Mataruge kao onomastički problem

6. april 2020.

komentara: 3

PIŠE: Akademik Aleksandar Loma (objavljeno uz njegovu saglasnost)

 

Romantizovani Iliri

Za ovaj uvodni podnaslov uzeli smo štamparsku grešku koja se potkrala u jednom inače vrednom etnografskom spisu, jer smo je doživeli kao svojevrsnu frojdovsku omašku pogodnu da nas uvede u srž problema kojim ćemo se ovde pozabaviti. Oskudicu pisanih izvora koji bi osvetlili dublju prošlost naših dinarskih predela, posebno stare Hercegovine i Crne Gore, istoričari i etnolozi pokušavaju da nadoknade posežući za lokalnim predanjima o starijem stanovništvu koje su preci današnjih stanovnika date oblasti zatekli došavši onamo. Pritom se za te starosedeoce na širokom prostoru vezuju isti nazivi: Grci, Španji, Macure, Mataruge, a predanja često ističu njihovu različitost u odnosu na potonji, srpski živalj. To je dalo povoda da se oni u savremenoj istoriografiji po pravilu interpretiraju kao zaostaci predslovenskog stanovništva ovih krajeva, „romanizovani Iliri“. Takav je pristup, kako smo to pokušali istaći igrom reči u podnaslovu, uveliko zadojen naučnim romantizmom, u smislu iluzije da se vremenski jaz koji deli pozni srednji vek, kada su se oblikovale današnje plemenske zajednice na ovom prostoru, od rimskog osvajanja Ilirika početkom hrišćanske ere može premostiti usmenim tradicijama zabeleženim tek tokom poslednjih stotinak godina. Gubi se iz vida mogućnost, pa čak i veća verovatnoća, da su smene stanovništva na tom tlu bile česta pojava i da je na većini mesta, ako ne i svuda, između savremenog življa i autohtonog predrimskog stanovništva posredovalo više drugih etničkih slojeva, neslovenskih i/li slovenskih, pa i u užem smislu srpskih, koje su došljaci ili percipirali kao neki tuđinski elemenat ili ih kao takve naknadno reinterpretirali, opravdavajući sebe što su im preoteli staništa. Ovde ćemo se pozabaviti jednim od tih drevnih „naroda“, ne bismo li donekle razgrnuli veo misterije koji su oko njega na potki narodne tradicije istkale etnologija i moderna istoriografija. Naime, čak i oni radovi koji su, kao članak Đurđice Petrović (1977), svojim kritičkim pristupom dali značajan prilog demistifikaciji Mataruga, iznoseći na videlo podatke iz pisanih, posebno arhivskih izvora, nisu u tome do kraja uspeli zbog neslaženja u domenu lingvističko‑filološke interpretacije, pre svega samog imena Mataruge a onda i druge onomastičke građe koja se za njega vezuje. Razdvojiti moguće od nemogućeg, verovatno od neverovatnog, uspostaviti prostorno‑vremenske relacije među relevantnim jezičkim faktima, to je zadatak koji pred sebe postavljamo u ovom prilogu.[1] No pre nego što pređemo na onomastičku stranu problema valja nam, na osnovu raspoložive literature, predočiti folklorni i istorijski kontekst u koji se ime Mataruge smešta.

Mataruge u predanju

Narodno pripovedanje o Matarugama sažela je na sledeći način Đurđica Petrović:

U narodnim predanjima o Matarugama u severozapadnoj i severnoj Crnoj Gori i u rubnoj istočnoj Hercegovini oni se pominju kao „stariji svijet“, „stari narod“, „silan narod“ koji su zatekli Srbi pri dolasku u te krajeve i u dugotrajnim sukobima desetkovali i potisli.[2]

Predanja o Matarugama zabeležena su uglavnom u prvim dvema decenijama XX veka (Petrović 1977: 98 d.; Palavestra 1966: 6 d.),[3] na prostoru koji se može ocrtati krugom  Nikšić – zapadni Banjani – Korjenić – Grahovo – Bileća – Golija – Piva (Petrović 1977: 112), a koji obuhvata okolinu Nikšića, Riđane, Banjane, Drobnjak, Moraču, Rovca, Grahovo, Krivošije, Cuce, Ćekliće, Boku, Njeguše i Vasojeviće  (Šekularac 1999, po Luburić 1925: 134–139;[4] Šobajić 1949: 570–572).[5]

Hronološki se Mataruge opredeljuju prema današnjem stanovništvu kao njegovi neposredni prethodnici, a dovode se i u vezu sa nekim drugim „starim narodima“: Španjima kao starijim stanovnicima koje su smenili,[6] Kričima i Macurama kao svojim savremenicima i saplemenicima (Luburić 1925: 136; 1930: 16; Vlahović 1970: 94 dd.). U Nikšićkom Polju i Banjanima pripovedalo se da su onamo Mataruge pristigle „ispod istoka“[7] i da im je središte bila Moštanica, koju je „latinski car“ razorio i proterao manji deo preživelih Mataruga na Neretvu, gde je današnji Mostar. Tada se Mataruge iz polja povuku u planine (Luburić 1925: 135). Po verziji iz Rudina, Mataruge je u zapadnu Hercegovinu oterao car Dušan (Luburić 1925: 134 dd.).[8] Kako je to sažeo Božidar Šekularac (1999): „Gdje se god sačuvalo predanje u Crnoj Gori o Matarugama obično se govori o tome kako su odnekud došli, stanovali izvjesno vrijeme, pa otišli, ovamo ili onamo, poneko i ostao“.

Tradicija Matarugama pripisuje posebne fizičke i psihičke odlike (Luburić 1925: 138–139; Tomić 1949a: 364, Šobajić 1952: 263), od ovih drugih marljivost (u Banjanima postoji izreka „vrijedan kao Mataruga“), ali takođe tvrdoglavost, ratobornost i osobito netrpeljivost prema došljacima (Luburić 1925: 135, 139; Šobajić 1949: 573; 1952: 260; Petrović 1977: 123, 127). Fizičke odlike Luburić opisuje na osnovu banjskih Kokotovića i Miškovića: zdepasto telo, žuta dlaka, debela koža, veliki nos, zelene oči, skoro bakarna boja, debeo vrat, debele usne, nesrazmerno debele mišice i listovi od noga; opevane su i u narodnoj pesmi o događajima iz 1605. (Luburić 1925: 138). U Krivošijama se smatralo da oni nisu bili pravoslavne vere (Šobajić 1964: 121), a po predanju iz Grahova Mataruge su bili „neznanija“, tj. nisu govorili „naški“, srpski  (Luburić 1925: 135), premda ima pravoslavnih srpskih rodova koji svoje poreklo izvode od preostalih Mataruga.[9] Ovde valja preneti utisak[10] da je u predanjima o Matarugama, zabeleženim tek u poslednjih stotinak godina, teško razdvojiti lične intervencije zapisivača od prave usmene tradicije, koja je sama nastajala u sredini doseljenika iz drugih krajeva i iz vremena znatno kasnijeg od onoga kada su u datim oblastima stvarno živeli Mataruge. Ti doseljenici, a posebno Drobnjaci, u svrhu sopstvenog samopotvrđivanja kao glavnih pobornika srpstva i pravoslavlja, tradiciju o ranijem stanovništvu nadograđivali su u smeru njegove što veće različitosti, naglašavajući kod Mataruga stvarne ili izmišljene tuđinske, nesrpske crte,[11] što je moglo dovesti do toga da ime Mataruge poprimi pejorativno značenje (Erdeljanović 1911: 377, 401; Tomić 1949a: 338, Šobajić 1923:  204; 1964: 121, Luburić 1925: 138).

Toponomastička evidencija

Najveći deo toponomastičke građe koja se može vezati sa plemenskim imenom Mataruge sabrala je Đurđica Petrović (1977: 97 d.), podelivši je na imena lokaliteta gde nema predanja o Matarugama kao nekadašnjim stanovnicima i onih gde takvih predanja ima. Tu podelu ovde ćemo zadržati, samo obrnuvši redosled, budući da se spisak potvrda koje se naslanjaju na živu usmenu tradiciju prirodno nadovezuje na prethodni odeljak u kojem je ona ukratko prikazana.

U prvu skupinu spadaju: Mataruge, strana više Zaslaba u Korjenićima, na teritoriji starih Riđana (Luburić 1925: 135), katun i šuma u Pivskoj planini više Pišća severno od Todorova dola (Tomić 1949b: 424, 496; Matàruge Cicmil‑Remetić 2010: 239), Mataruški Do pod brdom Obljaj u zapadnom delu Banjana (Tomić 1949a: 322, 324), Matarugin Do u Rudinama u selu Podvrši (Luburić 1925: 136), Matarugina Sniježnica u Goliji (id. ib.), Mataruška njiva u selu Velimlju u Banjanima (Tomić 1949a: 306). Za toponime iz ove skupine ne raspolažemo istorijskim potvrdama, osim mogućnosti da se neki od njih vežu za katun Mataruga koji se pominje u XIV veku, a koji smo zbog neizvesnosti oko njegove ubikacije svrstali u sledeću skupinu.

Toponimska osnova Matarug‑, Matorog‑ posvedočena je na širem području a istorijske potvrde sežu do u rani XIII vek; ovde ih predstavljamo hronološkim redosledom.

U mljetskoj povelji kralja Stefana Prvovenčanog izdatoj 1222. kao jedan od međnika poseda benediktinskog manastira Sv. Marije navodi se Motьroužnica. Danas to ime glasi Motoružnice i označava potok i brdo kod Janjine u središnjem delu Pelješca. Da se to ime svrsta ovamo osim njegove etimologije, o kojoj će docnije biti reči, upućuje činjenica da se na tom prostoru u XIV veku pominje selo Gornje Mataruge (Matarughe),[12] od čijeg imena je ono izvedeno, najpre kao hidronim (Motoružnica ‘Mataruška reka’).[13] Ovamo spada, iako bez starih potvrda, Motoruga kao naziv vrha (859 m) kod Slana između Dubrovnika i Stona (Jireček/Radonić l.c.).

U knjigama Dubrovačkog arhiva iz poslednjih decenija XIV veka pominje se katon Mataruga: de catuno Mataruge 1379, del catono de Mataruga 1389, pro … chatonariis Matarughe 1398. (Petrović 197: 102). Nema podataka koji bi omogućili da se on precizno locira, ali nije verovatno ni da je bio sasvim blizu Dubrovniku niti odveć daleko od njega; po Đurđici Petrović, ukupno svedočanstvo dubrovačke arhivske građe o Matarugama[14] ukazuje da su oni kroz četrnaesto stoleće bili blisko povezani sa Banjanima, pa se i njihov tadašnji katun najpre mogao nalaziti negde na području ili u susedstvu Banjana, gde su Mataruge, videli smo, ostavili tragove u predanju i u toponimiji.[15]

U prvom turskom popisu Hercegovine iz 1475/77. sreće se u sastavu prijepoljskog (prvobitno mileševskog) kadiluka nahija Mataruge (Šabanović 1982: 166, up. 230; Aličić 1985: 30–31). Upisana između nahija Krička i Kukanja, ona se nedvosmisleno identifikuje sa Matarugama u današnjem pograničju Crne Gore i Srbije. Mataruge su prostrano polje na razvođu Ćehotine i Lima[16] i dva sela na dva njegova kraja, jedno na području opštine Pljevlja a drugo sa srpske strane, desetak kilometara istočno od njega u Polimlju, u opštini Brodarevo. Siguran orijentir za ubikaciju pruža podatak iz deftera da vlasi nahije Mataruge „zimuju u mjestima Brezina, Ljutić, Skokuće i Luka, a ljetuju u mjestima Oparde, Poljet i Relji“. Aličić pouzdano identifikuje Ljutić sa današnjim Ljutićima kod Pljevalja i Skokuće sa istoimenim selom kod Prijepolja; selo „Oparde“ označava kao nepoznato, ali to su sigurno Obarde između Jabuke i Kamene Gore.[17] Ime sela Mataruge sreće se u dvama  manastirskim pomenicima iz XVII veka. Za Matarouge zabeležene u Kruševskom pomeniku Pejatović uzima da su one u Mataruškom polju (1902: 259), tj. pljevaljske.[18] Čini se da kontekst pomena potkrepljuje tu identifikaciju.[19]Mataruge upisane u Račanskom pomeniku (RP 86b)  između Osata i Solotiše (danas Solotiša kod Bajine Bašte) mogu biti bilo potarske bilo polimske, ali i neke treće, danas iščezle, koje su se nalazile u zavijutku Drine između Zvijezde i Bratunca. U zapisu iz 1859. iz man. Sv. Trojice kod Pljevalja pominje se kaluđer Visarion Bijelić rodom iz sela Mataruga (ZN [2] 4157o), očito onih pljevaljskih, jer Bijeliće Pejatović beleži kao tamošnje starosedeoce (1902: 316).

Selo Mataruge kod Kraljeva pominje se 1718. kao Mataruge na Epšelvicovoj karti (Langer 1889 u prilogu) i onda 1818. u haračkom spisku kao Mataruge; opis sela daje Radoslav Pavlović 1948: 341–345, koji pomišlja na doseljenike iz Mataruga kod Pljevalja, iako kaže da „narod ne zna ništa o tome“ (342). Selo je postalo poznato po banji (Mataruška banja), koja je nastala 1897. kada su tu otkriveni mineralni izvori (ibid.). U srednjem veku na mestu Mataruga nalazila su se sela Črna Rѣka i Zamьčanѥ, koja beleži Žička povelja iz 1220; oba ta srednjovekovna toponima očuvala su se kao imena zaselaka u Matarugama Crna Reka i Zamčanje.

Areal rasprostranjenosti toponimske osnove Mataruga zaokružuje se trima toponimima za koje ne raspolažemo istorijskim potvrdama. To su Mataruge u severozapadnoj Bosni, „muslimanska seoska općina kod Prijedora“ (Skarić 1918: 252; Kulišić 1939), zemljište i selo Mataruge u Piperima, u predelu Stijene, nešto južnije od Spuža, a pored reke Zete (Erdeljanović 1911: 266, 377, 381, 399, 400) i Matarugin Han, ime kraja u selu Misoča u Visočkoj Nahiji (Filipović 1928: 350); ovaj poslednji toponim očito je u vezi sa prezimenom tamošnje porodice Mataruga, o kojem v. u sledećem odeljku.

Antroponomastička evidencija

Dubrovnik i Kotor

Prezime ili rodovsko ime Mataruga, Motoruga, Motorugić sreće se dosta često u spisima dubrovačkog i kotorskog arhiva tokom XIV veka. U Dubrovniku zabeleženo je u oblicima Mataruch 1318, Matarug 1387, Mataruga 1365, 1368, Matharuga 1389 (Petrović 1977: 101), u Kotoru Mattaruga 1397, Motoruga 1397, Mottorugich 1397.[20] Dok se u slučaju Mataruga sa kojima su imali posla Dubrovčani radi o ljudima iz katuna Mataruge ili Mataruga, za koji je gore rečeno da se najverovatnije može smestiti na područje ili u susedstvo Banjana, potvrde iz Kotora se odnose na tamošnje žitelje, a varijante na Moto‑ , koje Đurđica Petrović l.c. tumači kao „substituisanje romanskog a slovenskim o, što se javlja u kotorskoj kancelariji“ zapravo odražavaju izvorniji slovenski lik reči (v. niže).

