Poreklo stanovništva sela Gornji Brčeli, opština Bar – Crna Gora. Prema knjizi Dr Pavla S. Radusinovića „Naselja Stare Crne Gore, posebni deo“, izdanje Beograd 1986. godine. Pripremio saradnik Porekla Milodan.
Položaj sela.
Oni u stvari čine teritorijalnu cjelinu sa Donjim Brčelima. Relativno uzana međuzona, paralelna putu od Cetinja prema magistrali Titograd–Petrovac, koja ih razdvaja, zatim izvjesne razlike u njihovom topografskom smještaju i svakako pojedinačna veličina oba dijela, uticali su na njihovo statističko podvajanje. Prema Donjim, teritorijalno nižim, Gornji Brčeli zauzimaju višu, južnu poziciju. Sa istoka i sjeveroistoka graniči ih magistrala, odnosno brijeg Smrdež i prevoj Kukurinji do, a sa juga, jugozapada i zapada – Rastovac, Greben, Kila i linija Od Kupjenova doca, preko Pličebrda i Dubrave Iličkovića do Brijega Subotića, koja ih Odvaja Od Tomića. Svojim položajem i razmještajem kuća, bilo pojedinačnih ili grupisanih, više su topografski raščlanjenš locirani su na usponima, bregovima i stranama. Za razliku od Donjih Brčela, sve je ovdje više uz, nego „niz nogu”. Atar im je pravcem (CZ-JZ) dug 3,9 km i širok (SZ-JI) 3,3 km, te zahvata površinu od 10,53 kmnj. Nadmorska visina sredine sela je 340 m.
Istorijat.
Zajedno sa Donjim Brčelima predstavljaju staro naselje. O tome svjedoče arheološki nalazi i činjenica da su bili značajno srednjovjekovno središte. Ovome dodajmo i to da je selo u cjelini, bar za okvire Crmnice, od davnina imalo središnji i višestruki objedinjavajući značaj. U njemu su, kako ističe Erdeljanović „od vajkada sjedela jaka i stara bratstva, koja su uvijek okupljala oko sebe ostalo stanovništvo ove oblasti u tijesnu plemensku zajednicu”. O tome svjedoči i činjenica da su i oni poput ostalih jačih plemena — „zadobili zemljišta i izvan svoje plemenske oblasti, osobito u istočnoj Podgori i u Lugu kod Vira“.
Godine 1899. imali su 140 d. sa 614 stanovnika; pismenih 127 m. i 4 ž., a 1903. godine 144 d. Tada su zajedno sa Tomićima (73 d.) i Donjim Brčelima (74 d.) popisani u brčeoskoj kapetaniji. U njoj je 1879. god. bilo 10 d. sa 8—10 članova, dok su 2 bila sa po 14 i 2 sa po 11 članova. Zatim je 1910/11. god. selo imalo 128 d., a 1925. 35 d. sa 65 stanovnika. Do 1948. godine porast jednih i drugih bio je 77:258. Ovaj relativno mali porast je posljedica izrazitih gubitaka tokom zadnjeg rata. U poratnom periodu do 1961. godine smanjenje je bilo postepeno, a zatim naglo. Tako je 1953. bilo 74 :248, 1961. 62 : 192 i 1971. 42 : 140.
Odraz ovakvog trenda na broj članova po domaćinstvu y zadnjoj dekadi bio je sljedeći: samačkih domaćinstava bilo je 13 :10, sa 2 člana 21:9, sa 3-5 20 15 i sa preko 5 – 8 : 8. U selu uglavnom živi stacionarno stanovništvo, tako da je 1971, u njemu bilo 112 starosjedilaca; samo je 20 doseljenih iz iste i 8 iz drugih opština Crne Gore.
Od njih se 13 doselilo prije 1940. g., a ostali poslije. Od 14 uposlenih — 13 ih radi van naselja. U zadnjoj međupopisnoj dekadi odnos između starosno–polnih grupa bio je: u prvoj 5:35 (ž. 23 : 16), y drugoj 98 :56 (ž. 55 :45) i u trećoj 44 :39 (ž. 28 :23). Vidi se, dakle, da se y selu više zadržalo starije. i žensko stanovništvo.
Struktura stanovništva.
U isto vrijeme je obrazovno stanje mještana bilo sljedeće: bez školske spreme 72:36 (ž. 62:34), sa četvorogodišnjom školom 70 :61 (ž. 28 :33), sa osmogodišnjom 11:9 (ž. 2 :2), sa srednjom 10 : 8 (ž. 2 : 3), sa višom i visokom 3 :2 i kvalifikovanih radnika 4 :8 (ž. 1 :2),4 a nepismenih je bilo 54 :30 (ž. 50 : 28). Posljednji su gotovo svi stariji Od 35 godina.
