živjelo 84, a ostali su doseljeni, i to 12 prije 1945, a drugi poslije. U zadnja dva popisa broj članova po domaćinstvu bio je: sa 1 (5:2), sa 2 (9:6), sa 3-5 (11:7), sa 5-8 (9:10) i sa 8 i više (3:1). Ujedno je sastav glavnih starosno–polnih grupa bio= prve 55:38 (ž. 23:16), druge 62:41 (ž. 35:23) i treće 27:29 (ž. 16:15).
Struktura stanovništva.
Prema obrazovanju, mještani su bili: bez škole 35 : 26 (ž. 13 : 12), sa četvorogodišnjom 69:51 (ž. 34:21), sa osmogodišnjom 2:10 (ž. 0 :5), sa srednjom (7:4 ž. 1:1) kvalifikovani radnici 2 :1 (ž. 1:0), a nepismenih je bilo 23 :17 (ž. 20 :15).
Tada je posjedovna i dohodovna struktura domaćinstava izgledala ovako: bez zemlje (5:3), do 2 ha (8:7), sa 2-5 (20:13), sa 5-10 (4:2), sa 10–15 (0:1), sa 15 i više (0:2). odnosno poljoprivrednih 25:13, mješovitih 6 :9 i nepoljoprivrednih 6 :4.
U 1953. g. 66 aktivnih izdržavalo je 63 lica; u poljoprivredi (59 :53), a sa ličnim primanjima bilo je 7. Taj odnos se u naredna dva popisa izmjenio ovako: aktivnih je bilo 53:61, izdržavanih 77:37 ; u poljoprivredi 49:53 i 74:26, a sa ličnim primanjima 15 : 10.
Tip sela.
Draževina je zbijeno naselje. Izvjesno se podvajaju dvije grupe kuća: prva zvana Naplatnice sa 4, i druga, zvana Gojilo sa 8. Prva je u pravcu Buronja, a druga prema Krusima od glavnine sela udaljene su po oko 200 m. Selo ima ukupno 35 kuća, od kojih je 14 prizemnih i 21 na izbi. Tiglom su pokrivene 32, a pločama 3; daščani plafon je u 18, a malterisani u 17 kuća. U međuratnom periodu manjim prepravkama bilo je zahvaćeno 5, a poslije 1945. g. renoviranjem i dogradnjom 18 kuća. U selu su popisana 32 stana sa 1430 m2, i to: 12 iz prvog, 6 iz drugog, 9 iz trećeg i 5 iz četvrtog perioda. Od njih je 19 imalo ognjište, 3 zemljani pod i 31 električno osvjetljenje. Prema vrsti cy: 14 jednosobnih i garsonjera, 11 posebnih soba, 5 dvosobnih, 1 trosobni i 1 četvorosobni. Stalno nastanjenih je bilo 27, a povremeno, sezonski 5.
Rodovi.
Septembra 1974. y selu su živjeli:
-Burzanovići (16 d.),
-Globarevići (10),
-Vukčevići (6) i:
-Uskokovići (1).
Poslije 1945. iselilo se 55 mještana (48 y Titograd; 1 d. je kolonizovano u Vojvodinu), a u periodu 1918, 1945-47. (takođe u Titograd). Preseljenici u Titograd najvećim dijelom povremeno dolaze. Dnevnih migranata ima 7. Ranije je na rad u Ameriku išlo 10 mještana.
Vode.
Selo se vodom snabdijeva iz 30 bistijerni (od njih je 11 izrađeno poslije 1945) i 3 ubla. Na Kecanovoj strani je zajednička voda Draževine i Krusa, zvana Buster. Bratstveničkih bistijerni ima 10, i to: 6 Burzanovića, 2 Kukčevića i 2 Globarevića. Sve su to stare vode, danas znatno zapuštene. Od ublova su dva seoska, a jedan Burzanovića, Globarevića i Uskokovića. Nazivaju se – Ogradski, Pločice i Buna. Prvi se nalazi usred sela i od davnina pripada cijeloj Draževini (Od Busovnika do Sinjca), drugi je podno i treći poviše sela; veoma su stari.
