Poreklo prezimena, naselje Senta

11. novembar 2014.

komentara: 127

Poreklo stanovništva naselja Senta, prema knjizi SENTA: zbornik priloga za istoriju grada/uredio Milivoje V. Knežević. Stanje iz 1935. godine. Priredio saradnik portala Poreklo Vojislav Ananić

Senta

Senta – naselje

….“ Senta je na današnjem mestu od prve polovine 18. veka, od onda, kada se stanovništvo namnožilo. Ranije je ležala nešto južnije, otprilike tamo gde je pomenuto ostrvo Poronć; tu je bilo i utvrđenje. Str. 5

…Po do sada poznatim pisanim dokumentima najstarije ime Senta bilo je `Sintarev` na Tisi.

Ovaj dokument potiče još iz 1216. godine, kojim udova Saula Župana, sa odobrenjem Andrije II, kralja Ugarske, poklanja svoje imanje klosteru u Sintarevu na Tisi.

Drugi je pisani dokument o imenu Sente diploma kralja Vladislava II iz 1506. godine, kojom selo Sentu proglašuje za varoš… Str. 8

… Ko je prvi dao ovo ime `Sinta`, odnosno `Zinta`, i šta ono znači, ne zna se tačno, ali se misli da je to naziv Huna, koji su u Senti svakako živeli do mohačke bitke 1526. godine, kao ostaci Atiline vojske.

Srbi, koji su ostali u Senti posle mohačke bitke, nazivaju je kao i danas Senta, i taj naziv predaju Turcima, pa je tako i Turci za sve vreme njihove vladavine i zovu. Kada su isterani Turci iz Bačke, posle čuvene Senćanske bitke 1697. u Senti je 1702. god. postavljena milicija, da čuva granicu od Turaka. Za bolju odbranu, u slučaju napada, iskopani su oko varoši duboki šančevi, (od kojih i danas ima ostataka na jugu varoši). Zbog tih čuvenih šančeva Senta je bila poznata pod imenom `Senćanski šančevi`.

Ove šančeve iskopali su Srbi, koji su i bili jedini stanovnici Sente i oni jedini sačinjavali su miliciju u Senti, poznatu pod imenom `graničari`. Str. 9

…Srbi su se počeli buniti kada je 1750. godine `razvojičena granica`, a Senta ostala ispod uprave Vrhovnog ratnog saveta u Beču… Zbog ukidanja granice i time i privilegija graničarima izbilo je nezadovoljstvo, usled čega je nastala poznata seoba Srba u Rusiju. Str. 17

…Senta se od 1526. god. pa do 1752. godine, a to je ono doba kada su u njoj samo Srbi živeli, naziva samo Senta. Od te 1752. godine već počinju da dolaze Mađari kao kolonizatori u Senti, i oni je zbog lakšeg izgovora nazivaju `Zenta`. Str. 9

…Posle ovih seoba u Rusiju, nastalo je opustošenje zemljišta u Senti.

Vlasti su i za druga mesta, već i ranije, imale plansku kolonizaciju sirotinje iz severnih krajeva Austrije, koju su u Senti sproveli tek 1755. godine, kada je seobom opustošena.

Prvo u Sentu doseljavaju Slovaci, iz županije Barš i Hont, koje su Mađari nazivali imenom Tot (Toth). Tek kasnije dolaze i Mađari u većem broju iz Jasberenja i heveške županije i ubrzo uspevaju da pretope Slovake u Mađare…str. 19

…Oko 1785-86. bude naseljeno više hiljada zaporoških kozaka, delimično u okolini Sente, koji su ubrzo izumrli…str. 19

…Danom ujedinjenja – 1. decembra 1818. g. – putem svoga poslanika Joce Vujića i Senta je ušla u sastav današnje države Jugoslavije. Str. 22

 

Stanovništvo

…Senta je vrlo često menjala gospodare i stanovništvo. Pobeditelji su se mešali sa pobeđenima.

Prilikom Trajanova pohoda protiv Dačana na predelu između Tise i Dunava stanovali su Jazigi, a za vreme Atile oko 433. Osvojili su je Huni. Posle raspada Atiline države u Vojvodini su stanovali Gepidi, nad kojima su 586. godine zavladali Avaripod kraljem Bajanom… Avare su pokorili Franci, koji su 796. doprli do Tise.

Za vreme avarske uprave nad današnjom Vojvodinom, došli su Sloveni  u Podunavlje. Slovena je bilo i u Bajanovoj vojsci.

Po mađarskom istoričaru Anonimusu Mađari, koji su se otprilike 897. godine doselili u Ugarsku zatekli su u današnjoj Vojvodini Slovene, čiji je kralj Zalan stanovao u Titelu. Ubrzo su došli Mađari u dodir sa Srbima na Balkanu. Od toga doba Srbi i Mađari su u stalnom dodiru….str. 23

…Pritiskom Turaka na srpske zemlje, primorani su Srbi, da se jače naslone na Ugarsku… Str. 23

…Na svoja imanja u Ugarskoj naseljavali su svoje ljude Srbe despot Stevan Lazarević i despot Đurađ Branković, tako da je 1437. god. polovina Srema bila naseljena Srbima, a 1440. godine pominje se i Peser, koji je jednim delom na zemljištu Sente, kao vlasništvo despota Đurđa Brankovića….str. 24

…Srba je bilo u većem broju već 1525. godine. Jedan od komandanata tvrđave Batke kod Sente 1525. god. bio je Srbin, a i komandant srpske pešadije u tvrđavi bio je Srbin…str. 24

…1527. god. Imamo u ovim predelima vladavinu cara Jovana Nenada koji je ranjen u Segedinu, ali su ga ranjena njegovi vojnici preneli u selo Tornjoš na zemljištu Sente, gde je i umro, po čemu bi se dalo zaključiti, da je ovde bila njegova odnosno srpska, glavna snaga…str. 24

…Turci su bili gospodari Sente preko 150 godina…str. 24

…Nema pomena da je neko naseljavao Sentu, osim Srba, za vreme turske vladavine, tj. sve do 1697. godine…str. 24

…Kada je osnovana milicija 1702. godine, ne zna se tačno koliko je bilo vojnika – graničara u Senti, ali je po M. Kostiću, prilikom seobe u Rusiju, tj. u doba razvojičenja 1751 – 53, iz Sente od prostih vojnika glasalo 417 `pro statu militari`. Po ovome bi se dalo zaključiti, da je garnizon u Senti tada imao do 500 vojnika…str. 25

…Dr D. Popović iznosi nam podatke da je u Senti 1720. godine bilo 3016 pravoslavnih, koliko je i onda imala stanovnika, a to su bili isključivo Srbi.

Slobodan vojnički život i privilegije, koje su imali graničari, učinio je, da je broj stanovnika rastao za sve vreme od 50 godina, koliko je svega trajala milicija.

Do razvojičenja granice, Srbi u Senti nisu imali plemstvo, ali je Marija Terezija, baš povodom razvojičenja granice, 1751. godine, izdala diplome oficirima, graničarima i time ih uvrstila u plemstvo…str. 25

…Po narodnoj tradiciji, spomenicima, dokumentima i objavljenim knjigama može se utvrditi, da su u Senti bili ovi plemići, sa diplomama od Marije Terezije:

Arsenije Vujić, graničarski kapetan dobio je diplomu 1741. godine u Požunu,

Subota Branovački, graničarski potporučnik diplomu je dobio 1851.

Jovan Boderlica, potporučnik, 1751.

Mihajlo Tešić, poručnik, 1751.

Đorđe Golub, graničarski poručnik

Neca Milinović, barjaktar, 1751.

Ignjat Vukšić, 1751. Str. 26

Nema ni jedne srpske porodice u Senti u kojoj ne postoji predanje, a da nisu doseljeni iz nekog drugog mesta. To se najviše dovodi u vezu sa seobom Arsenija Čarnojevića…. Str. 27

Ovo su tih 47 porodica koje su i pre 150 godina živele i danas žive u Senti:

Babin,

Babić,

Božin,

Birclin,

Branovački,

Vujić,

Vuković,

Vlah,

Nikolin,

Grujin,

Dević,

Đakov,

Erdeljan,

Živkov,

Zubanov,

Jakšić,

Jović,

Jovičin,

Kajčić,

Kragujev,

Lalić,

Marjanov,

Marković,

Mihajlović,

Nikolić,

Obradov,

Pavlović,

Panić,

Perić,

Petrov,

Pecarski,

Plavšić,

Pleštić,

Pomorovac,

Popov,

Popović,

Prekajac,

Raić,

Riđački,

Savić,

Slavnić,

Sočin,

Stajić,

Stepančev,

Stojanović,

Tomić,

Čoban i

Šašin.

