Znameniti Gružani: Vojvoda Stevan Petrović Knićanin

11. februar 2018.

komentara: 4

PIŠE: Saradnik portala Poreklo Saša Zarić

Vojvoda Stevan Petrović Knićanin

Među mnogobrojnim hrabrim Gružanima, koji su se u bunama i ratovima uvek dizali kao jedan, posebno se istakao Stevan Petrović Knićanin.

Stevan se rodio u srcu Šumadije u Kniću, u vreme Prvog  srpskog ustanka, 15. februara 1807. godine*. Rođen je  u bogatoj porodici marvenog trgovca PetraKomadinovića. Komadinovići su bili jedna od najstarijih i najuglednijih porodica u Gruži, od starina su poreklom iz Šape. Stevanov otac je kao ugledan trgovac stokom dobro shvatao koliko vredi obrazovanje, pa je Stevana dao u seosku školu da se opismeni. Stevan je prezime Petrović nadenuo sam sebi, po svom ocu Petru Komadinoviću, a nadimak Knićanin je dobio kasnije od kneza Miloša po rodnom Kniću.

Veliko imanje Komadinovića je ležalo na severoistočnoj strani Knića i bilo je jedno od najlepših u čitavoj Gruži. Komadinovići su bili vlasnici najstarije vodenice u Gruži, takozvane Gazdića vodenice, čiji su vlasnici kasnije bile knićanske porodice Nikolića, Delića, Tešanovića i Koraćevića iz Žunja.

Knez Miloš je Stevana još kao mladića, čim je dorastao momački uzrast, uzeo u svoju gardu, takozvane  „Knjaževe momke“.  U te momke su se birali najbolji mladići iz uglednih porodica, a Stevan se među njima izdvajao stasom, lepotom i fizičkom snagom. Ne zna se tačno kako je knez Miloš zapazio Stevana i izabrao ga među svoje momke, ali o tome postoje dve anegdote.

Stevan je kao mladić, zajedno sa drugovima bio ukrao jedno jare. Zbog toga je okovan u lance i doveden u Kragujevac da  mu se sudi. Stevan, mlad i jak  momak, onako nogu okovanih  lancima, čekajući presudu, skakao je u sudskoj avliji onoliko koliko nije mogo skočiti nijedan sa slobodnim nogama. Kada je to knez Miloš video, naredio je da ga otkuju i da Stevanov otac da dva jareta za ono jedno ukradeno, a Stevana je uzeo  u svoje momke, kabadahije. Prema drugoj anegdoti, Stevan se sa drugovima bio zapio u nekoj kragujevačkoj mehani, pa su se veselili a on je nekoliko puta uzviknuo: „Ja sam drugi Hajduk Veljko!“  Ujutru je knez Miloš doznao za to pa ih je sve kaznio zatvorom, a Stevana još i teškim okovom. U avliji apsane je bila jedna poveća rupa, kad su ih pustili u šetnju Stevan je sa sve teškim okovom preskočio rupu koju bi teško mogao preskočiti neko slobodnih nogu. Kada je za to čuo, Miloš je zatražio od Stevana da pred njim ponovo okovan preskoči rupu, što je ovaj nekoliko puta i uradio. Nakon toga je knez naredio da ga oslobode i uzeo ga je u svoju gardu.

Pored izražene stasitosti i snage, Stevan se odlikovao i dobrotom svoje naravi pa je i tako privukao pažnju kneza Miloša. Miloš je Stevana iz milošte prozvao Knićanin, to se brzo rasčulo pa su i ostali počeli da ga tako zovu. Stevan se najzad navikao na ovaj nadimak pa se počeo pored Petrović potpisivati  Knićanin, zadržavši taj nadimak do kraja života.

U prvo vreme, kao  momak kod kneza Miloša i tokom rada Knjažesko- srpskog teatra pomagao  je u nabavci rekvizita i kostima za predstave.

Knićanin je kao Milošev knjaževski momak, u bogatom narodnom odelu, pratio kneza kada je on 1835. godine išao u Carigrad na podvorenje Sultanu Mahmudu II.

Kao tridesetogodišnjak, 11. novembra 1836. godine, postao je načelnik sreza jaseničkog, sa  činom kapetana, sa sedištem  u Hasan-pašinoj Palanci, današnjoj Smederevskoj Palanci. Knićanin je u Palanci  ostao upamćen samo po dobru jer je za samo dve ipo godine provdene na mestu sreskog načelnika u tadašnjoj Hasan-pašinoj Palanci uradio mnogo više nego svi njegovi prethodnici. Po Knićaninovom nalogu izmeštena je palanačka Stara Čaršija na pogodnije mesto. Palanačka Nova Čaršija je dobila trajne obrise i postala prepoznatljiva po ondašnjoj i sadašnjoj glavnoj ulici. Izmeštanjem središta varoši na novu lokaciju, izmenjena je i dotadašnja trasa Carigradskog druma, od tog vremena Carigradski drum nije prelazio Kamenitu ćupriju koju je sagradio Staniša Mlatišuma.

