Projekat Nacionalni stadion i neidentifikovano genetičko nasleđe u nekropoli Kaluđerske livade

20. oktobar 2021.

komentara: 0

PIŠE: Saradnik portala Poreklo Snežana Aleksić

U našoj javnosti danas oprečni su stavovi po pitanju interesovanja za istorijske vesti, koje nekada temeljno, a nekada šturo pružaju informacije o staništima i grobljima ljudi koji su se rađali, živeli i umirali u nekim davnim ali i ne tako davnim vremenima. Savremeni čovek u potrazi sa svojim korenima, koristeći DNK analize, u nastojanju da spozna sopstveni rod, najčešće i ne nasluti da je spona između sadašnjeg i prošlog vremena skrivena u nedrima zemlje. Jedan od takvih predela koji u tišini ravnice čuva tajnu prošlog, svakako je Donje polje u Surčinu i deo atara Jakova, koji administrativno pripadaju surčinskoj opštini, pa tako i gradu Beogradu, a istovremeno oba mesta se nalaze u istočno-sremskoj geografskoj regiji.

Urna, Izvor: Petrović B. Kaluđerske livade – nekropola bronzanog doba, Muzej grada Beograda, 2006.

Arheološki lokaliteti i  arheološki nalazi u ovom delu Srema poznati su još krajem XIX i početkom  XX veka kada J. Brunšmid otkriva i evidentira predmete i lokalitete iz bronzanodopskog i gvozdenodopskog perioda u Surčinu i Jakovu. ”Zahvaljujući arheološkim iskopavanjima obavljenim u drugoj polovini HH veka i slučajnim nalazima danas je u jugoistočnom Sremu poznat čitav niz lokaliteta koji se datuju u sličan vremenski raspon. U kontekstu praistorije južne Panonije i Centralnog Balkana  najčešće je u pitanju period poznog bronzanog doba i vreme kulture Belegiš, koja se u relativno hronološkim okvirima datuje u period između 1500. i 1000. p. n. e. Nekropola Kaluđerske Livade istraživana je savremenijim arheološkim metodama i njena analiza donela je nove podatke o zajednicama poznog bronzanog doba.” [1] Međutim, o otkrićima  sa lokaliteta Kaluđerske livade široka javnost uglavnom nije upoznata. Iako je u više naučnih i stručnih radova objavljeno saznanje u vezi rezultata istraživanja, a 1998. godine u Zemunu postavljena izložba ”Novi arheološki nalazi u Zemunu”, do danas ovo kulturno nasleđe nije uvršteno u arheološko nasleđe grada Beograda.[2] Doduše, isto do danas i nije temeljno istraženo. Istraživanju lokaliteta Kaluđerske livade pristupilo se prilikom izgradnje drugog poluprstena autoputa oko Beograda, deonica Dobanovci-Ostružnica, kada su izvođači radova prijavili Zavodu za zaštitu spomenika kulture grada Beograda nehotičnu devastaciju arheološkog lokaliteta. Tada je istraživanju pristupio Muzej grada Beograda, s tim da je od strane investitora muzeju bila ograničena aktivnost iskopavanja dvema klauzulama ugovora: obimom radova – istraživanja su sprovedena u širini puta, i vremenskim rokom od 4. do 27. jula 1991. godine. Kako tvrdi M. Janković, posledica ovoga je nepotpunost istraživanja, pa tako i dobijenih rezultata. ”Istraživana je površina od 8.820 m2. Na njoj je utvrđen ostatak višeslojnog arheološkog nalazišta sa najstarijim ukopima iz praistorije – 88 grobova spaljenih pokojnika u urnama, iz perioda bronzanog doba. [3]

U otkrivenom delu antičkog naselja pronađeno je ”osam peći od kojih je jedna bila ciglarska i tri stambena objekta,”[4] kao i više pokretnih nalaza, među kojima je i nešto metalnog novca.[5] Pretpostavlja se da je naselje tokom antičke epohe imalo kontinuirano trajanje usled blizine glavne putne komunikacije Sirmium-Singidunum. Vreme dominacije antičke civilizacije zatečene na lokalitetu Kaluđerske livade  opredeljeno je I-IV vek.[3]

Skica skeleta iz grobnice 59 na lokalitetu Kaluđerske livade. Izvor: M. Janković, navedeno delo, 90

