O nekim neobičnim prezimenima kod Srba (2. deo)

25. septembar 2020.

komentara: 11

ZATARJE, DONJE POLIMLJE I STARI VLAH (2. deo)

Manastir Mileševa (iz privatne kolekcije autora)

 ČABARKAPA

Čabarkape su rod sa oprečnim predanjima o poreklu. Jedno kaže da je starina Čabarkapa u Vranešu, kraju između Tare i Lima, sa maticom u Bistrici kod Bijelog Polja[1]. Drugo predanje kao matično područje Čabarkapa navodi oblast između Kolašina i Mojkovca. Sudeći prema pravcima raseljavanja Čabarkapa, reklo bi se da je drugo predanje izvesnije, odnosno da su u Vraneš došli iz oblasti preko Tare (mojkovačkog kraja). Ranije poreklo Čabarkapa je iz Kuča.

Oko 1800. godine, zbog krvi sa Turcima trojica braće – Radivoje, Bjele i Radoje presele se iz Dobrilovine kod Mojkovca u Bliškovu u Vranešu[2], a odatle kasnije jedan ogranak u obližnja sela Grab i Potkrajci. Drugi su se preselili u Polja Kolašinska, a odatle u Dobrilovinu. Bjelevi potomci se kasnije nasele u Krupicama u Zatarju. Ogranak Čabarkapa u Krupicama se veoma umnožio i raselio u više sela pljevaljskog kraja: Vrulju, Mijakoviće, Lijesku, Radosavac, Kosanicu, Maoče, Vodno, Gradinu, Ljutiće, Miosku. Od Čabarkapa iz Mioske su i u Prijepolju i okolini (Velika Župa, Slatina, Ivezići, Dušmanići)[3], doseljeni krajem 19. i u 20. veku poslom. Ima ih upisanih u pomeniku Manastira Mileševa, ukupno 12 priložnika Čabarkapa iz Vodna, Mioske i Krupice, u razdoblju između 1864. i 1885. godine[4].

Od krupičkih Čabarkapa su tri brata, Lazar, Petar i Miloš, oko 1850. godine uskočili u Šarance (Jelinja Gora), zbog turskog nasilja[5], a kasnije (u vreme hercegovačkog ustanka) za njima je došao još jedan rođak, Vukoje. Tamo ih zovu i Čabarkapić[6].

Verovatno neki drugi ogranak Čabarkapa se iz okoline Mojkovca preselio u Premćane nizvodno u dolini Tare[7].

Svi Čabarkape slave Mitrovdan. Upravo je slava najverovatniji dokaz da Čabarkape potiču od kučkih Mrnjavčića, koji takođe slave Mitrovdan, koji i nije baš tako česta slava u Crnoj Gori, a naročito ne u Brdima, Potarju i Polimlju. Srodni su im Krgovići, Šutovići i Šepići u mojkovačkom kraju[8].

Krgovići iz Štitarice i Lepenca kod Mojkovca[9] takođe imaju predanje o poreklu iz Kuča, i to od bratstva Lješevića – Krivodoljana[10]. U Polja Kolašinska su se doselili oko 1774. godine, a zatim su se, kao i Čabarkape, iseljavali u bjelopoljska i pljevaljska sela. Međutim, za Krgoviće postoji i druga verzija, koja kaže da su oni zapravo od Brakovića iz Bratonožića, od kojih su se neki iselili u Kuče (Doljani, Sjenice), a zatim odatle neki prelaze u Pobrisijeviće kod Mojkovca kao Krgovići[11].

Etimologija prezimena Čabarkapa verovatno ima veze sa fizičkom osobinom pretka – rodonačelnika, koji je imao veliku glavu[12]. U Hercegovini nalazimo unekoliko izmenjen isti patronim – Čavarkapa[13].

Imajući u vidu predanje o poreklu od Kuča Mrnjavčića, može se pretpostaviti da su Čabarkape (kao i Krgovići, Šutovići i Šepići) nosioci kučke haplogrupe E-V13 Z16659 BY165837[14]. Međutim, ovo treba uzeti sa rezervom, s obzirom da ni jedan od ovih rodova do sada nije genetički testiran, a imajući u vidu i predanje o daljem poreklu iz Bratonožića.

KUŠLJEVIĆ

Kušljevići su relativno mlado bratstvo iz pljevaljskog kraja, poreklom od Kontića iz Pješivaca. Kao i ostali Pješivci, potomci vojvode Bogdana Potolića, slave Svetog Jovana jesenjeg – Začeće Svetog Jovana (23. septembra / 9. oktobra), koji se po njima u Crnoj Gori naziva još i – Sveti Jovan pješivački.

Prema jednom predanju Kušljevića, njihovi preci su došli od Nikšića, gde su se prezivali Nikčevići, a poreklom su od Kontića[15]. Ovde je predanje, po svoj prilici, pomešalo dva velika pješivačka bratstva, Kontiće i Nikčeviće, pri čemu ispada da su Nikčevići ogranak Kontića, što nije tačno. No, u svakom slučaju, Kontići i Nikčevići su bratstva istog porekla, nastala od potomstva Radovana Bogdanovog[16].

Drugo pitanje je vreme doseljenja predaka Kušljevića u pljevaljski kraj. Miladin Kontić smatra da su se „doselili sa matičnim bratstvom Kontićima krajem 19 veka, posle uspešno završenih ratova 1875-76. godine, kada je knjaz Nikola počeo naseljavati neke porodice iz Stare Crne Gore u severne krajeve, koje je nameravao da pripoji Crnoj Gori“[17]. Mileta Vojinović u građi o naseljima i bratstvima pljevaljskog kraja, navodi da su se Kontići u Zatarje doselili „pre 200 godina“[18], što bi značilo negde na prelazu iz 18. u 19. vek. Iz istorijske građe vidimo da prezime Kušljević postoji u pljevljaskom kraju još u vreme borbi 1875-76. godine[19], pa, utoliko, podatak o ranijem doseljenju predaka Kušljevića zvuči verodostojnije.

Od doseljenih Kontića u Tikavi, neki Bore se preselio u Hoćevinu i od njega su tamo Borovići[20], a jedna kuća se preselila u Bobovo. Po nekom njihovom popu, koji je bio mali, sitan, kržljav, te su ga prozvali Kužljo, ovaj ogranak prozovu – Kušljevići[21]. Iz Bobova su ih istisnuli Starčevići, pa se rasele i Lađanu i Šula[22], a kasnije i u Meljak, Komine i Pljevlja[23]. U mileševskom Pomeniku upisan je jedan od ovih naseljenih u Pljevlja – Risto Kušljević, 1884. godine[24].

Predanje o „kržljavom“ popu po kojem bratstvo nosi prezime Kušljević, ne zvuči baš uverljivo, naročito ne nadimak Kužljo od prideva kržljav, s obzirom da za nadimak Kušljo, od kojeg je nastalo ovo prezime, postoji mnogo bolji kandidat, a to je pridev kušljav – čupav, guste zamršene kose ili brade[25]. Ako zamislimo jednog izrazito kosmatog i bradatog sveštenika, nije nemoguće da su ga zvali – Kušljo, a po njemu i ceo njegov rod.

Budući da potiču od pješivačkih Kontića, veoma izvesno se može izvući zaključak o genetici ova tri zatarska roda, s obzirom da je pješivačko pleme prilično dobro genetički testirano i da je utvrđeno da su nosioci stare mediteranske haplogrupe J2a M92 Ѕ8230[26].

MADŽGALJ

Madžgalj je jedno od prezimena čije značenje nije poznato. Takođe, i njihovo davnije poreklo je maglovito. Postoje najmanje četiri verzije predanja. Prva kaže da su Madžgalji starinom iz Kuča[27], sa Madžgaljevog brda[28], druga pominje poreklo iz Vasojevića[29], treća da su iz gatačkog kraja[30], a četvrta da su iz Šekulara[31].

Ono što je poznato je da su kao rod nastali u Poljima kod Mojkovca, u Štitarici[32], gde su među najbrojnijim rodovima. Odatle su se iseljavali u dva pravca: niz Taru, u Gostilovinu, Podbišće i Prošćenje (gde su takođe veoma brojni[33]) i prema Polimlju, u bjelopoljski kraj – Majstorovina, Muslići, Sokolac i Pisana Jela (Pavino Polje)[34], zatim u Tomaševo, odakle se neke porodice sele u Pljevlja[35] i Prijepolje[36].

Na Gvozdu između Jadovnika i Lima živeli su Jakšići, koji kažu da su od Madžgalja iz Pisane Jele[37]. U pomeniku Manastira Mileševa upisan je 1894. godine Todor Jakšić[38], unuk rodonačelnika koji se doselio na Gvozd. S obzirom da je Todor u to vreme odrastao čovek, može se zaključiti da je doseljenje Jakšića bilo negde oko prve četvrti 19. veka. Za razliku od Madžgalja koji slave Đurđevdan, Jakšići slave Svetog Luku, zbog čega bi se njihovo predanje o poreklu od Madžgalja moglo staviti pod znak pitanja. Međutim, još dva roda u sjeničkom kraju (Štavalj, Kokošiće) – Pejčinovići i Karličići, koji za sebe takođe tvrde da su od Madžgalja, takođe slave Svetog Luku[39], pa se može zaključiti da je ta iseljenička grana u nekom trenutku promenila slavu.

Jedan Madžgalj je poslom (bio je krojač) došao u Pitomine kod Žabljaka, odakle se sa porodicom preselio na Nedajno u Pivi, a zatim u Crkvičko Polje. Njegova porodica je 1945. godine kolonizovana u Vojvodinu, u Bačko Dobro Polje, gde i danas žive njegovi potomci[40].

U Nedakusima u Bihoru postoji muslimanski rod Madžgalja, koji su tu došli „iz Kolašina“[41]. S obzirom na retko prezime i poreklo iz Kolašina, moglo bi se zaključiti da se radi o istim Madžgaljima.

I ovo prezime u istorijskim dokumentima nalazimo upisano u izobličenim verzijama. Tako je 1881. godine u Kolašinu jedan upisan kao Mačgalj[42], a 1841. godine Vukoman Madžgalj iz Babina, koji je sa porodicom prebegao na teritoriju Srbije „zbog turskog zuluma“, upisan je kao Madžgalović[43].

Rečeno je da o ranijem poreklu ovog roda postoje različite verzije. Verzija o poreklu iz Vasojevića zabeležena je samo u Drobnjaku, ona o hercegovačkom poreklu među Madžgaljima iseljenim u novije vreme na Glasinac, a ona najneuverljivija, o poreklu iz Šekulara, iz sela Mezgalj, samo među Madžgaljima iseljenim u prijepoljski i sjenički kraj. Ova poslednja verzija je, očito, pokušaj da se prezime nejasne etimologije objasni sličnim toponimom[44]. Otud se kao najverodostnije predanje može uzeti ono o poreklu iz Kuča, a naročito imajući u vidu da je ono očuvano kod onih ogranaka Madžgalja koji su bliže matičnom kraju ovog roda (Polja, Zatarje, Vraneš).

I genetika ide u prilog poreklu ovog roda iz nekih južnijih brdskih krajeva. Naime, genetičkim testiranjem jednog Madžgalja iz Pisane Jele utvrđeno je da je ovaj rod nosilac haplogrupe R1a, i to grane Y2902. Ista grana je utvrđena kod dva roda čija se starina može povezati sa oblašću Brda. To su Marojevići iz Nikšićke Župe i Novakovići iz Mrka Piperskih. Marojevići imaju predanje da su se u Župu doselili iz Vasojevića[45]. Novakovići su stari rod u oblasti Pipera, ogranak starog plemena Mrka koje je tu živelo u srednjem veku pre doseljenja Pipera[46]. Kad se ovim predanjima doda i ona verzija predanja Madžgalja o poreklu iz Kuča, mogao bi se izvući zaključak da ova bratstva potiču od nekog starog slovenskog roda koji je nekada živeo negde u Morači, na razmeđi brdskih plemena Pipera, Vasojevića i Kuča. U prilog ovome ide i činjenica da je naseljavanje iz Brda niz Taru uvek bio prirodni pravac iseljavanja iz prenaseljenih Brda. Međutim, treba reći da istoj genetičkoj grani pripadaju i Petrići iz Kosatice kod Prijepolja i Tomaševići iz Babina, čija predanja govore da im je starina u Donjem Polimlju[47] (Tomaševići su, prema nekim mišljenjima, bili vlastela u tom kraju još u vreme Nemanjića[48]). Ostaje otvoreno pitanje da li su oni zajedničkog porekla u bližoj prošlosti, ili možda i Petrići i Tomaševići izvorno potiču iz Brda, ali im je usled dugog boravka u Donjem Polimlju sećanje na to nestalo.

Od Madžgalja iz Pisane Jele je naš prerano preminuli glumac Marinko Madžgalj (1978-2016).

KARTAL

Iako neobično, ovo nije i jedinstveno prezime, s obzirom da ga nalazimo širom južnoslovenskog prostora.