Isti nam spisak blagajnika Vujića kazuje, da je u Senti pre 150 godina živelo i plaćalo porez, ali je izumrlo ili se odselilo, ovih 58 srpskih porodica:

Barjaktarović,

Bogdanović,

Bunić,

Bakancoš,

pl. Boderlica,

Bugarin,

Vaćin,

Vilovljev,

Vrdžić,

Vrebac,

pl. Golub,

Grčki,

Dimitrov,

Daić,

Dokić,

Đurić,

Zetović,

Jankov,

Jasin,

Josimčev,

Jurišin,

Kaić,

Kaičić,

Kekić,

Kerša,

Kostin,

Krečanov,

Kunić,

Kurina,

Milinović,

Mitrov,

Mijatov,

Moldovan,

Mučalov,

Muškatirov,

Nagulov,

Nerandžić,

Panajot,

Pašanski,

Pejčić,

Perišić,

Pećkanin,

Pivarov,

Pilić,

Putić,

Radoičin,

Rac,

Sremac,

Strajinjin,

pl. Tešić,

Filipović,

Šević,

Šiklovan,

Šiđanski,

Šteta,

Štranzor i

Šćapul.

Po spisku iz avgusta 1849. Aleksandra Nikolića, paroha vidi se, da su postojale u Senti, ali su izumrle ili se odselile, pored naznačenih i ove porodice:

Abramović,

Baičin,

Bogatula,

Gain,

Isaković,

Lončar,

Palikućin,

Pecić,

Radulaški,

Slavujev,

Somborac,

Stepančev i

Čamptragov.

Pored ovih postojeu narodnoj uspomeni, jer su igrale vidnu ulogu u životu Sente i zna se da su bile osnivači i članovi srpske čitaonice od 1868-1878, a danas su odseljene ili izumrle – porodice:

Branković,

Veselinović,

Volarić,

Đuričić,

Đurišić,

Živanović,

pl. Karakašević, (Simeon),

Kirić,

Lazić,

Lukač,

Lukačević,

Mađarević,

Marijan,

Mirosavljević,

Mihelić,

Pavletić,

Solarić,

Trifunović,

Francuz,

Hadić i

Crnodok.

U istorijskom delu ove rasprave naglašeno je da su Sentu naselili, posle seobe Srba u Rusiju 1751-53. godine, Slovaci… od 1745, do1755. godine.

Po ovome se spisku vidi, da je 98 porodica svoje prezime, a 22 porodice imaju sada, pored svog porodičnog imena, i nadimak Tot, kako Mađari zovu Slovake.

Prve slovačke porodice, doseljene od 1745. Do 1755. godine planskom državnom kolonizacijo, bile su ove:

Vignalik,

Lavička,

Matlak,

Jeddlička,

Ločanko,

Jurak,

Virinčik,

Lajko,

Prepok,

Đutčik,

Lebak,

Lajčik,

Renko,

Poljak,

Sloboda,

Černak,

Pisar,

Buranj,

Činčik,

Benak,

Husak,

Čikmak,

Sorčik,

Nemčok,

Ložanko,

Balanek,

Vrecko,

Maćko,

Škutera,

Solar,

Rečko,

Lajčik,

Duhinka,

Trabajko,

Latak,

Perso,

Lobodar,

Bernjik,

Hatala,

Špekla,

Serezla,

Kučera,

Kozar,

Blaho,

Opletan,

Zapletan,

Čizik,

Krežo,

Božo,

Dapčik,

Prasak,

Stojko,

Bednavik,

Čipak,

Pristal,

Matuska,

Gordan,

Hovenec,

Mihalko,

Činčak,

Dostal,

Ripčo,

Sipan (Molnar),

Sikora,

Mukuš, (sada Mezei),

Ribar (Libal),

Vandlik,

Klavar,

Belec,

Buzder,

Kolar,

Perača,

Lobozar i

Tot (Toth).

U prvobitno porodičnom ime uzeli su nadimak Tot (Toth) ovi:

Tot Garđi,

Tot Abonji,

Muči,

Bojnik,

Pređel,

Kurta,

Refena,

Segedi,

Katona,

Meljkuti,

Horti,

Horgoši,

Šagi,

Uđonka,

Susogo,

Čantaveri,

Makšo,

Adamek,

Jakab ek,

Galša,

Benedek i

Tot Martonoši.

Ispitivanjem u narodu doznao sam da su Slovaci još i ove porodice:

Ambruš,

Ćurak,

Baliž,

Bubala,

Jedinak,

Drabik,

Križan,

Kostur,

Mikuška,

Bilicki,

Mihalji,

Bartok,

Skala i

Anuš (sada Felšeheđi). Str. 27, 28, 29

Bunjevci su:

Lalić,

Rudić,

Dulić,

Kolović,

Milanković,

Buljovčić,

Miklović,

Prikidanović,

Žuljević,

Janković,

Neorčić,

Rogović,

Strilić,

Zović,

Stipić,

Kirinić, i

Sudarević.

 

Poljaci su:

Lipinski,

Tripolski,

Šelmecki,

Lenđel,

Klenocki,

Jablonski,

Javorski i

Jedlovski.

Na ovo pretapanje osobitog je uticaja imala vera. To pretapanje je vrlo brzo išlo drugom polovinom devetnaestog veka.

Zna se za nekoliko porodica da su ruskog porekla, ali se sada njihovi potomci izdaju za Mađare. Takve su porodice:

Cinkajlo,

Ikotin,

Haršanj,

Halmoš i drugi.

Misli se, da su ove porodice potomci od onih zaporoških kozaka, koji su oko 1785/86, tj. za vreme Katarine II, zbog ukinutih prava, prešli u Austriju i naselili se u okolini Sente….

Jevreje niko nije asimilovao, već je njihov broj sa razvićem trgovine u Senti stalno povećavao… Postoji predanje da su se u Senti najpre nastanile porodice Fleš i Polak. Velika prinova Jevreja u Senti bila je posle svetskog rata za koju narod kaže:`navala šneklaša iz Galicije`. Po državnoj statistici bilo ih je 1921. godine 1373 duše, a 1931. godine 1467…str. 29 …Isticale su se ove jevrejske porodice:

Dojč,

Kon,

Bergel,

Braun,

Krihaber,

Montag,

Haker,

Špicer,

Oblat i

Polak. Str. 87

I Nemcisu pretapani u Mađare. Njih imamo 1880. godine 447, a svake godine sve manje; ali zato imamo Mađara sa čisto nemačkim prezimenom…str. 29

…`Srbi nisu nikoga od katolika asimilovali; jedino su to učinili sa šest pravoslavnih porodica koje su rumunskog porekla u Senti:

Birclin,

Borzaški,

Seđakov,

Jović,

Erdeljan i

Vlaškalin. Str. 29

Najstarije podatke o veličini stanovništva u Senti imamo u turskim tefterima, koji se nalaze u Bačkom državnom arhivu; odatle ih je dr Dušan Popović prepisao i objavio u prilogu knjige `Bačka`…str. 32

`Pri ispitivanju senćanskog stanovništva o njegovoj starini i poreklu, nisam našao ni jednu porodicu, koja sama tvrdi da su starosedeoci u Senti, odnosno koja ne zna da je sa strane doseljena. Sve su porodice u Senti u nedavnoj prošlosti doseljenici, pa to bili Srbi, Bunjevci, Slovaci, Mađari ili Jevreji.

Nama nije ovde moguće ispitati Mađare i one koji su se u njih pretopili, a tako ni Jevreje, nego samo naznačiti koje su sve srpske porodice i kao primer o poznavanju tradicije izneti samo nekoliko porodica….str. 33

…`Naseljenike sačinjavaju: dobrovoljci (vojnici koji su učestvovali, a nisu morali, u srbijanskoj ili crnogorskoj vojsci za vreme ratova 1912-1918. godine), četnici (vojnici koji su pre rata 1912. godine učestvovali u manjim jedinicama i borili se protivu Turaka van državnih granica Srbije), siromašni naseljenici, koje je država naselila, autokolonisti (koji su se sami doselili u Sentu tražeći bolje mesto za život), optanti (Srbi iz sadašnje Mađarske, kada se posle rata trebalo izjasniti za podanstvo naše države)…`str. 34.