Đurđica Petrović (1977: 114 dd.) podrobno se pozabavila imenoslovom Mataruga pominjanih u dubrovačkim i kotorskim arhivskim knjigama izdvojivši 35 ličnih imena i 23 patronimična prezimena. Sa ĐP označili smo čitanja Đurđice Petrović gde se razlikuju od naših. Originalne likove u latinskim zapisima preuzeli smo iz njenog rada; dosledno ih je navela na 114–115 samo za imena, ne i za patronimike, od kojih neke navodi u originalu na str. 104.

U imenoslovu Mataruga ubedljivo preovlađuju slovenska imena, njih 24 potvrđenih neposredno i 18 putem patronimika,[21] ukupno 46 od 58, što je oko četiri petine.

Slovenska imena, muška (25): Bilko (Bilcho), Bjeloje (Bielloe, ĐP Bijeloje), Bogavьc (Bogauez, ĐP Bogavče), Boršin ili Borša (Boršinić),[22]Budoš (Budos), Vitoje (Vitoe), Vladisav (Vladisau, ĐP Vladislav), Vladoje (Vladoe 104), Vukota (Vucota), Gojislav (Goyslauus), Gojša (Goysa), Dobrašin (Dobrasin),  Dobračina (Dobracina), Dobroslav (Dobroslauo, Motorugić, Kotoranin), Junak (dvaput, Junach),[23]Krajislav (Crayslauus 104), Milat (Millat), Milša (Milsa), Novak (Novach), Obrad (Obrad), Petko (Petcho), Radman (Radman), Radmil (Radmil, Radmillus 104), Radovьc (Radoueç, ĐP čita Radovče), Radoslav (Radoslauus, dvaput), Ratko (Ratchus); patronimici (18): Bogdanović (← Bogdan), Bogojević (← Bogoje), Bogutović (← Bogut), Borišić (← Boriša), Desimirović (← Desimir), Vlkomirić (Volchomirich 104 ← Vlkomir),[24]Gojšić (← Gojša),   Dobrilović (← Dobril), Milošević (← Miloš), Milčić (← Milko), Mirković (← Mirko), Mirojević (← Miroje), Radmilić, Radmilović (← Radmil),  Rusinović (Rusin), Stajković (Stajko), Strojislavić (Striislauich 104 ← Strojislav?),[25]Tvrdojević (← Tvrdoje); ženska(3, sva iz Kotora): Božica (Bosiza), Domuša (Domussa), Radica (Radiza).

Kalendarska imena (6): Dmitьr (Dymiter),[26]Kostadin(ić), Mihail (Michael),[27]Makar (Machar), Stavьr (Stauer, ĐP Staver), Nik‑oje (Nikojević), slovenska izvedenica od Nikola. Repertoar i neke jezičke crte (d < gr. ντ u Kostadin < gr. Κονσταντῖνος < lat. Constantinus) karakteristični su pre za istočnu nego li za zapadnu crkvu; tu se može pridodati i ime Petko, koje je slovensko ali verovatno motivisano imenom pravoslavne svetiteljke Petke‑Paraskeve.[28]

Nejasna imena (5): Gojstiš, Kučman(ić) (otac možda pomenut 1370. kao Kuçman Dobretić, 116), Kudelin (Cudelinus),[29] Kunalj, Ušak (Ussacho, ĐP čita Usko?).[30]

Rezultati naše analize mataruškog onomastikona u XIV veku ne razlikuju se bitno od nalaza Đurđice Petrović, ali ne možemo u svim tačkama slediti njenu interpretaciju. Ona zaključuje da su „to pretežno slovenska imena, ali ima ih i romanskog, grčkog, starohrišćanskog porekla, kao i takvih, koja se ne sreću kod Vlaha u istočnoj Hercegovini: Kučman, Kunalj, i čije poreklo može da se različito tumači“ (1977: 116). Tu se brka jezička pripadnost ličnih imena sa njihovim krajnjim poreklom. To što su neka od imena kod Mataruga po poreklu hebrejska (Mihail), latinska (Kostadin) ili grčka (Dmitьr, Makar, Stavьr) ne čini nikakvu protivtežu njihovom daleko preovlađujućem slovenskom imenoslovu. Ta su imena, kao kalendarska, bila široko prihvaćena od strane balkanskih Slovena i odavno postala sastavni deo njihove antroponimije. Preveliku težinu Đurđica Petrović daje šačici retkih i etimološki nejasnih imena, posebno imenu Kučman.[31] Stoji, međutim, njeno zapažanje o sličnosti između imenoslova Mataruga, Banjana i Drobnjaka u drugoj polovini XIV veka, s tim što se podudarnosti tiču uglavnom slovenskih, ponekog kalendarskog i nijednog „egzotičnog“ imena poput Kučman i Kunalj. Popisi nahije Riđani iz 1477. i oko 1500. pružaju prilično veliki uzorak istorijske antroponimije sa područja na kojem je najživlje predanje o Matarugama kao starijim stanovnicima; od 43 mataruška imena slovenskog porekla posvedočena neposredno ili putem prezimena stotinak godina ranije u dokumentima dubrovačkog i kotorskog arhiva, pune analogije tamo nalaze 23, dakle natpolovična većina (Bjeloje, *Bogdan,[32]*Bogoje, *Bogut,[33]Vladisav, Vladoje, *Vlkomir, Vukota, Dobrašin, *Dobril, Dobroslav, Milat, *Milko, *Miloš, Milša, *Mirko, Novak, Obrad, Petko, Radman, Radmil, Radovьc, Radoslav, Ratko; up. Pešikan/Bojanić 1992: 81–83).

Nahija Mataruge

Đurđica Petrović znala je za postojanje turske nahije Mataruge koju hercegovački defter iz 1477. beleži u sastavu Prijepoljskog kadiluka,[34] ali nije joj bilo dostupno izdanje toga izvora koje je tek osam godina nakon izlaska njenog rada priredio Ahmed Aličić (1985), u kojem su poimence navedeni stanovnici te nahije. Popis obuhvata, kao i obično, samo odrasle muškarce,[35] čija imena, njih 111, ovde dajemo azbučnim redom onako kako ih Aličić čita, prilažući uz pojedina od njih svoje napomene, gde se ukazuje na alternativne mogućnosti čitanja i daju paralele iz drugih izvora.

 

  1. Baća
  2. Berisav
  3. Berisal
  4. Bogdan
  5. Bogul
  6. Boguta
  7. Božidar
  8. Bojak
  9. Bojisal
  10. Bokur
  11. Boluja
  12. Bolašin
  13. Borko
  14. Braja
  15. Branisav
  16. Branko
  17. Brataš
  18. Bratoje
  19. Brdogora
  20. Budisav
  21. Bukara
  22. Viđen
  23. Vitan
  24. Vitoje
  25. Vladisav
  26. Vladko
  27. Vlah
  28. Vlahoje
  29. Vrtal
  30. Vuk
  31. Vukan
  32. Vukas
  33. Vukašin
  34. Vukić
  35. Vukman
  36. Vukmir
  37. Vukosav
  38. Vukota
  39. Vukša
  40. Vučerin
  41. Vučeta
  42. Vučhina
  43. Gojak
  44. Goro
  45. Grbač
  46. Grubač
  47. Dabiživ
  48. Dimitrij
  49. Dobraš
  50. Dobrašin
  51. Dobri
  52. Dobrilo
  53. Dobrosav
  54. Dragić
  55. Đurađ
  56. Đuran
  57. Đurica
  58. Đurko
  59. Đurman
  60. Zura
  61. Ivan
  62. Ivaniš
  63. Iljaš
  64. Islav
  65. Marko
  66. Milan
  67. Milić
  68. Milko
  69. Milovac
  70. Mihač
  71. Mihoje
  72. Miško
  73. Nenada
  74. Nenko
  75. Novak
  76. Obrad
  77. Oliver
  78. Ostoja
  79. Pavko
  80. Pribi(j)o
  81. Radan
  82. Radac
  83. Radašin
  84. Radenko
  85. Radivac
  86. Radivoj
  87. Radilja
  88. Radič
  89. Radko
  90. Radovan
  91. Radovac
  92. Radonja
  93. Radosav
  94. Radosal
  95. Radohna
  96. Radoč
  97. Radun
  98. Račko
  99. Raško
  100. Selak
  101. Srbin
  102. Stanoje
  103. Stepan
  104. Stojka
  105. Stračin
  106. Tasa
  107. Tomaš
  108. Tučap
  109. Uglješa
  110. Herak
  111. Hlapac
  112. Cvetko

 

  1. Baća i u Riđanima oko 1500. (Pešikan/Bojanić 1992: 76). 3.Berisal, kao ime oca pogrešno shvaćen pridev Berisalj (sin), up. br. 8, 90. 5.Bogul up. patronimik Bogulić DH. 6.Boguta: ima u DH, v. dole nap. 41. 8.Bojak; može se čitati i Bujak, oba imena posvedočena u DH. 9.Bojisal patronimik, treba Bujsalj od Bujslav ili možda Bunislalj od Bunislav? 10.Bokur: treba Bukur, up. 21. 11.Boluja: treba Boloje (DH). 12.Bolašin: verovatno Boljšin (DH). 17.Brataš: pre treba čitati Brateš (RKS), up. Bratešević DH. 21.Bukara verovatno = br. 10 Bokur, tj. Bukur. 22.Viđen: up. prezime Viđenović.`27.Vlah: kao lično ime i u DH. 28.Vlahoje: možda Vladoje? 29.Vrtal: možda Vrsalj (DH), prezime Vrsaljković? 42.Vučhina: svakako Vučihna, možda slovna greška. 44.Goro: up. Gora DH. 45.Grbač možda = br. 46 Grubač (pomenici). 59.Đurman: up. prezime Đurmanović. 60.Zura: „sin Zure“ uz Radosav, pre „sin Zore“, po majci, up. Zora f., u pomenicima, prezime Zorić DH; up. ipak Zur / Zor u Riđanima (Pešikan/Bojanić 1992: 66), prezime Zurovac. 63.Iljaš: čitaj Ilijaš (DH, pomenici). 64.Islav čitaj Slav (DH). 69.Milovac: up. Milovьcь (pomenici). 80.Pribi(j)o < Pribil. 85. Radivac možda treba čitati kao br. 91 Radovac, up. Radovьcь DH. 87.Radelja, up. niže nap. 44. 94.Radosal pridev od Rados(l)av, v. nap. uz br. 2. 96.Radoč: up. Radooča DH. 98.Račko ver. isto ime (i osoba) kao 95. Raško („Radič sin Račka“ navodi se neposredno za Dabiživom sinom Raška). 105.Stračin čitaj Stracin, up. Stracimir. 104.Stojka: v. gore nap. 35. 106.Tasa: možda T(j)eša, pre nego li hipokoristik od Atanasije. 108.Tučap („Radič sin Tučapa“) čitaj Tučep, stari slovenski rodovski nadimak (Loma 2013: 218–219). 111.Hlapac: Hlapьcь BH, DH, up. prezime Lapčević.

Slovenskih imena je daleko najviše, 84, tri četvrtine od ukupnog broja:[36]Baća, Berisav, Bogdan, Bogul, Boguta, Božidar, Bojak, Bujslav, Boloje, Boljšin, Borko, Braja, Branisav, Branko, Brateš, Bratoje, Budisav, Bujslav, Viđen, Vitan, Vitoje, Vladisav, Vladko, Vlah, Vuk, Vukan, Vukas, Vukašin, Vukić, Vukman, Vukmir, Vukosav, Vukota, Vukša, Vučerin, Vučeta, Vučihna, Gojak, Grbač, Grubač, Dabiživ, Dobraš, Dobrašin, Dobri, Dobrilo, Dobrosav, Dragić, Milan, Milić, Milko, Milovac, Nenada, Nenko, Novak, Obrad, Ostoja, Pribio, Radan, Radac, Radašin, Radenko, Radivac, Radivoj, Radelja, Radič, Radko, Radovan, Radovac, Radonja, Radosav, Radohna, Radooča, Radun, Raško, Selak, Slav, Srbin, Stanoje, Stojka, Stracin, Tučep, Uglješa, Hlapac, Cvetko.

Drugu po brojnosti skupinu čine kalendarska imena i izvedenice od njih, sva odreda rasprostranjena na starosrpskom terenu:[37]Dimitrij(e), Đurađ, Đuran, Đurica, Đurko, Đurman, Ivan, Ivaniš, Ilijaš, Marko, Mihač, Mihoje, Miško, Pavko,[38]Stepan — ukupno 15, tj. nešto više od 13%.

Ni u jednu od ove dve grupe ne svrstavaju se Bukur (rumunsko ili albansko), Oliver (romansko)[39] i Herak (neizvesnog postanja),[40] ali sva tri pripadaju onovremenom srpskom imenoslovu.

Problematična su čitanja 6 imena: Brdogora, Vlahoje, Vrtal, Goro, Zura, Tasa; bar deo njih svakako pripada prvoj ili drugoj grupi, ali je moguće da se među njima krije i neki strani nanos.

Mataruški onomastikon iz 1477. pruža sliku koja ni u čem ne odstupa od preovlađujućeg antroponimskog tipa na starosrpskom prostoru u ranom periodu turske vlasti, koji je na osnovu građe iz deftera sistematski proučio Mitar Pešikan. Poredeći naš uzorak sa vremenski i teritorijalno bliskim uzorkom od 144 imena iz srednjeg Polimlja popisanih u tefteru za Skadarski sandžak iz 1485. (Pešikan 1983: 81), našli smo 51 podudarno ime: Bogdan, Boguta,[41]Božidar, Branko, Bratoje, Vladisav, Vlah, Vuk, Vukan, Vukas, Vukašin, Vukić, Vukman, Vukmir, Vukosav, Vučihna, Grubač,[42]Dabiživ, Dimitrij, Dobraš, Dobrašin, Đurađ, Đurman, Ivan, Ivaniš, Ilijaš, Marko, Milan, Milko, Milovan, Mihač,[43]Nenada, Novak, Obrad, Oliver, Pavko, Radan, Radac, Radašin, Radenko, Radelja,[44]Radič, Radovan, Radovac, Radonja, Radosav, Radohna, Selak, Stepan, Tomaš, Uglješa. To je za spisak nahije Mataruge, imajući u vidu da se u njemu pojedina imena ponavljaju (Berisav : Berisal, Radosav : Radosal, Grubač : Grbač, Raško : Račko), približno 50% punih poklapanja. I većina preostalih imena na jednoj i na drugoj strani pripadaju istom poznosrednjovekovnom starosrpskom tipu.