”U srednjem veku je na ovom mestu ponovo nastalo groblje, sa skeletnim sahranjivanjem. Srednjovekovno groblje je otkriveno na površini od oko 3.300 m2.  Ukupan broj istraženih individua iznosi 109, a ta brojka ne obuhvata sve sahranjene na nekropoli zato što radovi nisu obavljeni u potpunosti i zato što nije poznato koliko je skeleta sasvim uništeno građevinskim mašinama. Na osnovu materijala dobijenog zaštitnim iskopavanjem, period ukopa u srednjovekovnom groblju Kaluđerske livade opredeljen je u vremenske okvire  XII -XIV veka. Ako se razmatraju istorijski podaci o jugoistočnom Sremu, najduži miran srednjovekovni period u ovom pograničnom području pada u vreme između prodora Tatara 1242. i smrti kralja Dragutina 1316. godine. Više od sedamdeset godina stanovništvo je moglo neometano živeti na jednom ili više obližnih naselja u drugoj polovini XIII i početkom  XIV veka i biti sahranjivano na Kaluđerskim livadama. Stanovništvo sahranjivano na Kaluđerskim livadama je seosko, mada, naselje iz kog potiču tu sahranjivani nije poznato. ”[3]

Arheološko nalazište Kaluđerske livade označeno crnim trouglom. Izvor: M. Janković, navedeno delo, 74

Istorijski izvori potom jasno stavljaju do znanja da se predeo jugoistočnog Srema jedno vreme nalazio pod upravom Despota Stefana Lazarevića. Za sada, vesti o Kaluđerskim livadama iz tog perioda i kasnijeg vremena despotovih naslednika nisu poznate.

Nakon prodora Sultana Sulejmana u ove predele, ratno razaranje, odvođenje stanovništva u ropstvo, doveli su do depopulacije jugoistočnog Srema.[6] Potom, ”planskim kolonizacionim merama osmanskih i ugarski vlasti ponovo su naseljavane opustošene pogranične oblasti. Kolonizacija svojih i depopulacija neprijateljskih teritorija bila je trajno strateško opredeljenje obeju suprotstavljenih država, pa je zato i razumljivo da su procesi raseljavanja, naseljavanja i ponovnog raseljavanja bili neprekidni.”[7] Sa Turskom dominacijom na prostoru Srema uspostavljen je Sremski sandžak, a mesta jugoistočnog Srema podpala su pod administrativnu jedinicu – Zemunsku nahiju. U poreskim evidencijama koje su tokom ovog perioda vođene, Kaluđerske livade se ne pominju kao naseljeno mesto, niti kao merza. U vezi sa poreskom obavezom manastira Feneka iz 1566. pominje se ”da je manastiru izdata tapija na vinograde, bašte, livade, njive, Duge njive, jezero pored manastira, mesto Kurmadin i šumu u blizini manastira, pošto su ih do tada koristili bez tapije.”[8] Može se pretpostaviti da je ovim popisom obuhvaćeno i zemljište, koje kasnije, u odnosu na vlasništvo dobija naziv Kaluđerske livade. Verovatnoću da su se događaji nizali pretpostavljenim tokom potvrđuje i činjenica da je u u neposrednoj blizini Kaluđerskih livada, prema svim raspoloživim istorijskim izvorima, Fenek  jedini manastir na ovom prostoru.

Međutim, pitanje vlasništva nad Kaluđerskim livadama sa dominacijom Vojne granice, otvoreno je tokom čitavog XVIII veka, a sudeći prema raspoloživim izvorima, verovatno da je ovaj zemljišni posed došao u  apsolutno vlasništvo manastira Feneka tek tokom druge polovine XIX veka, verovatno nakon razvojačenja Vojne granice.

