Srbi u Budmiru (Mađarska)

18. mart 2015.

komentara: 1

PRIREDIO: Saradnik portala Poreklo Branko Todorović

Budmir (mađ. Nagybudmér) je selo u Baranji, smešteno severoistočno od Šikloša. Srbi su u tursko doba naselili Veliki i obližnji Mali Budmir, a tada su ova sela pripadala sandžaku Mohač, odnosno Sečuj.

Prema državnom popisu iz 1695. godine u Velikom i Malom Budmiru živeli su Srbi i manji broj Šokaca.

Prilikom kanoničke vizitacije, koju je sprovela Pečujska biskupija 1721. godine, pregledane su i srpske crkve, ali je zabeležena i opisana samo crkva u Malom Budmiru. Bila je načinjena od pletera i blata, okrečena i pokrivena trskom, a imala je kupolu. Crkvica je bila posvećena svetom Đorđu.

Organizovanom kolonizacijom Nemaca u četvrtoj deceniji XVIII veka Srbi su u mnogim baranjskim mestima potisnuti i raseljeni. U opisu Budimske eparhije iz sredine toga veka ne pojavljuje se Mali Budmir, a crkva Svetog Georgija bila je ili srušena ili su je preuzeli rimokatolici. Tada je navedeno samo selo Veliki Budmir sa 32 srpska doma, bez crkve i sveštenika.

Nije poznato kad je podignuta sadašnja crkva u Velikom Budmiru, ali crkvene matice postoje od 1790. godine, što treba da znači da je i crkva iz tih godina.

Malo je podataka o Srbima u Velikom Budmiru u XIX veku. Crkva Svetog arhistratiga Mihaila obnovljena je 1875. godine. Godine 1905. Veliki Budmir jer nemačko-srpsko selo u kojem je bilo 225 srpskih i 301 nemački žitelj. Iste godine crkva je posle požara obnovljena, a današnji ikonostas slikao je malo poznati putujući ikonopisac Aleksandar Šuljagić iz Srbije. Umetnička vrednost ovog slikarstva je neznatna.

IZVOR: Dinko Davidov, Gornja zemlja, Beograd, 2008, str. 165-166

Popis Sistematske komisije iz 1715. godine

Veliki Budmir: Petár Hevesigovacs, Vuisics Ivanovics, Pejo Dogovics, Mitár Miliasovics, Joan Bugadovics, Spán (Stepan) Ivanovics, Milisan Bilasics, Sivko Radanovics, Dragacsan Plasics, Bojvinicsa, Vasil Siskovics.

Mali Budmir: Radusan Vucsetics, Pano Siklocsacs, Stanko Dombolics, Grubacs Radusolics, Milos Vucskovics, Csvio Niemács, Mihalylo Ostovics, Pano Milics, Nyesko Vutkovics, Csiro Dorics, Stanivok Kolard, Nyesko Danisics, Davidisa.

IZVOR: Az 1715. évi országos összeírás

Popis Sistematske komisije iz 1720. godine

Veliki Budmir: Milisza Kricsicz, Vucsicz Ivanovicz, Pejo Bagojovicz, Mitar Miliasovicz, Jovan Vukadonovicz, Sztipan Ivanovicz, Milisza Belacsicz, Sivko Sztojanovicz, Dragosza Plavcsicz, Boenicza özv., Vaszil Sivkovicz.

Mali Budmir: Milos Moskovicz, Radosza Vujseticz, Grubacs Radoszlovicz, Csvio Niemacz, Mihajlo Osztovicz, Pauo Milicz, Misko Vujkovicz, Csiro Doricz, Sztaniok Kollár, Nesko Damcsicz, Gruicsa Radvicsicz, Sivko Vidicz, Davidicsa özv., Vuk Masikicz.

