Poreklo stanovništva sela Kranji Do, opština Cetinje – Crna Gora. Prema knjizi Dr. Pavla S. Radusinovića „Naselja Stare Crne Gore, posebni deo“, izdanje Beograd 1986. godine. Pripremio saradnik Porekla Milodan
Položaj sela.
Naselje pripada onom nizu sela (Vuči Do, Kućišta, Vojkovići) koji, analogno pomenutom nizu y Cucama, ortografski i položajno predstavlja teritorijalnu i bivšu plemensku kičmu Ćeklića. Upravo se iz te najniže i uzdužno poređanim depresijama razbijene morfološke i najranije naseljene zone širilo i razvijalo stanovništvo današnje ćeklićke oblasti. Njome prolazi i put od Cetinja ka Čevu, od koga se krakom (1,8 km) izgrađenim 1967. skreće y Kranji Do. Od Cetinja je udaljeno 15, a od Kotora 38 km. U odnosu na pomenuta naselja, čije su kuće razmještene oko niza dolova, on i jeste s kraja, tj. y nešto izdvojenom, dakle krajnjem dolu (pod osojem brda Starca), po kome je i dobilo ime. Iako okruženo krševitim brdskim stranama, naselje je, blagodareći dolu u kome su kuće i susjednoj omanjoj vali sa imanjima, ipak povoljno smješteno.
Granica atara mu sa sjevera počinje od Peti bukve i ide preko Gole glavice, a zatim se, skrećući zapadno preko Staračkog dola, nastavlja dijelom uz put Čevo–Cetinje, do staze za Milijeviće. Odatle se spušta na jug i preko Ubaljske glavice i Ikovića do na Bukve; dalje se produžava dijelom puta Čevo–Cetinje (gdje prelazi put za Kotor) i preko Bukovice, Bogojeve glave i Veljih plandišta na sjeveru, prelazi stazu za Vuči Do i izbija na Peti bukve. Tako uokviren atar, čija je dužina (SZ–JI) 3,1 km i širina (S–J) 1,7 km, zahvata površinu od 7,68 km2. Visina naselja (kod crkve) je 830 m.
Istorijat.
Kranji Do je „veoma staro“ naselje. Erdeljanović je konstatovao da je i ovdje obitavalo neko davnašnje stanovništvo. Našao je da njegov prvi pomen potiče iz 1692. godine. U kotorskim spomenicima, kaže Kovijanić, „ne pominje se do kraja 16 vijeka; možda ni docnije. Stanovnici toga sela u 15. i 16. vijeku kazuju se u Kotoru da su iz Ćeklića. Biće tako i u 14. vijeku. U Kotorskim spomenicima sretamo se rano sa Ikovićima (Ivikovićima) i Ostojićima. Po njima je nekoliko lokaliteta y Kranjem Dolu dobilo ime. Kranji Do i Ikovići se kao mahale sela Ćeklića pominju u turskim defterima 1521. i 1523. godine.
Prvo naselje je po prvom defteru imalo 3, a po drugom 2 kuće, a drugo po prvom 8, a po drugom 4. Bolica, međutim, kako smo napomenuli pominje Ćekliće (sa 64 domaćinstva i 160 vojnika) u cjelini. Godine 1879. Kranji Do je imao 32 d. sa 145 stanovnika (67 m. i 78 ž.). Erdeljanović je u selu popisao 19 d. Uskoro zatim (1925) ono je imalo 29 d. sa 125 stanovnika. A zatim: 1948 (20:85), 1953 (19:94), 1961 (19:79) i 1971 (19 88). U zadnja dva popisa domaćinstva su prema broju članova bila: sa 1 (3 : 3), sa 2 (4:2), sa 3–5 (8:5) i sa više od 5 (4:9). Istovremene promjene y glavnim grupama starosno–polne strukture izgledale su ovako: u prvoj 37:38 (ž. 18 :21), u drugoj 27:38 (ž. 21 22) i u trećoj 15:12 (10:9).
Struktura stanovništva.
Obrazovna obilježja mještana i istom periodu bila su: bez škole 34:26 (ž. 30 : 23), sa četvorogodišnjom 21:33 (ž. 9 :18), sa osmogodišnjom 1:11 (ž. 0:2), sa srednjom 0:1 i kvalifikovanih 0:1, a nepismenih 23;19 (ž. 19:16).
S druge strane, promjene u strukturi domaćinstava prema veličini posjeda i izvorima dohotka pokazuju ovi podaci: bez zemlje (2 :0), do 2 ha (5 :0), sa 2–5 (1:0) i sa 10 i više ća (11:19), odnosno poljoprivrednih 13 :8, mješovitih 4 1 i nepoljoprivrednih 2:0.
U 1953. godini 38 aktivnih izdržavalo je 51 lice; y poljoprivredi 31:44, a sa ličnim primanjima bilo je 5 lica. Taj odnos se u naredna dva popisa izmijenio tako da je aktivnih bilo 22:38, izdržavanih 53:42 ; u poljoprivredi 20:29 i 46 : 21, a sa ličnim primanjima 4:8 lica.