Nama ovde zanimljivi, zatarski Kartali su ogranak jednog starog roda u tom kraju, premda je prezime nešto novijeg porekla. Prema predanjima svih ogranaka, a to su Gačevići, Šarci, Obrenići i Kartali, svi su zajedničkog porekla i potiču od starijeg bratstva Bijelića[49] iz Mataruga. Ima mišljenja da je još starije prezime ovih Bijelića bilo Komnenić[50]. Po predanju koje je zabeležio Joko Knežević, jedan krug zatarskih bratstava koji slave slavu Lazareva Subota, zajedničkog je porekla i potiče iz Kalušića kod Pljevalja. Od njih potiču i pomenuti Bijelići, kao i Kneževići iz Mataruga i još nekoliko rodova u pljevaljskom kraju[51]. Jedan kraj u Matarugama je po Bijelićima nazvan – Bjelovina[52]. Neki ogranci ovog šireg bratstva imaju predanje o poreklu iz Hercegovine (Gacko)[53].

Prilikom raseljavanja iz Mataruga, ogranci Bijelića su menjali prezimena, pa su tako, negde početkom 19. veka[54], nastali Gačevići, Šarci, Obrenići i Kartali. Prema jednoj varijanti, Gačević je stariji rod i preostala tri roda su zapravo ogranak Gačevića[55]. Narodno predanje ima svoja objašnjenja za nastanak ovih prezimena: Obrenići su tako prozvani po nekoj babi Obreniji, Gačevići po nekom Gaču, Šarci po nekome „koji je bio šaren tj. kradljivac“, a Kartali „po nekakvom gatalu, što je gatao vreme“[56]. Ako se za Gačeviće, Obreniće, pa i za Šarce, ovo objašnjenje može prihvatiti, kod Kartala je ono prilično nategnuto. Ovo tim pre što u srbskom narodu postoje prezimena izvedena od glagola gatati (Gatalo, Gatalica, i sl), ali i postojanje prezimena Kartal i u drugim krajevima.

Izvesnije je da su Kartali prezime poneli po Kartalovom brdu, između Mataruga i Ljutića, ispod kojeg se naselio njihov predak[57]. Ovde je ključno pitanje po čemu je brdo ponelo ovaj naziv. Kartal (kartal) je turska reč i znači – orao[58]. Reč nije ostala sačuvana u našem jeziku kao turcizam (jeste, npr, u bugarskom), ali je ostala sačuvana u prezimenima poput Kartal[59], Kartalija[60], Kartalić[61], Kartalica[62] i sl[63] (kod Bugara – Kartalijev). Rodovi sa ovakvim prezimenima prisutni su kod sve tri veroispovesti među Južnim Slovenima. Dakle, brdo između Mataruga i Ljutića moglo je biti prozvano po orlovima („Orlovo brdo“), ali možda i po nekom osmanskom posedniku koji je držao taj kraj, jer Kartal srećemo i kao lično ime među Osmanlijama. Najstariji poznati zapis ovog ličnog imena kod nas je iz 1566. godine, kada je zabeleženo da je u Sarajevu džamiju sagradio Kartal Hadži-Mehmed[64].

Postoji još jedno tumačenje prezimena Kartal i ostalih izvedenih od iste osnove, a to je da je „koren svih ovih prezimena svakako u romanskoj reči karta, sa značenjem papir, posetnica, karta za igranje povelja, a kao kartel – pismeni poziv na dvoboj“, koja je ovde došla posreedstvom Mletaka[65]. Autor ovog članka ipak prednost daje turskom orlu u odnosu na mletačku kartu, s obzirom da mnogi rodovi koji kod nas nose ovakvo prezime, a tu spadaju i zatarski Kartali, nisu baš imali mnogo dodira sa Mletačkom Republikom i italijanskim rečima, naročito ne početkom 19. veka kada im je prezime nastalo.

Iz matičnog kraja (Mataruge – Ljutići), Kartali su se posle 1875. godine naselili u Kozicu, pred kraj 19. veka i u Babine, a ima ih i u Brodarevu[66]. U mileševskom Pomeniku nalazimo priložnike Vula i Iliju Kartale iz Ljutića (1884) i Jovana Kartala iz Babina (1894)[67]. Zanimljivo je da je jedan Kartal – Tomo, kao borac Pljevaljske brigade u Prvom svetskom ratu, upisan kao – Kartalović[68].

S obzirom da su, kako je navedeno, Kartali i Gačevići istog porekla, možemo pretpostaviti i genetiku Kartala i ostalih rodova iz šireg bratstva Bijelića. Naime, genetičkim testiranjem zatarskih Gačevića iz Mataruga, utvrđeno je da su nosioci najčešće haplogrupe kod Srba – I2a RN908[69]. Genetika možda potvrđuje i ono predanje po kojem su svi lazarevštaci iz ovog podrulja istog porekla. Tako je do sada utvrđeno da su iste genetike i rodovi Čarkilovići i Srndovići. Ova dva roda neobičnih prezimena se takođe se smatraju starincima u Zatarju i slave Lazarevu Subotu. Čarkilovići (ranije prezime Čarkilo) su iz Pljevalja[70], a ima ih i u Zalugu, Drenovi i Prijepolju, a Srndovići (ranije Srndo) su iz Meljena (Bukovica, na krajnjem severu Pljevljaske opštine).

LONCOVIĆ

Loncovići su rod iz Drobnjaka, koji se u Zatarje preselio verovatno nakon Velike seobe Srba 1690. godine[71]. Najpre su živeli u Crnom Vrhu iznad Crljenica[72], a odatle su se iseljavali u ilinobrdski kraj na jug od Pljevalja (sela Borovica i Šumane)[73], i u Bučje[74] i Krnjaču[75] (Priboj) na sever.

I ovo je jedno od prezimena koje je u novije vreme dobilo prezimenski nastavak -ić. Naime, stariji dokumenti navode prezime u obliku Lonco, dok u vreme Prvog svetskog rata vidimo postojanje oba oblika. Tako je u prvom crnogorskom popisu Zatarja, nakon što je ovaj kraj ušao u sastav Kraljevine Crne Gore, iz 1913. godine, u Šumanima u Ilinobrdskoj opštini Pljevaljske kapetanije, popisano tri kuće ovog bratstva i svi su upisani sa prezimenom – Lonco[76]. Tokom rata koji je usledio, u spsikovima vojnika Pljevaljsko-poljskog bataljona nalazimo bratstvenike ovog bratstva sa obe varijante prezimena[77]. Nakon toga, oblik Lonco prestaje da se koristi, i svi ogranci ovog bratstva počinju da se pišu kao Loncovići.

Pominjući oslobođenje Zatarja od osmanske vlasti, tokom Prvog balkanskog rata, treba istaću jednu lepu anegdotu o hrabrom Milanu Loncoviću koju je zabeležio Mileta Vojinović. Naime, na poklade 1910. godine Milan Loncović iz Šumana je istukao dvojicu muslimana Bajrovića koji su se „rugali srpskim devojkama i zadirkivali ih. Jedan od njih dođe drugog dana s puškom da ga ubije. Milan ga uhvati za pušku i ona mu puče među nogama Tada mu Milan ote pušku i dobro ga istuče. Drugi dan su ga Turci tražili da ga ubiju, pa je morao da beži u Crnu Goru. Otuda se vratio 1912. godine kao crnogorski vojnik“[78].

Loncovići ne znaju tačno od kojeg drobnjačkog bratstva potiču, a slave Jovanjdan koji nije česta slava u drobnjačkom plemenu i vezuje se uglavnom za neke manje rodove koji nisu pripadnici glavne grupe drobnjačkih rodova, tzv. Novljana[79], za koje je utvrđeno da su haplogrupa I1 P109. Međutim, postoje neki rodovi poreklom iz Drobnjaka (poput bratstva iz prijepoljskog kraja koje nosi upravo prezime – Drobnjak) koja slave Jovanjdan, pa bi možda veza mogla postojati na toj strani. Za ove prijepoljske Drobnjake utvrđeno je da su haplogrupa I2a PH908. Međutim, slava nije dovoljan pokazatelj da se radi o srodnim bratstvima.

Sa druge strane, jedan zanimljiv detalj zabeležen je o Drobnjaku i prezimenu Loncović. Naime, uoči Drugog svetskog rata, Mićun Pavićević je napisao zbirku pod nazivom „Srbijanci u pričama i anegdotama“ (koja je pandan njegovoj poznatoj knjizi „Crnogorci u pričama i anegdotama“), koja na žalost nikada nije objavljena, osim fragmentarno: 1940. godine neki njeni delovi su štampani u listu „Brastvo“[80]. Tu se navodi podatak da su porodicu Stevana Karadžića, oca Vuka Karadžića, u matičnoj Petnici u Drobnjaku zvali – Loncovići: „Otac Vukov, Stevan, živeo je u Petnici kao i svi Karadžići. Na nekom skupu gurnuo nehotično nogom u lonac i razbio ga. Otada su ga prozvali Loncović“. Ako uzmemo da je Vukov otac bio rođen oko 1725-1730. godine, a da je porodica tako prozvana zbog njega, onda se ovaj detalj ne uklapa u priču o zatarskim Loncovićima, uz pretpostavku da su se oni iz Drobnjaka iselili oko 1700. godine. Međutim, vreme doseljenja Loncovića u Zatarje nije pouzdano utvrđena činjenica, pa se ono moglo dogoditi i kasnije. Nadalje, ni priča o tome da je deo Karadžića poneo nadimak Loncovići zbog Vukovog oca ne mora tačna, već je nadimak mogao postojati od ranije, a Stevan je možda bio pripadnik tog ogranka, dok priča je malo prerađena nakon preseljenja porodice u Srbiju… Mnogo je pretpostavki sa slabim utemeljenjem, ali podudarnosti ukazuju da bi neka veza mogla postojati. Za drobnjačke Karadžiće je utvrđeno da su nosioci haplogrupe I2a Z17855.

Valja dodati i da u Bosni postoji rod koji nosi prezime Lonco. Oni su iz Ilijaša, između Sarajeva i Visokog, gde su se doselili iz obližnjeg Nebočaja u Zagošći[81]. Ima ih još i u susednim Podlugovima[82]. Ovaj rod za sebe kaže da je starinom iz Kolašina, a slave Đurđevdan.

LANGOVIĆ

Langovići iz Babina su ogranak roda Stopića. Ima ih i u drugim selima između Pljevalja i Prijepolja (Rogoušje, Zaseok[83], Seljašnica[84]), zatim u Brodarevu i Kolovratu[85], a u prošlosti su živeli i u Dušmanićima i Krašljevićima[86].

Dalji koreni Stopića su, po predanju, negde u istočnoj Hercegovine, možda u nikšićkom kraju, a Babine su im bile samo privremeno stanište[87]. Stopića danas u Babinama nema, a oni koji su ostali prozvani su Langovići. Seoba Stopića u Rožanstvo na Zlatiboru dogodila se posle Drugog srpskog ustanka, 1816. godine. Očito se radilo o manjem rodu, verovatno jednoj široj porodici, s obzirom da se u Rožanstvo preselila četiri brata, sinovi Nenade, dok je deo te šire porodice ostao u Babinama. Stopići su svakako u Babinama bili pre 1781. godine kada je tamo rođen Radoje, jedan od rodonačelnika Stopića u Rožanstvu.

Da su Langovići zaista ogranak Stopića, pokazuje i činjenica da postoji još jedan ogranak Stopića u Bistrici kod Nove Varoši, verovatno tu doseljeni iz Babina nešto kasnije od ovih u Rožanstvu. Privremeno su živeli u Kučinu na Limu. 1941. godine bilo ih je dve kuće u Bistrici[88]. Za razliku od Stopića u Rožanstvu i Langovića koji slave zimski Jovanjdan, Stopići u Bistrici slave Nikoljdan, što su verovatno uzeli po preseljenju.

U popisu Srbije iz 1818. godine, kao i u čibučkom tefteru iz 1823. godine, kao glava te zadružne porodice u Rožanstvu upisan je pomenuti Radoje, i to sa prezimenom Stopa[89]. Isto prezime nalazimo i u tefteru aračkom (nahije užičke, kapetanija Rujno) iz 1832/33. Međutim, već u tefteru poreskih glava kapetanije Rujno-užičke nahije iz 1835. godine[90], kao i u tefteru poreskih glava okruga užičkog, srez Rujanski iz 1840. godine[91], ustaljuje se prezime Stopić.

Sa druge strane, za Langoviće nije zabeleženo da su imali neko kraće prezime, poput Lango, mada su i najraniji dokumentovani zapisi o ovom rodu dosta pozni (u mileševskom Pomeniku 1873. godine), tako da nije isključeno da je nastavak -ić i kod njih naknadno dodat. Prezime je izvedeno od reči langov – beskućnik, skitnica, probisvet[92]. Moguće je da su nekog babinskog Stopu tako prozvali (Lango, Langov) zbog načina života, pa je to ostalo potomstvu kao prezime.

