Poreklo stanovništva naselja Mokanje, opština Danilovgrad – Crna Gora. Prema knjizi Dr Pavla S. Radusinovića „Naselja Stare Crne Gore, posebni deo“, izdanje Beograd 1986. godine. Pripremio saradnik Porekla Milodan.
Položaj sela.
Ovo bandićko selo nalazi se istočno od Đeđeza, odnosno između Siljevice, Komana i Đeđeza. Zahvata nagnute brdske strane razbijene manjim uvalama vrtačama i sudolicama, oko kojih su pojedine ili grupno locirane kuće. Povezano je istim putevima sa kojima su povezani i Đeđez. Od Titograda je udaljeno 17 i od Danilovgrada 11 km. Granica atara, počev sa istoka; vodi do vrha Pržine pa poniže Bijele rudine i preko Pješčina na Vučji krš, a odatle na Ljeskov do i Vis međubrežja, te prema jugu ide Siljevicom ka Pročicama (voda zvana Trobusa) i preko Cerovača, Prkusa – pored stare Crkve izlazi Na staru džadu. Zatim zapadno preko Pićurine vodi na Bible, odatle se ka sjeveru nastavlja „nadom“ koja vodi od Bijele rudine do Dolova Pejovića, na odatle na vrh Pržine. Tako uokviren prostor dug (Z-I) 5,5 i širok (S–J) 1 km, zahvata 5,5 km2 površine. Sredina sela je na visini od 390 m.
Istorijat.
Naselje je prvobitno nastalo na teritoriji starih Malonšića, za koje „prvi istorijski podatak potiče iz 1411. g. U turskim defterima iz 1521. i 1523. g. Mokanje je zavedeno. kao mahala sela Đeđezi sa 13 kuća.
Godine 1899. selo je imalo 35 d. sa 230 stanovnika (131 m. i 99 ž.; pismena 34 m.). Erdeljanović je u njemu evidentirao 28 d., a 1925. Bilo ih je 26 sa 164 stanovnika. Do 1948. broj prvih povećao se za 2, a drugih se smanjio na 151. Zatim je bilo: 1953 (30 : 168), 1961 (25 :136) i 1971 (18 :78). Od zadnjet broja te godine y selu je od rođenja živjelo 63, a 25 se doselilo, od kojih 10 do 1945, a ostali poslije. Sastav domaćin-stava prema broju članova u zadnja dva popisa–bio je: 1 (2 : 2), sa 2 (2 :4), sa 3—5 (4:3), sa 5-8 (12:8) i sa 8 i više (5:1). Ujedno je struktura glavnih starosno-polnih grupa bila: prve 65:17 (ž. 36 : 8), druge 46:52 (ž. 27:28) i treće 25:9 (ž. 14:9).
Struktura stanovništva.
Prema obrazovanju, mještani su bili: bez škole 38:21 (ž. 30 : 19), sa četvorogodišnjom 68:24 (ž. 34 : 9), sa osmogodišnjom 5:25 (ž. 3 : 12), sa srednjom 1:1 i kvalifikovani radljšši (1:3), a nepismenih je bilo 29 :6 (ž. 25 :6).2
Tada je posjedovna i dohodovna struktura domaćinstava izgledala ovako: bez zemlje (2 :1), do 2 ha (8 :16), sa 2–5 (11:1) i sa 5–10 (4 :0), odnosno poljoprivrednih 8 : 14, mješovitih 15:3 i nepoljoprivrednih 2 : 1.
U 1953. g. 62 aktivna izdržavala su 97 lica; u poljoprivredi 55 :46, a sa ličnim primanjima bilo je 9. Taj odnos se u naredna dva popisa izmijenio ovako: aktivnih je bilo 28:46, izdržavati: 95:31, y poljoprivredi 21:43 i 27:31, a sa ličnim primanjiia 13 :1.
Tip sela.
Selo je popurazbijenog tipa; pored glavnog dijela sa 10 kuća tu su i podvojeni dijelovi: Rucojevići sa 2, Bijela Rudina sa 2, Vodna rupa sa 3 i Pustarišta sa 3 kuće. Od 20 kuća 12 je prizemnih i 8 na izbi. Sve su pokrivene tiglom; daščani plafon je y 12 i malterisani u 8. Srednja udaljenost kuća od središta je oko 0,8 km. U selu je popisano 18 stanova sa 648 m2, od kojih su 6 iz prvog, 7 iz drugog, 3 iz trećeg i 2 iz četvrtog perioda; 14 je imalo ognjište, 6 zemljani pod i 11 električno osvjetljene. Prema vrsti su: 11 posebnih soba, 6 jednosobnih i garoonjera i 1 dvosobni; svi su bili nastanjeni.
Rodovi.
U selu su septembra 1974. g. živjeli:
-Begovići (6 d.),
-Radonjići i:
-Sekulići (po 3),
-Vukovići i Pavićevići (po 2) i
-Đuranovići (1).
Poslije 1945. god. iselilo se 66 lica (u Titograd 10 d. sa 6 članova). U periodu 1918–41. u Metohiju su kolonizirana 4 d. sa. 20 članova. Ranije je na rad u Ameriku išlo 19 mještana.
Vode.
Vode y selu su 2 zajedničke i 15. privatnih bistierni. Među prvima je jedna, zvana Pješčina (izgrađena 1736) seoska, dok je druga, zvana Crveni uba (izgrađena 1893) svojina svih Bandića. Od privatnih je samo jedna napravljena poslije 1945.
Ostali podaci o selu.
Poslije uvođenja električnog osvetljenja 1965. u 16 kuća mještani su pribavili: 3 frižidera, 2 televizora, 8 radio-prijemnika i 2 gramofona. Sada se ognjištem korisni samo 12 kuća, y 6 su ognjište i električni šporet i u 6 samo običan šporet. Od starog pokućstva zadržali su se predmeti za otnjište i upretnjak, ponegdje starije vrste kreveta, niska sjedišta, kašuni i skrinje za ostavu i sl. Novija oprema uglavnom je parcijalno zastupljena, tako da se tu i tamo „miješaju“ nove sa starim stvarima.
Reljef ni ovdje nije naklonjen lokaciji kuća, te samim tim ni urednijim dvorištima, pomoćnim objektima i okućnicama. Dvorišta su omanja, pretežno neravna i ukoliko su sa oborima, djelimično su ograđena. Pomoćne objekte sačinjavaju suvomeđe pojate, a najbliže obradive parcelice su mahom ograđenje „zgrade“. Pobliža imanja su najčešće pod vinovom lozom, poređanjom ivicama podzidanik terasa, koje se takođe obrađuju. Kao i obično, i ovdje su oranice i livade bliže (0,5—0,8 km), a pasišta, šume i branjevine su znatno dalje (1,5—3 km).
Stoka se izjavljivala na komansko—bandićku planinu, na Latično. Do 1941. tamo je svoje staje imalo 5 d. koja su izjavljivala stoku, dok je dio njih drugima davao stoku na čuvanje; katkada i u Moraču. Poslije 1945. prvih je bilo 3—4, a druth 2–3, sa veoma smanjenim stadima.
IZVOR: Prema knjizi Dr Pavla S. Radusinovića „Naselja Stare Crne Gore, posebni deo“, izdanje Beograd 1986. godine. Pripremio saradnik Porekla Milodan.
Komentari (0)