Da li to znači da su polimsko‑potarske Mataruge u poslednjoj četvrti XV veka bili Srbi? Svakako da su bili pravoslavni i teško da su među sobom govorili nekim drugim jezikom osim srpskim; kako su se osećali u smislu narodnosti ne znamo, ako je to tada uopšte bilo važno. Indikativno može biti to što je otac čelnika (primićura) prvoga od tri džemata (katuna) iz kojih se nahija sastojala nosio jedino nesumnjivo nesrpsko ime posvedočeno u celoj građi, Bukur.[45] Ime Boukourь dobro je posvedočeno u poveljama (Grković 1986: 48),[46] i u vezi je sa albanskim bukur ‘lep’, rumunskim a bucura ‘veseliti se’; moglo bi biti i albansko, ali je antroponim Bucur karakterističan za Rumune; između ostalog, odatle se izvodi ime rumunske prestonice Bucureşti ‘Bukurešt’ (up. Skok 1: 232). Druga indicija o mešovitom etničkom poreklu Mataruga mogla bi biti upotreba u njihovoj sredini etnonima Vlah i Srbin u svojstvu ličnih imena.

Od 58 mataruških imena XIV v. koja je popisala Srebrica Knežević 12 ili 13 njih, dakle otprilike jedna petina, ponavlja se u građi iz nahije Mataruge: Boguta : Bogutović 1389, Vitoje : Vitoe 1389, Vladisav : Vladisau 1389, Vladoje (ako se čita tako, a ne Vlahoje) : Vladoe 1318, Vukmir : Vukomirović 1365, Vukota : Vucota 1389, Dimitrij(e) : Dymiter 1398, Dobrašin : Dobrasin 1389, Dobrilo : Dobrilović 1389, Novak : Novach 1376, 1393, Radko : Ratchus 1379, Radovac : Radoueç 1389, Radosav : Radoslauus 1389.

Ostalo

Na strani 86b Račanskog pomenika, u kojem su zapisi, kako je gore rečeno, najvećim delom iz XVII veka, topografska odrednica Mataruge je upisana uz lično ime Dragiša; prethodi joj Osat uz ime Pavle, sledi sedam imena bez ubikacije, a odmah iza Dragiše upisan je Đurađ iz Soloteše. Na imena sedmoro upisanih između Pavla iz Osata i Dragiše iz Mataruga mogla bi se odnositi i prethodna, i sledeća ubikacija. To su: Vukman, Grubač, Draža, Milija, Ilija (dvaput) i Dragoje.[47] Prva dva, Vukman i Grubač, sreli smo i u nahiji Mataruge.

Za druge Mataruge ne raspolažemo ranijim uzorcima imenoslova. Nema saznanja da se savremeni stanovnici četiri naselja po imenu Mataruge (kod Pljevalja, Brodareva, Kraljeva i Prijedora), nosioci prezimena Mataruga i porodice koje izvode svoje poreklo od Mataruga (v. gore nap. 8) odvajaju svojim imenima od okolnog pravoslavnog stanovništva, odnosno, u slučajevima stanovnika zaseoka Mataruge kod Prijedora i porodice Mataruge iz Misoče kod Visokog, od susednih muslimana srpsko‑hrvatskog jezika.[48]

U predanjima se za stare Mataruge vezuju neka obična srpska ili kalendarska imena: Mlađen, Tadija,[49] ali i neka čudna, možda izobličena usmenom predajom ili izmišljena: Tiotok,[50]Sumor,[51]Kaloka, Rameza.[52]

Sve u svemu, kad se bez predubeđenja pogledaju istorijska svedočanstva o Matarugama nema ničeg što bi ih izdvajalo iz korpusa poznosrednjovekovnog vlaškog stanovništva, nastalog mešanjem polunomadskih stočara rumunskog jezika sa Slovenima, koje je u trenutku kada se javlja u pisanim izvorima već uveliko bilo slavizirano da bi se u konačnom ishodu inkorporiralo u moderne južnoslovenske nacije (srpsku, hrvatsku, bugarsku, makedonsku), tj. mogli bismo Mataruge posmatrati iz iste perspektive kao, recimo, Drobnjake ili Banjane, da nije dveju stvari: predanja u kojima se oni javljaju kao legendarni prastanovnici pojedinih oblasti i njihovog plemenskog imena, koje se smatra neslovenskim.

Etimologija

Dosadašnje interpretacije imena Mataruge

Ime Mataruge, sa varijantom Motoruge, neslovenskim je proglasio Konstantin Jireček, očito pod uticajem predanja iz Grahova o Matarugama kao starosedelačkom življu, koje navodi po Rovinskom; on u napomeni predlaže dve etimologije, od srednjelatinskog matare < lat. mactare ‘ubijati’ ili od albanskog mat ‘mera’ (Jireček/Radonić 1952: 56 sa n. 72). Nijedno od ovih tumačenja ne može se uzeti ozbiljno; oba se odnose samo na prvi slog imena i ni na koji način ne rasvetljavaju njegovo značenje. Ipak, nije jedino Jireček bio ubeđen u njegovo neslovensko poreklo. Pejatović 1902: 342–3 svrstava ga među „imena kojima nema korena u srpskom jeziku, koja su na svu priliku postala pre doseljenja Srba u ove krajeve“. Kao druga imena iz iste skupine u srednjem Polimlju i Potarju navodi Lim, Tara, Ćotina, Kaštelj, Obarde i Ustibar, što je ilustrativno za pristup autora antropogeografskih opisa toponomastičkoj građi: sve ono što im nije bilo jasno ni objašnjivo iz savremenog jezika proglašavali su za neslovensko i predslovensko, te su se ovde u istom košu sa verovatno supstratnim hidronimima Lim i Tara, sa adstratnim romanizmom Kaštelj i do daljeg nejasnim, ali svakako ne predslovenskim toponimom Obarde našla starinska slovenska nazvanja Ćotina < Tjehotina (rijeka) i Ustibar < Usti-dbar.[53] Zagrebački rečnik ima iz Riječke nahije reč matarùga u značenju ‘starosedelac’,[54] uz koju urednik Tomo Maretić piše:, „Ako ova riječ nije uzeta iz kojega tuđeg jezika, može se misliti, da je izvedena od osnove pridjeva mator …“, pa shodno tome za toponim Mataruga (taj oblik jednine ima za Mataruge kod Banje Luke), Mataruge pretpostavlja da bi „značio mjesto, u kojem sjede starosjedioci“ (RJA 6/1904–1910: 517).

Iste godine kada je izašao sedmi tom RJA, Erdeljanović je istupio sa tezom da je Mataruga po svoj prilici nadimak srodan ili istovetan sa talijanskim matterugio, matterugiolo [čitaj: materuđo(lo)] ‘glupak, ludak, budala’ (1911: 377). Pritom nije uzeo u obzir apelative zabeležene u RJA, što mu je spočitnuo, doduše gotovo dvadeset godina docnije, Mojo Medić, osporavajući da su imena kao Mataruge, Macure imala pogrdan karakter (Medić 1930). U međuvremenu se ovim problemom pozabavio jedan od vodećih etimologa svoga vremena, Petar Skok. Pošto je najpre matoruga, matoroga sa varijantama matraga, matrak(a) ‘batina’[55] protumačio kao izvedenice slovenskim sufiksima od romanskog refleksa latinske reči mattaris ‘koplje za bacanje, sulica’ (Skok 1917: 549 d.), on je četiri godine docnije, pišući o pelješačkom hidronimu i oronimu Motoružnica[56] a znajući za podatak da se to mesto u XIV veku zvalo Matarughe, uvideo vezu koja je promakla Maretiću i zaključio (Skok 1921: 133):

Kako plural pokazuje, radi se o imenu familijskoga naselja, kao što je Draginići i bezbroj drugih. Mataruga dolazi još i danas kao lično prezime, n. pr. u Travniku. Bit će možda istoga postanja kao i matoroga ili motoroga, isp. prezimena Bàtinić, Màčuga u Bosni.“

Uvidi koje su ostvarili Maretić i Skok, ako već nisu doveli do konačnog etimološkog rešenja, jasno su pokazali da ga treba tražiti u sklopu srpsko‑hrvatske apelativne leksike (Skok pretpostavlja krajnje romansko poreklo osnove, ali domaće, slovensko obrazovanje).[57] Skokovu etimologiju prihvatio je Šuflaj, zaključivši da su Mataruge prozvani tako po svojim kopljima (Šuflaj 1925: 60). To ipak nije odvratilo druge istraživače od traganja za stranim, supstratnim poreklom imena Mataruge. Ćiro Truhelka ga je tumačio kao ilirski naziv u značenju ‘dug put, duga ulica’.[58] Vladimir Ćorović je uporedio Mataruge  sa imenom albanske vlasteoske porodice Matarango, čiji su posedi u XIII–XIV veku obuhvatali primorje između reka Vrega (Škumba) i Devola, provinciju Slanica i protezali se u unutrašnjosti do antičke Apolonije (1933: 25).[59] Ivan Popović je u svojoj „Istoriji srpskohrvatskog jezika“ toponim Mataruge kod Kraljeva i još neke iz toga kraja (Gokčanica) istakao kao tragove Albanaca na tlu Srbije.[60]

U drugom tomu Skokova etimološkog rečnika, koji je postumno izdat 1972, ponavlja se u odrednici matoroga ono što je napisao još 1917. i 1921 (Skok 2: 390–391). Ubrzo potom Đurđica Petrović objavila je svoj ovde već više puta navođeni članak o Matarugama, gde između ostalog daje pregled onog što je dotad napisano o njihovom imenu, a onda zaključuje (1977: 106):

Na pretpostavku o albanskom poreklu Mataruga navodi pre svega njihovo ime, čiji prvi – mata – i drugi deo – rug – pripadaju krugu albanskih imena: Mata‑guž, Matarango, Sloruch, Cataruc(os), a sličnost bi se mogla naći još u praistoriji Prednje Azije (lokalitet Matarah u Iraku.

Posle Đurđice Petrović ne znamo da se neko ozbiljnije pozabavio poreklom imena Mataruge.[61] Stoga se čini uputno da sopstveno razmatranje počnemo kritičkim osvrtom na njen zaključak. Ona ga potkrepljuje pripovedanjem Srba o Matarugama kao o narodu drugog jezika i druge vere, a s druge strane tvrdnjom da su tzv. stari narodi u predanjima dinarskih krajeva, kao Španje, Lužani, Bukumiri, Mataguži, odreda ili većinom bili albanskog porekla. Videli smo već da te interpretacije Mataruga kao tuđinskog elementa u jezičkom i verskom pogledu — uostalom, usamljene u ukupnom korpusu usmene tradicije o Matarugama — nisu u skladu sa zbirom istorijskih svedočanstava o njima počev od XIV veka. Kad je reč o drugim „starim narodima“, mislimo da je  svaki od njih problem za sebe i da zbiru oni ne pružaju čvrst oslonac za etničku interpretaciju Mataruga, kako to uzima Đurđica Petrović.[62] Što se pak tiče njene jezičko‑onomastičke analize koju smo gore naveli, preći ćemo ćutke preko poređenja sa imenom praistorijskog (!) lokaliteta u Iraku (!),[63] ali moramo ukazati na suštinski nesporazum kada je reč o albanskim paralelama. Paralelizam sa albanskim rodovskim imenom Matarango nije delimičan, kako ga Petrovićeva shvata, u tom smislu da se odnosi samo na prve delove dvaju imena (srp. mata‑ : alb. mata‑), već se i ‑rug‑ podudara sa rang posredstvom starijeg lika sa zadnjim nazalom *‑rǫg‑ gde ǫ u srpsko‑hrvatskom zakonomerno daje u. Time se isključuje veza između ‑rug‑ u Mataruge i ‑ruc(h) u Sloruch,[64]Catarucos, kako god se inače ta imena tumačila, dok podudarnost sa prvim članom u Mata-guži verovatno postoji, i na nju ćemo se još osvrnuti. Pre toga valja reći da glas u od ǫ u srpsko‑hrvatskom nije ograničen na domaće reči, nasleđene iz praslovenske i još dublje, baltoslovenske i praindoevropske starine, koje su Sloveni doneli iz svoje prapostojbine (up. npr. prasl. *rǫg‑ u stsl. rѫgati sѧ prema s.‑h. rugati se, gde se slovenski zadnji nazal izvodi iz starijeg, baltoslovenskog diftonškog spoja an očuvanog u litavskom iš‑rangúoti ‘ismevati’), nego je nastajao od strane tautosilabične grupe an i u ranim pozajmljenicama iz stranih jezika tokom prvih vekova života naših predaka na tlu Balkana, na primer lat. sanctus > poznolatinsko santu‑ dalo je preko *sǫt‑ s.‑h. sut‑ u nizu hagionima i toponima, kao Sutomore < Sancta Maria. Tako je, teoretski, od alb. Matarango moglo nastati Mataruga u doba pre zamene nazala u srpsko‑hrvatskom, koja se približno datira X vekom. No smer pozajmice mogao je biti i obratan, jer se u najranijim albanskim slavizmima ǫ reflektovalo kao an, što je u savremenom albanskom dalo ën, npr. alb. toponim Llangë, Llëngë < slov. *lǫgъ ‘lug’ (Ylli 200: 139–140), pa bi i Matarango, savr. alb. Matrëng moglo reflektovati slovensko *Matarǫg‑ pozajmljeno iz govora u kojem se nazal još čuvao. U toj dilemi, da li je srpsko ime iz albanskog ili albansko iz srpskog presudno je iz kojeg se od ta dva jezika ono tumači. Dok u albanskom Matrëng ne znači ništa, u srpsko‑hrvatskom mataruga je čvrsto ukorenjeno u apelativnoj leksici.

Apelativ

Jedino apelativno značenje koje za matàruga beleži RJA je gorepomenuto ‘starosedelac’ iz Riječke nahije, ali RSA 12: 180 njega stavlja pod odrednicu mataruga2, dok za mataruga1 daje značenja ‘daščica, lopatica na vodeničnom kolu, lapacka’ i ‘‘horizontalna poluga, pričvršćena za vreteno dolapa, pomoću koje konj okreće dolap’. Drugo je značenje iz Tupižnice, a prvo iz članka Radović 1934: 64, gde je reč o vodenicama „moravkama“, na osnovu građe prikupljene u Lapovu:

Vodeno kolo je sastavljeno iz četiri paralelno poređana kruga mataruga na razmaku od dva metra. u svakom krugu poređano je po 14 mataruga, koje su debele 10-15 sm. Za mataruge su sa spoljne strane učvršćene daske duge 6 m, širine 1 m a debljine 5 sm. Ove se daske zovu platna i za mataruge su vezane kačketima — daščicama dugim 1 m, širokim 5 sm i debelim 8 sm.

U ovom značenju reč je posvedočena i u drugim varijantama. Najranije je beleži Vuk u drugom izdanju svog rečnika (1852: 517):

motòruga, f. (u Srijemu) na kolu vodeničnome one motke za koje su pribijene lapacke.

Iz iste oblasti RSA 12: 207 ima varijantu maturaga sa primerom: „Prečage kod vodenog kola zovu se „maturage“. Izvor je Škarić 1939: 46.