Knićanin je iz Palanke  9. marta 1839. godine, kada su Ustavom uvedena okružja, otišao u Smederevo za okružnog načelnika.

Karađorđevićevcima se priključio 1840. godine i postao opozicija knezu MihailuObrenoviću. Zbog podrške ustavobraniteljima koji su se zalagali za svrgavanje Obrenovića i dovođenju Karađorđevića na presto, bio je prognan iz Srbije 1840. godine.  Godinu dana  izgnanstva proveo je u Carigradu i Vidinu. Sledeće 1841. godine se vratio u Srbiju gde je kao najvatreniji pristalica ustavobranitelja aktivno učestvovao u sprovođenju plana za proterivanje kneza Mihaila.

Stevan Knićanin je 1842. godine bio učesnik i  suorganizator bune protiv kneza Mihaila Obrenovića, na čijem je čelu bio Gružanin Toma Vučić Perišić. Buna je trajala od 30. avgusta do 7. septembra 1842. godine, a knez Mihailo je bio prisiljen da napusti položaj kneza i Srbiju. Posle uspele bune, Toma Vučić je kao predvoditelj naroda za kneza proglasio Aleksandra Karađorđevića.

Nakon pada Obrenovića i smene dinastije  1842. godine, Knićanin postaje član Državnog saveta. Njegov zadatak je bio upravljanje vojskom i sigurnost kneza Aleksandra Karađorđevića. To vreme Knićanin je proveo u Kragujevcu motreći na Obrenovićevce, a kao nagradu za dobro obavljanje poverenih poslova, on  septembra 1843. godine od strane kneza AleksandraKarađorđevića biva unapređen iz čina  majora u čin potpukovnika.

Knićanin je kao član Državnog saveta bio u pratnji kneza Aleksandra Karađorđevića 1846. godine, kada je knez išao u Kazanluk na podvorenje sultanu Abdul Medžidu.  Tom prilikom je Knićanin od Turaka odlikovan ordenom Nišan Iftihara.

Politička situacija u tadašnjoj Habsburškojmonarhiji bila je veoma složena. Na talasu Revolucije 1848. godine koja je zahvatila Evropu izbila je i revolucija u Habsburškoj monarhiji. Mađari su hteli da se izdvoje iz sastava Habsburške monarhije. Kao odgovor namerama Mađara Srbi iz Vojvodine su bili ustali da brane svoju narodnost od nasilnog pomađarivanja. Srbi su u Sremskim Karlovcima na Majskoj skupštini 1848. godine proglasili Srpsku Vojvodinu i otpočeo je srpsko-mađarski rat.

Pobunjeni Srbi u Vojvodini su se nadali vojnoj pomoći iz Srbije. Neki su smatrali da treba iskoristiti priliku i izvršiti ujedinjenje Srba sa obe strane Save i Dunava. U samoj Srbiji su postojale dve struje. Prvu struja predvođena Tomom Vučićem, koji nije krio netrpeljivost  prema Srbima Prečanima, zalagala se za nemešanje. Ministar unutrašljih poslova Garašanin se zalagao za akciju, a i Knićanin je bio za to da se pomogne borba koju su poveli Srbi iz Vojvodine protiv Mađara. Sam knez Aleksandar Karađorđević bio je neodlučan.

U dogovoru s Knezom, Državni savet je rešio da ce sazove Narodna skupština y Kragujevcu, da bi ce saslušalo narodno mišljenje. Skupština je sazvana za za 1.  jun 1848. pa zatim odložena za 29. jun na Petrovdan.

Zbog  ranijeg rivalstva sa Tomom Vučićem Perišićem i zbog sukoba s njim na Petrovskoj skupštini, održanoj 29. juna 1848. godine u Kragujevcu,  a ponajviše zbog toga što na Skupštini nije dobio podršku za ideju da treba pomoći istokrvnoj braći vojvođanskim Srbima u njihovoj borbi, Stevan Knićanin je dao ostavku na svoje mesto u Državnom savetu. Knez Aleksandar Karađorđević je saznao da se proterani Miloš Obrenović sprema da ode u Srem među srpske pobunjenike, pa da bi sprečio njegov uticaj među Srbima, naredio je da se iz Srbije upute naoružani i novčano podpomognuti dobrovoljci u Vojvodinu.

