Tenja, selo u Slavoniji

7. jun 2015.

komentara: 34

Pravoslavna crkva u Tenji
Crkva Sv. Nikole  u Tenji

PIŠE: Saradnik portala Poreklo Nebojša Babić

Položaj sela

Tenja je selo jugoistočno od Osijeka. Izvorni dio sela, Stara Tenja, je na oko 6 kilometara od posljednjih osječkih kuća. Međutim, u savremeno doba, selo je praktično postalo prigradsko naselje, naročito razvojem novog dijela sela – Nove Tenje na osječkoj cesti, kao i širenjem Osijeka u pravcu Tenje. Selo se nalazi na 87 metara nadmorske visine, u ravnici gdje u vidokrugu nema niti jednog uzvišenja. Krajolik ispunjavaju jedino seoske kuće, crkveni zvonici, visoki silosi za žito i guste slavonske šume. Šume su pune divljači (srndać, jelen, divlji vepar, zec, fazan, itd) i ovaj kraj je oduvijek bio poznat po dobrom lovu. Zapadno od Tenje je Rosinjača, gusta šuma hrasta lužnjaka, a na južnom kraju sela šumarak na Betin-dvoru, gdje tenjski lovci gaje fazane za lov.

Put koji uz Dunav, iz pravca Vukovara vodi za Osijek, ne prolazi kroz Tenju, ali selo je na svega oko kilometar od tog puta, i nakon što se prođu sela Vera i Klisa, postoji lokalni put koji vodi u Tenju. Tako da selo u saobraćajnom smislu nije zavisno od Osijeka i ima dobru komunikaciju sa drugim selima Istočne Slavonije i Zapadnog Srema. Na sjeverozapad se osječkom cestom može stići do grada, zapadna cesta vodi za Čepin i Antunovac Tenjski, a na jug ide silaška cesta.

Naziv i prvi pomeni sela

U istorijskim izvorima, Tenja se prvi put pominje 1332. godine u popisu katoličkih župa, i još nekoliko puta tokom 14. vijeka (kao: Thehene, Thehne, Thehnye, Tehyne). U to vrijeme u selu su živjeli Mađari ili, vjerovatnije, mađarizovani Sloveni. Sam naziv sela je mađarskog porijekla: mađarski Tehen, Teheny, znači – krava. Na obodu Osijeka postoji kraj koji se zove Kravice. Moguće je da su slovenski naziv mađarski popisivači prosto preveli na svoj jezik, a možda su naselju dali ime po upečatljivim ogromnim stadima krava koja su po okolini pasla. Naziv mjesta je do 1914. bio Tenje, a onda je januara te godine, na zahtjev srpskih i hrvatskih odbornika promijenjen u – Tenja, a s ciljem da zvuči što manje mađarski. U tom trenutku u Hrvatskoj je bila jaka koalicija Srba i Hrvata protiv mađarskog uticaja.

Tenja se u dokumentima spominje i sredinom 15. vijeka, kao posjed mađarske plemićke kuće Korođi. Početkom 16. vijeka počinju turski upadi, da bi od 1526. definitivno ovaj kraj pao pod tursku vlast. Starosjedilačko stanovništvo se razbježalo, tako da 1579, u popisu požeškog sandžaka, nalazimo u Tenji svega 7 kuća i to muslimanskih. Prije turske invazije i tokom 16. vijeka, sela osječkog kraja bila su uglavnom naseljena Mađarima i mađarizovanim Slovenima. Erdutski kraj, sela koja su gravitirala Dunavu bila su skoro sva srpska (Erdut, Pačetin, Lovas, Trpinja, Barvala, Bobota, Vera, Kestenjci, Aljmaš, Klisa, Borovo, Bršadin, Ljeskovo, itd). Tokom 17. vijeka, Turci iz Bosne u Slavoniju naseljavaju Srbe da im budu krajišnici, u Tenju oko 30 srpskih porodica. Tokom Bečkog rata, uslijed stalnih prolazaka vojski okolinom Dunava, stanovništvo sela između Osijeka i Vukovara se iselilo. U kasnijim popisima (nakon 1698), među prezimenima sela ove oblasti, pa i u samoj Tenji, nailazimo i na prezime Tenjac, što ukazuje da se radi upravo o ovom stanovništvu, potomcima doseljenika iz vremena turske vlasti u 17. vijeku.

Doseljavanje stanovništva i popisi

Nakon protjerivanja Turaka iz Slavonije, kao i drugdje po Slavoniji, i u Tenju su naseljeni Srbi koji su prešli Savu i stavili se, kao vojnici, na raspolaganje austrijskoj kruni. 1697. godine Tenja je popisana kao pusto selo, no već sljedeće godine u austrijskom popisu selo Tenja je naseljeno sa 43 kuće Srba. Po prezimenima se može zaključiti da dominiraju Bosanci, više njih je pisano sa prezimenom Bošnjak, a nekoliko ima prezimena izvedena od naziva varoši u Bosni. Ima i nekoliko starinaca (povratnika u selo) sa prezimenom Tenjac. Selo je napredovalo.

