Poreklo prezimena, selo Komogovina (Banija)

18. april 2015.

komentara: 36

Poreklo stanovništva sela Komogovina, danas opština Donji Kukuruzari, a nekada Kostajnica. Prema istraživanju Miloša Kordića u njegovoj knjizi „Azbučnik sela Komogovine“. Priredio saradnik portala Poreklo Vojislav Ananić

Komogovina

Nastanak sela i poreklo prezimena 

Nekada su brda oko sela bila bogata vinogradima. A seljani vinom. Kako nisu mogli to svoje vino da potroše sami, a nisu imali kome ni da ga prodaju, oni u centru sela postaviše  velike bačve i burad i na njima napisaše: Ko mnogo vina… ili Ko može vina…I ko god je prolazio kroz selo, mogao je do mile volje… I, po predanju, tako i nasta ime selu: Ko mogo vina, Komogovina.

Komogovina je posljednje selo na zapadnoj strani općina Mečenčani, Kostajnica i Donji Kukuruzari. Komagovina se smjestila ispod sjevernih obronaka gore Šamarice (najviši vrh Prisjeka 615 metara). Zauzima središnji dio i Zrinjske gore i Banije. U tom prostoru, u sredini, u pravcu istok-zapad, u dolini rijeke Sunje, koja je jedina rijeka koja izvire i uvire na Baniji, smjestila se Komagovina. Jedno od najljepših sela Banije. Selo se deli na Kordiće i Karanovce, do glavnog mosta preko Sunje, te na Žabare, Žolince i Džigere. Selo se nalazi na oko 220 metara nadmorske visine. Klima je izuzetno povoljna: selo je zaštićeno brdima od od sjevernih vjetrova.

Prvi gospodar Komagovine bio je Vuk Branković (Zmaj Ognjeni) koji je do 1465. godine živeo u Srbiji i bio turski vazal. Te godine je prešao na ugarsku stranu i borio se protiv Turaka. Na tron srpskog despota doveo ga je ugarski kralj Matija Korvin 1471. Kralj mu je darovao velika imanja na obe obale Save, kod Siska. A 1482. godine i gradove Komogovinu i Gradusu. Na ta područja, pretpostavlja se, naseljavao je srpske porodice koje su bježale sa turskih prostora. S narodom je dolazilo i sveštenstvo. Tako Jovan Rajić u Istoriji srbav, objavljenoj u Beču, 1794, govori o tome kako je kralj Matija dozvolio da 1480. Vuk naseli na posjede u Komagovini i Kostajnici oko 800 porodica srpskih ratnika. Često je boravio na Baniji. Bio je hrabar ratnik – i u narodnoj poeziji opjevan.

Po službenoj istoriji, prvi Srbi pravoslavci, došli su u Komogovinu oko 1690. godine, iz Bosne, sa mitropolitom Atanasijem Ljubojevićem i monasima iz manastira moštanice, kod Bosanske Dubice. On je bio osnivač pravoslavne Komagovine, a ne samo manastira. I postavio temelje srpskom doseljavanju i naseljavanju Komogovine i čitavog područja Banije. Kasnije su Srbi najčešće dolazili u grupama. Najviše ih je kojima bi korijeni trebali biti u Staroj Hercegovini (negde: Staroj Crnoj Gori), pa u istočnoj Hercegovini, zapadnoj Srbiji, Crnoj Gori, Bosni. A ima ih kojima je, prema njihovoj priči, korijen na Kosovu i Metohiji. Neki su u Komagovinu dolazili sa stečenim prezimenima, a neki će ih dobiti na Baniji.

Brojni su istoričari, umetnici, hroničari, memoaristi, književnici, publicisti, novinari i drugi pisali o Komagovini ili je u svojim radovima pominjali. Koliko god ih je pisalo o Komagovini, njene istorije nema. Nema sveobuhvatne istorijske knjige ni o Baniji, ni o Banskoj Krajini, o Vojnoj Krajini, o Vojnoj granici. Kao što je nema ni o sudbini Srba u seobama do Bele Krajine, Sentandreje, Ukrajine.

Odavno je krajiška porodična zadruga otišla u zaborav. Otišlo je u zaborav i ognjište oko koga se okupljala, dogovarala, hranila i voljela čitava porodica. Ostalo je sdamo sjećanje. U selu je porodica bila temelj vaspitanja i formiranja djeteta u nešto, u nekoga, u poštenu i vrijednu ličnost. I porodici komogovljanskoj treba zahvaliti što je počela da šalje svoju djecu u škole, što ih je vaspitavala… Većina porodica u selu bile su temelj, stub, izvorište dobra u svakom svom žitelju.