Kao njegov lični prijatelj, knez Aleksandar je odlučio da pošalje Knićanina kao komandanta dobrovoljaca u Vojvodinu. Sa četom dobrovoljaca, okupljenih na brzinu, Knićanin je prešao Dunav kod Kovina polovinom avgusta. Svojim dolaskom u Vojvodinu, on je organizovao logor dobrovoljačkih  snaga u banatskom mestu Tomaševac. Knićanin je u Tomaševcu 23. novembra 1848. godine prvi put porazio brojčano nadmoćnije mađarske snage odbivši njihov pokušaj da ga osvoje. Očevici su pričali, da nije bilo Knićanina, da bi Tomaševac pao posle prvog napada brojčano nadmoćnije mađarske vojske. Knićanin je u toku napada trčao sa opasnog mesta na opasnije i toliko je hrabrio svoje dobrovoljce, da je svaki od njih u srcu postajao neustrašivi Knićanin.

U bici kod Tomaševcasu pored tri hiljade srpskih dobrovoljaca pod komandom Stevana Knićanina učestvovali i graničari, kao i pripadnici pančevačke narodne garde.  Dva meseca posle pobede kod Tomaševca, Srbi Pančevci su Knićaninu poklonili šestofuntovni top, izliven u pančevačkoj livnici, sa ugraviranim natpisom „Srb junaku Stefanu P. Knićaninu blagodarni pančevački okružni odbor, za spomen pobjede tomaševačke 23 Nojevrija 1848“.

U Vojvodinu je iz Italije septembra 1848. godine stigao vojvoda Stevan Šupljikac, šestog oktobra je postao vrhovni vojni zapovednik srpskih narodnih odreda. Pod njegovu komandu je stao Stevan Knićanin sa svojim Srbijancima kojih je već bilo preko 5.000. Vojvoda Šupljikac je govorio za Knićanina da mu je on desna ruka.

Nakon bitke kod Jarkovca, u kojoj srpske snage nisu imale većeg uspeha, na poziv srpskog patrijarha u Vojvodinu su pristigli novi dobrovoljci iz Srbije. Vojvoda Šupljikac je u Pančevu, dok je dočekivao dobrovoljce iz Srbije dobio srčanu kap i ubrzo zatim umro.

Nepuna dva meseca nakon bitke kod Tomaševca usledila je bitka za Pančevo.  U samom Pančevu je vladala pomalo haotičnu situacija posle iznenadne smrti vojvode Stevana Šupljikca. U odbrani grada bile su srpsko-austrijske snage koje su brojale devet hiljada ljudi pojačanih sa oko 40 topova.

Mađarska vojska sastavljena od pešadije i konjice, pod zaštitom magle, krenula je prema Pančevu  ujutru  21. decembra 1849. godine, sa ciljem da ga osvoje i unište jer je bio glavno uporište srpskog pokreta u južnom Banatu.

Mađarske trupe, sa nadmoćnom artiljerijom, konjicom, i pešadijom, udarili su tolikom žestinom da su primorali srpsko-austrijsku vojsku na povlačenje.

Glavnokomandujući srpsko-austrijske vojske, general Ferdinand Majerhofer, koji je nasledio komandu od Šupljikca, predlagao je da se Pančevo preda bez borbe, što  Knićanin i Adam Kosanić nisu prihvatili. Knićanin je komandovao sa brigadom sastavljenom od dva bataljona graničara i 5.000 dobrovoljaca iz Srbije i baterijom topova. Knićanin je rasporedio svoju dobrovoljačku vojsku za odbranu Pančeva tako što je svoje trupe postavio da brane drumove, jabučki i crepajski put i prostor sa vinogradima koji su spajali ova dva druma.

U međuvremenu, već su pristizale  mađarske trupe u kolonama marširajući  prema jabučkom drumu. Tada je Knićanin naredio Kosaniću da znatan deo svoga bataljona postavi duž Tamiša na Karauli. Time je raspored vojske za odbranu Pančeva bio završen.

Do razmene artiljerijske vatre došlo je oko 7 časova ujutru. Nakon međusobnog artiljerijskog gađanja, Kosanićeva vojska je ušla u bitku sa jednim mađarskim honvedskim bataljonom. Kosanić je naredio juriš i mađarska vojska je naterana u divlje bekstvo. Istovremeno sa Kosanićem, krenuo je i Knićanin u napad, bodreći Srbijance na juriš. Kad su srpski dobrovoljci krenuli u juriš sa isukanim bajonetima, mađarski vojnici su se razbežali, a Knićanin je odmah pošao u poteru za njima, goneći ih preko Novog Sela sve dok nije pao mrak. Mađarska vojska je pretrpela velike gubitke, stradalo je oko 800 vojnika, neki su poginuli u borbi, a neki su se smrzli dok su čitave noći bežali. Sa srpske strane je bilo sedam poginulih i osam ranjenih. Povlačenje mađarskih snaga značilo je da je bitka dobijena i da je Pančevo odbranjeno kao i ovaj deo Banata. U ovoj veoma važnoj  pobedi koja je bila prekretnica u sukobima, najveće zasluge su imali Stevan Knićanin i Adam Kosanić. Pančevačka varoš se Stevanu Knićaninu kao svom izbavitelju odužila dajući mu titulu počasnog građanina.