…`Srpskih domova u Senti ima 1140, a raznih prezimena (srpskih) 482. I oni koji su jednoga prezimena, nisu sve jedna porodica…`str. 34

`U sledećem spisku srpskih porodica (prezimena):

Abramović,

Abžić,

Avdalović,

Aleksić,

Andruškov,

Anđelić,

Anđić,

Antić,

Akbaba,

Aradski,

Arsenović,

Atanasijević,

Babin,

Babić,

Badić,

Bajić,

Bakić,

Bakalić,

Bandin,

Banjac,

Banjeslav,

Bačkić,

Bačulov,

Bjelogrlić,

Beleslin,

Bjelica,

Benđeskov,

Berić,

Betovac,

Bečić,

Bulat,

Berković,

Bešlin,

Bikar,

Bikić,

Bilbija,

Birdić,

Birclin,

Blažić,

Bogdanović,

Bogovac,

Bogojev,

Božanić,

Božin,

Bojin,

Bojanić,

Bokun,

Boljanović,

Borđoški,

Borzaški,

Bošković,

Brajić,

Branovački,

Brašovan,

Brkić,

Brklječić,

Brstan,

Budisavljević,

Budimir,

Burić,

Butorac,

Vajdić,

Vasić,

Velašević,

Veličković,

Vešić,

Veselinović,

Vušurović,

Vitković,

Vlanikolin,

Vlašić,

Vlaščić,

Vojinović,

Vojić,

Voratović,

Vorgić,

Vranić,

Vujadinović,

Vujačić,

Vujičin,

Vujić,

Vujović,

Vujošević,

Vukadinović,

Vukašinović,

Vukelić,

Vukov,

Vuković,

Vukotić,

Vulanović,

Vurdelja,

Vukčević,

Vučetić,

Vučilović,

Vučković,

Vujičić,

Vušurović,

Gavrilović,

Garić,

Gardašević,

Gašić,

Gaćaš,

Gerić,

Gilić,

Glavaški,

Gladović,

Gligorović,

Gligorin,

Glišin,

Govedarica,

Gojkov,

Gojković,

Golubović,

Golović,

Graovac,

Grubić,

Grozdanić,

Grujin,

Grujić,

Grubanov,

Grčkarac,

Gudović,

Guzina,

Gvozdenović,

Damjanović,

Danković,

Davidović,

Dević,

Desančić,

Desimirović,

Dimitrijević,

Došen,

Dobrički,

Dotlić,

Dragin,

Dragović,

Dragaš,

Drakulić,

Drašković,

Drezgić,

Drozgić,

Dunđerski,

Dukin,

Dulić,

Dujmić,

Dujić,

Đakov,

Đaković,

Đorđević,

Đukić,

Đurišić,

Đurđević,

Đurić,

Đurović,

Erbez,

Erdeljan,

Erdeljanović,

Živkov,

Živković,

Žutodragić,

Zavišić,

Zagorac,

Zagorica,

Zarić,

Zaković,

Zeković,

Zec,

Zović,

Zomborčev,

Zorić,

Zuban,

Ivanović,

Ivanišević,

Ivačković,

Ilić,

Ilibašić,

Jablan,

Jablanov,

Jajagić,

Jakovljević,

Janković,

Jančikin,

Jakšić,

Jančić,

Jelača,

Jelić,

Jegdić,

Jenovac,

Jovakin,

Jovanov,

Jovanović,

Jančić,

Jančikin,

Kablar,

Kajčić,

Kalenić,

Kaluđerović,

Kapor,

Karapandžić,

Katanić,

Katić,

Kašnić,

Kirjaković,

Knežević,

Kovačev,

Kovačević,

Kozić,

Kojić,

Kojičić,

Kolić,

Kontić,

Konjović,

Kornić,

Kosanović,

Kostić,

Košutić,

Kragujev,

Krivokapić,

Kročin,

Krstin,

Krunić,

Kršikapa,

Kršić,

Kujundžić,

Kusovac,

Lazarević,

Lazarov,

Lazić,

Lazović,

Lero,

Lojović,

Lolin,

Ludajić,

Lužajić,

Lukačević,

Majstorović,

Malešević,

Maletin,

Maluckov,

Mokrinov,

Mandić,

Manić,

Manojlović,

Marić,

Marinković,

Marjanov,

Marjanović,

Markov,

Marković,

Martinović,

Matić,

Matović,

Mijatović,

Mijušković,

Mikin,

Miković,

Milenković,

Miladinović,

Miletić,

Milić,

Miličev,

Milinov,

Milinković,

Milovan,

Milovanović,

Milošević,

Milutinović,

Miljanović,

Mirković,

Mislenović,

Mitrović,

Mihajlović,

Mihaljev,

Mišić,

Mišković,

Mojsin,

Mokrinov,

Mrđanov,

Mrkaić,

Mrkšić,

Mrkobrad,

Mudrić,

Mutavdžić,

Muškinić,

Nadrljanski,

Narandža,

Nastasijević,

Nedeljković,

Nenadić,

Nešić,

Nerandžić,

Nikolić,

Ninković,

Ninčić,

Nikšić,

Novaković,

Novkov,

Obradov,

Ognjanović,

Opačić,

Pavlov,

Pavlović,

Pavković,

Pajić,

Pajtić,

Pakaški,

Pandurović,

Panić,

Pantić,

Pašić,

Pejak,

Pejin,

Pejinović,

Pejić,

Pevačević,

Petričević,

Perić,

Perović,

Petković,

Petričić,

Petrov,

Petrović,

Petrić,

Pecarski,

Pešikan,

Pešut,

Pisarov,

Pjevac,

Plavšić,

Pleštić,

Pletikosić,

Polovina,

Pomorovački,

Popov,

Popović,

Poček,

Predin,

Prekajski,

Preradov,

Prodanov,

Prodanović,

Radovanović,

Radović,

Radaković,

Radojković,

Radonjić,

Radosavljević,

Radulov,

Radulović,

Rajić,

Rajičević,

Rajinović,

Rajković,

Rakić,

Rakin,

Ramadanski,

Rankov,

Racgligorin,

Rašković,

Rašović,

Ribar,

Riđički,

Ristić,

Radin,

Romić,

Rošeta,

Roganović,

Rubić,

Ršić,

Savić,

Samardžić,

Svirčev(ić),

Seđakov,

Sekulić,

Senić,

Simić,

Slavnić,

Slijepčević,

Sočin,

Sprema,

Stajić,

Stanaćev,

Stanišić,

Stančulov,

Stanković,

Starčev,

Stevanov,

Stevanović,

Stefanović,

Stevović,

Stepančev,

Stojanović,

Stojkov,

Stojković,

Stojšić,

Strugar,

Subotin,

Subotić,

Suvajdžić,

Sujić,

Sunajko,

Sušić,

Tajkov,

Tanasijević,

Tatić,

Tevdenić,

Tepavčević,

Terzin,

Tićakov,

Timotijević,

Todorov,

Todorović,

Tomić,

Tolović,

Tomašević,

Tošić,

Tontić,

Topalović,

Trojanović,

Tunić,

Turkov,

Tutuš,

Tutić,

Tucakov,

Tucaković,

Ćatkov,

Ćeranić,

Ćirić,

Ćopkov,

Ćorić,

Uvalić,

Uverić,

Ugrinović,

Uzunović,

Uzelac,

Unković,

Utornik,

Utornikov,

Filipović,

Fagaroš,

Frantičević,

Fromić,

Hadžić,

Hajdin,

Herceg,

Hranislavljević,

Hristić,

Cvejakov,

Cvejić,

Cvetković,

Cetina,

Crnokrak,

Cucin,

Čavić,

Čamprag,

Čejović,

Čobanov,

Čop,

Čović,

Čubić,

Čupić,

Džaković,

Šarić,

Šajatović,

Šajinović,

Šegota,

Ševarlić,

Škrbin,

Šašin,

Šulović,

Šuranja. ` Str. 34, 35, 36.

