Ljubinski srodnici kraljevića Marka u priči: Tragom vlaha Ugaraka i tajne vođenske krstače

„Vino pije Kraljeviću Marko, pola pije, pola Šarcu daje…“

Baš nijedna epska pjesma o junačkim podvizima Kraljevića Marka ne pomenu njegove ljubinjske srodnike iz Kruševice i Vođena! Ipak, sve ono što ne opjevaše narodni stvaraoci epskih pjesama, zabilježiše pera drevnih dubrovačih i turskih hroničara, dlijeta ohridskih i ljubinjskih klesara, kistovi makedonskih freskopisaca i naučni radovi istoriografa 19, 20. i 21. vijeka. U priči koja slijedi sve je počelo i sve ima svoj završetak u Vođenima nadomak Ljubinja…

Cvrkut u gaju kraj Rivičnjaka utihnu. Dok su jutro razdanjivali još topli zraci septembarskog sunca, poj slavuja tog rosnog prijepodneva 2009. ispunjavao je, činilo se, baš svaku poljanu u gornjim Vođenima. Natrule grančice krckale su pod stopalima visokog čovjeka u maskirnoj jakni, koji je rukama razmicao granje, praveći sebi i dvojici u njegovoj pratnji, prolaz u unutrašnjost gaja: “Samo za mnom! Sad ćemo doć’ do krsta u haremu“. I zaista, ovo malo i staro, potpuno zaraslo groblje, stanovnici Vođena zvali su harem. Pored mnoštva grobova obilježenih samo običnim kamenjem u njemu su se nalazila samo dva spomenika, jedan oveći i jedan vrlo mali krst.

Pazeći da mu se pramenovi nepovezane duge kose ne zapletu u bodljikavo trnje, Čedo Likić je gazio posljednji. Uvijek spreman da priskoči svojim saplemenicima, odazvao se i ovog jutra rođaku Radi Likiću – sa iskrenom namjerom da pomogne njemu i njegovom prijatelju Bojanu Turanjaninu – mlađahnom profesoru istorije. Kada su duboko zagazili u unutrašnjost, dočekao ih je vlažni miris mahovine i prohodni šumarak od tananih stabala.

–  Evo ga! – izusti predvodnik, brišući oznojeno čelo rukavima mokrim od rose. Kameni krst ležao je oboren ispred groba, ozidanog i popločanog komadima klesanika, koje je vrijeme razmaknulo i dijelom razbacalo naokolo.

–  Čedo, probali smo ga maloprije podić’ sami, ali nismo mogli… – nastavi svestrani bratić vođenskog domaćina Vukašina Likića, koji je ovaj nadgrobnik pronašao još davno, dok je kao dječak tumarao uzduž i poprijeko upoznavajući selo svojih pradjedova – samo nam je malo nedostajalo da ga podignemo – dodade. Opet se dvije velike ruke, i ovoga puta četiri manje, spustiše na kamenu krstaču. Trebalo je nekoliko minuta zajedničke borbe sa teškim kamenim spomenikom, dok ga nekako ne uspraviše na bok. U tom trenutku, kada im se pogledi susretoše sa simbolom uklesanim na licu krstače, koja je možda i više od pola milenijuma ležala oborena na obali vođenskog potoka Rivičnjaka, profesor Turanjanin i njegov prijatelj i saradnik Rade Likić iznenađeno i spontano uglas uskliknuše: „Sankovići!!!“. – Koji Stankovići??? – radoznalo izusti Čedo Likić, začuđeno pokušavajući da shvati šta se to odjednom dešava pred njim.

Krstača je imala oblik tipičan za srednjovjekovne spomenike, ravnih linija i bez takozvanih „jabučica“, karakterističnih za kasniji period. Ivice njenih krstastih površina ukrašavala je tordirana vrpca – traka u vidu upletenog užeta. Bočne površine krakova krsta bile su ispisane dlijetom, sa dva velika ćirilična slova: “Ž” i “H”. Na sredini prednje strane, među četiri uklesane kružnice, stajao je taj veoma neobičan i specifičan znak, koji je mnogo nalikovao na heraldički simbol srednjovjekovne vlastelinske porodice Sankovići, iz koje su izrasle generacije župana Huma. I zaista, u cjelokupnoj heraldici srednjovjekovne vlastele Srbije i Bosne tom simbolu nije bilo sličnog. Istoričari su dvojili i oko njegovog značenja, ali nekako najpriličnije je bilo ono koje je ovaj simbol tumačilo kao monogram riječi Hum – zemlje kojom su generacije Sankovića vladale gotovo cijeli 14. vijek, sve do 1404. godine i tragične smrti posljednjeg oblasnog humskog gospodara iz njihove loze – vojvode Radiča Sankovića.