Manje od 40 godina kasnije, prema popisu iz 1736, Tenja ima već 139 kuća. Sigurno je bilo razdjeljivanja jedne familije na više, ali je mnogo više bilo i doseljavanja. Po prezimenima bi se reklo da su većinom iz Bosne, a ima i doseljenika iz Crne Gore (u graničniom području Slavonije i Srema, u popisnim dokumentima iz 18. stoljeća, veoma je često prezime Crnogorac. Nalazimo ga u selima: Martinci, Vašica, Bršadin, Vera, Pačetin, Negoslavci, Čakovci, Perovci, Banovci, itd. Kao seoski knez upisan je Stojan Radonjić (u popisu iz 1698. nalazimo njegovog oca Mitra), i to kao Radonich. Otud je kasnije njegovim potomcima i srodnicima kao zvanično prezime ostalo – Radonić. Dio Radonića je do danas zadržao ovo prezime, dok su direktni potomci kneza Stojana uzeli prezime Knežević. U popisu iz 1736. nalazimo prezimena koja i do danas postoje među Tenjcima: Ančić, Bjelobrković, Bošnjak, Brnjevarac, Vidakov(-ić), Gavrilović, Gajdašević, Dokić, Ilibašić, Klipanović, Mijatović, Radonić, Stanimirović, Tubić, itd. To su sve stare tenjske familije čiji su korjeni u Tenji stari oko tri stoljeća.

Stanovništvo Tenje je od kraja 17. vijeka bilo čisto srpsko. Tokom 18. i 19. vijeka, u selo se postepeno doseljavaju i drugi narodi austrijske carevine, naročito Njemci i znatno manje Mađari i Hrvati. Jedan broj međumurskih Hrvata i Mađara doseljen je pred Prvi svjetski rat. Zahvaljujući katoličkoj crkvi i instrukcijama koje je ona dobila iz Vatikana, sve katoličko stanovništvo vremenom je kroatizovano, tako da se danas svi oni smatraju Hrvatima, iako mnogi nose prezimena koja jasno upućuju na njemačko porijeklo. Sve katolike tenjski Srbi su zvali prosto – Šokci, a sve njihovo – šokačko.

Odnosi između Srba i katolika ranije su uglavnom bili dobri. Narušeni su najprije tokom Prvog svjetskog rata, kada su neki zluradi Njemci i Hrvati iskoristili ratno stanje između Srbije i Austrougarske, da kinje svoje pravoslavne susjede. No, poslije rata, kad je Slavonija ušla u Kraljevinu Jugoslaviju, stvari su se obrnule. Za odmazdu, neki tenjski Srbi su istom mjerom uzvratili katolicima, pa i onima koji se o njih nisu ogriješili. Bilo je nekoliko problematičnih mještana koji su koristili svaku priliku da psuju i vrijeđaju svoje susjede Njemce, znajući da za to neće snositi posljedice. Nažalost, krugovi osvete tu se nisu završili. Kad je počeo Drugi svjetski rat i u Jugoslaviji, i stvorena čudovišna NDH, neki katolici su iskoristili svoj trenutak da ustašama dojave koji mještani su naročito srbovali u prethodnim godinama, te je nekoliko njih zbog toga stradalo od ustaškog terora.

Po popisu iz 1875. godine u Tenji je živjelo 2.236 pravoslavnih i 768 katolika.

Prema popisu u Kraljevini Jugoslaviji iz 1931. godine, Tenja je imala 935 kuća, od čega 610 srpskih, 204 njemačke, 80 hrvatskih, 29 ciganskih i 12 mađarskih.

Stoljeće kasnije (1991), i pored planskog uništavanja i protjerivanja Srba u oba svjetska rata, u selu je bilo 4.177 Srba i 2.813 Hrvata (u ovaj broj, očito, uključeni su i drugi rimokatolici). Brojnosti Srba doprinjela su dva talasa doseljavanja – u prvim godinama poslije Prvog svjetskog rata na oduzete veleposjede austrougarskog plemstva (iz Srbije, Srema, itd) i poslije Drugog svjetskog rata (kolonizacija 1945-46) sa Banije, Korduna i Like, kao i odlazak većine Njemaca iz sela 1945. godine.