Među nekadašnjim istaknutim još živim žiteljima Komogovine, svakoko treba istaći autora navedene knjige Miloša Kordića i urednika „Večernjih novosti“ Ratka Dmitrovića.

Prezimena u Komogovini:

Begović,

Borojević,

Vimpolšek,

Vučinić,

Gojsavić,

Grubješić,

Dabić,

Dmitrović,

Žižak,

Zebić,

Ilibašić,

Jasić,

Jurković,

Knežević,

Kordić,

Krivokuća,

Kutlić,

Maljković,

Marković,

Mahić,

Mirosavljević,

Pavlica,

Plavljanić,

Radešić,

Tadić,

Trninić,

Čizmić,

Šestić.

Po sjećanju pisca, ovdje se upisuju i prezimena stanovnika sela koja su pripadala Mjesnom uredu Mečenčani. Neka se nađu. S tim da su ovdje i ona komogovljanska prezimena kojih je bilo i u drugim selima. A ona su:

Agić,

Babić,

Baljak,

Banadinović,

Banjeglava,

Begović,

Birač,

Bjelajac,

Bjelanović,

Bogdanović,

Bogičević,

Bojanić,

Borojević,

Branković,

Budić,

Buinac,

Bunčić,

Vasić,

Velebit,

Verisavljević,

Vilus,

Vuga,

Vujaklija,

Vujanović,

Vukas,

Vukić,

Vukmir,

Vučinić,

Gačić,

Glumac,

Gnjatović,

Gojsavić,

Graovac,

Grnović,

Grubor,

Dabić,

Davidović,

Dejanović,

Dmitrović,

Doronjga,

Đaković,

Đermanović,

Đuklić,

Đurić,

Živanović,

Žilić,

Zebić,

Zec,

Zečević,

Zrnić,

Ilibašić,

Ilić,

Inđić,

Ićinović,

Jandrić,

Japranin,

Jasnić,

Jurić,

Jurković,

Kajgana,

Kalinić,

Karavidić,

Kerajica,

Kesić,

Kladarin,

Kljaić,

Knežević,

Kovačević,

Korasić,

Kordić,

Kremenović,

Kresojević,

Krnjaić,

Krošnjar,

Kuruzar,

Lazarević,

Lazić,

Lovrenović,

Lončarević,

Lotina,

Ljubušić,

Maljković,

Marjanović,

Martić,

Maslovara,

Matijašević,

Milešević,

Miličević,

Milovanović,

Milojević,

Miljević,

Miočinović,

Novaković,

Nožinić,

Nukić,

Obradović,

Obrenović,

Ovrlinić,

Ognjenović,

Odribožić,

Ostojić,

Očigrija,

Pajagić,

Pauković,

Plavljanić,

Poznanović,

Polimac,

Preradović,

Pribičević,

Radić,

Radmanović,

Radošević,

Rajković,

Rajšić,

Ranić,

Ratković,

Rebić,

Reljić,

Rogulja,

Roksandić,

Runjaić,

Rustinac,

Sanković,

Svilokos,

Sekulić,

Silić,

Slavuj,

Sladić,

Srbljanin,

Stojić,

Strižak,

Studen,

Sušić,

Tarbuk,

Tomašević,

Trninić,

Ćorić,

Cvetković,

Colić,

Crnobrnja,

Crnojević,

Čavić,

Čekić,

Čizmić,

Šerbedžija,

Šolić,

Šolak,

Štrbac.

U nekadašnjem manastiru Komogovina, u periodu 1723-1730. godine, delovala je jedina ikonopisačka škola čiji se radovi odlikuju čvrstim vezivanjem za tradicionalni ikonopis Balkana. Tačna godina podizanja manastira u Komagovini ne zna se (negde se pominje 1683. godina). Po Manojlu Grbiću, to je 1693. godina. Za vrijeme boravka u Rusiji, 1715. iguman manastira Komagovine, Teodor Tintorović, i jeromonah Rafailo dobili su od Danila Petrovića Njegoša, koga su zatekli u Rusiji, 12 mineja i drugih knjiga kao dar za manastir. To je bilo najranije razdoblje školstva.

Među učiteljima i profesorima u Kostajnici, Mečenčanima  i u Komogovini pominju se:

Marjan Vimpolšek, prof.

Momčilo Momo Kremenović,

Milan Kuzmanović, direktor,

Petar Ananić, direktor.

