Poreklo stanovništva naselja Crvena Paprat, opština Podgorica – Crna Gora. Prema knjizi dr Pavla S. Radusinovića „Naselja Stare Crne Gore, posebni deo“, izdanje Beograd 1986. godine. Pripremio saradnik Porekla Milodan.
Položaj sela.
Nalazi se između Dolova, Oraovice, Baloča i Bandića. Zahvata znatno razbijeni, bregovito–doloviti i nagnuti prostor od Dolova, na jugu do Matice na sjeveru. Naselje je razmješteno na domacima manjih, prisojno položenih, obradivih depresija. Povezano je sa glavnim komanskim putem koji preko Gornje Gorice (Lješkopolja) vodi za Titograd. Od njega je udaljeno 13, od Danilovgrada 15 i od mjesnog središta u Baločima oko 2,5 km. Počev od mjesta Lješa, granica atara vodi zapadno preko; Jovanova krša i izlazi na Vranj. Odatle skreće ka sjeverozapadu i preko Ladojevine ide na Grljev kuk, te dalje y istom pravcu na potok Curevac (kod Blizanaca), odakle se nastavlja njime do ušća u Maticu, te Maticom nizvodno do Bobovina. Odatle skreće na jugozapad i preko Prudi izlazi na Lješ. U tom okviru atar je (S–J) dug 3,1, širok (Z-I) 1,6 km i zahvata 4,90 km2 površine. Naselje se (u donjem dijelu sela) nalazi na oko 100m relativne visine.
Istorijat.
Ovaj prostor su takođe zahvatali Malinovići. U turskim defterima 1521. i 1523. g. zavedene su dvije ovdašnje mahale nahije Malonšići, i to Radonjići sa 5 (u prvom i drugom defteru) i Grlov kuk sa 10, odnosno 7 kuća. Isto tako, u prvoj bezimenoj nahiji, poslije mahale Milati (današnjeg sela u Gornjim Komanima) zavedena je 1521. mahala Rucevići sa 12 kuća. Dosta osnovano se može tvrditi da se taj naziv zadržao u nazivu ovdašnjeg zaseoka Rucojevići, koji sada ima 7 kuća. Nalazi se niže Milata.
Godine 1910/11. selo je u tri svoja dijela (Zeleni dolovi 14, Crvena paprat 12 i Župa tezdanska 7), kako ih je Erdeljanović evidentirao, imalo 33 d. Nešto kasnije (1925) selo je imalo 37 d. sa 163 oganovnika, a do 1948. broj prvih se povećao za 11, a drugih za 55. Na dalje: 1953 (48:226), 1961 (49:203) i 1971 (38:146). Od zadnjeg broja te godine u selu je od rođenja živjelo 102 lica, a ostali su se doselili, i to 27 prije 1945, a drugi poslije. U zadnja dva popisa domaćinstva su prema. broju članova bila: sa 1 (6:6), sa 2 (11:8), sa 3–5 (12:9), sa 5—8 (11;12) i sa 8 i više (8:3). Ujedno je sastav glavnih starosno-polnih grupa bio: prve 85:47 (ž. 42:23), druge 79:66 (ž. 50:35) i treće 39:33 (ž. 27:21).
Struktura stanovništva.
Prema obrazovanju, mještani su bili: bez škole 68 18 (ž. 5 : 13), sa srednjom 7:4 (ž. 1:0), ca višom 0 : 1 i kvalifikovani radnici 1:4 (ž. 0:2), a nepismenih je bilo 57 : 39 (ž. 51:36).
Tada je posjedovna i dohodovna struktura domaćinstava izgledala ovako: bez zemlje (0 : 3), do 2 ha (15:24), sa 2-5 (20: 9), sa 5-10 (13:2), odnosno poljoprivrednih 28:14, mješovitih 20:9 i nepoljoprivrednih 0 : 15.
U 1953. g. 70 aktivnih izdržavalo je 145 lica; u poljoprivredi 62:73, a sa ličnim primanjima bilo je 11. Tokom dva naredna međupopisna perioda odnos istih izmijenio se tako da je aktivnih bilo 60:44, izdržavanih 129 : 87; u poljoprivredi 49:36 i (88:46), a sa ličnim primanjima (14:15).
Tip sela.
Selo pripada razbijenom tipu naselja. Pored njegove glavnine sa 31 kućom, koje nijesu grupisane, tu su još zaseoci – Rupice (4), Rucojevići (7), Vranj (2) i Vilina greda (4 kuće). Među njima je 27 prizemnih i 21 na izbi. Sem 4 pod slamom, ostale su pokrivene tiglom; daščani plafon je u 29, malterisani u 14, a 4 su bez plafona. U međuratnom periodu opravkama (ponajviše zamjena slamenog tiglenim krovom) je bilo zahvaćeno 13, a u poratnom periodu renoviranjem i dogradnjom 17 kuća. U selu je popisano 40 stanova sa 1885 m2, od kojih su 18 iz prvog, 8 iz drugog, 8 iz trećeg i 6 iz četvrtog perioda. Ognjište su imala 32, zemljani pod 19 i električno osvetljenje 33 d. Prema vrsti su: 17 jednosobnih i garsonjera, 16 posebnih soba i 7 dvosobnih. Povremeno je bio nastanjen samo 1, a ostali stalno.
Vode.