Za vrijeme rata u Hrvatskoj 1990-ih, Tenja (onaj njen izvorni, južni dio), bila je jedno od glavnih uporišta srpske borbe za očuvanje sopstvenih, vijekovima ranije stečenih prava, u toj novoj hrvatskoj državi, i bila je strašan trn u oku Hrvatima. Nakon borbi u selu, decembra 1991. godine, lokalne srpske snage su zauzele cijelo selo, i onaj sjeverni, većinom hrvatski dio. Tenja je postala jedna od opština Srpske autonomne oblasti Slavonija, Baranja i Zapadni Srem. Zahvaljujući podršci i pomoći zapadnih svjetskih sila, hrvatska vojska je 1995. godine uspjela da zauzme cijelu ovu oblast. Veći dio tenjskih Srba se iselio iz svojih domova. Tako, danas je u Tenji etnička slika izmjenjena i, prema popisu iz 2001. godine, u Tenji je 65% Hrvata, 30% Srba i 5% ostalih.

Uvođenje i ukidanje kmetskog sistema

Tenja je u prvoj polovini 18. vijeka pripala erdutskom vlastelinstvu pod upravom Komore kojoj je direktno bio nadređen bečki dvor. Međutim, ovaj dio Slavonije je ubrzo potpao pod kmetski sistem. 1746. godine Tenja je dodjeljena kao dobro vlastelinu grofu Palfiju. A 1763. cijelo erdutsko vlastelinstvo, uključujući i Tenju, kupio je virovitički podžupan, savjetnik austrijske krune, Ivan Adamović. Adamovići su, prema nekim mišljenjima, bili Srbi negdje iz istočnih krajeva današnje Srbije, čiji predak je došao u Slavoniju krajem 17. vijeka, staveći se u službu Austrijske carevine tokom ratnih sukoba protiv Turske, prihvativši i da se pokatoliči, što je prešlo i na potomstvo, te Adamoviće danas Hrvati svojakaju kao svoje. Ivan Adamović je, 1770. godine, od carice Marije Terezije dobio plemstvo i pravo na titulu barona od Čepina (de Csepin) gdje je bio njegov prvi posjed, te se porodica od tada naziva Adamović-Čepinski (Adamovich-Csepinski). Kasnije su Adamovići svoje vlastelinstvo, osim Čepina, proširili i na Erdut, Aljmaš, Tenju, Sarvaš i Svetu Jelenu kod Zeline. Porodica se dalje grana na dvije grane – čepinsku i tenjsku. Tenjskih Adamovića i danas ima. Posjede Ivana Adamovića, tako i Tenju, naslijedio je njegov sin Antonije (Antun). U tenjskom ataru veleposjede su imali i plemići Bartolovići, zatim Njemci Špajzer (pustare Orlovnjak i Seleš), Fajfer (pustara Fizeš), braća Giner i Srbin Popović (njegova pustara nalazila se između Velike Bare u pravcu kliškog atara). Svi oni imali su svoje pustare, na kojima su nadničili tenjski seljaci. Nadničenje je bilo dobrovoljno, ali za veliki broj Tenjaca nužno. Tako bi se zaradio još neki dinar pored onoga što su sami proizvodili i prodavali u gradu.

Feudalni odnosi u Hrvatskoj ukinuti su poslije revolucije 1848. godine, kada su Hrvatski sabor i ban Jelačić proglasili slobodu seljaštva. Tenja je tada, po teritorijalnom uređenju, pripala Opštini Sarvaš, a 1889. godine postala je samostalna opština. Mnogo kasnije, u Jugoslaviji 1962. godine, prilikom ukrupnjavanja područja lokalne samouprave, Tenji je ukinuto svojstvo samostalne opštine i ona je postala mjesna zajednica u okviru Opštine Osijek.

Tenjske crkve i kirbaji

Srbi su sebi crkvu podigli još prije 1700-te, odmah po doseljenju. Bila je to omanja brvnara. Velika zidana crkva posvećena Svetom Nikoli „ljetnjem“ (Prenos moštiju Svetog Nikole, 9/22. maja) osveštana je 1761. godine. Rađena je u baroknom stilu. Ljetnji Sveti Nikola je i seoska slava, ili kirbaj, kako se u Tenji kaže. Srpska crkva je imala i dva mala topa – mužara, iz kojih se pucalo za veće vjerske praznike. 1941. godine ustaše su do temelja uništili staru pravoslavnu crkvu. Poslije Drugog svjetskog rata, pravoslavna parohija je obnovljena, a crkvu je predstavljao jedan mali objekat od opeke i drveta, nešto kao privremena kapela. Nova crkva Svetog Nikole podignuta je tokom 1970-ih. I ova crkva je teško oštećena u ratu 1990-ih, a danas je obnovljena.

Tenja ima i katolički kirbaj, u kojem su podjednako učestvovali i katolici i pravoslavni, kao i za onaj srpski. Katolički kirbaj pada 26. jula, na Svetu Anu, kojoj je posvećena katolička tenjska crkva. Katolici su, takođe, najprije, 1754. godine, podigli drvenu kapelu, a kasnije namjesto nje i veliku crkvu posvećenu Svetoj Ani.