Tip sela.
Grupisane kuće u Dolu čine selo zbijenim naseljem. Septembra 1972. god. selo je imalo 21 kuću, od kojih 13 prizemnih, 7 na izbi i 1 dvospratnu; pod tiglenim krovom bilo je 19, a pod slamenim 2; sa daščanim plafonom su 14, malterisanim 5 i bez njega 2. U međuratnom periodu unutrašnje prepravke i dogradnja vršene su na 9, a u poratnom na 11 kuća. U stambenom fondu sela popisan je 21 stan sa 1016 m2, od kojih su 14 iz prvog, 2 iz drugog, 2 iz trećeg i 13 iz četvrtog perioda.
Sa ognjištem ih je bilo 9, a sa zemljanim podom 1. Prema vrsti cy: 16 jednosobnih i garsonjera, 3 posebne sobe i 1 dvosobni, a prema korišćenju: 1 je privremeno nastanjen, 1 je napušten za duže vrijeme i 1 se koristi za vrijeme sezonskih radova, a ostali su stalno nastanjeni. Ovdje je velika kuća „palac“ (palata) porodice Matanovića. Po veličini, izgledu i unutrašnjim prostorijama (sada je unekoliko preuređena) slična je kući Gvozdenovića y Vučjem Dolu ili kući Vukotića na Čevu. Matanovići su živjeli bogato i uglavnom se školovali na strani. U toj porodici je kao ni y jednoj u Staroj Crnoj Gori bilo školovanih ljudi. Imali su dvije kuće na Čekanju pa su ih prodali Njegušima. U selu su bili i hanovi Matanovića, jer su pokraj naselja prolazili glavni putevi koji su od Čeva, Banjana i Grahova vodili prema Njegušima i Kotoru. Imali su i veliko imanje; držali su sluge. I sada njihovi potomci koji žive u Rimu imaju ovdje imanje, koje nijesu prodali, a kuće jesu. U Cetinju su takođe imali veliku kuću, a u Rijeci Crnojevića mlinove. Ramadanovići, koji sada stanuju u kući Matanovića, takođe su bili bogati. Imali su svoje doganje u Kotoru. Ostale kuće su slične kućama u drugim selima. Raspored u Dolu im je takav da kao grupacija izvjesno liče na amfiteatar. Raspoređene su y krug, a usred njih se zadržao prostor koji predstavlja središte naselja.
Vode.
Selo se vodom snabdijeva iz ublova i bistijerni. Prvih je 4 i izgrađeni su prije 1900; zajednički su. Bistijerni je 10, od kojih 1 y grupnoj, 1 u seoskoj i ostale y privatnoj svojini. Sve vode, sem dva ubla (nalaze se pod Čekanjem, udaljeni 1 km), grupisane su y selu.
Stanovništvo.
Juna 1972. godine u selu su živjela sljedeća domaćinstva:
-Muhadinovići (6),
-Kaluđerovići (4),
-Matanovići (3) i:
-Ramadanovići (2).
Povremeno su dolazila 4 d. iz Cetinja. Poslije rata iselila su se 23 mještana (najviše u Cetinje). U Vojvodinu su kolonizovana 4 d. Ranije je na rad u druge zemlje išlo 7 lica. Dnevnih migranata je 1971. bilo 9.
Zanimanje stanovništva i ostali podaci o selu.
Električno osvjetljenje uvedeno je 1967. godine. Pet godina kasnije domaćinstva su od elemenata kućnog standarda imala: 5 samo ognjište, 11 ognjište i šporet, 1 ognjište i električni šporet, 3 samo obični šporet, 2 televizor, 6 radio–prijemnik, 2 gramofon, 14 stari pribor za pečenje, 16 stolovače, 6 skrinje, 6 starije krevete, 15 nove postelje, 4 kauče, 16 ormane itd.
Iako selo nije imalo svoju planinu i katuništa, ono se u prvom redu zbog okolnih brdskih ispaša, listobera i brsta znatno bavilo stočarstvom. O tome svjedoči 16 postojećih štala i 6 izbi (konoba) koje se koriste za stoku. Fond sitne stoke je jako smanjen, pa se veća pažnja poklanja govedima. Stoga je dio objekata za njih obnovljen i bolje uređen. Živina se drži u izbama; samo 4 „kućice“ postoje za njih, a 3 kuće imaju prostor i za magazin.
Zbog rasporeda kuća, dio njih nema dvorište sa određenom fizionomijom. U takvim slučajevima radi se o udutnom prostoru među kućama kojim se kroz selo prolazi. Postojeća dvorišta, ukoliko su ograđena, imaju obično manju površinu. Uz njih su tu i tamo male okućnice, bolje reći tzv. zgrade, dok su veći potesi imanja izvjesno udaljeni.
IZVOR: Prema knjizi Dr Pavla S. Radusinovića „Naselja Stare Crne Gore, posebni deo“, izdanje Beograd 1986. godine. Pripremio saradnik Porekla Milodan.
Komentari (0)