O Knićaninovom herojstvu u bici za Pančevo glavnokomandujući general Majerhofer je zapisao: „Da se slavna pobeda u njoj posle Boga najviše i naročito hrabrosti i mudrom raspoloženju Knićaninovom propisati ima.“

Ova pobeda kod Pančeva otvorila je mogućnost da se srpske snage upute dalje na sever i napreduju u dve grupe, jedne, koju je predvodio Stevan Knićanin i druge, pod komandom generala Kuzmana Todorovića. Ove snage su se pregrupisale u ozbiljnu vojsku koja je brojala oko 25 hiljada ljudi, od čega su oko dve hiljade bili konjanici, a artiljeriju je činilo 60 topova.

Pošto je mađarska vojska posle poraza kod Pančeva stalno uzmicala, Knićanin je jurio za njom. Pred Vršac je došao na Bogojavljenje 1849. godine a grad je žestokom bitkom osvojio 7. januara 1849. na dan sv. Jovana. Za Vršcem, sutradan se predala i Bela Crkva.

Knićanin je sa svojim dobrovoljcima 19. januara ušao u Veliki Bečkerek i zauzeo ga bez borbe jer su se Mađari razbežali. U Bečkereku je dočekan sa uzvicima: „Živeo predvoditelj Knićanin“ i „Živeo Banata izbavitelj“. Da nebi došlo do krađa i nasilja nad nesrbima u tek oslobođenom Bečkereku, naredio je da se na pijaci podignu vešala i obznanio je svoj vojsci i Banaćanima da će obesiti svakog ko se bude usudio da krade.

Knićanin je sa svojim dobrovoljcima dva dana kasnije zauzeo Stari Bečej, 25. januara je oslobodio Vrbas, a 28. januara Kulu. Tako je Knićanin za kratko vreme sav Banat očistio i neprijatelje prognao preko Tamiša još pre isteka januara.

Knićanin je zbog ove veoma važne pobede kod Pančeva, koja je na kraju, uticala na tok celog rata, od strane srpskog patrijarha u Vojvodstvu Srpskom Josipa Rajačića proglašen za Narodnog đeneral-majora. Kasnije je sam Knićanin govorio, da mu je od svih odličja koje je dobio od vladara i naroda, najmilija diploma kojom ga je Patrijarh proglasio za Narodnog general-majora.

Na poziv kneza Aleksandra Karađorđevića, a pomalo razočaran i time što su vojvođanski Srbi potpali pod potpunu zavisnost od Austrije, Knićanin  napušta svoje zapovedničko mesto i u februaru 1849. godine se vraća u Srbiju. Vojvođani su ga ispratili sa plačem i uzdisajima, govorili su da će sa odlaskom Knićanina i sreća od njih otići.

Po povratku u Beograd, Knićanin je Srbiji poklonio top koji je dobio na dar od Pančevaca. O tome su 11. marta 1849. godine pisale Srpske Novine: „Član sovjeta i kavaljer g. Stefan P. Knićanin povrativši se iz Vojvodine u otečestvo, podneo je na dar  našem otečestvu jedan šestofuntovi top, sa cjelim priborom i 4 konja, s kojim je on od obštestva pančevačkog, po održanoj na Tomaševcu bitki počestvovan, i popečiteljstvo je vnutreni dela po visokoj zapovesti Njegove Svjetlosti, učinilo shodnu naredbu, da naše  regularno vojnstvo isti top sa priborom  i konjima po želji g. darovatelja primi i hrani .“

Pored toga, Knićanin je stajaćoj vojsci poklonio glavnu zlatom i srebrom otkanu mađarsku zastavu.

U ovo doba, Knićaninu je od cara Franca Jozefa I stigao Orden Sv. Leopolda II reda, a malo posle toga i ruski car Nikolaj I, poslao mu je Orden Svete Ane II reda ukrašen brilijantima.