Porodični simbol Sankovića očuvao se samo nacrtan na povelji župana i kaznaca Sanka Miltenovića iz 1369. i na otiscima pečatnih prstenova njegovih sinova Radiča i Bjeljaka Sankovića, pa se pitanje nametalo samo: „otkud heraldički simbol nevjerovatne sličnosti njihovom na srednjovjekovnoj krstači u Vođenima?

Trebalo je nekoliko mjeseci proučavanja naučno-istorijskih radova da se dođe na korak bliže odgovoru. Vođenska krstača i fragmenti istoriografskih podataka tvorili su cjelovitu sliku, otkrivajući i ono što ranije nije bilo poznato iz davne prošlosti Ljubinja.

Iz zaborava je iskrsnula jedna cijela istorijska epizoda koja je humske gospodare Sankoviće i njihove vazale vlahe Ugarke iz ljubinjskog kraja vezivala za srpsku dinastiju Mrnjavčevića.

Uzdizanje Sankovića u humske gospodare trajalo još od početka 14. vijeka, kada je Hum bio dio srednjovjekovne države Nemanjića. Iako je dvadesetih godina 14. vijeka bosanski ban uspio da svojoj državi priključi ovu spornu oblast, nje se nije odricao ni srpski vladar. Otac Bjeljaka i RadičaSankovića – Sanko Miltenović i njegov otac župan Milten Draživojević povremeno su priznavali vrhovnu vlast srpskog kraljaDušana, a povremeno bosanskog bana Stefana II Kotromanića. Kada je 1333. srpski kralj Dušan prodao Dubrovniku Stonski rat – Pelješac sa Stonom, Sankovićima je preostala svega desetina imanja kojeg su tamo imali. “Iako nije jasno kako su bili organizovani ostaci srpske crkve nakon što su nekadašnji zahumski episkopi svoje sjedište iz Stona premjestili u manastir Svetog Petra i Pavla na Limu, pouzdano je da su u 14. vijeku pravoslavne bile porodice župana Miltena Draživojevića, njegovog sina kaznaca Sanka i njegovih unuka župana Bjeljaka i vojvode Radiča Sankovića” – bilježi u “Istoriji Srba” Konstantin Jiriček.

Čuvajući posjede, nastavili su diplomatski graditi odnose sa vladarima obje države, prilagođavajući pri tom svoju orijentaciju – tako su, na primjer, 1335. smatrani za „ljude bosanskog bana“, a već sljedeće, 1336, ponovo su bili „ljudi srpskog kralja Dušana“. Razlog i tačno vrijeme njihove političke preorijentacije nisu poznati, sem da od 1348. to kolebanje prestaje, kada župan Sanko Miltenović ostaje „čovjek bosanskog bana“.

Novembra 1366. među Sankom Miltenovićem i tada još bosanskim banom Tvrtkom I bujaju razmirice, koje traju do druge polovine 1367. godine. Već od oktobra 1368, kako su to isticali Dubrovčani, „Sanko se opet odmetnuo od svog gospodara bosanskog bana“ i prešao na stranu župana Nikole Altomanovića u njegovom sukobu sa banom Tvrtkom I i Dubrovnikom.