 

Zaslužni Srbi Senćani su:

Jovan Muškatirović,

Sevastijan Ilić,

Arsenije Boderljica,

Stevan Branovački,

Jovan Đorđević,

Sava Vujić,

Pavle – čiča Paja – Vujić,

dr Stevan Malešević,

Evgenije – Đena – Branovački,

Stevan Lukačević,

Vladimir Nikolić,

Stevan Sremac,

Aleksandar – Šaca – Vujić,

Đura Pecarski. Od str.74 – 81

 

Izvor: Knjiga SENTA: zbornik priloga za istoriju grada/uredio Milivoje V. Knežević – Senta: Zavičajna fondacija „Stevan Sremac“, 2010, Fototipsko izdanje iz 1935.

Priredio: Saradnik portala Poreklo Vojislav Ananić

DODATAK:POPIS STANOVNIŠTVA SENTE IZ 1828.

Komentari (127)

Odgovorite

127 komentara

  1. Vojislav Ananić

    Pukovnik Jovan Tekelija od Vizeša i Kevermeša (oko 1665—1722)

    Pukovnik Jovan Popović-Tekelija dobio je austrijsko plemstvo i grb 1706. godine, a 1715. predikat od Vizeša i Kevermeša.
    Za Jovana Popovića Tekeliju se čulo po učešću u osvajanju Budima iz turskih ruku, 1686. godine. Godine 1697. godine Jovan Tekelija, oberkapetan i zapovednik Pomoriške vojne krajine, istakao se u bici kod Sente, u kojoj je austrijska vojska pod komandom Eugena Savojskog, pobedila Turke. Za zasluge i ratnički podvig u ovoj borbi, Eugen Savojski ga je postavio za zapovednika Srpske milicije u Aradu. Car Josif I je, tada već pukovniku Pomoriške milicije, Jovanu Popoviću Tekeliji, njegovoj najužoj rodbini i potomstvu darovao plemićku titulu 1706. godine. Osim Jovana plemstvo je dodeljeno i njegovoj ženi Eufrosini, rođenoj Jović, njihovoj deci: Ranku (Valentinu), Jovanu, Mihailu, Jeleni, kao i njegovom bratu Stefanu (Ostoji) Stevanovoj ženi Ani Davidović i kćeri Jelisaveti, nadalje Jovanu i Ostoji (Gašparu) Popoviću Tekeliji.
    Na grbu Tekelija nalazi se na štitu konjanik koji na sablji ima odsečenu tursku glavu.

  2. Vojislav Ananić

    PLEMIĆKA PORODICA BRANOVAČKI

    https://www.czipm.org/branovachki.html

  3. Vojislav Ananić

    Jovan Erdeljanović navodi da su predvodnici povratka dela stanovnika iz Sente u Mokrin bili preci iz kuća: Riđički, Badrljički (Badrljica) i Malenčić (Malenica). Kako su u Senti stanovali, tako su i u Mokrinu sedili (Srbi u Banatu). Putevi naših predaka, oficira i vojnika su zanimljivi.

    Nešto sačuvanih podataka iz knjiga starostavnih i arhiva navode da je predak Badrljica bio Jovan, poručnik iz Sente, koji je 1749. god. imao 74 godine (rođen 1675. god.). Učestvovao je u bitkama kod: Petrovaradina (1716), Temišvara (1716), Beograda (1717), u Šleziji, pod Vidinom i kod Praga. Prijavio se za selidbu u Rusiju (o čemu je pisao u 3. knjizi Seoba Miloš Crnjanski). Carica Marija Terezija raje proglasila plemićem 1. marta 1751. god. sa još izvesnim brojem zaslužnih vojnih starešina.

  4. Vojislav Ananić

    Branovački

    Porodica Branovački (ugarski Brankovaczky) je stara vojvođanska porodica, prisutna na tlu Bačke još pre Velike seobe Srba pod Patrijarhom Arsenijem III Čarnojevićem; ona pripada srpsko-ugarskom vojnom plemstvu i kao takva vodi poreklo iz grada Sente, na reci Tisi. Plemstvo je stečeno polovinom 18. veka, tačnije 1751. godine, voljom carice Marije Terezije, zahvaljujući zaslugama graničarskog husarskog oficira Subote Branovački (Subotica, 1701 – Senta, 1775).

    Poreklo

    Poreklo porodice se najbolje može ispratiti sagledavanjem starih popisa sa tla Bačke:
    Prvi plemeniti, poručnik Subota Branovački, se pominje već u popisu Potiskog krunskog distrikta iz 1756. godine, ali se u popisima Sente i Starog Bečeja iz 1720. prezime Branovački ne pojavljuje. Ipak u popisu Subotice sastavljenom te godine zabeležena su tri domaćina sa prezimenom Branovčanin. Najverovatnije je u pitanju starija varijanta prezimena Branovački. Tada su popisani:
    • Teša Branovčanin kaplar (desetar) u prvoj konjičkoj jedinici u Subotici (compania prima equestris ordinis … corporalis Thesa Branovsanin, Thesa Branocsanin),
    • Cvejo Branovčanin pripadnik iste vojne jedinice (Czvejo Branovcsanin)
    • David Branovčanin vojnik graničar u tamošnjoj pešadijskoj jedinici (compania pedestris ordinis… David Branovtsanin manuarius, David Bravnotsanin),
    • Radonja Branovčanin, koji se pominje nešto kasnije, u periodu između 1724. i 1732. godine, među priložnicima pravoslavne veroispovesti u Subotici.
    Danas se ne može pouzdano reći, koji je od ovih Branovačana neposredni predak senćanske porodice Branovački, ali se može pretpostaviti, da bi to najpre mogao biti pomenuti kaplar Teša Branovčanin, koji je bio oficir (podoficir), kao i Subota Branovački.
    Preci Branovačkih su se iz Subotice u Sentu i Stari Bečej preselili oko 1743. godine. Najverovatnije zato što je tada Subotica izgubila status mesta vojne granice i postala komorska varoš. Veći broj graničarskih (vojničkih) familija se preselio, povodom toga, u Šajkašku ili u druga mesta Potiskog distrikta koja su još uvek imala graničarski status. Navedeni popis Subotice iz 1720. godine je najstariji poznati dokument, u kome se navode imena predaka porodice Branovački. Toponomastičko prezime ove familije, kao i njegova starija varijanta (Branovčanin) svedoče o daljem poreklu Branovačkih iz mesta Branjevo (Branjovo). Ovo mesto je možda identično sa selom „Brano“ koje se pominje još 1543. godine pod turskom vlašću. Branjevo se nalazilo između Bikića i Mateovića, u mađarskom delu Bačke, istočno od Baje. Ono je oko 1650. godine zabeleženo kao naseljeno mesto, ali se 1735. godine pominje kao pustara. Naselje je najverovatnije opustelo već pre 1715. godine, pošto se u popisima Bačke iz 1715. i 1720. godine ne pominje. Iz Branjeva su se u Suboticu, negde na prelazu iz 17. u 18. vek, nesumnjivo preselili preci Branovačkih (Branovčana). S obzirom da su preci Branovačkih još na prelazu iz 17. u 18. vek iseljeni iz Branjeva, a njihovo prezime je bilo formirano upravo po tom mestu, može se osnovano pretpostaviti, da su oni živeli u Branjevu još pre Velike seobe Srba pod patrijarhom Arsenijem III Čarnojevićem 1690. godine.
    Plemstvo
    Plemstvo je dodeljeno dvoje organka porodice u 1751. godine kada je carica Marija Terezija donela odluku, da se raspusti Potiska vojna granica i da se na njenom mestu osnuje Potiski krunski distrikt. Ovu odluku je podržao jedan broj graničarskih oficira, dok su se oni graničari, koji nisu želeli da žive u novoosnovanom distirktu iselili. Tom prilikom je veći broj oficira u Potisju, koji su podržali caričinu odluku, dobio plemstvo. Pored titule, oni su dobili i kuće i nešto zemljišnih poseda (poručnici su tada dobijali po 58 lanaca zemlje), ali bez podložnika. Među ovim oficirima su bili Subota i Mihajlo Branovački:

    • Subota Branovački, poručnik u Senti, dobio je 28. februara 1751. godine, zajedno sa članovima svoje uže porodice, plemićki list i grbovnicu, darovnica je izdata u Beču 1758, a plemstvo proglašeno u Bačkoj županiji 1775. godine. Sa njim su plemstvo dobili: njegova supruga Marija rođena Žarković, kao i njihova deca Jakov, Pavle, Đorđe, Gavrilo, Marko, Jovan, Marta, Simeon – koji je svakako bio identičan sa gospodarom Simeonom Branovački, umrlim 1825. godine – i, možda, Petar Branovački (Petar Branovacski), jedan od Srba članova opštinske uprave u Senti, koji se pominje 1768. godine, i koji je verovatno jedan od Subotinih mlađih sinova ali svakako bio član njegove uže porodice. Uz plemicku povelju Subota je dobio i 44 lanca zemlje u Bečeju. Poručnik Subota Branovački se pominje i u popisu plemića Potiskog krunskog distrikta iz 1756. godine (specificatio nobilium in Inclyto coroniali districtu Tybisciano… Szentha… Subota Branovacsky leüd).