Ostali podaci o selu.
Električno osvjetljenje uvedeno je 1967. g. Otada do oktobra 1972. mještani su pribavili 14 električnih šporeta, 25 frižidera, 4 televizora i 25 radio-prijemnika. Tada su ognjište koristila samo 2 d., njega i obični šporet 17, njega i električni šporet 14 i samo obični šporet 2. U sklopu opštih promjena y izgledu kuća i naselja, koje su ovdje veoma vidne, krupne su i promjene u unutrašnjem uređenju i opremi stanova. U pregrađenim ili novoizgrađenim sobama ili kuhinjama preovlađuje novije pokućstvo i namještaj, a starije stvari su se više zadržale tamo gdje su kuće manje obnovljene. One su, kao i u drugim selima, vezane za kužine sa ognjištima, te uglavnom za kuće „iz jedna“.
S druge strane je veći broj kuća, toliko zbijen da su im dvorišta relativno mala. Ali, sve one na izbi imaju poveće tarace, ispod kojih je prostor iskorišćen za mještaj stoke, živine i za ostavu. One ujedno, za oazliku od onih koje su unekoliko podvojene, nemaju okućnice u neposrednoj blizini. Potojeće, pak, kao gotovo i sva ostala parcelisana i razbacana imanja, su ograđene, a vinogradi obično podzidani. Njihova udaljenost od kuća kreće se od 0,3 do 0 8 km. U selu je, kako rekosmo, y prvom redu zbog ispaše y Busovniku, ranije bilo veoma razvijeno i sitno stočarstvo. Kecanova strana od Kradnjega kljuna do Krsca i od kuće Bana Milonjića do Gornje rupe je seoska komunica. Podijeljena je na četiri dijela: polovina je Vukčevića, četvrtina Burzanovića i Uskokovića i četvrtina cijelog sela.
Ova uveliko goletna površina koristila je za našu i sječu. Ko bi iz seoske četvrtine ubrao drvo, za njega je određeni iznos, kao vrstu pomoći, plaćao crkvi. U Busovniku, pak, područje zvano Taličevina je takođe komunica; prije oko 200 godina podijeljena je na bratstveničke ogranke. Tu je i zajednička seoska gora, zvana Jasikova rupa, iz koje se za urbano plaćalo seoskom fondu. U gornjem i donjem Busovniku bila su po dva plandišta; u prvom Ćetkova i Jasikova rupa, a u drugom Prline i Gavrilove pećine. Stoka se pojila na vodama, zvanim Muhovića voda, Mesnica, Vukova voda i Vrbić.
Ipak, Busovnik se, zbog semiardne prirede, samo po nuždi koristio kao „planina“ Njegova ispaša i brst su optimalno crpljeni. Na njemu se, naime, do kraja prošlog vijeka, odnosno do poslije oslobođenja Zetsko–bjelopavlićke ravnice od Turaka, sva sitna stoka i ljeti držala, a tek potom ju je bilo moguće davati drugima na čuvanje na drugim, pravim planinama, obično na kučkim Komovima. Tako je (do balkanskih ratova svakako mnogo više) uoči zadnjeg rata 15 d. davalo tamo ovce (oko 450 grla), a poslije 1945. taj broj se sveo na 3-5 d. sa oko 100 grla.
Zimska prehrana tako brojne stoke ranije je predstavljala posebnu teškoću. Male količine sijena nadoknađivane su brojnim listoberima koji su čuvani y zabranima. Njihova sječa, sadijevanje i prenošenje do pojata i konoba, tj. kuća, i ovdje je, kao i u pretežnom dijelu starocrnogorskih sela, iziskivalo ne malo napora. Doduše, za ovo iovdašnja sela olakšavajuće je bilo to što zime nijesu tako oštre i snjegovite, pa ni duge.
IZVOR: Prema knjizi dr Pavla S. Radusinovića „Naselja Stare Crne Gore, posebni deo“, izdanje Beograd 1986. godine. Pripremio saradnik Porekla Milodan.
Komentari (0)