Poreklo stanovništva naselja Stubica, opština Nikšić – Crna Gora. Prema knjizi dr Pavla S. Radusinovića „Naselja Stare Crne Gore, posebni deo“, izdanje Beograd 1986. godine. Pripremio saradnik Porekla Milodan
Položaj sela.
Pripada Gornjim Pješivcima. Među ostalim pješivačkim selima zahvata najveći prostor. Smještena je između Povije, Kunka i jugozapadnog oboda Nikšićkog polja, na jednoj i Cerova Bogetića, na drugoj strani. Svojim položajem i geomorfološkom, veoma karstifikovanom strukturom, taj prostor predstavlja – prema Budošu i Pandurici izdignutu i između Bjelopavlićke ravnice i Nikšićkog polja prelaznu zonu. Preko nje prolazi put od Titograda preko Bogetića za Nikšić i od 1948. godine željeznička pruga između ta dva grada. Danas je u selu istoimena željeznička stanica.
Granica atara počev sa sjevera na istok vodi sa vrha Krivodoljskog osoja na vrh Budoša (121 m), a odatle preko Ivanbegovog točila na Razgrško osoje, te južno preko Bogovih lazi na tunel Budoš. Odatle ide dalje na Kom i preko Grabove glavice, a zatim prelazi put Nikšić — Bogetić (kod Stolovca) i spušta se južno preko Malog vrha na Vranje sedlo i na vrh Zagrade. Odatle povija na jugozapad, vodi preko Gradine, prelazi željezničku prugu i put (kod Priječca), pa dalje ide preko Vodne strane, Prijekog brda, podnožja Mužice (770 m) i Ranjevog poda do vrha Visoke glavice. Odakle okreće južno na Dratovu glavicu i na vrh Jaobine, a zatim na sjever preko Brezovih glavica, Borovih brda i poniže Svinjevih doca do na Krivodoljsko osoje. Tako uokviren, atar je dug (SZ–J I) 8,1, širok (S–J) 1,4 km i zahvata 11,45 km-2 površine. Visina naselja je (kod crkve) 460 m.
Istorijat.
Prema starinama, toponimima i predanjima o porijeklu glavnih pješivačkih bratstava, koje je Šobajić razmotrio, može se zaključiti da je i Stubica, poput ostalih susjednih sela staro naselje. Pomeni grčkog groblja, ubla zvanog Grkinja (nalazi se nedaleko od puta prema Nikšiću), te „mnoge kamene gomile” (y Stubičkim delovima), svakako govore o preslovenskim tragovima naselja. Rodonačelnik glavnih pješivačkih bratstava Bogdan Potolić se, prema Šobajićevim nalazima, doselio y Pješivce „najvjerovatnije u prvoj polovini 15. vijeka. Ova bratstva y Gornjim Pješivcima, koja se drže da su od Bogdana, slave Jovanjdan (23. septembar) i nijesu se do skoro uzimali među sobom. Ima ih sviju utkupno oko 300 d. Činjenica da u turskim defterima iz 1523. godine Stubica nije posebno zavedena ne znači da na njenom prostoru nije postojalo nikakvo naselje. Dva danas granična naselja – Povija i Cerovo, koja su prirodno pogodnija za naseljavanje, y defterima su zavedena sa znatnim brojem kuća. Vrlo je moguće, s obzirom na položaj i prirodu terena Stubice, da su njene tadašnje kuće ubrojane u podatke za jedno ili oba odnosna sela. Podatke o Stubici takođe ne nalazimo ni kod Bolice, dok Dipre i Somijer navode (početkom prošlog vijeka) da naselje ima 40 domova i 100 vojnika. Godine 1899. imalo je 121 d. sa 718 stanovnika (375 m. i 343 ž.; pismenih 90 m.).