Ujedno je struktura domaćinstva prema veličini posjeda izgledala ovako: bez zemlje (4 :3), do 2 ha (17:34), sa 2–5 ha (25 :4) i sa preko 5 (16 : 1), a prema izvorima prihoda –– poljoprivrednih 22 :9, mješovitih 36:7 i nepoljoprivrednih 4:26. Aktivnih lica u oba popisa bilo je 72:34, od kojih je u poljoprivredi radilo 44 : 18, y građevinarstvu 12 : 2, a ostali y drugim djelatnostima. Lična primanja imalo je 25:34 lica. Ukupan broj izdržavanih bio je 95 :72, a samo u poljoprivredi 44 : 15. Godine 1953. odnos aktivnih i izdržavanih bio je 102. :123.
Tip sela.
Gornji Brčeli su polurazbijeno naselje. Sačinjavaju ga zaseoci: Krš Iličkovića, Mahala Iličkovića, Tomaševići, Rolovići, Popovići i Boškovići. Imaju 54 kuće, tj. 33 prizemne i 21 na izbi; pod tiglenim su krovom; 36 ih je sa daščanim plafonom, 14 sa malterisanim i 4 bez plafona. Prosječna udaljenost između kuća je 150 m. U međuratnom periodu u 11 kuća, ili pored njih, napravljeno je 10 soba, 6 kuhinja i 4 ostave, a u poratnom u 13 kuća – 14 soba, 8 kuhinja i 3 ostave. Postojeći stambeni prostor evidentiran je 1971. kao 44 stana sa 1857 m2, među kojima je 17 stanova sa otvorenim ognjištem. Kao jednosobni i garsonjere tretirano je 30, kao dvosobni 12 i kao posebne sobe 2. U prvom periodu izgrađeno je 8, y drugom 11, u trećem 12 i u četvrtom 14 stanova. Ovdje je karakteristično istaći da se 10 stanova koristi povremeno za odmor i rekreaciju.
Od početka ovog vijeka naovamo y selu je napušteno ili porušeno oko 30 kuća. Tako je, na primjer, u prva dva zaseoka Iličkovića uoči balkanskih ratova, pored nabrojanih, bilo još 11 kuća, y kojima je živjelo 25 domaćinstava. Najviše ljudi odavde je izginulo, domovi su se „iskopali“, a dobar dio se raselio, najviše za zaradom u Ameriku i Australiju, dok se pet školovano u Rusiji. Rodna kuća poznatog revolucionara Jovana Tomaševića y zaseoku Tomaševići, pretvorena je y memorijalni muzej.
Središte i zborište naselja je manastir sv. Petra (podignut y doba Petra 1 Petrovića), koji se nalazi pomeđu zaselaka Popovića, Boškovića i Tomaševića. Manastir je y prošlom vijeku povremeno služio i kao lazaret (bolnica) sa 40 odrova (postelja), u kojemu su se kod poznatih narodnih vidara (ljekara) Iličkovića liječili uglavnom ranjenici. Tako su se, na primjer, ranjenicisa grahovske bitke (1858. godine) ovdje vidali. Građen je po uzoru na Cetinjski manastir; sv. Petar je bio njegov česti gost.
Stanovništvo.
Danas y selu (septembra 1973) žive:
-Iličkovići (7 d.),
-Rolovići (12),
-Nikaljevići (2),
-Aleksići (3),
-Popovići (6) i:
-Boškovići (8 d.).
Iz okolnih gradova i Beograda na starevinu povremeno dolazi oko 20 d.
Vode.
I Gornji Brčeli su, kao i ostala crmnička naselja, relativno bogati vodom. Veći izvori su: Jasenovik (zaselak Iličkovića), Velji Joševik (poniže Popovića), koji ne presušuju, i Rasatovac na padinama Rasatovca, koji presušuje. Oni se poglavito koriste za piće, dok se 5 bistijerni u privatnom vlasništvu više koristi za druge kućne potrebe.
Zanimanje stanovništva i ostali podaci o selu.
Seoski put dug 1 km izgrađen je 1937. godine, a električno osvjetljenje uvedeno je 1960. U septembru 1973. godine 25 d. je pored ognjišta koristilo električni šporet, 17 je imalo frižider, 13 televizor, 41 radio–prijemnik, 6 tranzistor, 7 gramofon, 5 crepulju i sač, 11 stare sanduke za ostavu, 31 kauče, 10 fotelje itd.