Tek što se Knićanin vratio iz Vojvodstva u Kneževinu Srbiju, Mađari su upali u Banat i Bačku i zauzeli obe provincije. Posle mađarske kontraofanzive narodna vojska se našla u rasulu, a narod u panici. Mađari su bitkom zauzeli Srbobran, a u Pančevo su ušli bez bitke. Patrijarh se opet obratio Knićaninu i pozvao ga da ponovo dođe u Srpsko Vojvodstvo i pomogne Srbima. Knićanin se sa stotinak dobrovoljaca u aprilu 1849. godine vratio u Vojvodinu, gde je učestvovao u odbrani strateški značajnih tačaka od mađarskih snaga u okolini Titela. Trougao oko Titela još nije bio pao u neprijateljske ruke, pa je Knićanin tu između Titela, Vilova i Mošorina postavio logor svoje vojske. Mađari su neprestano napadali na Knićaninovu vojsku, a on se sa svojim dobrovoljcima hrabro branio. Odsudna bitka za odbranu je počela u aprilu 1849. godine kod Mošorina i Vilova. Stevan Knićanin je branio Titelski breg, odbijajući Mađare, 24. i 26. maja. Pravo vojničko čudo je izveo 23. jula 1849. godine odbranivši logor kod Mošorina.

Uz pomoć Ruske carske vojske, austrijske trupe su ugušile mađarski revolucionarni pokret, mađarska vojska je doživela potpuni slom i rat je završen 1. avgusta 1849. godine.

Knićanin se sa svojim dobrovoljačkim korpusom vratio u Kneževinu Srbiju preko Slankamena 26. avgusta 1849. godine. Po povratku u Srbiju, Stevan Petrović Knićanin je, na čelu svojih dobrovoljaca dočekan trijumfalno, sa neviđenim počastima. Zbog njegovih ratnih dela i njegove harizme, za njega se u celom srpstvu čulo posebno što je, kako se tada smatralo, obnovio snagu srpskog oružja.

Kada je vest o Knićaninovoj hrabroj borbi u Mošorinu stigla u Srbiju, knez Aleksandar Karađorđević mu je 15. avgusta 1849. na dar poslao dragocenu sablju u vrednosti 300 dukata. Sablja je bila ukrašena izgraviranim kneževim imenom i natpisom „za hrabrost“.

Stevan Knićanin je od januara 1849. godine bio “dopisni član” beogradskog Društva srpske slovesnosti.

Po završetku rata, išli su svi važniji generali u Beč, na podvorenje caru Francu Josifu I. Careva izričita želja je bila da vidi Knićanina, pa se on zbog toga ali i zbog savetovanja o uređenju Habsburške monarhije zaputio u Beč. Knićanin je na putu za Beč svratio u Zagreb u posetu kod bana Jelačića.

Knićanin se sastao u Zagrebu sa hrvatskim banom Jelačićem i tom prilikom od bana dobio na poklon za uspomenu, pozlaćenu srebrnu čašu. Na jednoj strani čaše je bilo ugravirano: „Josif Baron Jelačić Buzunski, svom bojnom drugu Stevanu Petroviću Knićaninu”, a na drugoj strani je pisalo: “Pančevo i Mošorin”. Na trećoj strani čaše su bila ugravirana dva ukrštena topa, a na zaklopcu srebrni kip koji predstavlja Srbina u narodnom odelu, sa isukanom sabljom u jednoj i srpskom trobojkom u drugoj ruci. Tada je Ban rekao: „ Da je Knićanin stekao kod cele Austrijske armade ne samo ljubav, no i duboko poštovanje.“

Knićanina su u Beču sa velikim počastima dočekali slavni feld-maršal Radecki, feld- cajgmajsteri Hes i Hajnau, svi carski ministri i mnogobrojna bečka elita.

Car je Knićanina primio na audijenciji sa izuzetnim poštovanjem. Tokom audijencije na bečkom dvoru, Knićaninu je dato najviše priznanje  carevine, Orden Marije Terezije III stepena. Pored  najvišeg odlikovanja, Knićanin je u Beču dobio i čin austrijskog generala. Car je poljubio orden i rekao: „ Neka bude general Knićanin uveren da ljubeći ovaj orden njega samog ljubim.“  Zatim je car pružio orden feld-maršallajtnatu Grineu a on ga je u carevom prisustvu okačio Knićaninu oko vrata. Knićanin je došao na audijenciju odeven u narodno odelo od zelene kadife, a o bedrima je imao sablju. Posle završetka ceremonije na audijenciji, mladi osamnaestogodišnji car Franc Jozef I, zainteresovao se za Knićaninove pištolje. Knićanin je izvadio jedan pištolj i okrenuo ga caru u prsa, na šta ga car začuđeno pogleda. Zatim Knićanin zavrti i okrene pištolj da dođe cev njemu u prsa, a drška pištolja caru u ruke. Potom se poklonio caru i rekao mu: „Onako dajemo neprijatelju, a ovako prijateljima.“

Knićanin je iz Beča krenuo u Berlin, da poseti svog sina Antonija, koji je tamo bio na vojnoj akademiji. Iz Berlina je želeo da ode u Prag, ali na železničkoj stanici mu je saopšteno da carsko-austrijska vlada ne želi da on tamo ide, i moli ga da odustane od te namere.