    • Mihajlo Branovački, potporučnik u Starom Bečeju, takođe je u Beču 28. februara 1751. godine dobio plemićki list i grbovnicu, koji su se odnosili i na članove njegove uže familije; darovnica na posede izdata mu je 1758. godine u Starom Bečeju. Tada su Mihajlovu porodicu činili njegova supruga Marija rođena Miletonović i njihova cerka Ana. Nema podataka o Mihajlovom daljem potomstvu, kako iz 18. veka, tako ni iz kasnijeg perioda, kao ni o nekim starijim Branovačkim u Bečeju uopšte. Svi današnji ogranci porodice Branovački, po svemu sudeći, vode poreklo od Subote Branovačkog, odnosno iz Sente.

    Istaknuti članovi

    Branovački su porodica koja je dala veći broj istaknutih članova; sledi spisak samo nekih od onih koji su nosili ovo prezime i ostali zapamćeni u istoriji:
    • Subota Branovački, rodjen je u Subotici 1701. godine, a preminuo u Senti oko 1775. Bio je lajtant (poručnik), pa plemić. Vojno-graničarsku karijeru većim delom ostvario je u čancu Subotici u Potiskoj vojnoj granici i to svakako posle 1720. godine. Tada se u popisu subotičkih graničara u husarskoj kompaniji nalaze imena dvoje kaplara sa prezimenom Branovačanin – Teša i Cveja; jedan od njih bio je otac Subote Branovačkog. Oficirski čin – lajtant (poručnik), stekao je 28. X 1738, dekretom komandanta Potiske vojne granice, generala Piosaska. Komandant pomenute husarske kompanije bio je kapetak Jakob Sučić pod kojim je Branovački učestvovao u ratu u Srbiji protiv Turaka 1737 – 1739, u gušenju pobune Vlaha (Rumuna) u istočnom Banatu 1738, kao i u demoliranju Beogradske tvrdjave 1739 – 1740. Posle toga 1742, upućen je na ratište u Bavarsku protiv Bavarca i Francuza. Kad je 1745. došlo do isključenja Subotice iz Vojne granice, sa većinom drugih Srba napustio je rodno mesto i prešao u Sentu u kojoj je tada kao oficir ostao do ukidanja Potiske vojne granice (1750). Tada se odrekao vojnog statusa i pod imenom Subota Suljin izjasnio za prelazak u civilni, provincijalni status. Sledeće godine (1751), postao e stanovnik novostvorenog Potiskog krunskog distrikta, dobivši kao nagradu kurijalni plemićki posed od 58 lanaca zemlje i titulu ugarskog plemića. Pored njega plemstvo je dato supruzi Mariji Žarković i sinovima. Kao bivši lajtant unet je u popis plemića kurijalista Bačke županije, nastanjen u komorskom trgovištu Senti.
    • Jovan Branovački, austrijski general-major, sin poručnika Subote, rođen je 1754. i umro 1816, u Banatu. U Austrijsko-turskom ratu (1787—1791) kao poručnik komandovao je frajkorom koji je u Srbiji bio poznat kao Frajkor Branovačkog. Istakao se 1788-1789. smelim prodorima u tursku pozadinu i zauzimanjem Poreča, Sipa, Kladova i Negotina, zbog čega je unapređen u čin majora. Za freme Francuskih revolucionarnih ratova, posle pogibije pukovnika Mihaila Mihaljevića 1794. godine, unapređen je u čin potpukovnika i postavljen za komandanta Srpskog frajkora koji se istakao u borbama kod Kajzerslauterna i Majnca 1795. godine. U čin pukovnika unapređen je 1801. godine i postavljen za komandanta Ogulinskog graničarskog puka s kojim je učestvovao u Napoleonovim ratovima.
    • Stevan Branovački, advokat i novosadski gradonačelnik, rođen je u Senti 1. juna 1804. godine. Završio je pravo i postao je advokat, a potom je službovao u Magistratu Potiskog distrikta. Posle toga je postao predsednik Okružnog suda u Novom Sadu. Godine 1861. je izabran za poslanika u Pešti. Jedno vreme je bio upravnik novosadskog Narodnog pozorišta. Početkom 1865. postao je potpredsednik Matice srpske, a od 1872. i njen predsednik. Umro je 1880. godine.
    • Evgen (Đena) Branovački, sin Stevanov, bio je poznati dobrotvor, zajedno sa svojom suprugom Persidom (Idom), sestrom Joce Vujića iz Sente. Pored Đene, Stevan je imao i ćerke Milicu i Sofiju. Prva je bila udata za Gavrila Jovanovića, prijatelja Svetozara Miletića, a druga za Vladimira Budajia, potomka stare srpske plemićke porodice iz Komorana. Iako se u literaturi nailazi na podatak da Đena Branovački nije imao dece, ipak se može osnovano pretpostaviti, da je njegov sin bio Momčilo Evg. Branovački, koji je umro 14. juna 1937. godine.
    • Simeon Branovački, veleposednik, umro je u 63. godini u Senti 9. aprila 1825. godine i sahranjen je „istočno od južnih vrata“ tamošnje pravoslavne crkve. Njegova nadgrobna ploča se očuvala do naših dana.
    • Georgij Branovački je zajedno sa svojom decom, Hristiforom, Jelenom i Georgijem postavio nadgrobnu ploču „istočno od južnih vrata“ crkve u Senti svojoj supruzi Melaniji Branovački, rođenoj „ot Stojanović“ (bila je, dakle, rođena plemkinja). Umrla je 13. januara 1835. u 32. godini, nakon 13 godina provedenih u braku sa Georgijem.
    • Teodor-Toša Branovački (1834–1919), učitelj u Senti i jedan od prvih arheologa i etnologa u Vojvodini.
    Između ostalih pomena ove porodice tokom 19. veka, vredi navesti i one u očuvanim matičnim knjigama Šajkaške oblasti (južno od Sente). Članovi ove porodice pominju se u navedenim maticama, sa naznakom da su iz Sente (1850. godine), a pominju se i u Žablju (3 puta tokom 1874. godine). U somborskim pravoslavnim matičnim knjigama se, opet, Branovački navode u periodu između 1834. i 1841. godine. Danas u Somboru nema članova ove porodice.
    Izvor: Vikipedija

    • Voja

      POPOVIĆ, Georgije/Horde (Pop Duka) (Riđica, Bačka, oko 1770 — Senta, 1833). Potiče iz svešteničke porodice. Školovao se u Sr. Karlovcima. U Senti bio učitelj, đakon i paroh u crkvi Sv. Arhangela Mihaila (1807—1833). Znao latinski, nemački i mađarski. Važio za odličnog besednika. Dopisivao se sa Dositejem Obradovićem (sačuvana pisma iz 1808. godine). Prilikom otvaranja ,,Francovog kanala“ pozdravio cara besedom na latinskom i za to odlikovan zlatnom medaljom. Pisao pesme. Pesmu mu posvetio 1. Stojanović: Sjeni Georgija Popovića paroha senćanskog (pesma štampana u sklopu knjige 1. Stojanovića: Naravoučitelne basne, Budim 1834).

      Izvor: Građa za leksikon pisaca Jugoslavije – 6. tom, 2014.