IZVOR:Az 1720. évi országos összeírás

Spisak srpskih optanata iz Velikog Budmira (1920-1931)

Agić (5), Bejatić (1), Bertić (1), Bošnjak (1), Vemenac (1), Vidaković (1), Vudrag (1), Grubić (1), Dragomir (1), Ćelanović (1), Đađak (1), Elaković (1), Živanović (2), Zdjelarović (3), Ivanović (9), Ilić (1), Isčanin (1), Jerenić (2), Jerković (2), Jovanović (11), Kovačević (3), Kresić (1), Lauš (1), Maksimović (4), Miodragović (3), Mihajlović (1), Mišković (3), Nedić (2), Nikolić (1), Novaković (2), Pavković (1), Pavlović (6), Panić (1), Prekodravac (2), Radanović (2), Radivojević (12), Sekulić (1), Sokolović (1), Stojaković (2), Stojanović (20), Sujić (1), Trifunović (1), Cvijanović (1), Cicak (2), Šimunović (2).

U zagradama je naveden broj optiralih domaćinstava po prezimenu.

IZVOR: Gojko Malović, Seoba u maticu – spisak srpskih optanata u Mađarskoj 1920-1931., Novi Sad, 2010, str. 282-291

Spisak sveštenika u Velikom Budmiru od 1777. godine do danas

Hristofor Nikolajević (1777-1781), Jovan Popović (1780-), Jelisej Popović (1796-1797), Adam Stojanović (1797-1806), David Popović (1806-), Pavle Komadinović (1806-1823), Roman Jovanović (1809-1810), Prokopije Stanković (1812-1814), Mihail Radmanović (1824-1830), Mihail Ćosić (1830-1834), Sava Janković (1834-1835), Aron Barbirnović (1835-1836), Mihail Ćosić (1836-1841), Miloš Radmanović (1842-1847), Georgije Okanović (1847-1890), Dimitrije Grujić (1891-1892), Jovan Milić (1892-1895), Dimitrije Grujić (1895-1903), Teofan Radić (1903-1911), Lavrentije Tomić (1911-), Sergije Janković (1912-1915), Milutin Petrović (1916-), Stevan Ivančević (1916-1920), Uroš Mađarević (1920-), Georgije Golub (1920-1927), Timotije Nikolić (1929-1934), Sofronije Živković (1933-1938), Aleksej Babić (1939-1941), Lazar Popović (1942-1947), Ljubinko Galić (1947-1949), Ilija Minčović (1949-1993), Milan Dujmov (1993-2004), Radovan Savić (2004-2007), Predrag Hajduković (2007-2008), Milan Erić (2009-).

IZVOR: Milan Dujmov, Lista sveštenika Srpske pravoslavne eparhije Budimske, Budimpešta, 2013, str. 22-23

Naredni članak:
Prethodni članak:

Komentari (1)

Odgovorite

Jedan komentar

  1. Voja

    Najsjevernija srpska tačka

    Bajkovitih mjesta uz Dunav ima mnogo, ali samo jedno je toliko urezano u našu kolektivnu svijest kao ova varoš smještena 10-ak kilometara sjeverno od glavnog grada Mađarske.

    Sentandreja je bila obećana zemlja i ishodište najveće seobe Srba i drugih Slovena još od njihovog dolaska na Balkan. Srpski Sion u koji su nekoliko vjekova pristizale izbjeglice iz Turcima okupirane Srbije prepun je objekata od cigle i kamena koji svjedoče o tim prošlim vremenima. Nekada su ulice Sentandreje bile zakrčene konjskim zapregama srpskih trgovaca i zanatlija, a u modernim vremenima njene ulice su bile neprohodne zbog mnogobrojnih turista. Njeni gosti su bili posjetioci sa svih strana svijeta, ali ove 2020. godine Sentandreja je skoro potpuno pusta sa većinom zamandaljenim prozorima prodavnica, restorana, galerija i svih onih objekata koji su živjeli od „prodaje” romantizirane istorije ovog malog mjesta. Sablasno prazne kaldrmisane ulice ove jeseni ne ispunjavaju
    hiljade turista već tek po koja lokalna duša namjerena svojim svakodnevnim rabotama. Jedno od mađarskih plemena predvođeno Arpadom naselilo je ovaj prostor u 9. vijeku obnovivši rimsku tvrđavu koja je bila dio istočnog limesa Rimskog carstva. Ali tokom turskih osvajanja u 15. i 16. vijeku varoš biva potpuno uništena i ovaj prostor ostaje skoro potpuno bez stanovnika.