Sam položaj bogomolja govori čije je selo izvorno bilo: pravoslavna crkva je u samom središtu sela, na sredini Velikog sokaka (na čijem kraju je i pravoslavno groblje), dok je katolička sagrađena na sjevernom ulazu u selo. Katoličko groblje zasnovano je na pustari na ulazu u selo, na posjedu Adamovića. Katolici su u tom dijelu sela, pa dalje u pravcu Osijeka, zasnovali svoj kraj, kasnije nazvan Nova Tenja.

Pored pravoslavnog i katoličkog kirbaja, u Tenji je do 1941. obilježavana i treća seoska slava, Sveta Petka (27/14. oktobra), koja je bila ciganska slava. Zato kaže i pjesma:

„Nigdje sela kao Tenja bijela,
Tri kirbaja u godini dana:
Naš Nikola i šokačka Ana
i ciganska Sveta Petka mala.“

U ljeto 1942. sve ciganske porodice iz Tenje otjerane su u logor Jasenovac, odakle niko od njih nije izišao.

Četvrti važan događaj u Tenji bio je Đurđevski uranak koji se, poslije Svete Liturgije i litije, uz muziku, iće i piće, obilježavao na Adici, na ulazu u selo. Bila je to čisto srpska svetkovina, koja slavi Svetog velikomučenika Georgija i proljeće, a istovremeno, Đurđev-dan je krsno ime mnogih tenjskih familija.

Svjetski ratovi

U Prvom svjetskom ratu, mještani Tenje su mobilisani u austrougarsku vojsku i, kao većina Srba iz crno-žute monarhije, poslati u borbu protiv bratske pravoslavne Rusije. „Srbi sa teritorije Austrougarske našli su se na Istočnom frontu. Ne želeći da ratuju za interese Habzburške monarhije protiv slovenske i pravoslavne Rusije, mnogi su se Srbi, ali i ostali Sloveni, predavali ruskoj vojsci, zahtevajući da se kao dobrovoljci uključe u srpsku vojsku… U Odesi je, novembra 1915. godine, formiran Srpski dobrovoljački odred, koji je početkom 1916. godine imao oko hiljadu vojnika i oficira“ (cit. iz rada „Srbi u Ukrajini“ Ljubivoja Cerovića). U proljeće 1916. bila je to već divizija sa oko deset hiljada boraca. Oni su, najprije, kao sastavni dio carske ruske vojske, upućeni na front u Dobrudžu i poslije u druge borbe. Krajem 1917. godine, jedinica je dospjela na Solunski front u čijem proboju je učestvovala, sve do konačnog oslobođenja Srbije i ostalih srpskih zemalja tokom 1918. godine.

Propast Kraljevine Jugoslavije 1941. godine i uspostavljanje novog režima u Nezavisnoj državi Hrvatskoj, u Tenji se osjetilo odmah. Neki pravoslavni mještani su privedeni od strane ustaša i maltretirani, nekima je samo zaprećeno, a nekoliko njih je naređeno da se isele za Srbiju. Među njima je bio i paroh tenjski, otac Dušan Jelovac, koji je protjeran u Srbiju. Otac Dušan je bio omiljen kod svojih parohijana. Poslije oslobođenja, Tenjci su napisali molbu crkvenim vlastima da im vrate oca Dušana. Iako je crkva bila razorena, otac Dušan je rado prihvatio prijedlog da ponovo ode za Tenju i dugo godina je tu službovao, gradeći iznova sve crkveno, koliko se to moglo u komunističkoj Jugoslaviji. Odmah nakon što su uklonili pravoslavnog sveštenika, ustaše su, avgusta 1941. godine, opljačkali crkvu Svetog Nikole i zakatančili je. Kasnije, tokom sljedeće zime, crkva je temeljito razgrađena, a građevinski materijal odnijet za razne potrebe. U selu je uveden policijski čas koji je trajao gotovo cio rat. Uvedena je dvojna uprava – njemačka i ustaška. Njemci su formirali folksdojčerske odrede, međutim u njima nije bilo mnogo tenjskih Njemaca, a većina onih koji su u tim jedinicama bili, mobilisani su prisilno. Ustaše su Hrvate, ali i Srbe, mobilisali za domobranske jedinice. Iz Tenje je u partizane pobjeglo oko 240 mještana.

Tokom 1941, ’42. i ’43, u logore Jasenovac, Gradiška, Zagreb, Pag i Staro sajmište kod Zemuna, kao i osječki zatvor, otjerano je 40-ak tenjskih Srba, koji se odande nisu vratili. Istovremeno, nedaleko od Tenje, ustaše su podigli dva logora: jedan je bio sabirni, tu su ustaše dovodili zarobljenike iz drugih krajeva Slavonije i odatle ih selektivno transportovali u druge logore. Drugi, na cesti za Osijek, bio je za Jevreje, takozvano „Tenjsko naselje“. U Tenji nije bilo Jevreja, već su tu dovedeni Jevreji iz Osijeka i oklonih mjesta. Ovaj logor je bio sabirni, ali i neka vrste jevrejskog geta. U nehumanim uslovima kroz ovaj logor prošlo je oko 3.000 Jevreja, a odatle su prebacivani u Jasenovac, Aušvic i druge logore smrti…

U logorima NDH ubijeno je 173 stanovnika Tenje.

