Poreklo prezimena, selo Dupilo (Bar)

11. april 2021.

komentara: 0

Poreklo stanovništva sela Dupilo, opština Bar – Crna Gora. Prema knjizi Dr Pavla S. Radusinovića „Naselja Stare Crne Gore, posebni deo“, izdanje Beograd 1986. godine. Pripremio saradnik Porekla Milodan.

Položaj sela.

Putem dugim 5,5 km, koji v0di lijevom obalom Orahovštice, Dupilo je povezano sa Virpazarom. Veći dio toga puta probijen je 1938, a manji 1959. godine. Bez njega selo bi, zbog svog položaja i okolnog reljefa, bilo dosta izdvojeno. Jedino je uzanom i dijelom „kanjonskom” dolinom Orahovštice otvoreno prema Orahovskom polju i Virpazaru, a sa ostalih strana okruženo brdima. Sa sjevera i sjeveroistoka graniči se Laštikom i Debeljakom, sa istoka, jugoistoka i juga Ljetnim vrhom, Sokolom, Bjelasicom i Orahovšticom i sa zapada i sjeverozapada Zlom gorem, Velikom glavom i Ljutezom. Samo naselje se smjestilo y dvjema uvalama i na njihovim obodnim, dosta nagnutim pristrancima. Osim do susjedne Popratnice, prema kojoj vedi popločana pješačka staza, i Orahova, do koga vodi pomenuti put prema Virpazaru, sa ostalim najbližim selima (Brijegama, Brčelima, Građanima, Radomirom, Trnovom i Komarnom) povezana je relativno teško prohodnim i dugim krčanicima. Dužina njegovog atara je (SZ–JI) 3,4 km, širina (S–J) 3 km, a površina 10 km2. Visina mu je (sredina sela) 280 m.

Istorijat.

Sudeći prema samom nazivu, naselje je „veoma stare i zasnovano y vrlo dubokom i srazmjerno prostranom ulegnuću“. Pretpostavka da je u rimsko doba preko Dupila prolazio put koji je vodio od Budve preko Brajića i Podgora ka Rijeci Crnojevića nije potvrđena arheološkim nalazima. U srednjem vijeku (1234—40. i 1482. god.) pominje se u vezi sa davanjem zemlje manastiru sv. Nikole na Vranjini. U turskom defteru 1521. god. navodi se da je selo imalo 86 kuća, a 1523. god. 69. Bolica pak saopštava da je početkom 17. vijeka imalo 46 kuća i 100 vojnika, a Dipre početkom 19. vijeka 42 kuće i 60 vojnika.

Struktura stanovništva.

U 1961. i 1971. godini među mještanima je bez školske spreme bilo 61:35 (žena 59:30), sa četvorogodišnjom školom 88:69 (žena 41:37), sa osmogodišnjom 11:13 (žena 1:5), sa srednjom 11:5, sa višom i visokom (1971) 2, i kvalifikovanih radnika 2:4, dok je nepismenih bilo 40:23, i to sve žene.

Pokretljivost mještana y istoj dekadi odrazila se kako na posjedovnu strukturu i strukturu domaćinstava prema izvorima prihoda tako i na udio aktivnih prema vrstama djelatnosti, broju izdržavanih i sl. U prvom i drugom popisu bez zemlje ih je bilo 11 : 10, sa posjedom do 2 ha 49:20, sa 2–5 ha 3 : 12 i sa preko 5 ha  1:1.

Istovremeno je poljoprivrednih domaćinstava bilo 25 :7, mješovitih 31 : 12 i nepoljoprivrednih 9 : 26. Aktivnih lica u poljoprivredi bilo je 60 : 26, a izdržavana su 91 :42 lica. U ostalim djelatnostima radilo je 13 : 20, dok je lica sa ličnim primanjima bilo 22 : 23. Za oko 20 godina, dakle1953—1971, broj aktivnih u poljoprivredi smanjio se (105 :26) za 79 lica.

Tip sela.

Dupilo je naselje zbijenog tipa. Pored glavnine sela (42 k.) koja je najveća, sačinjavaju ga zaseoci: Pločice (9 k.), Prinje (9), Šuplja stijena (6) i Potkraj (5 kuća). Glavnina zahvata padine brda Ostrovice, strane zvane Pudilo, Podbrdo i dijelove oko izvorišta Radova potoka, Dupioštice i Vasovice. Pločice su y ulegnuću između Limova krša i Vranišine; Prinje su podno brda Rudine, a Šuplja stijena je na jugozapadnom podnožju Ostrovice. Srednje rastojanje između zaseoka je oko 300 m. Potkraj je Udaljeniji, nalazi se na lijevoj strani donjeg dijela doline Orahovštice, podno brda Umca, odnosno u graničnom dijelu dupioske katastarske opštine — ukraj puta prema Virpazaru, 4 km udaljen od Dupila. Međusobno su udaljeni oko 450 m. prvi su međusobno povezani krčannm ili popločanim stazama. Među njima je glavna, dobro popločana, od crkve i škole (gdje je središte selo) do Dupioštice i naziva se Djekljak. U cjelini Dupilo ima 71 kuću, među kojima je izvjestan broj zapuštenih. One su ostale kao ugašena ognjišTa (iskopani domovi) ili kao vlasništvo onih domaćinstava koja sada žive u drugim mjestima.