U Beogradu je 2005. godine evidentirano četvoro telefonskih pretplatnika sa prezimenom Lango[93] (pritom se ne radi o poznatoj porodici iz sveta filma i televizije), ali nemamo saznanja da li imaju veze sa polimskim Langovićima.

U mileševskom Pomeniku kao priložnici, pominje se nekoliko Langovića u razdoblju od 1873. do 1894. godine[94]. Zbunjujući je pomen Sofra Langovića iz Dušmanića 1884. godine, sa upisanom napomenom o starijem prezimenu – Langura. Iako ova dva prezimena imaju istu osnovu i slična su po zvučnosti, radi se o dva različita roda. Langure, kao i Langovići, naseljavaju sela zapadno od Prijepolja – Ljeljenica, Karoševina, Rogoušje, a slave Nikoljdan[95]. Ima ih i u Hercegovačkim Golešama. Ne znaju odakle su starinom, niti poreklo neobičnog prezimena[96]. Danas se deo Langura zvanično preziva Langurović. U prijepoljskom kraju postoji i prezime Langurić, ali, s obzirom da slave drugu slavu (Aranđelovdan) verovatno nisu u srodstvu sa Langurama.

Da li je ovo bila greška pri upisivanju u Pomenik, ili su Langovići i Langure isti rod, ili je možda deo Langura (kojem pripada pomenuti Sofro) promenio prezime u Langović, ostaje nerazrešeno.

Zanimljivo je da prezime Langur postoji u Indiji i među Indijcima na Mauricijusu i jugoistočnoj Aziji[97]. Otud, nije isključeno da se radi o nekoj romskoj reči koja je, preko Turaka, došla kao nadimak ovom rodu.

PJANOVIĆ

Pejatović[98] ih beleži kao Pjane, u jednini – Pjano, sa maticom u Zvijezdu, a odatle su naselili Čadinje kod Prijepolja, Babine, Rogoušje i Orovac. Tu su došli iz Drobnjaka, i slave drobnjačku slavu Đurđevdan. Ranije su se prezivali Bjelić, a novo prezime su dobili po nekom pretku koji je bio „velika pijanica[99]“.

U Kozici, južno od Pljevalja postoji izvor Pjanovo vrelo[100], ali se ne zna je li u pitanju isti Pjano. Kozica i Zvijezd nisu baš blizu, ali nije nemoguće da je to bio pravac seobe ovog roda iz Drobnjaka u Polimlje. Pjani su se u velikom broju iseljavalu na sever u druge delove Srbije, naročito zlatiborski kraj (Čajetina i dr).

Etimologija prezimena je vrlo izvesno upravo onakva kako je to naveo Pejatović. Kao i kod mnogih drugih prezimena u ovom kraju, u drugoj polovini 19. veka dodaju nastavak -ić. Tako u mileševskom Pomeniku vidimo kada se ta promena počela događati. Kod priložnika iz ovog bratstva 1873, 1884. i 1885. godine stoji prezime Pjanović, uz napomenu da je ranije prezime Pjano. Priložnici su iz Čadinja, Orovca i Zvijezda. Istovremeno nalazimo i samo prezime Pjano, i to kod priložnika iz Čadinja, više njih u razdoblju 1873-1894. godine. Tu je i Vule Pjano iz Pljevalja (1884)[101].

Danas u Prijepolju nalazimo samo oblik Pjanović, dok, recimo u Beogradu 2005. godine, pored više Pjanovića imamo i četvoro telefonskih pretplatnika sa prezimenom Pjano[102]. Međutim, nije sasvim pouzdano da se radi o istom rodu, s obzirom da prezimena Pjano i Pjanović postoje i u drugim krajevima (Bosna i Hercegovina, Hrvatska). U fočanskom kraju postoji još jedan pravoslavni rod sa prezimenom Pjano, ali oni slave Nikoljdan i tu su došli iz Banjana u Crnoj Gori.

U Rutošima kod Nove Varoši žive Bjelići sa slavom Đurđevdan, za koje je poznat genetički rezultat (I2a RN908). U delu literature[103] može se naći podatak da su oni u Rutoše došli iz Morače, kao i da im je ranije prezime bilo Marković. Morača je često bila zbeg Drobnjacima u doba osmanske vlasti, tako da nije nemoguće zamisliti da se radi o istom rodu, koji je izvorno iz Drobnjaka, pa se podelio na dve grane, od kojih je jedna otišla u Moraču, kasnije u Rutoše i druga novovaroška sela, a druga u Zatarje i Polimlje, gde su poneli prezime po pretku pijanici. No, ovo je samo pokušaj rekonstrukcije, koju bi testiranje nekog Pjanovića potvrdilo ili oborilo.

Od prijepoljskih Pjana – Pjanovića je poznati fudbaler Mihajlo Pjanović.

OPANČINA

Opančine su bratstvo iz Polimlja, za koje nije sasvim pouzdano odakle im je ranije poreklo. Moguće je da su starosedeoci ovog kraja, ali neke činjenice mogu ukazati da su u Polimlje došli iz oblasti Kuča, uključujući i slavu Nikoljdan tipičnu za Kuče Drekaloviće. Predanje kaže da im je ranije prezime bilo Petrović[104].

Kao bratstvo sa tim prezimenom zasnovani su u Komaranu, području od nekoliko sela na severozapad od Brodareva. Prema nekim mišljenjima matično mesto su im Ivezići, ili možda Bliškova u Vranešu odakle su prešli u Iveziće[105]. Verovatnije je da su iz Vraneša[106], ali da im je tu bilo samo privremeno stanište.

U Ivezićima ih danas nema, jer su se raselili širom Donjeg Polimlja i sjeničkog kraja. Glavni pravac iseljavanja Opančina bio je prema istoku, gde su se najpre naselili kod Brodareva, gde postoji zaselak Opančine[107], zatim u sela na istok od Lima, – Mrčkovina, Stranjani, potom dalje prema Sjenici, u Stepanicu, Družiniće i Lopiže (u zaseoku Ušak)[108], a jedan krak na sever u Aljinoviće (oko 1870)[109] i Muškovinu (u zaseoku Zabrdo), gde su se doselili 1900. godine[110]. Drugi pravac bio je niz Lim, u Lučice, Podjasen i Prijepolje[111]. U trećem pravcu Opančine su se naselile u sela pljevaljskog kraja, najpre u Vrulju, odatle u Podborovu[112], kao u i Pljevlja. Kao najstariji iseljenici smatraju se Opančine iz Vijenca kod Otilovića, koji su tu već oko tri stoleća i dobili su prezime Marić po nekoj udovici Mari[113]. Oni su se prvi od bratstava u Vijencu tu doselili.

Podatak da su se Marići još pre tri stotine godina doselili iz Komarana u Vijenac slaže se sa mišljenjem da bi Opančine mogli biti deo brojne migracije Kuča u Polimlje posle Velike seobe Srba 1690. godine, nakon što je ovo područje zapustelo[114]. Malešić zaključuje: „Pažnja bi se mogla pokloniti podatku da su bili Petrovići. Šalipurović je davno istakao da se masa Kuča naselila posle Velike seobe, kad je Polimlje ispražnjeno. On apostrofira upravo Komaran i navodi baš Petroviće koji su iz Komarana došli u Prijepolje pa odselili za Sarajevo. Mogli bi to biti upravo Petrovići od kojih su, kasnije, nastale Opančine i otud se raselili na razne strane, poglavito prema, ondašnjoj Srbiji“[115]. Vlahović, međutim, doseljenje Opančina u Polimlje smešta znatno kasnije, u 1810. godinu[116]. Rasprostranjenost Opančina u Polimlju i okruženju ukazuje da su oni u tom kraju svakako dugo.

Što se etimologije samog prezimena tiče, ona je prilično jasna, i verovatno potiče od nadimka nekog pretka, samo je pitanje iz kojih pobuda su pretka tako prozvali. Opančina je augmentativ od reči opanak, pa je moguće da se radilo o čoveku sa izrazito velikim stopalima i istim takvim opancima. Sa druge strane, opančina je i pejorativ, pa može biti da su ti opanci bili neugledni, odrpani, skrpljeni, što bi ukazivalo na siromaštvo pretka. Konačno, figurativno, opančina znači i – prostak, seljačina[117].

Poznat je i genetički rezultat ovog bratstva. Testiran je Opančina iz Aljinovića i utvrđena haplogrupa R1a L1029[118]. Ista haplogrupa je utvrđena kod bratstva Đurovića iz Slatine (mesto između Brodareva i Pavinog Polja), koji znaju da su ogranak Opančina, pa je genetičko testiranje samo potvrdilo njihovu srodničku vezu. Već je pominjano da je haplogrupa R1a već utvrđena kod niza starih rodova u Donjem Polimlju i Zatarju, mada ne treba odbaciti ni mogućnost da Opančine zaista potiču iz oblasti Kuča, s obzirom da je i kod nekih starih iseljenih rodova iz te oblasti potvrđeno postojanje iste haplogrupe. U svakom slučaju, ono što se pouzdano može reći za rodove takve genetike je da oni nisu Kuči u plemenskom smislu, već predstavljaju neko starije, slovensko stanovništvo u toj oblasti crnogorskih Brda, koje je tu živelo pre doseljenja plemena Kuča.

JARČEVIĆ

Ovo nije tako neobično prezime i javlja se u nekoliko područja našeg naroda. Jedno bratstvo sa tim prezimenom nalazimo u Milakovićima, na istok od Brodareva. Međutim, ono što je zanimljivo je da su, prilikom popisa stanovništva Sjeničke kaze, koje je izvršila osmanska vlast 1912. godine, uoči samog oslobođenja ovih krajeva, ovaj rod popisivači upisali sa prezimenom – Jarac[119].

Uvidom u popis Sjeničke kaze, može se zaključiti da ovo nije bio usamljen slučaj i da su Srbima u jednom delu ove oblasti, upravo selima oko Brodareva, prezimena upisivana bez nastavka -ić. Tako nalazimo prezimena Gojak, Mrdak, Tomaš, pa i Jarac. Popisane su tri kuće ovog bratstva, čiji su domaćini Jovan, Joksim i Radosav Jarac, kao čivčije pljevaljskog („iz Taslidže“) age Ma(h)muta Selmanovića[120]. Zanimljivo je da je ovaj popis za potrebe vlasti izvršio stranjanski paroh Vladimir Purić, a ne neki osmanski popisivač kojem bi ovaj srpski i slovenski prezimenski nastavak bio mrzak.

Da ovo nije bilo pravo prezime ovog roda, pokazuje upis priložnika u mileševskom Pomeniku, gde su gotovo trideset godina ranije kao priložnici upisani Đorđije, Milisav i Miloš, svi kao Jarčević, iz Milakovića (1884)[121]. Jedanaest kuća Jarčevića u Milakovićima zatekao je Petar Vlahović, kad je 1960-ih godina prikupljao podatke za svoj rad o Brodarevu i okolini[122]. Podatak koji on navodi u tom radu, da su se Jarčevići 1900. godine u Milakoviće doselili iz Sjenice[123], očito nije tačan, s obzirom na navedeni upis iz mileševskog dokumenta, gde se vidi da oni žive u Milakovićima još 1884. godine.

ČPAJAK

Ovo neobično prezime nalazimo u Gornjim Stranjanima na desnoj obali Lima. Čpajaci su deo većeg bratstva koje se početkom 19. veka iz Drobnjaka naselilo u Donjem Polimlju. Istorijski podaci ukazuju da se radi o ogranku drobnjačkih Kaljevića.

Kaljevići po predanju potiču iz Pipera, od bratstva Piletića, odakle je jedna udova sa decom oko 1670. godine pobegla u Drobnjak i naselila se na Slatini[124]. Odatle su se Kaljevići vremenom nastanili u još neka drobnjačka sela, pa tako i u Tepca, odakle su kasnije neki otišli u Zatarje, pa zatim u Stari Vlah[125]. Ovaj ogranak Kaljevića se seljakao po Zatarju i Polimlju – prvo su došli u Obarde (gde postoje Kaljevića kolibe), zatim u Ožegoviće, Mataruge i Orašac, i konačno u Brajkovac, na jug od Prijepolja. Tokom ovog seljenja, jedna porodica se izdvojila i naselila u Seljašnici kod Prijepolja. Oni su zadržali prezime Kaljević, dok su one koji su se naselili u Brajkovac, porodica Tola Kaljevića, tamo prozvali Drobnjacima, što im je ostalo kao zvanično prezime[126].

Iz Brajkovca je, po svoj prilici veoma brzo, jedan od njih, imenom Prodan, otišao u Stranjane (Gornje) i naselio se u jednoj župnoj uvali na padinama Jadovnika koju narod tamo naziva Čpaja[127]. Po tome, ovaj ogranak prozovu Čpajacima – u jednini: Čpajak. Ovo doseljenje Kaljevića (Drobnjaka, Čpajaka) u Polimlje dogodilo se oko 1830. godine[128]. Čpajaci su se iseljavali iz Stranjana, pa ih je bilo i u okolnim mestima – Grobnicama, Mrčkovini[129], Balićima[130]. Danas uglavnom žive u Prijepolju.