Po Erdeljanoviću, y selu je bilo 103 d., a prema Šobajiću, deceniju kasnije 119. Po Rečniku mesta iz 1925. selo je imalo 96 d. sa 448 stanovnika dok je 1948. god. broj prvih bio veći za 52, a drugih za 132. Međutim, 1953. godine bilo je 102 d. sa 473 stanovnika a zatim 1961 (82:349) i 1974 (60 :282). Od zadnjeg broja te godine y selu je od rođenja stanovalo 211, a 71 se doselilo, i to 27 prije 1945, a ostali poslije. Sastav domaćinstava. prema broju članova u zadnja dva popisa bio je: sa 1 (9:9), sa 2 (21:9), sa 3-5 (12:9), sa 5-8 (29:22 i sa 8 i više (11 : 11). Tada je sastav glavnih starosno–poloih grupa bio: prve 154 107 (ž. 68:52), drute 145 : 129 (ž. 78:64) i treće 50 :4-6 (ž. 26 :24).
Struktura stanovništva.
Prema obrazovanju mještani su bili: bez škole 101 : 54 (ž. 77 : 48), sa četvorogodišnjom 140:142 (ž. 65 :50), sa osmogodišnjom 13:28 (ž. 1:12), sa srednjom 3:7 (ž. 1:2), sa višom 0 :1 i kvalifikovani radnici 8 : 10 (ž. 1:0), a nepismenih je bilo 70:48 (ž. 62 :44).
S druge strane je struktura domaćinstava prema veličini posjeda i izvorima dohotka izgledala ovako: bez zemlje (18 : 10), do 2 ha (23 : 1), sa 2-5 (29:13), sa 5-10 (4:10), sa 10-15 (4 : 15) i sa 15 i više ha (4:11), odnosno poljoprirednih 19:8, mješovitih 45:21 i nepoljoprivrednih 18 :31.
U 1953. g. 181 aktivnih izdržavalo je 269 lica; y poljoprivredi 75:57, a sa ličnii primanima bilo je 23. Taj odnos se y naredna dva popisa izmijenio ovako: aktivnih je bilo 136 : 98, izdržavanih 210 : 150, u poljoprivredi prvih 74:52 i drutih 65:24, a sa ličnim primanjima bilo je 30 : 34. Broj zaposlenih y vanpoljoprivrednim djelatnostima izgledao je ovako: y rudarstvu i industriji 14 : 18, u građevinarstvu 29 : 8, u saobraćaju i trgovini 5 : 14 itd.
Tip sela.
Stubica je razbijeno naselje. Glavni, istoimeni dio sela ima 9 kuća, a zaseoci: Stubički kraj 14, Prijespa 13, Omerov brijeg 5, Međeđe 2 i Dolovi 9. Srednja udaljenost kuća od središta naselja iznosi oko 3,5 km. I ovdje imamo primjer širenja sela od njegovog središnjeg dijela (Stubice) prema periferiji atara, tj. s onu stranu Budoša i Pandurice, na obodu Nikšićkog polja. Naselje ima 37 prizemnih i 15 kuća na izbi; tiglom je pokriveno 46, slamom 3 i pločama 3, a sa daščanim plafonom je 136, malterisanim 12 i bez plafona 4. U međuratnom periodu prepravkama i dopradnjom bilo je zahvaćeno 7, a poslije 1945. 16 kuća. Stambeni fond sela 1971. sačinjavao je 60 stanova sa 3303 m2, od kojih su 17 iz prvog, 14 iz drugog, 22 iz trećeg i 7 iz četvrtog perioda. Prema vrsti cy: 40 jednosobnih i garsonjera, 17 dvooobnih, 2 posobno sobe i 1 četvorosobni. Svi su bili nastanjeni.
Rodovi.
U selu su avgusta 1973. živjeli:
-Nikčevići (25 d.),
-Strikovići (11),
-Perovići (8),
-Perunovići (2) i:
-Mijuškovići i Đuračići po 1 d.
Poslije 1945. iselilo se 148 mještana (u Nikšić 66 i u njegovu okolinu 68, odnosno y Kličevo 38, Straševinu 34, Ozriniće 6 itd.). U periodu 1918–1945. iselilo se 26 d. sa 107 članova, od kojih 22 d. sa 90 članova u Kosmet, 3 d. ca 13 članova u Nikšić i 1 d. sa 4 člana u Jagodinu. U Vojvodinu su se poslije 1945. iselila 4 d. sa 11 članova. Dnevnih migranata je u 1971. g. bilo 38, a sada 26 (za Nikšić). Ranije je u Ameriku išlo 38 mještana; gotovo su svi pošli 1907. g. Napuštenih kuća u selu ima 19 ; samo se y 3 kuće povremeno dolazi. Sada y selu žive 64 lica starija od 55 godina i 30 penzionera.