    NAJSJEVERNIJA SRPSKA TAČKA

    U istorijskom slijedu tada na scenu stupaju Srbi kada se 1690. godine pod vođstvom patrijarha Arsenija Čarnojevića iz Srbije u Sentandreju i gornju Ugarsku po nekim istoričarima doselilo čak 8.000 srpskih porodica. Dostupni podaci kažu da su po popisu iz 1720. Srbi činili skoro 90 posto stanovništva Sentandreje. A danas ih je od 25 hiljada stanovnika, tek nešto više od stotinjak. Grad poznat po muzejima, galerijama i umjetnicima poznat je i po mnogobrojnim srpskim crkvama. Nekada ih je bilo čak 7, beogradska tj. saborna, grčka, ćiprovačka, požarevačka, opovačka, preobraženska i zbeška crkva, a danas su aktivne samo tri. Prilikom promocije knjige Srbina koji piše i stvara u Mađarskoj, gost sa Filološko-umjetničkog fakulteta u Kragujevcu, recenzent knjige dr Časlav Đorđević, osvrnuo se upravo na viševjekovni značaj Sentandreje u razvoju srpske naučne i društvene misli i to ilustrovao riječima „postoji ta duhovna vertikala od Sentandreje na sjeveru do Hilandara na jugu”. Kao najsjevernija tačka do koje su Srbi došli, Sentandreja je kapa odnosno kruna tog prostora koji je tokom pola milenijuma bio svojevrsna sigurna kuća za Srbe koji su se sklanjali pred najezdama Turaka. U centru varoši se nalazi trg, a na njemu postament i krst koji svjedoče o priči sa kraja 17. vijeka kada su zajedno sa narodom u Sentandreju izbjegli i monasi srpskog
    manastira Ravanica donijevši sa sobom mošti Sv. Cara Lazara. Iako Srba odavno nema, danas taj događaj obilježava pomenuti krst, ali i samo ime trga, ime velikog srpskog župana Cara Lazara koji je ovdje počivao punih 7 godina.

    MILE NAJBOLJI VODIČ

    Tu na trgu je i jedini srpski restoran, a njegov vlasnik je Milenko Margaritović, među Sentandrejcima poznat kao gospodin Mile. Njegovi preci su porijeklom Cincari, porodica Margaritis iz okoline Soluna. Zbog trgovine su došli brodom uz Dunav, još prije Čarnojevića, do grada Baje na jugu Mađarske gdje su se pomiješali sa Srbima, a kada su pred Turcima bježali i stigli do Sentandreje već su bili Margaritovići koji slave Spasovdan. Pored toga što je vlasnik restorana, on je svojevrsni sentandrejski domaćin za srpsku braću koja turistički dođu u posjetu, ljeti sjedi u bašti svog restorana i kao pravi domaćin dočekuje goste i na njihovo zadovoljstvo prozbori malo sa njima na srpskom, popije rakijicu i upozna ih sa lokalnim legendama. Danas Mile nije tu kao što bi inače znao da bude te sam ga pozvao telefonom, kaže da nema turista i da restoran sada radi samo dostavu hrane. Ranije je bilo „puno goste iz Srbije”, a sad kad je počela pandemija „jedno vrijeme su bili Srbi koji rade u Mađarsku, a sad su ostali samo Sentandrejci, Srbi koji dođu ponekad na kafu”, a trenutno je glavna tema da li će za predstojeće praznike uopšte moći u crkvu. Mile objašnjava da Srba još ima i u tri sela u okolini Sentandreje – Pomaz, Kalaz i Čobanac. Na pitanje o opstanku Srba u budućnosti odgovara: „Biće teško, još par generacija i to je to, miješani brakovi, manje dolaze u crkvu…” Kaže da su uzroci višestruki, mnogi misle da je uzrok politika ali on ne misli tako, kaže da smo i sami krivi, kriva je „čovjekova duša koja ne drži do toga”.