I ovo prezime je preživelo određene modifikacije tokom vremena. Tako, osim oblika Čpajak, nalazimo i oblik Čpajanac (koji je takođe oblik prezimena izvedenog od toponima[131]) zapisan 1884. godine u mileševskom Pomeniku (priložnik Miladin Čpajanac[132]). U Aljinovićima nalazimo oblik – Čpajaković. Udova Milentija Čpajaka iz Stranjana se posle Prvog svetskog rata preudala za Topalovića u Aljinoviće i povela sina Petra kojeg je očuh posinio. Petar se posle Drugog svetskog rata naselio u Dolovo u Banatu, tako da Čpajakovića više nema u Aljinovićima[133]. I među prijepoljskim ograncima ovog roda nalazimo oba oblika prezimena, sa i bez nastvka -ić.

Rečeno je da prezime dolazi po toponimu – nazivu uvale ispod Jadovnika u koju su se preci Čpajaka doselili. Otkuda se ovaj lokalitet tako zove, u narodu se ne zna. Međutim, posredni istorijski podaci nam mogu ukazati kako je on dobio svoj naziv. Čpaja je selo u Klimentima, na severu Albanije, koje se pominje još 1497. godine u osmanskom popisu Hota, Kuča, Pipera i Klimenata[134]. Čpaja ili Špaja na albanskom jeziku znači – kuće[135]. Znajući za ekspanziju albanskih plemena iz Malesije niz Polimlje u prvoj polovini 18. veka, nakon Druge seobe Srba na sever (1737), koja se završila na Pešteru i novopazarskoj kotlini, ali delom i znatno dalje na sever, nameće se zaključak da su kroz ovaj kraj prošli verovatno Klimenti, ka svom putu dalje ka istoku. Verovatno su se neko vreme tu i zadržali, kad su ostavili toponim na svom jeziku. Kuće po kojima su dali naziv onoj uvali ispod Jadovnika, možda su bile napušteni zaselak Stranjana, zapusteo nakon odlaska starog srbskog stanovništva. Verovatno je u Stranjanima ili okolnim selima ostalo nešto starog stanovništva koji su mogli preneti toponimiju na kasnije doseljenike, s obzirom da su oni ovde doseljeni uglavnom tokom 19. veka.

Od stranjanskih Čpajaka je dr Goran Čpajak (Prijepolje 1963), poznati vajar, profesor beogradskog univerziteta[136].

Svi ovi rodovi slave, kao i Kaljevići od kojih potiču, Tomindan. Možda je upravo slava razlog što se u prijepoljskom kraju smatra da su istog porekla kao brajkovački Drobnjaci i Čpajaci, i Dučići iz Karoševine[137]. Za njih Pejatović navodi da su iz Drobnjaka[138], dok predanje samih Dučića ukazuje na hercegovačku Fatnicu, odakle su preko Pive i Drobnjaka stigli u Polimlje[139].

Što se tiče tačnosti predanja, treba reći da je genetika potvrdila predanje o zajedničkom poreklu Kaljevića i Drobnjaka iz Brajkovca. Testirana su oba roda i utvrđena je ista grana haplogrupe I2a PH908 FT25902[140]. Čpajaci nisu testirani, kao ni polimski Dučići. Predanje o njihovom poreklu od fatničkih Dučića možda je novijeg porekla i povezuje ova dva roda zbog istog prezimena. Dučići iz Fatnice slave retku slavu Sveti Agatonik (u narodu poznatu i kao Arlijevdan), što je još jedan razlog da se ovo predanje uzme sa rezervom. Sa druge strane, ista grana haplogrupe I2a PH908 utvrđena je kod Gola (u jednini: Gole) iz Kukorovića i okolnih naselja pribojske opštine na samoj tromeđi Srbije, Crne Gore i BiH, što ukazuje da su se oni tu takođe spustili iz durmitorskog kraja, i da su ogranak Kaljevića. Konačno, treba reći da genetika nije potvrdila poreklo Kaljevića od piperskih Piletića, s obzirom da su Piletići jedan od ogranaka Pipera koji su nosioci haplogrupe R1b BY611[141]. Moguće je da su preci Kaljevića neki stariji rod koji je živeo u Brdima, pa je odande istisnut upravo od Pipera, usled čega njihovih potomaka danas u Piperima nema.

Pominjući Kaljeviće, valja reći da su jedan od ogranaka ovog velikog bratstva i Mišići iz Struganika kod Mionice[142] čiji je veliki izdanak vojvoda Živojin Mišić. Poreklo Mišića od Kaljevića potvrdila je i genetika.

ŠEKLER

Šekleri su stari rod u oblasti Brvenik, iz šireg područja sela Rudno koje se nalazi između manastira Studenica i Gradac. Smatraju se starosedeocima ovog kraja[143].

Rod je zasnovan u nekadašnjem selu koji po njima nosi naziv – Šekleri, a koje danas pripada području Rudna[144]. Šekleri iz Rudna kažu da oni nisu isti rod sa onima iz Šeklera[145], što je malo verovatno, s obzirom da se praktično radi o jednom selu i o jedinstvenom prezimenu na našem području. Po svemu sudeći, deo Šeklera se iz matičnog sela davno preselio u Rudno, te je izgubljena ta veza između njih[146]. I ovo govori da se radi o starom rodu u ovom kraju. Osim u matičnom kraju iseljenih Šeklera ima i u selima Bare na Ibru kod Ušća i Jarčujak kod Kraljeva[147]. Svi Šekleri slave Svetog Stefana – zimski Stevanjdan[148].

Prema jednoj verziji predanja Šekleri su potomci Sasa, a prema drugoj njihov predak je došao u Brvenik u 13. veku, u pratnji Jelene Anžujske, kad je ona došla radi udaje za kralja Uroša. Kad je građen Manastir Gradac, Jelenina zadužbina, on je tu i ostao i zasnovao porodicu. U obe verzije predanja stoji da prezime datira još iz tog vremena (prva polovina 13. veka)[149].

Prezime Šekler postoji među Nemcima (Schekeler), kao i u Francuskoj (Schekler, verovatno nemačkog porekla), i njihovim iseljenicima u Americi. Sa te strane, moguće je braniti obe varijante predanja, odnosno Šekleri bi mogli biti kako nemačkog (saskog), tako i francuskog porekla (kraljica Jelena Anžujska je po majci bila Francuskinja, te nije nemoguće da je u njenoj sviti bilo i Francuza), ali je malo verovatno da se ovo prezime uspelo održati u Raškoj od 13. veka, od kada navodno potiče, pa sve do sredine 19. veka kada su u Srbiji uvedena obavezna i stalna prezimena, i za tim i do danas.

Sekler (Szekler) je nemačka verzija naziva za mađarske Sekelje (Szekely) iz istočne Transilvanije (Erdelj). Novolatinski naziv za Sekelje je Siculi, a rumunski Saculu[150]. Oni su u Transilvaniji u srednjem veku živeli izmešani sa Sasima, tu naseljenim radi bavljenja rudarstvom. Seklerima bi su u srednjevekovnoj Srbiji mogli nazivati najpre oni Sekelji koji su dovedeni zajedno sa transilvanskim Sasima za rad u rudnicima. Verovatno je vremenom došlo do glasovne promene S u Š, moguće kao: Szekler – Sъkler – Sjekler – Šekler.

U tom smislu, zanimljivu poveznicu možemo napraviti sa toponimom Šekular (kraj i pleme u Gornjem Polimlju), za koji do danas nije dato pouzdano etimološko tumačenje. Postoji jedno mišljenje po kojem je toponim Šekular izveden od starijeg (srednjevekovnog) Seklervar (Szeklervar) o čemu je pisano u članku o šekularskom bratstvu Radmuževića[151]. U prilog ovakvom mišljenju ide i rumunsko Saculu, nazivi za Sekelje. Valja pomenuti jedan davni zapis o Šekularu, gde je ovo mesto zabeleženo upravo pod nazivom „selo Sekula“[152].

Konačno, osmanski defter iz 1477. godine otvara još jednu mogućnost da postoji veza Šeklera i Šekulara. Naime, prema transkripciji arapskog / persijskog zapisa u ovom dokumentu, u oblasti Brvenik popisano je 11 kuća dela sela Šekular, što je, prema redosledu navođenja popisanih naselja između manastira Gradac i Studenica, nedvosmisleno „selo Šekleri kod Rudnog, severozapadno od Brvenika“[153].

Dakle, veza prezimena Šekler sa Sekeljima nije sasvim pouzdana, ali je veći broj navedenih činjenica koje navode na zaključak da ona postoji.

– NASTAVIĆE SE –

Flag Counter


 

[1] Akim i Vukota Miljanić, Prezimena u Crnoj Gori, „Beogradska knjiga“, Beograd, 2007, str. 470.

[2] Mileta Vojinović, Pljevaljski kraj – prošlost i poreklo stanovništva, Pljevlja 1997, str. 57.

[3] Zoran Malešić, Pravoslavna bratstva koja žive u Prijepolju, rukopis, str. 66, 67.

[4] Zoran Malešić, Pisanija Manastira Mileševe 1863-1897, Prijepolje, 2016.

[5] Stojan Karadžić, Vuk Šibalić, Drobnjak – porodice u Drobnjaku i njihovo porijeklo, Stručna knjiga, Beograd,:1997, str. 784.

[6] Vule Knežević Pleme Šaranci, Beograd, 1961, str. 141.

[7] Tanasije Pejatović, Srednje Polimlje i Potarje, Pljevlja, izdanje iz 1986, str. 340.

[8] Vojinović, 57.

[9] Milovan Jevrić, Stanovništvo opštine Mojkovac, Srpsko geografsko društvo, Beograd, 1984, str. 41, 48.

[10] Miljanići, 232.

[11] Miljanići, 62.

[12] Velimir Mihajlović, O desemantizaciji nekih naših prezimena, Prilog srpskohrvatskom patronimijskom rečniku, Onomastica Jugoslavica 7, JAZU, Zagreb, 1978, str. 142.

[13] Isto.

[14] Srpski DNK projekat.

[15] Vojinović, 220.

[16] Zvonimir Mijušković, Pleme Pješivci, krajina Stare Crne Gore,:Beograd, 1984, str. 79.

[17] Miladin Kontić, Bratstvo Kušljevići (ogranak bratstva Kontića), internet stranica

[18] Vojinović, 217, 220.

[19] Jedan od četovođa bobovskih ustanika 1875. godine bio je Živko Kušljević (Vojinović, 190).

[20] Vojinović, 217.

[21] Vojinović, 220.

[22] Vojinović, 243, 244.

[23] Mišović, Stanovništvo pljevaljskog kraja, Zavičajni muzej u Pljevljima, Pljevlja, 2013.

[24] Malepić, Pisanija…

[25] Rečnik srpskohrvatskoga književnog jezika knjiga treća, Matica srpska – Matica hrvatska, Novi Sad – Zagreb, 1969, str. 147.

[26] Srpski DNK projekat.

[27] Joknić, Stanovništvo u pljevaljskom kraju, “Proleter” AD Bečej, Pljevlja, 2006, str. 111.

[28] Miljanići, 281.

[29] Karadžić, Šibalić, 899.

[30] Milenko Filipović, Glasinac, antropogeografsko-etnološka rasprava, Srpski etnografski zbornik knjiga LX, biblioteka Naselja i poreklo stanovništva knjiga HHHII, Odeljenje društvenih nauka Srpske akademije nauka, Beograd, 1961, str. 379.

[31] Malešić, Pravoslavna bratstva…, 37

[32] Jevrić, 41, 46.

[33] Isto.

[34] Miljanići, 281.

[35] Joknić, 111.

[36] Malešić, Pravoslavna bratstva…, 37.

[37] Malešić, Pravoslavna bratstva…, 24.

[38] Malešić, Pisanija…

[39] Malešić, Pravoslavna bratstva…, 24.

[40] Karadžić, Šibalić, 899.

[41] Milisav Lutovac, Bihor i Korita, SANU, Srpski etnografski zbornik, Nasenja i poreklo ctanovništva knjiga 40, Beograd, 1967, str. 142..

[42] Grupa autora, Oblasti Stare Raške krajem XIX i početkom XX veka, Ustanova za kulturu i obrazovanje Dom revolucije, Prijepolje, 1994, str. 233.

[43] Pero Pećinar, Seobe kroz Užički okrug u 19. veku (od 1800. do Babinske bune) prva knjiga, Užice,:2012, str. 86.

[44] Pritom je Mezgalje nepravilna transkripcija u nekim izvorima, s obzirom da je tačan naziv ovog naselja – Mezgale.

[45] Milan Peković, Nikšićka župa, Beograd, 1974, str. 67, 68.

[46] Jovan Erdeljanović, Kuči, Bratonožići, Piperi (Postanak plemena Pipera, Srpska kraljevska akademija, Srpski etnografski zbornik knjiga XVII, 1911), Slovo ljubve, Beograd, izdanje iz 1981, str. 353.

