Društvo srpskih rodoslovaca “Poreklo” oprostilo se od jednog od svojih najvrednijih članova – Pera Pećinara (1942-2017). Pero je preminuo u petak, 31. marta u 75. godini života, a sahranjen je u Užicu u utorak, 4. aprila 2017. godine.
Pero Pećinar će ostati upamćen kao jedan od najupornijih istraživača po srpskim arhivima, u kojima je više od dve decenije neumorno tragao za podacima o svom rodu i zavičaju. Kao plod tog neizmernog truda iza njega su ostale knjige: Rodoslov porodice Šišaković iz Draglice (Užice, 2003), Rodoslov porodice Pećinar iz Ljubiša (Užice, 2007), Seobe kroz užički okrug u 19. veku, dve knjige (Užice, 2012). Smrt ga je zatekla u radu na knjizi o turskim zločinima nad stanovništvom užičkog kraja.
Pero je bio jedan od retkih koji je u svojim knjigama koristio gotovo isključivo izvornu građu, tj. u fusnotama njegovih knjiga teško su se mogli naći navodi da je nešto preuzeto iz već objavljivanih knjiga. U tome i jeste njegova veličina. Pero je svojim trudom, nadvijen nad rukom pisana dokumenta, uspeo da razgrne prašinu sa njih i pretoči ih u građu od izuzetnog značaja za našu istoriografiju. Sigurni smo da će u vremenu što dolazi ovaj trud našeg Pera biti i prepoznat i da će mu ne mali broj istraživača i naučnika odati dužno priznanje.
Mi u Društvu srpskih rodoslovaca “Poreklo” pamtićemo zauvek našeg Pera kao čoveka izuzetnih vrlina, kojeg je krasila skromnost i jednostavnost. Kad god je bilo potrebe, Pero je bez ikakvih zadrški odlazio u arhiv i tamo pronalazio i obrađivao vrednu građu drugim istraživačima i zainteresovanim pojedincima. Njegovim odlaskom nastupila je velika praznina koju će teško ko moći da popuni. Nama je bila čast što je Pero bio našim članom i nastojaćemo da trajno sačuvamo sećanje na njega.
Pero Pećinar rođen je na Petrovdan 1942. godine u Ljubišu na Zlatiboru, kao jedno od osmero dece kod roditelja Borivoja i Ilinke. Polaskom u prvi razred, greškom je upisan pod imenom Petar, pa se tako vodi u svim službenim dokumentima, mada je kršten pod imenom Pero. Osmogodišnju školu je završio u Ljubišu pešačeći dnevno blizu 20 kilometara. Srednju školu završio je u Kikindi, Tehničku vojnu akademiju u Zagrebu i Školu bezbednosti u Pančevu. Službovao je u Titogradu (danas Podgorica), Titovom Užicu, Čačku i Beogradu. Otišao je u penziju 1994. godine u činu potpukovnika. Iza sebe je ostavio dva sina, oba oženjena, sa po dvoje unučadi. Poslednjih godina života, Pero je obitavao u Beogradu i u svojoj vikendici na Beloj Zemlji kod Užica.
Na kraju, podsećamo da smo pre tačno tri godine, 3. aprila 2014. u Bibliteci “Milutin Bojić” organizovali predstavljanje Pećinarove dvotomne knjige “Seobe kroz užički okrug u 19. veku”. U znak sećanja na početku ovog članka objavili smo snimak sa ovog događaja.
9. april 2017. u 13:33
Defendor
Neka mu je večna slava i hvala!
10. april 2017. u 11:00
Selaković
Zahvalan sam mu na srdačnosti i predusretljivosti koje je pokazao kada smo se upoznali, gde drugde nego u Arhivu.
Neka mu je večna slava i hvala!