U XVIII veku, imovina i status manastira Feneka potvrđeni su Privilegijama iz 1747. godine, koje je manastiru dala i svojeručno potpisala Imperatorka Marija Terezija.[9] Međutim, prema popisima zemljišta u manastirskom posedu iz 1753. i 1771. godine ne može se tvrditi da je manastir Fenek posedovao Kaluđerske livade. Prema popisu od 12. juna 1753. godine, osim sakralnih, stambenih i ekonomskih objekata, manastir je posedovao 30 kosa livade, 3 bašte posejane raznim semenjem, 2 jutra kukuruza, 400 šljiva, [10] a prema popisu od 3. marta 1771. godine, manstir Fenek posedovao je  malo imanje (grunt) koje se nalazilo oko samog manastira. Imanje se moglo obići za ”tri frtalja sata” (45 minuta).  Uz rečeno, u vlasništvu manastira bilo je i malo šume za nužni ogrev, 30 kosa livade, 300  šljiva, 5 motika vinograda i vodenica na gruntu manastirskog mesta Jakova. Nadalje, popis informiše da ”od davnina” Feneku pripada i jedna kapelica od hrastovog drveta, na gruntu vojnog mesta Kupinova, koja je posvećen Blagoveštenju Presvete Bogorodice.[11]

Sa ukidanjem Vojne granice (1871) život u jugoistočnom Sremu dinamično se menja, na snagu stupaju civilni zakoni, promet zemljom i nekretninama postaje slobodan. U periodu 1880-1882. u pravni saobraćaj uvedene su nove Zemljišne knjige. Za razliku od prethodnih Vojnih gruntovnica u koje su bila upisana samo korisna zemljišta (oraća zemlja, bašte) u nove, civilne Gruntovnice, prema tada važećim Zakonima, upisana  su sva zemljišta stečena u vlasništvo po osnovu službe u Vojnoj granici. Vakantna, slobodna zemljišta uneta u Gruntovnicu u vlasništvo ” Erara kraiškog zemaljskog” nedugo po razvojačenju puštena su u slobodnu prodaju. [12]

Prnjavor manastira Feneka je sasvim raseljen 1894. godine, tada je manastirski posed uvećan sa 40 jutara oraće zemlje. [13] U godini 1896. manastir  poseduje i 70 jutara šume. [14] Vest  iz 1905. godine informiše da se u ovoj godini imanje manastira prostiralo na površini od 975 jutara i 494 kvadratnih hvati, [15] a u  1937. godini manastirsko imanje je obuhvatalo 1.000 jutara,[16] od čega je jedan deo činio kompleks hrastove šume[17] Gaj.

Nakon Drugog svetskog rata, sa reformom države i društva, manastiru Feneku je oduzeto 461 jutro obradivog i 563 jutara neobradivog zemljišta, [18] a popis o oduzimanju obuhvata i Kaluđerske livade. [19] Transformacija vlasništva nad ovim zemljištem tekla je shodno vođenoj ekonomskoj politici toga vremena. U statusu opštenarodne imovine zemlja se prvo obrela pod patronatom zemljoradničke zadruge, a nakon Komasacije sprovedene u KO Jakovo i KO Surčin 1965. godine, zemljište je dato na korišćenje Poljoprivrednom kombinatu Beograd.

Transformacija vlasništva nad kapitalom, naročito tokom HHI veka, ostavila je mnoga pitanja bez odgovora, između ostalih i pitanje delimično istraženog arheološkog lokaliteta Kaluđerske livade. Ova zemljišna površina sa toponimačkim nazivom Kaluđerske livade, nakon što je proglašena opšenarodnom imovinom 1945. godine, iz klase livada pretvorena je u obradivo zemljište, potom zbog izradnje puta deo njene površine pretvoren je u građevinsko zemljište. Današnja tendencija prenamene zemljišta izvesno upućuje da će se i ostala površina Kaluđerskih livada u delu neistraženog arheološkog lokaliteta radi planirane izgradnje Nacionalnog stadiona i prateće infrastrukture naći u statusu građevinskog zemljišta.

Za slučajno otkrivenu nekropolu tokom građevinskih radova 1991. godine na Kaluđerskim livadama, naročito za srednjovekovne ukope, do danas nisu dati  odgovori na pitanje – ko je narod koji je tu sahranjivan?  U iščekivanju Javne rasprave na predlog projekta izgradnje Nacionalnog stadiona, o čemu svakako glavnu reč treba da vode struka i nauka u oblastima koje planirani projekat tangira, verovatno da u Javnu raspravu treba da se uključi i Srpski DNK projekat, iz razloga što genetičko nasleđe skriveno u nedrima zemlje Kaluđerskih livada čeka trenutak da opovrgne ili potvrdi sve ranije postavljene hipoteze u vezi sa domicijalnim stanovništvom jugoistočnog Srema, te da odgonetne da li od srednjeg veka do danas na ovom prostoru postoji kontinuitet života određenog stanovništva.