Selo se vodom snabdijeva iz jednog bunara i 31 bistijerne. Bunar je veoma star, a bistijerne cy: 2 od prije 1900, 8 iz perioda 1900-18, 11 iz perioda (1918-45) i 10 iz perioda (1945-71). Kad su presušivale, po vodu se išlo na Vresticu (u Milate) i na Vučji stucenac kod Sađavca. Od sela su udaljene po oko 3 km.
Rodovi.
Juna 1974. u selu su živjeli:
-Radonjići (22 d.),
-Pejovići (13),
-Radulovići (13) i:
-Jovanovići (2).
U periodu 1918–41. g. iselilo se 7 d. sa 25 članova, y Cetinje 2, Nikšić 2, Beograd 1 i Novo Selo (Bjelopavlići 2 d.), a poslije 1945. 35 mještana. Dnevnih migranata (do Titograda) ima 5. Ranije je na rad u Ameriku išlo 7 mještana.
Zanimanje stanovništva i ostali podaci o selu.
Električno osvjetljenje počelo se uvoditi 1968, a zatim se nastavilo 1971. r. Sada (oktobra 1972.) u selu ima 9 električnih šporeta, 6 frižidera, 3 televizora, 11 radio—prijemnika (7 tranzistora i 1 gramofon). Domaćinstva koriste: 13 samo ognjište, 13 ognjište i običan šporet, 9 ognjište i električni šporet i 4 samo obični šporet. U većem broju kuća zadržao se dobar dio stare opreme, naročito kuhinjskog pokućstva, kao i stvari za ostavu. Samo, recimo, starih sanduka za ostavu (tzv. skrinja) ima, kako navodi anketar, 34, i to u 31 kući. Doduše, ovaj pokazatelj se ne može uvažiti kao pouzdan indikator za stepen promjena kućne opreme, jer se ovi kovčezi, kao izraz ranijeg običajnog „bračnog“ prava, ponajduže održavaju u pokućstvu. Izvjesne nevjestinske donesene stvari čuvaju se u njima kao porodične amajlije. U slučajevima gdje se odstranjuju, pokazuju jači stepen emancipacije, ili u izvjesnom smislu „skorojevićki“ manir određenih porodica. Prisustvo ognjišta y kući, osobito tamo gdje se ono isključivo koristi, jedna je od glavnih zapreka bržem osavremenjivanju opreme i unutrašnjeg izgleda kuće uopšte. Međutim, bilo potpuno ili djelimično, renoviranje kuće gotovo je redovno praćeno i izmjenom njene opreme.
Ono, pak, što se najsporije mijenja, u ovom, kao i u najvećem broju starocrnogorskih sela, su pomoćni objekti, te uz njih, možemo reći, i neposredna okolina kuća, odnosno dvorišta i obori. Kod objašnjenja prve konstatacije prvenstveno imamo u vidu to što je stočarstvo veoma opalo, pa je samim tim i interes za te objekte uveliko smanjen, dok je u drugom slučaju po vrijedi to što je prostor oko kuće toliko i tako topografski uokviren da promjene u njemu iziskuju veće radne napore. Nekada izgrađeni za neposredne ekonomske potrebe, dakle bez urbano–estetskih pretenzija, ostali su kroz dugo vrijeme nepromijenjeni ili promijenjeni neznatno, gotovo ovlašno. Drugim riječima, grubo improvizovani, suvozidni pokriveni slamom, pločama i ređe tiglom, u znatnoj mjeri zapušteni, – čine glavni fond pomoćnog prostora namijenjenog spraćanju stoke i ostavi. Selo ima 34 štale, 4 živinarnika i 12 magaza, dok 17 dvobojnih kuća za tu svrhu koriti izbu. Donji dio kuće ovdje se tradicionalno koristi za potrebe razvijenog vinogradarstva. Po izuzetno kvalitetnom vinu, na primjer, u čitavom ovom kraju su poznate Rupice, koje se, prisojno okrenute, nalaze u donjem dijelu sela.
Vinova loza je najviše zastupljena na bližim, mahom podzidanim parcelama. One međutim, u svim slučajevima nijesu okućnice, jer je položaj nekih kuća izvjesno pedvojen od imanja. No, veći broj okućnica je u sastavu glavnih dijelova imovine, tako da ih je 27 sa površinom od 1 do 3 rala, a ostale su manje. Na njima je danas oko četiri puta više livade nego oranice. Do unatrag oko dvije decenije stanje je bilo obrnuto. Takva situacija je i na imanjima van okućnice: neuporedivo je veća površina pod livadama, pasištima, šumama i branjevinama – pojedinačno – nego pod oranicama. Istina, u bezmalo svim selima Stare Crne Gore, površine pasišta, šuma i branjevina bile su oduvijek veće od onih pod oranicom i livadom. Međutim, sve do novijeg vremena na zalivađene površine nijesu bile veće od oraničnih. Inače srednja udaljenost imanja od kuća kreće se od 0,4 do 1,2 km.
Do 1941. g. 13 d. je na plemenskoj planini na Latičnom imalo svoje staje, dok ih je 10 davalo stoku drugima na čuvanje (takođe na istoj planini). Od 1945. do 1950. stoku je izjavljivalo 8 d., zatim u narednoj dekadi 12, te u periocu 1960–71. 15, od kojih je 11 imalo svoje staje, a 4 su drugima davala stoku na čuvanje. S jeseni, pak, na tzv. jesenovište stoka je davana u Velestovo.
IZVOR:Prema knjizi dr Pavla S. Radusinovića „Naselja Stare Crne Gore, posebni deo“, izdanje Beograd 1986. godine. Pripremio saradnik Porekla Milodan.
Komentari (0)