Zanimljivo je da tenjski Njemci većinom nisu bili protiv svojih susjeda Srba, niti su uzeli učešće u ratu, osim kad su prisilno mobilisani u njemačku vojsku. Nastojali su, možda poučeni iskustvom iz Prvog svjetskog rata, održati dobre odnose sa svima. Mnogi slavonski Njemci su bili protiv Hitlerovog režima, a tako i protiv Pavelićeve NDH, a dio njih je i aktivno uzeo učešća u antifašističkoj borbi. Od tih boraca, formirana je njemačka četa narodnooslobodilačkog pokreta „Ernst Telman“. I pored toga što se tokom rata većina njih nikome nisu zamjerili, svih 204 njemačke porodice su, u jesen 1944. godine, od strane njemačke vojne komande natjerane da se isele iz Tenje i pođu za Njemačku, u bježaniji pred nadolazećim partizanski jedinicama i ruskom Crvenom armijom. Iz željezničkog transporta, četiri porodice uspjelo je da pobjegne i vrati se kući. Uz one koje se nisu zatekli u Tenji, kao i nekolicinu koji su bili u partizanima, to je sve što je ostalo od brojne njemačke populacije u Tenji. Ostali su naseljeni negdje u južnoj Njemačkoj. Kuće iseljenih tenjskih Njemaca su poslije rata dodjeljene borcima kolonistima sa Banije, Korduna, Like i Dalmacije, kojima su ustaše tokom rata uništili svu imovinu. U Tenju je tada doseljeno 140 porodica kolonista.

Posljedice rata 1991-95.

Tokom posljednjeg rata, Tenja je bila jedno od najtvrđih uporišta Vojske Republike Srpske Krajine. Nakon sloma otpora hrvatskoj vojsci, i uspostavljanja nove vlasti, u selu su se mnoge stvari okrenule. Poput izmještanja društvenog života u novi dio sela, promjene naziva ulica i ustanova, marginalizacije svega srpskog u selu, itd.

Sasvim je promjenjena i nacionalna struktura stanovništva: prije 1990. Srbi su bili dvotrećinska većina, danas tu većinu imaju Hrvati.

Slikovit primjer su nazivi ulica u starom dijelu sela. Partizanski heroji braća Jovanović (inače, rođeni Tenjci), Nikola Demonja, Ivo Lola Ribar nisu više aktuelni. U stvari, nepoželjni su, jer podsjećaju Hrvate na neke strašne činjenice iz njihove povjesti, koje oni danas žele sasvim drugačije prikazati. Ni Beogradska ulica, naravno nije mogla opstati. Danas se zove Karlovačka ulica. Glavna tenjska cesta (cijelom dužinom, od ulaza iz pravca Osijeka, pa do izlaza prema Silašu, uključujući onaj glavni dio, nekadašnju ulicu braće Jovanović) danas je ulica Svete Ane. Veliki sokak, nekada čisto srpska ulica, danas nosi ime Hrvata Vladka Mačeka. Ostali sokaci nose imena hrvatskih književnika: Lole Ribara danas je Jure Kaštelana, Nikole Demonje – Miroslava Krleže, Milinkov sokak – Vladimira Nazora. Jedina ulica koja je zadržala staro ime (mali „ustupak“ srpskoj zajednici u Tenji) je Ančićev sokak, koji se i danas zove kao i prije – ulica Branka Radičevića. Bezazleni i rano preminuli pjesnik Branko nije smetao. Ali, smetali su antifašisti i borci za slobodu braća Jovanović, Nikola Demonja, pa i Hrvat Ivo Lola Ribar. Ove činjenice same dosta govore.

Kao i mnogi slavonski Srbi koji više nijesu vidjeli budućnosti za sebe u Hrvatskoj, mnogo tenjskih Srba se iselilo iz matičnog sela, većina u sela u Sremu i podunavskom dijelu Bačke, gdje zahvaljujući geografskoj blizini većina Tenjaca ima neku familiju ili prijatelje. Neki mlađi ljudi su riješili da sreću pronađu u inostranstvu, u Velikoj Britaniji, Skandinaviji, Americi, gdje su zasnovali porodice i danas tamo žive.