Knićanin se iz Berlina vratio u Beograd 29. septembra 1849. godine, na dan rođenja kneza Aleksandra Karađorđevića, pa je otišao pravo na dvorski bal koji je bio upriličen povodom kneževog rođendana.

Po povratku kući, Knićanin je poslao u Prag kao poklon svoju ratnu sablju i pištolje i jedno propratno pismo.

Pesnik-vladika Petar IINjegoš, poslao je 1849. godine Knićaninu zlatnu kolajnu Miloša Obilića za hrabrost za bitku kod Pančeva. Vladika je uz kolajnu poslao pismo u kome između ostalog  kaže: “Stevane P. Knićanine diko roda našeg, ti mi potpuno opravda ime vojnika Dušanovih i Karađorđijevih…Iz čiste priznatelnosti  k Tvojim podvizima šaljem ti na dar lik besmrtnog Obilića. On će dobro pristajati na prsima pobeditelja Tomaševačkog i spasitelja Pančeva. Zato ga primi mladi vojvodo vitezova Srbijanskih.“

Knićaninu su u znak zahvalnosti Vojvođanski Srbi poklonili dugu pušku sa zlatnom posvetom. Na cevi je u zlatu gravirana posveta na staroslovenskom jeziku koja glasi: „Njegovome prevashoditeljstvu, hrabrome vitezu, nepobedimome generalu, razni ordena kavaljeru, Sovjeta Knjažestva Serbije, Stevanu P. Knićaninu, za znak večite priznateljnosti koju mu i Austrija, velika Rusija, Otomanska porta, srbska Crna Gora i mila majka Serbija ukazanimi njimi grudima za veru i narodnost Vojvodine Srbske ukazaše, podnose sinovi njeni predaga njegova u Serbiji živeća Serbi braća”.

I Česi  su mu 1852. godine darovali srebrnu počasnu sablju i dvobojski komplet, dva perkusiona pištolja sa priborom, rad jednog od najčuvenijih austrijskih oružara  XIX veka – Antonina Vinčenca Lebede. Na oružju je zlatom tuširan natpis „Srbinu Knićaninu braća Česi.”

Pištolji Stevana Petrovića Knićanina

Kao kruna svih nagrada, Knićaninu je 1. januara 1851. godine knez Aleksandar Karađorđević dodelio titulu Vojvode Knjaževsko-Srpskog. Do tada je u Srbiji titulu vojvode poneo samo Toma Vučić Perišić. Uz vojvodsku titulu, proslavljeni Gružanin je dobio i komandu u Kragujevcu. Po tada ustaljenom običaju, Knićanin je povodom postavljenja za vojvodu, iz ruku kneza Aleksandra dobio sablju sa natpisom: „Narodni general St. P. Knićanin, 1851. godine”.

Kragujevcu je ostao na položaju upravitelja vojskom, nadzirao je i nad radom novotvorene topolivnice. Smatran je jednim od važnijih stubova vlasti Aleksandra Karađorđevića. Tako je bilo sve do 1854. godine kada postaje ministar unutrašnjih dela. Tu funkciju je obavljao samo nedelju dana, dok se nije razboleo.

Doživeo je moždani udar 1854. godine u Kragujevcu. Prevezen je u Beograd gde se poprilično oporavio. U  zimu 1855. godine mu se stanje pogoršalo pa je u martu otišao na lečelje u banju Mehadiju ali kako mu se tamo zdravstveno stanje pogoršalo, vraćen je nazad u Beograd. Kad je pred smrt polazio u banju Mehadiju na lečenje, car Franc Jozef I poslao je 2.000 dukata za njegovo lečenje.

Umro je u svojoj kući na Terazijama u subotu pred Trojice 14. maja 1855. godine u 48-oj godini života.  Opelo je održano u Sabornoj Beogradskoj Crkvi, a posmrtni govor je održao licejski veroučitelj arhimandrit Sava.

Sahranjen je kod palilulske crkve, između grobova poznatih ustanika, Stojana Simića i Tenke Stevanovića. Bila je to do tada najveća sahrana koju je Srbija priredila. Knićaninovoj sahrani je prisustvovao knez Aleksandar sa kneginjom Persidom, mitropolit beogradski Petar sa mnogim sveštenicima i mnogobrojni građani. Po naređenju cara Franca Jozefa I prisustvovala je deputacija od osamdeset carskih oficira iz svih pukova u Vojvodini.