Nastavnici i učitelji:

Slavka Tomašević,

Nikola Šarengaća,

Rade Pribićević,

Marija Ananić,

Vojo Borojević,

Momčilo Momo Vukić,

Đuro Grnović,

Danica Dragić,

Ankica Kuzmanović,

Dušanka Obradović,

Dragan Srbljanin,

Jasna Srbljanin…

SRPSKI DOBROVOLJCI U PRVOM SVJETSKOM RATU:

Dabić Tanasije Mihajlo

Dabić Stevana Mirko,

Dabić Adama Nikola,

Dabić Đure Vasilije,

Dabić Miloša Vojislav,

Kordić Mije Savo,

Mirosavljević S. Đuro,

(D)Mitrović Ješe Miloš,

Trninić Damjana Petar

(iz knjige Dobrovoljci sa Banije u ratovima 1912-1918. Stane Nidžović Džakule). Vjerovatno je iz Komogovine bilo još dobrovoljaca. Sa područja Banije prijavilo se i učestvovalo u Prvom svjetskom ratu u srpskim jedinicama 1.825 dobrovoljaca. Među njima je bilo i dobrovoljaca iz Sjedinjenih Američkih Država, Kanade i Rusije, koji su bili rodom i sa Banije. Mnogi su zauvijek ostavili živote po ratištima Srbije, po planinama Albanije, u morskim dubinama, na Solunskom frontu…

Interesantno je da u Komogovini, kao i na Kosovu, još cvetaju crveni božuri.

Nosioci Partizanske spomenice 1941. godine su:

Danica Gojsavić,

Petar Dabić,

Petra Dabić,

Ilija Dmitrović,

Milorad Kordić,

Mirjana Kordić,

Branko Trninić i

Milan Trninić, jedini general iz sela.

Koliko li su žrtava  Srbi (i Komogovljani, naravno) dali za odbranu Evrope i katoličanstva, za jugoslovenstvo Kraljevine Jugoslavije i Titove Jugoslavije? Ne, nema istorije Komagovine. Nema ni mnogo važnijih srpskih istorija. Jer Srbi još uvijek imaju takozvanu službenu istoriju. I još uvijek se spore oko toga kada su došli na prostore Balkana, da li su došli kao što službeno piše kada su i otkud došli… Istina je potrebna Srbima. I ne samo njima. Istina koju bi učeni istoričari istražili i napisali. Mi veoma slabo poznajemo svoju istoriju. Do ovih ratova nismo ni znali gdje nas je sve bilo na prostorima Jugoslavije. Ali sad bar znamo gdje nas nema.

Komagovina još uvek živi raseljena od Islanda do Australije. I ona ćuti i osluškuje šum daljine, šum sjećanja na svoje pretke, šum svoga groblja u Žiškovcu, šum Oluje i, možda, šum nekih novih seoba. Ćuti i osluškuje, bez nostalgije, bez tuge, bez mržnje. Zagledana u nebo: u plavu tačku Usuda, u sredini, u krugu, kakvog je sanjao i Miloš Crnjanski u svojim Seobama. U krugu kome nikad nije bilo ni kraja ni početka.

IZVOR: „Azbučnik sela Komogovina“ – Miloš Kordić, SKD Prosvjeta, Zagreb, 2014, strana 360.

Odabrao i priredio: Vojislav Ananić

Komentari (36)