Literatura:

– Đurić Borislav – „Tenja u NOB“
– Kašić Dušan – „Srpska naselja i crkve u sjevernoj Hrvatskoj i Slavoniji“
– Kostić M. Lazo – „Pojava Srba u Hrvatskoj“
– Krestić Vasilije – „Istorija Srba u Hrvatskoj i Slavoniji 1848 – 1914“
– Mažuran Ive – „Popis naselja i stanovništva u Slavoniji 1698. godine“
– Mažuran Ive – „Stanovništvo i vlastelinstva u Slavoniji 1736. godine i njihova ekonomska podloga“
– Sršan Stjepan – „Stanovništvo i gospodarstvo Baranje 1766. i 1824. godine“

Komentari (34)

Odgovorite

34 komentara

  1. Nebojša Babić

    Zorane,
    Ćiro Vidakov bi trebalo da je predak Vidakovića, jer je sredina 18. veka već vreme kada se formiraju prezimena, što se vidi i po popisniku, gde se pominju već mnoga tenjska prezimena koja i danas postoje. Po mom saznanju, Vidakovići su tek kasnije dodali -ić, tako da sve ukazuje da se radi o vašem pretku. O nekom daljem poreklu njegovom kao i Vidakovića uopšte, ne mogu ti ništa pouzdano reći. Ako si u mogućnosti, pokušaj da nađeš crkvene i druge matične knjige (pretpostavljam u nekom osječkom arhivu, a za početak, možda da se obratiš tenjskom parohu ili Osječko-poljskoj eparhiji), pa istražuj unazad od najstarijeg pretka koga znaš!
    Pozdrav!

  2. Marija Scepancevic

    Pozdrav. Ja sam unuka Jelke Lazic rodj. Jovanovic (rodjena sestra brace Jovanovic)

  3. Nebojša Babić

    Pozdrav, Jelka, čestitog porijekla!

  4. Ivan

    Pozdrav, Slucajno sam pronasao ovaj sajt i veoma sam ushicen, naime ovo je prvi put da sam pronasao informaciju o necemu sto sam samo cuo kao dijete.

    Moja baka je rodjena u Tenji i jos kao dijete sam slusao price od nje kako je to nekada bilo, ali znate i sami da kao djeca nismo sve pamtili (nazalost), veoma sam bio vezan za svoju baku i djeda i sada nakon tiliko godina covjek pocinje da osjeca neku nostalgiju i pocinje da “ceprka” po proslosti.

    Pricala mi je da je radila kod nekog grofa Spajzera, a takodje i njen otac (moj pradeda), oni su se prezivali Alapovic i nigde ne mogu da pronadjem informaciju o tom prezimenu.

    Po prici moje majke, njen djed (moj pradjed) je bio polu Ceh i polu Nijemac.

    Da li postoji negdje neki podatak o prezimenu Alapovic i ko bi mogao biti od pomoci kada pricamo porijeklo, prezimena itd. itd. ??

    Unaprijed zahvalan

    Ivan J.

  5. Nebojša Babić

    Pozdrav, Ivane!
    Drago mi je da ti je ovaj članak probudio sećanje na dane detinjstva provedene u Tenji, baš kao što se i ja sećam tog doba.
    O Špajzeru sam mnogo slušao u Tenji, i mnogi meštani su kod njega radili.
    Što se tiče prezimena Alapović, nisam upoznat sa pojedinostima o poreklu tog roda. Nadam se da će neko (Defendor?) znati nešto da kaže o njima.

    • Branko Todorović

      Defendor je jutros poslao mejl Ivanu. 😀

    • Ivan Jelic

      Postovani,

      Ja bisam nikad ziveo u Tenji, moja majka, tetka, baka i djed su ziveli tamo, ja sam samo u detinjstvu slusao baku i njene price.

      Lijepi pozdravi

      Ivan J.

      • Milan Jelić

        Poštovani Ivane Jeliću malo kasnim sa komentarom , ja sam rođen u Tenji 31.10.1941 i živjeli smo u Tenji do 1954 kada selimo Osijek. Poznato mi je da su Tenji živjela jedna grana Jelića.Bila su tri brata Lilo Milo I Milan (moj djeda). Koliko znam da su došli u Tenju iz Erduta gdje i danas živi druga grana Jelića. Lilo se nije ženio i nema potomke, Milo se ženio i imao je dvoje djece Jelu i Veljka a moj djeda ima je samo sina Savu.Veljko je imao sina Marisava i ćerku Jelu.Veljkova sestra Jela se udala u Dalj itamo je nestala za vrijeme drugog svjetskog rata.Marsav ima dva sina Dalibora iAleksandra.Moj otac ima dva sina ja Milan i brat mi Bogdan.Moja sjećanja na život u Tenju : kad sam se rodio u Tenji nije bilo pravoslavn crkve niti sveštenika pa su me krstili u katoličkoj crkvi (po dekretu Alojzija Stepinca).Dobio sam ime Vinko .Poslije rata sa ostalom djecom prekršten .Tenja je bila idilčno mirno selo.Suživot sraba većinskog i hrvata bio je u redu i bez nekih svađa ili incidenata.Sjećam se kako smo na katolički badnjk išli u ” djedake” i pjevali smo svete pjesme a na kraju smo govorili “ako je kolač da čekamomo,ako je žarač da bjegamo”.Rijetko je bio žarač i bili smo nagrađivani kolačima.Mogao bih napisati još mnogo toga. Nego mene interesira tvoja grana Jelića pa ako nešto znaš molio bih te da mi se javiš.