Vode.
Selo se vodom opskrbljuje iz ublova i bistijerni. U Stubici su ovi ublovi: Kolac, Barice, Smoljevik, Blizurat i Turmentin. Prva tri su veoma stara; sem zadnjeg, koji se nalazi u istoimenom doku (udaljen oko 4 km), ostali su y selu; svi su zajednički. U Stubičkom kraju su 2 zajednička ubla, zvana Bistijerna, a biotijerni ima 5, od kojih je 1 seoska u Prijespi je 5 privatnik bistijergš, 3 su nedavno izgrađene. U Doloviia je pomenuti ubao Grkinja. Nalazi se više železničke stanice (Stubice), pored puta Bogetići – Nikšić. Iskopan je u đeru i ozidan od dna do vrha; seoska je svojina. Bistijerni ima 8; osim jedne koja je zajednička za Dolove, a nalazi oe na sredini zaseoka, ostale su privatne. Jedna od njih, podignuta 1904, svojina je tri brata Nikčevića. Poslije 1945. izgrađeno je 5 bistijeršn. U Omerovom brijegu su 3 ubla (Budoški do, Krivodo i Mislov do); privatni su i stari. Bistijerni ima 3; privatne su i izgrađene y novije vrijeme. Pored Zete je i jedan bunar. Tu se bunar može iskopati na 2–4 m dubine. U Međeđu su 3 ubla (Lokva, Razbojina i Gukoš), stari su i zajednički za cijelo selo. Tu je i jedna privatna, novija bistijerna. Pomeđu Omerovog brijega i Međeđa je seoski ubao, zvani Razbojine; veoma je star, ali i obnovljen i proširen 1930. g.
Zanimanje stanovništva i ostali podaci o selu.
Električno osvjetljenje uvedeno je 1971. Do oktobra 1972, kako navodi anketar, bila je elektrificirana 21 kuća. U isto vrijeme pribavljegno je 6 električnik šporeta, 3 frižidera i 7 radio-prijemnika. Ognjište i obični šnoret koristila su 32 d., a samo šporet 22.
Veliko iseljavanje mještana y Nikšić i njegovu okolinu, kao i znatan broj oštećenih pa i uništenih kuća u ratnom periodu, od kojih je veći dio obnovljen, umnogome su doprinijeli. relativnoj stagnaciji sela; Usredsređenim na građenje novih stanova, mještanima je manje uspijevalo da potpunije izmijene stare kuće i snabdiju ih novijom opremom.
Gradska i prigradska sredina i stalna zaposljenja otvarala su bolju perspektivu, pa su stara staništa izvjesno potiskivana u drugi plan. Istina, u novije doba, blagodareći izgradnji velikih objekata (pruga Nikšić — Titograd, retulacija hidrosistema Nikšićkog polja i podizanje hidrocentrale, te posobno željezare u Nikšiću), koji su praktično na domaku sela, mnogi mještani su, potlavito kao fizički radnici, iskoristili mogućnost za sticanje zarade, te su na taj način stvorili sredstva za obnovu starih i podizanje novih kuća. Preseljenici su, međutim, nastavili y izvesnoj mjeri da koriste ostavljena imanja ili su ih drugima davali na napopicu, a da svojim starim kućama nijesu poklonili veću pažnju. Nijesu, jer ih, pored novopodignutih kuća y mjestima preseljenja, drže kao staništa, kao povremena boravišta (obično prsno ljeta). Inače, što se unutrašnje opreme kuće tiče, bilo da je starijeg ili novijeg porijekla, ona je istovrsna sa opremom u ostalim pješivačkim selima. Anketar, na primjer, navodi da je u kućama moglo biti po dva ili tri kovčega (skrinje), zavisno od broja nevjesti koje su ih donosile – radi ostave ruha. Kuće su imale i mlječar za ostavu mljeka, zatim natre za tkanje sukna, ždrvnje za mljevenje žita, stupe za tucanje kukuruza i štapove za pravljenje masla. No, ove stvari su sada veoma malo zastupljene. Alat i drugi pribor obično se ostavljao na plotu iznad stoke u štali ili na tavanu u kući.