Do sada sprovedena istraživanja Srpskog DNK projekta u kome su učestvovali savremeni žitelji Srema upućuju da su u većini od 36,45% od ukupno testiranih  pripadnici I2 haplogrupe, koju sa 15,84 % sledi E haplogrupa i sa 14,90% R1a haplogrupa. Ostale haplogrupe kod testiranog stanovništva Srema zastupljene su u manjim postocima.

HaplogrupaBroj testiranihU procentima
RegionUkupnoRegionUkupno
Ukupno603731100,00100,00
I218136030,0036,45
E1359121,6715,84
R1a1155618,3314,90
J2736311,679,73
I153188,338,52
N21233,333,30
R1b22113,335,66
Q1211,670,56
J11541,671,45
G01140,003,06
H020,000,05
L0100,000,27
T080,000,21

Izvor: //dnk.poreklo.rs/Statistike/Regioni – pristupljeno 16.10.2021.

Lokacija planiranog Nacionalnog stadiona sa Tehnološkim parkom, izvor: www.naslovi.net  – pristupljeno 16.10.2021.

IZVORI I LITERATURA:

[1] Spasić M., Ljuština M.,  Lokalitet Jakovo – Ekonomija Sava u ekumeni II i I milenijuma stare ere, ARHAIKA 7–8/2019–2020, 45

[2] Zavod za zaštitu spomenika kulture Grada Beograda, www.beogradskonasledje.rs– pristupljeno 15.10.2021.

[3] Janković, M.,Kaluđerskelivade – srednjovekovno groblje kod Jakova, Glasnik Srpskog arheološkog društva, 2003, 73-120

[4] Petrović B., Rimski metalni nalazi sa lokaliteta ”Kaluđerske livade” u Surčinu, Godišnjak Grada Beograda, Beograd, 1996, 13-32; Petrović B., Kaluđerske livade: nekropola bronzanog doba, Muzej grada Beograda, Beograd, 2006.

[5] Crnobrnja, N.,  Rimski novac sa lokaliteta „Kaluđerske livade“ u Surčinu, Godišnjak Grada Beograda, Beograd, 1996., 33-36

[6] Više v.:Emencin M.F., Istorija jedne migracije s početka XVI stoleća Sremski izgnanici u Galipolju, Istorijksi časopis, XLII-XLIII, 1995-1996, 237-253; Bačka vila, Svezak II, Kronologičeskoj spisak dostopameni dogašaja u Sremu, 1841, 183

[7] Krstić A., Seoska naseljavanja u Podunavlju i Posavini Srbije i južne Ugarske u 15. i prvoj trećini 16. veka, Istorijski časopis, knj. (2005), 167

[8] Amedovski D., Zemun i Zemunska nahija u XVI veku,Istorijski časopis, knj. LII (2005) 221-222

[9] Rakić V., Istorija manastra Feneka, Budim, 1799, 7-8

[10] Srpski sion, Sr. Karlovci, br.1 od 15 januara 1903, 26

[11] Ruvarac D.,  Opis fruškogorskih manastira od 1771. godine,  Arhiv za istoriju SPKM, sv.2, Sr.Karlovci, 1913, 120-122

[12] Aleksić S., U bespuću graničarskog Srema 1745-1914. – rukopis u pripremi za štampu kod Arhiva Vojvodine

[13] Aleksić S., Okamenjena ćirilica iščitavana između i preko redova, 2017, 79

[14] Srpski Sion, Sr. Karlovci, br.21, 24. maj 1898, 334-335

[15] Srpski Sion, Sr. Karlovci, br. 11 od 31. maja 1905,  311

[16] Vreme, Beograd, br.5685 od 14. novembra 1937., 13

[17] Zastava, Novi Sad, br.240 od 22. oktobra 1921, 4

[18] Aleksić S., Jugoistočni Srem sredinom HH veka u dokumentima IAB, Dobrovoljno silom naterano, IK Prometej, Arhiv Vojvodine, Novi Sad, 2021, 465-469

[19] IAB-32-1-4- Agrarni sud, deo koji se odnosi na Jakovo

Komentari (0)

Odgovorite

Trenutno nema komentara. Budite prvi i ostavite komentar.