      • Voja

        Formiranje Zemaljske milicije (1750. godine), Graničarskog puka (1764. godine) i Kikindskog distrikta (1774. godine) bilo je uzrok unutrašnjim preseljavanjima i deobama srpskog stanovništva na graničare i paore. Ratovi i ustanci protiv Turaka uslovljavali su i dalje velika doseljavanja (naročito 1788. godine), ali su i povratne migracije u Srbiju postale intenzivne posle formiranja srpske države. Odseljavanje u Ameriku bilo je takođe intenzivno, naročito u Banatu, odakle se u periodu 1903-1907. iselilo više od sto hiljada lica.
        Mađari su takođe na prostoru Vojvodine bili brojni sve do Mohačke bitke 1526. godine kada se povlače na sever ispred Turaka. Posle proterivanja Turaka, Austrijanci u prvo vreme ne dozvoljavaju naseljavanje Mađara u ove krajeve jer su ih smatrali buntovnicima. No duh racionalizma XVIII veka odrazio se i na kolonizacije, te su Mađari zbog potreba isušivanja zemljišta naseljavani kao kubikaši a i kao baštovani. Kolonizacije većih razmera počinju OD 1745. godine i tokom XVIII veka kolonizovana su sledeća naselja: Miletić, Senta, Bezdan, Topola, Bečej, Doroslovo, Kanjiža, Iđoš, Petrovo Selo, Martonoš, Pačir, Feketić, Crvenka, Stara Moravica, Mol, Ada, Subotica, Krstur, Ormož, Sombor, Bajmok, Monoštor, Turija, Bogojevo, Čantavir, Padej, Torda, Itebej, Beodra, Čoka, Debeljača, Bečkerek, Vršac, Pavliš, Mramorak, Margita, Uljma.. U XIX veku kolonizacije poprimaju veći intenzitet, naročito posle Nagodbe 1867. godine. U tom veku značaj ne grupe Mađara naseljavaju se u: Mol, Bačko Gradište, Temerin, Novi Sad, Svilojevo, Kulu, Čestereg, Mokrin, Vranjevo, Veliki Lec, Veliki Gaj, Padej, Hetin, Sanad, Vojlovicu, Skorenovac…

        Izvor: POSLERATNO NASENJAVANJE VOJVODINE – Metodi i rezultati demogeografske analize naseljavanja Vojvodine u periodu 1945 -1981. Novi Sad 1995.

  5. Pašanjski

    Što se tiče porodice Pašanski, odselili su se u Kupinovo (južni Srem). Tamo sa tim prezimenom ima samo jedan muški potomak nažalost.