Na sam raspored i užu lokaciju kuća uticala su dva bitna činioca: blizina ziratnog tla i nepristupačnost, koja je ovdje, osobito u Stubici i Dolovima, veoma izražena. Taj prostor je (a. i drugi dijelovi sela, iako nešto manje) u takvom stepenu karstifikovan da daje sliku pravog boginjevot krasa. Predstavljen je čitavim mnoštvom mikro oblika, za koje je vezano produktivno tle. Kuće, pak, u takoreći vanjskoj zoni atara, dakle u zoni pednoskja Budoša i Pandurice – prema Nikšićkom polju, raspoređene su uglavnom u zavisnosti od imoniskih potesa y samom polju, ka Zeti. Ka tom perifernom pojasu atara, dakle ka bivšoj primorsko–turskoj granici, širilo se naselje iz svojih središnjih dijelova. Ono je uzelo maha (kao i kod Povije) drugom polovinom 19. vijeka. Mada su do novijeg doba poplave ovog dijela polja pričinjavale krupne nevolje mještanima, ipak su se u toplijem dijelu godine dijelovi polja između Zete i pomenutih dijelova naselja mogli relativno uspješno koristiti. Novija hidroregulacija u polju u tom pogledu je donjela velike pozitivne posljedice.
Stari put uz Panduricu (ranije krčanik a zatim makadam) uticao je na pomjeranje naselja prema njemu. Pored njeta su stvarani hanovi i kasnije kafane, kojih je do 1941. god. bilo 4. Ukraj puta se nalazio čardak („dvobojni“), podignut za vrijeme Petra 1- na voltovina i sa puškarnicama. Tu su se Stubičani (Nikčevići) zatvarali i branili od Turaka. Stubica je (i čardak) dva puta paljena od Turaka. Čardak je još od 1912. g. zapušten.
U današnjim uslovima sličnu uslugu vrši željeznička pruga koja prolazi kroz središnji dio naselja. Na njoj su ovdje 1948. podignute zgrada željezničke staviše i dvije biotijerne. Na nekim kućama iz domaka pruge vidno su novije promijene.
Najveći broj kuća y Stubici je dosta tjeskobvno lociran. Taj činilac je ušao koliko na veličinu kuća, toliko i na broj i veličinu pomoćnih objekata, koji su ovdje zbog stočarstva kao primarnog zanimanja bili nužni. Njih je, prirodno više pored prizemnih kuća; ima ih po nekoliko, obično manjih, najviše suhoeidnih i pokrivenih slamom. Zbot veoma smanjenog broja sitne stoke mnogi od njih su zapušteni, jer sada se uglavnom drže krave, svinje i živina. Do zadnjeg rata ovdje je, na primjer, bilo 5 d. koja su držala po oko 300 brava. Gotovo da nije bilo domaćinstva koje je držalo manje od 70 grla. Glavna osnova ekstenzivnom stočarstvu bila je „planina“ y Budošu. Na njoj je, izuzev jednog ubla zvanog Sunto, gdje je bio glavni vodopoj i oko 2,5 rala livade oko njega što je služila kao komunica, sve ostalo bilo izdijeljeno. Diobu je izvršio knjaz Nikola poslije oslobođenja Nikšića od Turaka. Planina je najbliža Međeđu, a od glavnine sela je udaljena oko 10 km. Graniči se sa područjjima Gerova i Broćanca. Pored ispaše i listobera tu su manje površine korišćenje i za obrađivanje; y vrtačastim udubljenjima, tzv. rupicama, najviše se gajio krompir. Sve je to danas, zajedno sa pojatama, najvećma zapušteno. Stoka se takođe izgonila i na Krnjevo. Tamo se na napolišu i nosilo; pojedinci su dogonili i po 50 tovara sijena. List i zanovijet su se najviše stjekli oko kućaj y branjevginama. Danas je izgon stoke praktično nestao, jer gotovo nema domaćinstva koje je ima preko 20 grla.
IZVOR: Prema knjizi dr Pavla S. Radusinovića „Naselja Stare Crne Gore, posebni deo“, izdanje Beograd 1986. godine. Pripremio saradnik Porekla Milodan.
Komentari (0)