Odgovorite

36 komentara

          • Voja

            BANIJA U SRCU

            Poslije propasti srpske države u srednjem vijeku mnogi Srbi su bili prisiljeni da, bježeći ispred Turaka, napuste stanište svojih predaka i da postanu izbjeglice, nomadi i beskućnici. Mnoge seobe je izazvalo, prije svega, tursko nasilje, a podsticala ih je hrvatska i austrijska vlast, radi naseljavanja napuštenih područja i angažovanja Srba u borbe protiv Turaka. S obzirom da su Srbi, na matičnim staništima, ostali bez kuća, zemlje, vlasti i crkve, bili su prisiljeni da se sele (bježe) i da traže drugu otadžbinu. Poslije vjekovnog seljakanja po Bosni i Hercegovini mnogi su je našli na Baniji. Većina Srba, koji su naseljavali Baniju, porijeklom su iz matičnih oblasti srpskog naroda: zapadne Srbije, dijelova Šumadije, Kosova, sjevernih dijelova Crne Gore i Hercegovine. U nekim istorijskim izvorima spominje se i Makedonija. Dokazi za to su: istorijski dokumenti, ista imena, prezimena, vjerski i drugi običaji porodica koje su naselile Baniju i onih koje i danas žive u matičnim oblastima. Prva veća grupa Srba stigla je na Baniju 1480. godine. Prešli su rijeku Unu kod Kostajnice, a nešto kasnije i kod Novog Grada. Kralj Matijaš Korvin naselio je u Kostajnicu u selo Komogovinu oko 800 porodica srpskih ratnika. Kao dobre vojnike angažovao ih je za odbranu austro-hrvatske granice. Srbi su, najčešće, naseljavali puste prostore i na njima zasnivali domaćinstvo. O tome postoje brojni istorijski dokumenti i dokazi. Postepenim doseljavanjem u XVI, XVII i XVIII vijeku, srpski narod je postao dominantan na prostorima cijele Banije. Brojčanu dominaciju (bez opštine Sisak) zadržali su Srbi sve do devedesetih godina 20. vijeka. Nisu Srbi, doseljavajući se na teritoriju današnje Banije proterali Hrvate i njihove kmetove, kako su nekada tvrdili, pa i danas dokazuju neki hrvatski političari i povjesničari-istoričari, već su se mnogi Srbi doseljavali na molbe i pozive Hrvata i zajedno sa njima vjekovima branili Hrvatsku i Austriju od provala i napada Turaka. U seobama Srba na Baniju, njihovoj istoriji, načinu življenja, učešću u ratovima, običajima, stradanjima i odnosu prema drugim narodima, malo je istraživača, prije svih, istoričara, tome posvetilo veću pažnju. Ipak i ovom prilikom treba istaći da su na istraživanju i obradi istorije Banske Krajine, i svega što je za nju vezano, najviše istraživali i dali vidan doprinos Manojlo Grbić, Milan Radeka, dr Dragutin Pavićević, dr Dušan Korać i dr Vojin S. Debić. Kad više nije bilo realne opasnosti od ponovne turske najezde u Hrvatsku i Austriju, tj. kad više nisu bili potrebni Srbi da brane Hrvatsku i Austriju od Turaka, jedan ugledni Srbin toga vremena je zapisao: „Pa neka bi iz ovoga uvjerila se neka naša zanesena braća od strane Hrvata, kako nas Srblje ljuto boljeti mora, kada nam onako gordo u nerasuđeno prebace, da smo došli ovamo kao Cigani, pa da domaćijema tobože kruh otimljemo! Da su Hrvati, starosjedeoci bili kadri ove zemlje braniti od Turaka, ne bi se bili ni raseljavali s njih, niti bi zemlja opustjela. A da ne bude ovuda pustijeh zemalja, ne bi se niti Srblji imali kuda naseljavati. Niti su se Hrvati raseljavali odavde od dobra ili od pomame, niti su se Srblji vesela srca ovuda naseljavali, i stoga sudim: da za to, ni jedni ni drugi, ne zaslužuju prijekore. Naši su djedovi došli ovamo u ove oblasti znanjem i na pozive zakonitijeh vladara ovijeh zemalja, a došli su kao junaci sa oružjem u ruci i sa svojom pravoslavnom vjerom u duši. Oružjem su pomagali odbraniti ovu zemlju od Turaka. Po carevom obećanju tu zemlju su stekli, braneći je svojom krvlju. Banija je sredinom XV vijeka postala sastavni dio Vojne krajine, tj. dio organizovanog pograničnog područja Hrvatske i Slavonije čija je osnovna namjena bila odbrana od napada Turaka. „Dva činioca su odlučujuće uticala na krajišku odbranu (u XVI v.) Prebezi (uskoci) iz Turske, koji vremenom postaju veoma cijenjeni vojnici, zbog čega se njemački komandanti i hrvatski velikaši zalažu za njihovo preseljavanje”. Postepenim doseljavanjem Srba u Hrvatsku, Vojna krajina je naročito vojnički ojačala. Doseljeni Srbi su bili obavezni da služe vojsku i da brane Hrvatsku i Austriju. Svi sposobni muškarci od 18. do 60. godine života morali su služiti vojsku i braniti Vojnu krajinu od neprijatelja. Morali su, kao vojnici Austrije, učestvovati u ratnim pohodima širom Evrope. Zahvaljujući učešću Srba u austrijskoj, a time i hrvatskoj vojsci, ona je bila jedna od najboljih vojski tadašnje Evrope. Upravo zbog vojničkih vrlina: hrabrosti, izdržljivosti i spremnosti na žrtve Srba–ratnika, Austrija se vjekovima uporno zalagala za očuvanje Vojne krajine.