    SRPSKI FOLKOR OPSTAJE

    Prije par godina sam prisustvovao varoškoj slavi Preobraženju, tada na kaldrmisane ulice izađe silan narod, miris roštilja se širi uz oblake dima, a na Trgu Cara Lazara se povede veliko kolo. Pitam Mileta ako se zna da Srba ima ukupno jedva stotina otkuda onda toliko ljudi koji znaju korake naših narodnih igara? Kaže mi da se folklor održava, da ga i Mađari vježbaju, ali da to nije dovoljno. Daje mi primjer kako su pojedini KUD-ovi osvajali nagrade u Srbiji a da pritom nijedan član društva nije znao ni riječ srpskog jezika i zaključuje da su „za jednu naciju najbitniji jezik i vjera, to je prvi, lijepo je folklor, lijepo je da pjevaju ali…” U Sentandreji već decenijama od famozne 1947–48. nema srpske škole i zbog toga djeca u mlađim razredima nemaju mogućnost da uče srpski osim ako ne putuju svakog dana u Budimpeštu, „e sad pusti mama u Budimpeštu ili ne pusti, ustani svako jutro u 6, sreća jedino što ima organizovan školski autobus mada to nije lako posebno za jako malu djecu.” Osnovati školu nije lako posebno jer nema ni za koga dodaje Mile i pravi paralelu: „evo sada smo spremali paketiće za Svetog Nikolu, broj prijavljene djece je bio sedam”. On sam je kao mali doživio traumu zbog koje do 18. godine nije govorio srpski, kaže sve je razumio, ali ga nije pričao, učio ga je ponovo uz pjesme Miroslava Ilića, Brene i Bijelog dugmeta: „Pa od muzike pomalo, pomalo došao nazad tu”, kaže, i sada sve razumije, ali mu jedino gramatika i rodovi ne idu „ali ostalo sve može”. Dovoljno mu je da par dana bude u Beogradu i da značajno popravi svoj srpski, ali nažalost isto je i u suprotnom smjeru. Nedavno je zbog koronavirusa bio u bolnici nekoliko nedjelja te nije imao priliku da priča srpski i po izlasku je osjetio da mu je znanje znatno oslabilo. Zbog toga je, priča on, jako bitno voditi djecu odavde u maticu da vide i da osjete, ako ništa barem na putu za more da svrate na par dana i još par dana u povratku. – Nisu bili, moraju da osjete to, oni ne znaju, mi moramo da pokažemo našoj djeci ne samo muzeje i crkve, već i kafane i da ih odvedemo na pijace, da vide kakva je atmosfera. Mile ističe da je problem i to što je Sentandreja skupa, stanovi, zemlja, kuće „i
    ko god je došao u Mađarsku u posljednjih 25 godina, u Sentandreju nije došao niko, da osvježi krv.” Srbi su mnogo dali Sentandreji, u vjekovima za nama definisali su je za vjekove pred nama, tornjevi naših crkava krase njenu panoramu i uz stare gradske ulice njene su crte lica. U izgledu Sentandreja se nije mnogo promijenila, ali život i njeni stanovnici umnogome jesu. Srba je danas ostalo toliko da bi jedva napunili jednu crkvu, ali istorija koja je za njima je tolika da će njihov trag u Sentandreji ostati vidljiv dok god je barem jednog vjerujućeg čovjeka koji će doći da se pokloni duhovima predaka i Sentandrejskim pravoslavnim bogomoljama i dok je srpskih gazda dobrotvora koji
    drže do svog naroda i porijekla, kao što je to vjekovima bilo. Iako prazna u jesen 2020. godine bez turista i bez Srba, Sentandreja i dalje plijeni svojim izvornim oblikom i obećava da će uvijek doći neka bolja vremena i neki novi ljudi.

    VLADIMIR MARKOVIĆ

    Izvor: SRPSKO KOLO, broj 59, decembar 2020.