U proljeće 1371. godine pripreman je združeni vojni pohod srpskog kralja Vukašina Mrnjavčevića i njegovog zeta Đurađa I Balšića, gospodara Zete, protiv župana Nikole Altomanovića. Jula te godine, Vukašin Mrnjavčević i njegov sin Marko (kao Kraljević Marko najopjevanija ličnost u srpskim epskim pjesmama), logorovali su sa svojom vojskom na Balšićevoj teritoriji kraj Skadra, spremni da naprave proboj u Altomanovićevu zemlju. Sasvim je izvjesno da su Sankovići ove godine već bili u veoma bliskom srodstvu sa Balšićima i srpskom kraljevskom porodicom Mrnjavčevića. Vjerovatno pod njihovim uticajem, Sanko Miltenović iznenadno napušta prijateljstvo sa županom Nikolom Altomanovićem, postaje mu protivnik i u jednom sukobu sa njim gine u Trebinju (upravo negdje u ovom periodu, koji se okvirno podudara sa vremenom između jula 1370, kada se sa sigurnošću zna da je bio živ, i jula 1372. kada arhivski izvori o njemu pišu kao mrtvom čovjeku); dubrovački hroničari zapisaše da je poginuo „zbog svoje nepažnje“. Do združenog vojnog napada Mrnjavčevića i Balšića ipak ne dolazi, jer su Osmanlije zaprijetile gospodaru Sera, mlađem kraljevom bratu – despotu Jovanu Uglješi, koji je vladao istočnom Makedonijom, pa su vojne snage Mrnjavčevića brzo preusmjerene ka istoku. Nakon Maričke bitke septembra 1371. (i pogibije despota Jovana Uglješe i kralja Vukašina Mrnjavčevića), gospodar Zete, Đurađ I Balšić, odgoni svoju ženu Oliveru (kraljevu kćer). Jedan raniji, nepotpun podatak iz 1358. govori da je ove godine župan Sanko Miltenović ženio sina. Kako je sklapanje brakova sa “izdancima” vladarskih dinastija bilo sredstvo diplomatije, a ženidbeno-udadbene veze način da jedan vladar oko sebe okupi svoje moćne susjede, sudeći po svemu, ispostavlja se da je brak Radiča Sankovića sa Goisavom, kćerkom Đurađa I Balšića i Olivere Mrnjavčević, bio sklopljen prije te 1371. godine (na njenom nadgrobnom natpisu stoji da je došla u kuću kaznaca Sanka, koji je ovo zvanje ponio već u ljeto 1366. godine; kao i svaka velika oblast u srednjovjekovnoj Bosni i Hum je imao svog kaznaca – najistaknutijeg predstavnika državne uprave koji pored ubiranja vladarevih prihoda, obavljao i druge dužnosti).

Za svog života župan Sanko Miltenović držao je prostranu oblast od gornje Neretve, preko Nevesinjskog, Trusinskog i Dabarskog polja, Popova, u čijem je sastavu bilo Ljubinje, pa sve do mora. Na tom su području bile nastanjene brojne stočarske zajednice, koje su mu, kao feudalnom gospodaru, bile potčinjene. Vlasi, stočarsko stanovništvo koje ih je naseljavalo, imali su i obvezu ratovanja za gospodara, a živjeli su u katunima kojima su upravljali knezovi predvodnici – katunari. Vazalskim odnosom sa Sankovićima bili su povezani i vlasi Ugarčići, koje dokumenti Dubrovačkog arhiva nazivaju i vlasima Ugarcima (Ugarcich, Ugarzi, Ugarci, Ugarce…). Osim što se pominju u Nevesinju, izvjesno je da su u 14. i 15. vijeku nastanjivali Ljubomir i Ljubinje – nalazimo ih kao stanovnike Kruševice, a vjerovatno im je pripadalo i područje današnjeg Krajpolja, koje se tek mnogo kasnije od kruševičkog selišta razvilo u selo. Posebno je zanimljivo to što su im pripadali i Vođeni, kojima je naziv, u ovom sadašnjem obliku, formiran već u 15. vijeku, pa se javlja novo pitanje: “po kome je vođi selo dobilo ime i da li taj vođa vlaha Ugaraka počiva pod krstačom u Vođenima?“ Iznova ćemo se pokušati približiti odgovorima, koje je potrebno potražiti u sažetom nastavku istorijske epizode o Sankovićima, posvećene njihovoj posljednjoj generaciji, u kojoj se, kao ljudi vojvode Radiča Sankovića, pojavljuju vlasi Ugraci.                                                   ‘

