Godišnjica smrti velikog srpskog lingviste Milice Grković (1937-2016)

19. maj 2017.

komentara: 0

Dana 19. maja navršila se godina od odlaska jednog od najznačajnijih srpskih lingvista Milice Grković (1937-2016), autora široko poznatog “Rečnika ličnih imena kod Srba”.

U najnovijem, 23. po redu broju Onomatoloških priloga, akademik Aleksandar Loma biranim rečima podsetio se lika i dela Milice Grković. Tekst objavljujemo u celini:

Među publikacijama iz oblasti onomastike u nas izdvaja se jedna knjiga koja je našla svoj put izvan usko stručnih krugova do najšire čitalačke publike; mnogo tražena, ona se teško zadržava na policama, u uzastopnim zajmljenjima katkad bespovratno odluta – to se poodavno desilo i sa mojim sopstvenim primerkom – a vlasniku taj gubitak ne padne tako teško zbog radosti koja mu je bila povod. Reč je, naravno, o znamenitom Rečniku ličnih imena kod Srba, koji je u poslednjih četrdesetak godina mnogim roditeljima i kumovima bio pouzdan vodič u delikatnom činu izbora imena novorođenom detetu. Na koricama te knjige, među kojima je sabrano veliko blago našeg imenoslova, savremenog i istorijskog, stoji jedno lepo srpsko ime, staro a nezastarelo. Autor, Milica Grković, ponela ga je iz svoga zavičaja u srcu Šumadije a mi koji smo je i lično poznavali znamo koliko joj je dobro pristajalo. Utoliko nas je sve teže pogodila vest da su se 19. maja (2016) okončali njeni ovozemaljski dani. Odbor za onomastiku Srpske akademije nauka i umetnosti ostao je bez svoga dugogodišnjeg člana, “Onomatološki prilozi” opraštaju se od istaknutog saradnika, novosadski univerzitet izgubio je jednog iz sazvežđa svojih najzaslužnijih profesora, a ukupna naša nauka upisuje Milicu Grković među one koji su na polju izučavanja srpskog jezika zaorali duboke i plodonosne brazde. U trajnom sećanju zadržaće je i kosovsko-metohijski Srbi, zbog njenog postojanog i predanog zalaganja za odbranu njihovog identiteta i kulturnog nasleđa.

Bogati naučni profil Milice Grković najizrazitije ocrtavaju dve trajne preokupacije: staroslovenska filologija i antroponomastika. Podjednako uzorni bili su njen rad na izdavanju starih srpskih spomenika, pre svega Dečanskih hrisovulja (sa Pavlom Ivićem i samostalno) i na proučavanju srpskog onomastikona od srednjeg veka do danas. Ta su pregnuća bila kod nje među sobom tesno povezana, jer je interpretaciji ličnih imena pristupala sa punom svešću o značaju istorijske posvedočenosti i izvornog podatka. Njen Rečnik ličnih imena Banjskog, Dečanskog i Prizrenskog vlastelinstva u četrnaestom veku iz 1986. pruža obrazac po kojem bi trebalo obraditi celokupnu starosrpsku antroponimiju. Kad taj posao, koji naši jezikoslovci duguju koliko svome narodu toliko i svetskoj slavistici, jednog dana, nadajmo se, bude urađen, u njega će biti ugrađen teško precenjivi doprinos Milice Grković. Dotad će reprezentativni presek koji pružaju tri velike povelje iz prve polovine XIV veka a koji je ona uzorno obradila ostati “nastolna knjiga” za sve ozbiljne slovenske onomastičare koji ne zanemaruju dijahrone uvide. Njen značajan udeo prvom tomu enciklopedije Słowiańska onomastyka objavljenom u Varšavi 2002. predstavlja jedan od ozbiljnijih iskoraka srpske onomastičke nauke u inostranstvo.

Podroban prikaz i vrednovanje životnog dela Milice Grković ostaju zadatak za budućnost, utoliko obavezniji što bi se na taj način osim osvrta unazad na jednu značajnu naučnu karijeru dobili i brojni putokazi usmereni ka budućim istraživanjima. Da se čitalac osvedoči o značaju tog dela za srpsku onomastiku dovoljno je ako okrene ovu setno ispisanu stranicu, listajući dalje nađe u indeksu autora ime Milica Grković i vidi koliko je puta ono citirano samo u radovima koji čine ovaj broj “Onomatoloških priloga”.

Objavljeno u Onomatološkim prilozima broj 23, 2016. godine (str. 543-544)

Komentari (0)

Odgovorite

Trenutno nema komentara. Budite prvi i ostavite komentar.