            CRVENI SNJEGOVI BANIJE

            Na Baniji je vjekovima trajala borba za život i u ratu i u miru. Ratovi su bili česti, a mirnodopsko vrijeme kratko trajalo. U njoj su zimi u ratu, snjegovi bili crveni od krvi. Banijci su to shvatili kao sudbinu koja je trajala skoro pet vjekova. Bili su živi bedem Austrije za odbranu od Turaka. Svaka majka je pri prvom porođaju sina namijenila za vojnika, kćerku vaspitavala da se snađe kao udovica i podiže svoju nejač bez oca. Sigurno su ti surovi uslovi opstanka uticali na karakterne osobine naroda Banije kao što su iskrenost, neposrednost, solidarnost, pravdoljubivost, marljivost, duhovitost. Jedan od najsvirepijih i najjezivijih zločina nad Srbima u NDH bio je pokolj nekoliko stotina Srba muškaraca u pravoslavnoj crkvi u Glini. Možda su zbog takvih karakternih osobina brzo zaboravljali i lako praštali nanijete nedaće, materijalne i ljudske žrtve. A možda su zbog toga i bili tako hrabri i uvjereni u bolju budućnost, kada su se na početku Drugog svjetskog rata masovno i dobrovoljno svrstavali u svoje čete, odrede, brigade i svoju čuvenu Sedmu Banijsku diviziju. Mnogi se nisu nikad vratili. Njih 6.886, koje po imenu i prezimenu, mjestu porijekla i godinama života pominje Stana Džakula Nidžović u drugom dijelu knjige. Većina je imala samo dvadesetak godina. I srca ispunjena ljubavlju i nadom da će istjerati nadmoćnog neprijatelja sa svoje zemlje i vratiti mir i spokoj svojim zelenim dolinama i žitnim poljima. Nažalost, nade su se pretvarale u surovu stvarnost i nisu imali priliku da ostvare svoje snove i bolju budućnost. Ostali su vječno mladi i nepromijenljivi sastav svoje slavne Sedme Banijske.

            DIO BANIJSKE DIVIZIJE U DOLINI RIJEKE RAME

            Njihove majke, sestre, supruge i djeca nikad nisu prestali da čežnjivim pogledom upiru oči u daljinu, iščekujući da će se u ranim proljećnim jutrima odnekud pojaviti njihov nasmijani lik. I nisu sa glave skidale crni rubac, uzdišu i misle na njih. Njihovi likovi su ostali, u blještavom sunčevom sjaju, bistroj jutarnjoj rosi, zlatnom klasju i tajnovitim šumskim hladovima Kozare, Zelengore, Petrove gore, Čemernice i drugih predjela Banije, Bosanske krajine i Crne Gore. Njihove godine se ne broje po trajanju života, već trajanju legende o njihovoj hrabrosti i herojstvu. Oni su oličavani na spomenicima palim borcima, oko kojih su se okupljale mlade generacije da im odaju počast i uče na njihovom primjeru kako se čuva domovina. Preživjeli drugovi u znak sjećanja na njih, imenovali su njihovim imenima novoizgrađene škole, bolnice, fabrike, ulice. Njihova imena su dobijala i djeca braće i sestara. Nema djeteta rođenog na Baniji ko nije znao gdje je sve prošla sedma Banijska i koje nije ponosno zapjevalo: „Kordun, Bosna, Banija i Lika – to je braćo čvršće od čelika”. Početkom devedesetih opet se nad Banijom nadvio crni oblak slutnje i straha. Sa nevjericom su slušali šta sa radija i televizije govore rukovodioci raznih partija preteći kamom pozivajući se na svoj „tisućljetni san” o samostalnoj državi Hrvatskog naroda. Pominjali su plan Ante Pavelića, po kome jedna trećina Srba treba da bude raseljena, druga pobijena, treća pokrštena. Iz tog mračnog arsenala ustaške prošlosti iskrsle su šahovnice, ustaške uniforme i pozdrav.