Ima i varijanta matòruga kao sinonim za križnica ‘deo na mlinskim, vodeničkim, valjaričkim i sličnim kolima i vretenima (za koji se učvršćuju koševi, pera, poluge i sl.)’.[65]

Ista reč postoji u slovenačkom jeziku. Ovde prenosimo, u našem prevodu, sve potvrde iz Pleteršnikova slovenačko‑nemačkog rečnika (Pleteršnik I 605):

motoróga ‘palac, spica na mlinskom kolu’, obično u mn. motoroge ‘krst, krstasto raspoređene četiri spice na mlinskom kolu’, ‘obrtni krst na prolazu kroz ogradu, da bi se stoka zadržala’ (okolina Maribora), motoroga ‘spica na motovilu, vitlu’ (iz rečnika Cigaleta i Janežiča),[66] mn. motoroge ‘krstasto raspoređene spice na motovilu, motovilo’ (istočna Štajerska), kao gimnastički termin ‘kružiti s ispruženom rukom’ (nem. die Mühle), ‘ručno motovilo, štap sa druga dva poprečna štapa na oba kraja, postavljena unakrsno jedan prema drugom’ (Lašče u Dolenjskom, Fran Levstik), ‘ručka za okretanje lončarskog kola’ (Cigale), ‘poluga u zvonu o kojoj visi uže’ (Cigale, Levstik); ‘nezgrapna osoba’ (Lašče, Levstik); motorógast ‘krstasto postavljen, nalik na paoke u mlinskom kolu’; tölpelhaft ‘nezgrapan’; mataroga = motoroga, motoròg-rǫ́ga = motoroga; ‘glupak, klipan’ (Cigale), motoróžica deminutiv od motoroga;  ‘spica u kolskom točku’ (više Maribora).

Tomo Maretić je u RJA 7/1911: 26–27 uvideo vezu između Vukove odrednice motoruga i slovenačke reči motoroga ‘motovilo, palac u mlinskoga kola’, ali je propustio da taj oblik poveže sa matàruga, već iznosi sledeću etimološku pretpostavku:

Postańe tamno; u slov. jez. ima riječ motoroga, koja znači isto što i motovilo, zatijem palac u mlinskoga kola i druge neke račvaste predmete; poradi toga se može misliti, da je drugi dio ove svakako složene riječi u svezi s imenicom rog (rogovi na pr. u govečeta imaju račvast oblik); ali šta je prvi dio?

Skok je ispravio Maretićev očigledan propust tako što je u svoju gore citiranu odrednicu uključio s.‑h. „vodenički termin“ i njegovu slovenačku paralelu, stavljajući ih, svakako opravdano, skupa sa sazvučnim nazivima za batinu, tojagu i sa imenom Mataruge, no ne videći problema u tome što se navodni s.‑h. i sln. refleksi latinskog etimona koji je on pretpostavio: matăris (mattaris) ‘koplje za bacanje’ odvajaju od njega i njegovih romanskih reflekasa ne samo formalno, sufiksom ‑uga, ‑oga, ‑aga, za koji i sam uzima da je domaći, slovenski, nego i svojim tehničkim značenjima dela motovila ili vodeničnog kola, koja su potpuno strana romanskim jezicima, a ni jedno ni drugo nije tipično za kulturne pozajmljenice.

Do ključne spoznaje, da je posredi stara slovenska reč, došla je V. A. Merkulova, jedan od koautora dvadesete sveske moskovskog praslovenskog rečnika, objavljene 1994. Ona tamo za praslovenski rekonstruiše odrednice *motorъ, na osnovu istočnoslovenskih potvrda (rus. dijal. mótor ‘kolac, štap’, mótor ‘obramica (za nošenje vode)’, ‘motka na koju lovci vešaju kotao nad vatrom’; ‘okretan, žustar čovek’, blr. mótor ‘uzica, omča, štap’) i *motoruga, na osnovu srpsko‑hrvatske i slovenačke reči u njenim raznim značenjima i oblicima.[67] Rekonstruktu *motorъ nalazi tačnu paralelu u lit. matãras ‘vreteno, motovilo’ pored matarúoti ‘motati’, a *motoruga tumači kao izvedenicu odatle i u krajnjoj liniji smešta obe reči u baltoslovensko leksičko gnezdo glagola lit. matóti, prasl. *motati.[68] To znači da je primena na motovilo u slovenačkom starija od šire posvedočenog značenja dela vodeničnog kola. Takav zaključak čini se opravdan i sa kulturnoistorijske tačke gledišta. Mlin na vodu je tehnološko dostignuće koje se po Evropi širilo od početka hrišćanske ere posredstvom Rimskog carstva i nije bilo doseglo Slovene u njihovoj staroj postojbini, već su se sa njim pojedini slovenski ogranci upoznavali na područjima svoga docnijeg raseljenja, a za motovilo su Prasloveni znali dok su još živeli iza Karpata, o čemu svedoči zajednički termin *motovidlo. Praslovensko motovilo bilo je svakako ručno, nalik na gore opisane slovenačke motoroge iz Lašča, nem. Handhaspel, a ne obrtno, nem. Drehhaspel, jer ovo drugo je tehnička inovacija koja se javlja srazmerno pozno. Tek preko obrtnog motovila naziv se mogao preneti na sličnu konstrukciju vodeničnog kola. Izvorno se on odnosio na prečku ručnog motovila na koju se namotava pređa, a pošto njih ima dve naspramne i treća koja ih spaja i koju motač drži u ruci, upotrebljavao se u množini da označi celu napravu.

Etimologija Merkulove je u osnovi ubedljiva, mada pojedinosti ostaju sporne. Ona u naslovu odrednice rekonstruiše *motoruga pretpostavljajući sufiks *‑uga koji bi alternirao sa *‑yga u rus. dijal. motorы́ga ‘uporan čovek’; ‘rasipnik, lažov’, matarы́ga ‘isto’, iako je svesna da odnos s.‑h. ‑uga : sln. oga ukazuje na prasl. *‑ǫga, pa u komentaru kaže: „vozmožno, obrazovanie s suf. uga ili *‑ǫga“ (ЭSSЯ 20: 51). Ono što ne uzima u obzir je odraz nazala ne samo u albanskom prezimenu Matarang > Matrëng, koje se očito svodi na ovu slovensku reč, nego i u rumunskom slavizmu mătărî´ngă, nekad ‘kalem sa koncem, klupko’; (u Olteniji) ‘močuga’, danas (savremenom grafijom mătărângă) samo kao opscena metafora ‘muški ud’.[69] Kao i alb. Matarang > Matrëng. i rum. mătărî´ngă je regularan odraz praoblika *motorǫga odakle su s.‑h. motoruga i sln. motoroga.[70] Za izvornost o u prva dva sloga pored sln. motoroga svedoči i to što je oblik motòruga, koji beleži Vuk, kao prezime posvedočen već u XIV veku u Kotoru. U albanskim i rumunskim ranim slavizmima a je regularna supstitucija za za slovensko o.[71] Od varijanata matoruga, sln. matoroga može biti stara (v. niže), dok su ostale plod disimilacija, asimilacija, metateza i izobličenja do kojih je moglo doći u stranim ustima, ali ne nužno; dovoljno je podsetiti da je na istom terenu odakle Vuk ima motoruga, u Sremu, Škarić nepunih sto godina docnije zabeležio maturaga.

Poći valja, dakle, od praslovenskog *motorǫga. Tumačenju kao izvedenice (uostalom, retkim) sufiksom ‑ǫga smeta slovenački maskulinum motoròg (ne postoji sufiks *ǫgъ), a još više tvorbena paralela prasl. *moto‑vidlo, što je složenica od *motъ ‘namotaj, klupko’ i naziva za oruđe *vi‑dlo od *viti, vьjǫ ‘viti’. Stoga pretpostavljamo složenicu sa istim prvim članom i značenjem *moto‑rǫga / ‑rǫgъ ‘navijalo za klubad’, gde bi drugi član bio postverbal od osnove koja je u litavskom rangýti, rangúoti ‘u‑, iz‑, sa‑vijati, smotavati’, rañgas ‘uvojak, klupko; kolut, prsten’, što e o‑prevoj od pie. *ṷrengh ‘viti, motati’.[72]

Lik matoruga, sln. matoroga može se porediti sa *matovidlo kao varijantom od *motovidlo koja se u ЭSSЯ 18: 7 rekonstruiše, doduše sa znakom pitanja,[73] uz komentar: „Poяvlenie a na meste o v *matovidlo možet otražatь drevnee čeredovanie a/o v gl. *matati / *motati.“ Ako je reč o složenici, a se pre da objasniti tzv. vr̥ddhi-duženjem početnog sloga u složenicama kao još praindoevropskim načinom sekundarne derivacije, za koje ima i slovenskih primera (Loma 2003: 272–274).

Koje god tumačenje da prihvatimo, kao izvedenice ili kao složenice, reči *motorǫga kao nazivu za ručno motovilo od početka bi bilo imanentno značenje štapa, palice, ali ne svakoga, već onog koji služi za namotavanje pređe. Ona se docnije mogla upotrebljavati da označi štap, motku uopšte,[74] spontanim širenjem značenja ili ukrštanjem sa turcizmom matrak ‘toljaga, štapina’, odatle opscenom metaforizacijom i ‘muški ud’; up. semantički raspon rum. mătărî´ngă ‘klupko; tojaga; muški ud’. Postavlja se pitanje da li ime Mataruge treba izvoditi iz toga proširenog značenja, bilo u opisnom smislu: ‘oni koji nose tojage’[75] ili možda pre kao opscenu metaforu, s obzirom na njegov pejorativni prizvuk. Treba, ipak, ići drugim putem, s obzirom na slovenačko značenje motoroga, motoròg ‘nezgrapna osoba, glupak’, motorǫ́gast ‘glupav’ i na paralelnu metaforiku kod *motovidlo koja je opšteslovenska: s.‑h. čak. motovilo ‘nepostojan, prevrtljiv čovek’, slč. motovidlo ‘nezgrapan, nevešt čovek’, češ. motovidlo ‘isto; smetalo’; rus. motovilo ‘čovek nespretan, nepostojan, bez sopstvenog mišljenja, dvoličan, lukav, žustar’, još od XIV v. strus. lično ime (nadimak) Motovilo (ЭSSЯ 20: 55–49). Za semantičku motivaciju ‘nespretan’ up. u savremenom srpskom jeziku smotan(ko), za ‘lukav’ prepreden, prepredenjak, gde se ogleda metaforični potencijal glagola motati i presti.

Ima još jedna praslovenska složenica sa *moto u prvom delu, po strukturi analogna a značenjem bliska pomenutim dvema: *moto(v)ǫzь < *moto‑ǫzь, gde je drugi član psl. zь od korena koji je u že ‘uže’, *vęzati ‘vezati’ (ЭSSЯ 20: 61–63); reč je posvedočena u gotovo svim slovenskim jezicima u opštim značenjima ‘konopac, vrpca i sl.’, ali i kao tehnički termin iz oblasti predenja: ‘uzica kojom se obmotavaju niti pređe’, a ponegde se upotrebljava i u značenju ‘motovilo’ (polj. motowąz, rus. dijal. mutoýz). I kod ove reči je u raznim jezicima prisutna ista metaforična upotreba kao kod *motovidlo i *motorǫga: slč. dijal. motúz ‘nezgrapan čovek’, češ. moto(v)ouz ‘isto’, dijal. motus psovka, polj. dijal. motuz ‘seljak, neotesan čovek; vetropir, u onomastici rus. Motusovъ 1554, Mutovuzov 1627, blr. Mátuzou, Mótuz, u XVIII v. Motuz. U srpsko‑hrvatskom je posvedočen oblik motuz ‘konopac, uže’ kod Zadranina Jurja Barakovića (početak XVII v.) i starih leksikografa (Mikalja, dela Bela, Belostenec), od savremenih govora mòtuz ‘isto’ u Poljicima i mòtuz / mòtus ‘klupko’ na Braču, kao i izvedenica motuzica ‘uzica’ takođe kod Barakovića i u Riječkoj nahiji, gde se upotrebljava i kao pogrda „čovjeku nevaljalu, koji nije ni za što“ (RJA 7: 28; RSA 13: 101); postoji i varijanta màtuz ‘uzica kojom se lovi riba’ u okolini Karlovca, màtuzica ‘uzica kojom je privezan šibak (cijep) za stojalo (stojak) u Crnoj Gori.[76] Sa kajkavskog terena ovamo spada motvuz ‘nekakav nakit na platnu’ u Križevcima (RJA 7: 28), up. sln. motvoz pored motoz, sa prizrensko‑timočkog glagol motuzati sa primerom: Kude motuzaš toj dete? u Vranju, tamo i motỳzati se ‘motati se, lutati’.[77]

Mataguži

Ovde nam se valja osvrnuti i na Mataguže, jer ne samo da spadaju među „stare narode“ u predanjima dinarskih krajeva, nego se njihovo ime koristi i kao argument u korist albanskog porekla imena Mataruge, sa kojim deli ista prva dva sloga (v. gore str. ??). Predanje o Matagužima iz Kuča prenosi Erdeljanović, iznoseći i nagađanja o etimologiji njihovog imena (1907: 162–163):

O Matagužima (Matagušcima) već se ne može ni odnosno porekla ni odnosno njihova sedišta reći toliko koliko o Bukumirima. Njihovo ime moglo bi biti takođe ilirskog porekla, verovatno kakav nadimak, sastavljen od reči, koje bi bile srodne sa današnjim arbanaškim matε ‘Mass’ ili matεs ‘Mass, Elle; Feldmesser’ (a može biti da je ta prva polovina imena neko osobno ime) i gušε ‘Hals; Läppchen des Hahns’ gutš ‘Sau’ (Meyer, Etym. Wört.).[78] Videli smo po Jirečeku, da su negdašnji stanovnici zetskog sela Mataguža bili Arbanasi, te je i prema tome vrlo verovatno, da je ime Mataguži takođe ilirskog porekla. — O starom sedištu mataguškom može se nešto reći samo na osnovu narodnog predanja. Svud se po Kučima sasvim odlučno tvrdi, da su Mataguži bili „stari narod“, koji je baš sedeo u današnjoj kučkoj zemlji. A u južnoj podgorini Žijova ima najviše predmeta, koje predanje vezuje neposredno za njih. To je pre svega Ćafa od Nikića sa mnogim kiljanima, koji svedoče o pogibiji mataguškoj, dalje Gradina više D. Kržanje, na kojoj je, kako vele, sedeo vojvoda mataguški, pa u D. Kržanji mataguški ubao Dvijekalac i onda predanja u tamošnjim, kao i po svima drugim kučkim selima o „suhogradu“, koji je Mataguže sasvim raselio iz Kuča. Da li pak pomenuto selo Mataguži, koje je u zetskoj ravnici samo na dva‑tri časa hoda južno od Kuča, stoji u ma kakoj vezi s negdašnjim Matagužima kučkim, to mi nije znao niko reći.

Erdeljanović ovde referiše na mesto u Jirečekovoj monografiji o Romanima u dalmatinskim gradovima gde je reč o arbanaškom elementu na tlu stare Zete:

Ein Übergangsprocess aus dem Albanesischen ins Slavische ist jetzt bei den Kuči zu beobachten. Durchgemacht haben ihn die Mataguži bei Podgorica, jetzt Serben (Matagoužь in der Urk. von Dečani und Vranjina, Matagusi, ‑sii, ‑xi in ragus. und venet. Urk.).

Jireček misli na današnje selo Mataguži između Podgorice i Skadarskog jezera, u njegovo doba i danas nastanjeno življem srpskog jezika, uzimajući da su oni isprva bili Arbanasi, docnije posrbljeni. Pored pomena u srednjovekovnim dubrovačkim i mletačkim izvorima gde se ime piše Matagusi, Matagusii, Mataguxi[79] on upućuje i na one u starim srpskim poveljama.