Topografski činioci, raspored kuća i rastojanje među zaseocima odranije su omogućili izgradnju većeg broja pomoćnih objekata, izgrađenih za stoku, ostavu, živinu i dr. Mještani su ranije, zbog posjedovanja „planine“, imali više sitne stoke nego Donji Brčeli. Danas se uglavnom krupna stoka više drži u štalama nego u izbama –– u donjem dijelu kuće. Dvorišta i obori i ovdje imaju punu, kući dodatnu funkciju. Danas, razumije se, manje nego ranije jer je neuporedivo manje stoke i agrarne proizvodnje. Kuće i tarace na voltovima služile su kao sigurna mjesta za ostavu, naročito s obzirom na toplo podneblje ovog kraja. Vino se smještalo u „podrumskim“ hladnim prostorijama, a na daščanim ili opletenim plafonima drugi frut i suvi mrs.
U onim dijelovima naselja koji su grupisani, kao na primjer uz Brijeg od Jasenovika, nepovoljni su uslovi za okućnice, mada imanja, gledana kroz srednje rastojanje, nijesu mnogo udaljena od kuća. No, kad je riječ o udaljenosti imanja y ovakvim, sličnim ili još češće težim terenskim uslovima, po Staroj Crnoj Gori, treba imati y vidu da se i ona ne tako daleka mogu izvjesno smatrati udaljenim, s obzirom na to da su najčešće na, kako se ovdje obično kaže međama, odnosno terasama i da im se prilazi usponima i grubim krčanicima ili postopicama preko kojih se sve mora prenijeti bilo na leđima ili na tovarnim životinjama. Stoga su bliža imanja obično više obrađena nego udaljenija; prva su pod vinogradima, bostanom ili žitaricama, a druga, osobito y novije vrijeme, više pod livadama. I ovdje je razmještaj imanja sačuvao obrise ranijih bratstveničkih imovinskih potesa. Istipa, u njima su, posebno zadnjih decenija, nastale znatne izmjene, bilo zbog predaje ili ostavljanja y nasljedstva. A tako nedavno, događalo se da za predaju ponuđeno imanje bude otkupljeno od grupe bratstvenika samo da bi se zadržalo u okviru bratstveničke imovine. Elementi bratstveničkog jedinstva bili su i ovdje naglašeni, ali je i međubratstvenička, odnosno seoska solidarnost u mnogim, svakodnevnim oblicima rada i života takođe bila veoma prisutna. Njeni ostaci, iako znatno istanjeni i zamijenjeni drugim formama, prisutni su i sada. Jedan od jakih činilaca te ranije solidarnosti bila je „planina“, posebno njeni ukomunjeni dijelovi. Planina Gornjih Vrčela nalazi se visoko iznad sela, odnosno iza Rasatovca i Grebena ka Paštrovskoj gori. U njoj je najviše privatnih posjeda, ali ima i ukomunjenih, bratstveničkih i plemenskih. Plemensko vlasništvo je voda Krnjak i prostor oko nje, gdje se najviše pojila stoka. Relativno čestih sporova oko granice planine, pohara i otimanja, i to poglavito prije prvog svjetskog rata, bilo je između Paštrovića i Gornjih Brčela. Upadi u Paštroviće preko austrijske granice bili su česti, jer su tu teritoriju izvjesno smatrali „drugom državom“.
U vezi sa korišćenjem planine u provedenoj anketi navedeno je da je prije 1941. godine 31 d. izjavljivalo stoku na planinu, da ih je isto toliko imalo tamo svoje staje i kuće i da je 5 d. davalo drugima stoku na čuvanje. Najveći planinski kompleks bio je Bjeliš do. Međutim, poslije rata tačnije od 1945. do 1950. godine 12 d. je izjavljivalo stoku, od 1950. do 1960. g. 7 i od 1960. do 1971. g. 4. Danas tamo samo 4 d. imaju staje.
Takođe su imali imanja u Crmničkom i Orahovskom polju – do niže Virpazara. Ona su uglavnom plavljena, a sada su dijelom pod vodom. Do balkanskih ratova intenzivno su obrađivana. I ovom naselju se ukazuje lijepa perspektiva. Na domaku je pomenutog puta i nedaleko od magistrale. Autobuska linija svakodnevno ga vezuje sa Titogradom. Blizu mu je i četvororazredna škola i prodavnica, a od Virpazara je udaljeno 8 km.
IZVOR: Prema knjizi Dr Pavla S. Radusinovića „Naselja Stare Crne Gore, posebni deo“, izdanje Beograd 1986. godine. Pripremio saradnik Porekla Milodan.
Komentari (0)