    • Vojislav

      SENTA

      Senta je jedan od najstarijih vojvođanskih gradova. Naselje se prostire na desnoj obali Tise. Od istoka ka zapadu, na teritoriji opštine, nalaze se još i sledeća seoska naselja: Bogaraš, Gornji Breg, Kevi i Tornjoš. Površina opštine je 293 Kt, broj stanovnika je 28.767 (1991. godine), od čega 22.827 ljudi živi u gradu. Postoji, nažalost, tendencija opadanja: u odnosu na popis iz 1981. godine broj stanovnika se smanjio za 1752. Istočna granica opštine ide duž Tise, a susedna opština je Čoka. Južni sused nam je Ada, zapadni Topola, a na severu je opština Kanjiža. Saobraćajne veze Sente sa okolnim većim i značajnijim naseljima su dobre. Do Horgoša ima 35 km, do Topole 38 km, do Bečeja 54 km, do Subotice 43 km, a do Kikinde, zahvaljujući železničkom i automobilskom mostu podignutom 1963. godine, možemo stići nakon 49 km vožnje automobilom.
      Na osnovu arheoloških otkrića znamo da je prostor grada i okoline nastanjen od davnina. Ime grada se pominje u pisanim istorijskim izvorima prvi put 1216. godine, u jednoj povelji mađarskog kralja Andrije II oblici Zyntha, Zenderev, Zyntharew upućuju i na geografski položaj naselja. Naime, imenički nastavak označava prelaz preko reke. Posle dolaska Mađara, krajem IX veka, celo područje desne obale Tise, od Čongrada do Bečeja, pripadalo je rodovskoj aristokratiji iz loze Sente—Magoč. Istoričari ovim objašnjavaju i naziv naselja.
      U vreme najezde Mongola 1241. godine Senta je u većoj meri razorena. do kraja XIV veka mesto se pominje u posedu raznih Feudalnih porodica, dok 1367. godine nije prešlo trajno u posed budimskog kaptola. Od toga vremena počinje period mirnog razvitka naselja, koje se razvilo do tog stepena da je, posredstvom svojih prvaka, od ugarskog kralja Vladislava ll, koji je 1494. godine posetio Sentu, zatražilo privilegije slobodnog kraljevskog grada. Molbi je udovoljeno tek 1506. godine, kada su Senti podarene privilegije slobodnog kraljevskog grada, istovetne onima koje je ranije dobio Segedin. Simboli novog statusa, grb i zastava, od tada su u upotrebi dva op osnovnih motiva grba (ključ, riba, pšenični klas) upućuju na najbitnije privredne delatnosti tog vremena, ribolov i uzgoj žitarica. Boje zastave su, po svoj prilici, povezane sa istom simbolikom: plavo je simbol vode, a žuto žitnih polja. Senta se ubrzano razvijala zahvaljujući privilegijama, mnogobrojne zanatlije su se organizovale u cehove čija pravila su potvrđena 1513. godine, naparena omladina dospevala je na evropske srednjevekovne univerzitete — što je takođe pokazatelj materijalnog blagostanja.
      Taj 120-godišnji miran period imao je i jednu, današnjim očima gledano, šaljivu epizodu. Imućniji žitelji Segedina imali su vinograde na Fruškoj Gori. Senćani su 1474. godine, u vreme vladavine kralja Matije, zaustavili na Tisi segedinske lađe koje su prevozile vino na sever, zahtevajući carine veće od uobičajenih. Segedin je zatražio arbitražu kralja, koji im je dozvolio da oružjem učine obzirnijim južne susede. Naoružani Segedinci su zauzeli Sentu i držali je sve dok Senćani nisu obećali pred zemaljskim sucem u Budimu da neće tražiti carine veće od uobičajenih (5).
      Stanje slobodnog kraljevskog grada nije dugo trajalo. Posle turske pobede kod Mohača 1526. godine, janičarska vojska je zapalila i opljačkala grad, stanovnike poubijala ili odvela u ropstvo. Naredne godine Bačka je postala poprište seljačkog ustanka. U blizini opustošene Sente, u Tornjošu, ubijen je jedan op vođa ustanka, Jovan Nenad.
      Turci su tek 1541. godine, posle zauzimanja Budima, trajno zaposeli osvojene teritorije srednjevekovne Ugarske. Senta je pripojena segedinskoj nahiji, a obližnja naselja (Tornjoš, Kevi i dr.) subotičkoj. Senta je u tursko poba obnovljena i utvrđena. U tadašnjem vojnom logoru pored turske posade nalazilo se i nešto građana, većinom Srba, koji su se bavili stočarstvom, zanatom i trgovinom. Srpski živalj se doseljavao sa juga i naseljavao od Mađara napuštene zemljoradničke krajeve, koji su bili ili razoreni ili preopterećeni dažbinama. U XVll veku Sentu je posetio i čuveni turski putopisac Evlija Čelebija. Iz njegovog opisa grada vidimo pa je razvitak Sente u tursko poba potpuno zaustavljen.
      150 godina dugoj turskoj vladavini došao je kraj na ovim terenima posle velikog bečkog rata, čija odlučujuća bitka se odigrala kod Sente, 11. IX 1697. godine, bezmalo pre 300 godina (7). Vojskovođa Eugen Savojski je do večeri (napad je sproveden, neočekivano za tadašnje ratovanje, u poslepodnevnim satima) porazio uspaničenu tursku armiju sultana Mustafe II, predvodeći vojsku sastavljenu od Austrijanaca, Mađara, Srba i najamnika iz redova drugih naroda.
      Pobedom kod Sente Turci su potisnuti iz Bačke, ali je Banat još ostao pod njihovom upravom. Zato je bečki Ratni savet 1700. godine obrazovao Potisku vojnu granicu. Istovremeno je i mađarsko plemstvo počelo obnovu svojih županija, što nije opgovaralo vlastima u Beču. Stoga je graničarska srpska milicija oslobođena svih poreza i dažbina, i izuzeta iz županijske i Feudalne jurisdikcije. Broj stanovnika u gradu tada je bio oko 1000. Po nalogu bečkog Ratnog saveta graničari su učestvovali u borbama protiv ustanika kuruca za vreme Rakocija, 1704. godine, zbog čega su Mađari razorili Sentu, što je za dugo pokvarilo odnose između ova dva naroda (6). Sledeće godine naselje je obnovljeno, dolazi do oživljavanja ribolova, lova, stočarstva i zemljoradnje. 1715. godine uvedena je trošarina (tripedesetnina) od strane Karla III kod prelaza na Tisi, što upućuje na trgovačke veze sa, još uvek turskim, Banatom (1).
      Nakon novih ratova Austrije protiv Turske, kao i nakon Požarevačkog mira (1718), cela Potisko—pomoriška vojna granica postala je izlišna, te je Marija Terezija odobrila njeno razvojačenje, Taj zakon je sproveden 1750. godine, kada su teritorije vraćene županijama, oficirima podeljene plemićke titule i posedi, a običnim vojnicima kmetske sesije.
      To je izazvalo ogromno nezadovoljstvo u redovima graničara. jer je većinu njih očekivala sudbina mađarskih kmetova. Zato je njih 417 zapretilo iselenjem u Rusiju.
      Pod uticajem te činjenice Marija Terezija izdaje novu povelju (1. 1751. godine), koja je odredila sudbinu Potisja za daljih stotinu godina. Na osnovu nje 14 graničarskih naselja ulazi u Potiski slobodni komorski distrikt, a od 1791. godine u Potiski krunski distrikt, koji zvanično postoji do 1848. godine, da bi izbijanjem Prvog svetskog rata ukinut. Izuzet ispod jurisdikcije županije Distrikt dobija izvestan stepen samouprave, a Senta, Bečej i Kanjiža rang palanke, sa pravom održavanja vašara i pijaca. Ribolov, seča trske i proizvodnja pića postaju u celini izvori prihoda opštine, dok prihodi pašarine i rečne trošarine u prihodima učestvuju svojom polovinom
      (1). Graničari i pravoslavni kler dobijaju potvrdu ranije ostvarenih prava. Privilegija garantuje da stanovnici Distrikta nemaju drugog Feudalnog gospodara osim kralja, da plaćaju samo osminu kao porez; ukinut je kuluk i drugi vidovi besplatnog rada (1).
      Dobijena prava nisu zadovoljila graničare, i 286 porodica se iseljava u Tamišku banovinu i Rusiju. Iseljenje Srba značilo je smanjenje porezovanih glava za bečki dvor, što se pokušava nadoknaditi naseljavanjem. Ranije sporadično širenje mađarskog i slovačkog življa zamenjeno je planskom kolonizacijom, i do 1762. godine stiglo je u Sentu 300 porodica iz severne Mađarske i Jasa. 1790. godine 7 70& stanovništva činili su Mađari i pomađareni Slovaci (5) . Posle 1751. godine privilegije se ne odnose na doseljeni živalj (opštinska uprava ga je mogla i proterati), ali on ih automatski uživa. Porast broja doseljenih stvarao je sve veće protivurečnosti među stanovništvom. Radi smirivanja te napetosti bečki dvor izdaje 1774. godine novu povelju, u kojoj proširuje privilegije i na koloniste — izuzev Jevreja (1). To nije bitno izmenilo stvarno stanje, jer je verski izolovana, zatvorena jevrejska zajednica povećavala svoj broj da bi već 1797. gopine dobila mesto za izgradnju sinagoge. Počev od tog vremena opštinski sudac je jedne godine bio iz redova Srba, a druge iz redova Mađara.
      Sređeni odnosi u upravi blagotvorno su se odrazili na privredni razvoj. Prirodni uslovi uticali su, pre svega, na razvoj stočarstva, čije prvenstvo krajem XVlll veka još nije ugrožavala zemljoradnja, mada je već tada obrađivano 6609 lanaca zemlje u ataru. Razvoj su kočile pre svega elementarne nepogode i epidemije. 1769. godine izgorela je skoro cela Senta (729 kuća), 1795. godine je epidemija kuge desetkovala stanovništvo. Senćani su sve to preživeli, i oko 1800. godine naselje ima 1098 kuća i 1424 stanovnika starija od šesnaest godina.
      Narednih pedeset godina prošlo je u imovinskom raslojavanju, proizvodnji, trgovini i akumulaciji. Razvoj kapitalizma na kratko je bio prekinut evropskim revolucijama 1848/49. godine, kada je, prema geslu “ zavadi pa vladaj“ bečkom dvoru opet uspelo da ovdašnje srpsko i mađarsko stanovništvo okrene jedno protiv drugog. 1848. godine, započeta u Francuskoj, revolucija je uzdrmala Finansijski sistem Habzburške monarhije. Mnogostruke devalvacije mnogima su obezvredile celokupan imetak. Bilo je velikih ljudski h žrtava i ogromne materijalne štete. Vrhunac predstavlja devalvacija Košut-banknota“, emitovanih nakon rata 1849. godine (2).