            IZBJEGLIČKA KOLONA 1995. GODINE

            Al’ se Srbi klati ne dadoše. Pet godina su branili svoja ognjišta očekujući pravdu od Međunarodne zajednice. Pred najzedom nadmoćne Tuđmanove soldateske 5. avgusta 1995. godine, krenuli su u nepreglednim kolonama prema Bosni i Srbiji da bi spasli goli život. 1995. godine kao da se zatvorio krug postojanja Banije, Like i Korduna, kada je povampireno ustaštvo u Hrvatskoj odlučilo da Hrvatsku treba očistiti od Srba tako što bi ih pokrstili, pobili ili protjerali. Bez najave 5. avgusta 1995. godine počela je najezda na civilno stanovništvo koje je krenulo da se spase u Srbiji. U nepreglednoj koloni koju je bez stida pratio skoro cijeli svijet Srbi iz Banije, Like i Korduna su jedinstvenom maršutom preko Bosanske Krajine krenuli u Srbiju da potraže utočište. U godinama od 1990–1995. Srbiji su bile zavedene sankcije, prema kojima djeca u Srbiji nisu mogla da vide ni Paju Patka, što je za posljedicu imalo ogromnu inflaciju i nemogućnost stanovništva da kupi ni lijekove ni hranu. I tako sama osiromašena Srbija je dočekivala svoju prognanu braću sa druge strane Drine i Une. Danas je Banija većinom pusta. Zarasle su njene odnjegovane livade, njive su prekrivene gustim šipražjem i drvećem. Sela su skoro sasvim pusta sa propalim kućama, groblja oskrnavljena, spomenici srušeni. U prirodi nema ni vrapca ni goluba, a laste se ne vraćaju iz toplih krajeva u njene sunčane doline. I sva prava iz radnog odnosa su uskraćena, a naročito pravo na penzije koje ni do današnjih dana nije ostvareno, iako im to po međunarodnim propisima pripada. Iako su proteklih deceniju i po Banijci u Srbiji i uz pomoć Srbije obezbijedili svoja nova staništa i uslove za život, Banija im uvijek leži u srcu. Oni još uvijek čekaju da će se i međunarodna zajednica umilostiviti da proteranim Srbima iz Hrvatske obezbijedi uslove da ova prava ostvare po međunarodnim propisima. Ali, kako reče pjesnik Đura Jakšić „A Srbin ćuti, ćuti i trpi, al’ ne da đavo il ne da Bog”. Danas njihove kuće zjape prazninom i tuguju ćutanjem, napuštene i od neba i zemlje. Nebo im kišom i olujama pozleđuje rane, a zemlja travom i korovom zameće tragove.

            AUTORKA OVOG TEKSTA Dušanka Lukić, RODOM JE IZ DONJEG JAVORNJA, DVOR, ISTORIČAR I MAGISTAR POLITIČKIH NAUKA, BILA JE POMOĆNIK MINISTRA ZA RAD I SOCIJALNU POLITIKU OD 1983. DO 2001. GODINE.

            Izvor: SRPSKO KOLO, br. 39

            • Voja

              Po(v)ratnički rekvijem – Mirko Demić, Politika, 27. 9. 2021.

              https://www.politika.rs/sr/clanak/236745/Mitsko-mesto-Babanija

            • Voja

              Ovako žive Srbi na Baniji
              Papići kod Sunje

              https://www.youtube.com/watch?v=KwvqIyzeqyg

            • Voja

              BANIJSKI TROKUT

              1945-2006.