Tada je za Knićaninom plakala cela Srbija, a Knić nikada nije oprostio što je on sahranjen u Beogradu ali tako je hteo Državni savet i sam knez Aleksandar. Veličinu pratnje na njegovom pogrebu, u Beogradu 1855. godine, nadmašile su kasnije samo sahrane kneževa, Miloša i Mihaila.

Knićanin se dva puta ženio, iz prvog braka je imao sina Antonija i ćerku Staniju koja je bila udata za oficira Prokića. Iz drugog braka je imao sina Andriju.

Stevan Petrović Knićanin (fotografija, rad Anastasa Jovanovića)
Supruga vojvode Stevana Petrovića Knićanina (rad Jovana Popovića, oko 1851)

 

Sin vojvode Knićanina, pukovnik Antonije, koji se školovao u Berlinu bio je ađutant kneza  Mihaila. Antonijeva supruga Lena Knićanin, bila je optužena da je znala da se priprema atentat na kralja MilanaObrenovića 1882. godine, koji je pokušala da izvrši Ilka Marković. Kako je Lena Knićanin bila rođaka Ilke Marković, osumnjičena je da je znala za Ilkine planove i to je na saslušanju i priznala. Lena je nađena obešena u zatvoru 28. marta 1883. godine. Samoubistvo koje je navodno izvršila dogodilo se pod sumnjivim okolnostima, vojnik koji je bio na straži ispred njene ćelije „rimskog bunara“ takođe je poginuo. Lekar Lazar Paču, koji je bio u komisiji za uviđaje, izdvojio je svoje mišljenje da se ne radi o samoubistvu.

Kao što je to slučaj sa mnogim istorijskim ličnostima, i za Knićaninovo ime je vezano jedno narodno predanje. Imanje manastira Voljavča se graničilo sa selom Ramaća. Ramaćanci su zauzeli deo manastirske zemlje pa su zbog toga došli u sukob sa manastirom. Manastirski starešina je poveo spor. Predsednik komisije, koja je bila određena da ograniči manastirsko imanje bio je Stevan Knićanin. Spor je bio rešen u korist Ramaćanaca pa se tako Knićanin ljuto zamerio kaluđerima. Stari iguman manastira, sa devet kaluđera, devet dana je bez prestanka kleo Knićanina te se on teško razbole, telo mu se ukoči, uhvati ga drhtavica i telo mu se oduze. Narod se iz cele okoline skupio kod manastira, da moli kaluđera da oprosti Knićaninu. Jedva su ga umolili i Knićanin ozdravi.

Zbog neustrašivosti i junaštva, Knićaninovo ime se pročulo čitavom Srbijom. U zapisu jednog savremenika se kaže: „Pred sam početak boja seda na konja, zapali čibuk i odjaše lagano tamo gde je najpogibaonije mesto. Oko njega se sleže što je najodabranije i svak sada gleda jedino da ličnim junaštvom obrati pažnju na sebe. U takim je trenucima njegov uticaj bio silan, neodoljiv… Najneobičnije, pak, delo junačko pokazao je kad je na konju lagano i pušeći došao na sto koračaja od neprijatelja, razgledao sve što je hteo, izbacio pištolj i lagano se vratio.” Pored toga što je bio nadaleko čuven po neustrašivosti, Knićanin je bio poznat i po milosti prema zarobljenim neprijateljskim vojnicima.

Iako nije bio vojnički i politički obrazovan, Stevan Petrović Knićanin je odigrao ogromnu ulogu i u politici i u ratu. I sve to, pre svega, na osnovu prirodne, urođene inteligencije. Iako nije učio vojne škole, odolevao je napadima i pukovnika i generala. Za vreme mađarske revolucije 1848/49, istakao se hrabrošću i veštim vođenjem dobrovoljaca u bitkama u Vojvodstvu Srbiji, gde se na strani Srba borio protiv Mađara kao glavni komandant. Srbijanci koji su se kao dobrovoljci pod Knićaninovom komandom borili rame uz rame sa svojim prečanskim sunarodnicima  protiv Mađara, bili su  strah i trepet za neprijateljske vojnike. Njegovo ime je u to doba kružilo Srbijom, a u gotovo svakoj srpskoj kući mogla se videti njegova slika.

Odmah nakon bitke za Mošorin, zahvalni Srbi su mesto gde se nalazio Knićaninov logor kod Mošorina prozvali Knićevac.

U čast Stevana Knićanina, selo Rudolfovo (Rudolfsgnad), tako nazvano po krunskom princu Rudolfu, sinu carice Marije Terezije, od 1918. godine ponelo je ime Knićanin.