Lično ime Matagoužь beleže dečanske hrisovulje u arbanaškom katunu:[80]

I da kralѥv’stvo mi katounь ar’banasьь. lѣšь touzь i z dѣtiю. branislavь kюr’ko i z bratiωmь i z’ dѣtiю. svinoglavь i z’ dѣtiю. gonь boušatь i gonь i petrь. bisь dosь i ginь. grata i geωrgicь i boudanь. petrь souma i z bratiωmь. mata goužь z’ bratiωmь. lazorь i priѥzda. krečь z dѣtiю. gonoma. d’min’ko i lѣšь. d’mitrь z’ bratiωmь. andrič’ko i z’ bratiωmь. petrь z’ bratiωmь. d’min’ko z’ dѣtiю. rečь i z’ dѣtiю. lѣšь i lazorь. progonь mira. petrь koučь z bratiωmь. pav’lь sь dѣtiю. d’min’ko z’ dѣtiю. nikola. pavьlь i z’ bratiωmь. mihalь i d’mitrь. goloub’ i gonь z’ bratiωmь. gюr’gь i šokь i tѣš’mirь. i mar’ko souma i miz’ko i pelegrinь piseragь i petrь. goislavь i bogoslavь.

Ovaj arbanaški katun na čelu sa Lješom Tuzom pominje se u trećoj dečanskoj hrisovulji još jednom pod nazivom Arbanasi Touziѥ (DH [III] 272); nalazio se negde na istočnom pobrežju Skadarskog jezera.[81] Njegovom imenoslovu najbližu paralelu nalazimo u drugom posedu manastira Dečana u Zeti, selu Kuševo (DH [III] 245–246), a oba oštro odudaraju od onoga što nalazimo u jezgrenom delu Dečanskog vlastelinstva, kako u selima tako i u vlaškim katunima. Tamo apsolutno preovlađuju slovenska imena,[82] kojima se pridodaje patronimik ili opisno određenje po bliskom srodniku, dok je ovde udeo slovenskih imena mali; najviše je kalendarskih, od kojih neka imaju albanski jezički lik (Đon, Đin ‘Jovan’, Lješ ‘Aleksije’), uz neka čisto albanska imena kao Šok (shok ‘drug’) ili (nadimak) Mira (mirë ‘dobar, lep’), a kao dopuna uz lično ime obično se pridodaje plemensko i/li geografsko određenje (Tuz, Bušat, Kuč itd. — i danas postoji selo Tuzi južno od Podgorice, Bušat kod Skadra, plemenska oblast Kuči), koje u nekim slučajevima dolazi u funkciji samog ličnog imena. Takav je slučaj sa Mataguž,[83] jer se u istom kraju nalazi i gorepomenuto selo Mataguži. Dakle, potvrda u DH ime Mataguž smešta u albansku jezičku sredinu prve polovine XIV veka.[84]

U Zeti se Mataguži pominju kao vlasteoski rod najpre u dvama poveljama Ivana Crnojevića. U prvoj od njih, iz 1460, reč je o šestorici Mataguža koji su poklonili zemlju manastiru Vranjini u zamenu za 3 grobna mesta u krugu manastira: Dadoše darovaniѥ .g. groba vanutarь monastira Matagužem ou viek; njihova imena su Nikola ćefalija, Lev Grubačević, Đurđ Buza, Petar, Pavle i Andreja (Šekularac 1987: 114). Taj mali imenoslovni uzorak pruža sličnu sliku kao onaj preko sto godina stariji iz arbanaškog katuna: preovladavanje kalendarskih imena uz prisustvo kako albanskih, tako i slovenskih elemenata.[85] U drugoj povelji plemensko ime se javlja u nominativu množine Matagužje,[86] za taj oblik v. niže. U desetoj deceniji XV veka u trima poveljama Đurđa Crnojevića pominje se pristavь Dragašь Gurgevikь (tako 1492) ili Ćurovikь (1493, 1494) ωtь Matagužь (Šekularac 1987: 223, 227, 230). On već nosi slovensko ime i možemo pretpostaviti da je u to doba posrbljavanje Mataguža već bilo poodmaklo.

Sve u svemu, u slučaju Mataguža, za razliku od Mataruga, ima osnova da se govori o njihovom verovatnom arbanaškom poreklu i potonjoj slavizaciji. Šta je, međutim, sa njihovim imenom? Albanska etimologija koju nudi Elezović nema mnogo smisla; u najmanju ruku spoj albanskih reči koje on navodi ne daje smislenu celinu, da ne govorimo o tome da ona nije posvedočena u albanskom. Ako pak ostanemo pri tome da je ovo ime u nekoj vezi sa Mataruge, što je samo po sebi verovatno, i ono mora biti slovensko. I odista, u stanju smo da ga protumačimo iz slovenskih jezičkih sredstava, polazeći od gorepomenute složenice *moto‑ / *mato‑ǫzь. Naime, pored *ǫzъ za praslovenski se rekonstruiše i varijanta sa početnim *g*gǫžь, ‑i, u značenjima spleta (od pruća, granja), obično prstenastog, za povezivanje, namotaja niti i slično.[87] Stoga se ne čini presmelo pretpostaviti da je pored složenice *moto / *mato‑ǫzь postojala varijanta *moto / * mato‑ǫžь koja se onda, sa za srpski regularnim razvojem zadnjeg nazala u u, odrazila u Mataguži ili Matagužje.[88] Semantička motivacija nazvanja bila bi ista kao u Mataruge. Podsetimo da se na istom području, u Riječkoj nahiji, termin motuzica (matuzica) upotrebljava da se označi bezvredan čovek. Sličnu motivaciju svakako ima nadimak *Matuz od kojeg su u Bosni prezime Matuzović i toponim patronimskog porekla Matuzić (RJA 6: 585). *Matuz je ista reč kao motouz / matouz, samo u stegnutoj varijanti, kakva se sreće i kod severnih Slovena (v. gore). U Cucima „stari narod“ zovu Matuzoli, što će biti varijanta od termina matuzica sa zamenom slovenskog deminutivnog sufiksa ‑ica italijanskim olo.[89] Ovamo po svoj prilici spada i toponim Matavazi, srpsko selo na Uni između Krupe i Novog.[90]

U primeni na etničke skupine Mataguži, kao ni Mataruge, nije, bar ne izvorno, bilo samonazvanje, nego podsmešljivo ime kojim su ih drugi, Srbi, označavali kao različite od sebe. Samo ime ništa ne govori o jeziku i narodnosti tako nazivanog življa; mogli su to biti inojezični i inoverni elementi, ali i stariji slojevi pravoslavnog slovenskog stanovništva.

Literatura

Barjaktarević 1998: Mirko Barjaktarević, Otkuda ime selu Mataruge (kod Prijepolja) i oko njega, Onomatološki prilozi XIV, 1–7.

Vlahović 1970: Petar Vlahović, Kriči i začeci njihovog etničkog raslojavanja, Glasnik Etnografskog muzeja 33, Beograd 1970, 93–108.

Vukanović 1974: Tatomir Vukanović, Etnogeneza južnih Slovena, Vranjski glasnik X

DH = Pavle Ivić / Milica Grković, Dečanske hrisovulje, Novi Sad 1976.

Erdeljanović 1911: Jovan Erdeljanović, Postanak plemena Pipera, SEZ XVII, 241–529.

Erdeljanović 1926: Jovan Erdeljanović, Stara Crna Gora. Etnička prošlost i formiranje crnogorskih plemena, SEZ XXXIX, Beograd.

Erdeljanović 1934: Jovan Erdeljanović, Starina i značaj plemenskih predanja u Srba, Letopis Matice srpske, god. CVIII, knj. 340, Maj–juni 1934, sv. 1, 1–13.

Zlatanović 1998: Momčilo Zlatanović, Rečnik govora južne Srbije, Vranje.

ZN: Stari srpski zapisi i natpisi I–VI, izd. LJ. Stojanović, Beograd / Sremski Karlovci 1902–1926.

Ivić 1985: Pavle Ivić, Dijalektologija srpskohrvatskog jezika — uvod i štokavsko narečje, Novi Sad.

Jireček 1952: Konstantin Jireček, Istorija Srba, prva knjiga do 1537. godine, Kulturna istorija, Drugo ispravljeno i dopunjeno izdanje, preveo Jovan Radonjić, Naučna knjiga, Beograd

JirečekZbornik Konstantina Jirečeka

Kovijanić 1974: R. Kovijanić, Pomeni crnogorskih plemena u kotorskim spomenicima (XIV–XVI vijek), II, Titograd 1974.

Kulišić 1939:  Špiro Kulišić, Mataruge, kod Prijedora, Razvitak VI/12, Banja Luka.

Loma 2014: A. Loma, Prasl. *rog ‘videti, gledati’?, u: M. Jakubowicz / B. Raszewska‑Żurek (red.), StudiaBorysiana. EtymologicadiachronicaSlavica. W 75. rocznicę urodzin Profesora Wiesława Borysia, Warszawa, 73–85.

Loma 2019: A. Loma, Kovilje, kobile, Arhanđeo Mihailo i Sveti Nikola, Glas SANU , Odeljenje jezika i književnosti 31, 37–68.

Luburić 1925: Andrija Luburić, Prilog za ispitivanje Mataruga, Glasnik Geografskog društva 11, Beograd, 134–139.[91]

Luburić 1930: A. Luburić, Drobnjaci – pleme u Hercegovini, Beograd.

Medić 1930: Mojo Medić, Mataruga, Macura i Margan, tri prezimena, Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini 42, 227–228

Miladinović 1928: M. J. Miladinović, Požarevačka Morava, SEZ 43, Naselja 29, Beograd.

Mihaljčić 1975: R. Mihaljčić, Kraj srpskog carstva, Beograd.

Novaković 1875: Stojan Novaković, Srpski pomenici od XV–XVIII  veka, GSUD XLII

Pavlović 1948: Radoslav Pavlović, Podibar i Gokčanica, Srpski etnografski zbornik LVI, Naselja i poreklo stanovništva knj. 30, Beograd, 217–443.

Pejatović 1902: Petar Mrkonjić (Atanasije Pejatović), Srednje Polimlje i Potarje u Novopazarskom sandžaku, SEZ IV, Naselja srpskih zemalja 1, 225–356).

Petrović 1977: Đurđica Petrović, Mataruge u kasnom srednjem veku, Glasnik cetinjskih muzeja X, 95–129.

Pešikan 1983: Mitar Pešikan, Zetsko‑humsko‑raška imena na početku turskoga doba (drugi deo), Onomatološki prilozi IV 1–135.

Pešikan 1984: Mitar Pešikan, Zetsko‑humsko‑raška imena na početku turskoga doba (treći deo), Onomatološki prilozi V 1–135.

Pešikan/Bojanić 1992: Mitar Pešikan / Dušanka Bojanić, Popis zaorjenskog plemena Riđana s kraja XV veka, Zbornik za orijentalne studije 1, 57–84.

Radović 1934: Bosiljka Radović, Moravke — vodenice na Velikoj Moravi, Glasnik Etnografskog muzeja u Beogradu IX 64–69.

Rovinskій 1897: P. Rovinskій, Černogorія v eя prošlomъ i nastoящemъ, tomъ II. častь 1, Sanktbeterburgъ.

RP: Pomenik manastira Rače, priredio Tomislav Jovanović, Bajina Bašta 2005.

RSA: Rečnik srpskohrvatskog književnog i narodnog jezika, Beograd 1959–.

SEZ: Srpski etnografski zbornik SANU.

Skarić 1918: V. Skarić, Porijeklo pravoslavnoga naroda u sjeverozapadnoj Bosni, Glasnik Zemaljskog muzeja XXX 219–265.

Tijanić‑Vuković 2018: Mara Tijanić‑Vuković, Toponimija Župe pivske (Biblioteka Onomatoloških priloga 4), Beograd.

Tomić 1949a: Svetozar Tomić, Banjani, SEZ LIX, Naselja 31, 277–378.

Tomić 1949b: Svetozar Tomić, Piva i Pivljani, SEZ LIX, Naselja 31, 381–530.

Ćorović 1933: V. Ćorović, Historija Jugoslavije, Beograd

Ćorović 1940: V. Ćorović, Historija Bosne, Beograd.

Filipović 1928: Milenko S. Filipović, Visočka nahija, SEZ XLIII, Naselja 25, Beograd

Filipović 1965: M. S. Filipović, Nekoliko napomena o proučavanju predanja o starom stanovništvu, Godišnjak Društva istoričara Bosne i Hercegovine 16: 231–241

Cvijić 1966: Jovan Cvijić, Balkansko poluostrvo i južnoslovenske zemlje, Beograd.

Škarić 1939: Miloš Đ. Škarić, Život i običaji „planinaca“ pod Fruškom Gorom, SEZb LIV.

Škrivanić 1954: Gavro Škrivanić, Žičko eparhisko vlastelinstvo, Istoriski časopis 4: 147–172.

Šobajić 1923: Petar Šobajić, Bjelopavlići i Pješivci – plemena u crnogorskim brdima, SEZ XXVII, Naselja 15.

Šobajić 1928: P(etar) Š(obajić), odrednica Mataruge u: Stanoje Stanojević (izd.), Narodna enciklopedija srpsko‑hrvatsko‑slovenačka II, Zagreb, 702.

Šobajić 1949: P. Šobajić, Ko su Mataruge?, Glasnik SANU knj. I, sv. 3, 570–572.

Šobajić 1952: P. Šobajić, Povodom dvaju najnovijih priloga proučavanju plemena, Glasnik Etnografskog instituta SANU I/1–2.

Šobajić 1964: P. Šobajić, Korjenići, Glasnik Etnografskog muzeja na Cetinju IV 103–171.

Šćepanović 1979: Ž. Šćepanović, Srednje Polimlje i Potarje, Beograd.

ЭSSЯ: Эtimologičeskiй slovarь slavяnskih яzыkov, Moskva 1974–.

*

AAlb: Acta et diplomata res Albaniae mediae aetatis illustrantia, collegerunt et digesserunt Dr Ludovicus de Thallóczy, Dr Constantinus Jireček et Dr Emilianus de Sufflay, volumen I (annos 344–1343 tabulamque geographicam continens), Vindobonae MCMXIII, Typis Adolphi Holzhausen

Aličić 1985: Ahmed  S. Aličić, Poimenični popis sandžaka vilajeta Hercegovina, Sarajevo.

EWU: Etymologisches Wörterbuch des Ungarischen I–II, Hrg. L. Benkő, Budapest 1993–1994.

Hadrovics 1985: László Hadrovics, Ungarische Elemente im Serbokroatischen, Budapest.

Jireček1897: Constantin Jireček, Das christliche Element in der topographischen Nomenklatur der Balkanländer, Sitzungsberichte der kais. Akademie der Wissenschaften in Wien, Phil.‑Hist. Classe Bd. CXXXVI 2, 1–98.

Jireček1902: C. Jireček, Die Romanen in den Städten Dalmatiens während des Mittelalters I (Denkschriften der K. Akademie der Wisenschaften XLVIII 3), Wien 1902.