Daleko od svog zavičaja, u dalekoj Makedoniji, a nadomak Ohridskog jezera, vječno počivalište našao je 1379. i jedan zahumski vlah Ugarak, vlastelinskog statusa. Grob mu se i danas nalazi u pravoslavnoj crkvi Svetog Klimenta U Ohridu. Na grobu stoji natpis, a iznad …. groba freska na zidu – prikazuje ga u molitivi pred likom Bogorodice Perivlepte. Freska predstavlja mladolikog, rano preminulog vlastelina Ostoju Rajakovića; natpis sa groba otkriva njegovo srodstvo sa kraljem Markom, sinom srpskog kralja Vukašina Mrnavčevića:

PRESTAVI SE RAB BOŽIJI OSTOJA RAJAKOVIĆ,

POGUSLOM UGARČIĆ,

I SURODNIK KRALJA MARKA,

ZET ŽUPANA GROPE, LETO

(1379) MESECA OKTOMVRIJA DESETOGA, INDIKTA TREĆEG.

A VAS MOLIM BRATIJO MOJA LJUBIMAJA, KOJI ČITATE,

PROSTITE RABA BOŽIJA,

POŠTO VI MOŽETE BITI KAO JA, A JA PAK KAO VI NIKADA.

pripadnici vlastelinske porodice Mrnjavčević (a potom i dinastije u Makedoniji), braća Vukašin i Uglješa, još za cara Dušana bili uticajni ljudi: Uglješa se 1346. godine pominje kao njegov namjesnik u Trebinju, a Vukašin 1350. kao župan u Prilepu. Mada natpis otkriva srodničku vezu ovog vlastelina iz roda Ugaraka sa Mrnjavčevićima, istoriografija ne nudi odgovore o kakvom se srodstvu radi.

Ipak, to srodstvo Ostoje Rajakovića i kralja Marka, o kojem govori natpis iz 1379. moglo bi se odnositi na ono isto, koje su sa Mrnjavčevićima imali i Sankovići preko Radičeve supruge Goisave, kojoj je kralj Marko bio rođeni ujak. Time bi se onda ispostavilo da su, pored vazalstva, i vlasi Ugarci nekim nepoznatim srodstvom povezani i sa humskom vladarskom porodicom  Sankovića. O tome ne govore oskudni istoriografski podaci. O porijeklu Sankovića dalje od njihovog najstarijeg poznatog pretka Draživoja Bogopaneca ne zna se ništa. Iako je poznato da se, kao i vlasi Ugarci, pojavljuju u nevesinjskom kraju, iz koga se smatra da i potiču, ostalo je nejasno iz koga su roda iznikli. Nisu utvrđene ni porodične veze koje su njihovi muški potomci ostvarivali ženidbom, jer su identiteti supruga Draživoja Bogopaneca, Miltena Draživojevića, braće Gradoja i Sanka Miltenovića, kao i njegovog sina Bjeljaka Sankovića, ostali obavijeni misterioznim velom tajne, što je slučaj i sa suprugom vojvode Radiča Sankovića iz njegovog drugog braka. Za preostale muške pripadnike loze Sankovića – Budelju i Sančina – koji se smatraju sinovima Sankovog brata Gradoja, nema podataka koji govore o njihovoj ženidbi. Izvori o Beljakovoj i Radičevoj majci Radosavi i sestri Dragoj takođe ne znaju da nam kažu ništa osim njihovih imena. Tako je ostala nepoznanica sa kojim su se porodicama i vlastelinskim rodovima, ovim srodničkim linijama, Sankovići povezali, pa je time, moglo ostati i potpuno skriveno njihovo moguće srodstvo sa Ugarcima.

O srodničkim vezama posredstvom brakova plemenitih vlastelinki iz roda Sankovića poznato je samo srodstvo sa vlastelinskom porodicom Čihorić iz Popova. Grob Radače, sestre župana Sanka Miltenovića, monaškog imena Polihranija, i danas čuva veliki stećak sa natpisom, kod pravoslavne crkve u Veličanima:

U IME OCA I SINA I SVETOGA DUHA,

OVDJE POČIVA SLUŽAVKA BOŽJA POLIHRANIJA, SVJETOVNIM IMENOM RADAČA, SUPRUGA ŽUPANA NENCA ČIHORIĆA A NEVJESTA ŽUPANA VLATKA I SLUGE BOŽIJEG DABIŽIVA I TEPČIJE STIPKA, KĆERKA ŽUPANA MILTENA DRAŽIVOJEVIĆA, I SESTRA KAZNACA SANKA.