              Kada je ova teritorija bila oslobođena od ustaške vlasti, narod se vratio na svoja ognjišta, a neki i u prazne i opljačkane kuće koje srećom nisu bile zapaljene. Tek tada su nastali veliki problemi. Trebalo je nekoliko hiljada stanovnika smestiti i započeti novi život bez ičega u rukama, na zgarištu obraslom u korov. Povratnici koji su došli na zgarišta čak i bez pomoćnih objekata, bili su raspoređivani privremeno po hrvatskim selima, kod prijatelja i meštana. Izbeglice povratnici su pravili kolibe samo da bi bili na svome, a ko je slučajno našao neku veću kuću spavao je u njoj. Živelo se i kod komšija kojima je nešto ostalo jer nije bilo zapaljeno.
              Problemi su bili sledeći:
              1. Pošto je bilo vreme prolećne setve trebalo je organizovati sejanje kukuruza i nešto u baštama;
              2. Snabdevanje stanovništva prehrambenim proizvodima;
              3. Izgradnja bajti za smeštaj onih koji su došli na zgarišta;
              Da bi se bajta pokrila trebalo je obezbediti oko 1000 crepova, koliko je bilo predviđeno za bajtu. Pošto fabrike nisu radile crep se nije mogao kupiti, tako da se nova vlast opredelila za dobrovoljno davanje crepa sa strevača sa objekata koji su to imali po hrvatskim selima. Na taj način u opštini Sunja skupljeno je oko trista hiljada komada crepa. To je bilo za trista bajti; drvena građa za bajtu doznačavana je iz državne šume, a određivane su brigade tesara koji su radove izvodile po selima; prikupljeno je nešto krava po hrvatskim selima da bi se dalo porodicama koje su imale malu decu;
              Narod iz hrvatskih sela je 1945. godine pomogao Srbima na obradi poljoprivrednog zemljišta. Uglavnom se tražilo da ova pomoć bude na dobrovoljnoj bazi, a ako nije išlo dobrovoljno onda je bila obaveza koju je vlast odredila. Bilo je slučajeva da su neke komšije Hrvati ponudili komšiji. Srbinu da mu daju kravu i neku malu zgradicu za stanovanje. Prehrana je bila najveći problem, jer je država bila ratom opustošena i razorena, kako ekonomski tako i materijalno. Da bi se stanovništvo prehranilo i preživelo zimu, deljeno je sledovanje i to ono najminimalnije što se moglo dati. Pošto kukumz nije bio obran narod ga je brao i mleo za brašno pa pekao hleb. Bilo je klipova koji su pri vrhu bili pokvareni, paje od tih pokvarenih pravljena kukumzna rakija. Skrob je davan stoci, onima koji su je imali. Uvođene su razne restrikcije samo da se preživi nastupajući period. Za radnike zaposlene u preduzećima uvođene su kartice za kupovinu namirnica i to: R-1, R-2 i R-3. Razlika u vrednostima kartica j e postojala. Pomoć je stizala iz Amerike: brašno, mast, Tmmanova jaja i drugi prehrambeni proizvodi, kao i odevni predmeti. Neprijatelj je prilikom povlačenja pokidao železničku pmgu. Za više lokomotiva bi se zakačila neka koja je na sebi nosila jaku kuku kojom su lomljeni železnički pragovi na pola, kao da su napravljeni od drvaca šibice. Prevoza nije bilo. Jedino se moglo ići seljačkim zaprežnim kolima. Na razne skupove u Petrinju, Sisak i Zagreb išlo se pešice. Sunja, Kostajnica i Dubica bile su blizu.
              Mesto Staza je bio opštinski centar po završetku Drugog svetsko rata. Prognani srpski narod vratio se maja 1945. godine na svoja zgarišta i otpočeo novi život, na obnovi porušenog i popaljenog kao i ostalim delatnostima koje su nešto značile za život građana. Između ostalog doši0 je do formiranja Lovačkog dmštva na podmčju opštine Staza.

              Prvi članovi dmštva su bili:

              1. Matija Brkić, Vedro Polje, predsednik Dmštva
              2. Stevo Ličanin, Novoselci
              3. Dragan Stojaković, Donji Hrastovac
              4. Jovo Vrlinić, Donji Hrastovac
              5. Vujaković Stevo, Pobrđani
              6. Miloš Vanić, Čapljani
              7. Milan Vuković, Čapljani
              8. Mića Kovačević, Jasenovčani
              9. Stojan Jakšić, Papići
              10. Mile (Mićo), Košutić Papići
              11. Stijačić Đuka, Kostreši, lugar
              12. Dušan Stajčić, Kostreši, lugar
              13. Stojan Milojević, Kostreši
              14. Milan Đurić, Kostreši
              15. Milan Mijuk, Kostreši
              16. Tešo Drakulić, Kostreši
              17. Gligo Savić, Slovinjci
              18. Joco Miljović, Slovinjci
              19. Franjo Gašparić, Saš
              20. Milo Bosnić, Šaš
              21. Nikola Košutić, Slovinjci
              Ovo su bili prvi članovi Lovačlcog društva 1945. godine. Kasnije se Društvo proširilo tako da je 1960. godine brojalo preko stotinu članova.

              Po Završetku rata 1945. godine, vratio se iz izbeglištva sa Banije i drugih mesta veliki broj izbeglica i to:

              Selo Papići imalo je veliki broj stanovnika pre rata ………………………. 296
              Nestali u ratu……………………………………………………………………………………………… 73
              Vratilo se………………………………………………………………………………………………. 223
              Opština Crkveni Bok imala je 1941. godine stanovnika ……………………………… 2537
              Nestalo u ratu…………………………………………………………………………………………. 819
              Vratilo se ………………………………………………………………………………………………… 1719