Jireček Handelstrassen

Kulišić 1967: Špiro Kulišić, Neki etnički problemi o starom stanovništvu dinarske oblasti, Godišnjak V, Centar za balkanološka ispitivanja 3, Sarajevo.

Langer 1889: J. Langer, Serbien unter der kaiserlichen Regierung (Mittheilungen des k.k. Kriegsarchivs, n.F. III), Wien.

Loma 1987: Aleksandar Loma, Problemiizučavanja supstrata u toponimiji Srbije, doktorska disertacija odbranjena na Filozofskom fakultetu u Beogradu 1987.

Loma 2003: Aleksandar Loma, Zur frühslavischen Nominalkomposition und ihren indogermanischen Grundlagen, StudiaetymologicaBrunensia 2, Praha  267–277.

Lovretić, J., Zbornik za narod, život i običaje južnih Slavena II

Palavestra 1966: V. Palavestra, Narodna predanja o starom stanovništvu, Glasnik Zemaljskog muzeja BiH u Sarajevu – Etnologija, n.s. XX/XXI 5–86.

Pašić 2005: Ibrahim Pašić, Mataruga, starinački bošnjački rod predslavenskog porijekla, Znakovi vremena, vol. 8, dvobroj 26/27, zima-proljeće 2005, Sarajevo, 163–174.

Pleteršnik: Maks Pleteršnik, Slovensko-nemški slovar, Ljubljana, I A–O 1894, II P–Ž 1895.

Popović 1960: Ivan Popović, Geschichte der serbokroatischen Sprache, Wiesbaden.

REW: Meyer‑Lübke, Romanisches etymologisches Wörterbuch

RJA: Rječnik hrvatskoga ili srpskog jezika JAZU I–XXIII, Zagreb 1880–1976.

Skok 1917: P. Skok, Neue Beiträge zur Kunde des romanischen Elements in der serbokroatischen Sprache, Zeitschrift für romanische Philologie XXXVIII, 544–553.

Skok 1921: P. Skok, Prilozi k ispitivanju srp.‑hrv. imena mjesta, Rad JAZU 224, 98–167

Skok 1972: P. Skok, Etimologijski rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika II, Zagreb

Šabanović 1982: Hazim Šabanović, Bosanski pašaluk, Sarajevo.

Šekularac 1999: Božidar Šekularac: Tragovi starih naroda u Crnoj Gori – Mataruge kod Pljevalja, Breznički zapisi 11–12

Šuflaj 1925: M. Šuflaj, Srbi i Arbanasi, Zagreb.

Tiktin: H. Tiktin, Rumänisch‑deutsches Wörterbuch I–III, 2. überarbeitete und ergänzte Auflage von P. Miron, Wiesbaden 1986–1989.

Vego 1962: M. Vego, Zbornik srednjovjekovnih natpisa Bosne i Hercegovine I, Sarajevo.

Vekarić 1989: N. Vekarić, Pelješka naselja u 14. stoljeću, Dubrovnik 1989.

Vukanović 1960: Tatomir Vukanović, Terminologija plemenskog društva u Crnoj Gori, Glasnik Muzeja Kosova i Metohije IV–V, Priština

Vuković 1978: Jovan Vuković, Ogledi tumačenja naših toponimskih naziva, Godišnjak ANUBiH XVII, Centar za balkanološka ispitivanja knj. 15, Sarajevo, 149–169.

Ylli 2000: Xhelal Ylli, Das slavische Lehngut im Albanischen, 2. Teil: Ortsnamen (Slavistische Beiträge, Bd. 395), München, Otto Sagner.

 

Aleksandar Loma

Mataruge als namenkundliches Problem

Zusammenfassung

In der mündlichen Überlieferung des nördlichen und nordwestlichen Montenegro sowie der anliegenden Teilen von Ost‑Herzegovina sind die Matarugen (Matàruge) ein sagenhaftes Volk, das die Serben bei ihrer Einwanderung dort angetroffen, allmählich dezimiert und verdrängt haben sollen. Im südwestlichen Montenegro auch als Appellativ in der Bedeutung ‘Alteingesessener’ belegt, lässt sich der Name Mataruge durch schriftliche Quellen bis ins XIII Jh. zurückverfolgen, als in einer Urkunde des ersten serbischen Königs Stefan aus 1222 der Flußname Motьružnica vorkommt, heute Motoružnice auf der Halbinsel Pelješac, wo im XIV Jh. auch ein Dorf Matarughe lag. Ein Katun (Sommerweide) der Mataruge wird in den Ragusanern Urkunden des späten XIV Jh. mehrmals erwähnt, der irgendwo im Hinterland von Ragusa (Dubrovnik) gelegen sein muss, höchstwahrscheinlich in den späteren Stammesgebieten von Banjani und Riđani, die zur alten Herzegovina gehörten und heute das nordwestliche Teil Montenegros bilden. Nach der Eroberung der Herzegovina durch die Türken erscheint 1475/7 im Gebiet um die heutige sebisch‑montenegrinische Grenze zwischen den Städten Prijepolje und Pljevlja ein Vervaltungsbezirk (Nahiya) Mataruge, der dort als Name von zwei Dörfern weiterlebt. Ein weiteres Dorf Mataruge unweit der Stadt Kraljevo in Zentralserbien ist unter diesem Namen urkundlich erst seit 1718. belegt, an dessen Stelle im Mittelalter die Dörfer Črna rěka und Zamčanje lagen. Der Ortsname Mataruge kehrt auch im nordwestlichen Bosnien unweit von Prijedor sowie in Montenegro wieder, wo aber beiderorts historische Belege fehlen. Die uns bekannten Namen der als Angehörige des Mataruga‑Stammes bezeichneten Personen in den Quellen des XIV–XVII Jh.s weichen vom altserbischen Personennamentyp kaum ab.

Der Name Mataruga wird allgemein für ein Fremdwort gehalten. Er war Gegenstand vager Vermutungen seitens der Historiker und Ethnologen, die ihn als „illyrisch“ mit Hilfe des Albanischen deuten wollten. Der führende serbokroatische Etymologe Petar Skok hat zwar erkannt, daß mataruga von den anklingenden Wörtern matoruga ‘Stab, Stock’, motoruga ‘Wasserradspeiche’, slovenisch motoroga dass.; ‘Haspel’ nicht zu trennen ist, er deutete aber sie alle irrtümlich als einheimische Ableitungen von lat. mat(t)aris ‘Wurfspieß’. Es ist jedoch von der Bedeutung sloven. motoroge Pl. ‘Kreuzhaspel’ auszugehen, die impliziert, dass die Singularform motoroga ursprünglich einen der Stäbe, von denen die Handhaspel besteht, bezeichnete und dass das Wort letzten Endes zur Sippe von ursl. *motati, lit. matóti ‘haspeln’ gehört. Vor rund einem Vierteljahrhundert kam zu dieser Erkenntnis V. A. Merkulova, die im Moskauer Wörterbuch (ĖSSJa 20: 51) die Grundform *motoruga rekonstruiert und sie als Ableitung von (nur ostsl.) *motorъ ‘Stab, Stange; Schnur’ interpretiert, mit genauer Entsprechung in lit. matãras ‘Spindel, Spinnrad’, matarúoti ‘haspeln’. Dazu ist zu bemerken, dass aus dem Vergleich zwischen skr. motoruga und sloven. motoroga ein ǫ in der vorletzten Silbe klar hervorgeht, das übrigens durch die frühen Entlehnungen aus dem Südslavischen in den Balkansprachen, alb. Matarango, Name eines mittelalterlichen Adelsgeschlechts, rum. alt mătărî´ngă ‘Fadenrolle; große Keule’, heute nur noch obszön ‘mannliches Glied’ bestätigt wird. Aus diesen Beobachtungen ergibt sich ursl. *motorǫga, wo eher als Suffixableitung eine Zusammensetzung zugrundeliegt, *moto‑rǫga, zu *motъ ‘Strähne’ und lit. rangýti ‘winden’, wortbildungsmäßig mit *moto‑vidlo  übereinstimmend, wo das Hinterglied *vi‑dlo ein Nomen Instrumenti zu viti ‘winden’ ist. Eine Nebenform *mato‑rǫga dürfte auch alt sein, durch Vrddhi‑Dehnung der ersten Silbe erklärbar, woraus *mata‑ durch Vokalassimilation entstanden sein kann. Sloven. motoroga kann auch einen ungeschickten Menschen bezeichnen, das Maskulinum motorog ist ‘Tor (m.), Tölpel’, das Adjektiv motorogast ‘tölpelhaft’. Ein metaphorischer Gebrauch von *motovidlo, um eine ungeschickte, dumme, wankelmütige, hitzige oder listige Person zu bezeichnen, ist in einer Reihe slavischer Sprachen (Tschechisch, Slovakisch, Russisch, auch Serbokroatisch) belegt.

Folglich wird Mataruga keine Selbstbezeichnung gewesen sein, sondern ein slavischer Spottname, mit dem man auf dem Balkan verschiedene Volksgruppen, slavisch oder nicht‑slavisch, zu bezeichnen pflegte. Ein weiteres Kompositum mit demselben Vorderglied, ursl. *moto‑ǫzь ‘Bindfaden’ wird ebenfalls in übertragener Bedeutung gebraucht, u.a. motuz‑ica ‘Schnur; ein nichtsnutziger Mensch’ in jenem Teil Montenegros, wo mataruga ‘Alteingesessener’ heißt. Zwei Ortsnamen in dieser Gegend, Mataguži und Tuzi, lassen sich auf dieselbe Vorlage zurückführen, vgl. ursl. *gǫžь als Variante von *ǫzь ‘Schnur’ bzw. tschech. tovuz dass. < *motoǫzь (oder eher *mьtoǫzь?). Im XIV Jh. erscheinen Matagužje und Tuzje unter den albanischen Stämmen in der Zeta, die nachträglich z.T. slavisiert wurden.

* Članak je nastao u sklopu rada na projektu „Etimološka istraživanja srpskog jezika i izrada Etimološkog rečnika srpskog jezika“ finansiranog pod brojem 178007 od strane nadležnog Ministarstva za nauku Republike Srbije.

[1] On je ponikao iz šireg preispitivanja etimologije prasl. reči *orǫžьje i *orǫdьje, koje je predmet našeg referata izloženog na IV međunarodnoj naučnoj konferenciji Эtnolingvistika. Onomastika. Эtimologiя u Jekaterinburgu 9. septembra 2019. godine. Zasad je publikovan samo rezime, dostupan i na internet-stranici: https://inslav.ru/publication/etnolingvistika-onomastika-etimologiya-materialy-iv-mezhdunarodnoy-nauchnoy-konferencii.

[2] Petrović 1977: 96, up. Luburić 1925: 135 dd.; 1930: 9 (Drobnjaci); Šobajić 1923: 204 (Bjelopavlići i Pješivci), id. 1928.

[3] Prvi je, koliko znamo, Rovinski krajem devetnaestog veka u Grahovu zabeležio da tamošnje starosedeoce, od kojih nikog nije ostalo, nazivaju Grcima ili Matarugama („Na Grahovcѣ poselilisь Ozriniči izъ Kčeva. Starožilovъ že, otъ kotorыhъ teperь nikogo ne ostalosь, nazыvaюt grk ili mataruga“, Rovinskій 1897: 31).

[4] 134: „Najjasnija predanja o Matarugama slušao sam u Nikšićskom polju, u Starim Riđanima i Banjanima; zatim o Kričima, kao mataruškom plemenu, u Drobnjaku, a o drugom mataruškom plemenu, Macurama, u Morači i u Rovcima“; up. Luburić 1930: 17. Vlahović 1970: 96 zna i za obratnu tradiciju, po kojoj Kriči nisu bili „deo starog plemena Mataruga“, već su Mataruge bile samo jedno od brojnih kričkih bratstava.

[5] Pada u oči da tim arealom nije obuhvaćen jug Stare Crne Gore gde je, u Riječkoj nahiji, reč mataruga zabeležena kao apelativ, v. niže.

[6] Šobajić 1923: 202; Luburić 1925; 134, dok bi po drugim varijantama Mataruge bili najstariji stanovnici Hercegovine (Petrović 1977: 96, sa lit.).

[7] Što se može tumačiti i kao s juga (Petrović 1977: 106).

[8] 136: „U Rudini se priča o Matarugama kao o narodu, koji je nekada stanovao po celoj Hercegovini; vele da ih je car Dušan prognao iz jugoistočne u zapadnu Hercegovinu i da su tamo od njih Balije i Šokci“. U Korjenićima (staroj Vrmskoj župi), gde se verovalo za Mataruge da su bili najstarije tamošnje stanovništvo, njihovo odseljenje objašnjava se klimatskim promenama: pao sneg u leto, grad često tukao useve (Šobajić 1964: 121), što je motiv koji se vezuje za druge legendarne starosedeoce dinarskih predela, osobito za „Grke“ (up. Palavestra 1966: 10, 41–44, 63–64).

[9] Radeta Mataruga iz vremena Ivana Crnojevića bio bi rodonačelnik pješivačkih Pavićevića (Luburić 1925: 137); Kokotovići i Miškovići u Banjanima sebe smatraju Matarugama (Šobajić 1949: 573). Za rasprostranjenost prezimena Mataruga v. niže.

[10] Petrović 1977: 98 d.; up. Palavestra 1966: 6 d., 52 d.).

[11] Up. Luburić 1925: 139: „Narod priča, da se stare Mataruge nisu kopale u zemlju, nego da su stavljale mrtvaca na zemlju i da su na grobove naturali gomile. Interesantno je, da raskopane gomile, koje sam video u tome kraju ovo potvrđuju“. Za poistovećenje Mataruga sa nosiocima praistorijskih, gvozdenodopskih kultura na tlu stare Dalmacije up. dole nap. 61.

[12] Vekarić 1989: 103; u selu se nalazila crkva.

[13] Omaška će biti Skokovo lociranje na Mljet: „Potok i brijeg Motoružnica na Mljetu zvao se u 14. stoljeću Matarughe“ (Skok 1921: 133, upućujući na Jireček 1897: 23, gde se Mljet ne pominje, dok su u Jireček/Radonić 1952: 56, n. 72 Matarughe i Motružnica jasno smeštene na Stonsko poluostrvo, tj. Pelješac.

[14] U dubrovačkim izvorima Mataruga se počev od 1318. sreće i kao prezime, ili, tačnije, plemensko ime, o čemu će biti reči u sledećem odeljku.

[15] Op.cit. 110, 111. Jedan mataruški katun je 1368. označen kao de bagna, gde se prepoznaje toponim Banja po kojem su se prozvali Banjani (Erdeljanović 1934: 6 d.). Šobajić 1952: 265 d. ukazuje da se plemensko ime Banjana nekad protezalo i na susednu oblast Pive („Piva Banjska“).

[16] Zvano još i Mataruško polje; za opis v. Pejatović 1902: 248.

[17] Aličićeva identifikacija Brezine sa Breznom kod Prijepolja jezički je prihvatljiva, ali bi se iz geografskih razloga pre moglo pomišljati na srednjovekovno naselje Breza u Polimlju, poznato iz dubrovačkih izvora, koje se identifikuje sa današnjom Brezom u pljevaljskom kraju pod istoimenim brdom, između Mataruga i Kozica.