OVAJ BILJEG POSTAVI NJEN SIN DABIŽIV S POMOĆU BOŽJOM I SA SVOJIM LJUDIMA ZA VLADE KRALJA TVRTKA I

Pored Radačinog sina Dabiživa ni četvorica braće – njegov otac i stričevi: Nenac, Vratko, Dabiživ i Stjepko Čihorić, koji se pominju u ovom natpisu nisu nepoznate ličnosti. Čihorići su u 14. vijeku bili jedna od znamenitijih porodica u predjelima između Neretve i kotorskog zaliva. „Sluga Dabiživ“ pominje se od 1334. do 1349. godine, a bio je činovnik srpskog kralja u Trebinju. On se u povelji srpskog vladara Dušana, izdatoj u oktobru 1345. pod Serom, pominje kao svjedok, a tepčija Stipko Čihorić 1334. kao Dušanov poslanik.

Već pominjani Konstantin Jiriček bilježi da “pravoslavni bjehu i ovi dubrovački susjedi”, kao i da Radača “na svojoj nadgrobnoj ploči u Veličanima ima čisto istočnjačko manastirsko ime Polihranija”.

Stećak Radače Čihorić i cio kompleks nekropole sa crkvom u Veličanima proglašen je nacionalnim spomenikom, a kako stoji u odluci Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika ViH “naučnici koji su pravilno pročitali ovaj natpis se slažu da je pisar bio vrstan majstor i da je njegovo pisanje bilo pod uticajem crkvenih pisarskih kancelarija Raške i Zete s kojima su članovi porodice Čihorića i Sankovića imali političke i vjerske veze u vrijeme vladavine caraDušana, i poslije, kralja Tvrtka I”.

Iako su kaznac Sanko i vojvoda Radič najznačajniji predstavnici porodice Sankovića, ne može se zanemariti uloga župana Bjeljaka, koji je poslije očeve smrti održao i stabilizovao porodične posjede, normalizovao odnose sa centralnom vlašću u Bosni i nastavio politiku prijateljstva prema Dubrovniku. Poslije njegove bolesti, kada mu je Dubrovačka Republika krajem maja 1391. slala svog ljekara, on se više ne pojavljuje u izvorima (zbog ovih podatka pretpostavlja se da decembra 1391. nije bio živ).

[toggle title=”Bitka kod Bileće”]Avgusta 1388, deset mjeseci prije Kosovske bitke, vojvoda Radič je sa Vlatkom Vukovićem porazio Turke na Rudinama i kod Bileće. O tome da li je sa vojvodom Vukovićem, i svojim ljudima iz ljubinjskog kraja, učestvovao i u Kosovskoj bici – nema podataka. [/toggle]

Nakon smrti bosanskog kralja Tvrtka I, braća Sankovići Dubrovniku                                                                   prodaju Konavle i Vitaljinu, koji su im kao oblasnim gospodarima pripadali. U povelji o prodaji ovih posjeda, od 15. aprila 1391, braća se deset mjeseci prije zaklinju u svoje krsno ime: “…opštini dubrovačkoj mi, Bjeljak i Radič, sa svim višeimenovanim, na Sveto pismo, Hristova evanđelja – sa dobrom voljom i sa pravim srcem jesmo prisegli – našom vjerom i dušom našega oca i roditelja naših, Svetim Đurđem i Arhanđelom Mihailom – krsnim imenima, da stvorimo i svršimo i tvrdimo sve pisano u svojoj povelji…“. Zbog ove povelje i one od 15. maja 1391, kojom Radič Sanković Dubrovčanima daje slobodu trgovine u svojim oblastima, pomenuta “krsna imena” tumače se kao njihove slave: Sveti Đurađ, kao Bjeljakova, i Sveti Arhanđel Mihailo, kao Radičeva krsna slava:

„U ime Oca i Sina i Svetoga Duha. Da je znano Bogom i Svetim Mihailom Arhanđelom… kako daje vjeru vojvoda Radič, svoga oca kaznaca Sanka i gospođe Radosave, i svoju Radičevu i svoje gospođe Goisave… da svaki Dubrovčanin ide s robom i bez robe slobodno po cijeloj mojoj oblasti… ja vojvoda Radič s mojom vlastelom zaklesmo se… Svetim Duhom i četvoricom evanđelista i dvanaestoricom apostola i sedamdesetoricom izabranih… “.