              Podataka za ostala sela nema, ali je broj nestalih u ratu dosta veliki. Stanovništvu je stizala pomoć i od Crvenog krsta, što u hrani što u odevnim predmetima. Na stanovništvo je vršen veliki pritisak kako bi se formirale zadruge po selima. To je išlo jako teško. Jedino su formirane zadruge u selu Capljanima, Crkenom Boku i Sunji. Pošto se zadruga nije mogla razvijati onako kako je bilo zamišljeno, to je uspeh izostao, pa su zadruge već 1952. godine osuđene na rasulo i odustanje od formiranja novih zadruga. Da bi izgradnja baraka i ostalih stambenih objekata mogla ići brže, trebalo je obezbediti dosta obrađene građe, letava i dasaka. Ovo područje nema meke građe, jelovine, već je za ove potrebe korišteno tvrdo drvo hrast, nešto malo bele topole za letve i dasku. Privatna pilana je postojala u Capljanima, koju je posedovao Miloš Vanić.To nije zadovoljavalo potrebe stanovništva. Pilane koje su postojale u Sunji, Majuru i Sašu nisu činile veće usluge za stanovništvo, već su više radile za državu. Po selima čiji su stanovnici bili proterani formirane su grupe majstora raznih zanimanja koji su radili raznorodne poslove za potrebe stanovništva.
              Ko je imao svoju šumu lakše je dolazio do novca jer je imao šta da proda. Velika potražnja je bila za železničkim pragovima, rudnim drvetom, kao i ogrevnim drvetom. Postojala je obaveza da sposobni seljaci idu u državne šume na rad i da seku ogrevno drvo za tržište. Kosili su se pašnjaci kako bi vojska imala hranu za konje koji su bili vučna snaga za topove i ostale potrebe, jer nije bilo motomih vozila koja bi to obavljala.
              Područje Sisačke regije dosta se brzo razvijalo, tako da su seljani mogli doći do zaposlenja. Rapidno se razvila Železara Sisak, Rafinerija, Radonja, Segestica i dmga manja preduzeća, posebno železnica. To je omogućilo radnicima da uz svoju imovinu dodatno poboljšaju svoj životni standard. Kada se popravila pruga i uspostavio železnički saobraćaj, odmah je bilo mnogo lakše. U Papićima je na inicijativu Sime Ercegovca koji je radio u Zagrebu, u Direkciji za železnicu postavljena stanica za putničke vozove, što je radnicima olakšalo odlazak naposao. Valja napomenuti da je narod vrlo brzo počeo da solidno živi jer je bio vredan i radan. U selu Papići je radila osnovna škola, a imali smo stalnog učitelja koji je radio na obrazovanju i vaspitanju u selima Kostreši, Papići i Jasenovčani, naročito u Papićima. Sva sela u opštini Staza 1962. godine dobila su električnu energiju, a posle toga i asfalt na putu Sunja-Hrvatska Dubica, Slovinjci-Strmen, Donji Hrastovac – Hrvatska Kostajnica. 1960. godine izgrađen je dalekovod Donji Hrastovac-Hrvatska Dubica. Posle 1962. godine trideset domaćinstava izgradilo je seoski vodovod u dužini od preko tri kilometra koji je snabdevao ova domaćinstva vodom za piće. Kaptiran je Poraličkovački izvor i jaka pumpa je pod velikim pritiskom terala vodu na Cokića ravnicu, gde je iskopan rezervoar, preko sto metara kubnih, odakle se voda vraćala u kućne instalacije. Zemlja se obrađivala sa mehanizacijom, retko sa konjskom zapregom.
              1. Stevo Samardžija imao je prvi traktor 1964. godine, kombajn „Zmaj”, dva Fegusona i putnička kola „Vartburg” 1973. godište
              2. Jovo (Mile) Papić prvi je imao kola – Fiću, traktor 542, kombajn „Zmaj” i Fiat 128 novi. Tovio je po sto dvadeset svinja u godini u dva tumusa. 
              11. Borislav (Ljubana) Jakšić, traktor Ferguson 539, automobil Moskvič, kola za seno, i ostali priključci sa trepnom.
              12. Ljubiša (Miloša) Kolarević, traktor Mali Rus, radio u Železari kao železničar.
              13. Jovan (Miloša) Kolarević, traktor Zetor, radio u Železari, radnik.
              14. Milan Kovačević, radio kao bravar (kranovođa)
              15. Branko (Marka) Mrđenović, traktor Mali Rus, radio kao pružni radnik.
              16. Katica (Stjepana) Mrđenović, radila kao pružni radnik.
              17. Marko (Branka) Mrđenović, radio na železnici kao kondukter.
              18. Vaso (Marka) Mrđenović, radio kao pružni radnik.
              19. Janko (Stojana) Očigrija, radio u Zagrebu kao mašin bravar.

              Izvor: Da se ne zaboravi
              – teritorija Banijskog Trokuta tokom XX veka –
              Mile Ilije Košutić