[47] Petar Mrkonjić, Srednje Polimlje i Potarje u novopazarskom sandžaku, Srpski etnografski zbornik, knjiga IV, Naselja srpskih zemalja, knjiga I, Srpska kraljevska akademija, Beograd, 1902, str.

[48] Bidoje Despotović, Naša sela, Informativni centar Pljevlja, 2003, str. 85-86.

[49] Joknić, 13.

[50] Miljanići, 209.

[51] Joknić, 13.

[52] Vojinović, 93.

[53] Vidoje Despotović, Ljutići, Breznički zapisi 11-12, Pljevlja 1999, 109.

[54] Despotović, Naša sela, 126.

[55] Miljanići, 107.

[56] Vojinović, 93.

[57] Despotović, Naša sela, 126.

[58] Velimir Mihajlović, Srpski prezimenik, Aurora, Novi Sad, 2002, str.513.

[59] Istra, Slavonija.

[60] Na Baniji.

[61] Rimokatolički rod iz Gnojnica kod Mostara.

[62] Banja Luka.

[63] Radomir Rakić, Vera Stanisavljević Rakić, Koreni – Poreklo srpskih porodica i prezimena, Portal Srpska dijaspora – Internet novine serbske, str. 219.

[64] Mihajlović, 513.

[65] Rakići, 219.

[66] Malešić, Pravoslavna bratstva…

[67] Malešić, Pisanija…

[68] Milenko Ćirović Ljutički, Pljevaljska brigada crnogorske narodne vojske 1914-1915. (dokumenta), Tragovi, knjiga 3, NIP „Pljevaljske novine“, Pljevlja, 2007, str.381

[69] Srpski DNK projekat.

[70] Malešić, Pravoslavna bratstva …, 67.

[71] Despotović, Naša sela, 204

[72] Vojinović, 229.

[73] Vojinović, 224

[74] Pejatović, 116

[75] Dušan Milićević, Krnjača kod Priboja i bratstvo Milićevića, Kulturno prosvetna zajednica Srbije, Bibliotaka Hronika sela, Beograd, 2003, str. 10.

[76] Milenko Ćirović Ljutički, Pljevlja u Kraljevini Crnoj Gori, dokumenta (1912-1915), Tragvi knjiga 4, Beograd: 2013, str. 217.

[77] Milenko Ćirović Ljutički, Boljanićki odred Sandžačkog odreda i Izvidnički odred Crnogorske sandžačke vojske 1914-1915 (dokumenta), Tragovi knjiga 2, NIP Pljevaljske novine, Pljevlja, 2007, str. 107, 203, 241, 262.

[78] Vojinović, 229

[79] Termin Novljani uveo je u etnografsku literaturu Andrija Luburić u svom radu o Drobnjacima iz 1930. godine.

[80] Mićun Pavićević, Srbijanci u pričama i anegdotama (iz neobjavljene zbirke), Časopis Brastvo XXXI, Društvo Sveti Sava, Beograd, 1940, str. 227.

[81] Milenko Filipović, Visočka nahija, 1928, str. 354.

[82] Slobodan Bosiljčić, Srbi iz Sarajevskog polja, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Istočno Sarajevo, 2008, str. 88.

[83] Pejatović, 115

[84] Malešić, Pravoslavna bratstva…, 32.

[85] Isto.

[86] Malešić, Pisanija…

[87] Dobrivoje Borčić, Rožanstvo – zapis o pokolenjima, Biblioteka „Ljubiša P. Benić“, Čajetina, 2014, str. 459.

[88] Diko Pejatović, Bistrica kroz vreme, Niva Varoš, 2004, str. 412.

[89] Borčić, 459.

[90] Danilo Stanojević, Stanovništvo Zlatibora u XVIII u ppvoj polovini XIX veka, Narodni Muzej Užice, 2013, str. 257.

[91] Stanojević, 320.

[92] Pavle Ćosić i saradnici, Rečnik sinonima i tezaurus srpskog jezika, Kornet, Edicija Večnici, Beograd 2008, str. 52, 508, 564.

[93] Bele strane – Telefonski imenik Beograda, Telekom Srbija, Beograd, 2005, str. 703.

[94] Malešić, Pisanija…

[95] Pejatović, 115.

[96] Malešić, Pravoslavna bratstva…, 33

[97] https://forebears.io/surnames/langur

[98] Pejatović, 120, 121.

[99] Isto.

[100] Despotović, Naša sela, 66.

[101] Malešić, Pravoslavna bratstva…

[102] Bele strane, 1148.

[103] Vladeta Topalović, Trudovo knjiga druga, Kulturno prosvetna zajednica Srbije, Biblioteka Hronike sela, str. 201.

[104] Ljutomir Rvović, Aljinovići, Kulturno–prosvetna zajednica Srbije, Biblioteka Hronike sela, Beograd, 2004, str. 209.

[105] Malešić, Pravoslavna bratstva…, 44.

[106] Miljanići, 331.

[107] Petar Vlahović, Brodarevo i njegova okolina, Univerzitet y Beoradu,1968, str. 45.

[108] Mila Pavlović, Sela sjeničkog kraja, Univerzitet u Beogradu, Geografski fakultet, Beograd, 2009.

[109] Rvović, str. 209.

[110] Velibor Jovanović, Muškovina, Kulturno–prosvetna zajednica Srbije, Biblioteka Hronike sela, Beograd, 2016, str. 88.

[111] Malešić, Pravoslavna bratstva…, 44.

[112] Despotović, Naša sela, 141.

[113] Vojinović, 165

[114] Malešić, Pravoslavna bratstva, 44.

[115] Isto.

[116] Vlahović, 97.

[117] Rečnik srpskohrvatskoga književnog jezika knjiga 4, Matica srpska, Novi Sad, 1971, str. 146

[118] Srpski DNK projekat.

[119] Vukoman Šalipurović, Popis stanovništva Sjeničke kaze 1912, Izdavačko–štamparsko preduzeće PTT, Beograd, 1971, str. 32.

[120] Isto.

[121] Malešić, Pisanija…

[122] Vlahović, 94, 95.

[123] Isto.

[124] Karadžić, Šibalić, 656.

[125] Karadžić, Šibalić, 658.

[126] Malešić, Pravoslavna bratstva…, 19.

[127] Malešić, Pravoslavna bratstva…, 43.

[128] Malešić, Pravoslavna bratstva…, 43; Vlahović, 92.

[129] Šalipurović, 31.

[130] Vlahović, 88.

[131] Nastavak -ac kod prezimena izvedenih od toponima je znatno češći od nastaka -ak, koji se sreće u malom broju slučajeva, pr: Fočak, Skopljak, Duvnjak.

[132] Malešić, Pisanija…

[133] Aljinovići, 261, 262.

[134] Branislav Đurđev, Postanak i razvitak brdskih, crnogorskih i hercegovačkih plemena,: CANU, Posebni radovi knjiga 4,Titograd 1984, str. 28.

[135] Isto.

[136] Milić Matović, Znameniti Prijepoljci u Beogradu i u svetu, Kulturno-prosvetna zajednica Srbije, Biblioteka Hronike sela, Beograd, 2015, str. 112-114.

[137] Malešić, Pravoslavna bratstva…, 20, 21.

[138] Pejatović, 110.

[139] Malešić, Pravoslavna bratstva…, 20, 21.

[140] Srpski DNK projekat.

[141] Isto.

[142] Ljubomir Pavlović, Kolubara i Podgorina, Srpska kraljevska akademija, Srpski etnografski zbornik knjiga osma, Naselja srpskih zemalja knjiga IV, Beograd, 1907, str.961.

[143] Dragoljub Korićanac, Nadibar II – Naselja u Rudničkoj Moravi i Ibru – antropogeografska istraživanja, Filozofski fakultet Beograd Odeljenje za etnologiju, Etnološki problemi, Monografije. knj. 21, Beograd, 1995, str. 33

[144] Korićanac, Nadibar II, 46.

[145]http://poslovnezene.org.rs/2016/06/etno-turizam-porodice-sekler/

[146] U Rudnom 1863. godine nije bilo Šeklera, dok ih je 1938. godine 7 kuća (Korićanac, Nadibar II, 46), što govori da se njihovo preseljenje dogodilo u ovom periodu, a s obzirom na čak 7 domaćinstava 1938. godine, verovatno je da preseljenje pada ranije, u drugoj polovini 19. veka.

[147] Dragoljub Korićanac, Nadibar – antropogeografska istraživanja, Filozofski fakultet Beograd Odeljenje za etnologiju, Etnološki problemi, Monografije. knj. 18, Beograd, 1992, str. 155.

[148] Korićanac, Nadibar II, 46.

[149]http://poslovnezene.org.rs/2016/06/etno-turizam-porodice-sekler/

[150] Petar Skok, Etimologijski rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika knjiga treća, JAZU, Zagreb, 1973, str. 217.

[151]https://www.poreklo.rs/2019/07/09/radmuzevici/

[152] Zapis iz 1344. godine kaluđera Vasilija (Smilja Dabiževa), iz Dobre reke, na Jevanđelju iz Manastira Čečevo kod Konjuha u Gornjem Polimlju.

[153] Tatjana Katić, Gordana Garić Petrović, Popis zeameta i timara oblasti Brvenik iz 1477. godine, Mešovita građa – Miscellanea, Nova serija Knj. HHHP, Beograd, 2011, str. 168.

Naredni članak:
Prethodni članak:

Komentari (11)

Odgovorite

11 komentara

  1. Đorđije Madžgalj

    Hvala na tekstu, mada ima grešaka ne vaših nego onih koji su unosili raniji autori.
    Madžgalji su bratstvo koje danas broji oko 190 pravoslavnih porodica uz nekih oko 7-8 koji su islamske vjere.
    Pojedini autori su u ne poznavanju porijekla Madžgalja navodili podatke koji su napravili zabunu.Naime Miljanić u knjizi o prezimenima u Crnoj gori navodi da su Madžgalji iz Kuča sa ” Madžgaljevog brda” kod Meduna u Kučima, što je netačno.
    KATUN MEDŽGALJ ( MADŽGALJ);postoji ali se nalazi blizu VERUŠE i Lijeve Rijeke pokraj Crne Planine posred koje ide granica Kučkih planina.Tu su Katune od starine imali stari Lužani iz Pipera kako navodi Jovan Erdeljanović u knjizi Kuči, Bratonožići,Piperi.Dali se katun prozvao po Madžgaljima to je duga priča.
    Takođe za Madžgalje koji su staro srpsko bratstvo na Romaniji ,Dr.Milenko Filipović u knjizi -Glasinac kaže da su Madžgalji sa Sokoca, Berega i Sokolovića starinom LAZAREVIĆI IZ GACKA, I DA SE TAKO ZOVU PO NEKOM BRDU KOD GACKA. ISTO TVRDI I NOVAK MANDIĆ STUDOU KNJIZI ZEMLJA ZVANA GACKO.
    TAMO TAKOĐE NE POSTOJI TAJ TOPONIM.
    Ono što je tačno je da su dolaskom Turaka utočište pronašli na svom katunu na Kučkim planinama…odakle su došli u današnji Bjelopoljski kraj tačnije nekadašnj užupu Ljuboviđu , Vraneš i Ravnu Rijeku.Prvo namjestu Obod a odatle zbog velike turske razure raseljeni na više mjesta. Ni stariji Madžgalji nisu znali gdje se tačno nalazila ta planina odnosno katun pa je moguće i zbog toga došlo do pogrešnih interpretacija.
    Ono što nikad nije zabilježeno to je USMENO PREDANJE MADŽGALJA , POGOTOVO U MAJSTOROVINI ,RAVNA RIJEKA DA SU PRECI MADŽGALJA IZRAĐIVALI MAČEVE I BILI MAJSTORI U VRIJEME KRALJA MILUTINA ….To da naziv Madžgalj ima veze sa kovanjem tvrde i srbista prof.Tomo Bogavac u Mirko Raičević u svojoj knjizi o Gornjim selima u Vasojevićima gdje ima toponim MADŽGALJICE….
    Ako znamo da je tek Vuk Karadžić uveo slova DŽ i LJ onda to objašnjava i zašto se u današnjem obliku ne pominje u starim dokumentima….
    Recimo u Poljskoj Madżgała i Madżgalla je prezime iz Šlezije tj. ŠLesko koji su takođe R1a haplogrupa oko 60,,% kao i Madžgalji. Našao sam nekoliko skeniranih originalnih dokumenata iz 1745 god , i novije gdje se piminje PREZIME MADŻGAŁA, MADŻGALLA,. Poljaci nemaju LJ, a sve riječi poput naše Kralj ili Mulj pišu Kral, Mul i sl.Takođe pominje se i u Slovačkoj i Češkoj koje imaju manji dio Šlezije na svojoj teritoriji.Takođe na teritoriji Poljske ima na stotine prezimena sa korijenom MaDz ‼️
    Dok kod nas nema nekoliko…
    Takođe slično gotovo identično prezime postoji u REKANATIJU Italija , MAZZAGALI i Mazzagallo čije prezime se tamo izvodi od riječi Mazza Maca na srpskom, i dolazi od alatke kako tvrdi i Bogavac za naše Madžgalje.Tamo su od 14 vijeka i potiču od SCHIAVONESE , tj od Slovena iz Dalmacije koji su bili zanatlije ….
    Sada nisam u mogućnosti zbog posla ali ću vam poslati još podataka….Hvala i pozdrav iz Podgorice
    Đorđije Madžgalj

  2. Nebojša Babić

    Zahvaljujem Đorđiju na ovim podacima. Razmenili smo dosta materijala ovih dana o poreklu Madžgalja, pa ćemo videti da to pretočimo u neki poseban članak o ovom rodu i prezimenu.