Vladavina vojvode Radiča Sankovića od 1391. do 1404. godine bila je burna. Već u decembru 1391. uslijedilo je zauzimanje Konavala u napadu Vlatka Vukovića i Pavla Radenovića, kojom prilikom je vojvoda Radič zarobljen. Za vrijeme njegovog zatočeništva kod Vlatkovog bratića Sandalja Hranića, koje je trajalo sve do kraja maja 1398, njegova supruga Goisava morala se skloniti u Dubrovnik, što upućuje na zaključak da je njena bezbjednost bila ugrožena. Smatra se da je ove godine ili naredne 1399. i umrla (kada se Radič drugi put oženio), iza sebe ostavivši, u porodičnoj nekropoli u selu Biskupu kod Konjica, jedini nadgrobni natpis koji su iza sebe Sankovići ostavili:

OVDJE LEŽI GOSPODA GOISAVA, KĆER ĐURĐA BALŠIĆA I ŽENA RADIČA KOJA SE UDALA U KUĆU KAZNACA SANKA I ŽUPANA BJELJAKA. SA ČAŠĆU POŠTUJE SVOJU VJERU I VIŠNJU SLAVU

Nepoznanica je šta je sve, izuzev Konavala, Sankovićima bilo oteto od strane Sandalja i kneza Pavla u tom periodu, ali znamo da je nakon oslobađanja vojvoda Radič, pored gubitka teritorija u Konavlima i Primorju koje su Dubrovčani dobili od bosanskog kralja Ostoje 1399, uspio da povrati sve ostale posjede koje je imao prije decembra 1391. pa čak i da ih proširi.

18. juna 1403. godine, po naredbi bosanskog kralja Ostoje, vojska predvođena vojvodom Radičem Sankovićem napala je dubrovačke „nove zemlje“, koje su ranije pripadale bosanskom kraljevstvu, i vojvodi kao oblasnom gospodaru. U vrijeme primirja ovog rata bosanskog kralja Ostoje sa Dubrovnikom, jedan dubrovački dokument, nastao samo devet mjeseci prije posljednjeg pomena vojvode Radiča kao živog, govori o vlasima Ugarcima i Pilatovcima – ljudima vojvode Radiča Sankovića – koji su 3. septembra 1403. pokušali da od Dubrovnika dobiju dozvolu za kupovinu soli. Zahtjev im je tog dana odbijen, ali je već narednog dana, 4. septembra 1403, odobren.

Kao i druga vlaška plemena našeg kraja, Ugarci su plemensko ime dobili po jednom od svojih knezova imena (ili nadimka) Ugarak. Njihov katunar 1368. bio je Borak Ugarčić, a u ovim godinama početka 15. vijeka izvjesno je da je to bio jedan od njegovih sinova, patronimičkog prezimena Borojević (moguće i Obrad Borojević, koji se pominje u kasnijem periodu ili neko od njegove braće).

Druga polovina maja 1404. nosi promjenu na prijestolu u Bosni, sa kojom je povezana Radičeva smrt i potpuno uništenje Sankovića. Koristeći borbu protiv pristalica kralja Ostoje, Sandalj Hranić je napao vojvodu Radiča, zarobio ga, a njegove oblasti prisvojio i priključio svojima. Dubrovčani su već krajem maja iste godine tražili od Sandalja „da svog uglednog zarobljenika, zbog veće sigurnosti prebaci na Drinu“. Kada je u jesen 1404. godine Dubrovačka Republika ponudila Sandalju Hraniću kuću u Dubrovniku, koja je nekada pripadala braći Sankovićima, kao i parcelu zemlje koju su oni imali u „novim zemljama“ bio je to najbolji znak smrti vojvode Radiča i definitivne propasti humske vlastelinske porodice Sankovića. Proučeni dubrovački izvori od jeseni te 1404. ne pominju više nikoga iz roda Sankovića. Okolnosti u kojima je izgubio život bile su dramatične – tako da možda i nije bilo nikog od njegova bližeg roda da ga sahrani u porodičnu nekropolu nedaleko od nevesinjskih Zaborana.