[18] Polimske Mataruge on u svom antropogeografskom opisu srednjeg Polimlja i Potarja ne pominje. Đurđica Petrović za „selo Mataruge i Mataruški potok (Mataruška reka) u opštini Prijepolje“ upućuje na to delo, str. 238, gde se među ponornicama navodi Mataruški potok, i na kartu. Up. Barjaktarević 1998.

 [19]Na istom, 117 listu tog pomenika od sela iz istog kraja bila su upisana još Zvijezd i Karoševina, otprilike na podjednakoj udaljenosti od jednih i od drugih Mataruga, ali i Koukšićь, verovatno selo Vukšići sz. od Pljevalja, dok bi na prethodnom, 116 listu, Lisina najpre mogla biti današnja Lisina stijena na ušću Maočnice u Ćehotinu. Intrigantno je da isti pomenik na str. 96 beleži selo Matarevo u kontekstu pljevaljskih sela (95: Boljanići, Kržava, Pračica, Tara; 96: Bitine, Varine, Vodno, Vraneši, Vrulja (južno do pljevaljskih Mataruga!), Lju(k)ča; 97: Boljanići, Vukšići, Grevo, Dekare.

[20] Petrović 1977: 101; Kovijanić 1974: 167 d. U dubrovačke potvrde uključene su i one koje se odnose na naziv mataruškog katuna (v. prethodni odeljak).

[21] Imena Gojša i Radmil posvedočena su i samostalno i u sklopu patronimika.

[22] ĐP čita Borsinić, ne navodeći originalan zapis patronimika, i izvodi odatle lično ime Borsina, inače neposvedočeno. Up. selo Boršinci u Svetoarhanđelskoj povelji. U krajnjoj liniji od Borislav.

[23] ĐP tumači kao hipokoristik od lat. Junius, što fonetski nije moguće (u dalmatoromanskom to ime glasi Žunj); osim toga, ach u ovim izvorima stoji za ‑ak a ne za ‑ьk.

[24] ĐP čita Vukomir, Vukomirović, modernizujući oblik i fonetski i tvorbeno. Stariji tip patronimika posvedočen je u toponimiji: Vukomirići, danas Komirić u Rađevini, Vukomerić u Turopolju; čuvanje vokalskog l u ovom prezimenu stoji u opreci prema Vucota i pokazuje da je prelaz l > u bio u toku u drugoj polovini XIV veka.

[25] Ako je latinski zapis tačno naveden, pre bi se moglo čitati Strijslavić, od *Strijeslav, u prvom delu strij ‘stric’,

[26] ĐP Dimitar, no er stoji za ьr, a ‑y‑ ima samo grafičku vrednost kao poluglas u stsrp. Dьmitrь, odakle je savremeni lik Mitar; latinski se ovo ime transkribuje Demetrius.

[27] ĐP Mihajlo, no taj lik nastao je tek sa prelazom l > o i mlađi je od XIV veka; originalni zapis daje književni latinski lik imena sa e < gr. η, kakav nije postojao ni kod katolika srpsko‑hrvatskog jezika, up. najskorije Loma 2019: 52 i dalje.

[28]Petko, doduše, može biti hipokoristik od Petar kao Pavko od Pavle, ali je to muško ime, kao i žensko Petka, karakteristično za istočne krajeve gde je jak kult Sv. Petke; Vuk se našao pobuđenim da na jednom mestu napomene kako se ime Petko ne sreće samo kod Bugara, jer on je u svojoj mladosti iz rodnog Tršića znao jednog Petka, koji je tamo verovatno bio i rođen. Na istok upućuje i Stavьr < gr. Σταύρος od σταυρός ‘krst’, u vezi sa kultom Časnog krsta (danas Stavro, Stavra).

[29] Dobro posvedočeno ime na starosrpskom prostoru, izvorno Koudѣlinь (Danilo), Dabojević Dubrovčanin 1388, takođe više puta u DH (up. RJA 5: 748).

[30]Ušak bi mogao biti nadimak ‘ušat, velikih ušiju’.

[31] U nap. 128 na str. 112 Petrovićeva patronimik sa natpisa na kamenoj ploči u Kruševu kod Stoca, datiran u XV vek:  „A se leži Vukosav Kučmaniča Tobije“ ( Vego 1962: 38o) dovodi u vezu sa Matarugama jer „koliko nam je poznato, lično ime Kučman javlja se samo kod Mataruga“. Postoji, međutim, i toponim Kučmani, zaselak u užičkom kraju (RJA 5: 724, iz rečnika Koste Jovanovića 158), a kod samih Mataruga ime Kučman se javlja u slovenskom kontekstu: Kučmanov otac zvao se Dobreta, a njegov sin verovatno Vladislav (Petrović 1977: 115–116).

[32] Zvezdicom su označena lična imena rekonstruisana iz patronimika.

[33] V. dole nap. 41.

[34] Petrović 1977: 112–113, gde pretpostavlja da su te Mataruge potomci onih iz zaleđa Dubrovnika i Kotora,  preseljeni ovamo od strane hercega Stjepana ili osmanskih vlasti.

[35] Izgleda da je uz jednog Radosava upisano ime majke (Zora) a ne oca, v. niže br. 58; žensko ime je i Stojka, osim ako umesto „sin Stojke“ treba čitati „sin Stojka“.

[36] Neka od imena od ove grupe ponavljaju se u uzorku, tj. imaju više od jednog nosioca, tako da je procentualni udeo slovenskog elementa u imenoslovu Mataruga još veći.

[37] Jedino Dimitrij(e) nije jasno okarakterisano svojim fonetskim i/li morfološkim likom kao srpsko, ali se i ono javlja na starosrpskom terenu uporedo sa posrbljenom varijantom Dmit(a)r.

[38] Od Pavl(e), prethodna tri od Mihail(o).

[39] Nije kalendarsko; v. Pešikan 1984: 136.

[40] U rano tursko doba najviše je bilo rasprostranjeno u humskim i susednim starocrnogorskim zonama (Pešikan 1984: 144). Najpre nadimak po poreklu kao (H)ero ‘Hercegovac’.

[41] Pod pretpostavkom da iza čitanja Boguta 1477. i Bogut 1485. stoji isto ime. I Pešikan/Bojanić 1992: 66 se između mogućih čitanja Bogut, Boguta, Bogota, negde i Bogeta odlučuju za ovo.

[42] Čitanje Grubač 1477. svakako je bolje od Grubac 1485; arapski se to isto piše.

[43] I ovde prednost dajemo čitanju Mihač, mada ne samo Aličić nego i Pešikan/Bojanić 1992: 82 čitaju Mihac, up. prethodnu napomenu.

[44]Radila pročitano 1485. svakako je isto ime kao Radilja koje čita Aličić. Verovatno je u pitanju pokušaj predaje arapskim pismom imena Radelja (Pešikan/Bojanić 1992: 67), koje je posvedočeno u pomenicima.

[45] „Dragi, sin Bukare“ po Aličićevu čitanju, no verovatno isto što i patronimik „Bokur“ kojim su označena dvojica članova trećeg džemata, Vukota i Đoran, a to je sigurno pogrešno pročitan Bukur. Sinovljevo ime je slovensko, kao i u slučaju druge dvojice čelnika i njihovih očeva („Iljaš, sin Bratoja“; „Dragić, sin Branisava“).

[46] Tu se navode tri potvrde iz vlaških katuna ali i dve iz običnih sela, što znači da je ovaj antroponim prodro i u (pretežno) slovenske sredine.

[47] Kruševski pomenik je, na žalost, izgoreo 1941. a da nije bio ni izdat ni snimljen, pa sve što znamo o njemu crpe se iz Novakovićeva članka (1875), gde su u registru uz imena mesta date reference na listove originala, ali uz lična imena nisu, tako da se danas ne može rekonstruisati koja su bila upisana uz koje toponime.

[48] U centralnoj Bosni, na području nekadašnje Visočke Nahije, u selima Misoča i Hadžići ima muslimanski rod Mataruge za koji Filipović beleži: „Ranije su se zvali Poluge, a još ranije Divići, i davnašnji su doseljenici iz Gore u sarajevskom srezu (1928: 351; up. 328, 347, 352). O tim Matarugama sasvim nekritički Pašić 2005. Za prijedorske Mataruge Skarić uzima da su isprva bili pravoslavci, pišući: „Pravoslavnih Mataruga nema više ondje, ali ih ima u blizini po parohijama oko planine Kozare i svi slave Đurđevdan“.

[49] U predanju iz Banjana i Nikšićkih Rudina, sestra Tadije Parežanina‑Mataruge bila je udata za Komnena, sina bana Pilata, sam Pilat bio je zet Ivana Crnojevića, a knez Parežana‑Mataruga 1605. zvao se Mlađen (Luburić 1925: 135).

[50] U drugom predanju iz  istog kraja (Banjani i Nikšićke Rudine) i  fragmentu pesme koje navodi Luburić 1925: 135 d., mataruški kralj zove se Tiotok, naizgled od grčkog Θεότοκος, „Bogorodica“ (?). V. sledeću napomenu.

[51] U predanju iz Pive mataruški kralj Sumor ostavio je toponomastičke tragove Sumorova Gora, Sumorov Klanac, Sumorova strana (Luburić 1925: 136; Tijanić‑Vuković 2018: 515 beleži Sȕmorove strâne u Seljanama). Toponimska osnova Sumor‑ na tlu stare Dalmacije može odražavati romanski hagionim San Maria ‘Sveta Marija’ (v. u ovoj knjizi OP str. ???), ali ne vidi se, šta je moglo dati povoda eventualnoj maskulinizaciji Bogorodičinog imena u imenima legendarnih mataruških „kraljeva“ Tiotoka i Sumora?

[52] Po priči iz Drobnjaka, Kriči ili Kričkovi, koji su mataruško pleme, imali su vojvodu po imenu Kaloka i mejdandžiju po imenu Rameza.

[53] Up. OP 23/2016: 1 dd. Neslovenskim ime Mataruge proglašava i Pavlović 1948: 242.

[54] RJA 6: 517, po zapisu Andrije Jovićevića. Pošto je tamošnjem staroštokavskom govoru stran kratkouzlazni akcenat prenesen sa sledećeg sloga (up. Ivić 1985: 157), po svoj prilici treba čitati *matarȕga.Up. Luburić 1925: 137: „Po dopuštenju g. J. Erdeljanovića iznosim ovde saopštenje g. Andrije Jovićevića, koje je on poslao g. Erdeljanoviću: „U staroj Crnoj Gori se čuje riječ „Mataruge“ i tim se imenom zovu pređašnji, iščezli, preistorijski narodi ili stari narodi, koji su negda živjeli ovuda i ostavili takve građevinske spomenike, koji nemaju ništa zajedničko sa današnjim naseljima. Za mogile i suhomeđne gradove naš narod kaže, da su još iz doba „Mataruga“ … Ipak se ovo ime rijetko čuje. U narodu se čuje riječ „izmataružiti“, a to znači: izgovoriti neku čudnu riječ, koja nije svojstvena licu, koje ju je reklo, na pr.: kad neko budalasto lice reče nešto pametno, ili pametno lice nešto smeteno“. Up. RSA 7: 514 izmatàružiti. Apelativnom značenju ‘starosedelac’ bliže se upotrebe imena Mataruge poput Šobajićeve kad govori o Banjanima: „u plemenu se očuvalo i nekoliko porodica koje Banjani izdvajaju između sebe kao najstarije stanovnike i zovu Matarugama“ (1952: 260 d.). Na drugom mestu isti autor pretpostavlja (1964: 123 d.) da su Grahovljani, Krivošije, Cuce i još neka plemena oko Boke ime Mataruge preneli na sve zatečene starince, pa i na stare Srbe, zaključujući: „I zato kod njih reč Mataruge znači što i starinac, starosedelac“.

[55] U napomeni uz rad iz 1921. (v. niže), isključuje iz ove porodice matrak, prosudivši da je, kao i u slučaju rum. matrac, u pitanju turcizam. Up. Škaljić 449. Oblike matoroga, matoruga, matraga u značenju ‘batina’ RJA 6: 533–534 ima iz Stulićeva rečnika objavljenog u Dubrovniku 1806, a za ovaj poslednji lik daje i potvrde iz dubrovačkih pisaca XVI veka Mavra Vetranića i Marina Držića. RSA 13: 98 i za motòruga ima značenje ‘štap, batina, motka’ sa primerima iz pesme Jovana Jovanovića Zmaja i iz zbirke reči Laze Horvata prikupljene u Baranji, Sremu i Lici; s obzirom na Zmajevu potvrdu, ovaj Horvatov zapis biće najpre iz Srema, gde je isti oblik zabeležen i kao vodeničarski termin, v. niže.

[56] Koji pogrešno smešta na Mljet, v. gore!

[57] To nije shvatio Šobajić (1949: 570), ubrajajući Skoka uz Jirečeka, Erdeljanovića i Truhelku u one koji su različito rešavali etimologiju imena Mataruge, ali se slažu u tome da ono nije srpsko. Inače on trezveno sagledava problem, pišući: „Iz raznih tumačenja imena Mataruge ne vidi se jasno čija je to reč i šta je ona prvobitno označavala; ne znamo, da li su Mataruge činile neku srodničku zajednicu — pleme, ili su se tim imenom nazivale razne grupe balkanskih starosedelaca …“ (id.ib.).

[58] Nemamo saznanja da je Truhelka svoju etimologiju igde objavio. Navodi je, po njegovom usmenom saopštenju, Luburić 1925: 139: „D-r. Ć. Truhelka, dobar poznavalac ilirskog doba, uveravao me je, da je reč Mataruge ilirskog porekla i da označava dug put, dugu ulicu. On misli da se Matarugama nazvalo neko ilirsko stanovništvo, koje je stanovalo pored velikih rimskih putova ili ih čuvalo“. Očito je njegov drugi deo povezao sa alb. rrug ‘put, ulica’, što je već sa glasovne strane nemoguće, jer se u Mataruge‑u‑ svodi na praslovenski nazal (v. niže); sa čim je vezivao Mata‑ ostaje nejasno.

[59] Potvrde u AAlb: Matarangus 1297, 528o, 1319, 649o, Materanges 1304, 564o; na str. 196 izdavači u napomeni ukazuju na Nikolaja Mataranga (Νικόλαος ὁ Ματαράγγος) koji se 1334–1340. pominje u aktima svetogorskog Esfigmena. Izdanak istog roda bio je Ljek Matranga (ital. LucaMatranga, alb. Lekë Matrënga), katolički duhovnik iz Pjana delji Albanezi na Siciliji, koji je 1592. objavio kratak katehizam, jedno od prvih štampanih dela na albanskom jeziku i prvo na njegovom južnom, toskijskom dijalektu. Dodajmo još da prema „Vikipediji“ u savremenoj Grčkoj četiri naselja nose ime Ματαράγκα (oblasti Etoloakarnanija, Argolida, Aheja i Kardica).