  6. Nebojša Babić

    Defendor, ekspeditivan kao i uvek 😉

  7. Zanimljiva stranica😀

  8. Georgina

    Mozete li pro naci negdje kada su švabske porodice naseljene u Tenju . Za vrijeme Marije Terezije ili poslije prvog svj.rata I da li su to mozda bili luzicki Srbi ili doista Germani iz Švabelanda , hvala .

  9. Nebojša Babić

    Koliko je meni poznato naseljavanje Nemaca u istočnim delovima Slavonije otpočelo je u vreme carice Marice Terezije i bilo je veoma intenzivno i u vreme cara Jozefa II, dakle u drugoj polovini 18. veka.

    Njihovo poreklo je najviše iz jugozapadnih nemačkih pokrajina Bavarske i Württemberga (Schwaben, otud i naš naziv za njih – Švabe), ali i iz Sudeta, Hesena, Falačke (Pfalz), Lotaringije i Sara (Saar).

    Naseljavanje je u manjem obimu nastavljeno i tokom 19. veka.

  10. Vojislav Ananić

    TENJA

    TENJE je staro naselje. Pominje ce 1433. i 1469. godine. Pred najezdom Turaka starosjedilačko stanovništvo ce raselilo, te su za vrijeme Turaka u Tenju živjeli samo Srbi u 30 kuća.
    Ovi Srbi su kao i oni u drugim selima ovog područja doselili iz centralnih srpskih oblasti, sa gornjih tokova Drine i Neretve i sa slivova rijeka Pive, Tare i Lima.
    U vrijeme izgona Turaka raselilo ce i ovdašnje srpsko stanovništvo ili ce sklonilo u bezbjednija mjesta, tako da je prilikom popisa 1697. Godine Tenje upisano kao “pusto selo”. Međutim, od starosjedilaca Srba samo je jedan dio prebjegao u Bosnu, a onaj dio koji se sklonio u skrovitija mjesta počeo je da se vraća.
    K njima su pridolazili i novi doseljenici sa tri strane: iz Bosne, iz Šumadije i iz Baranje.
    Iz Baranje su doseljavali Srbi naročito poslije izbijanja Rakocijevog ustanka, jer su ih ustanici zlostavljali zato što im se Srbi nisu htjeli da pridruže. Tako je broj Srba u Tenju naglo rastao, te ih je 1736. godine bilo 139 kuća,čiji su domaćini bili: Stojan Radonić, knez, Stojan Glavati, Stojan Virovičan, Maleta Mitrić, Grujica Kišvalovac, Petar Čupo, Vukašin Horvat, Rajica Glavašević, Gajica Kovačević, Janko Jantalić, Jovan Šumenić, Subota Savić, Kojo Jugovac, Milaško Dabašić, Jakov Topalov, Stojan Tenjac, Marko Ančić, Andrija Vinčić, Tadija Čupić, Jovica Osorlić, Perko Babić, Miško Dokić, Branić Grujičić, Jovan Jerem(ji)in, Radivoj Ninković, Novak Ninković, Nedeljko Bačvanin, Ignjatije Radonić, Petar Dokić, Ćiro Milinković, Sava Jerosimović, Jovan Gavrilović, Ostoja Komljenović, Vuk Klipanović, Nestor Ćosić, Andrija Mitrović, Vidak Čalmanac, Ilija Jovičić, Stanko Popov, Radiša Brnovarac, Radivac Bošnjak, Marko Kačvalac, Andrija Širić, Ninko Balić, Simo Vukićević, Jovan Milkić, Jovan Milinović, Pavle Domitrov, Stanko Sukančević, Grujica Tubić, Grujica Mijatović, Mičeta Stanovičić, Cvijo Cikić, Lazo Povučeta, Nikola Gajdaš, Radivoj Bošnjak, Vuk Jerosimov, Grujica Širić, Vuksan Ninković, Pavle Pujčev, Janko Stamenić, Mihailo Tonimirović, Stojan Belobrković, Gajo Mirčetić, Đuro Prekodravac, Stepan Džimdžić (Gdžmgdžich), Mirko Vidović, Radivoj Maršan, Subota Milić, Subota Beketinac, Sava Jakotren, Živko Damašić, Jovan Jerešmanić, Pavko Čupić, Nikola Arnautin, Srdija Likić, David Bivolčić, Pavle Kavedžić, Maksim Milovukov, Ostoja Mirković, Stojan Đurić, Jovan Ilibašić, Nedeljko Lalić, Dimitar Sudarov, Petar Stanimirović, Jovan Bugarin, Jovan Brnovarac, Radosav Suloš, Lazo Stipić, Jovica Mirkov, Ćiro Vidakov, Maksim