Postoji ulica u Kragujevcu koja se zove „Steve Knićanina”, kao i ulica u Beogradu, na Dorćolu, koja se zove „Knićaninova“.  Knićaninova ulica postoji i u Čačku, Pančevu, Požarevcu, Zrenjaninu, kao i drugim gradovima u Vojvodini.

Osnovna škola u Knićaninu se po njemu zove “Stevan Knićanin”. Kulturno umetničko društvo u Kniću nosi ime Stevana Petrovića Knićanina.

Replika Knićaninovog portreta Uroša Kneževića u sali Skupštine opštine Knić

Od 2017. godine, salu Skupštine opštine Knić krasi verna replika Knićaninovog portreta Uroša Kneževića. Opština Knić će se tokom 2018. godine odužiti slavnom Stevanu Knićaninu i postavljanjem  njegove spomen biste ispred Doma kulture u Kniću.

Kao mudar i odvažan vođa opevan je u narodnim pesmama. Urađeno je više njegovih portreta od kojih je najznačajniji rad Uroša Kneževića, kome je kao inspiracija poslužio Knićaninov trijumf u Pančevu i top poklonjen od Pančevaca. Pored portreta, za buduće generacije je sačuvan i autentični foto-snimak, rad Anastasa Jovanovića, jednog od najranijih svetskih i prvih srpskih fotografa.

Stevan Petrović Knićanin je svoj nadimak pozajmio od Knića, mesta  svog rođenja, ali on je ovaj zajam Kniću stostruko vratio proslavivši ga svojim imenom svuda širom Srbije i čitave Evrope. Pošao je u Vojvodinu da se bori, iako nije imao prethodnog ratničkog iskustva, ušao je u legendu. Za razliku od svog zemljaka Tome Vučića, odoleo je iskušenjima da se upetlja u borbu za vlast.

___

*  Po opšte prihvaćenom mišljenju uzima se da je Stevan Petrović Knićanin rođen 15. februara 1807. godine, međutim bliže je istini da je datum njegovog rođenja 25. februar 1807. godine po julijanskom kalendaru, odnosno 10. mart po gregorijanskom kalendaru. Zabuna oko datuma rođenja je nastala tako što je Đ. Milićević u Pomeniku znamenitih ljudi srpskog naroda novijega doba, objavljenom 1888. godine uzeo 15. februar kao datum rođenja Stevana Knićanina. I sam Milićević, u ispravci svoje knjige navodi da treba da stoji da je Knićanin rođen 25. februara. U nedostatku pisane građe, kasnije su, pozivajući se na Milićevićev Pomenik uglavnom svi prihvatili 15. februar kao datum Knićaninovog rođenja. U Nekrologu Stevanu Petroviću Knićaninu, izdatom odmah nakon njegove smrti 1855. godine stoji da je on rođen 25. februara 1807. godine

AUTOR:  Saša Zarić, saradnik portala Poreklo

Komentari (4)

Odgovorite

4 komentara

  1. Gruja

    Zaricu kad tako lepo pises o vojvodi Knicaninu sto si trazio peticijom dase u centru knica ne digne spomenik Knicaninu nego mesto Knicaninovog spomenika dase napravi spomenik cetnicima?

  2. Saša

    Poštovani Grujo, očigledno niste dobro informisani. U Kniću će ispred Doma kulture biti podignut i spomenik Stevanu Petroviću Knićaninu i spomenik stradalim pripadnicima Jugoslovenske vojske u otadžbini sa područja Knića. Skupština opštine Knić je već donela Odluku o podizanju spomenika Knićaninu. Nije bilo nikakve peticije ni protiv spomenika Knićaninu ni za spomenik četnicima. Ja jesam podneo odborničku inicijativu za podizanje spomenika četnicima, Opštinsko veće je usvojilo inicijativu i sada se čeka saglasnost Ministarstva kulture. Ali to sve nema nikakve veze sa spomenikom Stevanu Knićaninu, oba spomenika će biti podignuta u parku ispred Doma kulture.

  3. Ratko

    Pozdrav
    Posedovao sam ćilim kojim je jedne prilike pokrivao Stevan knićanin u porodici Mihaila Zarić kada je gostovao kod istih oni su rodbina Petrovića iz Grabovca, ćilim je predat biblioteci u Knić, vrlo lep suvenir, povodom +10 godišnjice KUD Knićanin

  4. ANDREJ

    Ja sam danas jedini muski naslednik Vojvode Stevana Petrovica Knicanina.Imam primedbu,sto nigde nije naglaseno,da
    je Orden Marije Terezije II reda,koju mu je dodelio Austrijsjki Car,automatski povlacio plemicku titulu Barona.Dakle,moj predak
    je pored titule narodnog enerala i Srpaskog Vojvode,imao i naslednu Plemicku titulu Barona .