  3. Nebojša Babić

    Iz obimnog materijala koji mi je poslao Đorđije Madžgalj, mogu izvući neki sledeći siže o ovom rodu i prezimenu:

    Madžgalji su stari rod sa područja Brda. Nedoumice oko toga jesu li iz Pipera, Kuča ili Vasojevića, verovatno otklanja činjenica da je Lijeva Rijeka, kasnije središno mesto Vasojevića 1485. godine (osmanski defter) bila deo piperske teritorije. U Komovima kod Veruše se nalazi katun Madžgalj (ili Medžgalj), što ukazuje da su Madžgalji živeli u blizini Komova. Ovo je kasnije, iako u središtvu vasojevičke teritorije, bio katun Kuča, što je možda bio razlog za povezivanje porekla Madžgalja sa Kučima.

    Genetika je pokazala bliskost između Madžgalja, Marojevića i Novakovića-Mrka. Prema nekim mišljenjima, Mrke i Černjaci (od kojih potiču Marojevići) su stari rodovi u području stare župe Moračice, u koju su se kasnije naselili Piperi. Po svemu sudeći, u tu grupu starih rodova u ovom području spadaju i Madžgalji, a možda i Tomaševići. Svi ovi rodovi su bili neka niža vlastela u vreme Nemanjića, pa su bili vlast i u Moračici, a i sa druge strane Komova u Dobroj Rijeci (kasnijoj Zlorečici). Njihova propast dolazi sa osmanskim osvajanjima i pomeranjem stanovništva, kad su se u ovu oblast doselila plemena sa juga i istoka – Piperi, Vasojevići, Kuči i Bratonožići. Vremenom će ovi došljaci potpuno istisnuti starosedeoce.

    Prezime Madžgalj kod nas je jako staro, na šta ukazuje naziv njihovog katuna, kao i toponimi Madžgaljevina u Vasojevićima i Madžgaljice u Gornjim selima ispod Bjelasice. Sa druge strane, neke činjenice ukazuju da je ovo prezime možda čak doneto još sa doseljavanjem Slovena u ove krajeve. Naime, reč madžgalj je slovenskog porekla i dolazi od starije reči madzgal. Ovo je složenica od reči madz – teški malj, i gal – olovo koje u dodiru sa vazduhom potamni, postane crno. Da li su madžgalji bili neka vrsta kovača koja je izrađivala posebna oružja i oruđa baš od olova, ili je ovaj rod tako prozvan jer je, npr, nosio madzgale kao neko svoje posebno oružje?

    Prezimena istog korena nalazimo kao prilično često i u raznim oblicima u području istorijske pokrajine Šleske, na jugu današnje Poljske i severu Češke i Slovačke. Tako u Poljskoj nalazimo prezimena; Madzgalla, Madźgała, Madzgala, Madżgała, Mazgała, a u slovačkoj Madzgal.

    Bilo bi zanimljivo proveriti i genetički eventualnu vezu naših i šleskih Madžgalja.

    (Podaci iz:
    Đorđije Madžgalj, „Čuvari mača“
    Predrag Šćepanović, „Poreklo i rodoslov bratstva Madžgalj“
    Miloš Ostojić, „Vasojevići u svijetlu onomastike“
    Internet stranice)

    • Đorđije Madžgalj

      Hvala Nebojša. Vaš komentar je odličan i potpuno se slažem sa vama.
      Međutim što se teksta “O nekim neobičnim prezimenima kod Srba 2 deo” što se tiče bratstva Madžgalj može navesti na pogrešan zaključak ‼️
      Madžgalji nisu nastali kao rod ni u Štitarici ni u Poljima, kako u tekstu stoji.
      U knjizi iz koje je uzet podatak da su Madžgalji živjeli u Štitarici je greška ( stoji da je bilo 61 kuća , a treba 1 kuća)
      Takođe nisu odatle krenuli ka Gostlovini i Prošćenju ( gdje ih je bilo 4 kuće,došli 1906 g.iz Pisane Jele zbog sukoba s turcima)…Nego je upravo obrnuto , iz Vraneša su se doselili Joksim Madžgalj u Štitarici , i nekoliko porodica u Polja Kolašinska odmah nakon oslobođenja tog kraja od Turaka.
      Što se tiče glumca Marinka Madžgalja on je od Madžgalja iz Gostilovine,Mojkovac koji su porijeklom iz Pisane Jele.( Moj brat od strica)
      S obzirom da bi neko mogao da se pozove na vaš tekst , mišljenja sam da bi ga trebalo izmijeniti…nadam se da ne zamjerate na ispravkama , s poštovanjem i veliki pozdrav i Hvala
      Đorđije Madžgalj iz Podgorice ☦️

    • Đorđije Madžgalj

      P.s. Možda je bilo bolje da ste i ovaj vaš zaključni komentar stavili u tekst o Madžgaljima…

  4. Đorđije Madžgalj

    Madžgalji su stari rod koji je u vrijeme Nemanjićke države živio na prostoru koji je naseljavalo staro i prvo slovensko (srpsko) stanovništvo Lužani, na prostoru gdje danas žive plemena Piperi i Bjelopavlići.

    Slava Sv Đorđe- Đurđevdan

    Na osnovu DNK analize dva uzorka prezimena Madžgalj utvrđeno je da Madžgalji pripadaju R1A ( Z-280 Y 2902) haplogrupi odnosno utvrđeno je slovensko porijeklo tzv. Volgo-Karpatska grupa. Ono što ovome daje posebnu dimenziju jeste da se prezime Madžgalj javlja i kod drugih slovenskih naroda u Poljskoj, Šleziji, Češkoj, Slovačkoj gotovo u istom obliku kao i u Ukrajini i Rusiji, ali o tome u drugom dijelu teksta.
    Kao rodovi sa kojima je utvrđeno zajedničko porijeklo najbliži su im Novakovići rod Mrka (u Piperima), Marojevići iz Župe Nikšićke koji su porijeklom iz Lijeve Rijeke i Tomaševići iz Prijepolja (koji imaju predanje o plemićkom porijeklu iz vremena Nemanjića).
    Svi ovi rodovi su bili neka niža vlastela u vrijeme Nemanjića u krajevima gdje su živjeli Lužani i krajevima s druge strane Komova u Dobroj Rijeci ( kasnije Zlorečici).
    Njihova propast dolazi sa turskim osvajanjima i pomjeranjem stanovništva kada u ovu oblast doseljavaju plemena sa juga i istoka Piperi, Vasojevići,Kuči i Bratonožići. Vremenom će ovi došljaci potpuno istisnuti starosjedioce, pa će tako i Madžgalji ,padom Zete, utočište potražiti u Brdima na svom katunu Medžgalj/Madžgal pokraj Crne planine, blizu Veruše i Lijeve Rijeke, na Kučkim planinama. Ime katuna (planine) ukazuje da su u blizini živjeli Madžgalji.
    Naime Dr Jovan Erdeljanović u svojoj knjizi “Pleme Kuči, Piperi i Bratonožići” navodi da su na Medžgalju od starine katune imali stari Piperi ( tj.Lužani ).
    Čak se i sama Lijeva Rijeka, kasnije središte Vasojevića 1485. god. u turskom defteru pominje kao dio Piperske teritorije, a prema Milošu Ostojiću “Vasojevići u svijetu onomastike” taj predio je bio naseljen prvobitno Srbima Lužanima od kojih, po njemu, potiču i Marojevići ( Dabetići).
    Kod Lijeve Rijeke je zanimljiv i toponim Crnački do, jer upućuje na Crnce ( Mrke ). A Miloš Ostojić tvrdi i da je Lijeva rijeka (a samim tim i Katun Medžgalj) bila ” Jagnjilo” Crnaca i Mrka, koji su zapravo – Lužani❗( Madžgalji i Mrke, kao i Marojevići isti rod na osnovu DNK analize R1A Z-280).
    Sa svoje planine Madžgalji su odselili u današnji Bjelopoljski i Mojkovački kraj (nekadašnje stare župe Ljuboviđa i Brskovo), gdje najvećim dijelom i danas žive.
    Madžgalji danas žive u nekoliko sela Vraneške doline: Pisana Jela, Sokolac, Muslići, Bijeli potok, Tomaševo, kao i u Majstorovini ( Ravna Rijeka), Podbišće, a nekada su živjeli i u Obodu, Gostilovini ( Prošćenje), Štitarici i Poljima.
    Jedan mali islamizirani dio je živio u Zatonu i Nedakusima ( B.Polje) i u popisu iz 1913. god. pominju se tri nosioca domaćinstava islamske vjere.

    Madžgalji kao poseban ogranak žive i kao starosjedioci na Romaniji u Republici Srpskoj (Sokolac i Pale), gdje su doseljeni 1901. god. iz sela Bereg (Bosna), a bili ih je i u Sokolovićima.
    Prema Knjigama Dr.Milenka Filipovića “Glasinac” Antropološka ispitivanja SANU 1950. i Novaka Mandića Studa ” Zemlja zvana Gacko” Madžgalji su porijeklom Lazarevići iz Metohije (Gacko) u Hercegovini, a tako se zovu po nekom ” tamošnjem” brdu.(Ovi Lazarevići su daljim porijeklom iz Grblja, a doseljeni su nakon razure Grblja od Mlečana posle 1433. god.).
    Od Madžgalja danas vodi porijeklo i još par bratstava kao Pejovići iz Podbišća ( Mojkovac), Jakšići iz Miloševog dola, Gvozd (Prijepolje), Madžgaljevići (Srbija, Trnov Laz) i jedna kuća Bojovića ( Kragujevac).
    Bratstvo Pejčinović iz Kokošića, Štavalj na Pešteru, ima porodični nadimak “Madžgalj” i žive u zaseoku Madžgalji.

    Pored zaseoka Madžgalji u selu Kokošići, Štavalj na Pešteru ( Srbija) postoje i toponimi Madžgaljice (Gornja sela, Glavace kod Berana), katun / planina Medžgalj kod Veruše, Lijeva Rijeka, selo Mezgalje, Mezgale u Šekularu.

    Među Madžgaljima bilo je vrsnih učitelja, profesora, doktora, inžinjera, ljekara, sportista, glumaca, književnika, pravnika, ekonomista, rukovodilaca, poslanika, oficira, kmetova sela i vođa buna protiv Turaka u svome kraju, hajduka, nosilaca Obilića medalja za junaštvo i visokih ratnih ordena kao i međunarodnih priznanja.
    Kao poseban podatak valja izdvojiti da je samo u periodu od 1870 – 1905. god. 8 Madžgalja ubijeno od Turaka, da je u Balkanskim i Prvom Svjetskom ratu učestvovalo 24 Madžgalja, a stradalo 12, dok je u Drugom sv.ratu učestvovalo 55, a stradalo čak 18 Madžgalja.

    ➡️PREZIME I PREDANJE MADŽGALJA ⤵️

    Madžgalj je prezime čija starina seže u daleku prošlost zato je i značenje prezimena danas nerazumljivo. Međutim određene činjenice govore da je ime možda donešeno još prilikom naseljavanja Slovena na ove prostore (podsjetimo i sama DNK haplogrupa je slovenska R1A).
    Naime, iz predanja samih Madžgalja koje nikada nije zapisano (mada postoje tvrdnje da je postojao zapis u staroj knjizi koja je izgubljena) Madžgalji su bili staro slovensko pleme i plemstvo koje je prezime dobilo po crnom maču, mačevima, koje su izrađivali i čuvali u vrije kralja Milutina Nemanjića pa su prozvani MAČ – GALI( GALJI) GAL,GALJ u značenju- Crn, Mrk, garav.
    Te priče su se najviše zadržale u Majstorovini (Ravna Rijeka) kao i u Pisanoj Jeli u manjem obimu. To je bilo staro objašnjenje o neobičnom prezimenu kao i predanje
    o starom katunu za koji većina nije znala gdje se tačno nalazi, osim da je negdje “u Kučima” što govori o davnom preseljenju.
    Slučajno ili ne, najveći broj srednjevjekovnih tzv. “srpskih” ili “slovenskih” mačeva “Schiavonesca spada ” iz perioda 13/14 v. pronađeno je u rijeci Zeti blizu Dioklije (Duklje) i teritorije srednjevjekovnog plemena Mrka i Lužana u današnjim Piperima.(Novakovići iz Mrka na osnovu DNK analize srodni Madžgaljima, a predanje Madžgalja govori o crnim mačevima).
    U Istorijskim zapisima, listu Istorijskog instituta Crne Gore 2001. god. objavljen je i članak prof.dr.Đurđice Petrović “Zbirka srednjevjekovnih mačeva pronađenih u rijeci Zeti” u kome se navodi da za sada nije poznato kako je toliki broj mačeva dospeo u rijeku Zetu.
    Još jedno pitanje ostaje bez odgovora, a tiče se lokalnih radionica oružja u Duklji i Zeti od 11-13. v.kao i u okolnim značajnim urbanim naseljima u istom vremenu.
    Ruševine antičke Dokleje (i kasnije naseljene Slovenske Duklje) nalaze se oko 1500 metara udaljenosti od nalazišta mačeva..