Lalić, Miško Milinov, Janko Vučić, Nikola Milinković, Ostoja Vidić, Micko Šimić, Stepan Šimić, Plavša Virovičev, Ružica Petranin udovica, Pilo Vidović, Radovan Halošinčanin, Risto Vidović, Stanoje Šabić, Maksim Pisar, Stanisav Radinković, Petar Vojvodić, Stevan Sulić, Kuzman Virovčev, Todor Sekuruš, Petar Čomin, Pero Kapitanić, Petar Kolarović, Miladin Širić, Jovan Dudum, Jovan Dešić, Miloš Živanović, Radusin Bogojevčanin, Vuk Miholjčanin, Janko Kapetanović, Mojo Milovuković, Jovan Ramandić, Mitar Popović, Jovan Radonić, Mihailo Kalanić, Krsto Vukalović, Radivoj Petkić, Dimitar Jugovac, Sekula Virovčanin, Prodan Ilibašić, Cvokur Radosav, Maksim Vukojević, Marko Kapetanić, Maksim Topalović, Andrija Ivanković, Stanivuk Lazin, Stanko Krunin i Ambrakulja Jovan.
    U sumarnom pregledu Erdutskog vlastelinstva za 1736. godinu stoji da u Tenju ima 131 seljačka kuća, 9 udovičkih i 4 trgovca. Bilo je to najveće i najbogatije selo u Erdutskom vlastelinstvu.
    Bila je tu i crkva sv. Nikole “od drveta, olepljena blatom, pokrivena šindrom; trapeza od kamena, krstionica od dasaka; zvonica na 4 rastova stuba sa jednim srednjim zvonom. Prozori od stakla. Osvetio je vladika Maksim Gavrilović.
    Ha trapezi: 2 plaštanice od bela beza, antimins star, s potpisom Arsenija Crnojevića, patrijarha, jevanđelje srpsko. Ha proskomidiji: putir od lima, diskos od bakra, zvezdica od tenećeta, kašika od tuča, darci i vazduh od svile. Ha ikonostasu: 4 velike saprestolne ikone, apostoli na platnu, staro izobraženije, no crkvi 10 ikona.
    Od odežda: 3 odežde, 4 stihara i epitrahilj od bela beza, pojas-tkanina, narukvice svilene. Od crkvenih knjiga, moskovskih: oktoih stari i opštak; srpskih: Lazarevac. Kadionica od tuča, crkveni barjak od beza s izobraženijem, zdravo star. Crkva koljem ograđena.”
    Godine 1733. bila su u Tenju dva sveštenika: pop Teodor i pop Ilija i đakon Stefan. Teodor je bio rodom iz Tenja, sin sveštenika Ilije, koji je 1732. još bio živ. Kako mu je sin Teodor tada već imao 28 godina, to ukazuje da je Tenje imalo oko 1700. godine, a vjerovatno i u tursko vrijeme svoju crkvu i sveštenika. Pop Ilija se prije 50 godina rodio u selu Suljošu u Sečujskoj eparhiji, učio u Orahovici kod arhimandrita Arsenija. Sveštenik je već 30 godina. Rukopoložio ga je vladika Stefan Metohijac. Zapisano je da je star i da ne vidi. O đakonu Stefanu zapisani su najpotrebniji podaci. Mlad je, dobro učen i vrijedan i vidi se da će biti prilježan sveštenik.
    Selo je brojno napredovalo kako prirodnim prirastom stanovništva tako i doseljavanjem novih Srba, ali nešto i Hrvata. Godine 1766. bilo je u Tenju 206 srpskih kuća i nova crkva sazidana 1761. godine. Pri crkvi su tada četiri sveštenika: Jovan Radivojević, Vasilije Jovanović, Simeon Petrović i Marko Jeremić, a pored njih i učitelj (“magister”) Arsenije Živkov.
    Godine 1791. bilo je u Tenju 211 srpskih domova sa 1704 srpske duše i dva sveštenika, a 1811. godine 232 doma da 1886 duša i dva sveštenika. Tokom XIX vijeka ytrostručio se broj kuća i stanovnika. Prema podacima iz 1905. godine u Tenju je bilo 642 doma, od kojih je srpskih 427, a duša ukupno 3347, od toga 2214 srpskih.
    Prema izvještaju biskupskog ordinarijata u Đakovu od 8. juna 1942. tenjska pravoslavna crkva je pretvorena u rimokatoličku crkvu.

    Izvor: Iz knjige D.Kašića: Srpska naselja i crkve u sjevernoj Hrvatskoj i Slavoniji