Vode.

Selo koristi živu i akumuliranu vodu. Prvu daju izvori. Radov potok izvire ispod brda Dubreče i teče po sredini sela; ljeti ponire, pa se ponovo javlja i uliva u Orahovšticu. Njegov tok osnažuju tri usputna izvora: Dupioštica, Stajačev vir i Vasovica, koji se odlikuju dobrom pijaćom vodom. Nalaze se y sredini sela. Na potoku su dva mlina; jedan je radio do 1941. god., a drugi radi i sada.

U zaseoku Šuplja stijena nalazi se ozidana izvorska voda (za ozidu se smatra da je veoma, veoma stara) zvana Đušica. Sjeverozapadno, poviše sela, u velikom kompleksu obradivog zemljišta zvanom. Crnjine, nalazi se voda koja je izvorska, a tu se i akumulira. Pitka i zdrava, služi za piće i pojenje stoke i kolektivno je seosko dobro. Jugozapadno od nje je izvor Limnjan, koji ljeti presušuje, a u ostalom dijelu godine je pravi potok koji nakon 200 m toka ponire. U Šupljoj stijeni takođe se, osim ljeti, u jednom koritastom udubljenju javlja živa voda, zvana Korito. U selu je izgrađeno 10 bistijerni, od kojih su 7 privatne, a 3 koristi po nekoliko domaćinstava.

Stanovništvo.

Prirodni položaj, vode i razmještaj bratstava y selu dali su glavni pečat fizionomiji naselja. U zbijenim zaseocima (mahalama) i u glavnini sela žive najveća bratstva. Tu su kuće uglavnom jedna do druge, tako da za veća dvorišta nije bio mjesta, a isto tako ni za okućnice. Stare kuće, kao slivene iz kamena, sa taracama i ograđenim dvorištima, tu i tamo grozdasto zbijene, ostavljaju utisak patine i liče na stare kule ili grupna utvrđenja u kojima je živjelo i držalo se staro jezgro dupioskog plemena. Njegova jačina i u ozdašnjim uslovima ne malo bogatstvo, bila su jaka osnova za splemenjivanje i teritorijalno širenje, naročito poslije istrage poturica u kojoj su, kako to Njegoš y Gorskom vijencu ističe, prednjačili. Ta osnovana i zato naglašena plemenska tradicija implicirala je jačanje bratstveničkih veza i zajedništva.

Otuda, recimo, u 9 postojećih kuća zaseoka Prinje žive (6 d. su tu, a 3 povremeno dolaze iz Titograda) samo Đurovići.

U selu inače sada žive:

-Đurovići (13 d.),

Purlije (9),

-Dajkovići (5),

-Crnčevići (3),

-Vučinići (2) i:

-Guberinići,

-Vuletići,

-Petrovići i:

-Pobori po 1 d.

Iz Bara, Virpazara, Titograda i Nikšića povremeno dolazi 21 domaćinstvo.

Zanimanje stanovništva i ostali podaci o selu.

Seoska komunica Dupila nalazila se u Fučkoj gori (pri Skadarskom jezeru), uključujući Tanki i Debeli rt. Isključivo je korišćena za zimsku ispašu i mogla je da primi svu dupiosku stoku (oko 2.000 grla). Ispaša je bila zabranjena od kraja maja do kraja novembra, a zatim su prava svih bila neograničena. Budući da su božićni posti bili u isto vrijeme (trajali su 6 nedjelja, tj. od 28. novembra do 6. januara), to se za ishranu ovdje koristila riba i pernata divljač.

Bilo je tu do 50 torova (suvomeđih pojata); dio onih koji ih nijesu imali mogli su da koriste veliku pećinu Međeđu. Jedan ukomunjeni dio ovog kompleksa pripadao je selu Trnovu. Čitav komun obuhvatao je i pribrežne vode Jezera, tako da su Dupiljani sa Trnovljanima imali kolektivno pravo ribolova u Modrom i Raduškom oku. Koristili su ga naizmjenično, odnosno jedne godine Dupiljani, a druge Trnovljani.