    Prema jednom predanju pominjano je i da su u Majstorovini Madžgalji došli kao majstori u da su radili na podizanju Manastira Sv.Trojice – Majstorovina,☦️ koji je iz 14 v.
    Naravno za ovaj podatak nema zapisa, a i poznato je da su tamošnja bratstva tek nekih 200 god u Majstorovini.

    ➡️PREZIME MADŽGALJ⤵️

    DA PREDANJE MADŽGALJA O IZRADI SREDNJEVJEKOVNIH MAČEVA IMA NEŠTO OBJAŠNJENJE DAJU I SLEDEĆI IZVORI:
    **Publicista Mirko Raičević u svojoj knjizi GORNJA SELA, u opisu sela Glavace, nabraja toponime i kaže: ” Vignjišta, nekadašnja kovačnica, ispod ovog mjesta je MADŽGALJICA, ime tuđe našem jeziku ALI JE POVEZANO SA KOVAČKIM ZANATOM ❗
    Najstručniju analizu i tumačenje dao je ugledni Prof.Tomislav Bogavac, koji je izvrstan poznavalac staroslovenskog jezika i toponima i istorije kraja Limske doline, čije je mišljenje i zabilježeno u knjizi PORIJEKLO I RODOSLOV BRATSTVA MADŽGALJ, Predraga T.Šćepanovića 2019. god.
    ⤵️
    ⤵️”Tumačenje imena bratstva i imena mjesta obično, često i jedino izvodi se na osnovu morfološke i fonemske istovetnosti pojma ili sličnosti pojma čije ime se prenosi na novi semantički sadržaj pojma koji je preimenovan. Takav je slučaj sa imenom bratstva Madžgalj.
    Krucijalna su dva pitanja: šta je ranije označavala ta riječ i kako i zašto je njen fonemski i morfološki lik dobio novi semantički sadržaj. Da bi se odgovorilo na ovo pitanje moraju se imati u vidu sledeće činjenice: koji je motiv preimenovanja i okolnosti u kojima je izvršeno preimenovanje.

    Za objašnjenje postoji oskudan jezički materijal, prezime Madžgalj, lokalitet Madžgaljice ( Gornja sela ), selo Mezgalje, Mezgale (Šekular) i katun Medžgalj ( Komovi).
    Pored MADŽGALJICA je lokalitet Vignjište gdje je prilikom oranja pronađena veća količina kovanih eksera. Dodatne činjenice iz predanja Madžgalja su: dio Madžgalja (iz Majstorovine, manji dio Pisana Jela) tvrdi da su plemićkog porijekla i da su imali katune.
    Najzad , pri tumačenju ovog prezimena pomažu i slični jasniji primjeri nastanka imena ovog bratstva/prezimena!!!
    Riječ Madžgalj je dosta stara i nastala je od STAROSLOVENSKE riječi MADZGAL.
    Glas dz koji je nekada postojao izgovarao se sa elementima današnjeg ciz.
    Sačuvan kod starijih stanovnika Kuča u nazivu katuna na Komovima. U govoru Vasojevića stari poluglas se izgovarao kao e sa elementima a, a dz je dalo z.
    Ove činjenice potvrđuju starost riječi madžgalj.
    Riječ je po strukturi složenica. To potvrđuje semantičko značenje njenih djelova :. MADZ (kasnije u glasovnih promjena MAC, MAZ, i MADŽ) TEŠKI MALJ ( DANAS MACA) i GAL – od indoevropske riječi što znači olovo, metak koji u kontaktu sa vazduhom potamni, postane GARAV( CRN, MRK).
    Nemoguće je precizno reći koje su važne, posebne poslove radili ovi “madžgalji”, jer je za običnog kovača postojala riječ i kovač i kovar i koje su to okolnosti uslovile da se ime zanimanja prenese na skupinu ljudi koja obavlja te poslove.
    U srednjevjekovnoj Srbiji, posebno u njenom usponu, zanatstvo je bilo razvijeno, a obrada metala posebno.
    Kovači, pa i ovi posebni, značili su život i opstanak. Izrada poljoprivrednih alatki: raonika, motika, kosa, srpova, sjekira i izrada opreme za rat: mačevi, sablje, buzdovani, koplja, potkovice za konje…
    Dakle, ti ljudi su obavljali važan posao, dugo vremena poznati po kvalitetu, pa im je dato posebno ime po glavnom alatu u radu i izgledu❗
    Sličan je slučaj i ispod Komova. Tamo je (u srednjem vijeku) postojala dvorska ergela konja, i ljudi koji su se starali o ergeli zvali su se konjusi (uročni konjusi), pa je i selo kasnije dobilo tako ime — Konjuhe (a ne po konjima kako se to često tumači).
    U Srbiji, puno manje nego u Crnoj Gori, ima poviše bratstava koja imaju prezime po zanatu predaka.

    Potomci Madžgalja su dugo pamtili svoju prošlost i ime zanimanja, posebno svoje “plemićke” prošlosti, svoga sela i katuna.
    Kada su se počela ustaljivati prezimena oni su ga već imali – Madžgalj.

    Koji je bio motiv da tako postupe ?
    On se krije u predanju o plemićkom porijeklu. U tome ima istine. Naime, zanatlije su u srednjevjekovnoj srpskoj državi imali velike povlastice. Bili su oslobođeni svih rabota osim onih koji se rade berbom. To su kosidba, berba i branje vinograda, što je bila ogromna olakšica.
    Porodična zajednica (pa.katun) majstora dobrih i zaslužnih dobijala je selo ili katun ili oboje.
    Očigledno je da su Madžgalji imali oboje. Sjećajući se tih dana i uljepšavajući ih iz generacije u generaciju do pravog plemstva.
    Sa prestankom svog osnovnog značenja (madžgalj) prestao je i njen život.Sačuvao se u imenu bratstva koji su je preuzeli od predaka , i u tri (p.a. četiri) lokaliteta kojima su oni dali imena.
    Zato su i danas riječ Madžgalj ,Mezgalje , i Medžgalj ( Medzgalj) ” strane ” riječi u srpskom jeziku”. (kraj citata Bogavca)

    Na kraju ćemo pomenuti i intersantno zapažanje publiciste Miloša Ostojića koji u svom obimnom djelu “Vasojevići u svijetu onomastike” takođe pominje i toponim i etnikum Madžgalj:
    Toponim Madžgaljice upućuje na Macure. Ostojić ga povezuje s etnikumom Madžgalj.
    Suglasnik DŽ izgovarao se kao DZ, a kad je otvrdnuo u jezičkom razvitku, javio se suglasnik DŽ.
    To se može primijeniti na ovaj proces MADZ + GALJ — MADŽGALJ, MADŽGALJ – ICA – MADŽGALICE.
    Ovom terminu valja dodati i Mezgalje u Šekularu.
    Najstariji toponim u ovom naselju je Macurski put. Naziv je nastao u periodu o 586-1054. god.
    On upućuje na Mazove i na Mazuriju (Macuriju). Mazovi kako je Nederle utvrdio, nalaze se između Buga i izvora Visle, odnosno između Vilinjana i Poljana.
    Mazovija je pokrajina u Poljskoj, gdje je Varšava. Mazur je ,istorijski i jezički utvrđeno Poljak iz Mazovije. U govoru se može čuti Mašurija, Mašurija, Mačurija, Madžurija, a suglasnici Š Ž Č DŽ izgovaraju se kao S Ž C DŽ pa se čulo Macuri, Mažuri, Masuri, Madžuri…
    Ta pomjesna nomenklatura na Limu i Komovima, u prodolinama i dolinama, odgovarala je naseljima Zapadne Ukrajine, Poljske, Kijeva, Prikarpatja i Zakarpatja. Tamo gdje su živjeli Vislani, Volinjani, Duljebi, Mazovi, Dragovići, Krivići, Bužani, Smoljani, Kijevljani, Novgorođani,Severjani, plemenski mikrokosmos, naseljen na Limu, donio je otuda imena za rijeku Bistrica, za selo sa Karpata (Čečjun, Nečjun, Cecune) za ime Peruna (Perućica), za Kuti (Kuti – Prut, Kuti – Zla Rijeka), za Ptič (Ptič u Rusiji, Ptič – Lijeva Rijeka), za Ljuban ( Ljuban, Rusija, Ljuban — Komovi)… Donijeli su oni, noseći sa sobom vjeru sa “pragova Dnjepra”, jezik, običaje, imena…

    U domaćim izvorima Madžgalji se u ovom obliku prezimena pominju u čituljama Manastira Nikoljac u Bijelom Polju 1882. god., a još stariji je spomen u obliku prezimena. Mačgalj. Na starom grobu jednog Madžgalja koji je uništen u selu Zagrad kažu stajalo je Mažgalj.
    Najstariji zapis do sada pronađen mogao bi biti list pronađen u Moračkom pomeniku (pomenik Manastira Morače) koji je pisan od 14-17 v., ukoričen 1645. god.
    Uz pominjanje većinom sela i plemena na jednom mjestu stoji i “ovo su MEZEGALI” i nabrajaju se imena.
    Većina smatra da se radi o selu Mezgale u Šekularu, međutim Šekular se posebno navodi u pomeniku. Zapis je u množini i glasi OVO SU MEZEGALI… a ne ovo je selo…
    Prema srbisti Tomu Bogavcu ovo se čita – ovo su Madžgalji, jer je pisano vjerovatno u 17 v.(pri tom bilo je i pomena kod nekih istoričara da je prezime Madžgalj porijeklom iz Mezgalja u Šekularu).
    Ukoliko se zapis MEZEGALI tumači kao Madžgalji (tada nije postojalo DŽ i LJ), onda bi to bio najstariji danas pisani pomen 1645. god. – ukoričen Pomenik Manastira Morača.

    ➡️Prezime Madžgalj u Poljskoj,Češkoj i Slovačkoj ? ⤵️

    Na kraju pomenuli smo da je moguće da je ime prezimena Madžgalj prenešeno iz stare slovenske postojbine kada su se i preci Madžgalja ( R1a haplogrupa) doselili na naše prostore u 6. ili 7. v.
    Ono što će zvučati gotovo nevjerovatno da prezime Madžgalj gotovo identično nalazimo u današnjoj Poljskoj (najvećim dijelom), Češkoj, Slovačkoj, dok u sličnom postoji u Ukrajini, Rusiji, Bugarskoj.

    Na Poljskom sajtu koji se bavi genealogijom NAZWISKA W POLSCE (Prezimena u Poljskoj) pominju se varijante (jednog istog prezimena) Madzgała, Madżgala, Madżgała,
    Madzgalla, Mazgała. i STOJI DA JE PREZIME ŚLĄSKIE ( Šlesko ) i porijeklom iz Šlezije ( Silesia).
    Slučajnost ili ne u Šleziji je Haplogrupa Madžgalja R1A dominantna sa preko 55% , a Šlezija kao istorijska oblast obuhvata (nalazi se na tromeđi) upravo
    Poljsku, Slovačku i Češku, za koje ćemo vidjeti arhivske podatke o prezimenu Madzgalla, Madzgała i sl.
    Interesantan je i podatak da na desetine prezimena Poljske ima korijen MADZ i to: Madzalik, Madzia, Madzewicz, Madziala, Madzicki, Maczyrek, Maczuga, Macura, Madziasz, Madzgała, Madzgalla…

    U knjizi NAZWISKA POLSKIE W ZAGŁĘBIU RUHRY ” Poljska prezimena u oblasti Ruhr na str. 80 stoji prezime: MAZGALA- MADZGALLA.
    Dok u knjizi “KNIEGI ROBOCIZN CHŁOPÓW Z DOBR PSZCZYŃSKICH Z 1764 ROKU” u spisku seljaka koji u arhivskim plaćaju porez nalazimo i ime
    Kuba Madzgala 1745. g.!
    U Arhivskim originalnim skeniranim dokumentima knjiga rođenih, venčanih, umrlih i krštenih, nalazimo pominjanje Madzgała, Madzgalla i sl. u ogromnom broju.
    Prezime Madzgalla, Madzgała nalazimo u desetinama dokumenata u kome su pored latiničnog upisana i na ruskom MADZGALA, MADZGAL i MADZGALLA (Poljska i Šlezija pod Ruskom vlašću).
    Pomenućemo: Thomas Madzgalla 1803. god. mjesto Raciborz- Markowice u Poljskoj.
    1801. god. .izvod rođenih u Češkoj MARTA MADZGALOVA, ime oca ŚIMON MADZGALA, Stara plesna, Češka.