[60] Popović 1960: 485–486: „Sporadisch sind alb. ONN auch weiter im Norden in Serbien zu finden. So z.B. die Gegend Gokčanica am Fluß Ibar, zu alb. StammesN Gog‑sh (~ Gog ‘Rumäne’), BadN Matarȕge ~ alb. StammesN Mataruge in derselben Gegend.“ „Albansko plemensko ime Mataruge“ ne postoji, a ništa srećnije nije Popovićevo prethodno izvođenje hidronima (desna pritoka Ibra) i toponima (oblast oko reke i selo u njoj) Gokčanica od albanskog plemenskog imena *Gogsh u vezi sa Gog ‘Rumun’, pri čemu je prevideo neke bitne činjenice. Prva je da u lokalnom govoru grupa potiče od šč (prakčići < praščići) i da postoje paralelna obrazovanja Lakčanica, reka koja teče kroz selo Lašci (gen. Lažaca) < *Laščanica i Pekčanica < *Peščanica, a druga, da je toponim zabeležen već oko 1220. u Žičkoj povelji kao Gvočanica, iz čega jasno izlazi da je izveden preko etnika Gvoščani od toponima stsrp. Gvozdьc > Gvozdac koji i danas postoji. To je, uostalom, blagovremeno uvideo Pavle Ivić, koga u jednoj napomeni citira Škrivanić 1954: 156 (up. Loma 1987: 228–229; Loma 2013: 169; tamo se grafije ŽP Gvočanica, Pѣčanь objašnjavaju disimilacijom [ʃtʃ > tʃ]; druga je mogućnost da je u prepisu povelje na zidu crkve, nastalom početkom XIV veka, izvorni digraf ≥ pogrešno prepisan kao ¤).

[61] Vuković 1978: 168 odnekud zna „da su Macavare i Mataruge bile posebna ilirska naselja“ i sklon je da tim predslovenskim i predrimskim, „ilirskim“ Matarugama, pripiše gvozdenodopske tumule u Mataruškom polju kod Pljevalja, a da se ne upušta se u bilo kakvu jezičku analizu navedena dva imena (Macavare bi lako mogla biti varijanta od Macure, no to ime predstavlja poseban problem, kojim se ovde nećemo baviti). Slično je Šobajić bio sklon da nekadašnje Mataruge — starosedelačko stanovništvo na području Korjenića, stare župe Vrma, izvodi od ilirskog plemena Deremesta koje je navodno tamo živelo u antičko doba (1964: 123). Šekularac 1999 odnekud tvrdi da Skok Mataruge izvodi od balkanskog turcizma matara ‘kožna torba, metalna čutura’, što nije tačno i bilo bi besmisleno, jer je Skok znao da je to ime posvedočeno u predtursko doba. To je zapravo narodna etimologija, koju Đurđica Petrović navodi po usmenom saopštenju Petra Vlahovića, upućujući u napomeni na Skokovu odrednicu matara  (1977: 100, n. 36; up. Skok 2: 387). U svojoj doktorskoj disertaciji (Loma 1987: 296 d.) fokusirali smo toponim Mataruge na tlu Srbije (kod Kraljeva) povodom Popovićeve tvrdnje da je to jedan od albanskih toponima u severnoj Srbiji, ukazali da je on tamo recentan (posvedočen tek od XVIII v.), da se selo u srednjem veku drukčije zvalo („današnje ime dobilo je, po svoj prilici, u tursko doba, doseljenjem roda za koji se ne sme unapred tvrditi da je bio albanski ili vlaški, a ne slovenski“), da je Erdeljanovićeva etimologija problematična jer poređenje sa albanskim i rumunskim imenima ukazuje na ǫ u pretposlednjem slogu, dok smo Skokovu precizirali u pogledu obrazovanja, tj. da je posredi slovenski sufiks ‑ǫga i na kraju smo istakli ekvivalenciju starijeg prezimena Poluga (od poluga < gr. φάλαγξ, φάλαγγα) novijem Mataruga kod muslimanskog roda u središnjoj Bosni.

[62] O tome će još biti reči pri kraju ovog rada.

[63] Petrovićeva upućuje na Istorija Crne Gore 2/2, Titograd 1970, 362.

[64] Zabeleženo 1335. kao rodovsko ime Miltena i Milosava iz katuna Velislava Burmaza. Godine 1368. pominje se Vladil Bunissich Moroblacusde Slocrucha; u tom obliku prepoznaje se nekadašnji toponim Zlokrusi u Rijeci Dubrovačkoj; Đurđica Petrović ga prosuđuje kao plod sekundarne slavizacije prvobitnog Sloruch, gde prepoznaje isto ime kao i u prvom pomenu imena Matarug iz 1318. Mataruch (1977: 103), što iz upravo navedenog razloga ne dolazi u obzir. Pre će biti da taj zapis treba čitati Mataruk (sa obezvučenjem završnog ‑g u ‑k, a da je Sloruch pogrešno zapisano umesto Slocruch = Zlokruh. Vladil Bunišić, označen kao Morovlah, nosi patronimik sa slovenskim sufiksom ‑iša izveden od rumunskog ličnog imena Bun (ili hibridnog rumunsko‑slovenskog Bunislav), ali sa druge strane se Zlokrusi 1335. ubrajaju u Burmaze, čije će ime biti albanskog porekla bur ‘čovek’ + madh ‘veliki’, a kao antonimna paralela rodovskom nadimku Zlokrusi može se navesti Bukumiri od alb. bukë ‘hleb’ i mirë ‘dobar’ (Skok 1: 707a).

[65] RJA 6: 533–534 ima je iz Jelica Belović Bernardzikowska, Građa za tehnološki rječnik ženskog ručnog rada, Sarajevo 1898–1906, 107, a RSA 12: 202 iz Ferdo Hefele, Naši domaći obrti, Sisak 1896, I 158; up. 10: 555 s.v. križnica.

[66] M. Cigale, Deutsch‑slovenisches Wörterbuch 1860; A. Janežič, Deutsch‑slovenisches Taschenwörterbuch, 2. izd. 1867.

[67] Ovde valja primetiti da reč nije obrađena a ni pomenuta u etimološkim rečnicima slovenačkog jezika (Bezlaj, Snoj; up. Metka)

[68] ЭSSЯ 20: 51–52; up. SRNG 18: 301.

[69] Postoji kod Rumuna i prezime Matarîngă, posvedočeno i na tlu Srbije (Miladinović 1928: 119 d. beleži u selu Kočetinu kod Požarevca rod Mataringići i mikrotoponime Matoringin kladenac, Mataringarska Mála).

[70] Za ǫ > rum. în up. crîng < krogь ‘krug’. Iz rumunskog je, pre nego li neposredno iz slovenskog, mađ. matring ‘povesmo; svežanj slame’, up. EWU 2: 947, gde se reč prosuđuje kao pozajmljenica spornog porekla, a među mogućim paralelama navodi se i slovenačko motoroga, za koje se međutim prihvata Skokovo izvođenje od mat(t)aris, dok Tiktin 2: 629 poredi mătărî´ngă sa srpskim motoruga, ali za krajnji etimon (anahrono!) uzima turcizam matara. Povratna pozajmljenica iz mađarskog je zast. mòtringa ‘smotuljak, klupko’ (Adam Dragosavljević, Đorđe Magarašević, po RSA 13: 100), up. Hadrovics 1985: 368 d., gde ispravno pretpostavlja slovensko poreklo mađ. reči u vezi sa sln. motoroga, ali ne pominje, s obzirom na vokalizam drugog sloga verovatnu, mogućnost rumunskog posredstva.

[71] U mlađim pozajmljenicama je o, npr. alb. motovilë < motovilo, Ylli 1997: 169. U Matarang, mătărî´ngă na rano doba pozajmice, verovatno pre 1000. godine, ukazuje i čuvanje nazala.

[72] Dalje je srodno sa lit. reñgti ‘pripremati’, povratno reñgtis ‘kriviti se’; isti koren je u oružje. Više na drugom mestu (v. gore nap. 1).

[73] Rekonstrukt se zasniva na s.‑h. dijal. matòvilo= motòvilo [RSA 12: 202 ← Hefele ‘križnica’; takođe Matòruga prezime, Šem. Bos. 1886, 79], matòvilac = motovilac ‘Valerianella locusta’, bug. matovélo ‘motovilo’. U RSA je Tadićeva potvrda iz Jadra i iz zbirke Laze Horvata (Baranja, Srem, Lika, bez bližeg određenja).

[74] V. gore nap. 55.

[75] Up. gore Šuflajevu interpretaciju, zasnovanu na Skokovoj etimologiji.

[76] Vuk 1852: 489; up. 975 s.v. stójak ‘motka za koju je matuzicom privezan cijep, te se njime žito mlati’ sa preciznijim lociranjem u Crmnicu.

[77] RSA 13: 101, gde ni rekonstruisani infinitiv ni akcenat ne odgovaraju jezičkoj realnosti. Zlatanović 1998: 234 ima motýzam se u naslovu odrednice i primer Tátko mi se motuzá po čáršiju.

[78] U modernoj transkripciji i prevodu: matë ‘mera’, matës ‘mera, lakat; zemljomer’, gushë ‘vrat; visuljak pod petlovim kljunom’, guç ‘prasica’ (A.L.).

[79] Za varijantu Matagulsi u Skadarskom zemljišniku v. niže.

[80] Tekst je dat po izdanju druge dečanske hrisovulje (DH 127); on se ponavlja u trećoj hrisovulji objavljenoj u faksimilu (DH 247), uz određene razlike, koje su najveće pri kraju odsečka, koji je u DH III oštećen. Te razlike za nas ovde nisu bitne.

[81] O tome svedoče rodovska imena katunara, koji se listom vezuju za okolinu Skadra, gde ih beleže nešto pozniji izvori, Skadarski zemljišnik iz 1416. i turski tefter za Skadarski sandžak iz 1485. (Pešikan 1983: 15; 21–24). Tu paralele nalaze sámo ime Mataguž, zatim Bisdos, Bušat, Grata, Đonoma, Kuč, Mira, Piserađ, Svinoglav (prevod s albanskog), Suma, Tuz, Ćurko.

[82] Po računici Mitra Pešikana (1984: 83), udeo slovenskih imena u dečanskim hrisovuljama je preko 92%.

[83] U DH II pisano razdvojeno, kao i Bisь dosь = Bousadosa (Kruševo), 1416. Butadossi, 1485. Bwtwdwsy, od alb. Bythëdos(ë) ‘svinjoguz’ (Pešikan 1983: 22). U DH III je matagoužь.

[84] Ona takođe sužava opcije za njegovu jezičku interpretaciju. Premda se 1416. u Skadarskom zemljišniku dvaput beleži prezime Matagulsi (Pešikan l.c.), što bi ukazivalo da je u Mataguž glas u od vokalskog l, starosrpska potvrda iz prve polovine XIV veka, kada se promena > u još nije vršila, tu mogućnost isključuje. Ime je pogrešno zapisano i u mletačkom spisku katuna Gornje Zete iz 1455, kao Maraguzi (Pešikan 1983: 52).

[85] Up. za Buza alb. buzë ‘usna’, za patronimik Grubačević ime Grubač, poznato i iz nahije Mataruge; lično ime njegovog nosioca Lev nije sasvim jasno, možda slovensko ‘lav’, ali up. Lѣvь kao lično ime Vlaha žičkoga vlastelinstva (RKS).

[86]Takožde i Cečь čto behu otuzeli vlasteli Matagužie to povratismo i ispravismo domu svetago Nikole povelja Ivana Crnojevića iz 1469. o granicama poseda manastira Vranjine (Šekularac 1987: 111).

[87] U južnoslovenskim jezicima up. sln. gôž, ‑i, bug. gъž; u srpsko‑hrvatskom odrazila se, sa ovim fonetizmom, samo stara uosnova *gǫži, ‑ъve > gužva. Up. ЭSSЯ 7: 93–95; SP 8: 176–178. „Protetsko“ *g ispred *ǫ javlja se još u nekim rečima, up. s.‑h. gŷž pored čak. vŷž < prasl. žь ‘(neotrovna) zmija’, gỳs(j)enica pored usjenica od  *ǫsěn‑ica.

[88] Kako je *gǫžь stara iosnova, moguće je da stsrp. množina matagužie, posvedočena 1465, nije, kako bi se u prvom trenutku pomislilo, sekundarna, prema tipu ljudje (za pojavu up. Loma 2013: 257), nego izvorna. Srednje ‑a‑ bi se, kao i u mataruga pored matoruga, objašnjavalo vokalskom asimilacijom. I toponim Tuzi pokazuje u DH isti morfološki lik Tuzje. I to je očito naziv za stanovnike, zasad, koliko znamo, bez etimologije. Sa krajnjom uzdržanošću ukazujemo na mogućnost da se i on protumači kao varijanta od *motoǫzь, od varijante sa redukovanim vokalom u prvom slogu *mьtoǫzь na kakvu ukazuje češ. tovuz, tuvuz ‘uzica’ kao varijanta od motouz, motuz (ЭSSЯ 20: 61); po ispadanju slabog poluglasa, početna grupa *mt uprostila se u *t: *Mьtoǫzьje > *Mtouzje > Tuzje?

[89] Pogrešno T. Maretić u RJA l.c., gde izvodi Matuz(ov)ić od Matej, Erdeljanović 1926: 706, koji za Matuzoli polazi od ital. Matusalemme ‘Metuzalem’, što prihvata kao najverovatnije Palavestra 1966: 34).

[90] Od *Matovuzi ili *Motovuzi, sa glasovnim razvojem koji se u nedostatku ranijih pomena može različito tumačiti. Skarić, koji ovo ime stavlja zajedno sa Mataruge i Mataguži, pominje da u slivu Sane ima hidronim Matavaz (1918: 252); to je ime potoka koji se sa desne strane uliva u rečicu Gomionicu kod istoimenog manastira.

[91] http://www.digitalna.nb.rs/wb/NBS/casopisi_pretrazivi_po_datumu/glasnik_srpskog_geografskog_ drustva/1925/b011#page/83/mode/1up

Komentari (3)

Odgovorite

3 komentara

  1. Goran

    Mataruge su bili Arbanaško Vlaški stočarski katun koji je iz Severne Albanije prešao u Zetu gde se ,,povezao sa Slovenskim stočarima,stvarajući Arbanaško-Slovensku zajednicu,katune,poreklom iz Epira ili Tesalije.Isti stočari su po svom vođi Arbanasu Mata Rugov,njegovom klanu,svi nazvani Mataruge.Vremenom potiskivani od drugih Vlaških plemena koja su dolazila iz Epira ili Makedonije u Sev.Albaniju i Zetu,Mataruge se sele na Grahovo i Nikšićko polje.Tad su bili mnogo više Sloveni koji su govorili neku mešavinu Vlaško-Srpskog jezika.Radi se o Slovenizovanim Vlasima iz Tesalije koje su sa Grahova u 15veku oterali mnogo mlađi Riđani,Slovensko pleme iz Konavla,te Mataruge odlaze u Rudine i prema Durmitoru,i dalje na Sever.U Grahovu su ih zvali Grci zbog njihovog dolaska iz Tesalije i Makedonije.

  2. Dragutin Nenezić

    Da li se mogu povezati toponimi Mataruge i Meterizi? S obzirom da se i jedni i drugi javljaju na sličnim mestima u Crnoj Gori i Dalmaciji