Doduše, pošto nijesu raspolagali valjanim ribolovnim priborom, dogovorno su angažovali Vranjinaše i Ceklinjane (kao najiskusnije ribolovce), kojima su učinjene usluge nadoknađivali trećinom od ukupnog ulova. Lov pomoću gribova obično je trajao jedan dan. Ulov je zatim dijeljen na domaćinstva; vodilo se računa da se posebno sirotim ženama da dio, zatim svešteniku i (iz pažnje) Cetinjskom manastiru.

Čuvarima ribolova koji su pazili da neko sa strane ne učini štetu (čuvali su od početka septembra do nekog dana decembra, kad je ulov vršen) davana je ugovorena nadoknada u novcu koji se dobijao od prodate ribe. Ako je selo zajednički dugovalo za komunalne potrebe (za put, most i dr.), onda se dio ulova prodavao da bi se dugovi izmirili.

No, pored ove informacije o korišćenju tih ribolova, dobijene na terenu, nalazimo i drugu, objavljenu u Zetskom glasniku 1932. Godine (br. 73, str. 2) u kojoj se kaže da u „Modrim okima imaju udjela sela: Komarno, Dupilo i Popratnice. Oni su između sebe osnovali Odbor Modrih oka, koji vodi računa o njima. On je podijelio lov tako da selo Komarno lovi tri uzastopne godine, a Dupilo i Popratnice takođe tri i tako se ređaju . . . Stražari su mještani i to se obično postavljaju pošteni i iskreni lovci, koji ni po koju cijenu neće dozvoliti ma šta da se desi ribi i ribolovu vrlo se često može desiti, a i dešava se, da poneki ribar zaluta u ovaj opštinski — seoski ribolov, u kome je lov pojedinaca strogo zabranjen, i da baci svoje mreže.

Stražari vode računa da li ima ribe u dovoljnoj količini da bi se moglo „gribiti“. Obavještavaju o tome Odbor . . . Zatim se obavijeste i ostali seljani, koji treba da budu prisutni y što većem broju, zakažu dan „gribljenja“ i pošto nemaju svojeg griba, pozovu Dodošane ili Vranjinaše, sa njihovim gribom, koji kao nagradu dobijaju trećinu od količine ulovljene ribe”.

Dupiljani su imali relativno velike posjede u Orahovskom polju, koje je bilo glavna žitnica za okolna sela. Bilo je domaćinstava koja su iz polja ubirala do 300 bagaša (bagaš -15 kg žita). Tu se ponajviše y mobama okopavalo, bralo i šužbalo žito.

Za doba samostalne Crne Gore, držeći se Bogišićevog Imovinskog zakonika, bratstvenički imovinski potesi bili su uglavnom dobro očuvani. Pravo preče kupnje – prvog bratstvenika, zatim susjeda na imovini („merginaša”), pa tek drugih interesenata je počelo, iako ne uveliko, da se remeti licitacijama počev uglavnom od međuratnog perioda naovamo. Tako su y pomenutom polju imanja Orahovljana kupovali mještani drugih mjesta. Najčešće su to bili povratnici iz pečalbe, posebno iz Amerike.

U užem dijelu atara, bliže naselju, pojave kupoprodajnog narušavanja imovinske cjeline gotovo da nijesu postojale. Posebno ne u onim slučajevima kada imovina predstavlja prirodnu, konfiguracijom terena uobličenu cjelinu. Takav najbolji primjer ovdje je cjeloviti imovinski kompleks Petra Nikova Petrovića, koji je sav oko kuće, takoreći nadohvat ruke.

Dupiljani su držali mnogo stoke, naročito do balkanskih ratova. Tada je, na primjer, Stevo Jošov Đurović, sa svojom porodičnom zadrugom od 20 članova imao veliko imanje (razmješteno od Tankog rta do Sjenokosa pod Građane), više od 200 ovaca i koza, 2 para volova, dvije mazge i dr. Bilo je i drugih, manje imućnih, ali je rad u ovoj bio najbolje organizovan. Takvi su ujedno bili i zelenaši — davali su znatne sume na zajam uz poveću kamatu. Kamata je obično bila najveća onima koji su radi zarade išli u Ameriku. S druge strane bila je zastupljena najamnina, bilo na radu u selu ili u drugim mjestima, kao na primjer u primorju, gdje se sakupljala maslina ili čuvala stoka.

IZVOR: Prema knjizi Dr Pavla S. Radusinovića „Naselja Stare Crne Gore, posebni deo“, izdanje Beograd 1986. godine. Pripremio saradnik Porekla Milodan.

Komentari (0)

Odgovorite

Trenutno nema komentara. Budite prvi i ostavite komentar.