    Dok u Slovačkoj knjizi krštenih imamo pomen osobe CATHARI MADZGAL 1820. god.
    Prezime koje je slično tipa Mazgała nalazimo već od 1707-1796. kada se većinom javlja Madzgala, Madzgalla, Madżgała, počevši od 1803.
    Mjesta u kojima se pominju su najčešće su: Rokitno, (Šlezija, Mazovija) Leszno,(vojvodstvo Velikopoljsko), Błonie (kod Varšave, Mazovija), kao i Tworków (Šlesko vojvodstvo, Šlezija) gdje ih je najviše!
    Na starim kartama koje su nam bile dostupne vidi se da pleme LUŽIČKI SRBI ŽIVI PORED ŠLESKE,ŠLEZIJE, a prema Ivu Vukčeviću autoru knjige Slovenska Germanija, u starim germanskim knjigama imamo i pomen Srba u Šleskoj.

    Vukčević tvrdi:
    ŠLESKA
    U ranim germanskim izvorima nalazimo pomene Srba u Šleskoj: „Sirvi, welch in Schlesien wohneten.” Rani i kasniji germanski izvori često karakterišu Šlesku kao važno stecište u srpskoj kolonizaciji Serbske Lužice ili Lusatia. Dokaz naseljavanja Srba nalazi se u imenima nekoliko mesta (npr. Sarbino, Serby) i Srpskoj provinciji ili Surbiensis provincia, kako se navodi u Šleskim analima (Annales Silesiae) iz sredine X veka. Zanimljivo je da u ovoj oblasti Šleski anali beleže uporan otpor latinskom obredu i prkosnu upotrebu slovensko-henetskog jezika u bogosluženju: „Slavicae seu henetae lingua usum… in sacris eccleaisasticis… inibuit ac latin lingua concipi liturgiam prece-saque jussit”

    “postoji obilje onomastičkih dokaza da su Srbi naseljavali veliki deo teritorije preistorijske Poljske i igrali prvenstvenu ulogu na početnom stupnju Corona Regnum Poloniae.” tvrdi Ivo Vukčević u svojoj knjizi .
    Naravno sve gore iznijeto iziskuje posebnu analizu kojoj bi DNK testiranje dalo pravu sliku .
    Napominjem da na prostorima gdje nalazimo prezime Madzgała i Madzgalla dominira slovenska Haplogrupa R1A koju ima i bratstvo Madžgalj koje živi na našim prostorima .

    Pri tome je zanimljiva i činjenica da se sa Šleskom dodiruju Lužičani, Lužani, Lužički Srbi, a da se prvi i najstariji stanovnici teritorije srednjevjekovne Zete nazivaju Lužani i Macure. Pri tome smo vidjeli da su Madžgalji i živjeli na teritoriji koja je bila naseljena Lužanskim (Starosrpskim – slovenskim stanovništvom).

    Što se tiče Ukrajine navodi se prezime Mazgal, Mazgalova .

    U knjizi “SBORNIK GEOGRAFIČESKIH, TOPOGRAFIČESKIH I STATISTIČESKIH MATERIALOV PO AZIJI ” vojna topografija 1887. god !‼️
    U opisivanju zemlje Kafiristan (teritorije Avganistana i dio Pakistana) pominje određena plemena i na jednom opisu kaže:
    ⤵️
    Kapirava mala verisanъ-Vъ stranѣ kafirovъ mnogіe яzыki sutь Kamъ mala sanъ oruoru džibazi—Plemena sutь raznыe (sъ

    raznыmi яzыkami. Katava guruva sanъ—Katava sutь naѣzdniki. Parunava tupaka ne si — Parunы ružeй ne imѣюtъ. Madani matoъ danъ—Palicami lюdeй ubivaюtь.

    Madžgali pai sanъ-Madžgali krasivы sutь. Tupaka sanъ tupči sanъRužья sutь, strѣlki sutь. Šikari matsъ sanъ maladinъ mala peštinъ—Širaki lюdi

    Pominje Pleme MADŽGALI !!!
    Možda je u pitanju igra riječi ali na ruskom jeziku se Madžgalji piše Madžgali❗

    U knjizi se pominje i da određena plemena Kafirstana i Hindu Kuša vode porijeklo od vojnika Aleksandra Makedonskog, kao i pleme Kalaši.

    Da je naziv Madžgalj jako star, svjedoči i sledeće:
    U knjizi “Azerbaйdžancь istoriko-эtnografičeskiй očerk” piše: az. mažgal – arm.( jermenski ) mačkal – ” PLUGAR” ot( MAČ ) “RUKOЯTKA SOHI”, Pluga (armenski č.otličaetsя ot russkogo Č – primerno meždu Č i DŽ kak v gruzinskom “hačapuri” + KAL osnova glagola “deržatь, hvatatь”.
    Obe kornя v armяnskom unasledovanь iz INDOEVROPEЙSKOGO PRAЯZЫKA‼️
    V slovarяh azerbяйdžanskogo яzыka daetsя tolыko slovo “MADŽ” – RUKOЯTKA SOHI” .
    Slovo iz armяnskogo popalo takže v gruzinskiй MAČI i v svanskiй gvač

    Dakle Mažgal je PLUGAR ..

    I u Azerbejdžanskom etnografskom zborniku 1965 god. Mažgal se dovodi u vezu sa plugom.

    Sovjetska Etnografija, izdanje Akademije nauka SSSR-a 1981. god. Piše da su se Plugari nazivali Mažgal…

    U knjizi “Narodna poljoprivredna tehnika Azerbejdžana” 1989. god.
    Mažgal- je oruđe,,alatka ,plug

    Dakle, definitivno riječ madžgalj je stara indoevropska, staroslovenska riječ, povezana sa zanatom i alatkom kako je i utvrdio Tomislav Bogavac, kao i Mirko Raičević, koji su je povezali sa kovačkim zanatom i zanimanjem, da bi se zadržala u današnjem prezimenu Madžgalj.

    U Italiji postoje dvije porodice koje takođe imaju prezime koje je slično našem prezimenu MADŽGALJ. To su stare (i obe plemićke) porodice MAZZAGALLI i MAZZAGALLO (negdje MAZZAGAL).
    U italijanskom jeziku ne postoji slovo DŽ – a duplo ZZ se čita kao naše C ili DŽ❗
    Prilikom izgovora čuje se Madzgali.
    Mazzagalli imaju dvojako prezime i negdje se navode kao Mazzagalli Corraducci, a porijeklo izvode od pretka koji je živio 1270. god. Oni su iz mjesta Recanati na Jadranskoj obali i tamo i danas postoji Palata Mazzagalli.
    Zanimljivo je da je gradić Recanati tačno preko puta Šibenika, Zadra, (Dalmacije), a većina stanovnika vuče porijeklo od slovenskih doseljenika 14. i 15. v.koji su migrirali sa Balkana u Italiju.
    Mnogi su bili kamenoresci, zidari, zanatlije, čak i skulptori i radili su s tzv.kamenom iz Istre, uvezenog sa Dalmatinske obale. Naime posle pada Vizantije 1453., Albanije 1468. i Zete i Hercegovine krajem 15.v., prodor Turaka je postao glavni razlog izbjeglištva hrišćana sa Balkana u Italiju. Slovenski migranti su naselili uglavnom primorske krajeve (Region MARCA), a veliki dio naselio je Recanati.
    Ono što priči daje posebnu draž je da je i njihovo prezime izvedeno od ALATKE od riječi MAZZA – Maca – Čekić (Teški Malj)❗ kao i kod naših Madžgalja.
    Mazzagalli su dali veliki broj grofova,grofica i istaknutih ljudi u Recanatiju , a pominju se i u knjigama 1695, 1758, 1763,1785.god.
    Druga porodica Mazzagallo takođe posjeduje porodični grb i živjela je u mjestu CHIOGGIA ( Kjođa) kod Venecije na obali mora.
    PIETRO MAZZAGALLO ( Petar Madzgalo) je 1360. god. podigao Katedralu Crkvu Sv.Petra i Pavla, a famiglia Mazzagallo pominje se u brojnim istorijskim spisima gradića SHIOGGIA( Kjođa).

    Naravno, osim imena teško bi se moglo zamisliti da bi mogla postojati veza između Madžgalja i porodica Mazzagalli i Mazzagallo, ali jedan podatak takođe budi maštu i iziskuje istraživanje.
    Naime Novak Mandić Studo u svojim knjigama “Zemlja zvana Gacko” i “Srpske porodice Vojvodstva Svetog Save” pominje da su Madžgalji starinom Lazarevići iz Gacka, a da su Lazarevići u Gacko doselili iz Grblja nakon razure Grblja od strane Mlečana (Venecije) posle 1433.god kada su se mnogi Grbljani iselili u Italiju i Hercegovinu❗
    Isto tvrdi i Sava Nakićenović u knjizi “Boka”
    Ako znamo da je Grbalj preko puta gradića Recanati u Italiji (koji je naseljen upravo iz Dalmacije), a da su Mazzagalli imali i prezime Sorraducci (možda Kordići iz Grblja?), onda bi neko naredno istraživanje moglo dati konkretnije rezultate.

    Literatura:
    1.Predrag T.Šćepanović “Porijeklo i rodoslov bratstva Madžgalj” 2019 god. 424 str.
    2.Dr Milenko Filipović ” Glasinac” SANU 1950 g.
    3.Novak Mandić Studo ” Zemlja zvana Gacko”
    4.Miloš Ostojić ” Vasojevići u svijetu onomastike”
    5.Mirko Raičević” Gornja Sela”
    6.Dr Jovan Erdeljanović ” Kuči , Piperi i Bratonožići”
    7.Bijelo Polje , Monografija
    8.Ivo Vukčević ” Slovenska Germanija”
    9.Istorijski zapisi 2001 god , Istorijski institut Crne Gore
    10.Petko Bošković ” Vraneška dolina i njen antropogeografski značaj” CANU
    11.Loreto as an Illirian Shrine : The Artistic Heritage of the Illirian Confraternities and Collage in Loreto and RECANATI – Franceska Coltrinari
    12.Đorđije Madžgalj ” Čuvari mača “

    • Đorđije Madžgalj

      Što se tiče našeg glumca Marinka Madžgalja :

      Marinkov đed Radovan Krsmanov Madžgalj rođen je u selu Gostilovina(Prošćenje) kod Mojkovca 1919.g.u slobodarskoj porodici Krsmana Vidojevog Madžgalja koji je sa svojim roditeljima,i porodicom zbog sukoba sa Turcima morao da napusti Pisanu Jelu 1905/6. god.
      U selo Gostilovina kod Mojkovca doseljava Vidoje Novov čukunđed Marinka Madžgalja.
      Marinkov prađed Krsman jedan je od najčuvenijih ljudi ( hajduka) u kraju pokraj Tare i učesnik je u oslobađanju krajeva oko Mojkovca i Bijelog Polja od viševjekovne turske okupacije 1912.g kao i oba Balkanska rata 1912/13 i Prvog svjetskog rata kao vojnik Prošćensko-Baričkog bataljona , a upamćeno je i da je u Bojevima na Glasincu i Romaniji u ratu preko Drine zarobio i živog Austrougarskog oficira..
      Marinkov prađed je takođe i učesnik sa svojim bratom Milanom i čuvene Mojkovačke bitke 1916.g.
      Marinkov đed Radovan je odmah po izbijanju drugog svjetskog rata 1941.g pristupio Partizanskom pokretu zajedno sa svojom braćom u Gostilovini ,učestvovavši u Narodnooslobodilačkoj borbi za oslobođenje Jugoslavije. U jednom od okršaja je ranjen i ostaje bez ruke .Za ratne zasluge Marinkov đed Radovan odlikovan je visokim odlikovanjima, a nakon rata obavljao je visoke društveno političke funkcije , od kojih i predsednik Ratnih vojnih invalida Crne Gore .
      Zbog obavljanja funkcija Marinkov đed Radovan odmah posle rata seli iz Mojkovca na Cetinje gdje se rađa Marinkov otac Velizar a potom za Podgoricu….Marinkova majka Mirjana je iz ugledne porodice Batuta iz Kotora ( Grbalj)

  5. Nebojša Babić

    Rezultat Stopića iz Rožanstva, i utoliko – verovatni rezultat Langovića:
    Stopić, Jovanjdan, Rožanstvo, Čajetina, J1-ZS9949
    Rod hercegovačkih Vlahovića, što se podudara sa predanjem o doseljenju predaka Stopića i Langovića iz Hercegovine. Nikšić je, verovatno, bio usputna stanica ka Polimlju i Starom Vlahu.
    https://forum.poreklo.rs/index.php?topic=6000.msg156191;topicseen#msg156191