Gdje je i kako okončao svoj život Radič Sanković, u krugu naučne javnosti, nije poznato. Ali, moglo se to dogoditi baš ovdje, u Ljubinju, na zemlji njegovih vlaha Ugaraka, u selu koje je možda baš po mjestu vojvodinog posljednjeg počivališta i dobilo ime Vođeni. Pokraj seoskog puta i vođenskog Rivičnjaka, okružen starim grobovima obilježenim samo običnim kamenjem, kao svjedočanstvo nekog odavno prošlog vremena ostaće da i dalje stoji misteriozni grob od fino klesanog kamena, uz kameni krst sa simbolom posljednjih vladara Huma.

Čak i nakon 15 godina od smrti vojvode Radiča, novi vladar vlaha Ugaraka, veliki vojvoda Sandalj Hranić, nije uspio dovoljno dobro disciplinovati svoje podanike. Te 1419. vojvoda Sandalj je od svojih vazala, katunara Ugaraka, Obrada Borojevića, i Burmaza, Nenka Krajsalića, tražio da mu u ćirilskoj kancelariji Ruska Hristiforovića u Dubrovniku, u prisustvu njegovog opunomoćenika Teodora Prodanelića, napismeno daju „obavezu na vjernost“, koja je podrazumijevala čak i visoke novčane kaznene mjere, u slučaju kršenja ovog dogovora. Koliko su Ugarci poštovali dogovor govori podatak od svega par godina kasnije, kada su 1421. udruženi vlaški katunari (i među njima katunar Ugaraka Obrad Borojević) u dubrovačkom selu Osojniku opljačkali dubrovačkog vlastelina Teodora Prodanelića, ovog istog Sandaljevog zastupnika.

O životu Ugaraka postoje i tragovi iz kasnijeg perioda. Nasljedna linija njihovih katunara da se sasvim lijepo pratiti kroz vrijeme: od pomenutih Boraka Ugarčića i Obrada Borojevića, preko Grubača Obradovića, pa do Radonje Grubačevića. Niz njihovih patronimičkih prezimena (tada je sin prezime dobivao po očevom imenu) navode da je zvanje katunara Ugaraka, prelazilo sa oca na sina. Nepoznato je da li je baš ovaj Grubač Obradović povezan sa starim narodnim predanjem, što i danas živi u Vođenima i Ljubinju, a koje malu humku sa dva stećka, između Vođena i naselja Grablja, naziva „Grebačev greb“ i „Grubačev kamen“…

Prošao je skoro jedan cijeli vijek od avgusta 1388. kada je Radič Sanković sa svojim ljudima u Bileći odbio moćnog osvajača sa kućnog praga na stotinu godina… Vojvode Radiča više odavno nije bilo, a te posljednje godine pred pad pod Turke, u Vođenima i Kruševici, dočekali su potomci njegovih vlaha Ugaraka sa svojim katunarom Radonjom Grubačevićem…

[toggle title=”Istraživanja Marka Vege”] Kao što je tačno vrijeme i mjesto smrti vojvode Radiča Sankovića ostalo nepoznato, tako je i njegov grob ostao istoriografska nepoznanica. Kada je u julu 1954. profesor Marko Vego, na Grčkoj glavici u selu Biskupu kod Konjica, otkrio stećak sa ćiriličnim natpisom – i imenom njegove žene Goisave, to je bilo dovoljno da pripadajuća nekropola, sa ostacima srednjovjekovne crkve, u krugu nauke bude prihvaćena kao porodična nekropola Sankovića. Tome u prilog išlo je i ono što je već bilo poznato – da su se nedaleko, u Zaboranima, u sjevernom dijelu Nevesinjskog polja, nekada nalazili i njihovi dvori. Grob Goisave Sanković i preostalih 15 stećaka (bez natpisa) u unutrašnjosti ostataka porušene crkve, bili su predmet arheološkog iskopavanja profesora Vege. U neuspjelom pokušaju da identifikuje grob Radiča Sankovića i grobove drugih poznatih pripadnika ove vlastele, izvodio je proizvoljne procjene, što je bilo i suviše daleko od naučno prihvatljivih zaključaka, pa je tako ostalo nepoznato ko sve počiva pod ovim stećcima[/toggle]

IZVOR: Ljubinjska riječ, februar 2014. broj 10 (str. 17-20). Autor: Mitar L. Đurica.