      Senta je ponovo pravno priključena županiji. I pored velikih udaraca, događaji 1848. godine imali su jedan od svojih najznačajnijih rezultata — ukidanje kmetstva, što je omogućilo puni razvoj kapitalističkih odnosa. Tek posle Nagodbe između Austrije i Mađarske 1867. godine otvorene su šire perspektive razvoja, kao i mogućnosti stranačke diferencijacije i borbe. Županija je nastojala da uvede red, ali rezultat je bio zajednički napor svih stranaka da se oslobode tutorstva županije (1888). Težnje za osamostaljivanjem suzbijene su tek uredbom ministarstva unutrašnjih poslova. U međuvremenu Senta 1861. godine stiče status grada sa uređenim senatom, nakon 6 godina ponovo se vraća na status palanke, da bi se 1873 godine obnovio status grada sa uređenim senatom. Počeo je miran i konstruktivan razvoj, pa bi ga pomutila konfliktna i nepravična raspodela zajedničkih, gradskih pašnjaka već 1882.gopine. Najviše zemlje dobili su najimućniji vlasnici. Posle četiri godine pod rukovodstvom Socijal-demokratske stranke Ugarske organizovan je žetelački štrajk, kojim se poljoprivredni proletarijat suprotstavio nepravdi. Ovi pogaćaji su samo usporili, ali ne i zaustavili procese privrednoe i urbanog razvitka Sente. 1902. godine Senta teži da stekne status županijskog rada (vidi: stranačke težnje), ponovo uzima u upotrebu gradski pečat, i sa svojih 25. 000 stanovnika dostiže veličinu Novog Sada i Sombora.
      Najznačajnija privredna ulaganja i događaji u XlX veku: 1855. godine u senćanskom ataru počinju radovi na regulaciji toka Tise, presecanje krivina, ojačavanje nasipa, kao i odvodnjavanje terena ugroženih podzemnim vodama. 1868. godine Mihalković Ištvan traži dozvolu od grada da podigne parni mlin sa četiri kamena.
      1873. godine gradi se po sistemu Hauve drveni most preko Tise, što pospešuje trgovinsku razmenu Bačke i Banata. 1880. godine otvara se rečno pristanište. 1884. godine Akcionarsko društvo Špicer i Zinger pušta u pogon parni mlin na valjke na obalskoj lokaciji današnjeg Žitoprometa. 1889. godine počinje železnički saobraćaj, 1895. godine glavne ulice dobijaju asfaltirane staze i električno osvetljenje.
      1908. godine umesto propalog drvenog mosta zida se gvozdeni most, koji 1915. godine postaje i železnički. 1908. godine završena je izgradnja keja.
      Između 1870. i 1900. godine osnovane su četiri banke, tačnije kreditne ustanove.
      Razvitak proizvodnih snaga nije mimoišao ni poljoprivredu. 1893. godine puštena je u pogon vršalica na parni pogon, a 1897. godine počinje rad i prva žetelica. 1902, godine jedan trgovac je doneo u Sentu veću količinu gvozdenih plugova, a 1905. se već popularisalo veštačko đubrenje preko mesnih novina. 1910. se prvi put na poljima sreću vršalice i žetelice sa benzinskim motorom.
      Privredni razvoj je praćen i odgovarajućim razvojem Sente kao grada, posebno u oblasti kulture.
      1832. godine osniva se Mađarsko kulturno društvo, sa svojom pozorišnom trupom, u čijem radu je uzeo učešća i Senćanin Jovan Đorđević, osnivač Srpskog narodnog pozorišta i kasniji srpski ministar kulture.
      1867. godine pored već postojećih škola počinju sa radom i zabavišta.
      1867. godine započinje prosvetnu aktivnost Srpska čitaonica.
      1870. godine otvara se građanska škola.
      1876. godine, pak, i gimnazija.
      1904. godine počinje svoju delatnost Narodna biblioteka (s tim što su i pre nekoliko decenija već radile biblioteke pri različitim društvima, ustanovama, strankama).
      U poslednnjim decenijama XlX veka deluju i štamparije i javljaju se prve lokalne novine.
      Najznačajnije javne zgrade u gradu podižu se krajem XlX i početkom HH veka. Prva zgrada gimnazije podiže se 1884. godine, da bi 1908. godine pobila današnji izgled (bez drugog sprata). Izgradnja keja počinje u godini elektrifikacije grada, 1895. godine. 1909. godine započinje i privodi se kraju jedinstveni poduhvat u razmerama države — izgradnja radničkog naselja sa 433 kuće. Umesto stare gradske kuće, izgorele u požaru 1911. godine, zida se današnja zgrada, u periodu op 1912. do 1914. godine.
      Među značajnije objekte date epohe spada još i zgrada današnjeg pozorišta nekadašnji hotel Evžen, hotel Rojal, vatrogasna stanica. Nekoliko stambenih kuća u centru grada potiču takođe iz tog vremena.
      Kada spominjemo kulturne poslenike grada, osim već pomenutog Jovana Đorđevića, tu je i Jovan Muškatirović, prosvećeni kulturni pregalac XVIll veka, Đula Dulaš, pisac prve monografije Sente, književnik Stevan Sremac. Imena mnogih umnih profesora senćanske gimnazije na razmeđi vekova ne pominjemo samo zbog ograničenog prostora.
      Razvoj Sente kao grada zaustavljen je Prvim svetskim ratom. Poratna državna organizacija nije dovela do oporavka. Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca je svojom agrarnom i nacionalnom politikom nanela štete mnogonacionalnom, pretežno zemljoradničkom stanovništvu opštine (7). Zbog perifernog geografskog položaja grad je zaostajao, pa bi se to stanje još više pogoršalo zbog revanšističke politike Mađarske između dva rata. Privredni zastoj je nužno prouzrokovao masovno radničko nezadovoljstvo, koje se izražavalo štrajkovima i pobunama. Iz redova mađarske zemljoradničke sirotinje mnogi su se iselili u Južnu Ameriku. Ovakvo stanje je pogodovalo širenju komunističkih ideja, te je 1924. godine osnovana u Senti partijska ćelija KPJ. Za vreme Fašističke okupacije šestorica članova su pogubljeni, u jesen 1941. Režim Hortija je okončan 8. H 1944. godine, ulaskom Crvene armije i Jugoslovenske oslobodilačke vojske (5).Ovim počinje socijalistički period života grada. Posle rata su usledile godine centralizovanog planiranja privrede pa bi potom nastupio period samoupravnog socijalizma. U Senti je prvi radnički savet osnovan u mlinskoj industriji, 1953. godine. Posle početnih uspeha, komplikovani sistem, podruštvljavanje odgovornosti, sporost donošenja odluka, neodrećeni oblici svojine—postaju kočnica razvoja. Pre pet—šest godina počela je transformacija fabrika, delimična privatizacija, osnivanje novih privatnih firmi, kao i vraćanje dela zemlje oduzete posle rata. I posle drugog svetskog rata stub privrednog života grada ostaje poljoprivreda i prerađivačka industrija. deo naših registrovanih preduzeća čiji temelji su udareni još u prošlom veku — u proteklih pedesetak godina prošao je kroz mnoštvo transformacija i reorganizacija. Postoje i sasvim nove Fabrike, nastale u periodu socijalizma, sa privrednim delatnostima koje ranije nisu bile zastupljene u Senti.
      U sadašnjem trenutku, glavni nosioci poljoprivredne proizvodnje su, osim individualnih poljoprivrednih proizvođača, deoničarsko društvo Poljoprkvreda i ponovo formirane zemljoradničke zadruge, koje su ranije bile kooperativne jedinice Agro-industrijskog kombinata. Pomenimo kao prioritetnu i delatnost preduzeća za promet semenske robe Agroseme—Panonnja. Predstavnici prerađivačke industrije su: Žitopromet—Mlnn p.d. (mlin, Fabrika testa, pekara), Kristal d.d. Fabrika šećera, Termoelektrana p.p. energana i toplana, Fermin p.d. Fermentaciona industrija. Ova preduzeća predstavljaju najveće investicije posle 1945. godine; i u razvoj mlinske industrije uložena su velika sredstva (novi mlin, silosi, itd.).
      Senta ima Fabriku duvana, tekstila, cipela, Fabriku za preradu kože i kožnu konfekciju, Fabriku nameštaja i ciglanu. Metalna industrija je zastupljena Zavodima Crvena zastava, Tvornicom armature i mašinskog pribora TAMP, preduzećem za obradu plemenitih metala Karat.
      U maloj privredi uslužnom delatnošću se bavi privatno preduzeće Usluga, preduzeće za remont poljoprivrednih mašina i ostalih vozila Mašinoremont, kao i štamparija Udarnik.
      Najznačajniji transportni objekat je Potisje p,p. pristanište, koje povezuje rečni, drumski i železnički saobraćaj. Pogodan je i za transport kontejnerske robe. Drumski, putnički i robni transport obavlja CeHrarpaHc i Severtrans. Jedna op najvećih posleratnih gradnji u vezi je za saobraćajem. 1963. godine pušten je u saobraćaj današnji drumski i železnički most, podignut na mestu mosta porušenog 1941. godine.
      Snabdevanjem stanovništva, spoljnom i unutrašnjom trgovinom bavi se Senta d.d. trgovinsko preduzeće, a veće privatne firme su: dan, Datex, Down, MJKJ, Slaves, Tet—porex, Union itd. Ugostiteljskom delatnošću se bavi Tisa d.p. i više privatnih ugostiteljskih objekata. Snabdevanje strujom, vodom, gasom, kao i održavanje
      komunalija obavlja senćanski pogon Elektrovojvodine, Elgas kao i Javno komunalno preduzeće 8. oktobar. Velike promene trpi i nadgradnja. Senćanska bolnica se razvila u najveću i najopremljeniju zdravstvenu ustanovu Potisja. U opštini postoji opšta lekarska služba, služba za ginekologiju, dečje bolesti i stomatologiju. U gradu se dižu nove škole, zabavišta, obdaništa. Od pet srednjih škola danas radi samo tri: gimnazija, ekonomskotrgovačka i hemijska. 80—ih godina ukinuta je medicinska škola i škola učenika u privredi (njihova zgrada pretvorena je u dom zdravlja. Na polju kulture deluje Kulturno obrazovni centar Turzo Lajoš. U njegovom sastavu je i Gradski muzej i Biblioteka, slikarska kolonija (osnovana 1952. godine, prva u Vojvodini), bioskop. Pored toga Centar koordinira rad amaterskih pozorišnih grupa, bavi se obrazovanjem odraslih, organizuje kurseve stranih jezika i druge kurseve, organizuje informativna predavanja, rečju nosilac je kulturnog života grada: Senta ima i Istorijski arhiv regionalnog značaja.

      IZVORI
      1. Dobos János: Zenta az árutermelés és polgárosodás kialakulásának időszakában. Zentai füzetek 15, Zenta, 1967.
      2. Tolmácsy Géza: Pénzügyi élet l. Zentai monográfia füzetek sorozat. 14. füzet. Zenta, 1969.
      3. Tolmácsy Géza: Pénzügyi élet Il. Zentai monográfia füzetek sorozat. 17. füzet. Zenta. 1969.
      4. Rácz Vince: Poljoprivreda u Senti Grada za monografiju Sente br. 10., Senta, 1967.
      5. Grupa autora: Vojvodina, znamenitosti i lepote. NIP Književne novine. Beograd, 1968.
      6. Fábri Jenő: Zenta rövid története, Zenta, 1954.
      7. Pejin Attila: Zenta rövid története ( Informator opštine Senta ), Trend Bečej, Bečej, 1993.

      Izvor podataka o Senti:“Žitopromet“, Ištvan Fodor i Karolj Kalmar, Senta, 1994.

    • Vid Pašanjski

      I prezime je da budem precizan Pašanjski, imam rodbinu u Kupinovu ,zivim u Beogradu i znam da sam za sad ostao samo ja.